Gost rubrike „Doktor preporučuje“ koju Radio Bar svakog utorka realizuje u sklopu emisije „Sunčanom stranom ulice“, bio je dr Aleksandar Aco Vujičić, ortoped.

RB/BI: Nakon višedecenijske ljekarske prakse u javnom sektoru, od skoro ordinirate u privatnoj klinici. Zamoliću Vas da napravite paralelu – kako je raditi u javnoj zdravstvenoj ustanovi, a šta pokazuje dosadašnje iskustvo u privatnom sektoru?

Dr Vujičić: Jako dugo sam radio u Barskoj bolnici – 38 godina. Pregledao sam između 150 i 200 hiljada pacijenata. Radio sam puno, i u nekim godinama čovjek shvati da ono što je radio, ne može više sa lakoćom da savladava. Posljednjih godina mi je najviše smetao popodnevni i noćni rad, intervencije kasno noću… Jednostavno, postalo mi je jasno da u tim periodima dana nisam kao što sam bio ranije, primijetio sam da nisam na visini zadatka koji je preda mnom i morao sam da  postavim neke limite, da se sklonim sa te pozicije, kako bih poštedio i sebe i pacijente. Nisam želio da dozvolim grešku u satima kada mi koncentracija nije najbolja i kada ne mogu dati najbolje od sebe.

RB/BI: Sa kojom problematikom, u vezi sa dijagnostikom i liječenjem ortopedskih povreda i oboljenja, se najčešće suočavate?

Dr Vujičić: Prije svega, to su povrede koje se mogu desiti svakome, kod kuće, na ulici, bilo gdje… Povrede ne možemo spriječiti, niti na njih previše uticati. Slijede degenerativna oboljenja zglobova, kao i čitavog koštano-zglobnog sistema, što je neminovnost starenja i promjena koje nastupaju s godinama. Treća stvar, sa kojom se u praksi srijećem, su oboljenja zglobova uzrokovana smanjenom  fizičkom aktivnošću ili njenim potpunim izostankom, koja najčešće prati prekomjena tjelesna težina. Nasuprot ovim pacijentim su hiperaktivni ljudi koji nastoje da u nekom periodu života dostignu fizičku spremu. To su “weekend warriors“-i koji se opterećuju vježbanjem u teretani i fitnes centrima, što ako je pretjerano, dovodi do problema zbog kojih kasnije moraju doći kod ortopeda.

RB/BI: Šta Vas, kao iskusnog stručnjaka, najviše zabrinjava kada je zdravlje kostiju u pitanju?

Dr Vujičić: Neaktivnost. Mi živimo na, možda, najljepšem podneblju na svijetu, imamo najbolju i najzdraviju hranu na planeti – mediteransku (koja obiluje maslinovim uljem, začinima, odličnim sirevima), kao i sunčane dane tokom većeg dijela godine. Na osnovu svega toga, trebalo bi da smo među najzdravijim nacijama na svijetu. Međutim, ljudi srednjih i starijih godina se vrlo malo kreću. Upravo zato većina problema u tom periodu nastaju kao posljedice slabog ili nikakvog kretanja i povećanja tjelesne mase. Mi ne bi smjeli da imamo problema sa osteoporozom, jer da je preduprijedimo dovoljno je da sat dnevno izađemo na sunce, da odlazimo ljeti na plažu, da konzumiramo našu, mediteransku hranu i svakodnevno praktikujemo umjerenu aktivnost. Takvim, ne pretjerano zahtjevnim režimom, bismo značajno smanjili obolijevanja od osteoporoze i degenerativnih oboljenja koja su, nažalost, problem koji prati žensku populaciju.

RB/BI: Koje savremene dijagnostičke metode primjenjujete, a da još uvijek nisu zaživjele u javnom zdravstvenom sektoru?

Dr Vujičić: Već tridesetak godina primjenjujem ultrazvučnu dijagnostiku mekih tkiva i zglobova. U tom domenu sam dostigao zaista visok, mogu reći, ekspertski nivo. U bolnici nisam imao mogućnost da praktikujem tu vrstu pregleda, jer nisu postojali aparati. U većini evropskih zemalja neizostavni dio ortopedskog pregleda, uz klinički pregled i rendgenski snimak, je upravo ultrazvučni pregled.

RB/BI: Da li u klinici medicinski zbrinjavate i djecu?

Dr Vujičić: Apsolutno. Djeca svih uzrasta su naši pacijenti. Najteže slučajeve šaljemo na Dječju ortopediju.

RB/BI: Koje su preporuke za sugrađane starije životne dobi? Kakav režim života valja da imaju da bi njihove kosti što duže bile zdrave i funkcionalne?

Dr Vujičić: Stalna, umjerena fizička aktivnost. Dobra obuća je takođe veoma bitna. Preporučujem sugrađanima da izađu napolje, sretnu se sa prijateljima, komšijama, a usput će se nadisati čistog vazduha. Uz sve to, uradiće i vrlo korisnu stvar za svoje kosti. Ljeti valja da koriste blagodeti sunca i mora, uz dodatak preparata sa kalcijumom i D vitaminom. Tako se čuva vitalnost organizma.

RB/BI: Na šta posebno da obrate pažnju žene nakon menopauze?

Dr Vujičić: I za njih je preporuka umjerena fizička aktivnost. Naravno, treba da obrate pažnju na ishranu, ali i da kontrolišu hormone, odlaze na pregled kod endokrinologa. Korisna je i teretana, naravno uz primjenu vježbi kontrolisanih i usmjeravanih od strane trenera, održavanje nivoa fizičke spremnosti, tonusa mišića i zglobova. Kada počne menopauza, valja razmišljati i o uključivanju D3 vitamina kao suplementa. Trenažni proces ne smije biti preozbiljan i uz veliko opterećenje, već ga treba svesti na veliki broj ponavljanja. Ako vremenski uslovi i obaveze ne dozvoljavaju šetnju pored mora, dobra alternativa je i sobno biciklo, naročito kod gojaznijih osoba koje ne mogu duže da se kreću. 

RB/BI: Govorili ste o značaju i benefitima fizičke aktivnosti. Iako ljekari preporučuju vježbanje i zdrave stilove života, postoje li i koji su rizici prekomjernog treninga?

Dr Vujičić: Krajnosti su prisutne u svakom životnom dobu. Ima onih koji se ne bave fizičkom aktivnošću i imaju povećanu težinu. Druga krajnost je pretjerivanje u fizičkim aktivnostima što, opet, ne donosi dobre rezultate kod osoba koje puno vremena provode u teretani, vježbaju sa velikim težinama, odlaze na takmičenja, a ne stignu da se adekvatno trenažno pripreme. Kod njih dolazi do vrlo ozbiljnih povreda koje se kasnije teško saniraju. Kod djece je to drugačije. Njima treba uvesti fizičku aktivnost pa bi, osim redovne fiskulture, dobro bilo da se bave sportom kojeg sami izaberu. Bar je sportski grad, što je Opština prepoznala, pa subvencioniše klubove za djecu čiji roditelji nisu u mogućnosti da plate trening. Taj gest veoma pozdravljam. Problem nastaje ukoliko djeca počnu prerano sa preozbiljnim treninzima. Kod nas je intencija da nam dijete bude prvak Crne Gore, regije, Balkana već sa sedam, deset godina… Stava sam da u tom dobu treninge treba usmjeriti na oblikovanje, vježbanje tehnike, istezanje, sačekati da dijete poraste, da dostigne mišićni razvoj, jer on ne bi smio da ide ispred rasta. Oni koji u djetinjstvu izgledaju fizički naslabiji, kasnije budu najbolji sportisti zato što im se mišići nisu prerano razvili. Roditelji moraju shvatiti da je u periodu djetinjstva osnovna funkcija tijela rast. Osoba se mijenja, kosti rastu (u jednom periodu 10 do 12 centimetra godišnje), a mišići, krvni sudovi i tetive se istežu prateći kosti. Ako u periodu ranog  razvoja imate izuzetno jake mišiće od treninga, zbog ubrzanog koštanog rasta dolazi do jakog zatezanja na krajevima, gdje se mišići „hvataju“ za kosti u blizini zglobova, što dovodi do ozbiljnih problema i velikih bolova u predjelu zglobova, a često i nemogućnosti kretanja. Neki treninzi „rade“ protiv rasta. Roditelji su zbunjeni i uplašeni, jer im nije jasno šta se dešava sa djetetom. To je jako teško objasniti onima čije je dijete već prvak u nekoj kategoriji, šampion u nečemu…

RB/BI: Da li je šteta nepopravljiva?

