Dok su u Beogradu mladi ljekari volontirali i godinama bili posmatrači u nadi da će biti primljeni u neku zdravstvenu ustanovu, u novinama su bolnice širom zemlje oglašavale primanje stažera pod veoma povoljnim uslovima. Koleginice i kolege, koji su se po završenom stažu u Baru vratili u Beograd, veoma su pozitivno govorili o svojim iskustvima. Naime, stažerima je bilo obezbijeđeno stanovanje, primali su platu, a ljepotom obale i mora bili su opčinjeni. Najradije su dolazili početkom ljeta i ostajali do proljeća.

Ja sam u jesen, tačno 13. oktobra 1961. došla vozom u Bar. Kao jedinog novog stažera, rukovodstvo bolnice me je rasporedilo na interno odjeljenje. Kasnije su došli kolege dr Petar Mijović iz Konavala, dr Dušan Bradić iz Bosne i dr Novka Tadić iz okoline Šapca. Te godine, internista dr Miomir Vujičić vodio je i infektivno odjeljenje, a pomagao mu je dr Julije Sabo iz Vojvodine, specijalizant interne. Stažer na infektivnom je bio dr Petar Vuksanović iz Sutomora koji je već obavljao pedagošku djelatnost. On je držao časnim sestrama predavanja, po programu za srednju medicinsku školu. Ispite su polagale na Cetinju, bez izuzetka – vrlo uspješno. Na odjeljenju hirurgije radio je dr Vojislav Deretić. Vlado Pešikan, anestetičar, sve do dolaska anesteziologa vodio je taj posao. Barska bolnica nije imala ginekologa, već su porađale babice a kod komplikovanih porođaja, kao i carskih rezova, intervenisala je dr Ivana Jovanović, načelnica hirurškog odjeljenja i upravnica Barske bolnice. Načelnik dječjeg odjeljenja bio je dr Miloslav Vrška iz Zrenjanjina, briljantni praški student, a kao ljekar sekundarac radila je dr Zora Knežević iz Vojvodine. Na očnom odjeljenju radila je dr Dušanka Malić, rođena Ilić, iz Niša, koja je već bila na specijalizaciji. Dr Novak Klisić, ljekar opšte prakse i dr Danilo Malić, ljekar na specijalizaciji iz hirurgije, bili su domaći, Barani.

Bolnica je nudila stažerima sobe u jednoj od tri kuće iznad bolnice. Stažeri su se mogli hraniti u bolničkoj kuhinji, na dan dežurstva besplatno, a ostalim danima po povoljnim cijenama. Svi, bez izuzetka, bili smo zadovoljni jelom i hranili smo se stalno u bolničkoj kuhinji. Hrana je bila ukusna i brižljivo spremljena. Ništa čudno, kad su kuvale i kuhinjom rukovodile časne sestre. Umjele su da spremaju sva jela i poslastice. a u prilikama kad je trebalo nekoga obradovati poklonom, često je to bila njihova torta ukrašena figurama od šećera.  

Časne sestre iz reda Milosrdnih sestara sv. Križa bile su izuzetno požrtvovane i vrijedne, velike prijateljice mladih ljekara, često su znale majčinski da posavjetuju. Uvažavane u svom poslu, kako od pacijenata – tako i od ljekara, naročito nas mlađih, pokazivale su veliku stručnost i umijeće u pristupu pacijentima. Naročito su se angažovale u njezi teških bolesnika, ali i u svim postupcima koji su iziskivali strpljenje, pažnju i preciznost. Na primjer, bile su nezamjenljive u davanju antidifteričnog i antitetanusnog, u to doba konjskog seruma. Tu su se, prije svakog davanja seruma, radili kožni testovi u rastućim koncentracijama da bi se isključila moguća alergijska reakcija pacijenta.

