Kakve veze Spaski ima sa Barom? Evo kakve:

Za vrijeme velemajstorskog turnira u Nikšiću, 1983. godine, poželjeli smo da nam dođe u goste bivši svjetski prvak Boris Vasiljevič Spaski. Simultanka je održana u hotelu „Topolica“. Spaski je došao namrgođen i umoran, bilo je vidljivo da mu put od Nikšića do Bara, preko Titograda i Petrovačkih strana, nije lako pao. Tražio je da osvjetljenje bude bolje i samo 20 tabli. Tu simultanku sam otvorio i pozdravio ga, vjerujem biranim riječima. Za sve to vrijeme moj sin Nebojša me držao za ruke. Atmosfera je bila, blago je reći, mučna. Po završetku simultanke, Spaski je tražio šofera i odmah se vratio u Nikšić. Nije nam pružio priliku da porazgovaramo i zajedno popijemo kafu, da pokažemo bar nešto od gostoprimstva. Pomislio sam: Ovdje od „šahovskog Puškina“ nema ni traga.

U maju 1986. godine bio sam pozvan da budem gost na velikom velemajstorskom turniru u Bugojnu, poslednja tri kola, bio sam predsjednik ŠS Jugoslavije. Taj turnir je imao 16. kategoriju FIDE i bio najjači turnir koji je ikad igran, sa prosječnim rejtingom od, za to vrijeme, nevjerovatnih 2628. Tog jutra sjedio sam na terasi motela „Akvarijum“ sa gospodinom Domaćinovićem, dugogodišnjim predsjednikom Opštine Bugojno, dušom tih čuvenih bugojanskih turnira. Manjeg čovjeka, a većeg domaćina, u životu nisam vidio. Iz vedrog neba sa ponekim oblačkom, počela je da pada kiša i ja sam, gotovo odsutno, izgovorio: “Anđeli se kupaju”. Spaski je sjedio za susjednim stolom, podigao je glavu i rekao: Angli kupajuca i prešao za naš sto. Tu prelijepu metaforu prvi put čuje i misli da je nema u ruskom jeziku. A onda me upitao: “Doktore, a kak vaš rebjonok?” Vidjevši da sam zbunjen, pojasnio je: “Onaj dječak duge plave kose što vas je držao za ruke na onoj simultanci u Baru”. Onaj namrgođeni Spaski, zapamtio je taj, gotovo trivijalni, detalj. Doktore, rekao sam, falio si, ovo je, ipak, „šahovski Puškin“.

Nedavno sam u romanu „Brizbejn“ mladog ruskog pisca Vodolazkina naišao na jedan zanimljiv pasaž. Njemački baštovan koji ljubi knjigu i tečno govori ruski jezik divi se mekoti i melodičnosti ruskog jezika, tog jezika koji je govorio i pisao Puškin. I dodaje: A možda Puškin uopšte nije živio i bio je plod mašte ruskog naroda da sanja divan san o sebi.

The post Spaski i Bar first appeared on BARinfo.

U ovom tekstu prenosimo dio onoga što su na ovu temu, u prvom satu emisije, kazali Jusuf Kalamperović, dr Ljubo Živković i Čedo Ratković. Privilegija je bila ugostiti predstavnike najstarije generacije uglednih ljudi Bara, koje je uvijek zadovoljstvo slušati. Bili smo u prilici da čujemo kredibilnu i mudru riječ, poruke i pouke, ne samo ljudi koji su bili zaduženi i odgovorni za živote građana i funkcionisanje u tragičnom momentu naše novije istorije, već su bili direktni sudionici i stvaraoci vremena i vrijednosnog sistema u kojem novac i interes nijesu bili apsolutni čovjekovi gospodari, nego, prije svega, etičnost, solidarnost, empatija. Pričali smo o zemljotresu, ali i o tom, veoma važnom aspektu života…

Jusuf Kalamperović je bio u Hrvatskoj kada se desio zemljotres, ali čim je dobio informaciju o stradanju Bara i njegovih žitelja, krenuo je u Crnu Goru. Kazao je da je danas teško objasniti kakva je katastrofa to bila i u kakvim uslovima se živjelo.

“Nije bilo mobilnih telefona, Interneta, a fiksna telefonija je bila u prekidu. Djelovi Bara bili su srušeni, a posebno sela. Imali smo skoro pedeset poginulih i više desetina povrijeđenih. Saobraćajne veze su, takođe, bile u prekidu, nestala je električna energija,  a voda nije bila upotrebljiva za piće”, prisjeća se Kalamperović.

Na putu prema Baru, njegovo prvo suočavanje sa posljedicama zemljotresa dogodilo se u Kamenarima, gdje je naišao na razorenu magistralu, čiji je jedan dio, zajedno sa kućom, koja je bila tik uz magistralni put, odnesen u more, iz kojeg je virio bor.