Dr Vujičić: U nekim slučajevima dolazi do ozbiljnih oštećenja zona oko zglobova i deformiteta zglobova. Treba biti oprezan u toj životnoj fazi i, ponavljam, treninge prilagoditi rastu, jer je dominantna osobina ljudskog tijela da u jednom periodu jako brzo počne da se razvija. Roditeljima i trenerima treba da bude jasno da je u tom uzrastu dijete najsposobnije za trening i u stanju da izdrži najveći fizički napor, jer tada ima obilje najjačeg dopinga u krvi – hormona rasta. Nije rijetko da upravo zato ono u ranoj mladosti postiže najbolje rezultate, a kasnije na polju sporta ne uradi – ništa. 

SPONZORISANI SADRŽAJ

The post Doktor preporučuje – dr Aleksandar Vujičić: Režim treninga kod djece treba prilagoditi rastu first appeared on BARinfo.

Gošća rubrike “Doktor preporučuje” koju Radio Bar svakog utorka realizuje u sklopu emisije “Sunčanom stranom ulice” bila je doktorka Maja Miročević Rotolo, kardiološkinja. Prenosimo drugi segment intervjua.

RB/BI: Šta podrazumijeva koronarna angiografija i kada se ona izvodi?

Miročević Rotolo: Koronarna angiografija je invanzivna metoda. To je interventna procedura. Njena prednost je što omogućava ljekaru da direktno vizuelizuje krvne sudove srca. Procedura se izvodi u angio sali i transkateterska je, pri čemu se kroz arteriju ruke (rijetko kroz arterije koje su u predjelu prepone) postavljaju te tanke, fleksibilne cjevčice kojima se dolazi do srca i pomoću kontrasta i iks zraka se snimaju krvni sudovi srca. Na taj način kardiolog direktno i potpuno jasno može da sagleda stanje na krvnim sudovima srca i procijeni da li postoje suženja ili neka druga vrsta anomalija samih krvnih sudova srca.

RB/BI: CT angiografija je neinvanzivna procedura. Šta se uz pomoć nje otkriva i kako se sprovodi?

Miročević Rotolo: Tokom te procedure koristimo skener i kontrast. I ona je od velike pomoći prilikom vizuelizacije i uvida u anatomiju krvnih sudova srca, daje sliku da li ima anomalija, suženja.

RB/BI: EHO kardiografija, odnosno ultrazvuk srca je, takođe, metoda koja se često primjenjuje kod kardioloških pacijenata. Na koji način ona pomaže kardiologu?

Miročević Rotolo: Upravo ova metoda nam je bazična (uz pregled kardiologa), jer nam ultrazvuk srca daje izuzetno važne informacije. Na ovaj način možemo sagledati kakvo je stanje srčanog mišića, kakva je njegova snaga, ali i veličina srčanih šupljina, pretkomora, komora, uz njenu pomoć možemo da doplerima procijenimo stanje na zaliscima, brzinu protoka na zaliscima, da li zalisci propuštaju, da li su, eventualno, suženi… Takođe, možemo da vidimo da li u srčanoj maramici ima tečnosti.

RB/BI: Elektrokardiografija, odnosno EKG, očitava i bilježi električnu aktivnost srca. To je metoda koja se primjenjuje odavno, a još uvijek je jedna od onih u koje kardiolozi imaju najviše povjerenja. Zbog čega je važna i šta EKG srca otkriva?

Miročević Rotolo: To jeste, kako ste rekli, jedna od najstarijih metoda, ali će uvijek ostati sastavni dio pregleda. Uz pomoć nje vidimo električnu aktivnost srca i možemo da očitamo jako puno podataka – ritam srčane frekvence, da li, eventualno, postoji suženje na krvnim sudovima, da li je srčani mišić zadebljan, ima li na njemu ožiljaka, vidimo različite vrste poremećaja ritma…

RB/BI: U kojoj mjeri analiza krvi može da bude od pomoći prilikom uspostavljanja dijagnoze?

Miročević Rotolo: Laboratorijske analize krvi su nešto što tražimo da nam pacijenti donesu prilikom dolaska na pregled. Ukoliko ih nemaju pripremljene, indukujemo da se urade određene laboratorijske analize. Naravno da postoje laboratorijski parametri usko specifični za srce. Vjerujem da je pacijentima poznato zbog čega su važne vrijednosti troponina, D – dimer, i DMP ali, osim tih specifičkih kardioloških markera, nama su bitni i krvna slika i drugi biohemijski parametri. Recimo, ako je hemoglobin nizak, ako postoji anemija, sve to ima reperkusije na kardio-vaskularni sistem i na simptome koji mogu da se preklapaju sa onim karakterističnim za srčana oboljenja. Ne volimo ni kada je hemoglobin visok, jer je onda krv gušća, pa je sklona zgrušavanju… Ovo je smo primjer koliko postoji laboratorijskih analiza koje su nam važne i mogu na ukazuju na eventualne probleme sa srcem i krvnim sudovima. Osim toga, tu je i čitav spektar biohemijskih analiza, pri čemu je bitno da znamo kakav je nivo šećera u krvi pacijenta, da bi na vrijeme otkrili, recimo, dijabet, jer su srce i krvni sudovi usko povezani. Moramo biti upoznati i sa funkcijom bubrega, jetre, vrijednostima elektrolita, profilom masnoća (ukupni holesterol – loša, dobra frakcija, trigliceridi), hormonima štitaste žlijezde koji su, takođe, usko povezani sa funkcionisanjem kardio-vaskularnog sistema. U zavisnosti od stanja pacijenta, tražimo da uradi i dodatne analize.

RB/BI: Nakon uspostavljanja dijagnoze, slijedi praćenje pacijenta. Koliko često preporučujete odlazak kod kardiologa, rekla bih da je uobičajeno da se pacijenti nakon poboljšanja, malo opuste i zanemare tegobe koje su ih dovele ljekaru?

Miročević Rotolo: U pravu ste, i to se dešava. Sve zavisi od toga o kakvom se stanju radi. Ako govorimo o zdravoj populaciji koja se bavi  sportom, rekreatvno ili profesionalno, obično je indikovano da rade preglede godišnje. Što se tiče pacijenata koji imaju neku vrstu srčanog oboljenja, pregledi moraju da budu učestaliji, nekad kod novodijagnostikovanih stanja kažemo da na kontrolu dođu za 15 dana, ili se sa pacijentima čujemo telefonom, pa nam referišu svoje stanje, parametre koje želimo da pratimo. U pojedinim slučajevima zakazujemo preglede na tri, šest mjeseci, sve zavisi od pacijenta do pacijenta. Za kardiološka oboljenja je jako važno da pacijenti redovno dolaze na kontrole, da terapiju na svakoj kontroli revidiramo, jer organizam nije stacionaran, različiti parametri se mijenjaju u zavisnosti od stanja drugih organskih sistema, tako da je bitno da pacijenta pratimo, korigujemo terapiju, radimo EKG, izmjerimo krvni pritisak, poslušamo ga, što nam pomaže da, eventualno, indukujemo neku drugu metodu liječenja, ako se pokaže da je potrebna. 

