Ona je nastup završila sa preskočenih 191 centmetar, iz drugog pokušaja.

Ljestvicu na 194 centimetra rušila je tri puta.

U posljednjem pokušaju najbolja crnogorska sportistkinja je imala visinu, ali je zakačila listom noge letvicu.

Kraj sezone ostaavio je traga na formu sjajnih skakačica, osim na evropsku šampionku Jaroslavu Mahučih, koja je propuštala da skače na nižim visinama, a iz prve je “letjela” preko 188, 194 i 197 centimetara.

Vuković će nastupiti i na posljednjem i najačem mitingu Dijamantske lige u Cirihu, 8. septembra.

The post Još jedan vrijedan rezultat Marije Vuković: Peto mjesto na Dijamantskoj ligi u Briselu first appeared on BARinfo.

Ona je u disciplini skok u vis sa preskočenih 196 cm osvojila deveto mjesto u Olimpijskom finalu, što je najveći uspjeh u istoriji crnogorske atletike.

Ljubitelji sporta u Baru su sa posebnom pažnjom, uostalom kao i kompletna crnogorska sportska javnost te subote (7. avgust) pratili ovu atletsku disciplinu, gdje nam je Marija svima podigla adrenalin i učinila ove Igre posebnim iz ugla ljubitelja sporta i sportista naše zemlje.

-„Svakako da je lijep osjećaj što su ljudi u Crnoj Gori mogli da prate atletiku na najvišem mogućem nivou, a gdje sam upravo ja bila u centru zbivanja. Kao što sam ponovila u nekoliko navrata, nijesam bila ni svjesna kolika je to bila pažnja, odnosno koliko su ljudi bili upućeni u ta dešavanja. Zaista sam imala veliku podršku što mi je dalo dodatnu snagu, iako sam mislila da je to samo slučaj na društvenim mrežama. Ali po povratku u Crnu Goru pažnja je bila na svakom koraku, vidjela sam koliko to ljudima znači, da se raduju i zaista je lijep osjećaj usrećiti ljude. Uz to svakako da je bilo lijepo nastupiti u finalu skoka u vis, biti među najboljim svjetskim skakačicama, odnosno plasirati se među 10 najboljih. Osjećaj je predivan i nadam se da ćemo se radovati i ubuduće, a ja ću dati sve od sebe da tako i bude, ističe Marija.

Iako joj je ovo bio prvi nastup na najvećoj svjetskoj smotri Marija je u kvalifikacijama i u finalu bila maksimalno opuštena, bez imalo treme koja bi je sputala na jednom ovakvom takmičenju.

-„Kad sam skočila normu od 197 cm na prvenstvu Balkana u Smederevu bila sam zadovoljna i obećala sebi da ću da uživam u Tokiju i upijem svaki trenutak Olimpijskih igara koje su bile malo drugačije od prethodnih, jer nije bilo publike na stadionu. Ali ja taj hendikep što se navijača tiče nijesam toliko osjetila, naprotiv ! Zaista sam u svakom skoku i nastupu uživala i osjetila taj duh Olimpijskih igara. Za svakog sportistu pa i za mene to je jedno prelijepo iskustvo. Sa druge strane u takvim uslovima dala sam svoj maksimum, osjećala se lijepo i ponosno. Možda sam u finalu bila malo istrošena, kako emotivno, tako i fizički ali mislim da sam pokazala svoju trenutnu dobru formu, jer rezultati preko 195 cm generalno govore sve o tome, da ja ništa dodatno ne komentarišem.

Crnogorska atletska šampionka je nekih desetak godina živjela i radila u Baru, gdje je trenirala i nastupala. Otuda su i Barani emotivno doživjeli najnoviji uspjeh. Marija je kao članica “Mornara” još 2010. godine, skokom od 1,91 m, postala Svjetska juniorska prvakinja, u kanadskom Monkatonu. Ona je prvi crnogorski sportista koji je osvojio svjetsku medalju od osamostaljenja Crne Gore 2006. godine i prvi put je za individualnog sportistu svirana crnogorska nacionalna himna za uspjeh na globalnom nivou.

-“ Od 2009. godine sam bila u Baru, tu završila i dva razreda srednje škole, tenirala na stadionu SRC “Topolica” jer u Crnoj Gori osim u Baru nema pravih uslova za treninge i nastupe. U tom periodu sam trenirala sa Dragutinom Topićem, provela lijepe dane u Baru i zaista volim taj grad i uvijek se volim vratiti tom gradu. Kasnije sam prešla u Novi Sad, sad je to Atina gdje sad nalazim sa svojom trenericom. To su gradovi koji su mi prirasli srcu. Kažem, volim se vratiti u Bar, tako će biti i narednih dana gdje ću doći prije svega radi treninga uoči predstojećih takmičenja koja me očekuju, jer kao što sam kazala Bar ima najbolje i jedine uslove u Crnoj Gori za pravi trening.

Poslije Monkatona je uslijedio period u kojem je crnogorska atletičarka teško dolazila i do 190 centimetara, promjena sredine, trenera… Kako je vrijeme odmicalo, osim porodice, uskog kruga prijatelja i ljudi iz Atletskog saveza, mnogi su smatrali da je njeno vrijeme prošlo i da je to samo jedan u nizu bisera koji nije uspio da zasija pravim sjajem. Ali na sreću svih ljubitelja sporta, nije bilo tako !

