Predavanje je organizovano s ciljem da informiše javnost, razbije predrasude i stigmu s kojima se suočavaju pacijenti oboljeli od epilepsije i, s obzirom na veliki broj okupljenih, može se reći da je bilo više nego uspješno.

Da je epilepsija bolest s kojom se živi, kako pružiti prvu pomoć kod epileptičnog napada, kako se uvodi i obustavlja antiepileptična terapija, šta je to SUDEP i šta ga prouzrokuje, koliko je važna psihološka podrška djeci, ali i odraslima oboljelim od epilepsije…, samo su neke od tema koje su predavači, istaknute doktorke iz cijele Crne Gore, pojasnili na skupu u Baru.

Dr Marija Đerković Lakićević je govorila o glavnim činjenicama u vezi sa epilepsijom, koji su glavni uzroci, na koji način se javlja epileptični napad i koji su specifični simptomi napada. Umjesto zaključka, dr Đerković Lakićević je izdvojila nekoliko mitova i činjenica koje se vrlo često vezuju za ovu bolest. Između ostalog, mit je da je epilepsija isključivo nasljedna bolest, a činjenica da najveći broj epilepsija nije nasljedno. Među genetski utvrđenim epilepsijama, najveći broj može uspješno da se liječi.

„Moramo biti svjesni mjeseca novembra i podrške pacijentima sa epilepsijom“, naglasila je dr Đerković Lakićević.

Dr Sabrina Hadžiosmanović, specijalista neurologije, predavanje je bazirala na teškoće koje prate epilepsiju i epileptični napad, pojasnivši koliko je važno uočiti šta se događa, ostati pribran, spriječiti povrijeđivanje. Od izuzetnog značaja je, decidna je doktorka Hadžiosmanović, ne ostavljati osobu sa napadom da leži na leđima, raskomotiti mu odjeću i ne sputavati je, odnosno ne držati osobu za vrijeme napada. Epileptični napad, upozorava ona, nosi veliku neizvijesnost, a ukupan mortalitet od epilepsije je čak tri puta veći u odnosu na zdravu populaciju.

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, dr Hadžiosmanović je kazala da je suština skupa u Baru “upravo u namjeri da se skrene pažnja javnosti da su ti pacijenti među nama, da moraju biti jednaki sa ostalim članovima zajednice i imati pravo na sve ono što život nudi – od toga da budu ravnopravni članovi društva, ostvaruju zaposlenje, formiraju porodice, ostvaruju pravo na edukaciju, pa je u tom smislu potrebno da im pomognemo da se izbore za ta prava”.

Dr Nelica Ivanović Radović, pedijatrica epileptolog, govorila je o uvođenju i obustavi antiepileptične terapije.

“Zaista mislim da je liječenje epilepsije dvosmjerna ulica, pa uključuje i ljekara i pacijenta. To dalje implicira da samo na zdravom odnosu zasnovanom na principima povjerenja, dostupnosti, otvorenosti i saradnje možemo doći do konačnog cilja, a to je postizanje potpune kontrole napada ili zadovoljavajuće kontrole napada, a sve u cilju što boljeg i kvalitetnijeg života naših pacijenata“, objasnila je dr Ivanović Radović, koja smatra da je “liječenje epilepsije ‘umjetnost'”.

Akcentovala je činjenicu da niko nema ekskluzivno pravo samo na jednu bolest.

„To što neko ima epilepsiju, ne mora da znači da nema i kardiološki problem i kardiološku udruženu bolest, ili da tokom života neće razviti kardiološko oboljenje. Iz tog razloga je jako važno da djeca kojoj postavimo dijagnozu epilepsije urade i taj kardiološki pregled”, decidna je dr Ivanović Radović, koja je ukazala i na problematiku nabavke medikamenata.

“Farmaceutske kompanije ne pokazuju zainteresovanost da uvezu na naše tržište neohodne ljekove. Oboljeli od određenih bolesti, kao što je multipla skleroza, imaju pristup svim potrebnim ljekovima, kojima je cijena znatno viša od ljekova potrebnih za epilepsiju”, kategorična je.

O drugim metodama liječenja, kao i o tome šta je VNS (vagusno nervni simulatori) terapija, u kojoj mjeri pomaže, a šta je opcija ukoliko VNS ne pomogne, govorila je, putem video uključenja dr Tijana Sekulić iz Opšte bolnice Bijelo Polje.