SPONZORISANI SADRŽAJ

The post Doktor preporučuje – dr Maja Miročević Rotolo: Brojne su metode i procedure prilikom kontrole zdravlja srca (2) first appeared on BARinfo.

Gošća rubrike “Doktor preporučuje”, koju svakog utorka Radio Bar realizuje u sklopu emisije “Sunčanom stranom ulice” bila je specijalistkinja biohemije, doktorka Dželadina Velinov.

RB/BI: Šta podrazumijeva biohemijska analiza krvi i zbog čega je važna?

Dr Velinov: Biohemijskom analizom nazivamo jednu veliku grupu analiza krvi. Jedan od najvažnijih pokazatelja opšteg stanja organizma je upravo biohemijska analiza.

RB/BI: Da li odstupanje od normalnih vrijednosti nužno znači da je u pitanju bolest, odnosno, da li vrijednost u normali podrazumijeva odsustvo bolesti?

Dr Velinov: Odstupanje od normalnih vrijednosti apsolutno ne znači da je u pitanju bolest a, takođe i normalne vrijednosti ne znače da bolesti nema. Postoje stanja u kojima su neke vrijednosti, odnosno parametri povišeni, a ljudi nisu bolesni. Trudnice, na primjer, imaju povišenu sedimentaciju, kao i broj leukocita, a zdrave su. Takođe, kod djece su, u periodu rasta i razvoja, povišene vrijednosti alkalnih fosfataza. Navešću i primjer beba i male djece, koji imaju povišen broj trombocita, a to fiziološki ne ukazuje da se nešto loše događa. S druge strane, imamo pacijente kojima su laboratorijski nalazi uredni, ali imaju određene simptome i tegobe pa, shodno tome treba pribjeći dodatnoj dijagnostici i utvrditi o čemu se radi.

RB/BI: Obično se unervozimo kada primijetimo da referentne vrijednosti ne prate određeni raspon koncentracije svakog parametra zasebno. Koji parametri dozvoljavaju odstupanja, a koji su indikatori da nešto ozbiljno nije u redu sa našim zdravljem? 

Dr Velinov: Referentne vrijednosti predstavljaju unaprijed određeni raspon svakog parametra. One zavise od pola i uzrasta. Vrlo je bitno  istaći da one zavise od laboratorije u kojoj se analiza obavlja, aparata kojima se analize sprovode, metoda kojima se određuje analiza, od jedinica u kojima se izražavaju i u zavisnosti od reagenasa koji se koriste. Mogu reći da svaka analiza može da izađe iz svog referentnog opsega, ali u tom slučaju zasigurno ukazuje da se nešto događa. Osim odstupanja kada su u pitanju trudnice i djeca, ne smijemo zaboraviti ni sportiste kod kojih su povišeni bilirubini u fazi kada su aktivni, a potpuno su zdravi. Znači, postoje stanja kada su parametri povećani, a nije u pitanju bolest. Napominjem da van tih stanja treba obratiti pažnju i sve podrobno iskontrolisati.

RB/BI: Mislim da su od izbijanja pandemije koronavirusa građani postali vrlo edukovani o povezanosti nivoa CRP-a sa upalom. Koliko je njegova vrijednost zaista važna za laboratorijsku dijagnostiku?

Dr Velinov: Da. Nažalost, građani su imali priliku da se tokom pandemije Covida upoznaju sa CRP-om, koji je značajan marker upale. Ali, pored toga, on nije isključivo indikator upalnog procesa u organizmu, već i za mnoga druga stanja koja nisu vezana za inflamaciju, odnosno upalu. CRP je, u stvari, protein koji se proizvodi u jetri i predstavlja odgovor na inflamaciju koju izazivaju citokinini, odnosno interleukin 6 i interleukin 1. CRP može imati niske i visoke vrijednosti. Niske se mogu javiti kod pacijenata koji se nalaze na terapiji statinima (ljekovima koji se koriste za sniženje nivoa masnoće u krvi i kod pacijenata koji koriste Aspirin). Visoke vrijednosti se, osim u slučaju inflamacije, pojavljuju i kao posljedica velikog fizičkog napora, kod trudnica, pušača, prilikom uzimanja oralnih kontraceptiva. On može biti povišen i kod nekih drugih oboljenja, kao što su maligna, autoimuna oboljenja (kao što su reumatoidni artritis, lupus, vasculitis). Iznijeću sada i jedan podatak, ne znam koliko su građani upućeni u to – CRP može biti povišen i kod infarkta miokarda. To je tzv. high sensitive CRP (visoko senzitivni CRP) gdje mogu da se detektuju izuzetno niske vrijednosti CRP-a. Na osnovu te analize možemo procijeniti da li postoji kardiovaskularni rizik, odnosno da li može doći do cerebrovaskularnog insulta (moždanog udara), infarkta miokarda i slično.

RB/BI: Da li se vrijednost CRP-a razlikuje kod muškaraca i žena?

Dr Velinov: Ne postoji razlika u vrijednosti CRP-a u odnosu na pol. Jedino je ta vrijednost prvih nekoliko dana od rođenja nešto niža. To se dešava jer bebe još uvijek nemaju razvijen imuni sistem, ali se i vrlo brzo unormaljuje.

RB/BI: Koliko puta godišnje savjetujete da se radi analiza krvi?

Dr Velinov: Preporuka je da zdrave osobe, do 50. godine, analizu krvi rade bar jednom godišnje. Stariji od tog doba dva, a po preporuci ljekara, i više puta. Naravno, ako postoje neke tegobe, analizu treba raditi češće.

RB/BI: Koje su najčešće biohemijske analize koje traže vaši pacijenti?

Dr Velinov: U najvećem broju slučajeva, pacijenti žele da urade kompletnu krvnu sliku, CRP, šećer, lipide (odnosno nivo masnoće u krvi), hepatogram (parametre koji ukazuju kakvo je stanje jetre), ureu i kreatinin (na osnovu kojih možemo zaključiti kakvo je stanje bubrega), urin… Pored toga, vrlo često radimo i hormone štitaste žlijezde, polne hormone, kao i tumor markere.

RB/BI: Medicina je nauka koja svakodnevno napreduje i razvija se na svim poljima. Da li se u Crnoj Gori prate savremeni standardi?

Dr Velinov: Crna Gora apsolutno prati savremene standarde – nabavljaju se novi aparati, primjenjuju se nove metode, uvode se nove analize, ljekari i medicinsko osoblje se edukuju, tako da smo potpuno u trendu.

SPONZORISANI SADRŽAJ

The post Doktor preporučuje – dr Dželadina Velinov: Biohemijska analiza krvi, indikator brojnih stanja organizma first appeared on BARinfo.

RB/BI: Doktorka, koja je razlika između akutnog i hroničnog bola?

Dr Šarenac: Akutna bol je fiziološka, nešto što je dobro za naš organizam, dok je hronična apsolutno nepoželjna, izaziva lučenje “mora” loših neurotransmitera, a posljedično se javljaju i dodatne nuspojave – depresije, odsustvo s posla, neadekvatno uzimanje ljekova, samodoziranje… Dakle, voljeli bismo da hronična bol uopšte ne postoji. Ona se definiše kao konstantna, uporna bol koja traje duže od tri mjeseca. 

RB/BI: Kako pravilno tretirati hroničnu bol, kako stati na put tom stanju?

