U raznim prilikama se dosta isticao miran i skladan suživot tri vjere. Sasvim opravdano. Rast broja stanovnika grada uzrokovanog prije svega doseljavanjem, pa samim tim i ubrzanom izmjenom strukture, dosta je uticao da to, prirodno, nije isti onaj Bar u kojem sam se rodio i odrastao. Ipak, ono što je bio temelj suživota, i danas je. Bar je položio mnoge ispite u prethodnom periodu uspješno, iako na momente nije bilo lako. Neko bi, u tom kontekstu pomislio ili se nadovezao mislima na Rumiju, kao poseban simbol našeg grada i uz njega vezano i tradicionalno iznošenje krsta o Trojčinom danu, uz sve kontroverze sa kojima je u novijoj istoriji taj čin nematerijalne kulturne baštine bio suočen.

Drugi bi možda ipak pomislili na Luku Bar i u vezi s njom bi se potom opet različite emocije ili asocijacije plele. Za neke je to lokacija nikad prežaljenog Pristana, dok drugi ne bi dobacili dalje od aktuelnih pitanja današnjice. Znam i mnoge koji bi na pomen Bara isticali da je to lijepi grad koji odaje utisak, koliko-toliko, urbanističkog reda i u kojem, sa posebnom radošću, provedu vrijeme u šetnji rivom pored mora.

Sve više je onih koji turistički posjećuju simbole grada poput nezaobilazne Stare masline, koja kad bi mogla da govori, vjerovatno bi bila u prilici i cijelu zapadnu civilizaciju da nam objasni, ili Starog Bara u blizini kojeg su se neki od nas rodili (u gradskoj bolnici), a neki češće na pazarni dan izlazili. I dok je sve više turista koji uživaju u slatkišima, ćevapima ili drugim ponudama, utisak mi je da se nikada dovoljno ne može reći o ovim simbolima. Govoreći pred Generalnom skupštinom UN u proljeće 2016. tokom procesa izbora novog generalnog sekretara, u svom izlaganju sam posebno naglasio magiju tog mjesta. Njegovu nadvremenost pred kojom pojedinac nema puno izbora, osim da poželi da je nekako povezan i osjeti svu tu snagu proteklih vjekova.

Barski simbol je i sport. “Mornar” prije svega, nećete mi zamjeriti, košarkaški klub gdje sam imao čast da budem predsjednik u dva navrata nastavljajući na određeni način i porodičnu zanesenost jer je i moj otac, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, bio aktivan u menadžmentu kluba. Kao dijete pratio sam utakmice, a sala OŠ „Jugoslavija“ mi je, vjerovatno, djelovala kao „Madison Square Garden“. Nikako ne zaboravljam ni fudbalski klub, a posebno ne utakmice koje sam gledao na starom stadionu na Madžarici. Fudbal je uvijek budio mnogo više nada nego što je donosio rezultata. Ali to su čari i romantika malog mjesta.

Odrastajući u Baru, sjetim se ušuškanog i usporenog grada. Valjda kada si mali, pa ti sve izgleda monumentalno ili mnogo veće nego što je zaista. Sjetim se meni tada ogromnih stepenica unutar zgrade „Prekookanske plovidbe“ gdje je otac radio i gdje bih ponekad nekim razlogom odlazio. Onaj prvi najstariji brod „Sveti Stefan“ je djelovao kao najveći današnji kruzer.

Štošta bih mogao izdvojiti.

Ipak, možda neobično ili neočekivano, posebno bih istakao čuveni košarkaški teren kod Gimnazije.

Zapravo, sada je mnogo bliže OŠ „Blažo Jokov Orlandić“, ali je ta škola mlađa, a teren je bio dio gimnazijskog prostora. Davno već, prije četiri decenije, tamo sam prvi put i sam trenirao košarku. Relativno kratko, vrativši se „igri pod obručima“ u srednjoj školi. Taj prostor je, rekao bih, kultni. Ono što danas vezujemo za barsku košarku, počelo je tamo. Na tom terenu, i u obližnjoj sali. Prvi klub s početka sedamdesetih XX vijeka je bio “Gimnazijalac”, potom “Mladost”, da bi se utemeljilo ime “Mornar”. Taj teren je od početka bio poprište utakmica, a kasnije žestokih basket mečeva. Neprikosnoveno prvo mjesto među otvorenim terenima je kratko preuzeo teren u okviru Sportskog centra pored mora, ali se basket tokom devedesetih ipak vratio kući. Tokom godine i tako tako, ali ljeti je to bilo mjesto koje ne bi trebalo da preskočite. Pa makar i neigrali, već samo gledali.

Prošao je taj teren kraj gimnazije razne faze. Obruči su u dugim periodima nedostajali. Asfalt, prilično težak za koljena, bi se habao, pa bi se nakon kiše stvarale lokve. I table bi, s vremena na vrijeme, morale da se mijenjaju. Danas izgleda lijepo. Kako i treba.

Teren, međutim, nikada nije bio samo u vezi s košarkom. Socijalizacija je drugo ime za sport. Poznanstva, razgovori, rasprave. Sve se to dešava na i oko sportskog terena. Posebno ljeti, dok su dani dugi, pa se dnevni ritual nakon plaže selio na teren, a nakon toga se izlazilo u šetnju. Ne čudi da je malo ko tavorio s problemom viška kilograma, bez obzira na brži metabolizam mladih ljudi. I danas je brži, ali mladih je mnogo više gojaznih.

Različiti karakteri se srijeću na basketu, ljudi raznih karijera odigraju „tri na tri“. Nekad i „dva na dva“, što je uvijek bila manje povoljna opcija. Kada vidim da se danas toliko košarkaških akcija svodi na igru „dva na dva“ (pick and roll ili pop ili kako god), pomislim da bi košarka morala biti više od toga. Srećom i jeste.

Devedesete su sa sobom donijele mnoge društvene nesreće. Nije ni Bar bio više tako romantičan i ušuškan. Sjećam se da smo na tom terenu jednom, prekinuti u igri, slušali šenlučenje rezervista dok su odlazili u „ratni pohod“. Te su bile i godine kada počinjete da razvijate muzički interes i ukus, pa je teren bio i mjesto razmjene albuma koji su mi bili važni kako bih prepisivao stihove sa zadnje strane ploče. Jedno vuče drugo, pa su to bile i godine kada sam počeo ozbiljnije da učim engleski jezik. To mi je kasnije uvijek mnogo pomagalo.

Simboli jednog grada su važni. Čine tu nužnu kohezionu vrijednost. Stanovnici ih često podrazumijevaju, a ne bi trebalo. Posmatrajmo ih kao inspiraciju. Kao pogonsko gorivo za inovaciju.

The post Dr Igor Lukšić: Teren kod Gimnazije, jedan od simbola Bara first appeared on BARinfo.