Obično u ovim prazničnim danima evociramo i lijepe, nešto malo i ružnih uspomena, Vi imate i jednih i drugih podosta u Radio Baru.

I to poprilično. Čovjek najčešće, naročito u mojem dobu, pokušava potisnuti ono što je bilo ružno, a pamtiti ono što je bilo lijepo. Priprema za ovo gostovanje i razmišljanje o jubileju Radio Bara natjerala me je da se prisjetim i onog što je bilo ružno. A bilo je ružnog jako puno i to je prilično trajalo. No, nadam se kako je sve ono što je bilo ružno služilo kao nauk i zaposlenima u Radio Baru, a i osnivaču Radio Bara, te da su Radio Bar nikad neće doći u situaciju u kakvoj se našao početkom devedesetih.

Da malo približim čitaocima kako je to izgledalo – 1989. godine osnivač, SSRN, odlučio je da „otkaže podršku“ Radio Baru, a ljudi iz Radio Bara su imenovali Vasilija Laloševića na Radničkom savjetu za urednika i direktora. Opština to nije prihvatala i onda je došao mučni period natezanja Opštine i Radio Bara, uslovljen činjenicom da su bili na dvije dijametralno suprotne političke strane, ako hoćete i nacionalne. Početkom 1991. godine Opština Vas imenuje za direktora kao čovjeka sa iskustvom iz Televizije Titograd, ali radnici ne dozvoljavaju da uđete gotovo godinu dana u prostorije. Sve se završava 1992. godine, kad konačno preuzimate Radio Bar. Kako je došlo uopšte do toga da Vas iz Podgorice imenuju za direktora Radio Bara? I zašto ste uopšte prihvatili da idete u „osinje gnijezdo“?

Ja sam došao u Bar sa Biroa, bio sam nezaposlen. Dok sam bio direktor u TV Titograd, nijesam baš mnogo poltronisao tada aktuelnom režimu i aktuelnoj vlasti, pa se nakon isteka mandata i pola godine vršioca dužnosti direktora na mjestu Televizije Titograd nijesam htio zadržavati tamo, između ostalog i zbog nekih kadrova na koje su u političkim strukturama računali, a za koje sam ja držao da se čovjek na njih ne može osloniti i da im ne može vjerovati. Nakon RTVTG vratio sam se u SSRN, odakle su me i poslali bili u Televiziju, međutim, Socijalistički savez je ugašen, pa smo nas četiri-pet upućeni na Biro. Vodili smo sudski spor sa sadašnjim DPS-om, odnosno Savezom komunista koji je poslije mijenjao naziv. Sudili smo se dvije-tri godine, njihov zastupnik, advokat bio je Filip Vujanović koji još nije ušao bio u politiku. DPS je izgubio spor, i sud je presudio 1995. godine u našu korist. DPS je trebao da nas vrati na posao, međutim ja sam već bio zavolio Radio Bar i tu sam ostao, nijesam želio tamo da se vratim, pa sam zato imao ozbiljne probleme kada sam krenuo u penziju da se izborim da uplate doprinos za penzijsko osiguranje. Dakle, bio sam nezaposlen. Poznavao sam ljude iz Nezavisne organizacije komunista Bara, jer sam bio jedan od osnivača Partije socijalista, čiji je predsjednik bio Žarko Rakčević… Sretali smo se na raznim skupovima u toku ujedinjavanja svih struja u reformske snage, pa su ljudi iz Bara, koji su me poznavali, računali na moje iskustvo i iz televizije i ponudili da dođem u Bar. Mislim da su u aprilu 1991. godine, shodno važećim zakonskim propisima, opštinari donijeli akt o osnivanju JP Informativni centar Bar, mene imenovali za v.d. direktora, nakon čega je Upravni odbor raspisao javni konkurs za direktora i ja sam se na taj konkurs prijavio. Upravni odbor me je izabrao, a Opština je kao osnivač dala saglasnost. I tako počinje moj prvi mandat u Radio Baru i traje do 1994. godine, kada se mijenjaju zakonski propisi. Mijenja se osnivački akt i opet se javljam na konkurs i budem po drugi put izabran. Ni taj drugi mandat mi nije istekao, nije trajao četiri godine.

Moram da Vas ispravim, nije počeo vaš prvi mandat u Radio Baru, nego oko Radio Bara.