Dr Šarenac: Prvo treba potražiti pomoć. Znači, javiti se izabranom doktoru koji ordinira ljekove školski pravilno, prvo sa blažim analgeticima (da se vidi da li oni mogu pomoći i to ograničeni vremenski period zbog neželjenih efekata). Pored medikamenata, potrebna je i psihološka podrška, sve u zavisnosti koje je bol etiologije. Osim medikamenata koji se koriste u liječenju bola, (najčešće su to nesteroidni antiinflamantorni ljekovi – brufen, diklofen, aspirin, analgin) u tretmanu bola se koriste i antiepileptici i antidepresevi, koji mogu itekako pomoći u liječenju pacijenta. Na kraju, ukoliko sav taj tretman ne pomogne, onda je potrebno potražiti pomoć stručnjaka koji se usko bavi tretmanom bola. Najvažnije je otkriti zbog čega se bol javlja, šta je po etiologiji i zbog čega je nastupio.

RB/BI: Koje sve komplikacije hronična bol može da izazove?

Dr Šarenac: Brojne su komplikacije. Pretjerana upotreba ljekova – anelgetika, nesteroidnih antiinflamantornih ljekova može izazvati oštećenje želuca, krvarenje iz digestivnog trakta, a ukoliko pacijenti uzimaju ljekove za srce ili za krvni pritisak, ti medikamenti mogu, pored digestivnog, negativno uticati i na funkciju kardiovaskularnog i respiratornog sistema. Uz to, mogu izazvati i zavisnost na analgetike. Poznato je da ponekada hronična glavobolja može biti uzrokovana pretjeranom upotrebom analgetika, pa se onda pacijentiako su ih uzimali svakodnevno, praktično “skidaju” sa brufena i diklofena. Glavobolja se tretira na drugi način, uključivanjem antidepresiva, psihološkom podrškom, raznim oblicima fizikalne terapije, masažama…

RB/BI: Stiče se utisak da prekomjerno uzimanje ljekova dovodi do začaranog kruga.

Dr Šarenac: Tako je. Pretjerano i neadekvatno uzimanje ljekova, njihovo neadekvatno doziranje stvara nove probleme. Evo, daću primjer koji se odnosi na dismenoreju (bolovi u toku menstrualnog ciklusa, obično kod djevojčica) se mogu vrlo uspješno tretirati tako što se analgetik uključi dva-tri dana prije ciklusa i to u dozi koju preporuči ljekar. Nakon toga je potrebna mnogo manja doza, pa djevojčice praktično i nemaju tegobe od dismenoreje, ukoliko se bol pravilno tretira. Sada su trendovi u svijetu, u svim medicinskim knjigama, da se bol tretira preemtivno, prije nego što nastupi.

RB/BI: Znači, ne trebamo dozvoliti da se bol razvije, već je preduprijediti.

Dr Šarenac: Jeste, jer je ako bol nastupi, potrebna mnogo veća doza lijeka da se ona kupira, nego ako na vrijeme popijemo analgetik. Nekada i drugi medikamenti mogu smanjiti intenzitet bola (magnezijum je jako dobar u tretmanu svih bolnih stanja, naravno, u adekvatnoj dozi). Svakodnevno uzimanje magnezijuma može prevenirati glavobolju, menstrualne bolove, bolove u kostima i zglobovima. Naravno, sve zavisi koje je etiologije bol. Opšte je poznato da je, recimo, glavobolja posljedica pretjeranog stresa, tenzije, a nekada treba razmotriti i uključivanje antidepresiva za preveniranje glavobolje. Glavobolju ne treba liječiti isključivo analgeticima.

RB/BI: Da li se Vi u praksi često srijećete sa pojavom da pacijenti samoinicijativno koriste te ljekove?

Dr Šarenac: Kako da ne. Tome pribjegavaju čak i oni pacijenti sa komplikacijama. Vrlo često dobiju krvarenje iz digestivnog trakta koje zahtijeva hirurški tretman, a usljed pretjerane upotrebe diklofena, brufena. Nažalost, većina tih ljekova je dostupna u slobodnoj prodaji, pa se pacijenti sami doziraju. Tada nastaju problemi.       

RB/BI: Da li je epiduralna aplikacija ljekova bezbjedna? Koji su rizici, a koje prednosti i da li postoji sistemska resorpcija tih ljekova?

Dr Šarenac: Epiduralna aplikacija se najčešće koristi kod hroničnog bolnog sindroma u kičmi. Obično je to lumbalni sindrom, praćen polineuropatijom i radikulopatoijom. Bezbjedno je, jer aplikaciju uglavnom radi specijalista anesteziologije, kojem je to rutina. Prije toga se pacijent detaljno pogleda, urade se pretrage. Obično se za tretman radikulopatija i diskopatija koriste depo-preparati steroida koji imaju minimalnu sistemsku resporpciju. Lumbalni sindrom se često u hitnoj pomoći tretira injekcijama diklofena, deksazona i diazepama. Pacijenti obično po nedjelju dana budu na raznim depo-preparatima, dobijaju flosteron (koji ima brojne neželjene efekte) intramuskularno. Na drugoj strani, epiduralna aplikacija steroida je dobra zbog toga što je minimalna sistemska resorpcija steroida. Neželjeni efekti steroida su porast krvnog pritiska, šećera u krvi, promjene u vidu, dok je kod epiduralne aplikacije benefit za pacijenta mnogo veći. Obično jedna doza rješava problem kod recimo, lumbaga. Pacijent se lišava bola, a on bude manji čak i do 80 posto na skali bola i omogućava rani fizikalni tretman, što je jako bitno za jačanje paravertebralne muskulature. Da rezimiram, epiduralna aplikacija ljekova je bezbjedna, radi se u specijalnim uslovima, izvode je za to edukovani anesteziolozi.

RB/BI: Kakvo je Vaše mišljenje o primjeni epiduralne anestezije kod porođaja?

Dr Šarenac: Apsolutni sam pristalica epiduralne anestezije, odnosno analgezije u toku porođaja. Zašto? Ako se napravi dobra procjena od strane ginekologa, znači, ukoliko su stvoreni optimalni uslovi za porođaj, epiduralna anestezija omogućava majki da porođaj prođe što manje stresno za nju, da aktivno učestvuje u porođaju. Nekada je to dobra opcija i u slučajevima kada žena ne sarađuje u toku porođaja, od straha, od velikih bolova, pa epidural riješi problem. Žena se lagano porodi, opuštena, bez bolova, ono što ja kažem – da joj se frizura i šminka ne “pomjere” u tom, za nju vrlo bitnom danu.

RB/BI: Posljednjih godina svjedočimo porastu kancerogenih oboljenja. Kako tretirati bol koju uzrokuje karcinom?

Dr Šarenac: Kancerska bol je poseban klinični entitet. Napisane su i smjernice za njegov tretman. Prvo se počinje sa blažim ljekovima (u određenoj dozi, na određeni vremenski period), pa ako to nije adekvatno, ako pacijent i pored toga ima bolove, kreće se sa opijatnim analgeticima koji se, takođe, doziraju po dozaži i vremenskom intervalu. Međutim, danas, pored tih oralnih i venskih oblika, postoje flasteri koji imaju transdermalnu resorpciju i vrlo su djelotvorni u tretmanu kancerskog bola. Relativno su bezbjedni, a dobijaju se samo uz ljekarski recept. Međutim, nekada je bol toliko jaka, a kada ni opijatni flaster ne može da koristi, primjenjuju se razne blokade (između ostalog i epiduralna analgezija kod karcinoma u abdomenu – tijela i repa pankreasa, male karlice) da bi se poboljšao kvalitet života tih pacijenata. Uz sve te ljekove, preporučuje se i upotreba tzv. pomoćnih ljekova – antidepresiva, antiepileptika. Generalno, kancerska bol je veliki problem, a uz to u našem zdravstvenom sistemu nisu dovoljno razvijene palijativne institucije, gdje bi se tim pacijentima pružio suport i omogućilo da ostatak života provedu kvalitetno, bez bola, kao što bi trebalo.

