Sigurno, možda i najbolja ambasadorka naše zemlje među sportistima do dvadeset godina, prošle godine je iz Amerike dobila poziv koji se ne odbija.

Opširnije pročitajte klikom OVDJE!

The post Divna Ratković: Teksas je najpoželjnija država za život i rad, sve izgleda prostrano i miriše na novac first appeared on BARinfo.

Sigurno, možda i najbolja ambasadorka naše zemlje među sportistima do dvadeset godina, prošle godine je iz Amerike dobila poziv koji se ne odbija.

Divna: „Koledži iz Amerike svake nedjelje prate tenisere. Na toj listi je pet hiljada igrača, što muških, što ženskih. Svako, naravno, hoće da “uhvati” one najbolje. Pošto je meni najbolji rang u juniorskoj kategoriji bio 133. mjesto, to je, normalno, za prvu diviziju, i tada te traže najjači koledži. Tokom dvije prethodne godine imala sam oko pedeset ponuda. Obično igrači mojeg godišta, nekad o tome pričamo na turnirima jer je svako u nekoj sličnoj situaciji, imaju oko petnaest do dvadeset, a ja sam imala pedeset. Ubjedljivo najviše od svih. Stvarno, sve su bile sjajne i dobre ponude, to su bili koledži koji na primjer, završe u cijeloj Americi u top dvadeset, top trideset. Imala sam jedan u top pet, top deset. Mnogi su tu aspekti kako i koji koledž da izaberem. Imala sam dosta ponuda iz Kalifornije, s Floride, Teksasa, iz unutrašnjosti Amerike… Međutim, morala sam da gledam odnos između mene i tih trenera. Mi smo svake nedjelje pričali preko Zoom-a“, kaže Divna i nastavlja:

„Stigla sam u Ameriku 11. avgusta prošle godine. Zbog sporta kojim se bavim od najranijeg djetinjstva bila sam u prilici da puno putujem. Ipak, moram priznati, osejćala sam neku neizvjesnost i uzbuđenje kada sam prvi put sama kročila na tlo drugog kontinenta. Zahvaljujući rezultatima u tenisu koje sam proteklih godina postizala na međunarodnom nivou, odličnom uspjehu u osnovnoj i srednjoj školi, kao i nizu drugih znanja dobila sam punu stipendiju za studije u Americi i mogućnost igranja tenisa za ekipu koledža na kojem studiram. Od tada moje mjesto boravka je Univerzitet „Rice“ u Hjustonu ili “Harvard juga”, kako ga mnogi nazivaju u Americi“ ističe Divna.

RB/BI: Kako je izgledao tvoj prvi susret sa Teksasom ?

„Prvih nedelju dana je prošlo u upoznavanju sa velikim kampusom koji je površine Bara. U tih prvih nekoliko dana skoro i da nema vremena za odmor. Sve aktivnosti su isplanirane i podređene novajlijama (brucošima) kako bi se upoznali sa pravilima boravka na kampusu i kako bi naučili gdje se što nalazi i koja je svrha svih mnogobrojnih objekata koji su smješteni u okviru kampusa.

Od druge sedmice počela su predavanja i treninzi. U avgustu mjesecu trenirati svakodnevno na otvorenim teniskim terenima pri temperaturi od +40 do +47 stepeni je zaista iscrpljujuće. Ali to je dril koji svi sportisti prolaze kako bi se navikli na takve usulove. Klima u Hjustonu je takva da su tokom većeg djela godine temperature visoke, zime su blage, a vazduh izuzetno suv.

Zbog obaveza koje imam, svaki dan mi je ispunjen i vrijeme brzo proleti. Najčešće ustajem oko 05.30h kako bih se spremila za trening kondicije, zatim idem na predavanja i onda opet na trening. Kratke pauze između treninga i predavanja iskoristim za obroke. U isplaniranim terminima, imam i svakodnevne tretmane oporavka (masaže, bazeni sa hladnim i toplim kupkama, masaža hladnim i toplim ultrazvukom itd.) koji su namijenjeni studentima sportistima. Slobodno vrijeme koje preostane obavezno se koristi za učenje i spremanje ispita. Akademski nivo na univerzitetu je izuzetno visok i zahtjevan i zbog toga je svakodnevno neophodan veliki trud i zalaganje. Posebno je zahtjevno za studente sportiste jer oni imaju i dodatne obaveze kao što su svakodnevni treninzi i putovanja na takmičenja i to po nekoliko puta tokom svakog mjeseca“, kaže talentovana Baranka.

RB/BI: Da li je bilo mogućnosti da se bliže upoznaš sa novom sredinom ?

Divna: Našla sam vremena da sa drugaricama iz teniskog tima posjetim čuveni NASA centar,  koncerte svjetski poznatih izvođača: Enrike Iglesijasa, Riki Martina, Madone, prisustvovala sam jednoj NBA utakmici gdje je domaćin bila ekipa Houston Rockets-a, ali ipak prvenstveno su fokusu škola i treninzi.

U prvom semestru, pored redovnih treninga, igraju se prijateljski mečevi i turniri između koledža. Zvanično takmičenje između koledža počinje sredinom januara i traje tokom cijelog drugog semestra. Pošto je Amerika velika država i ima priličan broj koledža, sistem je takav da se takmičenje održava po konferencijama. U zavisnosti kojoj konferenciji pripada, svaka koledž ekipa se takmiči prvo za osvajanje konferencije, a zatim osvajači konferencija nastavljaju dalje takmičenje u višem rangu. Nastavak takmičenja mogu da obezbijede i pojedine ekipe koje ne osvoje konferenciju ali imaju pozitivan skor tokom semestra. Takođe, tokom takmičarskog semestra organizuje se i jedan turnir koji se igra za individualni rang. On se takođe igra u fazama i na regionalnom nivou“, kaže naša sagovornica.

RB/BI: Obišla si veliki broj zemalja, igrala na raznim turnirima. Da li ima neke razlike kada je nova sredina u pitanju?

„Moj utisak je takav, već sada to mogu da kažem, da je Amerika značajno drugačija od Evrope. Pruža mnogo mogućnosti i u prilici ste da upoznate puno ljudi različitih nacija, kultura i mentaliteta koji su došli u potrazi za američkim snom ili ga već žive. Teksas, koji je druga najbogatija država poslije Kalifornije i druga po površini poslije Aljaske, za koju i sami Amerikanci kažu: “God bleess Texas” (Bog blagoslovio Teksas), trenutno je jedna od najpoželjnijih saveznih država za život i rad,  gdje sve izgleda prostrano, moćno i miriše na novac. Najviše sam fascinirana sa vrhunskim profesorima koji nijesu uštogljeni već opušteni, neposredni i komunikativni. Na raspolaganju su svakom studentu za konsultacije i dodatne savjete. Za njih student nije samo broj u amfiteatru, već ličnost koja će jednog dana raditi na važnoj poziciji i donositi odluke koje će biti od značaja za cijelu zajednicu.

Moji teniski i kondicioni treneri su ljudi sa puno iskustva. Maksimalno su profesionalni i posvećeni tome što rade. Stalno se trude da izvuku ono najbolje iz svake igračice. Ženska teniska ekipa, koju oni vode, za njih je najbitnija kao cjelina, kao tim. Ali svaka igračica, kao jedinka, vrlo je bitna i zbog toga svi treneri nastoje da proniknu u samu bit njene ličnosti, da razumiju njene potrebe i da daju puni doprinos njenom igračkom razvoju i napretku“ ističe Divna.

RB/BI: Da li je bilo učešća na turnirima ?