“Bila je zora, pojavljivali su se prvi zraci sunca iznad Lovćena, a ja sam odjednom ugledao sugrađanina iz Mrkojevića koji je izašao iz kola i počeo da igra. Bila je to ‘felinijevska’ slika. Objasnio mi je da je bio u Splitu za vrijeme zemljotresa, ali da je tog trenutka saznao da mu je porodica preživjela, a da je kuća srušena. Igrao je i pjevao od sreće. Kada sam stigao u Bar, zatekao sam, takođe, filmske scene – zgrada Suda je bila sravnjena sa zemljom, hotel ‘Agava’ polusrušen, sve prodavnice otvorene, sa polomljanim staklima. Međutim, bilo je i nekoliko srećnih okolnosti, prije svega, što je bio neradni dan i što je tada Bar bio jedan drugi i drugačiji grad. U prvim mjesecima nakon zemljotresa nijesmo imali niti jedan prekršaj ili krađu, nije bilo kriminala, iako su sve prodavnice, stanovi i kuće bili otvoreni. Sreća je bila i to što smo bili složni, što je postojala velika Jugoslavija i svjedočili smo neviđenoj slidarnosti svih naroda. Dodatno povoljna okolnost je bila i što je u Herceg Novom bio na liječenju i oporavku Josip Broz Tito, koji je tada, star i bolestan, izašao u srušeno brodogradilište i kazao: ‘Sve će ovo naši narodi i narodnosti obnoviti’. I obnovili su. Kao član Vlade, kada smo usvajali završni izvještaj Fonda za obnovu, konstatovano je da je ukupna pomoć koja je tada bila upućena Crnoj Gori, iznosila tri milijarde i 200 miliona američkih dolara, što je danas vrijednost više od deset milijardi”, istakao je Kalamperović, koji je objasnio da su prve aktivnosti Štaba civilne zaštite kojim je rukovodio, bile usmjerene na primanje pomoći i organizaciju života.

“Metar najlona je bilo pravo bogatstvo, kako bi se se građanima  obezbijedila bilo kakva nadstrešnica pod vedrim nebom, a nakon prvih lijepih i sunčanih dana, uslijedila je kiša, što je dodatno otežavalo funkcionisanje. Nije tada, nažalost, bilo automobila kao danas, a niko se nije usuđivao da spava u kući ili stanu. Otvorili smo feribot kako bi dio građana mogao tamo da boravi i prespava. Privatni auto-prevoznici su odlučili da tri mjeseca voze besplatno, a kada su došli prvi šatori, u Štab civilne zaštite je došao komandant italijanskog ratnog broda (mnogo godina kasnije posmrtni ostaci kralja Nikole i njegovih kćeri, dovezeni su tim brodom). Na brodu je bilo 600 vojnika, a u Bar su donijeli pomoć, posteljinu, krevete i brojne druge potrepštine, a što je najvažnije, stiglo je 800 šatora, svaki sa četiri kreveta. Ko je dobio šator, bilo je kao da je dobio kuću. Podijelili smo ravnopravno pomoć po svim barskim mjesnim zajednicama, a nakon nekoliko dana pozvao me komandant Štaba civilne zaštite Crne Gore, general Slavko Marićević i pitao za italijanski brod sa pomoći. Kada je čuo da smo sve podijelili u Baru, bio je veoma ljut i nije štedio grube riječi na naš račun. Kasnije smo postali veliki prijatelji. Brod je bio namijenjen cijeloj Crnoj Gori, a mi to nijesmo znali. Samo dva dana poslije zemljotresa u Bar je iz Sarajeva stigao i kombi sa radio stanicom i dva poznata novinara, Ante Strelovim i sportskim reporterom, Nikolom Bilićem. Tako je počeo Radio Bar, u tom kombiju, na mjestu današnje Pošte. Dali smo im neke dublje cipele, jer je padala velika kiša i nijesu mogli prići kombiju, međutim i te cipele im je odnijela voda, tako da smo svakodnevno, uz velike obaveze i tugu zbog izgubljenih života, imali i niz zanimljivih i šaljivih situacija, naročito u mjesecima koji su dolazili”, pričao je sa sjetom, ali i ponosom evocirajući uspomene, Jusuf Kalamperović.

Posebno teško suočavanje sa posljedicama katastrofalnog zemljotresa, bilo je za zaposlene u Barskoj bolnici, kojom je tada rukovodio sjajni barski intelektualac i doktor, iz plejade najstarijih i najuglednijih Barana, Ljubo Živković.

Njega je zemljotres, sa poznatim barskim šahistima, Batom Zečevićem, Maksimom Lutovcem i Momom Vukovićem, zatekao na benzinskoj pumpi, pred put na takmičenje u Danilovgrad.

