Kako je moj otac bio inspektor za prosvjetu, raspoređen na službu u Pomoravlju, jer poslije Velikog rata nisi se pitao gdje ćeš da radiš, već gdje te rasporede, tako se i ja rodih u Prokuplju, a mlađi brat u Nišu. Još nisam izlapio, niti omatufio, ali prvo moje sjećanje vezano je za sjedenje u dječjim kolicima u mom petom ili šestom mjesecu života. Prišla mi je neka krmača sa namjerom da mi odgrize prste na nogama. Da li je taj strah i stres, spoznaja opasnosti, ostavila neizbrisiv trag događaja u memoriji, kao da je skoro bio? Moja vriska privukla je majku koja je otjerala zvijer i privila me na grudi. Kada sam joj mnogo kasnije ispričao da se ovoga sjećam, nije mogla da vjeruje jer mi to nikada nije ispričala, pogotovo detalja vezanih za događaj. A onda nastaje mrak u mojoj memoriji sve do 3-4 godine. Često mi je padalo na pamet do koliko duboko u naše sjećanje možemo da se vrnemo? Valjalo bi da probate.

Otac nas 1958. dovodi u kuću svoga djeda, mog pradjeda Đura Ivovića, nekadašnjeg načelnika Barskog sreza, advokata, suosnivača Barskog monopola i predstavnika italijanskog kralja na dvoru kralja Nikole. Pradjed Đuro imao je dva sina. Jovan, po kome nosim ime, bijaše direktor Beranske i Danilovgradske gimnazije, a Maksim direktor Pošte na Cetinju. Imao je i dvije kćerke, Dašu i Olgu. Daša se udala za Meštrovića iz Kotora, a Olga ostala neudata i do u duboku starost je uvlačila konac u iglu, praveći poznate crnogorske nošnje. Do odlaska na studije, živjeli smo u porodičnoj kući kod Stare ambulante, što bješe “barsko Dedinje”. Odatle do centra Pristana bilo je par stotina metara. Tada se taj dio nazivao Novi Bar. Nažalost, njega više nema, za razliku od Starog Bara koji je tamo gdje je odvajkad i bio.

U Starom Baru bila je Gimnazija (koju mnogi ne mogu prežaliti), što je srušiše nepismeni ljudi poslije zemljotresa 1968. godine. Kažu da je bila “zdrava ka lira”, a vjerujem u to jer oni koji odlučivahu o njenom rušenju nisu škole ni imali.

U neposrednoj blizini naše kuće, takoreći prekoputa, bila je i prva osnovna škola poslije rata, u kući Jovovića, koja im je poslije vraćena. A odmah tu bijaše i dječji vrtić, zvani dječje zabavište. E, tu upoznah mog prijatelja Dragana Nenadića sa kojim sam dijelio klupu od zabavišta do kraja Gimnazije. U zabavištu je bilo raznih rekvizita, kakvi se i dan danas nalaze po prostorima namijenjenim igranju djece, bez ikakvih inovacija i maštovitosti. Ako se prisjetite tih rekvizita, kao da ih isti um još uvijek pravi?

Odmah do zabavišta bijaše “Rumijatrans”, silna autoprevozna firma sa čuvenim Fiatovim i FAP-ovim kamionima. A malo ispod nje ložiona u kojoj se punila voda za čuvenog “Ćira”, voz koji je vozio preko Sutormana. Na Pristanu bijaše divna mala željeznička stanica kao iz nekoga filma. A malo niže trafika sa jednim betonskim krugom na vrhu, i trg ispred parka. Tu bijaše neki centar Bara sa hotelom “Obala”, oko kojeg su bile zgradice u kojima su se mnogi Barani podigli. Park je bio poseban jer je na kraju bila poslastičarnica i pristanski dok sa barkama. A tamo gdje se danas ruši brdo, bila je barska plaža sve do lukobrana.

Pristan je imao i par ulica ali samo jedna je bila asfaltirana, ona koja je iz Starog Bara vodila do trga ispod hotela “Obala”. Pri samom kraju Volujice, posljednja kuća bila je ona iz koje je Markoni poslao prve radiotalase. Istorija koje više nema. Na Pristanu je bila i zelena pijaca u vidu jedne zgrade sa krovom bez zidova. Na jednom kraju je bila mesara, a na drugom radnja mješovite robe. Na Pristanu je bila i prva Muzička škola i Škola učenika u privredi, takozvana “Šupa” koja je mnogima dala zanate i uslove za život. Pristan imaše i svoju bleh muziku koja je pratila mnoge sugrađane posmrtnim marševima do rake. Od rake svirala se tada popularna muzika.