Osim drugih medicinskih sestara, sestre Konzolata, Arnolda i Lauda bile su na internom i infektivnom odjeljenju. Sestra Deziderija radila je na hirurgiji. Instrumentarka, sestra Ksavera bila je vrlo stroga. Zbog izuzetne tačnosti i njene vojničke discipline, dr Deretić ju je zvao Ksaveratus. Sestra Kantalicija sa hirurgije je u džepu nosila ljekove za spavanje. Kad bih ja završila večernju vizitu, ona bi učinila svoju i po potrebi znala da dodatno ordinira, tako da su pacijenti po cijelu noć mirno spavali. A sestra Mercedes je nakon dodatnog kursa za laboratorijskog tehničara, radila u laboratoriji za mikrobiologiju. Na dječjem odjeljenju, pod upravom prim. dr Vrške, radile su isključivo časne sestre. U sjećanju su mi ostale sestre Ermina i Ulrika, a kasnije je došla sestra Veritas. Sestra Bonislava Zec, s visokoškolskim obrazovanjem, bila im je glavna sestra. 

Ako se uzme u obzir neophodno učenje u popodnevnim satima, život nas stažera uglavnom se svodio na krug bolnice. Izlazak je podrazumijevao posjetu bioskopu i poslastičarnici u Starom Baru ili odlazak u Novi Bar, odnosno na Pristan.

Opšta bolnica Bar imala je „kamiončin“ koji je svakog jutra dovozio mlijeko, sa poljoprivrednog dobra na Topolici, u bolnicu. Njime su svi koji su živjeli na putu do bolnice dolazili na posao. Oko tri popodne se vraćao u Novi Bar, a sa njim i radnici bolnice. Na prikolici su bile klupe na koje je moglo da sjedne desetak putnika. Ako je padala kiša, putnici su morali da obezbijede kišobrane. Ko je stigao, išao je u Novi Bar kamiončinom, a ko zakasni – pješice.

U Starom Baru je na ulazu u pjacu bio bioskop. Publika uglavnom uvijek ista, Starobarani i mi stažeri: Dule, Novka, Pero i ja. Film se davao u dva dijela, sa premotavanjem u vrijeme pauze. Filmovi su igrali oko nedjelju dana, i to u dvije predstave – poslije podne i uveče. Dalja mogućnost izlaska u Starom Baru bila je poslastičarnica gdje su se nudili sladoled i kolači.

Na Pristan se dolazilo ulicom koja je išla od Krstiputeva, pored Doma zdravlja, Dječjeg vrtića, „Rumijatransa“ i skretala desno za Pristan. U toj ulici su bile kuće Barana i bioskop. Bioskop je bio u drvenoj baraci sa podom od zemlje i imao je veliku salu. Ulica je zaokretala skoro pod pravim uglom i na toj okuci su bile zanatske radnje i poslastičarnica. Poslije zanatlijskih radnji nalazila se pijaca. Pristanske zanatlije bili su Filip Kovač urar, Vaso Jovanović – krojač, Marina Kovač – krojačica i Danica Mašanović – frizerka kod koje sam redovno odlazila. Brzo sam se sprijateljila sa veselim i otvorenim Pristanjankama Đinom Jelenić, Olgom Cvetinović i Verom Velašević. 

Krajem 1961. nastavila sam da radim na odjeljenju za zarazne bolesti. U to vrijeme još uvijek su oboljevali pojedinci u okviru kraja, tzv. repa epidemije trbusnog tifusa. Ali je još uvijek harala difterija. Naročito su djeca umirala od upale srčanog mišića. Takvi slučajevi difterije su se javljali sporadično sve do početka sedamdesetih godina. Na selima su pojedinci umirali od tetanusa. Dječje paralize već nije bilo epidemijski jer je bila zavedena vakcinacija.

Bar sa okolinom je endemska oblast gdje su se pojavljivali slučajevi kala-azar. Često smo na odjeljenju radili biopsiju kostne srži i dokazivali uzročnika. Dr Vrška je publikovao o dječjim formama kala-azara. Malarije nije bilo, s obzirom da je nestala isušivanjem močvara, odnosno izgradnjom kanala.

Kako u to vrijeme nije bilo vakcine protiv malih boginja i ovčijih boginja, ove bolesti javljale su se u epidemijama, a djeca su često oboljevala i od šarlaha.

Zadaci na terenu su obuhvatali uglavnom vakcinacije i kućne posjete.