Istina, ja sam svako jutro dolazio iz Podgorice, sa željezničke stanice dolazio do Radio Bara, hvatam za kvaku, vrata su bila zaključana, ili je ponekad bio živi zid od novinara i zaposlenih, a najčešće se u blizini nalazio i jedan radnik obezbjeđenja, koji mi je kasnije pričao da je imao neka „specifična uputstva“ za slučaj da ja pokušam na silu ući u Radio Bar. Uz to treba naglasiti da su stražari i portiri u Radio Baru tada bili naoružani, dakle, nije to bila šala.

Čovjek koji dolazi danima, mjesecima na posao i radnici ga ne puštaju unutra, mislim da ne znam nijednu osobu na kugli zemaljskoj, koja ne bi odustala poslije recimo desetak dana. Što je to Vas tjeralo da i dalje dolazite, kao da se ništa ne dešava?

Možda sam odgovor na to pitanje tada znao, danas ne znam. Jedan od vaših kolega i saradnika Radio Bara, koji je sarađivao sa beogradskom štampom, objavio je jednu noticu gdje je postavio otprilike to pitanje i gdje je zaključio – mora da je taj čovjek lud. Ja mislim da je bio u pravu. Mora da sam bio lud. Kasnije, isti taj ostao je i bio naš saradnik tokom mojih mandata i u jednoj prilici želio je da se izvini jer je nešto ružno napisao, a nije me poznavao. Ja sam mu tada rekao da uopšte ne treba da se meni izvinjava, da se treba izviniti profesiji, jer je napisao nešto o čemu nije imao potpunu i pouzdanu informaciju. Ali, iskreni da budemo, vjerujem da bi zaista malo ko ispoljio toliku upornost. Dobrim dijelom, vjerujem, da me je na tu upornost tjerala i moja intimna dobra namjera i uvjerenje da u jednom relativno malom kolektivu sa tridesetak zaposlenih mogu raditi uspješno. A onda, na političkoj sceni u Crnoj Gori i Baru posebno, odvijale su se izuzetno ružne stvari, pa sam Radio Bar doživljavao kao, a on to stvarno i jeste bio, kao jednu veoma važnu tačku na širokom frontu borbe za različite pozicije i ciljeve. Različite, sa stanovišta mojih pogleda na zbivanja u zemlji u onom trenutku, koja su se podudarala sa pogledima vlasti lokalne vlasti, a to je bio Savez nezavisnih komunista i liberala, u odnosu na poglede lokalne opozicije i dobrog dijela zaposlenih, prije svega novinarskog sastava u Radio Baru.

Otprilike se zna šta se dešavalo u baraci Radio Bara, kada vas nijesu puštali da preuzmete svoju dužnost. A šta ste Vi radili za to vrijeme, u toj pata-pata situaciji, ni tamo ni ovamo. Radio bez plate, Vi bez kancelarije.

Trebalo je imati upornosti i podrške da bi se to izdržalo. Glavna podrška, na izvjestan način, poticala je od tadašnjeg predsjednika Blaža Orlandića, koji je u određenim situacijama bio krajnje strpljiv, tolerantan i uporan, i prosto je ohrabrivao da se izdrži. Ja sam u Opštini dobio jednu prostoriju gdje sam mogao da sjedim, da radim, da ponešto piskaram, da proučavam papire, pa smo nakon praktično prvog ulaska u Radio Bar sa moje strane, i Upravnog odbora, bili u situaciji da normalno radimo, da donosimo normativna akta, da se život u Radio Baru dovede u nekakve normalne tokove. A kad je riječ o platama i zaradama, nije istina da su bili bez plata čitavo vrijeme, kako se obično misli. Zaposleni u Radio Baru su imali izuzetnu podršku svekolike barske političke opozicije i određenih struktura u organima državne vlasti, prije svega tu mislim na Službu društvenog knjigovodstva (SDK), koja je puštala dugo vremena da se isplate vrše na potpise neovlašćenih lica, a osim toga uživali su svesrdnu podršku Centra bezbjednosti u Baru. Ja sam, moram priznati, jedno vrijeme ispoljavao i stepen ličnog bezobrazluka, tako da kažem. Nakon što ne bih mogao ući u Radio Bar, kad bih došao u kancelariju u Opštini, okrenuo bih telefon šefa Centra bezbjednosti i tražio prijem. Uvijek je bio ili na kolegijumu ili zauzet, dakle nije imao vremena da me primi, a zanimljivo je da je prvu sjednicu Upravnog odbora, dakle legalno izabranog organa Radio Bara, prekinula policijska patrola, zato što su neki skoro komandosi ušli u zgradu. U tom trenutku predsjednik Upravnog odbora bio je Ranko Vujačić. Kasnije se, saglasno opštinskoj odluci 1994. godine, sastav promijenio, broj je povećan i novi predsjednik UO postao je Ratko Velimirović. Moram da ovom prilikom izrazim zahvalnost tim ljudima, jer su i meni i nekoj ukupnoj orijentaciji, i programskoj i poslovnoj Radio Bara, pružali maksimalnu podršku i ispoljavali maksimalno razumijevanje. Zanimljivo je da je u Upravnom odboru od 1994. bilo članova i iz opozicije – između ostalih, dobro pamtim Nebojšu Strugara. Moja politička gledanja i njegova su bitno različita, međutim, pamtim ga kao korektnog čovjeka. Normalno da nije podržavao programsku orijentaciju, ali nikada, ni u jednoj prilici, čak ni u trenutku kada je novoizabrani UO odlučivao o mojoj smjeni, nije izrekao ružnu riječ na moj račun koja bi značila omalovažavanje, klevetu, vrijeđanje. Ispoljavao je korektan, gospodski odnos, što nije bilo svojstveno nekim drugim.