U to vrijeme u Baru je radio i kino “Pobjeda”, čuveni bioskop, u kome se skoro svakog dana prikazivao drugi film. Dnevno je bilo i više predstava. A neke predstave su organizovane za đake, pogotovo naši domaći ratni filmovi. Najprikazivaniji je bio vestern žanr. Koliko je bioskop bio značajna institucija, govori i činjenica da su redovni gledaoci bili i glavne političke ličnosti grada. Preko ljeta predstave su prikazivane u ljetnjoj bašti, koja se nalazila u neposrednoj blizini hotela “Rumija”, a uz radničke spavaonice luke u izgradnji. Hotel “Rumija” je danas upravna zgrada “Luke Bar”, a bijaše divan hotel sa baštom, palmama, citrusima, kandelabrima. U bašti je bila uveče muzika, i često nije bilo mjesta. Ispred hotela bila je i plaža sa malim vještačkim ostrvom, nasipom, do kojeg smo rado plivali.

Moj otac Dejan bio je direktor bioskopa od početka 60-ih godina. Mnogo je energije utrošio da se u Baru formira Kulturni centar, i uspio je da u vremenu u kojem se nije pridavala važnost kulturi, a koje i dalje traje, obezbijedi sredstva za izgradnju Doma kulture. Otvaranje Doma kulture bilo je zakazano za 29. novembar, Dan republike, 1975. godine. Nažalost, umro je 22. novembra 1975. što je odložilo otvaranje za nekoliko mjeseci.

Poslije zemljotresa, 1968, u Baru je počela intenzivnija gradnja.

Počeo je razvoj Topolice i život se polako selio prema današnjem centru. Ulica maršala Tita je bila glavno stjecište i starih i mladih. Stari u bistrou “Vračar”, a mladi na korzou – promenadi pored apoteke, prodavnice bijele tehnike, a danas banke “Adiko” i “CKB”. Do “Vračara” brijačnica Frana Prelevića, staklorezačka radnja Perkovića. Prekoputa, u zgradi “Prekookeanske” bijahu prodavnice “Borovo” i “Varteks”, a postojaše i krojačka radnja Mašanovića. Svi oni su se preselili sa bajkovitog Pristana.

A kakav je bio taj Pristan? U njega se ulazilo preko mosta na rijeci Rikavac koja je tuda prolazila i ulivala se u lučki akvatorijum. Plahovita rijeka koja je plavila cijelo Barsko polje. Desno od mosta bijaše vatrogasna stanica u kojoj je radio naš komšija Đuro Marović. Prekoputa je bila zgrada milicije i gradski zatvor koji je nekima služio kao sklonište od kiše i “trezniona”. Često su tu sklanjali Jova i Steva, koji su bili nezbrinuti socijalni slučajevi. Iza zgrade milicije vodio je put ka podnožju Volujice, gdje se nalazilo naselje u kojem su živjeli mnogi poznati Barani toga vremena.

Niz ulicu se nailazilo na lijepu ogradu i najljepšu zgradu Barskog monopola ili Duvanskog kako su ga zvali. I danas je očuvana, i u dobrom stanju broji ove tužne godine. To je bila jedina asfaltirana ulica koja se protezala do trga ispod hotela “Obala”. Od ove ulice se ispod vatrogasne stanice odvajala neasfaltirana makadamska ulica prema pijaci. Između ove dvije ulice bile su stambene jedinice, a oko njih uličice. Šezdesetih godina otvorena je Muzička skola. Sjećam se da je jedan od prvih predavača bio i moj omiljeni nastavnik muzičkog Vito Ujes.

