Sedmi oktobar se kao Dan VCG slavi u spomen na Tuđemilsku bitku, kada je na današnji dan 1042. godine vojska dukljanskog kralja Vojislava nanijela težak poraz vizantijskim trupama, braneći državnu nezavisnost Duklje.

Na večerašnjoj svečanosti su predstavljeni razvoj i modernizacija VCG i njena uloga koju danas ima u sistemu odbrane Crne Gore, u okviru NATO savezništva i međunarodnih misija.

Program je otvoren preletom dva italijanska lovačka aviona Jurofajter, koji sprovode Air policing patrole iznad našeg neba, a nakon intoniranja državne himne, minutom ćutanja odata je pošta sedmorici pripadnika VCG koji su dali svoje živote izvršavajući zadatke u miru.

Tradiciju VCG, njeno mjesto i ulogu u, kako je naglasio, bezbjednosno vrlo kompleksnoj današnjici, predstavio je načelnik Generalštaba VCG brigadni general Miodrag Vuksanović. On je naglasio obavezu sadašnjih generacija da nastave da grade sposobnu, profesionalnu i spremnu Vojsku Crne Gore.

“Konvencionalno ratovanje, pokazuju aktuelni sukobi velikih razmjera, nije dio istorije, ono je i danas važan dio ratnih sukoba, i zato konvencionalne sposobnost ostaju temelj odbrane. Istovremeno, karakter ratovanja se ubrzano mijenja, ratovanje se vodi i u sajber i u informacionom prostoru, zato VCG mora istovremeno da razvija i provjerene konvencionalne sposobnosti, i da prihvata tehnološke promjene koje oblikuju današnje i buduće ratovanje”, rekao je pored ostalog brigadni general Vuksanović.

Ministar odbrane Crne Gore Dragan Krapović kazao je da država ulaže kao nikada ranije u modernizaciju VCG, međutim, kako je naglasio, u epicentru pažnje Ministarstva odbrane iznad tehnike su ljudi-pripadnici VCG. On je ukazao da je Dan Vojske prilika da se sagleda ono što je urađeno, “ali i jasno definiše odgovornost države prema Vojsci i ljudima kojima je povjerena bezbjednost i odbrana zemlje”.

„Država koja od svoje vojske traži spremnost, profesionalnost i rezultate mora biti spremna da u nju ulaže, da je unapređuje i da preuzme odgovornost za sistem koji gradi. Modernizacija Vojske nije samo nabavka nove opreme, već duboka transformacija sistema, jačanje sposobnosti, razvoj tehnoloških i sajber kapaciteta, unapređenje planiranja i upravljanja resursima, ali prije svega ulaganje u ljude. Savremena oprema, čak i ona najvrijednija, u konačnom vrijedi onoliko koliko vrijede ljudi koji njome upravlja. Zato je za nas važna modernizacija, međutim još važnije je da u njenom središtu bude čovjek“, rekao je Krapović.

Ministar odbrane je akcentovao potrebu da VCG mora biti “profesionalan i politički nepristrasan sistem”, kao i da profesionalna vojna karijera mora zavisiti od znanja, rada, odgovornosti i integriteta.

„Vojska Crne Gore mora pripadati državi, a ne bilo kojoj političkoj partiji, a profesionalna karijera ne smije zavisiti od političke podobnosti. Veting u sistemu odbrane nije politički revanšizam, niti zamjena jedne podobnosti drugom, već način da sistem učinimo profesionalnim i otpornim na nedozvoljene uticaje. To je provjera koju moraju proći svi, od najmlađeg vojnika, do oficira koji ima radni vijek u VCG. Pravo na odbranu-svakome, pravo na nedodirljivost-nikome”, kazao je Krapović

On je zahvalio Ministarstvu odbrane, Generalštabu i Vladi Crne Gore na podršci realizaciji prioriteta u sistemu odbrane, posebno predsjedniku Vlade Milojku Spajiću i potpredsjedniku Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku Aleksi Bečiću, te naglasio da je “strateški pravac jasan, pouzdano članstvo u NATO-u, evropska budućnost i odgovorno odlučivanje o interesima Crne Gore”.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović kazao je da je ponosan što kao potomak učesnika Mojkovačke bitke i Narodno-oslobodilačke borbe može da čestita Dan Vojske Crne Gore njenim pripadnicima i pripadnicama, koji baštine izuzetnu slavnu ratničku tradiciju, sa pobjedama od Tuđemila, Fundine, preko Grahovca, Vučjeg dola, do Mojkovačke bitke.