Ta agonija oko vašeg ulaska je trajala skoro godinu dana, pri čemu Vi i dalje niste odustajali, ni Radio Bar nije odustajao, ali su zapošljeni u međuvremenu, kako se kaže u atletici, „spuštali ljestvicu za skok“ i vidjeli da na kraju neko mora da popusti. U ovom slučaju, popustili su radnici. Zbog čega, šta mislite?

Dosta kadra iz „prve borbene linije“ se odlilo iz Radio Bara. Dvoje, troje je prešlo na druge poslove, jedan je koristeći dugoročno bolovanje otišao iz Radio Bara, pa je ostalo manje od polovine novinarskog kadra. Vrlo je vjerovatno kako su ljudi zaključili da su u dobroj mjeri bili manipulisani, na jednoj strani, a na drugoj strani na računu firme je bilo novaca, mogle su se zarade isplatiti, makar koliko bile niske i makar koliko inflacija u tom periodu bila jaka. Predsjednica Zbora radnika, tada je bila Dubravka Janković, organizovala je sastanak i izjašnjavanje „za“ i „protiv“. I većina je odlučila „za“. I danas imam kopiju papira o tom izjašnjavanju. Čuvam to kao dragocjen dokument.

Ulazite u Radio, konačno, početkom 1992. godine. Šta ste zatekli? Muzička i novinarska slika u tom trenutku je bila drugačija od one kako ste je Vi zamišljali.

Međutim, vrlo brzo su se stvari popravile. Zaposleni su imali svojeg kandidata za funkciju urednika Radija, Nedeljku Cicu Pavlović, i ja sam taj prijedlog prihvatio. Bez obzira na niz razlika i političkih pogleda, na život i stvarnost, veoma smo uspješno sarađivali, bila je pouzdan saradnik, nikada nije prekršila ono što smo dogovorili, a njene kolege u Radiju su je prilično poštovale. Uz njenu pomoć i saradnju, relativno brzo smo izašli na nekakav normalni kolosjek.

Znam da je jednog dana Radio Bar bukvalno bio prazan kad sam ja došao. Bilo je tu dvoje-troje administrativnih radnika, i u jednom trenutku se pojavila jedna djevojčica, spoljna saradnica, a Olga Miranović je uz pomoć makaza iz dnevnih novina napravila nekoliko isječaka, naslova i notica, doturila ih ovoj djevojčici i ona je pročitala jutarnje vijesti. Niko joj ih nije spremio sa tikera za čitanje.

Vrlo je bilo bitno što Vi niste bili zlopamtilo, niste krenuli sa, što bi rekli, osvetama, nego ste pružili ruku…

Ja sam samo u tom vremenu ispoljio malo drskosti, htio sam možda i da pokažem malo zaposlenima da nijesam strašljiv čovjek, pa sam predložio Upravnom odboru neke izmjene pravilnika o nagrađivanju i dvojici momaka koji su bili onako, drčniji, koji nijesu mnogo brenovali ni vlast ni opoziciju, nijesu poštovali ni direktora, radili su svoj posao, umanjio sam startni osnov za neki mali procenat, tek toliko da se uoči da postoji razlika. Kasnije sam na izvjestan način žalio zbog toga, jer to su bili veoma solidni i dobri saradnici u periodu koji je slijedio. Na žalost, jedan od njih nije više među živima, Željko Šekarić, koji je zaista bio maksimalno korektan saradnik, a drugi je vaš aktuelni šef tehnike Novak Brajović, koji je, kad je riječ o održavanju tehničkog sistema, a bio je skoro pred totalnim raspadom, ispoljavao maksimalnu angažovanost i veliko umijeće.