Tema, na koju je predavanje održala pedijatrica epileptolog dr Dragana Dragaš, koja ordinira u Institutu za bolesti djece, ticala se iznenadne smrti od epilepsije – SUDEP-u. Šta uzrokuje SUDEP, ko je u većem riziku, kako smanjiti taj rizik, i o mnogim drugim činjenicama, objasnila je u opsežnom izlaganju, koje su pratili slajdovi sa fotografijama.

Naglasila je važnost razgovora sa pacijentima o SUDEP-u, pogotovo u slučaju kada pacijent direktno pita o mogućnosti nesreće, odnosno smrti, kada se požali da postoji strah od nezgode, kada neredovno uzima ljekove, odbija hirurško liječenje epilepsije…

Šta su tačno psihijatrijski komorbiditeti kod djece sa epilepsijom, šta pokazuju nacionalna istraživanja, koliki je procent djece sa epilepsijom koja imaju psihijatrijske komorbiditete, koji su faktori rizika, objasnila je dr Iva Ivanović, spec. dječje i adolescentne psihijatrije.

„Epilepsija je najčešći pedijatrijski i neurološki poremećaj. Činjenica je da ona i dalje izaziva stigmu i predrasude, naročito kada su u pitanju djeca. To stvara veliki pritisak na njih i na njihovo funkcionisanje, tako da nas ne čudi podatak da su ponašajni problemi koji mogu dostići nivoe psihijatrijskih kriterijuma, značajno češći kod djece sa epilepsijom (4,8 posto više u odnosu na opštu populaciju), dok su dva i po puta učestaliji u odnosu na djecu sa nekim hroničnim oboljenjem koje ne uključuje nervni sistem“, navela je dr Ivanović.

Po mišljenju neuropsihološkinje Opšte bolnice u Baru dr Dušice Baković, veoma je važno da javnost ima uvid koliko je uloga psihologa u kompletnoj problematici vezanoj za epilepsiju, od velikog značaja i to u svim fazama. Pritom, ne samo, kako je istakla, za ljude koji boluju od epilepsije, već i za njihove porodice i kompletno okruženje.

Dvoipočasovno predavanje bilo je interaktivnog karaktera, uz učešće članova porodica osoba sa epilepsijom, zdravstvenih, prosvjetnih radnika, kao i značajnog broja zainteresovanih građana, koji su imali odličnu priliku da dobiju odgovore i uputstva kako da se lakše snađu, pravovremeno i adekvatno pomognu u slučaju da se zateknu u blizini osobe koja ima epileptični napad. Osim toga, suština predavanja je, kako su predavači u više navrata istakli “da se podigne svijest o ovoj bolesti i stvore bolji uslovi za život i funkcionisanje, kroz podršku i razumijevanje cjelokupnog društva”.

The post Osobe oboljele od epilepsije i njihove porodice dobile stručne inpute za borbu sa ovom bolešću first appeared on BARinfo.

RB/BI: Na početku razgovora ću vas oboje zamoliti za jedno kratko predstavljanje. Gdje ste do sada radili i kako se uopšte vaša porodica obrela u Baru?

D. Baković: Mi smo već dugi niz, oko 30-ak godina, bili zaposleni u Opštoj bolnici Užice. Nakon toliko vremana, shvatili smo da bi valjalo promijeniti ambijent i pokušati da sa manjim opterećenjem zaokružimo radni vijek. Uz to, izazov je upoznati drugačiji mentalitet i, uopšte, baviti se ovim poslom i na nekom drugom mjestu. Zbog toga se kompletna porodica iselila iz Užica i došla ovdje. U ovom trenutku mislimo da nismo pogriješili.

RB/BI: Jeste li se navikli na ovdašnji životni ritam? Po čemu se razlikuje od onog kakav ste imali u Užicu?

A. Baković: U principu prija. Na neki način smo slijedili trag informacije da bi u Baru mogla da zaživi ambulanta psihijatrije i psihologa, tako da smo ostvarili kontakt sa menadžerom Opšte bolnice u Baru, sa dr Igorom Karišikom i njegovim timom. Našli smo zajednički interes, pa smo od prvog avgusta stanovnici Bara.

RB/BI: Doktore, koja je razlika između psihijatra, psihoterapeuta i psihologa? Često se dešava da pacijenti ne umiju to da razgraniče.

