Skup je otvorio don Lush Gjergji koji je od ranih dana službovao sa don Kelmendom na Kosovu. On je ustvrdio da je to bio “čovjek koji je bio dobrota, svjedok ljubavi prema Bogu i ljubavi prema ljudima“.

Nazvavši ga i “čovjekom susreta, komunikacije i tolerancije“, don Gjergji je potencirao njegovu posvećenost vjernicima i razumijevanje svih ljudskih potreba i grijehova.

Don Simo Ljuljić je, u ime klera Barske nadbiskupije, govorio o njegovoj misiji i službi tokom boravka u Barskoj nadbiskupiji.

“Njegova smrt izgleda kao san, moramo se naviknuti da nije više sa nama; bio je između nas upravo kao cvjetak; bio je dobar, skroman, zahvalan; u našim susretima i raznim sjednicama bio je skoro neprimjetan. Nije se nikada žalio; nije ništa zahtijevao; sa svim zdravstvenim poteškoćama što je imao, bio je uvijek nasmijan, obradovao se susretu sa svima.

On je dobrotu i vjernost objesio sebi oko vrata, dobrota i vjernost su mu bili ukras oko vrata, isklesane su mu bile na ploču srca njegovog. On je shvatio, i to životom svjedočio, da su vjernost i dobrota najuzvišenije ljudske vrijednosti; da ne može biti ugledan ni pred Bogom ni pred drugima neko ko nema ljudskosti. Nije on bio savršen, kao što nije niko od nas, ali je bio savršeno dobar prema svima, mnogo drag“, rekao je don Ljuljić.

U ime vjernika Barske nadbiskupije govorio je novinar i publicista Željko Milović.

“Don Kelmend Spaqi nije bio samo duhovnik, nije to ni htio ni mogao biti, bio je običan čovjek okrenut dobroti, naš komšija, dobri lik grada, riječju sve ono što se u vjeri propovijeda, ali na svima razumljivi ljudski način. U modernom svijetu gdje se malo ko istinski voli, gdje često postoje stroga pravila i krute granice, religijske, nacionalne, polne, svakakve, on je birao nešto mnogo teže, a mnogo uzvišenije – birao je razumijevanje.

Nije se krio iza svoje odežde, niti davao sebi osjećaj nedodirljivosti, nije se ograđivao normama i dogmama kada je pred njim stajao čovjek u nevolji. Za njega, potreba ‘malog čovjeka’ bila je najpreča zapovjest. Njegova borba za ljude i vjera u ljude nije bila stvar reklame ili obaveze, već iskreni impuls srca koje je kucalo za čovjeka. Zato je bio rado dočekan na svakoj kafi, na svakom slavlju i u svakoj muci. I ne samo kod katolika, već u kućama i na proslavama sve tri vjere u Baru, česti učesnik tematskih večeri, organizovanih skupova, opštinskih dešavanja…

Njegov životni put je karakterisala titula koju su mu nadjenuli barski vjernici – ‘narodni pop’. Bio je okrenut ljudima, njihovim velikim i malim problemima. Nije sudio onima koji su griješili, jer je znao koliko je ljudski griješiti, ali je pružao nadu onima koji su posrnuli. Bio je dokaz da se autoritet ne stiče strogošću, već dobrotom i neposrednošću.

Na vijest koja je objavljena u lokalnim medijima o don Kelmendovoj smrti reagovali su Barani, katolici, pravoslavci i muslimani – najčešći komentar koji se mogao pročitati bio je ‘dobar čovjek’. I šta više treba čovjeku poput njega nego to da ga svi pamte kao ‘dobroga’? Najveća je to nagrada za ovozemaljski život. Danas se, dakle, sjećamo čovjeka koji je traganje za vertikalom dobrote, koje je započeo u Baru prije 10 godina, okončao na isti način, dobrotom, jedino kako je i umio“, istakao je Milović.  

U ime porodice obratio se Anton Spaqi, a u ime djece – polaznika vjeronauka Matija Ćetković.

Nadbiskup barski Rrok Gonlleshaj u završnoj riječi evocirao je uspomene na dane koje su zajedno proveli u školi i službi na Kosovu, i istakao kako je don Kelmend bio “najjednostavniji mogući čovjek kome ništa nije bilo teško“.

“Kad bih ga nešto tražio da učini, ne bih završio ni rečenicu, a on bi već krenuo da to uradi. Bio je izuzetno privržen vjernicima, čak i kad je bio toliko bolestan da je jedva hodao nije htio da odustane od kontakata s ljudima. Njegova sahrana u rodnom selu bila je pravi pokazatelj koliko su ga ljudi voljeli i cijenili, a u tom velikom mnoštvu koje je došlo da mu oda počast bilo je bar stotinu onih kojima je lično spasio živote tokom rata“, naveo je nadbiskup Gjolnleshaj.

Komemorativni skup oplememio je biranim duhovnim pjesmama Ekumenski hor Barske katedrale pod rukovođenjem Varvare Loyko, a moderatorka je bila Vesna Marković.