Divna: Prije par sedmica putovala sam sa ekipom u Las Vegas na jak turnir. Posjeta tom gradu je zaista jedno nezaboravno iskustvo. Za par dana putujem na Floridu i radujem se obilasku Majamija. Ipak, najviše isčekujem kraj maja kada ću završiti svoje obaveze na koledžu i takmičenja sa ekipom. Tada me očekuje ljetnji raspust i povratak kući. Radujem se povratku u sunčani Bar i susretu sa puno meni dragih ljudi, kazala je Divna Ratković u razgovoru za Radio Bar i Bar info sport.

Da se podsjetimo !

Divna je 2014. godine dobila priznanje od Opštine Bar za perspektivnog sportistu. I tada, sa njenih 10 godina, pokazivala je izuzetne rezultate na nacionalnom nivou i izuzetnu superiornost u svojoj i starijim kategorijama, kao i nesvakidašnji talenat i svestranost u više sportova. Tokom karijere, pa sve do danas, napravila je izuzetne rezultate u tenisu i već duži niz godina je bila najbolja i najperspektivnija mlada crnogorska teniserka i reprezentativka. Osvajač je više državnih prvenstava, završnih masters turnira i višestruki dobitnik priznanja od TSCG za najbolju teniserku u različitim kategorijama. Tokom 2018. godine izabrana je da nastupa za ITF tim Evrope. Osvojila je i međunarodni TENNIS EUROPE turnir i na osnovu svih drugih rezultata koje je ostvarila tokom godine, uspjela je da bude među osam najboljih igračica u Evropi u kategoriji do 16 godina. Igrala je i završni evropski Masters turnir U16 u Italiji čime je ostvarila veliki uspjeh kako za TSCG, tako i za državu Crnu Goru.

Divna ima nevjerovatne fizičke predispozicije! Kao mlada uporedo se bavila i atletikom, a neki rekordi iz tog uzvrasta i dalje su u njenom vlasništvu. Zbog svoje prirodne afro frizure, ali i razornog forhenda, podsjeća na Serenu Vilijams, s tim što, objektivno govoreći, njene mentalne i fizičke mogućnosti su iznad slavne Amerikanke, nekadašnjeg broja 1.

Divna je bila višestruki državni prvak u atletici u različitim disciplinama (200m, 300m na otvorenom i u dvorani, 600m, skoku u dalj, štafeti, 4 x 100m, krosu) kao i vlasnik nekoliko crnogorskih rekorda u različitim kategorijama. Bila je i višestruki pobjednik Ulične trke povodom Dana oslobođenja Bara u kojima je i trijumfovala i bila član i osvajač zlatne medalje školske atletske ekipe O.Š „Jugoslavija“ koja je bila pobjednik školskog državnog prvenstva u atletici. Uz to je i sjajna šahistkinja.

The post Divna Ratković, sportska ambasadorka Bara i Crne Gore: Od avgusta prošle godine je stanovnica Hjustona first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prije dva dana si se vratila iz Turske, sa turnira u Antaliji. Dobila si neke, kako vi to kažete “skrivene poene”, što znači da imaš prve prve WTA bodove. Možda se tvoje ime uskoro pojavi i na WTA listi. Kako je bilo u Antaliji, koga si dobila, od koga si izgubila?

Ratković: U Antaliji je bilo jako lijepo, ostala sam sedam dana, cijelu nedjelju. Dobila sam četiri meča zaredom, prošla sam tri kola kvalifikacija. Uglavnom, sve protiv kojih sam igrala bile su starije od mene i sve su bile bolje rangirane, imaju svoja mjesta na WTA listi. Prvo sam dobila Bugarku P. Georgievu, koja je godinu starija od mene, potom Turkinju D. Turkmen, koja je bila postavljena za prvog nosioca u kvalifikacijama. Bila je 1144. na svijetu i iskreno da kažem, nije mi to bilo neko iznenađenje, jer znam koliko mogu. A onda G. Jang, djevojku iz Južne Koreje, odakle je i moj najomiljeniji bend BTS, da i to spomenem. Bila sam presrećna jer sam prošla u glavni žrijeb iz kvalifikacija. U prvom kolu dobila sam još jednu Turkinju, M. A. Uyar, koja je takođe bila bolje rangirana od mene, kao i od svih prethodnih protivnica. U drugom kolu izgubila sam od Slovakinje A. Jaskove. Pobjeda u prvom kolu mi je najdraža u krijeri, jer prvi bod u seniorskoj konkurenciji mnogo znači. Radi se o takozvanim skrivenim poenima. To znači da se oni trenutno ne vide, jer treba da se ažurira lista, ali u toku ove godine, nadam se, i vjerujem, da ću i zvanično biti na WTA listi. Ti skriveni poeni se, dakle, ne vide, ali pomažu kada se prijavite za sljedeći turnir da budete bolje rangirani u odnosu na igračice koje nemaju te bodove.

RB/BI: Ova godina, to znam po nekim drugim sportistima, najvažnija je u tvojoj karijeri, jer se mnogi sportisti izgube na prelazu iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Pretpostavljam da i ti misliš da ti je ova godina prekretnica?

Ratković: Jeste. Najteži je prelaz iz juniorskog u seniorski rang. Kad igrate juniorski, to je do 12, 14 i 16 godina, sve je povezano. To je jedan tip turnira, to su ETA turniri. Onda imate ITF turnire, to je od 18 godina. Tu počinjete bukvalno od nule. U te turnire, fjučerse, to su petnaest, dvadeset hiljada, šezdeset hiljada, vi normalno, ako nemate rang, ne možete da uđete. Ali, što rade razvijenije države kao što su Francuska, Njemačka, Španija, Italija? Oni svojim juniorkama, onima koje su u top deset, daju wild kartu. To su, u stvari, ulaznice u turnir, iako one nemaju rang. I one su odmah u glavnom turniru, ne moraju da igraju kvalifikacije.

RB/BI: Ti si igrala tri meča u Antaliji, u kvalifikacijama, i već si bila izmorena kad si si stigla u glavni žrijeb.

Ratković: Naravno. A one su već na turniru i odmah igraju glavni žrijeb, a čim dobiju jedno kolo, dobijaju bod, dok ja moram da prođem tri kola kvalifikacija i prvo kolo glavnog turnira da bih dobila taj bod. Iz turnira u turnir, nakupi se tu mečeva i onda ste izmoreni. Nažalost, kod nas nema fjučersa za žene, bilo je prošle godine organizovanih osam za muškarce, a za žene nijedan. Znači da ne postoji interesovanje. A moguće je da teniski savezi omoguće svojim najboljim igračima wild karte, da ne idemo dalje, samo do Hrvatske, Srbije, Bosne, ali to isto ide, nažalost, na malo teži način, tako da moramo da se oslonimo na sebe i sami da se probijamo.

RB/BI: Takva ti je karma, što kažu, takva ti je sudbina. Sama se probijaš, naravno uz fantastičnu i fanatičnu pomoć svoje divne porodice, što se nekako poklapa sa tvojim imenom. Samo još ovo, u Antaliji u drugom kolu si izgubila. Jesi li igrala do kraja ili si predala meč zbog bolova u leđima, kako sam negdje pročitao?

Ratković: Igrala sam u drugom kolu glavnog turnira protiv Slovakinje i bio je stvarno jak bol u leđima, velika upala mišića. Jednostavno, vidite da ne možete ništa – ni da se krećete. Trebalo je da predam, ali ja nikad u životu nisam predala meč, čak i ako vidim da ću da izgubim. Iako me sve boli, ne mogu da predam meč. Jednostavno mi nešto ne dozvoljava, nego se borim do kraja, probam da pružim svoj maksimum.

