Autorke izložbe su direktorica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar i Milenija Vračar.

Izložbu je otvorio predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović, koji je istakao da organizator nije bio imao nimalo lak zadatak da predstavi javnosti koje su to reprezentativne publikacije, s obzirom da crnogorska prošlost ne bilježi toliko kvalitetnih izdanja iz različitih oblasti, kao što je u pitanju period od 2006. do 2024. godine.

“Tu činjenicu možemo posmatrati i kao svojevrsnu potvrdu da je obnova crnogorske nezavisnosti snažno stimulisala ukupno crnogorsko izdavaštvo, jer ovdje prezentovana izdanja jasno upućuju na zaključak da je zahvaljujući ovim naslovima Crna Gora proširila svoje horizonte samospoznaje. Pred publikom su knjige različitih izdavača, uglavnom naučnih i kulturnih institucija i ustanova Crne Gore, kao i onih izdavača koji imaju finansijsku potporu iz reda manjinskih savjeta Crne Gore, a što je sveukupno obogatilo izdavačku produkciju i potvrdilo multikulturalni karakter savremene Crne Gore”, rekao je on, dodajući da je “u svim ovim izdanjima sublimirano ogromno individualno i kolektivno znanje, manifestovano u monografskim studijama pojedinaca ili pak u okviru kolektivnih radnji, poput brojnih leksikona, koji će, nadamo se, biti podloga za finalizaciju toliko očekivanog a nezavršenog projekta Crnogorske enciklopedije”.

“Broj izloženih knjiga ne dopušta da se zasebno osvrnemo na svaku od njih, iako one svojim kvalitetom svakako zavrjeđuju, mada među izloženim primjercima treba izdvojiti, ne samo zbog simbolike nastupajućeg državnog praznika, već zbog suštine – Ustav Crne Gore iz 2007. godine i Pravopis crnogorskog jezika iz 2010. godine, gdje su zapisane temeljne vrijednosti koje svjedoče o savremenom crnogorskom nacionalnom i državnom identitetu. Isto tako, neophodno je naglasiti da je crnogorsko izdavaštvo u proteklom periodu preko fototipskih izdanja vratilo u kolektivnu memoriju, i učinilo ih dostupnim stručnoj i naučnoj javnosti stare rukopisne knjige i raritetna štampana izdanja, poput ‘Barskog glagolskog misala’, ćiriličnih inkunabula štamparije Crnojevića ili ‘Mineja’ Božidara Vukovića Podgoričanina, ‘Kotorskog lekcionara i pontifikala’ i sl., što pokazuje da je u crnogorsko kulturno nasljeđe inkorporirana glagoljska, ćirilična i latinična pisana tradicija, što zaista predstavlja osoben kulturološki iskaz nastao u minulim stoljećima na crnogorskom prostoru. Kada uzmemo u obzir i zastupljenost tradicije islama vidimo da su u savremenom kulturnom identitetu Crne Gore integrisane tekovine istočne i zapadne civilizacije”, potencirao je Jovović.

Izložba je organizovana povodom 18 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, a organizator je Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“. Biće otvorena do 13. jula, Dana državnosti Crne Gore.

The post Cetinje: Reprezentativna djela crnogorskog izdavaštva, među njima sedam barskih autora first appeared on BARinfo.

I evo, tu smo.

U subotu, 14. aprila 1979, rano u zoru, zazvonio je telefon u mom stanu. Sekretarica predsjednika Opštine je javljala da se hitno javim predsjedniku. Kada sam ušao u njegov kabinet, tamo je bila velika grupa oficira JNA visokih činova. Predsjednik Blažo Orlandić mi je dao jedan koverat, rekao da ga otvorim kada stignem u bolnicu i jednog pukovnika odredio da me prati. Na stepeništu drug pukovnik sa Eskulapovim zmijama na reveru uzeo me je ispod ruke: “Kolega, budite mirni, danas je u Bar došla GINA, Generalna inspekcija narodne armije, i izvodimo vježbu kako jedna društveno-politika zajednica organizuje život u ratnim uslovima. Vi treba da primijenite onu organizaciju koju ste predvidjeli u ratnom planu.” I podsjetio na riječi čuvenog ruskog ratnog hirurga profesora Pirogova: “Organizacija, a ne medicina, rješava sudbinu ranjenika u ratu.”