“Zemlja je snažno podrhtavala, a okolne planine bile su obavijene prašinom, nečim što je ličilo na oblake dima. Vratili smo se odmah, prošli pored klonulog hotela ‘Agava’. Bio je to stravičan prizor, i čim sam se uvjerio da mi je porodica živa, uputio sam se prema bolnici. Tamo sam, na ulazu, ugledao dr Anta Martinovića. On je prvi stigao. Upravna zgrada, žargonski rečeno, bila je u komadima. Nova bolnica koja je rekonstruisana samo nekoliko godina ranije, bila je značajno oštećena. Znali smo da nas čeka težak i odgovoran posao. Svi naši zaposleni, i medicinsko i nemedicinsko osoblje, došli su bez poziva. Vrlo brzo smo donijeli odluku – svi pokretni bolesnici, koji su bili u boljem stanju, otpušteni su, a teže i nepokretne pacijente, kao i djecu, evakuisali smo na obližnju zaravan. Bilo je 100 kreveta i 100 bolesnika pod vedrim nebom. Sreća da je bio sunčan dan i ne tako hladna noć, ali vrlo traumatično iskustvo, jer su u velikom broju pristizali teško ranjeni i povrijeđeni u zemljotresu. Uslijedile su hirurške intervencije na otvorenom. Za šefa Prijemno – trijažnog odjeljenja odredili smo čuvenog hirurga dr Danila Malića, koji je obilježio hirurgiju Bara i Ulcinja u drugoj polovini XX vijeka. Glavni operater bio je dr Toro Božović, koji je, na sreću, imao dvije specijalizacije, opšte hirurgije i ortopedije. Njemu su pomagali svi ostali ljekari, i na tom prostoru, prvog dana zemljotresa i noći, obavljeno je na stotine intervencija kod pacijenata sa  prelomima, iščašenjima, kontuzijama, potresom mozga… Bio je uspostavljen vazdušni most sa Titogradom, pa smo kolima prevozili teže pacijente do heliodroma na Žukotrlici, odakle su helikopterima odvoženi do Kliničkog centra u Podgorici. Bilo je teško sve to gledati, a svakog časa stizale su i vijesti da se broj poginulih povećava. Nedostajala je krv, uprkos rezervama. Maturanti Kragujevačke gimnazije, koji su bili na ekskurziji u Čanju, odmah su reagovali i došli da daju krv, a pridružili su im se i naši davaoci. Nijesmo imali niti jednog šatora, već su naši radnici uspjeli da ‘sklepaju’ ritu koja je ličila na šator, a montirali smo je ispod jedne masline i napisali ‘Štab’. Taj štab su činili dr Žarko Ivanović, dr Anto Martinović i ja, a za stolom u šatoru pisar, moj brat, koji je bilježio sve što se dešavalo na dnevnom nivou, kao i naredbe i obavještenja koja smo dobijali od opštinskog štaba”, kazao je dr Živković, koji je istakao da je to bila neprospavana noć za sve, pacijente i osoblje. Sa suzama u očima ispričao je da je sjutradan ujutro ispred bolnice stigao kombi sa konzervama, hlebom i crvenkastim sirom, koji je poslao tadašnji istaknuti funkcioner i direktor ‘Primorke’ Veljko Vlahović, a zaposlene djevojke su skuvale čaj.

“Bio je to prvi obrok poslije zemljotresa i nešto najslađe što pamtim da sam pojeo u svom životu, jer taj, ‘veličanstveni’ doručak imao je ukus dobrote i ljubavi. Već popodne stigli su Slovenci koji su nam pomogli da montiramo poljsku bolnicu. Došli su kompletno opremljeni, nijesmo imali nikakvu obavezu prema njima, naučili su nas kako se ide u ugroženo područje, dakle, o njima nijesmo, kao nekakvi domaćini, imali nikakvih obaveza. Pomagali su nam vojnici JNA, a uz podršku Crvenog krsta iz Njemačke, vrlo brzo je montirana montažna bolnica i već početkom maja svi bolesnici su se našli u njoj. Tada smo već mogli da radimo u humanijim uslovima, a pridružila nam se i fantastična ekipa ljekara iz Šapca, koji su preuzeli sav posao i pružili nam priliku da se malo odmorimo. Doktor Anto Martinović me vedrim duhom, praktično, održavao u životu. Primali smo u goste najveće rukovodioce ondašnje Jugoslavije, generale JNA, brojne novinarske ekipe, predstavnike Međunarodnog Crvenog krsta i polumjeseca, Karitasa, Malteškog reda… Prvih dana nakon zemljotresa u posjeti nam je bila i delegacija Svjetske organizacije iz Ženeve. Ja sam bio obučen u jedan džemper, sa nekom kapom gurnutom na glavi, a dr Žarko Ivanović, uvijek gizdavo i lijepo, još je znao i njemački jezik. Svi su se za informaciju obraćali njemu, a i ja sam malo razumio njemački, i shvatio da im Žarko daje tačne podatke, ali i ne naročito precizno, pa sam prevodioce zamolio da predstavnicima iz Ženeve, kažu da je dr Žarko ‘zadužen’ za sliku, a ja za ton. Kada su to preveli, nastao je opšti smijeh, grljenje i ljubljenje, a naši gosti su nam narednih dana obezbijedili sve što nam je bilo potrebno”, ispričao je dr Ljubo Živković, potvrđujući, da vedar duh nije napuštao Barane, uprkos brojnim nedaćama sa kojima su bili suočeni.