Vraćam se bioskopu koji je bio negdje u centru Pristana – kino “Pobjeda”. Ma kakav “Metropoliten”, ako nisi bio u barskom bioskopu kao da nisi nigdje bio. Tu su prikazivani svjetski hitovi prvi put u Crnoj Gori. Direktor titogradskog bioskopa Cico Popović stalno je zavidio na repertoaru barskog bioskopa. Nisu se tu prikazivali samo filmovi, gostovale su i zvijezde YU estrade: Esma Redžepova, Lepa Lukić, pa i čuveni hipnotizer i mađioničar Ainul Kebir koji je izazivao veliku pažnju i publike i službe bezbjednosti. Popularnost bioskopa je bila tolika da su se oni bez karte penjali na tavan, tako da bi, nerijetko, nečija noga propala kroz natrule daske, što je izazivalo vrišteći smijeh. Pojedine scene filmova izazivale su grobnu tišinu koju bi neki veseljak prekinuo dosjetkom koja bi izazvala gromoglasan smijeh. A često bi neko užasno vrisnuo da zaledi krv u žilama dok se ne shvati da nije radnja filma, a onda bi cijela sala razdragano odahnula. Uzbuđenjima nikad kraja.

Pogotovo kada je bio vestern sa Đulijanom Đemom, odnosno “Džulianom Džemom”. Tada bi se ljubitelji filma iz Starog Bara i okoline masovno spustili da gledaju omiljenog glumca. Tražila se karta više, pa smo se upoznavali sa “tapkarenjem”. Nezadovoljnici,  koji nisu uspjeli da uđu, iskaljivali su svoje nezadovoljstvo kamenovanjem limenog krova sa obližnjeg obronka Volujice. Neprijatan osjećaj kao da ste ispod zvona, prekidao se samo udovoljavanjem da se svi nekako naguraju unutar bioskopa.

Ne treba zaboraviti jedan značajan dio Bara, naselja: Stara ambulanta, Sokolana, Dom armije, Zgrade Prvoborca, Stara raskrsnica, Željeznicka stanica… Bila je tu Gimnazija i osnovna škola. Prvo  se odvojila i preselila osnovna škola, poslije zemljotresa 1968. u novoizgrađenu školu “Meksiko”, donaciju vlade Meksika. Jedna šarolika građevina koju su napravili vrlo maštovito, ali neprilagođena vremenskim prilikama, kao da smo u Meksiku. Gimnazija se preselila 1972. godine na Topolicu, u novu zgradu koja je i danas u istoj funkciji.

Godine 1975. počelo je raseljavanje i rušenje Pristana. Došla je pruga, “Plavi voz”, naseljavanje Bara ljudima koji su se zapošljavali u luci.

Te 1975. godine upisao sam medicinu u Prištini. Dva mjeseca kasnije, nakon očeve smrti, u novembru, zamalo se nisam vratio u Bar, uglavnom zbog finansijskih razloga. Ali, izdržao sam i završio 1981. godine. Bilo je to neko ružno vrijeme. Počele su, 1980, demonstracije koje su mnoge ljudi nagnale na napuštanje Kosova. Jedva sam čekao da se vratim u moj Bar, koji je u to vrijeme imao pet puta više stanovnika nego kada sam otišao na studije. Ljudi koji su se doselili donijeli su sa sobom svoje navike, običaje, ljubavi i mržnje. I Bar je tada počeo da mijenja svoj i fizički i duhovni izgled. Taj period između 1981. i 1991. godine bio je jako dinamičan za moju generaciju. Zapošljavanja, udvaranja, ženidbe, udaje, razvoj turizma, raspad komunizma, prvi znakovi raspada Jugoslavije…

Završio sam specijalizaciju urologije 1987. godine i bio prvi urolog stalno zaposlen u Opštoj bolnici Bar, gdje i danas radim, poslije 42 godine staža. Godine 1991. učestvujem u radu XIV kongresa KPJ, u Beogradu, u “Interkontinentalu”. Moj nastup na plenarnoj sjednici, gdje istupam u odbranu Barskog komiteta, ostaje mi u lijepom sjećanju. A tražio sam da ljudi koji žive i rade u Baru ili u bilo kojem drugom gradu, trebaju da rukovode gradom jer oni najbolje znaju prilike. Tada je cijela sala pozelenila od 4.000 zelenih kartona koji su bili znak odobravanja. Nakon toga je u jednom momentu Slobodan Milošević spustio svoj zeleni i podigao crveni karton. Pola sale je odmah pocrvenilo. Šta ćete, griješiti je ljudski. Ali, to nas ne opravdava, ni pred sobom, niti pred bilo kime, ako znamo i svjesno griješimo. Zato treba da se čuvamo svojih, ali i tuđih grešaka.