U vrijeme kad je inflaciona plata bila u vrijednosti dvije marke, a mi je dobijali u dinarima, Vi ste imali razrađen sistem odlaska da se sačuva vrijednost novca. Uz to, imali ste i još neke „nedirektorske“ poteze – sami ste pravili stolove, popravljali stolice, farbali…

Bila su to teška vremena, administracija je bila spora, zarade smo dobijali desetodnevno, a iznos plate nije predstavljao istu sumu u popodnevnim satima u odnosu na jutro. Dešavalo se da, kad plata stigne, naročito ako je to kraj radne sedmice, nema svih zaposlenih da prime platu. U ponedjeljak ta plata nije predstavljala ništa, pa sam odlazio na pijacu kod dilera i mijenjao novce. Kad bi ko došao na posao, dobio bi svojih 5 ,6, 7 ili 9 maraka, a ne jednu ili dvije. Ja vjerujem da mnogi od zaposlenih to pamte i mislim da su mi tada bili zahvalni.

A fizičke rabote, to nijesam radio samo u Radio Baru. Činjenica je da su zanatske usluge bile izuzetno skupe, novčana sredstva jako mala, a neke stvari su bile krajnje jednostavne i proste i sasvim je normalno bilo da se urade u vlastitoj režiji. Kasnije, pod starost, i danas kao umirovljenik, ja volim niz stvari da uradim sam, eto, osposobljavao sam se za to i radeći na direktorskim poslovima.

Prelomna tačka vašeg mandata bio je dolazak urednika Veska Tomovića. Kako je došlo do toga?

To se desilo nakon izmjene osnivačkog akta, 1994. godine. Vesko je prvo radio u Radio Titogradu i bio dio jedne ekipe mladih, visprenih novinara koji su predstavljali opoziciju novoj vlasti. Ostao je bez posla tamo, sarađivao je sa „Liberalom“, bio na Radio Brodu, ali je u jednom trenutku bio bez osnovnih sredstava za egzistenciju. Ponuda ljudi iz lokalne vlasti mu je dobrodošla i on je prihvatio, i uz to nije naišao ni na kakav otpor u Radio Baru. Sve ono što su neki novinari htjeli ispoljiti, iskalili su na meni i jednostavno su ga prihvatili kao svojeg, a Vesko je znao radijski posao.

To je vrijeme dolaska velikog broja podgoričkih gostujućih novinara, što je ekstremno podiglo slušanost. Pustio je kompletnu turu mladih da odradi večernji program po danima, što nije bilo prije toga, vratio je hrvatsku i slovenačku muziku i počeo da pušta opozicione pjesme na Radiju, uključujući i one čuvene koje su bile protiv tadašnjeg i sadašnjeg DPS-a. Nemoguće je da niste imali problema radi toga.

Problema smo imali prije svega u dijelu sponzora, koji zbog toga nijesu htjeli da isplate ugovorene iznose, pa smo morali pribjegavati prinudnoj naplati. Bilo je i konkretnih prijetnji, koje su do mene dopirale u vidu anonimnih pisama, potpisanih riječju „Apis“, i porukom „Da kupiš ono što ti treba, što ti nedostaje (za ukop)“, pa sve do grubih fizičkih prijetnji koje su se manifestovale u vidu ulazaka u naše prostorije ljudi koji su mi „obećavali“ da smo “ako još jednom prekoračim prag Radio Bara, ja i moja porodica meta njihove ekipe”. Nije to bilo lijepo, nije bilo ni mnogo pametno, ali eto, istrajalo se. Neki od aktera tih događaja i prijetnji danas su ugledni građani na području Opštine Bar. U jednom trenutku procijenio sam da bi se trebalo obratiti i nekom „jačem“, pa sam tražio prijem kod ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Pavla Bulatovića. Iz njegovog kabineta su me upućivali na pomoćnike koji su bili porijeklom iz Bara, što ja nijesam prihvatio, i konačno, i Bulatović me je primio. Malo smo popričali, mislim da je ostala i pisana zabilješka. Moja poruka je bila da se smatram lojalnim građaninom ove zemlje, da smatram da ona treba meni i mojoj porodici u granicama mogućnosti da obezbijedi mir i sigurnost, a u protivnom, da se čovjek mora sam o sebi starati. I zanimljivo, nakon toga prestali su pritisci, što na izvjestan način može da indicira i smjer od kojega su dolazili.