“Crnoj Gori potrebna moderna, profesionalna i interoperabilna vojska, opremljena po najvišim standardima, ali i vojska koja u svom temelju čuva vrijednosti odgovornosti, časti i služenja. Svako ulaganje države u vašu obuku, opremu, uslove rada i standard vaših porodica nije trošak. To je ulaganje u bezbjednost države, u stabilnost društva i u miran život svakog građanina Crne Gore. Država mora prepoznati teret koji nosite i odgovornost koju prihvatate”, rekao je predsjednik Milatović.

On je ovom prilikom odao počast i Dejanu Božoviću, „heroju našeg vremena koji je položio život braneći Crnu Goru od vatrene stihije”.

“Njegova žrtva nas podsjeća da patriotizam nije riječ koju izgovaramo, već odgovornost koju prihvatamo i djelo koje ostavljamo iza sebe. Slava mu i hvala! Vojnici Vojske Crne Gore treba da budu čuvari povjerenja građana, oslonac državi u najtežim trenucima i pouzdan partner saveznicima. Mir nikada nije dat jednom za svagda. Mir se čuva snažnim institucijama, odgovornom politikom, spremnošću da se djeluje i, prije svega, ljudima koji su spremni da svoju dužnost uvijek stave ispred ličnog interesa. Treba da nosite svoju uniformu s ponosom. Čuvajte ugled Vojske. Budite dostojni podviga vaših predaka i odgovorni prema generacijama koje dolaze. Živjela nam Vojska Crne Gore! Živjela Crna Gora“, poručio je predsjednik Milatović.

Među zvanicama, večeras su bili i resorni potpredsjednik Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade Filip Ivanović, potpredsjednici Skupštine Crne Gore Mirsad Nurković i Nikola Camaj, ministri u Vladi Novica Vuković, Danilo Šaranović, Radoš Zečević, Zoran Jojić, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije…

Tokom programa prelet su obavili i helikopteri Vazduhoplovstva VCG. Uručene su odluke o proizvođenju u početni oficirski čin mladim oficirima koji su završili prestižne vojne akademije širom Evrope. Vojničku zakletvu položila je najmlađa klasa pripadnika VCG.

U okviru svečanosti, uručene su i pohvale Gardijskoj četi i Vazduhoplovstvu VCG za njihov profesionalizam, angažovanje i doprinos realizaciji zadataka i aktivnosti VCG.

Program koji je moderirao kapetan Filip Rakonjac završen je počasnim artiljerijskim plotunom, nakon čega je priređen svečani koktel za zvanice uz nastup Vojnog orkestra.

The post VIDEO: Dan Vojske Crne Gore svečano obilježen u Baru first appeared on BARinfo.

Kada danas gledam na taj period, prvo čega se sjećam jeste ogroman entuzijazam ljudi koji su praktično sa ledine počeli da grade sistem odbrane nezavisne Crne Gore. Okupio se tim koji nijesu povezivali samo profesionalizam i zajednički cilj, već i snažan osjećaj zajedništva, međusobnog povjerenja i drugarstva. Upravo su timski rad i spremnost da svako preuzme svoj dio odgovornosti bili jedna od najvećih snaga tog vremena.