U te svrhe Crveni krst je poklonio Dječjem dispanzeru landrover. Kako dječja služba nije imala vozača, landrover je preusmjeren u HES (Higijensko-epidemiološku službu), te je zapošljen vozač Tonči Markoč, koji je godinama vozio po terenu za potrebe obje službe. Prema kalendaru vakcinacija bio je napravljen plan za vakcinisanje po selima.

Ekipu su činili ljekar, medicinska sestra i vozač. Svi mlađi ljekari Doma zdravlja i bolnice, osim šefova odjeljenja, išli su na vakcinacije. Ljekari i sestre su se mijenjali tako da je svako išao dva puta godišnje. Samo su u epidemiji velikih boginja svi ljekari bili angažovani da vakcinišu. Izuzeti su bili oni najstariji. Išli smo u Zaljevo, Dobru Vodu, Pečurice, Dabeziće, Tuđemile, Zupce, Sutomore, Mišiće i Đurmane. U Kunje se moglo doći kolima starim putem za Ulcinj. U Goranu, koja se nalazila iza Kunja, moralo se pješačiti. Đuravce, Šestane, Livare i Krnjice vakcinisala je Higijensko-epidemiološka služba. Mikulići su bili najsporniji. Tamo se išlo pješice, oko 2,5 sata, direktno iz bolnice u Starom Baru.

Naši vozači, Paško Otašević, Petar Vukčević i Vesko Nikezić dobro su poznavali teren, mjesne običaje i bili su od velike pomoći. Mještani su im se obraćali sa „doktore“, jer im je bilo neshvatljivo da žena može da bude doktor.

Sa stanovništvom koje je govorilo albanski smo se dobro sporazumijevali. Nije bilo kurseva za učenje albanskog jezika, pa smo mi ljekari učili jedni od drugih, od saradnika na poslu i od pacijenata. Uvijek je bilo mještana koji su prevodili. Svi smo uglavnom znali osnovne riječi i fraze koje su bile nužne pri pregledu bolesnika: Sie kuje? Atlem barku? Merfrim forte! Znali smo ko je nuse, ko vajza, a ko bukurija!

Predmeti „sudska medicina“ i „higijena“ nisu se mogli stažirati u Crnoj Gori, pa sam na jesen 1962. godine otputovala u Beograd, sada već sa odlukom da se vratim u Bar. Poslije upotpunjenog staža, sa koleginicom dr Marijom Mijović sam u Titogradu položila državni ispit, s time da on nije bio potpun jer se u Beogradu polagala sudska medicina. Tek tada sam mogla kao ljekar opšte prakse da radim samostalno.

Spajanjem Doma zdravlja i Opšte bolnice, 1963. godine, oformljen je Medicinski centar „Blažo Jošov Orlandić“, sa direktorom dr Mitrom Jovalekićem, a ja sam dobila mjesto ljekara opšte prakse u Domu zdravlja. Naredne godine određena sam da radim u školskoj ambulanti Dječjeg dispanzera. Krajem 1965. dr Olga Hajduković Bošnjak, specijalista za dječje bolesti, moj prvi učitelj pedijatrije i velika potpora, otišla je na bolovanje i na veliku žalost preminula u martu 1966. godine. Ostala sam da radim sama u Dječjem dispanzeru. Ubrzo sam dobila specijalizaciju iz pedijatrije i poslije položenog specijalističkog ispita 1970. godine, nastavila da radim kao dječji ljekar.