Čedo Ratković je bio predsjednik Opštine Bar od 1984. godine, obavljao je kroz cijeli profesionalni, radni vijek, važne društveno – političke funkcije, a u vrijeme katastrofalnog zemljotresa bio je na čelu poznatog trgovinskog preduzeća “Izbor”, tadašnjeg najznačajnijeg, jedinog  trgovačkog lanca.

“Poslije civilne zaštite, bolnice, gdje su zbrinjavani bolesni i ranjeni, treći važan segment je snabdijevanje stanovništva hranom. ‘Izbor’ je bio moćno preduzeće, sa preko 500 zaposlenih, dvadesetak samoposlugai i četrdeset prodavnica. Obišli smo sve objekte, koji su bili u veoma lošem stanju, sa slomljenim izlozima, sva roba je bila na podu, mnoge prodavnice su bile van funkcije i bilo je rizično boraviti u njima. Ali, na sreću, bilo je puno ljudi spremnih da pomognu, a entuzijazam kojem sam svjedočio bio je nevjerovatan. Mogu ga uporediti samo sa ambijentom i elanom koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata kada je obnavljana zemlja. Odmah smo uspostavili snabdijevanje i Bar je bio sa te strane zbrinut, što je bilo veoma važno. Pojedine prodavnice su, zbog sigurnosti prodavaca i kupaca, bile zatvorene i bio im je zabranjen rad. Tada nijesam toliko vodio računa o tome, bio sam mlad i smatrao sam da i po cijenu rizika, treba da radimo, pa smo neke prodavnice otvorili. Shvatio sam kasnije, kada nam se ponovo dogodio jači zemljotres, u maju, da su oni koji su donijeli takvu odluku bili u pravu. Ali, radili smo neprekidno, imali smo veliko skladište u Sokolani u kojem se prodavala roba koja je dolazila kamionima, što je bilo značajno, jer domaćinstva nijesu imala velike zalihe u hrani”, kazao je Čedo Ratković.

Jusuf Kalamperović je naveo nekoliko primjera koji potvrđuju ogromnu solidarnost i humanist ljudi širom Jugoslavije. Zbog toga smo, svi mi koji smo doživjeli to razdoblje i svjedočili tome, istakao je, veliki jugonostalgičari.