RB/BI: Zato što si rođeni pobjednik.

Ratković: Mogla sam da predam, već na 2:0 sam vidjela šta će biti i u kakvom sam stanju, ali igrala sam do kraja.

RB/BI: Rekli smo da si prepuštena sama sebi. Srećom, porodica ti je odana – otac Peđa, majka Danijela koja je uvijek s tobom na turnirima. Iako si 2019. godine bila sportistkinja Bara, ni poslije toga ništa se nije promijenilo. A tu su turniri, boravci u zemljama u kojima je prilično skup život i običnim ljudima, a posebno na turnirima gdje se vrti ogroman novac. Mogu misliti kakvi su uslovi smještaja, boravka i tako dalje. Kako izdržava porodica Ratković?

Ratković: Sa mnom od moje jedanaeste godine majka ide na turnire. Tada sam i počela da igram međunarodne turnire i igram ih već sedam godina. U mlađim kategorijama, dok sam igrala nacionalne turnire, išli su obično majka i tata sa mnom, a kasnije je samo majka išla, jer su joj dozvoljavale obaveze koje je imala na poslu. Mogla je da ide sa mnom i da isprati cijelu moju karijeru i bez nje to ne bi bilo moguće. Ona je bila sa mnom na svakom turniru. Mnogo je teško kad igrate turnir i sa druge strane imate protivnicu koja dolazi sa dva trenera, sa psihologom, kondicionim trenerom, teniskim trenerom, ponekad sa roditeljima, ali uglavnom, ima tim.

RB/BI: Ona, kad god okrene glavu “pogodiće” nekog poznatog iz one mase, a ti možeš da vidiš samo majčine oči.

Ratković: Tako je. Meni ona daje najveću snagu i to što ta protivnica može da ima deset trenera, jednostavno me ne interesuje ko je sa druge strane i koga ima u timu. Jer meni majka predstavlja sve – i psihologa i fizioterapeuta i teniskog i kondicionog trenera. Toliko je u sportu da se odlično u sve razumije i sve ovo sam postigla zahvaljujući njenoj podršci. Ona je išla sa mnom na turnire, podržavala me, a ima jako teških momenata u tenisu, uspona, padova, ali nikad nismo odustajali. Dešavalo se da ja kao igrač toliko padnem, ali vi to, kao neko ko me gleda sa strane, ne možete da vidite. To su ti unutrašnji, psihološki lomovi. Ali ona, moj otac, brat Aleksandar, uvijek su tu i kad su mi dolazili trenuci da ne želim više da igram, oni su mi govorili da su tu, da računam na njih u svemu, ali da ja odlučujem. To dođe svakome, ali oni ne vrše pritisak da moram da dobijem neki turnir. Stalno mi govore: “Uživaj, tu si na terenu, radi što voliš, a mi ćemo ti pomoći sve što možemo i pružiti najveću podršku”. Uvijek su tu. I u tim nekim ključnim momentima, kada sam bila toliko pala, majka je vazda bila tu da me podrži. Ta njena snaga je nešto što je mene diglo iz pepela, da kažem. Kako izdržavamo? Imamo pomoć s majčine i očeve strane. To su veliki troškovi, jer jedan turnir traje sedam dana. Sad zamislite da smo samo skoncentrisani na Bar ili na Podgoricu, jer povremeno treniram u Baru, Podgorici, Ulcinju. Svi ti putni troškovi, oprema, reketi, patike, putovanja, hoteli, hrana – to su ogromni troškovi. Bila sam proglašena za sportistu Bara 2019. godine, nažalost, u našoj opštini je tako neko pravilo ili sistem da ja, kao individualni sportista, kome nije potreban klub i koja se takmičim na međunarodnom nivou, nemam pravo da konkurišem za sredstva koja Opština dodjeljuje sportistima na godišnjem nivou. Ne znam šta da kažem, ali mislim da to nije u redu. Jer ja sam, mogu slobodno da kažem, bez lažne skromnosti, jedna od najuspješnijih teniserki i sportista u Crnoj Gori.

RB/BI: I ambasadorka Bara u svijetu.

Ratković: Smatram da treba da imam neku adekvatnu pomoć, što se tiče grada ili države. Nažalost, to nije tako. Godinama smo navikli na to i ne očekujemo više ništa i prepušteni smo sami sebi i tako funkcionišemo. Dobra organizacija, podrška, tu smo vazda jedni za druge i smatram da je to jedini ključ uspjeha.

RB/BI: Dvije stvari: ako si primijetila, zasuzio sam dok si govorila o majci. Što ću, lak sam na suzu. A drugo, nije ni čudo što imaš prosjek 5, ovako pametna, elokventna. Ali ni te ocjene ti nisu došle s neba, nego si morala svaku da zaradiš. Rekla si mi, ne pitaju te profesori baš u ponedjeljak ujutro kad se vratiš u nedjelju veče sa turnira, nego to ostave za petak, ali tog petka ti moraš da znaš za pet da bi tu ocjenu i dobila.

Ratković: Tako je, naravno. Prvo, ovom prilikom želim sve da ih pozdravim, pogotovo razrednu Ljiljanu Raković. Sreća je što imam dobru razrednu koja mi izlazi u susret, a svi profesori mi stvarno pružaju podršku, prate, tu su uvijek da mi pomognu. Međutim, nikad ne želim da iskoristim to što sam igrala na turniru, što sam uspješna, da se, kad dođem u školu ponašam u smislu: “Ja sam ja i vi treba meni da izađete u susret.” Meni to nikada nije padalo na pamet, nisam takva osoba. Uvijek sam iskrena. Pružaju mi podršku i izlaze mi u susret tako što, kao što ste rekli, na primjer, dođem u nedjelju i, znam, neće da me pitaju u ponedjeljak, utorak. Ali u četvrtak, petak, sljedeći ponedjeljak, ja isto moram da znam kao i učenik koji je bio tu prošle nedjelje i koji je znao za pet.

RB/BI: Ali ti i ne bi ni pristala na neku privilegiju te vrste?

Ratković: Naravno. Ali imamo 12-13 predmeta, gradivo je zahtjevno i teško. I sad zamislite, na primjer, za dane kada sam u Baru, od sedam i po do jedan mi je škola. Pošto smo moja porodica i ja više od četiri godine putovali za Podgoricu, radi tenisa, dođem u jedan iz škole, na brzinu ručam, majka i tata u dva dođu s posla, oni su godinama bez ručka bili, jer mi u dva i petnaest idemo za Podgoricu, a ja odmah iz kola na trening. To je tako trajalo godinama. Treniram dva, dva i po sata i vratim se uveče u sedam ili osam. Onda, a sve je to na brzinu, dan isplaniran u minut, na brzinu večeram i onda uzmem da učim od devet. Od devet do tri ujutro ne izlazim iz sobe: biologija, matematika, maternji, istorija… ali ja sam jednostavno takva. Čak mi i majka nekad kaže dosta je više, u smislu, nemoj više, nego odmori. Ali nema šanse da  popustim, od kad sam mala bila vazda sam imala sve petice. I da ne treniram imala bih te ocjene, ali moj je uspjeh što i pored svih rezultata, nagrada, sporta, putovanja, imam prosjek 5,0 i to ne može, stvarno, svako da postigne. Recimo, sve moje vršnjakinje protiv kojih igram na turnirima širom Evrope, napustile su školu i samo se bave tenisom. Meni to ne pada na pamet. I u mojoj školi, što je normalno, ima dosta đaka koji, jednostavno, nisu zainteresovani za sport, ne bave se sportom i opet ne mogu da budu skroz odlikaši, nego se zadovoljavaju trojkama, četvorkama, što je potpuno normalno. Zato smatram da ovo što ja postižem, objektivno, rijetko ko može da postigne.