Nijesmo imali vremena da se osvrćemo iza sebe i tražimo krivce za brojne probleme koje smo naslijedili, niti luksuz da sopstvene propuste pravdamo zatečenim stanjem. A problema je bilo mnogo: od viška naoružanja i municije, sistema u koji se godinama nije ulagalo, zapuštene infrastrukture, zastarjele opreme i neadekvatne obuke, do glomazne organizacije, kadrovskih problema i neizgrađene zakonske regulative.

Zasukali smo rukave i okrenuli se onome što nam je valjalo činiti. U veoma kratkom vremenu postavljeni su institucionalni i zakonski temelji sistema odbrane i stvorene pretpostavke za izgradnju savremene Vojske Crne Gore.

Razmjere nekih naslijeđenih problema danas je teško i dočarati. Slike obale načičkane minama, raketama i torpedima te krcatih skladišta municije godinama su nas držale budnim. Ogroman višak naoružanja i municije nije bio samo teret prošlosti, već ozbiljan bezbjednosni rizik čije je rješavanje zahtijevalo godine planskog rada i odgovornih odluka.

Na institucionalnom nivou dva izazova bila su posebno velika.

Prvi je bio izboriti sistemu odbrane mjesto koje mu pripada u državnoj upravi. Crna Gora devedeset godina nije imala Ministarstvo odbrane u okviru sopstvenih institucija, pa je bilo očekivano da u drugim djelovima državne administracije ne postoji dovoljno razumijevanja za specifičnu prirodu sistema odbrane i njegove potrebe. Sistem odbrane nije trebalo samo izgraditi; trebalo ga je integrisati u institucionalnu arhitekturu države.

Drugi, možda još zahtjevniji izazov, bila je promjena institucionalne kulture i načina razmišljanja. Decenijama su ključni zakoni, strategije, planovi i odluke u oblasti odbrane nastajali u saveznoj centrali, izvan Crne Gore. Obnovom nezavisnosti više nije postojala adresa sa koje će takva rješenja stići. Ljudi koji su do tada prvenstveno bili izvršioci morali su postati kreatori.

Trebalo je razviti sposobnost da samostalno procjenjujemo bezbjednosno okruženje, definišemo nacionalne interese i prioritete, izrađujemo strategije i planove, uspostavljamo međunarodnu odbrambenu i vojnu saradnju, projektujemo razvoj Vojske i preuzmemo punu odgovornost za donesene odluke. Bio je to prelazak iz kulture izvršavanja u kulturu strateškog promišljanja i samostalnog kreiranja odbrambene politike.

Takva promjena nije se mogla propisati zakonom. Morala se dogoditi u glavama ljudi. I bila je jedan od najvažnijih preduslova za sve što je uslijedilo.

Put do članstva nije bio samo politička odluka. Za Vojsku je značio godine reformi, učenja, školovanja, obuke i napornog rada. Zamajac reformi bile su dvije odluke: da učestvujemo u međunarodnim mirovnim misijama i operacijama i da sposobnosti Vojske razvijamo prema NATO standardima. Tada je počeo savremeni pristup planiranju, obuci, logistici, opremanju i modernizaciji, sa jasno izraženim prioritetom ulaganja u ljude. Uz nesebičnu podršku partnera i saveznika, cilj je bio jasan i ostvariv: Vojska u sistemu kolektivne odbrane, sa sposobnostima koje odgovaraju potrebama Crne Gore i njenom doprinosu Savezu.

Članstvo Crne Gore u NATO-u 2017. godine bilo je kruna tog procesa. Ali ne i njegov kraj. Članstvo je donijelo novu odgovornost.

Danas, dvadeset godina kasnije, imamo razloga da budemo ponosni na pređeni put i obavezu da odamo priznanje svim generacijama koje su tokom te dvije decenije dale doprinos izgradnji sistema odbrane i Vojske Crne Gore. Ali vrijeme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za osvrtanje na prošle uspjehe. Ono traži spremnost za nove izazove. Bezbjednosno okruženje dramatično se promijenilo. Povratak rata u Evropu, hibridne i sajber prijetnje, dronovi, ubrzani tehnološki razvoj i sve veći uticaj vještačke inteligencije mijenjaju karakter savremenog ratovanja i zahtijevaju drugačiju vrstu spremnosti.