“Nakon samo tri ili četiri dana od zemljotresa, čim je profunkcionisao saobraćaj, u Bar su  stigla dva ogromna šlepera sa ciglama, i pismo, jer su telefonske linije bile u prekidu. Poslao ih je pokojni Ilija Vojvodić iz Kikinde, čiji su roditelji sa ovih prostora, i napisao: ‘Drugovi, nemam što u ovom trenutku da vam pošaljem, možda će vam valjati ove cigle’.  Drugog dana u šator Štaba dolazi čovjek koji je kazao da je iz Županje. ‘Na televiziji vas je video moj direktor Stjepan Sekur (moj kolega sa fakulteta) i poslao vam je traktor’. Taj traktor smo odmah uputili u ‘Primorku’. Veliki problem je bila i voda za piće. Prva pijaća voda nakon zemljotresa u Bar je stigla brodom iz Dubrovnika. Izvanredan gest solidarnosti i pomoći, a znamo kako smo im, nažalost, uzvratili petnaestak godina kasnije. Kamioni sa raznovrsnom pomoći konstantno su stizali, između ostalih, i sa goveđim mesom, a mi nijesmo imali gdje da ga smjestimo jer je ‘Centrokop’-ova hladnjača bila puna. Dobrodušni čovjek, a uspješni privrednik, tadašnji direktor Zavoda za izgradnju Bara, Jovan Pavićević, tražio nam je da tu hladnjaču sa mesom poveze u Stari Bar i podijeli kovačima. Bila je to još jedna filmska scena, ovoga puta u Starom Baru – ljudi se okupili na ulici, Sunce zalazi, svi drže komade mesa u rukama i pjevaju”, sjeća se Kalamperović, koji je ispričao i anegdotu, kada je poznati barski inženjer uznemiren “uletio” u štab, gdje je bio i predsjednik Opštine, Blažo Orlandić (koji je bio izuzetan rukovodilac u tim vanrednim okolnostia) i saopštio da Lisinj gori i da je vjerovatno proradio vulkan. Mi svi, unezvjereni istrčavamo iz šatora i vidimo da na Lisinju zaista gori vatra. Međutim, ja koji potičem iz stare stočarske i poljoprivredne porodice, odmah sam shvatio da su čobani, koji to čine obično u aprilu, zapalili staru, kako bi nikla nova trava. Narod se na selu, iako je tamo bilo najviše žrtava, najbolje snalazio i prilagođavao. Vrlo brzo su počeli da rade i žive uobičajenim životom. Neću zaboraviti ni uspaničenog  načelnika Službe bezbjednosti koji nam je referisao da će morati da uhapsi hodžu, jer na propovijedi petkom širi paniku govoreći da nas očekuju novi zemljotresi. Sjutradan, 20. maja, desio se još jedan veći zemljotres, a u štabu se prolomio smijeh i čulo se ‘nemojte dirati hodžu’. Zaboravili smo sve to, ali i humanost i dobrotu koja je vladala. Žao mi je što tog Bara i takvih Barana više nema”, sa tugom konstatuje Kalamperović, koji je upozorio da se plaši da će u slučaju sličnih podrhtavanja tla izostati takav duh i zajedništvo, a da bi novi jak zemljotres (što se  realno može očekivati i na što upozoravaju stručnjaci) mogao, zbog neprilagođene gradnje, da izazove nesreće nesagledivih razmjera.

Dr Ljubo Živković je podsjetio da je u zbrinjavanju djece u tom periodu učestvovao, kako je naglasio, dobri, poznati doktor Vrška, a epidemiološku situaciju je pratio i kontrolisao HES Doma zdravlja, na čelu sa dr Petrom Vuksanovićem.

“Nijesmo imali značajnijih epidemioloških prijetnji, niti rizika, upravo zahvaljujući požrtvovanom radu, jer je na površinu isplivalo i izdominiralo ono najbolje u ljudima. Završili smo objekat Doma zdravlja, a kao investitor se proslavio moj školski drug Danilo Lekić, koji je bio direktor SIZ-a za zdravstvo, izgrađene su zdravstvene stanice u Virpazaru, Ostrosu, Đuravcima i Pečuricama. Krajem osamdesetih godina, kada je konačno završena obnova, u funkciju je stavljen novi Dijagnostički centar, gdje su danas smještene sve specijalističke službe, Laboratorija i Odjeljenje za fizikalnu terapiju”, istakao je dr Ljubo Živković.

“Sve to ne bismo postigli bez te neviđene solidarnosti, humanosti i odgovornosti. Ne smijem ni da pomislim što bi se desilo danas da nam se ponovi neki slični zemljotres, a desiće se, jer živimo na trusnom području, na kojem su se ovakve prirodne katastrofe dešavale u prosjeku svakih sedamdeset godina, počev od XIII i XIV vijeka. Gradovima su bile potrebne decenije da budu obnovljeni poslije takvih razaranja, a mi smo izgradili Bar vrlo brzo, upravo zbog te solidarnosti koje ne bi bilo bez Tita i ondašnje Jugoslavije. Sve ove važne objekte danas ne bismo imali, a mnogi od njih više, nažalost, nijesu u rukama naroda, već kod onih kojima ne pripadaju. Zaboravili smo na to vrijeme i nijesmo zahvalni za ono što smo dobili i što smo imali. Bojim se da u savremenom trenutku ne bi imali od koga da zatražimo podršku, a i nijesmo je dostojni, nakon svega što smo uradili. Stalno treba podsjećati i govoriti mladima o duhu zajedništva i solidarnosti koji su vladali, jer je to kruna svega, i napretka i razvoja, a zemljotresa je bilo i biće”, zaključuje Čedo Ratković.

The post Zemljotres 1979. – Solidarnost i etika obnovili Bar (I dio) first appeared on BARinfo.

Od 10 do 11 sati, na najteži momenat u novijoj istoriji Bara, sjećanja će evocirati, ali i svjedočiti o jednom drugačijem vremenu, vrijednostima i međuljudskim odnosima,  Jusuf Kalamperović, tadašnji komandat Štaba civilne zaštite i potpredsjednik Izvršnog odbora, dr Ljubo Živković, direktor Opšte bolnice i Čedo Ratković, direktor Trgovinskog preduzeća “Izbor”, koje je bilo zaduženo za snabdijevanje stanovništva.