RB/BI: To ti je najtačnija dijagnoza čitavog ovog razgovora, ali ne bih te tako lako pustio iz ovog studija, još ću malo da uživam u razgovoru s tobom. Višestruka si prvakinja Crne Gore u atletici, u juniorskoj konkurenciji (200 m, 300 m, skok u dalj, 1.500 m, i tako dalje). Pobijedila si na jednom prvenstvu OŠ “Jugoslavija” u šahu tako što si potopila sve svoje rivale koji su išli u raznorazne Škole šaha, samo si došla i savladala ih. Dakle, jedna polivalentna, uspješna mlada osoba. Ja sam ponosan što si danas u našem studiju. Trenutno si možda i najbolja ambasadorka ove zemlje među onima koji imaju manje od dvadeset godina. Ti za koji dan puniš devetnaest. Očekuje te naporna godina. Međutim, u septembru ove godine odlaziš iz Bara, jer si iz Amerike dobila poziv koji se ne odbija. Reci nam o čemu se radi?

Ratković: Radi se o koledžu u Americi. Koledži iz Amerike svake nedjelje prate tenisere. Na toj listi je pet hiljada igrača, što muških, što ženskih. Svako, naravno, hoće da “uhvati” one najbolje. Pošto je meni najbolji rang u juniorskoj kategoriji bio 133. mjesto, to je, normalno, za prvu diviziju, i tada te traže najjači koledži. Tokom dvije prethodne godine imala sam oko pedeset ponuda. Obično igrači mojeg godišta, nekad o tome pričamo na turnirima jer je svako u nekoj sličnoj situaciji, imaju oko petnaest do dvadeset, a ja sam imala pedeset. Ubjedljivo najviše od svih. Stvarno, sve su bile sjajne i dobre ponude, to su bili koledži koji na primjer, završe u cijeloj Americi u top dvadeset, top trideset. Imala sam jedan u top pet, top deset. Mnogi su tu aspekti kako i koji koledž da izaberem. Imala sam dosta ponuda iz Kalifornije, s Floride, Teksasa, iz unutrašnjosti Amerike… Međutim, morala sam da gledam odnos između mene i tih trenera. Mi smo svake nedjelje pričali preko Zoom-a.

RB/BI: Inače, ti pričaš srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski, dakle, jedno četiri-pet jezika, ali i…?

Ratković: Engleski, italijanski i turski. Najviše sam pričala s tim koledžom koji sam izabrala, ali i sa svima ostalima. Svi su oni fini na telefonu, to je ozbiljna priča. Tu nema prevare, tu nema veza. Znači, zovu te jer si zaslužio. I oni znaju da cijene uspjeh. Od tih pedeset, bila sam napravila listu svojih top deset. Bilo je tu mnogo aspekata, poput lokacije, jer imate koledže koji su zabačeni, a imate i one koji su u centru nekog grada ili su blizu nekog velikog, pa treba da gledate koliko je udaljen od nekog aerodroma, što je bliže to je bolje. Onda, kakva je klima tamo, kakvi su uslovi, mada meni su stvarno svi nudili ful stipendiju, što je dobro, sve je pokriveno. Izabrala sam koledž koji se zove Rajs. On je u Hjustonu, u Teksasu. Po njihovoj listi, koju možete naći na internetu, prvi je Masačusets, onda Harvard, Stanford, Jejl, Prinston i Rajs. Znači, Rajs je šesti najbolji u Americi. Imala sam i drugih ponuda. Na primjer, Rajs je četrdeseti što se tiče tenisa u državi, mada se to svake godine mijenja, imala sam ponuda od nekih koji su po tome u top pet, ali osjećate da to nije to, jer nije mi odgovarala lokacija, klima… Onda sam izabrala ovaj koledž, gledala sam da je jak i akademski i teniski. Igra jednu od najjačih konferencija, stvarno je ozbiljan tim, ima sedam cura u timu. Naravno, neće mi biti lako, biće mi najteže da se odvojim od kuće, ali mislim da je to neki moj put i pravac kojim sam zaslužila da krenem. I šta je još privilegija: ima dosta igračica koje same šalju poruke tim koledžima, a meni su sve ponude oni sami prvi poslali. Insistiraju na razgovoru, da dođem, kao što je bio Rajs, šesti u Americi, moja prva opcija, tako sam ja bila njihov prvi pik. Oni su me čak čekali mjesec i po, iako su imali još deset, petnaest cura koje su htjele baš tamo da budu i da uđu, ali su mi dali vremena jer su bili mnogo zainteresovani. Mislim da smo kliknuli i da mi je to baš pravi, dobar put.

RB/BI: I sad sve zavisi od tebe. Ja sam uvjeren da ćeš da se trijumfalno vratiš iz Amerike, ako se ikad vratiš za stalno, ali o tom potom. Dok ne odeš u Ameriku, dok ne dođe taj septembar, šta ćeš da radiš, kako ćeš da treniraš, kako sada provodiš vrijeme na treningu? Imaš li adekvatne ljude koji su uz tebe, osim naravno, majke koja bdije i čitave familije?

Ratković:  Što se toga tiče, do prije tri mjeseca sam trenirala sa Pavlom Roganom. On je naš bivši Davis Cup reprezentativac, a onda je ušao, nakon toga, u trenerske vode. Međutim, on je prije dva i po, tri mjeseca, otišao da radi u inostranstvo. Jednostavno, dobio je bolju ponudu tako da sam ja, po ko zna koji put, ostala bez trenera. Mene to, međutim, uopšte ne sputava, oguglala sam na to. Prepuštena sama sebi prosto moram da imam tenis u malom prstu. Naravno, uvijek je dobro došla neka stručna pomoć. I Đoković ima trenera, tako da svima treba trener.

RB/BI: Osvaja li Australian Open?

Ratković: Normalno. Sto posto! Kako sam rekla, moram sama da se snalazim. Zadnja dva mjeseca treniram s Igorom Gigom Dabanovićem. On se prije bavio tenisom i bio jako uspješan. Dobro držimo loptu, može sa mnom, parira mi i to mi je najbitnije. Povremeno putujemo za Ulcinj sa Zoranom Ivaniševićem. Stvarno, prije ovog turnira u Antaliji nisam bila u ful formi jer sam imala obaveza oko vozačkog ispita, oko škole, tako da sam prezadovoljna rezultatom. Do odlaska na koledž, naravno, treniraću. Škola mi počinje 30. januara,a gledaću da odigram što više profesionalnih turnira.

RB/BI: A onda ćeš vidjeti kako će to da izgleda kad te Amerikanci uzmu pod svoje. Divna, hvala ti na ovom razgovoru i – nemoj nas zaboraviti!

Ratković: Neću, hvala vam puno na pozivu.

The post Divna Ratković, od septembra u USA pronosi slavu Bara first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prije dva dana si se vratila iz Turske, sa turnira u Antaliji. Dobila si neke, kako vi to kažete “skrivene poene”, što znači da imaš prve prve WTA bodove. Možda se tvoje ime uskoro pojavi i na WTA listi. Kako je bilo u Antaliji, koga si dobila, od koga si izgubila?