Po dolasku u bolnicu, odmah sam pozvao pomoćnika Marka B. i referenta za ONO i DSZ Novaka R, otvorili smo ratne planove i uključili službu hitnih pozivara. Uskoro su u onoj mojoj kancelariji u upravnoj zgradi na kapiji bolnice bili svi važni ljudi Medicinskog centra. Kada je posljednji ušao doktor Žarko Ivanović, direktor bolnice, ja sam ustao, izvadio papir iz one koverte i počeo da čitam: “Jutros u 5 sati neprijatelj je napao našu zemlju sa zemlje, vode i iz vazduha, i mi se nalazimo u ratnom stanju. Zdravstvena služba od danas prelazi na rad u ratnim uslovima i ima se strogo pridržavati doktrine ratne hirurgije i ratne epidemiologije.” I nastavio dalje da čitam. U sobi je vladala grobna tišina, ali kada su naše djevojke poslužile kafom i sokovima led se otopio i uskoro je svima bilo jasno da od rata tu nema ništa. Preko puta mene sjedio je stari dobri dr Vrška. Kada sam izgovorio “rat”, on je u onoj svojoj stolici potonuo i trebala mu je hitna reanimacija. Kasnije mi je ispričao da je u potpunosti doživio rat i da je brinuo šta će i kuda će sa onom djecom sa odjeljenja. A dr Žarko, takav kakvog ga je Bog stvorio, znao je iz prve da je to vježba i zbijao je šale: “Kada je Ljubo izgovorio rat, ja sam mislio ko od onih mojih Pristanjana ima neku dobru pentu, pa da zbrišem za Italiju.”  

Tog popodneva, za obavljenu vježbu, od GINE smo dobili visoku prelaznu ocjenu.

Sjutradan ujutro, 15. aprila, krenuli smo za Danilovgrad da odigramo šahovski meč. Profesori Momo Vuković i Maksim Lutovac i legendarni Bato Zeka. Taman što smo tankovali benzin, prolomio se strašni huk, zemlja je zaigrala, a zaigrala je i čitava konstrukcija benzinske pumpe. Lisinj i Rumija su se dimili. Zemljotres. Ispred naše zgrade bila je moja porodica. Bili su živi i zdravi. Hitno sam produžio za Stari Bar i prošao pored klonule “Agave”.

Na ulazu bolnice bio je već dr Anto Martinović, on je stigao prvi. Bolnica je bila teško oštećena, a ona upravna zgrada na kapiji bila je u komadima. Javili su nam da je stari Dom zdravlja pretrpio neznatna oštećenja. Nije bilo pozivanja, u rekordnom vremenu svi naši radnici i medicinsko i nemedicinsko osoblje bili su tu. Onu jučerašnju vježbu, koju smo uspješno odglumili, sada je trebalo odigrati uživo. In vivo. Brzo smo se dogovorili. Sve pokretne bolesnike uputili smo na kućno liječenje, a sve nepokretne sa krevetima iznijeli na onu zaravan ispod stare bolnice, koju mi Podgrađani zovemo Mala Mirovica. Stotinu kreveta i stotinu bolesnika pod vedrim nebom. Odlučili smo da sve intervencije izvodimo na parkingu ispred nove bolnice (tu je sada onaj natkriveni koridor). Za šefa prijemno-trijažnog odjeljenja određen je dr Danilo Malić, najiskusniji hirurg. Njegov zadatak je bio da određuje vrstu medicinskog postupka i stepen hitnosti. Glavni hirurg je bio dr Toro Božović, specijalista hirurgije i ortopedije, a pomagali su mu sve ostale kolege, istrumentalke i anestetičari. Sve do kasno popodne tu je obrađeno stotine i stotine fraktura i luksacija, kontuzija i distorzija, mnogo lacerokontuznih rana, potresi mozga, kraš sindromi. Pokrenut je i vazdušni most, najteže povrijeđene smo helikopterima transportovali za Titograd.

Imali smo nešto zaliha krvi, a maturanti kragujevačke gimnazije koji su bili na ekskurziji u Čanju došli su i bili dobrovoljni davaoci krvi.

A stizale su i crne vijesti, broj poginulih se povećavao.

