Rođena je kao Darinka Bečanović 1909. godine u Spužu. Otac je rano umro, a majka nije radila, pa se borila da zaradi za sebe i porodicu. Počela je da šije na „singerici” i tako privređuje. Kao predstavnik mladih i instruktor veza na mašini, poslata je na skup u Zagreb 1934. godine.

Udala se 1937. godine za Viktora Keilja iz Prišiba (tadašnji SSSR, današnja Ukrajina), koji je iz matične zemlje izbjegao 1918. godine, a u Crnu Goru došao sredinom tridesetih godina XX vijeka.

Nakon Danilovgrada i Podgorice, u Bar su došli 1946. godine i nastanili se na Pristanu. On je dobio posao u Srezu, a ona je u radnji Zanatskog preduzeća iz Podgorice plela vijence za sahrane.

Kada je prvi put dala krv, 1952. godine, pomogla je ženi Meta Sinanovića, lučkog radnika.

„Poslije porođaja sa sestrom otišla sam u bolnicu, na kontrolu. Ljekare i sestre uhvatila je panika. Žure hodnicima barske bolnice i svi izgovaraju isto: ‘Nema krvi’… Prišla sam jednom od ljekara i ponudila mu da ja dam krv. On se nasmijao i otišao. Znao je da sam se nedavno porodila. Ali, šest mjeseci kasnije, dok sam s djecom bila na plaži, stigoše ambulantna kola da me potraže. Ljekar se sjetio moje ponude. Opet im je zatrebala krv i ja sam pošla. Dala sam pola litra krvi. Bila je to žena lučkog radnika Meta Sinanovića, čiji je život moja krv spasla. Poslije toga su se naše porodice okumile”, govorila je poznatom barskom novinaru Bošku Miloševiću, koji je 1974. pedantno dokumentovao da je Darinka, zahvaljujući „čudnom izvoru u grudima”, do tada dala 171 bocu krvi.

Dara je pomagala prijateljima u nevolji, ali najčešće onima o kojima nije znala apsolutno ništa. Davala je krv kad god bi je zvali, nekada u hitnim slučajevima i direktno pacijentu „iz ruke u ruku”, metodom koja se odavno ne praktikuje iz zdravstvenih razloga.

„Dovoljno je bilo da na bolnički operacioni sto dospe teški bolesnik, da u bolnici nestane rezerva krvi, pa da kola hitne pomoći polete njenoj kući. Spremno je ostavljala posao, odlazila, davala nikada manje od 350 grama krvi i kao da se ništa nije događalo – vraćala se svojoj kući. Kao jedino zadovoljstvo i nagrada ostajali su joj spašeni životi i sve duži spisak u koji su oni ubeležavani, zatim zahvalnost onih koje je otrgla od smrti, pretačući samo direktno preko 50 puta krv iz svojih u njihove vene”, pisala je o Dari „Ilustrovana politika” još 1966. godine.

List dalje navodi da Dari nije bilo bitno ko je koje nacije ili vjere, pa je „krojač iz Srbije Milentije Ilić vraćen iz mrtvih nakon što mu je perforirao čir na želucu” i do kraja života nazivao Daru sestrom… Pominju spašavanje Sava Vučkovića, „malog Pavla” iz Šestana, mladu sugrađanku iz Starog Bara za koju je krv dala dva puta po 350 grama, Ivicu Dalmatinca koga je u Luci prignječila presa, pa Bajrama Zećirija, Danicu Mirović, Bubu Vukčević, Vida Šabana… kao i to da je dala krv za sugrađanku Dragicu Aleksić samo mjesec dana nakon što je to uradila za komšinicu Branku Berginc, ali je pazila da ne bude isti transfuziolog kako je ne bi vratili, a usput je i „izgubila” svoju knjižicu.

„Prije svega željela sam da pomognem. Znala sam da možda baš ta flašica moje krvi nekome spasava život. Imala sam sreću što sam uvijek bila zdrava, pa sam u svako doba mogla dati krv. Sedmoro djece sam izrodila, imala i dosta teških dana, ali kad god je trebalo, dala sam krv. Čak i onda kada to nijesam smjela, u intervalu manjem od dozvoljenog za naredno davanje”, govorila je Dara Keilj u intervjuu „Barskim novinama”, 1981. godine, kada su novinari zabilježili da je „za pune tri decenije dala 182 boce krvi”.

Barani su smatrali da je Darina krv „specijalna” i da pomaže bolje od drugih. Često su tražili da plate i da se oduže, a ona se na to jako ljutila. Čak i kad doma nije bilo previše hrane za devetočlanu porodicu, nije htjela ni da pomisli na to.

Dvaput je skoro umrla, jer je vazduh ušao u venu prilikom nestručno izvedene transfuzije. Dobro su je poznavali u bolnicama u tadašnjem Titogradu, Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru…

Po podacima porodice koja je vodila evidenciju, krv je dala do kraja života gotovo 200 puta. Posljednji put svome unuku, iako su to doktori jedva prihvatili, pošto je bila u godinama kad se to ne preporučuje.

Za izvanredno zalaganje i postignute uspjehe u radu na ostvarivanju ciljeva i zadataka Crvenog krsta Jugoslavije, ova humanitarna organizacija dodijelila joj je dvije plakete i dvije medalje – zlatnu i srebrnu.

Da bi dodatno zaradila, Dara Keilj se bavila i ručnim radom – heklala, šila i svoje proizvode prodavala; na opštinskoj prodajnoj izložbi početkom osamdesetih dobila je i nagradu za vez. Uz to je pravila i lijek za kurje oči, što je znanje koje je naslijedila od majke i prenijela na sina Bora. To nije naplaćivala. Lijek je.

Muž Viktor je umro 1967. godine. Dara je 1980. otišla u Ukrajinu i donijela zemlju kako bi posula po njegovom grobu.

Umrla je 31. januara 1995. godine i sahranjena na Gvozden brijegu. Ispratio ju je veliki broj građana Bara, ali i bleh-muzika, što je čast koja se ukazivala uglednim sugrađanima.

The post Čudan izvor u grudima Dare Keilj first appeared on BARinfo.