RB/BI: Zamoliću Vas da objasnite važnost i značaj adekvatne preoperativne pripreme i koliko ona igra ulogu u smanjenju rizika od operativnih i postoperativnih komplikacija?

Dr Šarenac: Ona je jako bitna, tu dileme nema. Adekvatnom pripremom pacijenta dovodimo u optimalno stanje za operaciju, kako bi se rizik sveo na minimum, da bi čovjek i operativno i postoperativno dobro prošao i na svojim nogama otišao zadovoljan kući. To je cjelokupna evaluacija hirurškog pacijenta, ozbiljan posao u smislu njegovog kardiovaskularnog stanja, kao i svih životnih parametara. Obično se kod anesteziologa odlazi na kraju, kada se prikupi kompletna dokumentacija, da bi se napravila cijela slika pacijenta i rizik operativne procedure sveo na minimum. Ona se razlikuje u zavisnosti za šta se pacijent priprema. Postoje operacije niskog, srednjeg i visokog rizika, s jedne strane, a s druge imate visokorizične pacijente i one koji su dobrog opšteg stanja. Nekada visokorizični pacijent mora proći kompleksnu pripremu, iako je zahvat niskog rizika, jer ga stanje organizma može dovesti u opasnost. To je vrlo ozbiljan posao i ogromna odgovornost za ljekara koji radi preoperativnu pripremu. Posebno je zahtjevna priprema visokorizičnih pacijenata za visokorizične procedure kojih je, sa razvojem medicine, sve više. Otvaraju se tjelesne duplje, grudne duplje, na velike krvne sudove stavljaju se kleme. Sve to ima izuzetno velike posljedice za organizam i takvog pacijenta treba vratiti u životnu ravnotežu. Ogroman je dijapazon procedura koje obuhvataju pripreme za operacije. Preoperativna priprema za carski rez je vrlo interesantna. Niko ne voli da su odjednom kaže “ideš sada na carski rez”. Porodilje vole da su pripremljene, da odaberu koju će vrstu anestezije (da li žele da spavaju ili da pod nekom vrstom regionalne anestezije budu prisutne, da vide svoje dijete.

RB/BI: Šta buduće majke češće biraju?

Dr Šarenac: U posljednje vrijeme regionalnu anesteziju. Žele da budu prisutne, a čak ni poslije porođaja ih ne boli ništa, dobiju odmah bebicu na grudni koš, vide je prvi. Kod totalne anestezije bebu prvo vide očevi, bake, a žena se ne sjeća ni samog akta porođaja. Ne postoji ni rizik od buđenja, mnogo je bezbjednija nego što je opšta anestezija, kod koje porodilju ljekari totalno uspavaju, praktično joj na kratko oduzmemo životne funkcije, koje joj kasnije, poslije nekih pola sata, kada se carski rez završi, vratimo. Svako je individualno osjetljiv na bol.

RB/BI: Da li u Crnoj Gori pacijenti imaju razvijenu svijest koliki je značaj anesteziologa? Čini se da, kada dođemo u situaciju da moramo biti podvrgnuti operativnom zahvatu, razmišljamo u pravcu – odlično, kad već mora, dobro je što će me ovaj hirurg operisati. Na ostale članove tima možda i ne pomislimo.

Dr Šarenac: Da budem iskrena, uvijek je bolje ne poznavati anesteziologa. To znači da niste došli u sutuaciju da vi ili neko vaš mora na operaciju. Anesteziolozi su vrlo specifični. U vezi sa Vašim pitanjem, mislim da postoji svijest. Na kraju, ni hirurzi nisu što su nekada bili. Danas znaju u kojoj je mjeri anesteziolog neko ko je bitan za uspjeh operacije, za postoperstivni tok. Ali, kada je dobro operisan, sve prolazi kako treba. Međutim, kada popusti srce, pluća, onda je uloga anesteziologa vidljiva.

RB/BI: Koji su sve rizici anestezije?

Dr Šarenac: U posljednje vrijeme rizik je sveden na minimum. Zato i postoji preoperativna priprema – upoznavanje pacijenta, plan kako će se on obraditi, u kojoj vrsti anestezije, sa kojim monitoringom… Danas imamo savremene aparate za anesteziju, ljekove koji su kratkodjelujući, imate buđenje na stolu, aparate za anesteziju koji sprečavaju da se pojave komplikacije na plućima u toku opšte anestezije kada pacijent neadekvatno diše. Koristimo savremene respiratore, odnosno ventilatore, koji sprečavaju takvu vrstu komplikacija, pa je rizik sveden na minimum. Kratkodjelujući ljekovi omogućavaju anesteziolozima da daju “Fast trak” anesteziju (buđenje na stolu, mobilizaciju istog dana, bol se svede na minimum). Kada imate zadovoljnog pacijenta, onda vam sve ide na ruku, pacijent prolazi operaciju sa minimalnim stresom, brže ustaje, nema bola, brže se oporavlja. To je cilj – vidjeti zadovoljnog pacijenta bez bola, koji se osmjehuje još u krevetu, i diše, ne štedeći se, punim plućima. Sve to jer ga ne boli ništa. Znači, moguće je da ga ništa ne boli, da mu anestezija lijepo protekne i da je zadovoljan. Ovo o čemu govorim, nije fama, nego je realnost, jer su anestezija, tehnika koja se sprovodi, ljekovi, zaista vrlo napredovali u posljednjih 20-ak godina.

The post Doktor preporučuje – dr Ognjenka Šarenac, anesteziološkinja: Cilj je minimalni rizik, zadovoljan pacijent i bezbolan oporavak first appeared on BARinfo.

RB/BI: Da podsjetimo da se hematologija bavi urođenim i stečenim poremećajima krvi, poremećajima zgrušavanja krvi i malignim bolestima krvi. S obzirom da je ova oblast izuzetno širokog spektra i kompleksna, u razgovoru ćemo se zadržati na najčešćoj od svih – sidropenijskoj anemiji. O kakvoj bolesti se radi i koje tegobe prouzrokuje?

Dr Popović: Sidropenijska anemija spada u jedan od najvećih zdravstvenih problema, ne samo hematologije, nego i interne medicine uopšte. To najbolje pokazuje činjenica da trenutno trećina svjetske populacije boluje od sidropenijske anemije, odnosno, prevalenca je preko dva biliona ljudi. Pošto balkanske zemlje spadaju u podneblje sa umjerenim rizikom za anemiju, napominjem da je svaka treća trudnica kod nas anemična, a svaka četvrta žena u reproduktivnoj dobi (u periodu dok je sposobna da rađa) je, takođe, anemična. Jedna trećina djece do 11 godina, nažalost, takođe ima simptome anemija. Osim ove, prisutne su i druge, različite vrste malokrvnosti – zbog nedostatka nekih nutritijenata, oligoelemenata, minerala. Megaloblastne anemije nastaju zbog deficita vitamina B-12, deficita folne kisjeline. Anemija je prisutna i kod hroničnih bolesti u određenom periodu (najčešće kod pacijenata koji imaju problem sa bubrezima, gastrointestinalnim sistemom, kod žena sa ginekološkim problemima). Anemije gdje normalni vijek eritrocita koji iznosi 120 dana se značajno skraćuje, pa dolazi do njihove razgradnje i hemolizne anemije. Postoje i anemije koje se dešavaju na nivou poremećaja kostne srži. Bitno je da kažem da se u samo 20 posto anemija javlja kao primarni poremećaj, dok je u 80 posto simptom i znak drugih patoloških oboljenja.

RB/BI: Kako se anemija manifestuje i otkriva?