Prije desetak godina pročitao sam “Historijsku čitanku” Miljenka Jergovića, tog velikog maga savremenog romana sa ex-YU prostora. U tom esejističkom štivu naišao sam na jedan neobičan pasaž. On govori kako je kao trinaestogodišnji dječak u Sarajevu doživio katastrofalni zemljotres na Crnogorskom primorju i doslovce navodi: učinjena je velika materijalna šteta ali, na sreću, nije bilo ljudskih žrtava. E, moj Miljenko, tada je nestao 101 ljudski život, a svaka smrt je po jedna propast svijeta.

Nismo imali šatore. Iz neke ratne rezerve neko je sklepao jedan šator, ritu od šatora. Na ulazu je ispisano: “Štab”, a unutra je bio pisaći sto, pisaća mašina i jedan indukcioni telefon koji se tu našao pojma nemam odakle. A tu je bio i moj brat Mićo koji je bilježio sve informacije i sve naredbe koje smo dobijali od Opštinskog štaba. Te noći niko nije oka sklopio. Znali smo da ćemo uskoro dobiti velike vojničke šatore, pa su vojnici iz garnizona i naši radnici počeli nasipati šljunkom i pijeskom onu zaravan ispod bolnice.

Epidemiološku ekipu Doma zdravlja predvodio je dr Petar Vuksanović, a iz Titograda je stigao u pomoć dr Ljumović, republički epidemiolog. Njih je tek čekao važni, odgovorni i dugotrajni posao.

Ujutro, u zoru, stigao je jedan kombi sa vrućim hlebom i nekim sirom u konzervama crveno-žute boje. To nam je poslao, rekli su, Veljo Vlahović. Naše djevojke su, ispod jedne strehe, skuvale čaj i taj veličanstveni doručak nikada neću zaboraviti. Imao je ukus dobrote i ljubavi. A onda su došli Slovenci, združena ekipa Crvenog krsta Slovenije, Ljubljana – Maribor. Ispod internog odjeljenja razvili su poljsku bolnicu. Sa sobom su donijeli sve i šatore i krevete, instrumente i ljekove, vodu i hranu, agregat. I zlatne rezerve “cvičeka”. Tamo je urađena i prva apendektomija, operacija slijepog crijeva. Trećeg dana, i mi smo imali poljsku bolnicu, pod šatorima, i svi bolesnici su imali krov nad glavom. Iz jednog od tih šatora u tišini noći čuo se i dječiji plač, život se i simbolično nastavljao.

U onom sklepanom šatoru, Štabu, ispod jedne masline, Žarko, Anto i ja imali smo susrete i razgovore sa novinarima, televizijama, kolegama koje su nudile pomoć. Posjećivali su nas visoki oficiri JNA i zvaničnici iz republike i grada. Sreli smo se sa predstavnicima Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, Karitasa, predstavnicima SZO. A zemlja nije prestajala da se trese.

Krajem aprila dobili smo radosnu vijest, Crveni krst Njemačke, Roteskrojc, poklanja Baru montažnu bolnicu. I stigli su njemački darodavci. Postavljeno je 20 baraka veličine 40 metara kvadratnih i jedna veća. Sve radove su izvodili njemački majstori, a naši su imali zadatak da obezbijede betonska postolja. Krajem maja došao je gospodin Grabert, ambasador SR Njemačke u Beogradu i otvorio tu prekrasnu bolnicu, ispod onih maslina koje mi Starobarani zovemo Masline Ratkovića. Šatori su spakovani, a svi bolesnici preseljeni u barake. Nerijetko u istoj baraci, boravili su muškarci i žene, odvojeni paravanima. Tako se kod nas na djelu ostvarivala ideja rodne ravnopravnosti.

U to vrijeme došla su da nas odmijene i odmore četvorica čuvenih ljekara iz Šapca, praktično preuzeli su vođenje bolnice i ovdje ostali mjesec dana. Te jeseni bili smo dr Petar Vuksanović i ja njihovi gosti na “Lazinim danima Podrinja”. Tu manifestaciju održavaju svake godine u čast prvog šabačkog ljekara, Laze Lazarevića, poznatog srpskog pripovjedača, srpskog Čehova, na kojoj na svečan način mlade ljekare primaju u članstvo Srpskog lekarskog društva. I kako se u našim životima baš ništa ne dešava slučajno, moj sin Nebojša, koji je kao sedmogodišnji dječak najveći broj tih zemljotresnih dana proveo na podu u zatvorenom dijelu mog radnog stola, poslije dvadesetak godina će završiti specijalizaciju psihijatrije u klinici “Dr Laza K. Lazarević” u Beogradu i godinama potom liječiti mnoge bolesnike iz Šapca i Podrinja. A otac dr Stankovića, jednog od one četvorice šabačkih ljekara, kasnije će mi, prilikom jedne posjete Baru, i sam ljekar psihijatar, pokloniti svoju knjigu “Medicina divina” i ispisati Vergilijevo slovo “Amor omnia vincit”.