Ratković: U Antaliji je bilo jako lijepo, ostala sam sedam dana, cijelu nedjelju. Dobila sam četiri meča zaredom, prošla sam tri kola kvalifikacija. Uglavnom, sve protiv kojih sam igrala bile su starije od mene i sve su bile bolje rangirane, imaju svoja mjesta na WTA listi. Prvo sam dobila Bugarku P. Georgievu, koja je godinu starija od mene, potom Turkinju D. Turkmen, koja je bila postavljena za prvog nosioca u kvalifikacijama. Bila je 1144. na svijetu i iskreno da kažem, nije mi to bilo neko iznenađenje, jer znam koliko mogu. A onda G. Jang, djevojku iz Južne Koreje, odakle je i moj najomiljeniji bend BTS, da i to spomenem. Bila sam presrećna jer sam prošla u glavni žrijeb iz kvalifikacija. U prvom kolu dobila sam još jednu Turkinju, M. A. Uyar, koja je takođe bila bolje rangirana od mene, kao i od svih prethodnih protivnica. U drugom kolu izgubila sam od Slovakinje A. Jaskove. Pobjeda u prvom kolu mi je najdraža u krijeri, jer prvi bod u seniorskoj konkurenciji mnogo znači. Radi se o takozvanim skrivenim poenima. To znači da se oni trenutno ne vide, jer treba da se ažurira lista, ali u toku ove godine, nadam se, i vjerujem, da ću i zvanično biti na WTA listi. Ti skriveni poeni se, dakle, ne vide, ali pomažu kada se prijavite za sljedeći turnir da budete bolje rangirani u odnosu na igračice koje nemaju te bodove.

RB/BI: Ova godina, to znam po nekim drugim sportistima, najvažnija je u tvojoj karijeri, jer se mnogi sportisti izgube na prelazu iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Pretpostavljam da i ti misliš da ti je ova godina prekretnica?

Ratković: Jeste. Najteži je prelaz iz juniorskog u seniorski rang. Kad igrate juniorski, to je do 12, 14 i 16 godina, sve je povezano. To je jedan tip turnira, to su ETA turniri. Onda imate ITF turnire, to je od 18 godina. Tu počinjete bukvalno od nule. U te turnire, fjučerse, to su petnaest, dvadeset hiljada, šezdeset hiljada, vi normalno, ako nemate rang, ne možete da uđete. Ali, što rade razvijenije države kao što su Francuska, Njemačka, Španija, Italija? Oni svojim juniorkama, onima koje su u top deset, daju wild kartu. To su, u stvari, ulaznice u turnir, iako one nemaju rang. I one su odmah u glavnom turniru, ne moraju da igraju kvalifikacije.

RB/BI: Ti si igrala tri meča u Antaliji, u kvalifikacijama, i već si bila izmorena kad si si stigla u glavni žrijeb.

Ratković: Naravno. A one su već na turniru i odmah igraju glavni žrijeb, a čim dobiju jedno kolo, dobijaju bod, dok ja moram da prođem tri kola kvalifikacija i prvo kolo glavnog turnira da bih dobila taj bod. Iz turnira u turnir, nakupi se tu mečeva i onda ste izmoreni. Nažalost, kod nas nema fjučersa za žene, bilo je prošle godine organizovanih osam za muškarce, a za žene nijedan. Znači da ne postoji interesovanje. A moguće je da teniski savezi omoguće svojim najboljim igračima wild karte, da ne idemo dalje, samo do Hrvatske, Srbije, Bosne, ali to isto ide, nažalost, na malo teži način, tako da moramo da se oslonimo na sebe i sami da se probijamo.

RB/BI: Takva ti je karma, što kažu, takva ti je sudbina. Sama se probijaš, naravno uz fantastičnu i fanatičnu pomoć svoje divne porodice, što se nekako poklapa sa tvojim imenom. Samo još ovo, u Antaliji u drugom kolu si izgubila. Jesi li igrala do kraja ili si predala meč zbog bolova u leđima, kako sam negdje pročitao?

Ratković: Igrala sam u drugom kolu glavnog turnira protiv Slovakinje i bio je stvarno jak bol u leđima, velika upala mišića. Jednostavno, vidite da ne možete ništa – ni da se krećete. Trebalo je da predam, ali ja nikad u životu nisam predala meč, čak i ako vidim da ću da izgubim. Iako me sve boli, ne mogu da predam meč. Jednostavno mi nešto ne dozvoljava, nego se borim do kraja, probam da pružim svoj maksimum.

RB/BI: Zato što si rođeni pobjednik.

Ratković: Mogla sam da predam, već na 2:0 sam vidjela šta će biti i u kakvom sam stanju, ali igrala sam do kraja.

RB/BI: Rekli smo da si prepuštena sama sebi. Srećom, porodica ti je odana – otac Peđa, majka Danijela koja je uvijek s tobom na turnirima. Iako si 2019. godine bila sportistkinja Bara, ni poslije toga ništa se nije promijenilo. A tu su turniri, boravci u zemljama u kojima je prilično skup život i običnim ljudima, a posebno na turnirima gdje se vrti ogroman novac. Mogu misliti kakvi su uslovi smještaja, boravka i tako dalje. Kako izdržava porodica Ratković?

Ratković: Sa mnom od moje jedanaeste godine majka ide na turnire. Tada sam i počela da igram međunarodne turnire i igram ih već sedam godina. U mlađim kategorijama, dok sam igrala nacionalne turnire, išli su obično majka i tata sa mnom, a kasnije je samo majka išla, jer su joj dozvoljavale obaveze koje je imala na poslu. Mogla je da ide sa mnom i da isprati cijelu moju karijeru i bez nje to ne bi bilo moguće. Ona je bila sa mnom na svakom turniru. Mnogo je teško kad igrate turnir i sa druge strane imate protivnicu koja dolazi sa dva trenera, sa psihologom, kondicionim trenerom, teniskim trenerom, ponekad sa roditeljima, ali uglavnom, ima tim.

RB/BI: Ona, kad god okrene glavu “pogodiće” nekog poznatog iz one mase, a ti možeš da vidiš samo majčine oči.

Ratković: Tako je. Meni ona daje najveću snagu i to što ta protivnica može da ima deset trenera, jednostavno me ne interesuje ko je sa druge strane i koga ima u timu. Jer meni majka predstavlja sve – i psihologa i fizioterapeuta i teniskog i kondicionog trenera. Toliko je u sportu da se odlično u sve razumije i sve ovo sam postigla zahvaljujući njenoj podršci. Ona je išla sa mnom na turnire, podržavala me, a ima jako teških momenata u tenisu, uspona, padova, ali nikad nismo odustajali. Dešavalo se da ja kao igrač toliko padnem, ali vi to, kao neko ko me gleda sa strane, ne možete da vidite. To su ti unutrašnji, psihološki lomovi. Ali ona, moj otac, brat Aleksandar, uvijek su tu i kad su mi dolazili trenuci da ne želim više da igram, oni su mi govorili da su tu, da računam na njih u svemu, ali da ja odlučujem. To dođe svakome, ali oni ne vrše pritisak da moram da dobijem neki turnir. Stalno mi govore: “Uživaj, tu si na terenu, radi što voliš, a mi ćemo ti pomoći sve što možemo i pružiti najveću podršku”. Uvijek su tu. I u tim nekim ključnim momentima, kada sam bila toliko pala, majka je vazda bila tu da me podrži. Ta njena snaga je nešto što je mene diglo iz pepela, da kažem. Kako izdržavamo? Imamo pomoć s majčine i očeve strane. To su veliki troškovi, jer jedan turnir traje sedam dana. Sad zamislite da smo samo skoncentrisani na Bar ili na Podgoricu, jer povremeno treniram u Baru, Podgorici, Ulcinju. Svi ti putni troškovi, oprema, reketi, patike, putovanja, hoteli, hrana – to su ogromni troškovi. Bila sam proglašena za sportistu Bara 2019. godine, nažalost, u našoj opštini je tako neko pravilo ili sistem da ja, kao individualni sportista, kome nije potreban klub i koja se takmičim na međunarodnom nivou, nemam pravo da konkurišem za sredstva koja Opština dodjeljuje sportistima na godišnjem nivou. Ne znam šta da kažem, ali mislim da to nije u redu. Jer ja sam, mogu slobodno da kažem, bez lažne skromnosti, jedna od najuspješnijih teniserki i sportista u Crnoj Gori.