Dječji dispanzer u starom Domu zdravlja, iako mali, bio je praktično koncipiran. Imao je dva ulaza. Jedan je vodio u ordinaciju za zdravu djecu. Drugi ulaz vodio je u zajedničku čekaonicu iz koje se ulazilo u ordinaciju za pregled bolesne, školske i predškolske djece. Treća, manja prostorija, služila je za izolaciju malih bolesnika sa sumnjom na zaraznu bolest. Srijedom poslije podne, u ordinaciji za zdravu djecu radilo je Savjetovalište. Bilo je namijenjeno za preglede i vakcinacije zdrave odojčadi. Majke su upućivane na pravilnu pripremu hrane, davanje D-vitamina, dobijale su recepte za pripravljanje obroka zdravoj, a posebno bolesnoj djeci. Naročita pažnja posvećivala se pravilnom, širokom povijanju, s obzirom na endemsko urođeno iščašenje kukova u barskoj opštini. Novorođenčad su bila pregledana u porodilištu, a kasnije u četvrtom i petom mjesecu u okviru Savjetovališta. Da bi se odojčad štedila nepotrebnog rentgenskog zračenja, snimanje se vršilo samo kod klinički sumnjivih slučajeva. Posebno smo svi radili na razbijanju sujevjerja i odvikavanja od tradicionalnih načina odgoja, a posebno liječenja djece. Povijanje povojem „noga uz nogu“, bilo je ustaljeno, a vrlo nebezbjedno iz više razloga. Da bi pelene ostale suve, muškoj odojčadi su stavljane trske ili gumena crijeva na polni organ kroz koje su mokrili u neku posudu. Ovo je dovodilo do povreda i infekcija kože i mokraćne cijevi. Majke su upozoravane da „žuta rakija“ nije lijek za sve, naročito ne za majasil (ekcem). U gradskoj sredini radilo se na propagiranju dojenja. Uvriježeno je bilo mišljenje da kod osipnih groznica, naročito frusina (male boginje), djecu treba jako utopliti da im bolest „izburga“ (izbije). Ospa se. naravno, intenzivnije vidjela, ali je opasnost od gubitka tečnosti i visoke tjelesne temperature bila velika, naročito ljeti. 

Rad sa malom djecom iziskuje strpljenje i razumijevanje kako djeteta tako i, često zabrinutog, roditelja. Nekad i običan pregled grla i uzimanje brisa izazivaju kod djeteta strah. Svako dijete je različito i treba znati kako mu prići, osjetiti čega se plaši i zabaviti ga nečim što želi da vidi ili čuje.

U proljeće 1972. godine je propukla epidemija velikih boginja. S obzirom da kod pacijenta u Beogradu bolest nije na vrijeme prepoznata, prijetila je opasnost da se ona proširi na cijelu zemlju. U Crnoj Gori obolio je stanovnik Plava. Njegovao ga njegov otac koji je kao dijete prebolovao velike boginje. Ljekari su ga svakodnevno pregledali i on je preživio. Glavni karantin je bio u Plavu, a u grad niko nije mogao da uđe, niti da ga napusti. Stalno dežurni na terenu bili su epidemiolozi dr Novica Vujošević, moj suprug dr Petar Vuksanović i dr Alija Muharemović. Dr Mijović i dr Malić vakcinisali su na terenu.

Instrukcije su dobijali iz Titograda gdje se nalazio štab. U cijeloj zemlji munjevito je organizovana masovna vakcinacija. Svi ljekari su bili zaduženi da vakcinišu kako u zdravstvenim ustanovama, tako i po školama i na terenu. Kako sam bila jedini dječji ljekar u Domu zdravlja, nisam išla na teren ali sam radila od 7 sati ujutru do 8 sati uveče, cio mjesec. Velikodušna Stana Ratković, higijeničarka u Domu zdravlja, donijela bi mi hljeb – da barem to imam kad uveče dođem kući. Za desetak dana vakcinisano je preko 90 odsto stanovništva Crne Gore. Karantin je nakon dvije nedjelje raspušten. Za dva mjeseca epidemija u Jugoslaviji je zaustavljena, a umrlo je 35 osoba. 

Kao član delegacije Medicinskog centra, 1975. godine,prisustvovala sam sjednici SO Bar, na kojoj je trebalo donijeti odluku o izgradnji fabrike sintermagnezita u Polju. I pored protivljenja žitelja Polja i pojedinih građana, većina delegata u Skupštini opštine Bar se priklonila planu izgradnje fabrike. Nas nekoliko izborili smo se za traženje mišljenja najvećih stručnjaka, odnosno ustanove na saveznom nivou. Zato je naš predmet, posredstvom delegacije iz Bara, stigao u Beograd, pravo u ruke dr Alešu Bebleru, predsjedniku Jugoslovenskog saveza za zaštitu i unapređenje čovjekove sredine. Nismo ni znali da je dr Bebler, svršeni doktor prava u Parizu, volonter u Španskom građanskom ratu i učesnik NOB-a, bio jedan od prvih evropskih environmentalista, veliki borac za zaštitu životne sredine. Tako je gradnja fabrike, na lijep i kulturan način, odložena do daljeg, a zemljotres koji je 1979. godine pogodio naše primorje zauvijek je tu ideju potisnuo u zaborav. 