The post Komemorativni skup posvećen preminulom župniku Bara, don Kelmendu first appeared on BARinfo.

RB/BI: Gospodine Ljuljiću, zbog Vaših obaveza i činjenice da rijetko boravite u Baru, razgovor smo morali organizovati posredstvom Skajpa. U svakom slučaju, ono što je bitno je da ćemo čuti Vaš stav o ovom važnom pitanju. Dakle, Zamoliću Vas za ocjenu koliko je govor mržnje prisutan u crnogorskom društvu?

Ljujić: Moram da priznam da se svaki put kada se govori o mržnji, naježim i da se pomalo zabrinem zato što mržnja nije u skladu sa onim što ljudsko srce želi. Čovjek treba, ako hoće da bude srećan, da voli, poštuje… Kada se govori o mržnji, nije mi svejedno. Što se crnogorskog društva tiče, napravio bih razliku između privatnog i svakodnevnog odnosa između ljudi, jer tu ne vidim situaciju koja zabrinjava u pogledu širenja mržnje, što kada govorimo o javnom diskursu, nažalost, ponekad nije slučaj. Iako se ne bavim politikom, niti želim da ulazim u to, ono što se događa u našem parlamentu mi se uopšte ne sviđa. Naši političari se, koliko vidim, nalaze na dva različita pola i to je, možda, u redu. Ali, valjalo bi da pričaju kulturno, a ne da se mrze. Ako se u javnom nastupu jasno vidi da se pojedinci koji se nalaze na suprotim stranama mrze, onda to daje lošu sliku i primjer nama, građanima koji smo ih izabrali i koji su za nas slika onoga što mi treba da budemo. Da budem iskren – nisam baš srećan.

RB/BI: Da li vjerski velikodostojnici mogu u značajnoj mjeri uticati da se spriječi govor mržnje?

Ljuljić: Ne vjerujem da možemo značajno uticati. Ono što možemo da napravimo je što i radimo – da propovijedamo vjeru, da objasnimo, što se nas hrišćana tiče, čemu nas je učio Isus Hrist, čemu nas On poziva i to bi trebalo da dosta pomogne, jer ko vjeruje u Boga, drži Isusa u srcu i, kako nam Isus kaže – voli druge, onda tu za mržnju nema mjesta. Pravi vjernici ne mrze, taj osjećaj je sa njima nespojiv.

RB/BI: Kolika mislite da je odgovornost vjerskih poglavara i uopšte sveštenih lica na širenje govora mržnje? Svjedoci smo da se posljednjih godina ljudi u Crnoj Gori više okreću vjeri, rukovode porukama vjerskih poglavara i da njihove riječi značajno utiču, kada govore o ljubavi, ali i o mržnji.

Ljuljić: Ako je istina kada kažete da se ljudi okreću vjeri, Isusu Hristu i tome što nas Isus stvarno uči, onda da – možda možemo malo da utičemo. Ne vidim da crkva uči mržnji ili doprinosi širenju netrpeljivosti.

RB/BI: Da li se u komunikaciji sa vjernicima susrećete sa govorom mržnje koju oni ispoljavaju prema drugim vjerskim, nacionalnim skupinama?

Ljuljić: Rođen sam u Baru, služio sam u Baru i živio dosta godina u Baru. Bar je grad u kome toga nema ili nije bilo do prije četiri – pet godina kada sam ja otišao… Ne, odgovor je ne na to pitanje. Ja kod vjernika vidim da se strašno puno poštuju druge vjere i nacionalnosti. Dok sam ja bio u Baru, preko 50% brakova koje sam ja spojio su bili mješoviti brakovi. Ljudi su dobri. Ljudi su mnogo dobri, posebno na ovom našem podneblju. Oni ne žele da ulaze u takve priče, žele da žive, a koliko vidimo, žive dosta teško zbog globalne krize. Nemaju vremena, niti žele da se bave širenjem mržnje. Ono što bi nekako trebalo spriječiti je da javni diskurs ne insistira na tome. Trebalo bi da razumijemo da, iako smo različiti, zapravo smo jedno i tako treba da bude.

RB/BI: Odakle, po Vašem mišljenju, počinje govor mržnje?

Ljuljić: Ljudsko srce i ljudska duša su čudni i vrlo komplikovani. Na to pitanje bi svaki čovjek trebalo zasebno da odgovori. Kada nam neko učini neko zlo, naljutimo se, stvaramo odbojnost prema toj osobi, zamrzimo je. To je prirodno u čovjeku da se stvori mržnja, to je neka vrsta duhovnog procesa. Ipak, trebalo bi da to bude na nekom nivou koji možemo kontrolisati. To postoji u čovjeku, nije to nešto što je novo i čudno. Iz istorije znamo da se jedno društvo može manipulisati sa ciljem da mrzi neku drugu grupaciju. Najbolji primjer je ono što su Hitler i nacisti napravili u Drugom svjetskom ratu. Ogromna grupa ljudi je stvarno mrzjela drugu grupu ljudi. Sa takvim stvarima trebamo biti vrlo oprezni. Opasne su manipulacije i loše sjeme koje se može zasijati u društvu, to je nešto što se mora spriječiti.