RB/BI: I ambasadorka Bara u svijetu.

Ratković: Smatram da treba da imam neku adekvatnu pomoć, što se tiče grada ili države. Nažalost, to nije tako. Godinama smo navikli na to i ne očekujemo više ništa i prepušteni smo sami sebi i tako funkcionišemo. Dobra organizacija, podrška, tu smo vazda jedni za druge i smatram da je to jedini ključ uspjeha.

RB/BI: Dvije stvari: ako si primijetila, zasuzio sam dok si govorila o majci. Što ću, lak sam na suzu. A drugo, nije ni čudo što imaš prosjek 5, ovako pametna, elokventna. Ali ni te ocjene ti nisu došle s neba, nego si morala svaku da zaradiš. Rekla si mi, ne pitaju te profesori baš u ponedjeljak ujutro kad se vratiš u nedjelju veče sa turnira, nego to ostave za petak, ali tog petka ti moraš da znaš za pet da bi tu ocjenu i dobila.

Ratković: Tako je, naravno. Prvo, ovom prilikom želim sve da ih pozdravim, pogotovo razrednu Ljiljanu Raković. Sreća je što imam dobru razrednu koja mi izlazi u susret, a svi profesori mi stvarno pružaju podršku, prate, tu su uvijek da mi pomognu. Međutim, nikad ne želim da iskoristim to što sam igrala na turniru, što sam uspješna, da se, kad dođem u školu ponašam u smislu: “Ja sam ja i vi treba meni da izađete u susret.” Meni to nikada nije padalo na pamet, nisam takva osoba. Uvijek sam iskrena. Pružaju mi podršku i izlaze mi u susret tako što, kao što ste rekli, na primjer, dođem u nedjelju i, znam, neće da me pitaju u ponedjeljak, utorak. Ali u četvrtak, petak, sljedeći ponedjeljak, ja isto moram da znam kao i učenik koji je bio tu prošle nedjelje i koji je znao za pet.

RB/BI: Ali ti i ne bi ni pristala na neku privilegiju te vrste?

Ratković: Naravno. Ali imamo 12-13 predmeta, gradivo je zahtjevno i teško. I sad zamislite, na primjer, za dane kada sam u Baru, od sedam i po do jedan mi je škola. Pošto smo moja porodica i ja više od četiri godine putovali za Podgoricu, radi tenisa, dođem u jedan iz škole, na brzinu ručam, majka i tata u dva dođu s posla, oni su godinama bez ručka bili, jer mi u dva i petnaest idemo za Podgoricu, a ja odmah iz kola na trening. To je tako trajalo godinama. Treniram dva, dva i po sata i vratim se uveče u sedam ili osam. Onda, a sve je to na brzinu, dan isplaniran u minut, na brzinu večeram i onda uzmem da učim od devet. Od devet do tri ujutro ne izlazim iz sobe: biologija, matematika, maternji, istorija… ali ja sam jednostavno takva. Čak mi i majka nekad kaže dosta je više, u smislu, nemoj više, nego odmori. Ali nema šanse da  popustim, od kad sam mala bila vazda sam imala sve petice. I da ne treniram imala bih te ocjene, ali moj je uspjeh što i pored svih rezultata, nagrada, sporta, putovanja, imam prosjek 5,0 i to ne može, stvarno, svako da postigne. Recimo, sve moje vršnjakinje protiv kojih igram na turnirima širom Evrope, napustile su školu i samo se bave tenisom. Meni to ne pada na pamet. I u mojoj školi, što je normalno, ima dosta đaka koji, jednostavno, nisu zainteresovani za sport, ne bave se sportom i opet ne mogu da budu skroz odlikaši, nego se zadovoljavaju trojkama, četvorkama, što je potpuno normalno. Zato smatram da ovo što ja postižem, objektivno, rijetko ko može da postigne.

RB/BI: To ti je najtačnija dijagnoza čitavog ovog razgovora, ali ne bih te tako lako pustio iz ovog studija, još ću malo da uživam u razgovoru s tobom. Višestruka si prvakinja Crne Gore u atletici, u juniorskoj konkurenciji (200 m, 300 m, skok u dalj, 1.500 m, i tako dalje). Pobijedila si na jednom prvenstvu OŠ “Jugoslavija” u šahu tako što si potopila sve svoje rivale koji su išli u raznorazne Škole šaha, samo si došla i savladala ih. Dakle, jedna polivalentna, uspješna mlada osoba. Ja sam ponosan što si danas u našem studiju. Trenutno si možda i najbolja ambasadorka ove zemlje među onima koji imaju manje od dvadeset godina. Ti za koji dan puniš devetnaest. Očekuje te naporna godina. Međutim, u septembru ove godine odlaziš iz Bara, jer si iz Amerike dobila poziv koji se ne odbija. Reci nam o čemu se radi?

Ratković: Radi se o koledžu u Americi. Koledži iz Amerike svake nedjelje prate tenisere. Na toj listi je pet hiljada igrača, što muških, što ženskih. Svako, naravno, hoće da “uhvati” one najbolje. Pošto je meni najbolji rang u juniorskoj kategoriji bio 133. mjesto, to je, normalno, za prvu diviziju, i tada te traže najjači koledži. Tokom dvije prethodne godine imala sam oko pedeset ponuda. Obično igrači mojeg godišta, nekad o tome pričamo na turnirima jer je svako u nekoj sličnoj situaciji, imaju oko petnaest do dvadeset, a ja sam imala pedeset. Ubjedljivo najviše od svih. Stvarno, sve su bile sjajne i dobre ponude, to su bili koledži koji na primjer, završe u cijeloj Americi u top dvadeset, top trideset. Imala sam jedan u top pet, top deset. Mnogi su tu aspekti kako i koji koledž da izaberem. Imala sam dosta ponuda iz Kalifornije, s Floride, Teksasa, iz unutrašnjosti Amerike… Međutim, morala sam da gledam odnos između mene i tih trenera. Mi smo svake nedjelje pričali preko Zoom-a.

RB/BI: Inače, ti pričaš srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski, dakle, jedno četiri-pet jezika, ali i…?