Na stotinu dana od zemljotresa došli su novinari. U onoj mojoj baraci svi su stajali. Novinari su se interesovali šta smo uradili, a šta je sljedeće. Kada su odlazili primijetio sam da jedan mlađi čovjek uporno stoji i čeka. Rekao mi je da je novinar mariborske “Večeri” i da prirodom svog posla obilazi sva trusna područja i sva područja pogođena elementarnom nepogodom i da je bezmalo obišao čitav svijet. Htio je samo da mi kaže da je bio ovdje onih prvih dana, upravo kada smo se useljavali u vojničke šatore i da je tu kod jedne česme vidio jednu našu medicinsku sestru kako pere ruke. Rekao je: “Tada sam vidio najljepšu ženu u mom životu.” Potapšao sam ga: “Seveda, tovariš Slovenac. Mi smo tukaj bili okruženi stravom i ljepotom.” Kakav čudesni oksimoron.

Krajem ljeta imali smo jednu izvanrednu posjetu. Dr Purlija, profesor ortopedije na Kolumbiji, predsjednik Asocijacije američko-jugoslovenskih ljekara, donio nam je na poklon ček na 10 hiljada dolara. Rođeni Amerikanac natucao je naš jezik. Njegov otac je iz Svetovog Dupila, potkraj onog vijeka, otišao u Ameriku i kosti ostavio u nekom rudarskom mjestu u Arizoni. Gospođa Purlija je bila razgovorljiva i dirljivo neposredna. Rekla nam je da je pravnica iz predratne beogradske rojalističke porodice, ali da i dalje Jugoslaviju smatra svojom domovinom, iako nema razumijevanja za njen socijalizam. Pamtim da je tog septembarskog popodneva na terasi “Ineksa” izgovorila proročke riječi: “Jugoslaviju, tu zemlju koju svi cijene i poštuju je, na geografsku, istorijsku, političku i svaku drugu kartu svijeta iznio je čovjek koji se zove Josip Broz Tito i ona će se, nažalost, njegovim odlaskom raspasti kao kula od karata.”

Sanacija bolnice je završena u proljeće 1980. godine i tada su se svi bolesnici vratili u svoja odjeljenja, a u barake je smještena Radna zajednica zajedničkih službi.

Medicinski centar Bar je sa zvaničnog mjesta proglašen najboljom zdravstvenom službom na zemljotresom pogođenoj teritoriji. Dobili smo šest Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, a ja sam na Kongresu ljekara bio nosilac glavne kongresne teme: “Organizacija zdravstvene službe u masovnim nesrećama”.

U periodu obnove završen je Dom zdravlja na Topolici i izgrađene nove zdravstvene stanice u Sutomoru, Virprazaru, Đuravcima, Ostrosu i Pečuricama.

Investitor Doma zdravlja na Topolici bio je SIZ Zdravstva Bar. Danilo Lekić, direktor SIZ-a je svakodnevno bdio nad gradilištem, kontrolisao svaku tonu ugrađenog betona i svaki kilogram željeza, provjeravao svaku stavku iz ugovora da ne bude prekoračenja u troškovima i u tajmingu, ovjeravao situacije, brinuo o svakoj travci zasađenoj u okolišu. Kada je ovaj prekrasni objekat završen, brzo je osvanuo na svim razglednicama Bara. Danas, kad Danila više nema među nama, i kad je nekim čudom izbjegao sudbu mlade Gojkovice, čini mi se da, ako pravde ima, ovaj objekat treba da nosi njegovo ime, Danilo Milov Lekić. On je to zaslužio.

Zdravstvenu stanicu Sutomore poklonila je Vlada Amerike. Njenom svečanom otvaranju prisustvovao je gospodin Lorens Iglberger, ambasador Amerike u Beogradu, koji će kasnije napraviti blistavu diplomatsku karijeru. Održao je jedan posve šarmantan govor. Rekao je: “Mi danas ovde imamo dva teška zadatka. Prvi, da ja govorim vašim jezikom, drugi, da vi taj moj jezik razumete!”