U periodu kada ste bili direktor, na razne načine, dovijajući se, Radio Bar je obnovio potpuno tehniku, pojačao čujnost. Ispalo je kako je to bilo teže nego sa radnicima.

Novaca nije bilo niotkud. Jedna od možda prelomnih tačaka, a i nešto što je zagorčavalo život meni, bilo je preuzimanje programa BBC i kasnije Glasa Amerike na našem jeziku. Otvarale su se rasprave i u crnogorskom parlamentu ko je taj što prodaje crnogorsko nebo. Tada nam je Luka Bar pripomogla da antenski stub montiramo ispred zgrade, nešto slično stubu za rasvjetu od 4-5 metara visine, a pričalo se i pisalo o tom kao da je bila lansirna rampa za rakete makar srednjeg dometa.

Problem je bio i u tom što nam republički organi, koji su izdavali dozvole i saglasnosti, nijesu gledali kroz prste, nego su tjerali mak na konac. Nijesmo smjeli postaviti nijedan uređaj bez odgovarajuće dozvole i saglasnosti, tome su prethodili projekti, morali ste obezbijediti sredstva… Sticaj okolnosti je bio taj što sam poznavao dobar dio radnika iz Radio Televizije, inženjera i tehničara, koji su bili umješni u tom poslu i vrlo često za simboličnu nadoknadu dobijao sam projekte sa kojima se moglo onda to obezbjeđivati. Moram i da se pohvalim, i da ispričam, radi javnosti, jednu situaciju kada sam uspio od Narodne banke Avramove dobiti 25.000 maraka, tada 25.000 hiljada dinara. Zahvaljujući Petrašinu Kasalici, direktoru Luke, koji je tada bio i viceguverner, koji me posavjetovao da podnesem zahtjev, da tražim otkup deviza, to je prošlo. Ali, na žalost, recimo u petak se donijela ta odluka, a u ponedjeljak je dinar devalvirao. Ali, opet, ne zbog Radio Bara i njegovih 25.000 maraka, nego možda zbog nekih milionskih iznosa, guverner donese odluku da odluke o otkupu deviza donesene po starom kursu, treba po starom kursu i da se realizuju. E sad je bila muka živa obezbijediti 25.000 dinara za 25.000 maraka, koje su u tom trenutku vrijedjele više do 100.000 dinara. Obraćao sam se Opštini kao osnivaču – osnivač gluv, pišem Vladi – Vlada gluva, niko me ne shvata ozbiljno ili ne želi da se Radio Bar oporavi. Međutim, moja poslovična štedljivost i cicijašluk su uticali da smo na računu firme tada imali dovoljan iznos sredstava. To su bila sredstva za plate i nešto malo preko. Uz odgovarajuća objašnjenja, i saglasnost zaposlenih, plate su zakasnile dvadesetak dana, devize su došle i onda smo krenuli u realizaciju.

Hoćete da kažete da su radnici svjesno odlučili da im 20 dana kasni plata da bi se oporavio Radio?

Činjenica je da je odnos zaposlenih u tom periodu prema takvim potezima bio maksimalno korektan. Svakom od njih je bilo jasno da je postojeća tehnika pred raspadom, a i vidjeli su da su prethodne inovacije urodile plodom. Pa čujte, čim su se na tržištu pojavili i počeli u administraciji koristiti kompjuteri, mi smo nabavili jedan personalni računar. Vi tada nijeste mogli da se edukujete, da potražite pomoć. Novak Brajović je, znam, par noći ostao u Radiju, nije išao kući dok nije otkrio sve tajne. Jedno me jutro na stolu sačekala jedna njegova poruka gdje jedna aždaja, „Elmag Radio“ na tanjiru čereči Radio Bar. Dakle, on je napravio jednu malu animaciju i poslao upozorenje da će nas neko jači progutati. Osim toga, stigao je tzv. radio-menadžer, program računarski koji je strahovito toncima i muzičkim urednicima olakšavao posao. Dakle, ljudi su shvatili -bez nove tehnike nema opstanka, nema napretka. U tom periodu je od konzorcijuma „Lola“ iz Beograda kupljena mikseta, veoma, veoma pouzdana i poprilično skupa.

Zašto niste izdavali Barske novine u periodu vašeg direktorstva?