Napravljeni su značajni koraci u modernizaciji Vojske, ali njena budućnost ne može biti samo pitanje kupovine nove tehnike i naoružanja. Potrebni su prije svega ljudi, znanje, obuka, jasna doktrina, logistika, dobro organizovan sistem komandovanja i dugoročna vizija sposobnosti koje su Crnoj Gori zaista potrebne.

Kada se osvrnem na proteklih dvadeset godina, vidim mnogo problema koje smo riješili i mnogo teških odluka koje smo donosili. Ali prije svega vidim ljude koji nijesu čekali da neko drugi izgradi sistem, već su vjerovali da ga mogu izgraditi sami. Nijesmo imali sve što nam je trebalo. Imali smo tim, entuzijazam, odgovornost i svijest da gradimo nešto što će ostati poslije nas. Vjerujem da iste vrijednosti krase i današnji sastav Vojske Crne Gore.

Institucionalno smo sistem odbrane gradili gotovo sa ledine. Istorijski, međutim, nijesmo počinjali od nule. Iz vremena uspostavljanja Vojske Crne Gore posebno pamtim jednu raspravu vezanu upravo za današnji praznik.

Kada smo nakon obnove nezavisnosti pripremali prvi Zakon o Vojsci Crne Gore, bio sam član interresorne radne grupe koju je vodio pokojni Mićo Orlandić, tadašnji ministar bez portfelja. Jedno od pitanja o kojima se najduže raspravljalo bilo je koji datum odrediti za Dan Vojske. Predloga je bilo mnogo. I nije moglo biti drugačije u zemlji čija bogata vojna istorija pamti Martiniće i Kruse, Grahovac, Fundinu i Vučji Do, Mojkovac, 13. jul… Orlandić je od početka uporno insistirao na 7. oktobru – u znak sjećanja na Tuđemilsku, odnosno Barsku bitku iz 1042. godine.

Zato što značaj te bitke prevazilazi jednu vojnu pobjedu. Pobjeda nad Vizantijom bila je prelomni događaj u učvršćivanju samostalnosti Duklje i njenom daljem državnom razvoju. Orlandićeva ideja bila je jasna: izborom tog datuma trebalo je uspostaviti istorijsku vezu između savremene Vojske i mnogo dužeg trajanja države kojoj ona pripada.

Jer 2006. godine nijesmo počeli istoriju Crne Gore. Obnovili smo njenu nezavisnost, ali i njenu vojsku.

Zato mi je teško da prihvatim bilo kakvo razumijevanje istorije crnogorske vojske koje počinje 2006. godinom. Vojska Crne Gore baštini mnogo stariju državnu i vojnu tradiciju.

Razumijem namjeru da se sloganom ovogodišnjeg obilježavanja – „20 godina postojanosti“ – naglasi istrajnost u izgradnji Vojske tokom protekle dvije decenije. Ipak, smatram da je ta formulacija nesrećno izabrana. Ako postojanost vežemo samo za proteklih dvadeset godina, makar i nenamjerno zanemarujemo ono što je bila suština izbora 7. oktobra – istorijski kontinuitet.

Postojanost nije samo dvadeset godina savremene Vojske. Postojanost je kontinuitet državne i vojne tradicije Crne Gore kroz vjekove.

Dvadeset godina je mjera onoga što smo izgradili nakon obnove nezavisnosti. Vjekovi su mjera onoga što baštinimo.

Svim pripadnicama i pripadnicima Vojske Crne Gore, kao i svima koji su tokom proteklih dvadeset godina bili dio njenog stvaranja i razvoja, čestitam 7. oktobar – Dan Vojske Crne Gore.

Sa željom da i buduće generacije časno nose uniformu Crne Gore, svjesne vjekovne tradicije crnogorske vojske koja ih obavezuje i odgovornosti koju preuzimaju.