A. Baković: U startu ta razlika bude po načinu sticanja zvanja, odnosno, obrazovanja. Mi psihijatri završimo Medicinski fakultet, pa onda usavršavanje nastavimo kroz specijalističke studije. Na taj način stičemo zvanje, prvo doktora medicine, a poslije specijaliste psihijatrije. Psiholozi završe Filozofski fakultet, a onda slijedi opredjeljenje. Neko se, kao moja supruga, opredijeli za kliničku psihologiju. Dušica je završila i specijalizaciju iz medicinske psihologije, što je krajnji stepen u zdravstvenoj struci po pitanju psihologije. Psihoterapeuti nisu ograničeni obrazovanjem na Medicinskom fakultetom isključivo na psihologiju, već se kroz psihoterapeutski rad obučavaju i mogu imati sasvim druga zanimanja i zvanja, a da se bave tim radom.

RB/BI: Koje su indikacije da se neko uputi na pregled psihijatru?

A. Baković: Obično su to stanja kada osobe imaju probleme u ponašanju, kad postoje psihičke smetnje. Dobar dio ljudi se javi najprije psiholozima, koji odrade jedan dio posla i zbrinu ih svojim savjetodavnim, psihoterapijskim radom. Postoje stanja za koja razrješenje ne može da se uspostavi putem psihoterapijskog ili savjetodavnog rada, već je potrebna i pomoć psihijatra u smislu uključivanja medikamentozne terapije. Opet, za tu priču smo mi obrazovani i edukovani, a savremena psihijatrija posjeduje široku i kvalitetnu paletu ljekova koji svojim dejstvima obezbjeđuju efikasnu i dugotrajnu stabilizaciju mozga, koji je organ kao i svaki drugi. Na taj način omogućavamo da i psiholozi, odnosno psihoterapeuti, mogu što kvalitetnije da nastave da rade svoj posao.

RB/BI: Za psihijatriju važi da je, osim što je grana medicine, mnogo više  od toga. Dovode je u vezu i smatra se da ona sublimira i segmente iz oblasti filozofije, pa i književnosti, da ima neki širi društveni kontekst… Kakvo je Vaše mišljenje, kako Vi doživljavate psihijatriju?

A. Baković: Da biste razumjeli ličnost preko puta, morate je sagledavati u različitim kontekstima. To zahtijeva širinu obrazovanja i da kažem, načitanosti. Mada, meni je posao mnogo olakšan, jer supruga u svojim procjenama dosta toga odradi, konstatuje i omogući da ti ljudi budu na sveobuhvatan način shvaćeni i doživljeni, pa je tako i pomoć kvalitetna.

RB/BI: U vezi sa tim, koliko je važno za stručnjaka koji se bavi mentalnim zdravljem, da poznaje kulturološki habitus jednog naroda gdje ordinira?

A. Baković: To je neophodno, ali što se kaže – i psihijatar uzrasta zajedno sa tim narodom.

RB/BI: Doktore, sve češće možemo čuti da živimo u narcisoidnom dobu, u takozvanom „graničnom“ dobu. Kako se to reflektuje na psihijatriju, koji su to danas poremećaji i bolesti najprisutniji u Vašoj ordinaciji?

A. Baković: To, uglavnom, budu problemi u prilagođavanju, adaptaciji. Iz tih, poslije mogu da nastupe neki psihijatrijski entiteti, koji, opet, zahtijevaju različite vrste zbrinjavanja. Cjelokupan ambijent u odrastanju i vaspitavanju djece, omladine, životne vrijednosti i stilovi, sve to utiče kada se formira jedna ličnost koja može biti manje ili više zrela.

RB/BI: Da li među Vašim pacijentima ima onih mlađih generacija i koji problemi su kod njih najizraženiji?

A. Baković: Do sada sam u ambulanti u Opštoj bolnici Bar, imao prilike da vidim ljude od 15 do 90 godina, koji imaju probleme mentalne prirode. Ipak, populacija adolescentnog perioda je više upućena na kliničke psihologe, odnosno dječje psihijatre. Mi smo interventni, ako treba da se nešto riješi u datom momentu, da se “gasi neki požar“. Poslije tog, prvog koraka, usmjerimo ih na ljude koji su stručno kompetentni, adultne psihijatre.

RB/BI:Koje su to usluge koje sugrađani mogu dobiti u Barskoj bolnici?

A. Baković: Za početak, to je svakodnevna dostupnost radnim danom, gdje  mogu dobiti psihijatrijsko-psihološku procjenu, podršku, riječju – sve ono što može savremena psihijatrija, odnosno, psihologija nudi u procjeni, i samim tim u preporukama za dalju mogućnost stabilizacije stanja mentalnog zdravlja.

