Marija Mara Harmičar rođena je 1931. godine u malom mjestu Remetincu, najbliži veći grad Varaždin. U rodnom mjestu završila je osnovnu školu 1944. godine, a poslije nje radila je kao kućna pomoćnica u kući imućnije porodice u mjestu. Nakon što se odlučila za poziv časne sestre, i prvobitnog protivljenja roditelja, 24. maja 1948. godine, u 17. godini ušla je u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Položila je prve zavjete 1953. godine i dobila ime sestra Arnolda.

Tokom 1954. godine s. Arnolda je došla u Bar i počela raditi u bolnici, interno odjeljenje. Završila je Srednju medicinsku školu na Cetinju. Stručnog kadra nije bilo, pa je dolazak časnih sestara u Bar bio od neprocjenjive vrijednosti. Samo šest časnih sestara, zajedno sa s. Arnoldom na internom i infektivnom odjeljenju, svakog dana u godini, 24 sata, pružalo je svu njegu bolesnicima. Uz posao u bolnici, sestre su uvijek odlazile bolesnicima u kuće – davati injekcije, previti rane, posavjetovati i pomoći, ali su brinule i za crkvene potrebe.

April 1979. donio je za sve ljude na Crnogorskom primorju veliku katastrofu – zemljotres. Tu se s. Arnolda pokazala u pravom svjetlu. I ona i druge sestre nastojale su u tim teškim danima biti bližnjima na usluzi. U bolnici se nije moglo raditi, pa su podignuti šatori i drvene barake. Tu je trebalo nastaviti kako-tako normalan rad s bolesnicima. Svojim mirnim nastupom, razumijevanjem i ljubaznošću, “bila je svima sve”.

Ljudi su prepoznali njeno zauzimanje i nesebičnost, pa je najprije dobila Povelju Društva zdravstvenih radnika Crne Gore, a za naročite zasluge u pružanju pomoći ranjenicima i bolesnicima predsjednik SFRJ Josip Broz Tito odlikovao je Ukazom broj 135 od 9. XI. 1979. godine Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Uručio ga joj je predsjednik Opštine Blažo Orlandić.

Radila je izuzetno posvećeno svoj posao, mirna, tiha i uvijek puna razumijevanja i opravdanja za sve bolesnike. Na sve je djelovala smirujuće i opuštajuće, i na pacijente i na doktore koji su se suočavali sa velikim stresovima.

S. Arnolda je pošla u penziju početkom marta 1980. godine. Šef internog odjeljenja barske bolnice dr Ibrahim Divanović je na prigodnoj svečanosti dirnuo sve prisutne nadahnutim govorom: “Doživljavao sam je kao izuzetnu ličnost i tražio odgovor – u čemu leži ta izuzetnost. Shvatio sam da u njenoj prirodi leži neprocjenjivo bogatstvo, nadarenost da priđe svakom čovjeku, da se otvori njegovim problemima i patnjama, da mu pokloni svoje razumijevanje, prijateljstvo, toplinu, dobrotu, mir i svu svoju životnu mudrost. Sve to stavljeno u službu bolesnog čovjeka, dalo je životno djelo vrijedno poštovanja i pamćenja. Njena darovitost leži i u tome što je uspjela pratiti stručnu misao ljekara i svojim bogatim iskustvom tu misao upotpuniti, a ponekad i korigovati. U tome upravo leži značajna pomoć sestre ljekaru, a sve ide k istom cilju, pomoći bolesniku. Tako je njeno znanje i iskustvo postalo dio naše svojine”.

Nakon odlaska u penziju, s. Arnolda je do 1990. ostala u Baru i brinula za zajednicu sestara kao njihova poglavarka. Tu službu je nastavila i kad je došla u provincijalnu kuću u Đakovo, gdje je preuzela brigu za bolesne sestre. Niz godina je bila brižna majka i sestra bolesnijima od sebe.

The post Preminula sestra Arnolda – barska Majka Tereza first appeared on BARinfo.

Dr Ibrahim Divanović je rođen 14.aprila 1931. godine u Starom Baru. U rodnom gradu završio je osmogodišnju školu, a zatim i kao jedan od najboljih đaka, Kotorsku Gimnaziju. Nakon položene mature ostvario je svoj san upisavši studije medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koje je završio kao odličan student. Vratio se u svoj rodni grad i u Domu zdravlja, kako je zapisao u knjizi o barskom zdravstvu, još jedno sjajno ime naše medicine, dr Anto Martinović “počeo da ispisuje prve briljantne stranice ljekarske karijere”.

Nakon kraćeg stažiranja na Internom odjeljenju Opšte bolnice Bar, ostvaruje se još jedan njegov profesionalni san – 1958. godine dobio je rješenje za specijalizaciju interne medicine i naredne četiri godine provešće na Internoj klinici KBC ” Rebro” u Zagrebu. Iako uspješan i cijenjen i u drugim sredinama, nakon završene specijalizacije vratio se u Bar, i na mjestu šefa Internog odjeljenja barske bolnice, na kojem je bio od 1966. godine do 27.avgusta 1992., kada je otišao u penziju, ostavio je neizbrisiv trag, u stručnom, ljudskom i organizacionom smislu.