Ratković: Engleski, italijanski i turski. Najviše sam pričala s tim koledžom koji sam izabrala, ali i sa svima ostalima. Svi su oni fini na telefonu, to je ozbiljna priča. Tu nema prevare, tu nema veza. Znači, zovu te jer si zaslužio. I oni znaju da cijene uspjeh. Od tih pedeset, bila sam napravila listu svojih top deset. Bilo je tu mnogo aspekata, poput lokacije, jer imate koledže koji su zabačeni, a imate i one koji su u centru nekog grada ili su blizu nekog velikog, pa treba da gledate koliko je udaljen od nekog aerodroma, što je bliže to je bolje. Onda, kakva je klima tamo, kakvi su uslovi, mada meni su stvarno svi nudili ful stipendiju, što je dobro, sve je pokriveno. Izabrala sam koledž koji se zove Rajs. On je u Hjustonu, u Teksasu. Po njihovoj listi, koju možete naći na internetu, prvi je Masačusets, onda Harvard, Stanford, Jejl, Prinston i Rajs. Znači, Rajs je šesti najbolji u Americi. Imala sam i drugih ponuda. Na primjer, Rajs je četrdeseti što se tiče tenisa u državi, mada se to svake godine mijenja, imala sam ponuda od nekih koji su po tome u top pet, ali osjećate da to nije to, jer nije mi odgovarala lokacija, klima… Onda sam izabrala ovaj koledž, gledala sam da je jak i akademski i teniski. Igra jednu od najjačih konferencija, stvarno je ozbiljan tim, ima sedam cura u timu. Naravno, neće mi biti lako, biće mi najteže da se odvojim od kuće, ali mislim da je to neki moj put i pravac kojim sam zaslužila da krenem. I šta je još privilegija: ima dosta igračica koje same šalju poruke tim koledžima, a meni su sve ponude oni sami prvi poslali. Insistiraju na razgovoru, da dođem, kao što je bio Rajs, šesti u Americi, moja prva opcija, tako sam ja bila njihov prvi pik. Oni su me čak čekali mjesec i po, iako su imali još deset, petnaest cura koje su htjele baš tamo da budu i da uđu, ali su mi dali vremena jer su bili mnogo zainteresovani. Mislim da smo kliknuli i da mi je to baš pravi, dobar put.

RB/BI: I sad sve zavisi od tebe. Ja sam uvjeren da ćeš da se trijumfalno vratiš iz Amerike, ako se ikad vratiš za stalno, ali o tom potom. Dok ne odeš u Ameriku, dok ne dođe taj septembar, šta ćeš da radiš, kako ćeš da treniraš, kako sada provodiš vrijeme na treningu? Imaš li adekvatne ljude koji su uz tebe, osim naravno, majke koja bdije i čitave familije?

Ratković:  Što se toga tiče, do prije tri mjeseca sam trenirala sa Pavlom Roganom. On je naš bivši Davis Cup reprezentativac, a onda je ušao, nakon toga, u trenerske vode. Međutim, on je prije dva i po, tri mjeseca, otišao da radi u inostranstvo. Jednostavno, dobio je bolju ponudu tako da sam ja, po ko zna koji put, ostala bez trenera. Mene to, međutim, uopšte ne sputava, oguglala sam na to. Prepuštena sama sebi prosto moram da imam tenis u malom prstu. Naravno, uvijek je dobro došla neka stručna pomoć. I Đoković ima trenera, tako da svima treba trener.

RB/BI: Osvaja li Australian Open?

Ratković: Normalno. Sto posto! Kako sam rekla, moram sama da se snalazim. Zadnja dva mjeseca treniram s Igorom Gigom Dabanovićem. On se prije bavio tenisom i bio jako uspješan. Dobro držimo loptu, može sa mnom, parira mi i to mi je najbitnije. Povremeno putujemo za Ulcinj sa Zoranom Ivaniševićem. Stvarno, prije ovog turnira u Antaliji nisam bila u ful formi jer sam imala obaveza oko vozačkog ispita, oko škole, tako da sam prezadovoljna rezultatom. Do odlaska na koledž, naravno, treniraću. Škola mi počinje 30. januara,a gledaću da odigram što više profesionalnih turnira.

RB/BI: A onda ćeš vidjeti kako će to da izgleda kad te Amerikanci uzmu pod svoje. Divna, hvala ti na ovom razgovoru i – nemoj nas zaboraviti!

Ratković: Neću, hvala vam puno na pozivu.

The post Divna Ratković, od septembra u USA pronosi slavu Bara first appeared on BARinfo.

Kovinić će godinu završiti na 60. mjestu WTA liste, dok je Cungu 616. teniser svijeta.

TSCG je uručio priznanja najboljim i u kategorijama do deset, 12, 14, 16 i 18 godina.

U kategoriji do deset godina najbolji su Matija Stanković (As) i Nikolina Pešić (Elit), do 12 Petar Stanković (As) i Anja Adamović (Dadeks), a do 14 godina Pavle Vukosavljević (Glava Zete) i Maša Prijović (Nec).

U kategoriji do 14 godina Skender Katana (Belvi, 42) i Iva Lakić (Eminent, 110) imali su najbolji plasman na rang listi Evropske teniske asocijacije (ETA).

Nagradu za plasman među 50 igrača Evrope do 14 godina dobio je Vuk Krstajić iz Maestrala (48).

Do 16 godina najbolji je Stefan Đoković (Eminent).

Najbolji nacionalni rang u tom uzarastu imaju Jovan Tomović (Budućnost, 110) i Iva Lakić (55, Eminent), dok najbolji plasman na juniorskoj ITF listi imaju Simon Knežević (466 – Nikšić) i Divna Ratković (191 – Mornar).

U konkurenciji seniora najbolji nacionalni plasman ima Petar Jovanović iz Eminenta.

Nagrađene i goste na svečanom proglašenju najboljih u hotelu Podgorica pozdravio je predsjednik Teniskog saveza Dimitrije Rašović.

The post Cungu i Kovinić najbolji i u 2022. godini, Divna Ratković ima najbolji plasman na juniorskoj ITF listi first appeared on BARinfo.

Kovinić će godinu završiti na 61. mjestu WTA liste, a Cungu je 615. teniser svijeta.

TSCG je tradicionalno proglasio najbolje i u kategorijama do deset, 12, 14, 16 i 18 godina.

U kategoriji U10 najbolji su Matija Stanković (As) i Nikolina Pešić (Elit), U12 Petar Stanković (As) i Anja Adamović (Dadeks), a U14 godina Pavle Vukosavljević (Glava Zete) i Maša Prijović (Nec).

U kategoriji U14 godina Skender Katana (Belvi, 42) i Iva Lakić (Eminent, 110) imali su najbolji plasman na rang listi Evropske teniske asocijacije (ETA).

Nagradu za plasman među 50 igrača Evrope do 14 godina osvojio je Vuk Krstajić iz Maestrala (48).

U kategoriji U16 najbolji je Stefan Đoković (Eminent).

Najbolji nacionlni rang u tom uzarastu imaju Jovan Tomović (Budućnost, 110) i Iva Lakić (55, Eminent), dok najbolji plasman na juniorskoj ITF listi imaju Simon Knežević (466 – Nikšić) i Divna Ratković (191 – Mornar).

U konkurenciji seniora najbolji nacionalni plasman ima Petar Jovanović iz Eminenta.

Svečano proglašenje najboljih je 24. decembra u hotelu Podgorica.

The post Kovinić i Cungu najbolji u Crnoj Gori, nagrada i za Baranku Divnu Ratković first appeared on BARinfo.

Crnogorske teniserke poražene su danas u Ulcinju, u trećem kolu, od Bosne i Hercegovine 2:0 i takmičenje u grupi završile su na drugom mjestu.

U prvom meču Petra Mirković izgubila je od Nefise Berberović 2:0 (6:0 i 6:0), dok je od Ive Lakić bolja bila Dea Herdželas 2:0 (6:0 i 6:2).

Duel dublova, u kojem su rivalke trebale da budu Mirković i Lakić protiv Anastasije Ignjatović i Suane Tucaković, nije odigran jer je selekcija BIH pobjedama u prva dva duela riješila pitanje finaliste.

Obje selekcije sa maksimalnim rezultatom dobile su duel sa Nigerijom, a boje naše zemlje u prvom kolu branila je Baranka Divna Ratković.