Dr Popović: Nažalost, današnji način života je takav da svi živimo ubrzano, imamo nebrojeno obaveza, pa su ljudi skloni da simptome koji se javljaju u sklopu anemijskog sindroma, podvedu kao posljedicu stresa, premora, nedovoljno sna… Ono na šta bi trebalo da obrate pažnju, i što bi moglo ukazivati na poremećaj u zdravlju, je ako se stalno bude umorni, ako ni san i odmor ne dovode da se osjećaju bolje, hronični zamor, izražena malaksalost, a s obzirom da znamo da je usljed tog oboljenja, smanjen dotok krvi svim vitalnim organima, onda praktično nema organa kojeg anemija ne pogađa. Uz to se i mijenjaju kognitivne funkcije, pa ljudi postaju manje koncentrisani, pospani su, razdražljivi, imaju teške snove, često se javljaju glavobolje, a od problema sa sistemom za varenje, može se javiti otežano gutanje, kao i povećana potreba prema određenoj vrsti hrane. Interesantan je podatak  određen procenat ima izraženu potrebu da uzimaju led. Ako vidite nekoga da krcka led i da ga uzima nekontrolisano, treba da pomisli da je možda u pitanju anemija. To se odnosi i na neke druge vrste hrane za kojima se iznenada javi potreba ili odbojnost. Kao posljedice promjena koje se dešavaju kod anemija u respiratornom sistemu i zbog nedostatka kiseonika, kod odmakle anemije može se pojaviti osjećaj nedostatka vazduha i u miru, a pri naporu kod one koja je u začetku. Što se tiče kardiološkog sistema, javlja se osjećaj lupanja i preskakanja srca, može doći i do značajnijih promjena i na samom srcu, pa čak i do popuštanja srčanog mišića. Tokom pregleda čuje se funkcionalni šum nad prekordijumom. Osim toga, kod pacijentkinja sa obilnim menstruacijama, koja može biti uzrok anemije, sam organizam je dovoljno “pametan” da u jednom trenutku smanjuje količinu krvi koju žene na taj način gube, što može dovesti do potpunog prekida (amenorrhea). Mijenja se i libido, imunološka sposobnost odbrane protiv različitih agenasa. Da rezimiram, sve u organizmu se remeti kod neprepoznate i zapuštene malokrvnosti.

RB/BI: Da li anemija može poslužiti ljekarima da ustanove da je, možda, neki malignitet u pitanju?

Dr Popović: Anemija je, kao što sam kazala, u svega 20 posto slučajeva primarni poremećaj, pa prema tome, naravno da može. S obzirom da je anamneza osnov pregleda pacijenta, u razgovoru sa pacijentom moramo ustanoviti koje su njegove tegobe. U sklopu malignih bolesti sam mehanizam nastanka anemije je višestruk, dolazi do gubitka krvi, do malnutricije, uz posljedice ljekova koje pacijent dobija u okviru maligniteta, javlja se malokrvnost. Kod 40 posto pacijenata koji imaju karcinom debelog crijeva, već inicijalno anemija bude jedan od prvih znakova da se tu nešto dešava. Tada još uvijek pacijent ne primjećuje krvarenje iz gastrointestinalnog sistema, ali ako uradi nalaze, vidjeće da je malokrvan. U odmaklim stadijumima karcinoma debelog crijeva se čak u 80 posto slučajeva detektuje anemija.

RB/BI: Da li anemija treba da bude signal za gastroskopiju i kolonoskopiju?

Dr Popović: Naravno da može, čak i onda kada pacijent nema baš jasno definisane tegobe od strane gastrointestinalnog sistema, ali sideropenijska anemija je signal da se odradi gastroenterološka obrada, pogotovo ako pacijent daje podatke da ima mučninu, bolove u predjelu želuca, da mu smeta određena vrsta hrane, da ima neuredne stolice, hemoroide iz kojih krvari. Prvi korak je davanje stolice na okultno krvarenje.

RB/BI: Zašto najčešće gubimo krv i gvožđe iz gastrointestinalnog trakta?

Dr Popović: Promjene koje dovode do malokrvnosti mogu biti prisutne i dešavaju se na svim nivoima gastrointestinalnog sistema. To zavisi od toga koliko su izražene i koja im je ozbiljnost, a naravno i od vremena kada imamo latentnu malokrvnost, do perioda ispoljene anemije. Već na jednjaku možemo uočiti erozivni gastritis sa sitnim tačkastim krvarenjima, a isto se može dešavati i na želucu, dvanaestopalačnom crijevu, pa sve do teških poremećaja, praćenih ozbiljnijim simptomima (ulkus, promjene na tankom crijevu, na debelom crijevu, divertikuloze, zapaljenske bolesti tipa ulceroznog kolitisa). Pacijent najlakše prepozna hemoroide. Ako ne uzima preparate gvožđa, a stolica mu je tamna, znači da se krvarenje dešava u višim djelovima gastrointestinalnog trakta. Prisustvo svježe krvi u stolici najvećem procentu ukazuje na hemoroide.

RB/BI: Na koje biohemijske nalaze uobičajeno hematolog uputi pacijenta?

Dr Popović: Krećemo od osnovnih pretraga, a to je u hematologiji krvna slika. U okviru toga, najlakše za orjentaciju doktora opšte prakse, ali i samog pacijenta, je vrijednost srednje zapremine eritrocita, odnosno MCV. Ako je MCV nisko, to ukazuje da je u pitanju mikrocitna hipohromna anemija koja se javlja zbog nedostatka gvožđa. Samu anemiju definišu tri parametra: smanjenje hemoglobina, smanjen broj eritrocita i snižen hematokrit. To su različite vrijednosti u zavisnosti od toga u kom smo životnom dobu. Svjetska zdravstvena organizacija je dala granične vrijednosti da bismo nekog proglasili malokrvnim. Za žene, to je 12 grama po decilitru, za muškarce 13 grama po decilitru, a za trudnice 11 grama po decilitru. Za osobe starije od 65 godina je deset grama po litru niža vrijednost hemoglobina u odnosu na mlađu populaciju. Takođe, razlike su prisutne i u zavisnosti od pola (jer znamo da muškarci, zbog drugačijeg hormonalnog statusa, imaju bolju krvnu sliku), potom zbog nadmorske visine na kojoj ljudi žive (oni koji žive na većim nadmorskim visinama zbog razrjeđenijeg vazduha i smanjene koncentracije kiseonika imaju veće vrijednosti hemoglobina). Veće vrijednosti hemoglobina imaju i pušači. Imajući sve ovo u vidu, vrijednosti prilikom proglašenja anemije, su različite.

RB/BI: Uzimajući u obzir sve što ste naveli, stiče se utisak da zanemarivanje simptoma anemije može da dovede do ozbiljnih zdravstvenih problema?

Dr Popović: Svakako. Zbog savremenog ritma života i izloženosti stresu, nerijetko sam u prilici da vidim pacijente koji imaju izrazit stepen anemije. Tek tada se javljaju doktoru na pregled. Mimo toga, i sam organizam je vrlo pametna, organizovana jedinica koja upotrijebi sve mehanizme kako bismo anemiju kompenzovali – od ubrzanja srčanog rada, do smanjenja protoka krvi u neke organe koji su manje bitni…

RB/BI: Recite nam na kraju nešto o ishrani onih koji su anemični, ali i kako prevenirati da se organizam ne bi doveo u takvo stanje?