Od 11 do 12 sati u studiju Radio Bara biće predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević , Miloš Šušter, koji je 27. aprila 1979. godine imenovan na funkciju potpredsjednika Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, kao i Vojo Banović,  predsjednik Omladinske organizacije Bara i komandant Omladinskog naselja stacioniranog u školi “ Meksiko”, kojeg su činile omladinske brigade iz cijele Jugoslavije.

Otvoreni studio Radio Bara, subota, 23 .marta, od 10 do 12 sati, emisija posvećena 45. godišnjici katastrofalnog zemljotresa sa uglednim i referentnim gostima. Urednica i voditeljka je Vesna Šoškić.

Emisiju možete gledati i na you tube kanalu Bar infa i Radio Bara, kao i na FB i Instagram stranici naših medija.

The post Otvoreni studio Radio Bara biće posvećen godišnjici katastrofalnog zemljotresa first appeared on BARinfo.

Ja znam da moji djed Milutin i baba Dolje nisu igrali šah i da sam prvi put vidio šahovsku tablu i figure, u ranom djetinjstvu, na stolu, u frizerskoj radnji Akuša Abazovića, koja se nalazila na samom ulazu u starobarsku čaršiju. I znam da je sve u meni, vezano za šah, samouko i samoniklo i da je ta čarobna igra moja najveća kreativna muka, bez koje bi, bez te muke, moj život bio, zacijelo, prazan.

Obećao sam Milanu da ću jednom govoriti o šahu, o mojim susretima sa velikanima ove igre koju su, vjerujem, izmislili bozi, ne za sebe, već samo za ljude. Jer šah kao muzika, muzika i ljubav, zna čovjeka učiniti srećnim.

A pošto nemam još mnogo vremena, evo tog teksta…

Bora Kostić

U proljeće 1953. godine, prije 70 godina, u Baru su radila dva šahovska kluba. U Starom Baru „Kod Mare Crne“ i na Pristanu, na Trgu, „Kod kafane Tomovića“. U goste nam je došao slavni velemajstor Bora Kostić, trostruki prvak Kraljevine Jugoslavije, svjetski putnik, poliglota, Nestor banatske ravnice. Simultanka je održana na Pristanu, u jednoj od onih italijanskih baraka, pored bioskopa. Imao sam 14 godina i veliku tremu. U središnjici partije, u približno izjednačenoj poziciji, počeo sam brzopleto da vučem nekoliko uzastopnih poteza, poslednji autobus za Stari Bar išao je u 18 sati i žurio sam da ne zakasnim. Iznad mene stajao je čika Bora, raširio ruke i grohotom se nasmijao: „A sada, mališa, kad si se usr’o, od remija nema ništa“ i povukao dobitnički potez. Ja sam se tužan vraćao kući i objašnjavao Adžiji i Saitu, našim đačkim prijateljima, što sam mogao i gdje sam pogriješio.

Mnogi misle da je velemajstor Bora Kostić poslužio nobelovcu Stefanu Cvajgu da napiše vanvremeni, blistavi „Esej o šahu“, a malo ljudi je znalo, čak i u ona davna vremena, da je boemska kraljica Skadarlije, pjevačica Divna Kostić, bila njegova kći.

U mom maglovitom sjećanju čika Bora je, tog barskog proljeća, bio beskrajno stari sijedi gospodin, a imao je samo 66 godina.

Viktor Korčnoj

Na početku 1954. godine bilo je neko toplo vrijeme i počeo se topiti led na Istoku. U Crnu Goru je došao mladi sovjetski šahista Viktor Ljvovič Korčnoj i odigrao nekoliko simultanki. Domaćin mu je bio sekretar Šahovskog saveza Crne Gore Blažo Sredanović, naš omiljeni drug i prijatelj. Simultanka je održana na terasi hotela „Rumija“ i, koliko se sjećam, Korčnoj je sve partije dobio. Bio je dragi, mladi čovjek u lakom sivom odijelu ruskog kroja. Kasnije će on postati jedan od najboljih šahista svijeta i biće četvorostruki prvak SSSR-a.

Godine 1976. emigrirao je i preselio se u Švajcarsku i igrao mnoge turnire po svijetu. Blažo Sredanović će mi ispričati neobičnu anegdotu. Sredinom osamdesetih, kada je on uveliko bio Amerikanac, Korčnoj je igrao simultanku u San Francisku. Blažo je, u publici, iza Korčnoja, glasno komentarisao neku poziciju, a Korčnoj je, ne okrećući se, na čistom srpskom jeziku, koji je inače tečno govorio, rekao: “A kada si ti, Blažo, zbrisao?” Poslije 30 godina, a u međuvremenu nisu se ni vidjeli ni čuli, on je sekretara ŠSCG prepoznao po govoru i glasu. Malo je reći: fantastično!