Mislim da smo u onom davnom vremenu, koje čuvamo od zaborava u svojim sjećanjima, mnogo manje griješili nego danas. Jer da smo toliko griješili, izvukli bismo iz grešaka pouke koje bi nas možda uputile na neke druge puteve od ovih kojima se danas krećemo.

The post Dr Jovan Ivović: Smrt je bila brža first appeared on BARinfo.

RB: Kada ste osjetili prve simptome?

Dr Ivović: Moram odmah u startu da kažem, da opovrgnem ono što se moglo čuti ovih dana, preko televizije i drugih informativnih sredstava, da su svi medicinski radnici zadobili infekciju virusom korona van sistema. To nije tačno. Ja i još nekoliko sestara ovu smo infekciju, nažalost, dobili usred naše bolnice, što je bilo kao jedna eksplozija. Neočekivano, jer naša bolnica je jedna od najspremnijih i najopremljenijih bila do tog trenutka u Crnoj Gori. Nažalost, ja sam to dobio od kolege kome želim da brzo ozdravi, da prebrodi ovu krizu kao što smo i mi ostali, koji smo imali mnogo više sreće i izborili se sa ovom bolešću. Što se tiče samoga početka, ja sam čak bio u dilemi kada se to tačno desilo, da li je to bilo 20. ili 23. marta, kada sam operisao u bolnici i oba puta imao susret sa oboljelim kolegom.

RB: Znači, petak ili ponedjeljak?

Dr Ivović: Da. U utorak smo zajedno operisali, on u jednoj, ja u drugoj sali, a već u srijedu on je bio pozitivan i cijela bolnica, cio operativni blok i ginekologija morali su da se testiraju i da budu u karantinu, jer ova bolest ne mora da se pojavi odmah, već se javlja u prosjeku od dva, pet do sedam dana, a zabilježeni su slučajevi da se bolest javlja i do 27. dana od početka infekcije. Preduzeta je preventivna mjera, mnoge kolege morale su da se nađu u karantinu i da provedu 14 dana do ponovnog testiranja. Srećom, oni su od juče na svojim radnim mjestima, jer ponovno testiranje pokazalo je da su korona negativni. Kako se to dešavalo u srijedu, a ja toga i sljedećeg dana nijesam bio u bolnici, nijesam bio čak ni predviđen da budem testiran. Međutim, osjetio sam da se dešava nešto što nije prirodno, da li je to bila posljedica moga straha i opreznosti, ali sam insistirao na testiranju i bio sam na tom prvom testu pozitivan.

RB: To je bilo 30. marta?

Dr Ivović: Jeste. Uveče kasno sam dobio to saopštenje, to je jedno užasno osjećanje odgovornosti, straha, krivice. Trebalo je to saopštiti ukućanima. Nije bilo težeg momenta u mom životu. Krenuli smo u tu borbu zajedno, oni su sjutra otišli u karantin poslije testiranja, a ja u bolnicu.

RB: Sada ste Vi bili u ulozi pacijenta?

Dr Ivović: Moram da kažem da je bolnica bila izuzetno spremna. Sačekale su me sestre u zaštitnim kombinezonima, skafanderima, maskama, uzeli su mi krv, vodili na snimanje i sačekao sam u sobi na Internom odjeljenju rezultate svega toga. Ja sam se dobro osjećao, nijesam imao temperaturu, niti ikakve značajne simptome koji bi mogli da ukažu na korona infekciju. U sobu je došla da čeka svoju sudbinu i jedna od babica koja je takođe dežurala sa našim dragim doktorom. Ta neizvjesnost je trajala dosta dugo, do predveče, kada smo uspjeli da se dogovorimo sa svojim doktorima, kolegama koji su nas pratili, da nastavimo praćenje i liječenje u svojim domovima, u izolaciji. Ja imam kuću blizu bolnice i tu sam se izolovao u jednom apartmanu. Te večeri su počeli simptomi, neuobičajeni, ali svakako opisani u kliničkoj slici koja se može javiti kod infekcije koronavirusom – otok sluznice nosa, otok samog nosa. Probudio sam se sa otečenim kapcima, sa podočnjacima, nijesam mogao da dišem. Nijesam imao nikakvo grebanje i bolove u grlu. Cijelo to vrijeme, nijesam imao povišenu temperaturu, svega jednog dana je temperatura skočila do 37.