Trenirala si sa vrhunskim trenerima u svojoj karijeri, ali je sve poslije manje stagnacije krenulo uzlaznom linijom nakon početka saradnje sa Joanom Simonu, koja traje već dvije godine.

-„Dosta je bilo teških perioda, dosta puta sam mijenjala trenere, zemlje, a iako su neki pravili šalu od toga, to nije bio uvijek moj izbor. Tražila sam sebe, slušala kritike…Nijesam željela više da se opterećujem sa raznim komentarima, kojih ima i danas i poslije ovog skoka. Ali, vjerujem više nego ikad. Možda se sve ovo ne bi desilo da nijesam prošla sve to. Zahvalna sam Joani, koja je dobar čovjek i koja je kao trener uspjela da me usmjeri na pravi način. Odgovara mi rad sa njom, imam u Atini zaista dobru ekipu i jednostavno se pokazalo da za velike stvari moram imati trenera pored sebe“ – ističe Vuković.

-„Zadovoljna sam sa Joanom, dobro se slažemo i razumijemo, u Atini imam dobar tim, a godina je od početka bila voma dobra da ne kažem savršena, i nadam se da ćemo do Pariza biti na okupu i pokušati da uradimo još nešto krupno. Mislim da smo napravile dobar posao, ukapirale se, meni prije taj grad i Grci koji su slični našem mentalitetu. Joana je divna osoba, imamo zaista lijep odnos i nadam se da ćemo nastaviti u ovom ritmu“, dodaje Marija.

A prvo važno i jako takmičenje je Dijamantska liga, prestižno takmičenje za koji je naša šampionka dobila poziv neposredno po završetku Olimpijksih igara.

-„Još kao mala kad sam počela da treniram ovaj sport, Dijamantska liga je poslije Olimpijade bila san svakog atletičara, pa tako i moj. Poslije ulaska u finale OI stigao mi je poziv i nadam se da će ih biti još puno. Nadam se da ću ostati na tom nivou i redovno nastupati, jer tu se nalazi 10-12 najboljih na svijetu i teško je upasti na to takmičenje i zbog toga se veoma radujem. Sve to iziskuje nove dodatne, ali slatke obaveze, jer kao što sam kazala to je san avakog atletičara, da nastupa na Dijamantskoj ligi.

Nekih nedjelju dana po završetku Olimpijade sam sebi mogla da priuštim kakvu-takvu vrstu odmora, ali već ovih dana sam u Baru nastavila sa treninzima. Već 24. avgusta me očekuje miting u Budimpešti, potom Dijamantska liga, a nakon toga 12. septembra još jedan jači miting. Nakon tog mitinga slijedi baš odmor kakav mi treba, a potom od oktobra kreću pripreme za novu sezonu. To će biti tri mjeseca „punog gasa“ što se tiče priprema, a već naredne godine me očekuju velika takmičenja, Svjetsko prvenstvo u dvorani u Beogradu, kao i Evropsko i Svjetsko na otvorenom, dakle dosta obaveza samo da posluži zdravlje i nastavim ovdje gdje sam stala, ističe Vuković.

Na pitanje koja je to granica, rezultat snova koji želi i može da ostvari, Marija, kaže da taj rezultat nije nedostižan ?

-„Svakako da je 2 metra neka granica i moj cilj da skočim u svojoj karijeri i nadam se da ću dostići tu granicu. Za sada sve ide kako treba, nadam se da ću uspjeti da dostignem tu magičnu granicu. Da li će to biti ovih par takmičenja ili ćemo čekati narednu sezonu, vidjećemo, ali to nije nedostižno. Bliže je nego ikad, daću sve od sebe, optimista sam, ali da ništa ne prognoziramo. Možda se ustalim na ta dva metra, optimista sam, da to bude normalno, kao što je sada ovih 190 i nešto centimetara, obećava Marija.

Koliko ti znači što si svih ovih dana pravi uzor djevojčicama od četiri – pet godina i onim starijim, koje su pratile tvoje nastupe u Tokiju. Da li si svjesna da si napravila još jedno veliko djelo za crnogorsku kraljicu sportova u budućnosti ?

-„Dobila sam zaista puno takvih poruka, da su djevojčice odušeljene i da bi voljele da skaču i drago mi je da sam uzor i nadam se da ćemo svi zajedno poraditi na mnogo boljim uslovima za ovaj sport u Crnoj Gori, kako bi one jednog dana jurile ovaj moj san, nadmašile mene i stizale do još boljih rezultata. Skok u vis je takav, teško je boriti se letvicom, biti sam protiv sebe. Ali mislim da generalno kad se zavoli ovaj sport, onda je to prava stvar. Ja uživam nakon dugog niza godina mučenja i pitanja da li stvarno mogu i da li je meni ovo potrebno plakati i boriti se. Došla sam do toga da već godinu dana od kad sam u Grčkoj uživam u skakanju i treninzima i nikad mi nije bilo ljepše. Voljela bih da imamo uslove za tu djecu i trenere koji će moći da prenesu svoje znanje, pa evo i ja jednog dana kad završim karijeru da prenesem svoje iskustvo svim tim mladim djevojčicama, da se bave ovim sportom, da naša zemlja u budućnosti ima predstavnike na najvećim svjetskim takmičenjima i živim za taj dan, završila je Vuković.

The post Marija Vuković: “Lijep je osjećaj usrećiti ljude” first appeared on BARinfo.