“Vrijeme njegovog rukovođenja Internim odjeljenjem predstavlja jedan od najuspješnijih perioda u istoriji internističke službe barske bolnice. Vladao je red i rad, kadrovski i tehnološki praćeni su savremeni trendovi u medicini, a dr Divanović uporedo se stručno usavršavao u Geteborgu – Švedska, posjećivao kongrese, učestvovao na seminarima, pisao publikacije i stručne radove. Zahvaljujući tome, 1970.godine stekao je zvanje ‘primarijus'”, zapisao je još , između ostalog , u svojoj knjizi, nedavno preminuli, dragi dr Anto Martinović.

O dr Divanoviću kao neprikosnovenom autoritetu u medicini, intelektualcu koji je plijenio stavom, gospodskim izgledom i harizmom, svjedoči uvažena doktorka interne medicine, endokrinološkinja, dr Valentina Kalinić, koja je , za Radio Bar i Bar info, kazala da je imala veliku sreću da ga upozna još dok je, kao studentkinja završnih godina Medicinskog fakulteta, odrađivala praksu na Internom odjeljenju barske bolnice.

“Dr Divanović je zaista bio velikan našeg zdravstva, a kada govorimo o internoj medicini u Baru, razlučujemo period do njega i poslije njega. Bio je odličan ljekar, dijagnostičar, nije puno govorio, ali je besprijekorno organizovao rad na odjeljenju sa časnim sestrama koje su mi bile odane i pratile ga u njegovom odgovornom i posvećenom odnosu prema pacijentima. Kada sam bila na specijalističkim studijama u Beogradu, svi profesori su me pitali za njega i sa posebnim poštovanjem govorili o dr Divanoviću. Nikada nije otišao iz medicine, pratio je savremene tokove, slijedio naučna dostignuća, a svoje pacijente učio da žive kao on (nakon srčanog udara koji je doživio, mislim, u ranim pedesetim godinama, i sam sebi postavio dijagnozu, znanje je primijenio liječeći i samog sebe, poštujući medicinske postulate i zdrav način života). Sigurna sam da je to uticalo da divni i šarmantni dr Divanović dočeka duboku starost u punoj intelektualnoj i fizičkoj snazi. Zadovoljstvo je bilo razgovarati sa njim, učiti i polemisati”, zaključuje dr Valentina Kalinić.

Iako je poslednjih decenija, bježeći od surovosti i teških događaja koje je donijelo novo doba, živio u Zagrebu, nikada nije zaboravio rodni grad, ljeta je provodio u Starom Baru, a nerijetko smo ga mogli vidjeti u barskim lokalima sa prijateljima. Sa istim zadovoljstvom i srećom dočekivao je Barane u Zagrebu, a susret sa njim dugo će pamtiti Ćazim Alković, predsjednik Društva maslinara, koji je učestvovao , odnosno održao predavanje na Zagrebačkim danima maslinarstva, u hotelu Westin, prije dvije godine.

“O dr Divanoviću slušao sam još u djetinjstvu od svojih roditelja koji su uvijek o njemu govorili sa posebnim poštovanjem. Upoznao sam ga jednog ljeta u restoranu njegovog sestrića Dina Bećovića ‘Kaldrma’ u Starom Baru. Oduševljavali su me njegovi maniri i uglađenost, oštroumna zapažanja i besjede, ali isto tako i krepost čovjeka na pragu desete decenije. Kada sam prije dvije godine bio u Zagrebu, njegov sestrić Dino ga je obavijestio da ću govoriti na maslinarskom skupu, a ja nisam očekivao da će dr Divanović, kao što sam kazao, na pragu desete decenije doći i to sam vozeći automobil. Ne mogu vam opisati kako sam se osjećao i koliko sam bio počastvovan i ponosan što je bio tu. Njegovo prisustvo dalo mi je neobjašnjivu snagu i samopouzdanje, i dodatno, želju da što bolje predstavim svoj grad i zemlju. Mislim da ga nisam razočarao, a dr Divanović je nakon pića i razgovora, navečer došao po mog sina i mene i odveo nas u kultni restoran ‘Vinodol’ u Zagrebu, gdje je imao svoj, specijalno rezervisan sto na najljepšem mjestu. Odnos konobara i osoblja restorana jasno mi je pokazao koliko je doktor cijenjen i uvažavan i u toj sredini. Kroz naglašenu galantnost i živost na njegovom licu, shvatio sam da je neizmjerno srećan što je u prilici da ugosti svoje Barane, a mi smo upijali svaku njegovu riječ. Bilo je to više od jedne lijepe, gospodstvene i ugodne večeri, jer ozarila nas je doktorova jedinstvena i harizmatična ličnost, i naučila mnogo. To je jedan od susreta i ljudi koje zauvijek upamtite. Iako smo se dogovorili za naredno viđenje ove godine, njegova smrt nas je preduhitrila, ali ostaje lično bogatstvo i sjećanje na velikog intelektualca i čovjeka”, ispričao je svoja sjećanja na dr Ibrahima Divanovića, Ćazim Alković.

O dr Divanoviću, njegovom stručnom radu i doprinosu u liječenju pacijenata, svjedoče i vrijedna priznanja- “Nagrada 24. novembar”, najveće opštinsko priznanje, a 1979. godine odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim zracima.

Njegova pokojna supruga, Veronika Vera Petrlić, takođe je radni vijek provela u Pravnoj službi Opšte bolnice Bar.

Iza sebe, dr Divanović ostavio je sinove Ethema i Alana, a na čitulji, povodom njegove smrti, nema nikakvih drugih obilježja osim maslinove grančice.

The post Odlazak doajena barskog zdravstva- primarijusa dr Ibrahima Bima Divanovića first appeared on BARinfo.