RB/BI: Kako se govor mržnje manifestuje, na koje sfere se najviše reflektuje?

Ljuljić: Insistiram na uticaju javne scene, na skupove povodom političkih, kulturnih, sportskih dešavanja koji privlače masu ljudi. Tu treba biti oprezan, jer se posredstvom njih može manipulisati. Takođe, platforme na internetu su opasne.

RB/BI: Koliko je crnogorska javnost edukovana o štetnim posljedicama širenja govora mržnje?

Ljuljić: To je više pitanje za stručnjake koji se bave tom problematikom. Ja mislim da u dobroj mjeri ljudi koji gledaju televiziju, emisiju na YouTube-u, slušaju radio… nemaju dovoljno kritičnog stava, dosta se stvari uzimaju zdravo za gotovo. U tom dijelu bi trebalo edukovati javnost da se sadržaji koji se na taj način plasiraju, moraju kritički posmatrati. S druge strane, mediji imaju veliku odgovornost da budu korektni i pomognu ljudima na način što će biti objektivni i dopustiti publici da sama procijeni koju će stranu da drži, pri tom poštujući i voleći druge, bez obzira na različito mišljenje.

RB/BI: Koliko društvene mreže i privatni portali predstavljaju opasnost u tom smislu?

Ljuljić: Društvene mreže su, koliko čujemo, poligoni za vrijeđanje i napadanje drugih, ponekad ima i prijetnji. Čudno je kada neko, recimo, napravi i na društvenoj mreži postavi klip uznemiravajuće sadržine, pa zatvori kompjuter misleći da ništa loše nije napravio, jer se njemu samom ništa loše neće dogoditi. To nije ni čojstveno, ni dostojanstveno. Ako bi institucije htjele, vrlo lako bi mogle da kontrolišu ono što se dešava na društvenim mrežama.

RB/BI: Da li ste aktivni na društvenim mrežama?

Ljuljić: Imam poneki profil, ali ih vrlo slabo koristim. Malo vremena povodim na društvenim mrežama.

RB/BI: Kojim medijima najviše, a kojima najmanje vjerujete?

Ljuljić: Medijima niti vjerujem, niti ne vjerujem. Pratim šta kažu, a imam svoje mišljenje o tome. Mislim da je važno kritički sagledavati stvari koje nam se nude. Tako je i sa trpezom – nećemo pojesti sve što nam se nudi, već ono što nam prija. Isto je i u životu, nećemo prihvatiti sve što je u ponudi. U tom smislu, svim medijima vjerujem i nijednom ne vjerujem. Vjerujem u ono za šta ja procijenim da je istina, tako da ne bih pravio veliku razliku među medijima. Mislim da mediji treba da budu korektni i objektivno izvještavaju o stvarima koje se događaju u društvu.  

RB/BI: Smatrate li da je raspirivanje govora mržnje u dovoljnoj mjeri sankcionisano?

Ljuljić: Čim govor mržnje postoji, a postoji, to znači da nije dovoljno sankcionisano. Uvijek se može napraviti više u smislu da ljudi koji naprave nešto, znaju da će snositi odgovornost. Prema tome, vjerujem da nije. S druge strane, rijetko sam u Crnoj Gori, svakako rjeđe nego što bih volio da budem. Da rezimiram – govor mržnje je neprihvatljiv, trebamo voljeti i poštovati jedni druge.

RB/BI: Zamoliću Vas na kraju za poruku kojom bismo zaokružili razgovor na temu govor mržnje u javnom diskursu.

Ljuljić: Kao prvo, zahvalio bih se na pažnji i Vama na pozivu. Mi smo braća i sestre. Treba da se volimo, podržavamo, dijelimo jedni sa drugima muke i poteškoće, želje, radosti, da ne gledamo ko je odakle i koje je vjere i kojim jezikom govori, gdje je završio školu i za koga glasa… Treba poštovati privatnu sfere svakog čovjeka, trebamo se radovati jedni drugima i pomoći čovjeku da živimo lakše i bolje, jer je život sam po sebi dovoljno težak. Što smo bliži, što smo veći prijatelji, biće nam lakše. Naravno da se nećemo složiti o svakoj temi. Za to postoji razgovor, ali kulturan, uz uvažavanje. 

Sljedećeg utorka, 13. decembra, imaćete priliku da na talasima Radio Bara čujete, a na našem portalu Bar Infu pogledate u videu zapisu i pročitate u tekstu, kako ovu problematiku vidi, doživljava i šta poručuje glavni imam u Baru, mr Mujdin-ef. Milaimi.

The post VIDEO – Ljuljić: U biću onoga ko vjeruje u Boga i drži ga u srcu, nema mjesta za mržnju first appeared on BARinfo.