Brojevi koji su izašli krajem 80-ih i početkom 90-ih, po sadržaju su bili takvi da su ostavljali ružnu sliku i predstavljali ružno sjećanje, a uz to, štampa novina u tom periodu bila je izuzetno skupa. Nije se imalo sredstava, a na izvjestan način ni kadrovskog potencijala. Da sam ostao do kraja mandata, 1998. godine, u planovima razvoja i programa bila je obnova „Barskih novina“.

Tokom 1995/96. godine, agencija „Markplan“ iz Pančeva, donosi podatke, preko ankete, od relevantnog uzorka, da je Radio Bar stanica kojoj se najviše vjeruje u Crnoj Gori. To je vjerovatno najslušaniji period Radio Bara, to je vrijeme Veska Tomovića.

Vjerujem da su oni koji su nas slušali vjerovali jer smo informacije zasnivali na pouzdanim izvorima. Mislim da smo jedna od prvih lokalnih ili prva radio-stanica u Crnoj Gori, koja je preuzimala Betu i Fonet, njihov fono servis, a na najmanju moguću mjeru sveli korišćenje Tanjuga. koji je postao servis aktuelne imperijalne politike. Trudili smo se da budemo korektni. Oni koji nas nijesu voljeli, imali su svakako svoje razloge, nekome sam smetao ja, nekome glasovi naših ljudi, nekome uređivačka politika.

Godine počinju januarom, stari je poznati slogan, pa i 1997. godina, kada je DPS pobijedio na lokalnim izborima, a Vi u konačnici ste izgubili posao u Radio Baru, kao direktor koji je ostavio višak novca u kolektivu.

U trenutku moje smjene, svi računi su bili plaćeni, osim decembarski za telefone i struju jer nijesu bili pristigli. Dugovanja nijesmo imali ni prema zaposlenima, ni prema spoljnim saradnicima, ni prema agencijama, ni prema dobavljačima. Na računu, između ostalog, bilo je i nekih 2000 američkih dolara koje smo bili dobili od „Glasa Amerike“ za poboljšanje čujnosti. Ekonomsko-finansijsko stanje u preduzeću je bilo solidno, tehnička opremljenost na nivou, atmosfera u kolektivu je bila prijatna. Pred smjenu, bilo je glasova iz kolektiva da organizuju štrajk, a moja je poruka bila: „Nemojte se glupirati, ništa mi ne možete pomoći, samo sebi možete da naudite“.

Naravno, znao sam da će kadrovi koji nijesu DPS-ovski biti „pometeni“ sa direktorskih pozicija. Sjednica Upravnog odbora na kojoj sam smjenjivan bila je zaista ružna. Postoje i tonski zapisi o pričama i ponašanju ljudi iz tog perioda. Sjednici sam prisustvovao, a htjeli su me smjenjivati zbog „loše uređivačke politike“, na šta sam ih ja upozoravao, jer dužnost je direktora da upozori Upravni odbor ako donosi nezakonitu odluku, da za to odgovara glavni i odgovorni urednik, a ne direktor. Jedan od članova Upravnog odbora koji je imao više iskustva, rekao je: „U pravu je, nađimo mu nešto materijalno, finansijski“. Na moju sreću, nijesu našli ništa.

Radio Bar trenutno ima najbolje prostorije u Crnoj Gori, najbolje uslove za rad, veliki broj klinaca koje ste pustili pred mikrofon tada ili forsirali danas radi u Radio Baru ili drugim medijima… Kako Vam se čini Radio Bar sada?

Da su bili uslovi tada kao što su sada, ni onako snažni DPS ne bi uspio da me izbaci. Da me smijeni sa funkcije, da, ali bih ostao u ovom Radio Baru. Vrlo je prijatno, jedino bih se radovao da vidim više mladih ljudi. Nadam se da će nas, bez obzira na sve nedosljednosti kad je riječ o politici i odnosima prema medijima, iskustvo naučiti da se u istoriji Radio Bara i opštinskih struktura neće ponavljati stvari koje su se dešavale devedesetih godina. Nadam se da uspješno ostvarujete svoju funkciju i izuzetno me raduje kada nekad u nekom raspalom autu, na nekom raspalom radiju, tražeći neku frekvenciju, uhvatim program Radio Bara u Podgorici. Čuje se, i da se čuje što dalje i da se to više uvažava.

The post Đorđije Radulović: Devedesete da budu za nauk i Radiju i Opštini first appeared on BARinfo.