RB: Sigurno nije bilo prijatno biti sam u tome.

Dr Ivović: Naravno, tu počinje taj oprez, taj strah, borba nade i straha i beznađa. Čovjek mora da preduzima neke mjere, ne znate šta da radite, nemate nekih specifičnih ljekova. Ono što sam radio, radio sam i mnogo ranije-prije početka epidemije korone u našim prostorima, ja sam u mojoj ambulanti držao rastvor joda, ispirali smo nos, ruke alkoholom prali, usta i grlo ispirali jodom. To sam radio i kući, sa slanim rastvorom i sa rastvorom joda. Ne postoje nikakvi dokazi da je to nešto efikasno, ali djeluje potpuno logično, jer slani rastvori ubijaju viruse, pa time i koronavirus, u tom slanom rastvoru puca njihova masna kapsula, a rastvor joda djeluje iznutra, u samom virusu. Virus nije živa ćelija, to je jedan genetski materijal koji se tako prenosi sa čovjeka na čovjeka putem kapljičnih infekcija. Uvjeren sam da sam tim svojim nekim postupcima uspio da spriječim silaženje virusa korone niže, niz respiratorni trakt.

RB: Najproblematičnije situacije su kada taj virus “siđe” na pluća?

Dr Ivović: Silazak koronavirusa na pluća predstavlja veliku opasnost i 80% pacijenata imaju sreću da to prebrode, ali 20% pacijenata dožive teške oblike infekcije pluća. Nažalost, jedan procenat, koji je u Crnoj Gori najniži u regionu, ne preživi infekciju. Tu je svakodnevni strah i neka borba da nešto pomognete sebi, a nemate čime. Jedino odbrambeno sredstvo u borbi protiv virusa jeste čovjekov imunitet, a to nije nešto što možete tek tako da dobijete, imunitet je nešto sa čime se rađate i što stičete, vakcinacijom ili tako što prebolite neku bolest. Kod infekcije KOVID 19 još uvijek se ne zna kakav se i koliko trajan imunitet dobija. Uspio sam uz pomoć, prije svega, imuniteta i opreznosti, prebolim ovu bolest. Vodio sam računa o higijeni ruku i lica. U prostoru u kome boravite i živite, zakašljete se i kinete, na taj način izbacujete te viruse iz sebe. Neophodno je da sve oko sebe čistite i da perete ruke, jer postoji mogućnost superinfekcije, odnosno da virus koji ste izbacili ponovo unesete u organizam.

RB: Kada je ovaj virus u pitanju, lijeka ni vakcine nema.

Dr Ivović: Činjenica je da danas, jedini lijek koji uslovno, postoji, jeste plazma iz krvi ljudi koji su izliječeni od Corone, u kojoj se nalaze određena antitijela. Davanje tih antitijela je pomoglo. Kinezi su prvi to opisali, kod pet teških slučajeva koji su se nalazili na respiratoru. Davanjem vrlo male količine te plazme, svega 200 mililitara, uspjeli su da četiri pacijenta izvuku i oporave, iako su bili u kritičnom stanju, dok jednog, nažalost, nijesu uspjeli. To je veliki procenat i to je bio prvi rad koji je objavljen o upotrebi krvne plazme rekovalescenata u liječenju infekcije COVID 19.

RB: Da li ste se plašili, s obzirom da spadate u rizičnu grupu pacijenata?

Dr Ivović: Ja sam spadao u grupu koja ima puno riziko-faktora, prije svega, operisan sam na srcu, zbog infarkta koji sam imao, imam dijabetes, tip II, koji evo nekoliko godina vučem i koji držim u normali. Moram reći da sam cijelo vrijeme bio pod samokontrolom i da se nivo šećera nije povećavao, ali sam imao jedan skok tenzije, koji sam ipak uspio da regulišem. Da, spadam u onu grupu koja je mogla da i fatalno završi.

RB: Prve lijepe vijesti ste dobili 6. aprila, praktično sedam dana poslije tog prvog, pozitivnog testa, stigao je negativan nalaz. Kako je izgledalo sve to?