Dr Popović: Opšte je poznato da namirnice životinjskog porijekla sadrže više gvožđa u odnosu na one biljnog. Ne mogu da preskočim, pa moram pomenuti da je danas malo šta od hrane koju konzumiramo zdravo i ne sadraži toksine. Jetra je fabrika našeg organizma, gdje se sve štetne materije prerađuju, a ono što je nekada preporučivano kao prva stvar – da se koriste iznutrice (prvenstveno jetra da bi se podigao nivo hemoglobina), ja danas ne mogu preporučiti pacijentu, jer će na taj način unijeti i toksine koje mu neće pomoći. Studije koje su rađene na globalnom nivou su pokazale da ljudi koji su vegetarijanci žive u prosjeku sedam godina duže od onih kod kojih je primarno u ishrani zastupljeno meso. Bitno je da napomenem da i dugotrajne dijete, postovi, itekako za rezultat imaju anemiju. Vegetarijanci moraju uzimati suplemente, da nadomjeste ono što ishranom ne unose, da ne bi došli u stanje anemije. Osim mesa i iznutrica, u organizam treba unositi orahe, bademe, lješnike, suvo voće, spanać… Važno je, s osvrtom na malignitete i naš acidobazni status u organizmu, koji utiče na njihovu pojavu, kao i koncentraciju kiseonika u organizmu, da pacijenti unose što više svježeg voća i povrća sa minimalnom termičkom obradom, koliko je to moguće. Raznovrsna ishrana sigurno jeste osnov zdrave podloge da se osjećamo dobro i budemo zdravi.

The post Doktor preporučuje – dr Anka Popović: Sve u organizmu se remeti kod neprepoznate i zapuštene anemije first appeared on BARinfo.

RB/BI: Početak školske godine je uvijek stresan, jer taman što su se djeca oporavila od ljetnjih viroza, počinje sezona prehlada i gripa. Kako se zaštititi?

Dr Perošević: Septembar i prva polovina oktobra je period kada je još uvijek toplo i kada su djeca pomalo iscrpljena od ljeta. Stresan je, koliko god da tu ima i radosti, i početak školske godine, što sve zajedno donekle obara imunitet. U ovom periodu već počinju virusi koji se dovode u vezu sa infekcijama respiratornog trakta. Da bi se zaštitili, valja primjenjivati preporuke o kojima smo, zbog pandemije koronavirusa, slušali proteklih tri godine – pranje ruku, maska i distanca. Međutim, jednostavno, uvijek se pitamo da li je to moguće obezbijediti u učionici i u školskom uzrastu. Djeca čiji je imunološki sistem slabiji, biće ti koji će „primiti“ respiratorne viruse, koji se stravično brzo šire kapljičnim putem, kao i preko ruku. To što bih mogla savjetovati je da taj čuveni probiotik, koji utiče na podizanje imuniteta, dajemo djeci u kontinuitetu neki duži period, recimo, dva do tri mjeseca. Tu praksu treba povezati sa ljetnjim periodom, kada smo ga inače savjetovali. Djeca koja su imunokompromitovana treba da uzimaju jednu tabletu probiotika dnevno, a ostala je dovoljno alternativno tri puta nedjeljno.

RB/BI: Koje bolesti su kod školske populacije najučestalije, a koje najopasnije?

Dr Perošević: To su respiratorne infekcije koje nose komplikacije, a najčešća je upala uha. Ponavljane upale uha, više od dva do tri puta godišnje, treba da zabrinu i roditelje i ljekare. Problem uvijek počinje sa zapušenim nosom, curenjem nosa, neodređenim simptomom da nešto „šušti“ u uhu, što se dešava da potraje i po nekoliko dana, a za to vrijeme može da se razvije ozbiljna upala koja oštećuje sluh. U pozadini svega nam je, u tom ranom školskom uzrastu, treći krajnik (Vegetationes adenoidea), pri čemu roditelji baš nisu voljni da se pribjegne trajnom rješavanju problema, a to je operativno uklanjanje trećeg krajnika.

RB/BI: Vi preporučujete operaciju?

Dr Perošević: Svakako.

RB/BI: Kojim infekcijama su djeca najčešće podložna?

Dr Perošević: Djecu vreba virusna infekcija koja se prenosi kapljično i vazduhom, a neizbježne su i bakterijske infekcije. Djeca su osjetljiva populacija, pa začas „pokupe“ infekciju, bilo da je ona virusna, bilo bakterijska, pa su njihove reakcije pomptno sa visokom temperaturom. Ako se radi o virusnim infekcijama, obično su visoke temperature kratkotrajne (dan, dva, eventualno tri), a ako su bakterijske infekcije u pitanju, febrilno stanje traje duže. Svaka visoka temperatura, iznad 39 stepeni, treba da zabrine roditelja, pa se sa djetetom što prije treba javiti na pregled pedijatru.

RB/BI: Šta možete podvesti pod najčešće probleme sa kojima se savremeni roditelji ne znaju izboriti? Nerijetko ne umiju da prepoznaju neke elementarne simptome ozbiljnih bolesti, iako u svakoj prilici koriste internet pretraživače?

Dr Perošević: To su znaci dehidracije koji mogu da ugroze svaku osobu, a prvenstveno dijete. U slučaju jake dehidracije, kada misle da će se izboriti sami, dovedu život do ugroženosti. U  ljetnjem periodu se mora uzimati dvostruki unos tečnosti nego što je uobičajeno organizmu potrebno. U slučaju gubitka tečnosti, to što se od simptoma javlja su solmolentnost, pospanost, vrlo često povraćanje, ako je u pitanju virusna infekcija ili intoksikacija, javlja se dijareja i gubitak tečnosti dovodi do izuzetne klonulosti organizma.

RB/BI: S obzirom da imate višedecenijsko kliničko iskustvo, korisno bi bilo da roditeljima date stručni savjet – u kojim slučajevima ne treba čekati, kada dijete moramo odvesti ljekaru?

Dr Perošević: Ako visoka temperatura, iznad 39 stepeni, traje duže od 24 sata i ne uspijeva da se obori ispod 38 sa 5, alarm je da se dijete mora odvesti pedijatru. Isto tako, ako dijete povraća više od tri puta i ima pet ili više stolica dnevno, to je, takođe, alarm za hitan odlazak ljekaru.

RB/BI: Da li posljednjih godina pedijatri registruju neka oboljenja koja ranije nisu uzimala toliko maha i koja nisu bila toliko česta da bi izazivala veću brigu?

Dr Perošević: Ranije nismo imali Covid infekcije koje su nam zadale veliku brigu. Sada se, nakon Covida, javljaju novi virusi, čija će klinička slika biti isto toliko teška, koliko i njegova. Na sreću, ona je kod djece bila blaža nego kod odraslih, izuzev kod imunokompromitovane djece. Njih treba posebno zaštititi.

RB/BI: Koje zarazne bolesti su najčešće i kakve su preporuke?

Dr Perošević: Osim virusnih infekcija, moramo spomenuti i parazite i pedikulozu. Nažalost, u školskom uzrastu to nismo uspjeli da iskorijenimo, jer blizina djece uslovljava lak prelazak pedikula (vaši) koje se nalaze u kosi. To naročito važi za djevojčice koje, gotovo sve, imaju gustu, dugu kosu. Jako se lako šire, a dosta se teško   uništavaju. Tretman preparatima i šamponima ne uništava jajašca (gnjide) koje ostaju na dlakama, pa dolazi do novog kruga razvoja tih parazita. Imamo i parazitozu digestivnog trakta koja se, takođe, često javlja – Enterobius vermicularis (Dječja glista) a prenosi se preko ruku i hrane.  

RB/BI: Medicina je nauka koja se iz dana u dan mijenja, napreduje, pa tako i savremena pedijatrija ne podržava uvijek one principe liječenja koji su nekada bili aktuelni i smatrani učinkovitima. Šta se danas koristi od klasičnih metoda, a koje novine preporučujete i primjenjujete u Vašoj praksi?

Dr Perošević: Kada govorimo o klasičnim metodama, ono što je ostalo je uvijek dobro uzeta anamneza, jer smo tokom studiranja naučili da je dobro uzeta anamneza 90% dijagnoze. Uz to, naravno, u pomoć nam pritiču i laboratorijski nalazi, rentgen pluća. Istovremeno, za neke ozbiljnije povrede postoji radiološka metoda magnetna rezonanca sa kojom možemo riješiti problem povrede glave, a uz sve postoji i terapijski tretman djece, adekvatna prva pomoć.    