Crnogorske teniserke u nastavku turnira igraće za četvrto mjesto na turniru.

The post Crnogorske teniserke bez finala first appeared on BARinfo.

Crnogorske teniserke savladale su u Ulcinju, u prvom kolu A grupe, Nigeriju 3:0.

Vođstvo crnogorskoj selekciji donijela je Iva Lakić pobjedom protiv Adetajo Adetunji 2:0 (6:0 i 6:0).

Sve dileme riješila je Baranka Divna Ratković, koja je bila ubjedjiva protiv Adesuve Osabuien 2:0 (6:2 i 6:2).

Slavio je i dubl Iva Lakić i Petra Mirković protiv nigerijskog para Adetunji i Osabuien 2:0 (7:6 i 7:6).

Crna Gora je danas slobodna, dok je u četvrtak očekuje duel protiv Bosne i Hercegovine.

Pobjednik A grupe, voljom žrijeba, izboriće direktan plasman u finale.

The post Crnogorske teniserke ubjedljive na startu Bili Džin King kupa: Divna Ratković donijela odlučujući poen first appeared on BARinfo.

Kovinić je kazala da joj je zadovoljstvo da igra za Crnu Goru i da je lijepo što se Savez trudi da to takmičenje organizuje pred svojim navijačima.

“Upalio mi se nerv na desnom tramenu. Imala sam samo jedan trening u prethodnih sedam dana. Pokušavam da to zaliječim, sjutra ću ponovo na teren, nadam se da ću biti 100 posto spremna“, kazala je Kovinić.

Crnogorsku reprezentaciju, osim Kovinić, čine i mlade, Baranka Divna Ratković, te Tea Nikčević i Iva Lakić.

Crna Gora, koja je prvi nosilac na turniru, šesti put biće organizator nekadašnjeg Fed kupa.

“Organizaciono Teniski savez zaista radi velike stvari, a najbolja potvrda za to je da ćemo samo u ovoj godini imati 20 međunarodnih turnira, od kojih osam profesionalnih sa nagradnim fondovima od 15 i 25 hiljada dolara”, rekao je predsjednik Teniskog saveza Dimitrije Rašović.

On je najavio da će u Ulcinj biti domaćin i Dejvis kupa, od 20. do 27. juna, na kojem će se takmičiti osam evropskih reprezentacija.

Na turniru Bili Džin King kupa selekcije će biti podijeljene u četiri grupe.

U grupama igraće se po sistemu svako sa svakim, a pobjednici grupa takmičenje će nastaviti u nokaut fazi, iz koje će samo pobjednik izboriti viši rang.

Selektor Miloš Karadžić kazao je da Crna Gora ima najbolji rang od svih selekcija učesnika, navodeći da se rang lista formira na način što se sabiraju rezultati u periodu od četiri godine.

“Očekujem izjednačen turnir, a najkompaktniju ekipu ima Bosna i Hercegovina, ali mi imamo veliku snagu na prvoj tabli, jer nastupa Danka Kovinić i vidjećemo u zavisnosti od toga koliko ćemo biti uspješni na drugoj tabli i igri parova”, kazao je Karadžić.

The post Danka Kovinić i Divna Ratković predvode Crnu Goru na Bili Džin King kupu u Ulcinju first appeared on BARinfo.

Od 7. do 13.marta igrala je u Valensiji gdje je održan ITF turnir druge kategorije, na kojem je stigla do četvrtfinala.

U prvom kolu savladala je Španjolku Candela Aparisi Gonzalez- Vallarino u tri seta 2-6 6-1 6-1, a u drugom takođe njenu zemljakinju Carmen Lopez Martinez 6-2 6-4.

Zbog lošeg vremena i kiše mečevi su odlagani, pa je nakon drugog kola odmah morala da igra i četvrfinale.

U četvrtfinalu se sastala sa Francuskinjom Sarah Rakotomanga Rajaonah i u neizvjesnom meču izgubila u dva seta 4-6 4-6, mada su je nijanse dijelile da uđe u polufinale jakog turnira u Valensiji.

Sa dubl partnerkom Yoanom Konstantinovom iz Bugarske, Divna je stigla je do polufinala, pobjedama nad parom Carolinom Gomez (Španija) i Celine Simunyu (Irska) 6-2 6-2, dok su u četvrtfinalu bile bolje od para Franceska Pace (Italija) i Berta Pasola (Španja) 6-4 6-4.  U polufinalu su izgubile od prvih nositeljki Raquel Gonzales Vilar (Španija) i Joelle Lilly Sophie Steur (Njemačka) 3-6 1-6.

Dan kasnije počeo je turnir u Benicarlu (14.03. do 20.03.) takođe druge kategorije. I tu je zaustavljena u četvrtfinalu !

U prvom kolu super talentovana Baranka je savladala Španjolku Angelu Geballi Sancho 6-0 6-3, u drugom Belgijanku Ameliu Waligoru u tri seta 6-0 2-6 6-4.

U četvrtfinalu se sastala sa Ukrajinkom Katrynom Lazarenko i u dugom i neizvjesnom meču izgubila, nakon vođstva u prvom setu od 4:1, ali je ipak izgubila taj set 6-7 (4). Potom je relativno lako osvojila drugi 6-3, a odlučujući treći, izgubila 3-6. I ovoga puta su je nijanse dijelile da uđe u polufinale jakog turnira.

Sa dubl partnerkom Nahiom Berecoechea iz Francuske stigla je takođe do polufinala, pobjedama nad parom Lucia Gomez Delgado (Španija) i Shanice Roignot (Francuska) 6-0 6-3, dok su u četvrtfinalu  bile bolje od para Alvetina Ibragimova (Rusija) i Amelia Waligora (Belgija), koje su bile druge nositeljke, 6-1 6-4. U polufinalu su zaustavljene od trećih nositeljki Njemica, Joelle Lilly Sophie Steur i Marie Vogt 5-7 1-6.

Na kraju boravka u Španiji Divna je od 21. do 27. marta nastupila na  međunarodnom turniru prve kategorije u Villeni.

Kiša je poremetila planove organizatorima, i nakon predviđenih mečeva na terenima sa šljakom, mečevi su igrani na tvrdoj podlozi na kojoj se bilo jako teško prilagoditi u takvim vremenskim uslovima. Mečevi su više puta odlagani i na kraju je igrano u setovima na 4 dobijena gema.

U prvom kolu Divna se sastala sa Indijkom Vaishnavi Adkar i nakon vođstva u prvom setu 4:3 i set lopte nije uspjela da ga privede kraju u svoju korist, pa je poražena u taj-brejku 4-5 (4). Drugi je dobila ubjedljivo 4-0,  dok je u neizvjesnom super taj-brejku poslije vođstva 9:7 i meč lopte na žalost poražena 10:12.

Sa dubl partnerkom Yoanom Konstantinovom iz Bugarske stigla je i na ovom turniru do polufinala. Savladan je par Carmen Juan Bru –  Ksenija Rage (Letonija) 4-0 4-0, u drugom kolu nsu bile bolje od para Irinom Balus (Slovačka) – Nikola Bratunkova (Češka), koje su bile druge nositeljke, 1-4 4-0 10-7, dok su u četvrtfinalu bile bolje od para Ada Piestrazynska (Poljska) – Emilija Tverijonaite (Litvanija) 4-1, 1-4 10-5. U polufinalu su poražene od trećih nositeljki Njeemice Joelle Lilly Sophie Steur  i Belgijanke Hanne Vandewinkel  3-6 2-6.

The post Odlični nastupi Divne Ratković na ITF turnirima u Španiji first appeared on BARinfo.