U nedelju 15. aprila 1979.čim sam djecu evakuisala iz kuće i ostavila ih na sigurnom, javila sam se u bolnicu. Suprug, koji je bio na putu, jedva je uspio da dođe.Radio je javljao o zemljotresu koji je pogodio cijelo Crnogorsko primorje, te da se nastradalom području može pristupiti samo iz vazduha. 

Svi bolesnici, koji su bili van životne opasnosti, otpušteni su kućama. One nepokretne smo iznijeli u krevetima napolje, pod masline. Teže povrijeđeni su helikopterima prebacivani u Titograd. Sjećam se djevojčice koja je imala povrijeđena oba stopala.Kako su ukrcavanje određivali hirurzi, odahnula sam kad su, među posljednjima, ukrcali i nju. 

Tih prvih dana nakon zemljotresa, svi smo radili u bolnici i to po cio dan. Tamo smo i spavali. Ranjeni i bolesni su stalno pristizali. Pod vedrim nebom je organizovano previjalište, a dr Malić i dr Božović su zbrinjavali povrede, prelome, i izvodili jednostavnije operacije. Đaci iz Kragujevca, koji su se tu zadesili na eksurziji, darovali su krv. A onda je uslijedio talas solidarnosti, i saosećanja, koji nam je dao snagu da sve izdržimo. Trećeg dana stigla je kompletna mala bolnica sa šatorima, agregatom, instrumentima i ljekovima koju je poslao Crveni krst Slovenije. Dječje odjeljenje dobilo je šator. Kamioni sa sanitarnim materijalom, ćebadima, odjećom i svime što je bilo potrebno pristizali su iz svih djelova Jugoslavije. Vlasnici vikendica na Crnogorskom primorju slali su, posredstvom Crvenog krsta, ključeve da se postradali usele. Republika Italija je poklonila mašinu za desalinizaciju morske vode, pa se ona dijelila upakovana u kese, kao mlijeko. Nešto kasnije Vlada SR Njemačke poklonila je barake u koje je smještena bolnica. Američka Vlada poklonila je zgradu Doma zdravlja u Sutomoru. Od  starog Doma zdravlja u Baru ostao je samo Dječji dispanzer. Zubna služba i opšta praksa su bili potpuno srušeni, pa je cio Dom zdravlja bio smješten u Dječjem dispanzeru.

U novi Dom zdravlja uselili smo se prije planiranog vremena, 1980 godine. Zgrada je vrlo moderna kao što je avangardna bila i Lokica Stefanović, koja je bila u grupi arhitekata koji su je projektovali. Nastale su godine nagle izgradnje i rasta grada, ali i razvoja medicine.

Od sredine 70-ih godina organizovali smo susrete ljekara barske i ulcinjske opštine, tzv. Podružnice ljekara. Skupovi su se održavali jednom u tromjesečju i bili su posvećeni jednoj stručnoj temi. Referisali su kolege, specijalisti ili oni koji su se usko bavili određenim problemima. Poslije stručnog dijela, uz večeru, u prijatnoj atmosferi, družili smo se, diskutovali i izmjenjivali različita iskustva i doživljaje. Pratili smo nove trendove, učestvovali na seminarima i kongresima. Bilo je zadovoljstvo pratiti taj sveopšti napredak i biti dio njega.

Svojim sugrađanima želim da poručim da su zdrava djeca najveće bogatstvo svake porodice i svake zemlje. 

The post Dr Julijana Vuksanović: Zdrava djeca su najveće bogatstvo svake porodice i svake zemlje first appeared on BARinfo.