The post Doktor preporučuje – Dr Perošević: Higijena je osnovna preventiva djece od zaraznih bolesti first appeared on BARinfo.

RB/BI: Možete li ustvrditi da se svijest naših žena mijenja kada govorimo o odnosu i brizi za zdravlje i na koji način možemo uticati na taj proces?

Čolaković Popović: Mislim da se svijest mijenja. Ali, to je proces za koji treba određeno vrijeme. I, to će da traje. Ono što je na nama, jeste da u tome istrajemo. Postoje načini i parametri da “izmjerimo” u kom smjeru taj proces ide. To su tzv. “indikatori zdravlja”. Oni mogu biti primarni i sekundarni, znači, u vezi su sa nejednakostima u pristupu zdravstvenim ustanovama, sa nejednakošću u ishodu zdravstvene zaštite, potom su tu indikatori koji se tiču kvaliteta, efikasnosti, pouzdanosti usluge koja je upućena pacijentu i, na kraju, indikatori koji se odnose na sami zdravstveni sistem – njegovu efikasnost, održivost i na koji način on treba da nastavi da funkcioniše. 

RB/BI: Kakva je situacija što se tiče tendencije ginekoloških tumora, preciznije – da li u posljednje vrijeme mlađe žene češće obolijevaju nego što je to ranije bio slučaj i šta je uzrok tih tendencija?

Čolaković Popović: Nekako se ta granica pomjerila nadolje. Prije 50-ak godina su maligni tumori bili vezani za odmaklu životnu dob. Kada su žene u pitanju, to je postmenopauza. To je bilo biološki lako objasniti, jer svi mehanizmi kontrole ćelijskog ciklusa sa godinama i starenjem organizma slabe, pa je jasno zašto neka kontrola popušta i zašto određeni ćelijski klonovi divljaju u pravcu stvaranja maligne bolesti. Posljednjih dvije do tri decenije primjećuje se da se maligni tumori kod žena, ali i kod muškaraca, javljaju u mlađoj životnoj dobi. To ukazuje da nije u pitanju starenje tih funkcija i ćelijske kontrole, već se radi o uticaju spoljašnje sredine na ljudski organizam i na same te mehanizme. Promijenjen je kvalitet vazduha, vode, zemlje, hrane, a način života je više sesilni (sjedeći, sa manje fizičke aktivnosti). Kada govorimo globalno, značajno utiče i veliko siromaštvo u svijetu, kao i razne vrste zračenja… Sve su to faktori koji, na direktan ili indirektan način, remete fine ćelijske mehanizme koji kontrolišu ćelijske diobe, što dovodi do toga da se ćelija izmakne kontroli, “podivlja” i napravi malignu bolest.

RB/BI: Šta pokazuje Vaše iskustvo, šta su najveći i najozbiljniji protivnici ženskog zdravlja?

Čolaković Popović: Najozbiljniji protivnik ženskog zdravlja, prema velikoj studiji “British Medical Journal”-a iz 2019. godine, jeste siromaštvo. Kada su u pitanju bolesti od kojih žena najčešće pati, odnosno umire (globalno, ne samo kod nas) na prvom mjestu su kardiovaskularne bolesti. Jedna od pet smrti u 2019, vezana za ženski pol, jeste smrt od kardiovaskularne bolesti. Tu spadaju i maligne bolesti dojke, ginekoloških organa (prije svega grlića materice i jajnika), zatim bolesti u vezi sa remećenjem reproduktivnog zdravlja i na kraju, ali ne i najmanje važno, depresija i anksiozni poremećaji. Znamo da od depresije dva puta češće obolijeva ženska populacija.

RB/BI: Da li ćete se složiti da se, iako su, kao što ste kazali, sve češća pojava, depresija i anksioznost u našem društvu ne doživljavaju, niti im se pristupa, dovoljno ozbiljno?

Čolaković Popović: U našem društvu su pacijenti koji imaju takve probleme i koji su upućeni ili samostalno odu kod psihologa ili psihijatra, već unaprijed stigmatizovani. To je jedan dio onog procesa o kojem smo na početku razgovarale. Treba da prođe vrijeme, ali, proći će. Idu mladi naraštaji, oni sve to vide drugačije, na sve, pa i na zdravlje, gledaju iz neke globalne perspektive. Imaju lak pristup stručnim sajtovima, informišu se o situacijama koje se dešavaju u drugim zemljama, pa vjerujem da će se i zbog toga i doživljaj ovog problema sigurno promijeniti. 

RB/BI: Da li i kako žene mogu da pomognu sebi, ne samo u smislu redovnih kontrola i pregleda kod ginekologa, nego, možda i mijenjanjem životnih navika i korekcijom ishrane?

Čolaković Popović: Tako je. To je čitava paleta koja potpada pod definiciju zdravih stilova života – zdrava ishrana, redovna ishrana, redovna fizička aktivnost, borba protiv pušenja, borba protiv alkoholizma i ostalih bolesti zavisnosti, ali i borba za adekvatno porodično, kao i ekološko okruženje, rad na sebi (sticanje novih vještina), inkluzije (sprega sa onim što je u svijetu trenutno aktuelno), razvoj višeg stepena tolerancije i, posebno važno, da brinemo jedni o drugima. Tek kada sve to skupimo i uvežemo, imamo zdrav stil života po svim parametrima. Tada je najlakše da svako od nas osvijesti da li zaista vodimo zdrav život i u kojim segmentima on treba da se poboljša. Kada započnemo taj proces, valja ići korak po korak.

RB/BI: Da li je taj proces komplikovan?

Čolaković Popović: Nije. Zato što treba raditi postepeno. Kada biste, što narod kaže “presjekli na trupicu”, bilo bi teško, jer bi to zahtijevalo da krenete sa svih frontova. Odlučite, recimo: “danas ću popiti dvije čaše vode više nego juče”; “danas ću svom doručku dodati voćku, a svom ručku ću krompir zamijeniti brokulijem”; “danas ću gledanje serije zamijeniti izlaskom i igrom sa djecom ispred zgrade”; “pozvaću prijateljicu sa kojom dugo nisam razgovarala da sjedimo na klupi u parku”, “danas ću, ako se nađem u situaciji, pomoći komšiji da iznese namještaj”…

RB/BI: Koliko često treba posjećivati ginekologa i koje su to nove metode prevencije “ženskih problema”?

Čolaković Popović: To su nove/stare metode prevencije, ali, mi nikako da dođemo do toga da to uredimo na pravi način. Uvijek kada sam u prilici, govorim da svaka žena bar jednom godišnje posjeti ginekologa i odradi kompletan ginekološki pregled, To onda znači da je, za slučaj da nema nikakvih vanrednih okolnosti, ona “mirna” čitavu jednu godinu. Drage slušateljke/čitateljke, samo odredite jedan mjesec u godini i kažite: “u septembru idem kod ginekologa”, “u oktobru idem kod zubara”… Potrebno je samo napraviti raspored za cijelu godinu, pa se ništa neće presokočiti. A, kada je prevencija u pitanju, nema ništa novo što svijet odavno ne koristi. Karcinom grlića materice je kod nas najčešća maligna bolest ginekološke regije i ima najveći mortalitet. Ova bolest se najviše javlja u slabo razvijenim zemljama, pa možete pomisliti gdje se mi to nalazimo, kada smo u vrhu po učestalosti obolijevanja od nje. Postoji način da se ona spriječi i da je svedemo na rijetku bolest. To je vakcinacija protiv HPV virusa, kao primarna prevencija i skrining koji naša država ima (prekinut je sa Covid pandemijom, ali je nastavljen nakon što je pandemija opozvana).

The post Doktor preporučuje – prim. dr Vesna Čolaković Popović: Najozbiljni protivnik ženskog zdravlja je siromaštvo first appeared on BARinfo.