Na otvaranju zdravstvene stanice u Ostrosu glavni gost je bio predsjednik Crne Gore Veljko Milatović. Za vrijeme ručka u motelu “Rumija” družio se sa nama ljekarima, pričao anegdote, nazdravljao. Sa radošću sam shvatio da je taj naš visoki političar i prekaljeni ratnik, često mrgodnog lica, u stvari, čovjek knjige i sa najljepših stranica neke birane literature.

Obnova je završena krajem 1988. godine, izgradnjom Dijagnostičkog centra na mjestu stare italijanske bolnice. Mi smo bili investitori tog dosta složenog građevinskog objekta, a za kvalitetno izvedene radove i njegovu ljepotu zaslužan je, bez sumnje, inženjer Miki Raičević.

Tako smo lagano ulazi u devedesete, a onda su došli novo vrijeme i neki novi ljudi.

Prije nekoliko dana obišao sam Masline Ratkovića u Podgradu. Tamo sada nema ništa, nijedne barake, ni bakarnog znamenja na ulazu. Popločane staze zarasle u travu, mir, tišina, ništa. Jedna radnica zbunjena i preplašena što me tu vidi, pitala je: “Šta vi, druže, tražite ovdje?.” Rekao sam: “Ništa, baš ništa – tražim uspomene. Ovdje sam proveo najljepše godine svoga života.”

Kada me je dvije nedjelje pred tu tribinu sjećanja pozvao jedan ženski glas iz Opštine i pitao da li želim da govorim na njoj, baš sam se kolebao. Star sam i intenzivno se pripremam za odlazak na moju Itaku. Ipak sam prihvatio ,jer sam osjećao da imam bar jedan dobar motiv. Sve je motiv, a motiv nije sve. Ciceron je govorio: “Iucunda est memoria praeteritorum malorum” – “Prijatno je sjetiti se minulih nevolja”. Valjalo bi reći ovim mladima, što prije 43 godine nisu bili rođeni ili su se tek rađali, da je i prije njih bilo vrijednih ljudi što su ostavili trag, koje ne treba omalovažavati i koje treba pamtiti. A za nekog budućeg istorika, kada bude pisao istoriju barskog zdravstva u drugoj polovini 20. vijeka, eto nešto autentične građe.

U tom vremenu našeg sveopšteg stradanja, prije 43 godine, Bar je imao sreću da je na čelu imao čovjeka vizionara, krutog tkanja i stamene volje, nepokolebljivog, radnog i mudrog, čovjeka koji je prezirao površnost i svaku improvizaciju i znao što hoće i što može. Uspomeni na tog sjajnog čovjeka, inženjera Blaža Orlandića, koji je bio i moj prijatelj, posvećujem ova moja sjećanja.

Sjećanje me lakom tugom ovi.

Kada sam izgovorio ovaj Lesov stih, nastao je tajac, a onda se desio jedan dirljivi aplauz. U publici sam prepoznao mog uvaženog kolegu, dr Dragana Tomanovića. Pomislio sam da će poželjeti da ovo moje sjećanje izgovorim pred mladim kolektivom njegove bolnice. Znao sam da niko od njih nije bio tu tih sudbonosnih dana 1979. godine.

Tri godine poslije tog govora napisaću ove retke, Milan me je požurivao, a ja sam stalno imao na umu onu zanimljivu rečenicu koju sam čuo nedavno, u prolazu, s početka ovog teksta. Da, sve se ovo dogodilo i neka ostane zabilježeno.

Svim našim ljekarima, medicinskim sestrama i drugom osoblju zdravstva čestitam na herojskoj borbi koju vode protiv ove napasti što nas je spopala već dvije godine. Želim da ih podržim i osokolim i da im kažem da su i ranije generacije zdravstvenih radnika prolazile kroz mnoga teška iskušenja i mnoge patnje, da su prolazile i prošle, jer život se naprosto ne da. A zdravstvena služba u Baru je za stotinu godina svog organizovanog trajanja zaista imala dva perioda svog razvoja: onaj od prvih Antimalaričnih stanica do zemljotresa i ovaj poslije njega.

Meni je bila čast da sam bio učesnik i svjedok toga vremena.

The post Dr Ljubo Živković: Sjećanje me lakom tugom ovi first appeared on BARinfo.