Dr Ivović: Simptomi su počeli nakon četiri, pet dana da padaju i kada su došli da me testiraju ja sam bio bez ikakvih simptoma. Ta vijest me jako usrećila. Ipak, kad tu vijest uporedim sa onom da je moja porodica negativna, mnogo je veća impresija osjećanja koja sam osjetio u trenutku kad su mi javili da mi je porodica korona negativna. Ta radost je neopisiva.

RB: Osmog aprila je stigao i drugi negativni nalaz, što je značilo da ste Vi izliječeni?

Dr Ivović: Tako je. Po pravilima koja su uvedena od Nacionalnog komiteta za borbu protiv koronavirusa jeste da se nakon dva uzastopna negativna testa pacijent smatra izliječenim, ali zbog mogućnosti da je on i dalje infektivan i da može da i dalje sije virus Korone, zadržava se u karantinu i samoizolaciji narednih 14 dana. Ja sam u jednom takvom karantinu i mogu vam reći da ta samoća, ta izolovanost koja je preda mnom i bila sve ove dane iza mene, je nešto što sigurno mnogim ljudima teško pada. Ja sam neko ko možda zna da to sve prebrodi, ali sam razmišljao da bi mnogim ljudima trebalo pomoći u toj samoizolaciji, angažovanjem ljudi koji su u tom smislu obučeni- psihoterapeuta, psihologa, psihijatara, kliničkih psihologa, koji bi takođe mnogo značili onim pacijentima koji se nalaze na bolničkom liječenju. Preko dana naiđe vizita, sestra, donese neko doručak, ručak, večeru i vi vidite nekoga. Poslije toga ste u sobi, ako ste sami, to je užasna tjeskoba koja ubija, ako ste sa još nekim, onda gledate njegove patnje i muke. Jako dobro bi bilo da takvi ljudi imaju i psihološku podršku.

RB: Ljudi koji su izliječeni, kažu da im je najteža bila noć, strah da zaspu, a ne znaju da li će se probuditi…

Dr Ivović: Taj strah je baš jedno neprijatno osjećanje i ja sam tako nešto doživljavao kada nisam mogao da dišem. Sebe sam umirivao nekakvom sugestijom i koristio sam lijekove da bih lakše zaspao. Ja sam bukvalno, okrznut koronom, imao sam ogromnu sreću. Vidim da 80% ljudi ima slične tegobe, ili u nekom smislu malo jače, ali je užasno za onih 20%, koji preživljavaju ogromne muke i imaju osjećaj velikog tereta na plućima, ne mogu da udahnu. Kod čovjeka samo gušenje, nedostatak vazduha izaziva ogroman strah.

RB: Prije nego što Vam zahvalim na zaista ekskluzivnom razgovoru, koja je Vaša poruka, s obzirom na sve što ste Vi prošli, kako se najbolje zaštititi?

Dr Ivović: Ja mislim da su Nacionalni komitet i naša država preduzeli izvanredne mjere koje pokazuju odlične rezultate. Činjenica da u Crnoj Gori imamo 255 oboljelih, u trenutku kada koronavirus divlja po svijetu je izvanredan podatak. Takođe vidite da su iste mjere danas svuda preduzete- i u Italiji i Francuskoj, čak i u Americi se nalaže neka vrsta samoizolacije, karantina, uvode se neke zabrane kretanja. Treba poštovati sve mjere koje se preduzimaju, jer oni koji to prekrše, ne ugrožavaju samo sebe, već dovode u opasnost cio zdravstveni i društveni sistem. To su pojedinci koji ne vode računa o tome što će sjutra tu zarazu unijeti u porodicu, među prijatelje. Zato, najbolje da sjedimo svi doma, da se pridržavamo onoga kako je naloženo, a naravno, u kući ćete se upoznati jedni sa drugima, jer u ovom dinamičnom življenju nema vremena ni da se družimo, ni da ručamo zajedno kao nekad. Sada je prilika da se družimo, upoznajemo, da vratimo u naše porodice neke društvene igre koje smo zaboravili, da u svakom domu vladaju mir i radost, a ne strah od bolesti.

The post Dr Jovan Ivović: Uspio sam, uz pomoć imuniteta i opreznosti, da prebolim koronu first appeared on BARinfo.