RB/BI: Doktorka, da li u Barskoj bolnici imate sve potrebne skale, testove i inventare za psihološke procjene? I, možete li nam objasniti šta se zapravo procjenjuje?

D. Baković: Materija testova koju koristi psiholog, to je alat, instrument, koji služi za bolju i opsežniju procjenu pacijenta. S tim što je i te kako potrebno da se posjeduje i znanje i iskustvo da testovi ne budu jedini instrument kojim dolazimo do konačnog zaključka i procjene. U prvom inicijalnom kontaktu sa pacijentom, jako je važno obaviti kvalitetan psihološki intervju, gdje se svi podaci potrebni za procjenu ličnosti uzimaju od samog pacijenta. Nekad je, kada su u pitanju djeca i mlađi ljudi, potreban i član porodice koji popuni listu potrebnih podataka, i na osnovu tog lobija (to se u psihološkoj terminologiji tako naziva), se određuje koja baterija testova je potrebna za dalju procjenu. Kao specijalista poštujem stručnu preporuku, pa uglavnom krećem sa procjenom sposobnosti i inteligencije svakog pojedinca, ne zarad svrstavanja u kategoriju, nego se kroz taj test mogu procijeniti pojedinačne kognitivne funkcije, koje u određenim psihičkim destabilizacijama i te kako variraju, pa se već na osnovu toga stvara dijagnostički okvir. Tu su i testovi ličnosti koji mogu biti strukturisani, poluprojektivni, projektivni. Najbolje je kada se cjelokupna baterija primijeni, jer ono što ne dobijemo na strukturisanom testu, projektni test, čuveni Roršah, nam dopuni priču. Na osnovu tih testovnih podataka kreće se u interpretaciju i pravljenje izvještaja, eksploracije, nalaza i mišljenja psihologa. Nažalost, sve je više i mlađih ljudi (ispod 50 godina) kod kojih se primijete odstupanja nastala kao posljedica organskog oštećenja mozga. Ako su u pitanju mladi ljudi koji su imali povredu glave, neke druge pridružene bolesti, tada se koristi neuropsihološka baterija testova koja služi za procjenu kognitivnog deficita, rano otkrivanje i dijagnostiku demencije, nekih psihoorganskih sindroma… To je vrlo korisna procjena koja služi, kako neurolozima, tako i psihijatrima. Pored toga, mogu se koristiti i pojedinačni upitnici koji služe za procjenu koja vrsta psihoterapije odgovara za pojedinog pacijenta. Postoje i skale kojima se definiše i procenjuje razvojni trend kod djece, mladih, govora, autističnih poremećaja.

RB/BI: I sve te usluge mogu dobiti i pacijenti Barske bolnice?

D. Baković: Da, zahvaljujući specijalizaciji koju sam završila i svojoj ličnoj, profesionalnoj nadogradnji, prošla sam sve potrebne edukacije kojima sam i osposobljena za sve procjene.

RB/BI: Da li se mentalno zdravlje može posmatrati van somatskog zdravlja? I da li je Dekart pogriješio što je odvojio dušu od tijela?

D. Baković: Da, nekad se čovjek pozabavi filozofijom, a na studijama psihologije, filozifija je jedan od značajnih temelja učenja i poznavanja psihologije. Onda se dobija odgovor na mnoga pitanja koja se tiču ljudske psihe, psihičkog zdravlja, uopšte čovjeka. I sad, Dekart i taj njegov racionalizam, odnosno akcenat na mišljenju i na tome šta je subjektivna predstava i slika stvarnosti, kaže „čovek je stvar koja misli“, što znači da negdje svaki čovjek kroz svoje mišljenje, formira odnos prema spoljašnjem svijetu, što se kasnije nadovezuje i na neku psihološku dimenziju, da u, recimo, bihejvior kognitivnoj terapiji, taj misaoni obrazac i način kako mi percipiramo i obrađujemo stvarnost, u velikoj mjeri utiče na to kako ćemo reagovati i na koji način razvijati neke svoje tegobe. Taj dualizam tijelo – duša nije održiv iz razloga što sve što čovjek doživljava na psihološkom planu i te kako prožima čitavo tijelo i mi učestvujemo i tijelom i dušom u svim psihološkim dešavanjima. Pa onda imamo i psihosomatske bolesti koje su sve češće i taj čuveni govor tijela ili organa i pojedinih grupa organa, kao neki način ispoljavanja emocija.

