Moje prve studentske jeseni, na novosadskom Filozofskom fakultetu, između dva predavanja obreo sam se sa koleginicama i nekoliko kolega na poznatoj i skladnoj petrovaradinskoj tvrđavi, gdje smo počeli da govorimo o svojim doskorašnjim gimnazijskim danima. Kada sam počeo da govorim preda mnom se preko Dunava širio Novi Sad, ali se kao duga nad svim nadnio Bar i zgrada naše Gimnazije, i to nad Barom i morem.

I umjesto nečeg opšteg i turistički bedekerskog, opisao sam jedan svoj „obični dan“ u barskoj Gimnaziji. U stvari, onaj kojeg sam se itekako dobro sjećao, onaj kada mi je na jednom velikom odmoru prišla drugarica Rada, i rekla da njena drugarica kaže da sam simpatičan. Doduše, pri tom pomenula i izvjesnu životnu namirnicu, koju su više decenija kasnije u jednom beogradskom domu zdravlja otkrili čak i u mojoj krvi.

Naoko mirno, kao u stilu „drugovi, ja sam to očekiva’ i ranije“, otišao sam na čas likovnog, gdje me je profesor Danilo Brajović pokazujući majstore renesanse, odmah prozvao da nešto kažem o tim slikarima. I nije da nisam dobro počeo, i to od Sandra Botičelija, ali susret na velikom odmoru me je očito euforično podigao i ja sam sasvim prirodno sa Sandra Botičelija prešao na Sandra Macolu, tadašnju desnu polutku italijanske reprezentacije i milanskog Intera, pa sam ne časeći časa dodao i omiljenog golgetera Intera Roberta Bonisenju. Pri tome, ne zaboravljajući ni čuvenog beka Đačinta Faketija, bio sam veoma zadovoljan što nisam pomenuo Đani Riveru i Pjerina Pratija, što bi u ovom slučaju, jer radi se o onom drugom milanskom klubu, bilo neka vrsta svetogrđa.

Kada sam slavodobitno završio, nastala je ona dramska pauza u kojoj su brzo nestali svi razlozi za bilo kakvo zadovoljstvo, da bi sve prekinuo naš profesor, taj dobroćudni div, svijetlog pogleda i jednog začudnog osmejka na usnama, rekavši: „Isti si Živko Nikolić“. To je izazvalo opšti smijeh, najpre zbog toga što niko nije znao tada ko je on, i više nam je to ličilo na ime nekog predsjednika mjesne zajednice u Vilusima, nego na ime budućeg režisera, a školskog druga iz poznate Umjetničke škole u Herceg Novom, gdje je i našem profesoru Brajoviću i Živku Nikoliću vajarstvo predavao slikar Vojo Stanić. I onda je profesor Brajović počeo da se sjeća zajedničkih godina sa očito najzanimljivijim drugom iz njihove umjetničke škole, koji je bio svakodnevno duhovit, talentovan za mnogo što šta, pa čak i talentovani plivač, iako je u Herceg Novi došao pravo iz rodnih i planinskih Ozrinića.

I tako, i renesansni majstori i navala milanskog Intera, i svi zajedno u jednom trenu odosmo u Herceg Novi pedeset neke.

Iz naše đačke vizure Danilo Brajović, naš profesor likovne umjetnosti ostao je zapamćen po jednom događaju koji se lako pretvorio u anegdotu, koja, sem o njemu, svjedoči i o duhu jednog vremena, koje se sasvim, sasvim razlikuje od ovog i današnjeg.

Na jednom času sa dva gimnazijska odeljenja stvorila se gužva koja je toliko uticala na profesora Brajovića da je izgubio živce toliko da je čak ošamario jednog đaka. Brzo se smirivši, naglo postajući svjestan cijelog događaja, često je gledao prema unesrećenom đaku, da bi mu se u jednom trenu otelo: „Kako ti to nateče, kad je udarac bio srednje jačine“.

I smijeh nad Petrovaradinom još nije prestao, a ja sam nastavio. Ne znam njegova umjetnička ostvarenja, ali znam da je, dok smo bili u Gimnaziji, napravio kip jednog profesora. Kad je kip vidio drugi, očito nesklon profesoru-modelu, upitao je Danila: „Od čega si ovo napravio, molim te?“ Kada mu je odgovorio da je od gipsa, ovaj je u stilu tadašnjeg organskog i neprskanog humora jednostavno uzvratio: “Slobodno si mogao od gliba.“

I odjednom, po tišini i pogledima, Bar je te noći u mojoj priči postao Oz, čiji neki njegovi žitelji lako postaju čarobnjaci, umjetnici, pjesnici, i pripovjedači, mada im to, možda nije bila prvobitna namjera.

Već naredne godine bio sam u Beogradu, a jednog sljedećeg proljeća, svaki put kada bih oko podneva dolazio na terasu hotela „Moskva“, skoro svaki dan bi tu sjedio reditelj Živko Nikolić, sa tada svojom omiljenom glumicom Merimom Isaković. Ali, sve to u vezi sa Živkom Nikolićem, mene je najprije i najviše podsjećalo na Danila Brajovića, našeg profesora iz barske Gimnazije. Onog koji nam je na neobičan način Živka i otkrio. I kada sam kasnije upoznao likovne umjetnike i kritičare Dragana Varajića, Zdravka Vučinića, Mirka Ostroškog, oni bi mi pričali kako, dok šetaju Knez Mihajlovom, zapravo oni su više u Herceg Novom, u vrijeme svog srednjoškolskog doba, nego danas i ovdje, u Beogradu. I sve se završi tako što pomenu i svog zanimljivog i plemenitog druga Danila Brajovića, kojeg su tada zvali Labo, koji je po završetku hercegnovske škole upisao Likovnu akademiju u Beogradu, u klasi vajara Vojislava Vujisića. Iako nije živio u Baru, on je i danas u sjećanju brojnih generacija barske Gimnazije, kao njihov profesor likovne umjetnosti.

A meni on i dalje u sjećanju svijetli poput nekog junaka iz narodne poezije, koji je umjesto oružja uzeo slikarsku i vajarsku opremu, i svojim pogledom, suzdržanošću, nekom širokom plemenitošću više svjedočio odakle smo došli, nego gdje stvarno idemo.

Od ove zime Danilo Brajović počiva na podgoričkom groblju, a ja, sjećajući ga se, pred barskom Gimnazijom zviždim tu đačku ariju lijepu, i gledam kako se negdje u suncu svija i moja grana.

The post Dr Z. Živković: Sjećanje na prof. Brajovića first appeared on BARinfo.