The post Samardžić: Mićo Orlandić od početka uporno insistirao na 7. oktobru – u znak sjećanja na Tuđemilsku bitku first appeared on BARinfo.

“U istoriji Crne Gore antifašizam datira od 1919. godine, kada se naša država našla u situaciji da brani svoj opstanak i to od agresije i okupacije od strane nama tzv. ‘bratskog’ naroda. Te godine je, ne sticajem okolnosti, u Rimu Benito Musolini formirao fašistički pokret. Ime je nastalo po poznatoj priči o sedmoro braće i sedam prutova. Braća, su, kada su zajedno moćna i složna i mogu da ispune sve interese, a tako i prutovi ako se udruže, veliki otpor pružaju, dok se pojedinačno slomi svaki. Tako je i svoje sinove organizovao. ‘Fascis’ je snop ili buket, a italijanska riječ ‘fascio’ je fašizam. Od te godine antifašizam ostaje naše osnovno opredjeljenje u izgradnji temelja društva i države, kao što je i osnova svakog naprednog, civilizovanog i građanskog društva. On je elementarni uslov za svo blagostanje države i naroda koje u njoj žive, bez obzira na porijeklo. Ako su vezani sudbinom jednog prostora, onda je neminovnost da se uvaži potreba svakog susjeda. Ne treba zaboraviti 1919. godinu, jer smo do 1945. bili izloženi najstrašnijem djelovanju fašistoidne doktrine. Naša braća slovenska na jugu Evrope su robovali od 600 do 1200 godina, i to je činjenica sa kojom smo se suočili”, kaže Niković.

General Niković je iznio i mišljenje o jačanju “desnice” u Evropi.

“Reći ću nešto što je apsolutno istina, a teško shvatljivo. U trenutnom razvoju situacije u Ukrajini, od Ursule fon der Lajen, do novog njemačkog kancelara, vidim da Njemačka kipti od želje da se revanšira za Staljingrad, za Kursk i ostale poraze koje je doživljavala za vrijeme Adolfa Hitlera. Koliko god pokušavali da uljepšate, to je činjenica. I Emanuel Makron se vratio u istoriju u pokušaju da ‘oživi’ Napoleona. Zato nije čudo, da se uspinju desne orijentacije. Ima još jedna stvar, a to su suprotnosti koje su nastale u uslovima razvoja planete. Poslije Drugog svjetskog rata i poslije Oktobarske revolucije, imali smo veliki sukob kapitalističkih i socijal-komunističkih tendencija. Za nas je to bio samoupravni socijalizam. Danas se suočavamo sa stanjem sukoba u toj sferi. On nije ‘ružičast’. Kapitalizam je za svakog realnog analitičara davno potrošen. Sada se suočio sa zemljom koja u osnovi gaji komunistički sistem, društveni. Tu je Kina koja je preuzela vodeću ulogu, što ugrožava interese druge strane, pa je moguće očekivati svašta”, dodaje general.

Pitanje je i koliko mlađe generacije danas znaju o antifašizmu, i zašto je važno da im se sve to predstavi na pravi način.

“Iz ličnog iskustva, u ovoj zadnjoj deceniji u Baru, obišao sam sve srednje škole i razgovarao sa đacima. Sa tom generacijom sam, u načelu, oduševljen. Mladi, ipak, danas ne znaju mnogo, jer im mi ne pružamo dovoljno. Naši udžbenici ne tretiraju tu tematiku. Svako predstavlja istinu iz ugla svog djeda, koji je odigrao ovakvu ili onakvu ulogu u našoj antifašističkoj borbi. Nažalost, i oni koji su poraženi. Njihovi potomci nerado prihvataju činjenicu da im je djeda bio na pogrešnoj strani. Ako se našao u istom rovu sa Hitlerom i Musolinijem, onda znate šta je. Danas je to teško rehabilitovati. Međutim, danas je inteligencija, razum mladih, njihovo reagovanje, prosto zadivljujuće. Svako drugo mišljenje ne bi bilo pošteno. Kada sam predavao, bio sam zadovoljan njihovom željom, načinom na koji su me slušali i na koji su mi postavljali pitanja. Na taj način kucamo na otvorena vrata kod mladih. Ako neko nije na pravoj strani, onda su to nečiji roditelji. I tu je najveći problem. Treba edukovati mlade. U Crnoj Gori ljudi koji su suprostavljeni, svi su Crnogorci – naša braća, stričevi, tetke… To je činjenica. Ne govorim o ljudima koji su u nuždi pobjegli iz svojih domova širom Jugoslavije, koji su ovdje došli da nađu spas”, dodaje Niković.