RB/BI: Koje savjete dajete mladim ljudima kada Vam se obrate za pomoć? Jeste li zadovoljni stepenom povjerenja koje oni iskazuju prema psihologu ili prema psihijatru?

D. Baković: Kada su mladi ljudi u pitanju, jako je važno imati senzitivnost za svakog od njih ponaosob. Jer svako donese sa sobom sva iskustva koja je sticao u tim najosjetljivijim godinama života, kako unutar porodice, tako i od strane vršnjaka i okruženja. Nekako nije baš dobra poruka reći da je ovaj svijet postao nezgodno mesto za život, ali je blizu realnosti, pa imamo dosta povrijeđenih, nesigurnih, uplašenih mladih ljudi. S jedne strane, unutar zdrave porodice dobijaju poruke koje ih usmjeravaju ka vrijednostima koje su kroz vrijeme održive, a u okruženju vršnjaka i u spoljnom svijetu često dolazi do nesklada između toga šta je u kući, šta van kuće i to im stvara zabunu i onda se teže snalaze. Gdje je istina, kome vjerovati, gdje pripasti i kako odabrati neki svoj put – i tu je dosta strahova, dosta socijalne anksioznosti, odnosno straha od procjene drugih ljudi. Povjerenje se stiče kroz vrijeme i kroz rad, jer ako mlad čovjek osjeti da ga razumijemo i da je taj jezik koji koristi i uputi psihologu, psihologu jasan, u smislu da nema šok rekacije, nekog iznenađenja, osuđivanja, onda dolaze i dijele sve svoje nesigurnosti, strahove i traže pomoć. Hoće da prihvate savjet i da se trude da rade na sebi.

RB/BI: Jesu li mladi prezaštićeni, da li je zbog toga emocionalna regulacija na niskom nivou ili, u nekim slučajevima, potpuno nerazvijena? Dakle, da li Vam roditelji koji su previše zaštitnički nastrojeni, a nerijetko i bez možda kontakta sa vlastitim osjećanjima, otežavaju posao?

D. Baković: Kad kažemo „prezaštićujući roditelj“, prva asocijacija je uplašen i nesiguran roditelj. Obično su to ljudi koji su u svojoj primarnoj porodici dobijali poruke ili da je ovaj svijet opasno mjesto gdje iza svakog ćoška prijeti opasnost, ili su manjkali u ljubavi, brizi i onim pravim interakcijama sa roditeljskim figurama koje bi im obezbijedile osjećaj sigurnosti i onda oni sad prenose taj obrazac na svoju djecu, čime roditelj projektuje na dijete svoj strah. On u djetetu vidi svoje strahove, a dijete uči da bude uplašno i tu emocionalna komunikacija stvara začarani krug. U tom krugu se ne zna ko je više uplašen – da li roditelj kada vidi dijete koje reaguje strahom, pa se onda taj strah reflektuje i stvara mehanizam projektivne identifikacije, pri čemu je ta inerakcija ne baš adaptibilna i poželjna. Često je prezaštićujući roditelj taj koji više treba pomoć i savjet, negoli dijete, jer treba da nauči da kontrola i sprječavanje loših ishoda nije samo do roditelja, nego valja imati povjerenja u dijete i pustiti ga da se nosi sa svojim životom, da se samo izbori za neko svoje mjesto, a da roditelj to posmatra i bude tu kada zatreba.

RB/BI: Kako da se s tim izbori roditelj koji ni sam u sebe nije siguran?

D. Baković: Nerijetko svjedočimo situaciji kada mlad čovjek, odnosno dijete, dođe na pregled u pratnji roditelja, a roditelj popuni cio termin i traži pomoć, pričajući o tegobama djeteta kao o svojim. Dijete sjedi i sluša i vjeruje u sve to – da je njemu loše i da nešto nije u redu. I onda, kada se interveniše i snimi ta rekacija, radi se i sa roditeljem i sa djetetom. Jer, ako se roditelju ne pomogne, onda džabe rad sa djetetom, jer se ono opet vraća u tu istu porodicu.

RB/BI: Doktore, kako prevenirati da se mladi ljudi ne okreću alkoholu, drogama, nekoj drugoj vrsti zavisnosti, u želji da osjete neke srećne trenutke, rasterećenje, da nekako „odlepršaju“ iz  anksioznosti koja je postala izuzetno izražena u mladim godinama?