Korčoj je bio u Baru krajem 1984. za vrijeme velemajstorskog turnira u Titogradu. Na fotografiji sa te simultanke vide se majstor FIDE Milan Minić, bivši pionirski prvak Crne Gore, majstorski kandidat Milan Vujović i velemajstor duha Božo Ulićević, a u publici mlađani Saša Stevović i dječak sa zelenom jaknom, moj sin Nebojša. Desno, iza Korčnoja, čovjek sa naočarima je gospodin Ilija Vučković, kultna istorijska ličnost Bara, veliki zaljubljenik u šah i naš prijatelj.

Korčoj je bio beskompromisni borac, svaku partiju je igrao na pobjedu i nije se ljutio što je zaslužio nadimak „grozni“. Šah je doživljavao i kao umjetnost, a šahovsko takmičenje kao vrhunsku estradnu predstavu. Na partije je dolazio besprekorno odjeven, uvijek odijelo i uvijek kravata. Danas je sve drugačije. Na Evropsko prvenstvu, na Kritu, u našem meču sa Norveškom, velemajstor Magnus Karlsen, budući prvak svijeta, bio je u farmericama, a na nogama je imao papuče iz kupatila.

Korčnoj je imao veliki broj obožavalaca i fanatičnih navijača. Jedan od njih je bio naš nikad zaboravljani drug, inženjer Rašo Marojević. Proslavio ga je sin Igor, dobitnik „Pekićeve nagrade“ za književnost.

Poslednji put sam vidio „strašnog“ Viktora u Rogaškoj Slatini, na prvenstvu Evrope za seniore, igrači stariji od 65 godina. Bio je najstariji učesnik turnira, ali ga to nije smetalo da ostvari najbolji rezultat na prvoj tabli. Sjedio je prekoputa i igrao sa Bonjom. Nije ustajao, okretao je brojanicu, a na licu i usnama imao neke neobične pokrete koji su me podsjećali na parkinsonizam. Pored njega je bila njegova vjerna druga, gospođa Petra Leverik. Bonju nije pobijedio, a mi smo u tom meču sa Švajcarskom slavili 3:1 i osvojili bronzanu medalju. Neka bude upamćeno, reprezentacija Crne Gore je igrala u sastavu: Ivanović, Živković, Raičević, Dragašević.

Mihail Botvinik

Krajem 1971. godine ukazana nam je velika čast. U Baru je igrao simultanku bivši prvak svijeta Mihail Mojsejevič Botvinik, koji je tu titulu, sa malim prekidima, nosio 15 godina. Bio je naučnik, vrhunski intelektualac, zvali su ga, ne bez razloga, „patrijarh sovjetskog šaha“. Za našeg proslavljenog velemajstora Aleksandra Matanovića, on je najbolji igrač u istoriji šaha.

Na fotografiji sa te simultanke, vidi se da je iznenađen mojim „volškim gambitom“. Do mene sjedi profesor Momo Vuković, šahovski majstor, jedan od najvećih intelektualaca koje je Bar ikada imao. On gleda u zenicu Botvinika. Do njega je moj brat Ivan. Bio je prvokategornik i volio je beskrajno šah. Odigrao je hiljadu brzopoteznih partija sa Milenkom, u gostoljubivom domu Ratkovića, u Rapu.

Anatolij Karpov

Kada je svjetski prvak Fišer odbio da igra meč za titulu, prvakom svijeta je proglašen, bez borbe, velemajstor Anatolij Jevgenevič Karpov. U Baru, u Sutomoru, tog ljeta 1975. igrao se Otvoreni šampionat Crne Gore, na kome je naš Bato Zeka osvojio drugo mjesto i na simultanci Karpova, koja je održana u hotelu „Agava“ igrao je veliki broj najboljih crnogorskih šahista. Na fotografiji je Karpov nalik na tinejdžera, krupni čovjek pored njega je Drago Popović, međunarodni šahovski sudija, predsjednik ŠSCG, a do njega Čedo Ratković, naš veliki drug i prijatelj, predsjednik šahovskog kluba, kasnije predsjednik Opštine Bar, iz porodice osnivača šaha u Baru. Onaj mladić što sjedi prvi slijeva je, najvjerovatnije, dr Živković. Na toj simultanci Karpova smo pobijedili prof. Lutovac i ja i ta dva poraza su bili jedini porazi koje je Karpov doživio na simultankama odigranim tada u Crnoj Gori.

Kada je, poslije desetak godina, Karpov ponovo boravio ovdje, u pratnji publiciste i putopisca Dimitrija Bjelice, i kada su se, slučajno, sreli na Svetom Stefanu, Karpov je, rukujući se sa profesorom Lutovcem, rekao da nema potrebe da se predstavlja, on zna da je „od tog brke“ izgubio na simultanci u Baru.