Bliži se godišnjica Vojske Crne Gore i podsjećanje koliko je bitka na Tuđemilima važna za crnogorsku državnost.

“Ona je dio naše istorije. To je prva bitka koju smo izvojevali briljantnom pobjedom. Ona je iznjedrila crnogorsku državu Duklju, koja će se kasnije preliti u Zetu. Kasnije, kako se situacija na Balkanu mijenjala, prisustvom novih interesa i snaga, tako se i ona prilagođavala. Ali je uspjela da na temeljima ove bitke ostane važno uporište u tadašnjoj Vizantiji. Ovaj datum obilježavamo na način što posjećujemo spomenik, organizujemo predavanja edukativnog karaktera… Važno je istaći i obnovu državnosti, jer se tim činom evropske Crne Gore vraćamo na temelj Tuđemilske bitke”, jasan je Niković.

Između ostalog, članovi UBNOR-a redovno obilaze spomen obilježja u Baru sa namjerom da podsjete na važne datume u crnogorskoj istoriji. Od spomenika na Belvederu, do onog na Virpazaru i spomen obilježja na mjestu Barskog logora.

“Mislim da Barani znaju puno, iako ne baš sve. U suštini, Barani su odgovorni prema narodnooslobodilačkoj revoluciji. Na teritoriji naše opštine dogodili su se značajni, veliki događaji koji su ostavili traga. Mnogo je spomenika, a Bar je imao preko 880 žrtava. Ovdje je podignut prvi ustanak u porobljenoj Evropi. Francuski predsjednik Žiskar Desten je, odgovarajući na pitanje svog ministra kulture, koji događaj je zaista važan, kazao ‘ja mislim da je to ustanak crnogorskog naroda’. To ima posebnu vrijednost, jer je tu smještena antifašistička borba crnogorskog naroda, koja nije tada počela, već je u tom momentu dobila snažan internacionalni značaj. Trajala je od 1919. godine, sa ciljem očuvanja državnosti. Spomenici širom barske opštine su posvećeni sjećanju na žrtve naših predaka, koji su kao mlada generacija odlučili se da uđu u borbu za slobodu. U velikom broju, kao što je bio slučaj sa Jovanom Boškovićem strijeljanim u Luci Bar, nisu bili ni punoljetni. Tu je i Vukosava Ivanović koja je takođe strijeljana, ali i mnogi drugi, od Triglava do Kajmakčalana. Njihovi ratni drugovi su nastavili da komanduju na tom istom prostoru, čime su iskazali važnost crnogorskog naroda”, podsjeća Niković.

Barski UBNOR će u narednom periodu biti organizator brojnih aktivnosti.

“Moramo preduzeti sve što neće osramotiti našu generaciju i ne dozvoliti da se zaboravi brojne žrtve. To je velika obaveza koju nije lako ispuniti. Naš godišnji plan rada sadrži precizne evidencije o svakom spomeniku i što on predstavlja. U svakom momentu smo u stanju da pred svim obilježijma damo konkretna obrazloženja, uslova u kojima je nastao, jer moramo čuvati istoriju i tradiciju”, zaključio je Niković.

The post Niković: Naša je obaveza sa čuvamo tekovine antifašizma first appeared on BARinfo.