A. Baković: U principu, sve te stvari su pokazatelj kvaliteta društva i zajednice, stvar ambijenta u kome se mlade ličnosti formiraju, odnosno, vrijednosti sistema. Onog momenta kada se u vrednosni sistem uključi potreba za znanjem, za obrazovanjem (ne mora to da bude neko visoko obrazovanje, ali da se ima potreba za saznanjima i da se ta znanja sažimaju) stvaramo ljude koji će da imaju kvalitet u ophođenju. Samim tim, utiče se i na formiranje jednog dobrog kvalitetnog, moralnog sistema vrijjednosti, gde će svak imati dovoljno snage, energije, volje, koja proističe iz tih znanja, da zaustavi sebe u ponašanjima za koja je dokazano da će doprinijeti u nastanku nekih negativnih posljedica, kako za pojedinca tako i za cjelokupno okruženje.

RB/BI: Koja su to stanja u psihijatriji koja zahtijevaju hospitalizaciju i šta u tom slučaju radite, s obzirom da u Barskoj bolnici trenutno nema mogućnosti za takozvano stacionarno liječenje?

A. Baković: To su stanja koja ugrožavaju mentalno funkcionisanje, odnosno rasuđivanje, kontrolu ponašanja. U nekim okolnostima osoba može da ima dovoljno očuvanu svijest o potrebi za pomoći, pa je onda traže dobrovoljno. U tim okolnostima vrši se procjena i predlaže upućivanje na stacionarno liječenje u Kotoru, u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Dobroti. Najneprijatnija su stanja kada ljudi izgube svijest o potrebi za psihijatrijskim liječenjem, odnosno kada je njihovo rasuđivanje značajno kompromitovano, narušeno usljed intenzivnih psiho-patoloških fenomena koji im blokiraju kontrolu. Tada je vrlo teško, kako za pojedinca koji ima tu vrstu problema, tako i za njegovo okruženje, a i samog psihijatra, naravno. Zakon to uređuje na svoj način, a tu je i stručna etika koja, takođe, igra ulogu i postoji poseban način na koji je to uređeno. U principu, uvezana je cjelokupna zajednica, počev od Centra za socijalni rad, preko medicinskih, zdravstvenih ustanova, do pravosuđa, suda, policije. Svi moraju da imaju izbalansiran odnos prema tom pitanju, da bi se dobilo najbolje rešenje. Ne možemo i ne smijemo dozvoliti da neko zbog narušenog stanja mentalnog zdravlja ugrozi sopstveni život, ili da ugrožava živote drugih ljudi, pa tada koristimo institut prisilnog psihijatrijskog pregleda.

RB/BI: U kojim slučajevima se primenjuje prisilna hospitalizacija? I, kako uopšte Vi, kao psihijatar, uspijevate da se izborite sa tim etičko-pravnim dilemama koje u vezi sa tim, nedvosmisleno postoje?

A. Baković: To su obično psihotična stanja, kad je oštećena realitetna kontrola, kad su pojedinci pod uticajem raznih psihopatoloških stanja, halucinacija, priviđanja, dezorganizovano ponašanje. U tim okolnostima mora se prisilno privesti na pregled, uz asistenciju Hitne pomoći, policijskih službenika Tada se pacijent upućuje na prisilno lečenje. Vjerujem da kolege u stacionarnim uslovima imaju razrađene procedure u vezi sa prisilnim liječenjem, gdje obavezno mora postojati pristanak. Ako nema pristanka, onda se obavještava sud. Psihijatrija je u tom domenu dosta napredovala i smanjena je mogućnost zloupotrebe.

RB/BI: Koja je procedura zakazivanja pregleda?

D. Baković: Pregled kod psihologa se zakazuje u ordinaciji psihologa ili po preporuci psihijatra. Radno vrijeme je od sedam do 15 časova svakog dana. Ako se taj dan pacijent ne pregleda, dobiće termin kada će moći da dođe.

A. Baković: Kod mene dolaze uz uput izabranog ljekara. Moram da pohvalim i Dom zdravlja koji ima razvijenu psihijatrijsku i psihološku službu, a rad mog kolege, dr Mladena Rebića je vrlo primjetan. Mi smo tu prevashodno za urgentna stanja, kada se pacijenti javljaju u prijemno urgentnu ambulantu. Imamo i mogućnost zakazivanja termina, kao i za konsultativne preglede pacijenata koji su na hospitalu u bolnici Bar, a u datom momentu imaju potrebu za psihijatrijskom ili psihološkom podrškom sa ciljem stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja.

The post Odsjek za psihijatriju Opšte bolnice Bar za nekoliko mjeseci zavrijedio veliko povjerenje građana first appeared on BARinfo.