Karpova sam vidio 1986. na velikom turniru u Bugojnu i na Olimpijadi te godine u Dubaiju. Znao je ko sam i nije me trebalo predstavljati. Pamte se pobjede, a naročito porazi.

Vasilij Smislov i Tigran Petrosjan

Bar je liječio rane koje mu je nanio strašni zemljotres, a već u jesen 1980. održan je velemajstorski turnir, najjači pojedinačni turnir odigran te godine u svijetu. Na njemu su učestvovala dva svjetska prvaka, Vasilij Vasiljevič Smislov i Tigran Vartanovič Petrosjan. Njihovo učešće obezbijedio je, ličnim angažovanjem, jugoslovenski ambasador u Moskvi, gospodin Marko Orlandić. Sa Petrosjanom sam izgubio u jednoj borbenoj partiji i to je bio moj jedini poraz na tom turniru. A Adžije i Saita više nije bilo među nama da „požale ka da bi pomogli“.

Na slobodni dan Božo i Mikica su izveli Petrosjana u šetnju i pokazali mu starobarsku čaršiju i Stari grad. Objasnili su mu da su te ruševine nastale prije 102 godine, kada je crnogorska vojska oslobodila Bar od Turaka, poslije 307 godina Otomanske okupacije. Petrosjan je bio oduševljen i sve goste kafane „Kod Oma“ častio je pićem. Iz njega je isplivao neki zapretani jermenski atavizam. Prije partije sa Smislovom rekao mi je Jusuf, moj odani prijatelj, koji je bio direktor turnira, da je tog jutra šetao Čanjem sa Smislovom i Petrosjanom, da su hvalili turnir i moju igru. Zato me moli da igram mirno i da mu se čini da Smislov tu partiju neće igrati na pobjedu. Dok sam duboko razmišljao u jednoj mirnoj „poluslovenki“ kod 18. poteza, čuo sam duboki Vasjin glas: Ja predlagaju ničiju (Ja predlažem remi). Taj remi mi je obezbjeđivao siguran put do titule. Bio sam totalno zbunjen, ustao sam, rukovao se, u publici je bio aplauz punog školskog amfiteatra. Prišao je i Bonja. Sjećam se da je rekao: “Doktor je zbunjen, pomislio je da je Smislov izgovorio – ja prehladio juče, pa nije znao kakvu terapiju da propiše”.

Predsjednik opštine, gospodin Blažo Orlandić, priredio je prijem za Smislova i Petrosjana u svom kabinetu koji se tada nalazio na spratu današnje Carine. Pila se kafa i neko piće. Predsjednik je goste ponudio da telefoniraju svojim porodicama u Moskvi. Kada je draga sekretarica Mika dala vezu Petrosjanu on je uzeo slušalicu i zagrmio: Rona, to skandalj, to skandalj! Bio je ljut jer nije uvršten u reprezentaciju zbornaje za Olimpijadu na Malti. A kada je vezu dobio Smislov, on je glasom koji je podrhtavao, šaputao: Moja ljubimaja, moja ljubimaja…

Na završnoj svečanosti, koja je bila svojevrsni glamur, Petrosjan je dobio pehar i lovorov vijenac, a Smislov je baršunastim baritonom pjevao „Volgu“ i „Oči čarnije“. Bilo mi je posve jasno: Petrosjan je mogao biti svjetski prvak jer je imao ogromno šahovsko znanje i jer je bio neustrašivi ratnik i borac, tigar, a Smislov jer je bio živa enciklopedija šaha i jer je imao raskošnu slovensku dušu i dobrotu, pred kojima su morale stati sve galije carske.

Boris Spaski

Za vrijeme velemajstorskog turnira u Nikšiću, 1983. godine, poželjeli smo da nam dođe u goste bivši svjetski prvak Boris Vasiljevič Spaski. Simultanka je održana u hotelu „Topolica“. Spaski je došao namrgođen i umoran, bilo je vidljivo da mu put od Nikšića do Bara, preko Titograda i Petrovačkih strana, nije lako pao. Tražio je da osvjetljenje bude bolje i samo 20 tabli. Tu simultanku sam otvorio i pozdravio ga, vjerujem biranim riječima. Za sve to vrijeme moj sin Nebojša me držao za ruke. Atmosfera je bila, blago je reći, mučna. Po završetku simultanke, Spaski je tražio šofera i odmah se vratio u Nikšić. Nije nam pružio priliku da porazgovaramo i zajedno popijemo kafu, da pokažemo bar nešto od gostoprimstva. Pomislio sam: Ovdje od „šahovskog Puškina“ nema ni traga.

U maju 1986. godine bio sam pozvan da budem gost na velikom velemajstorskom turniru u Bugojnu, posledna tri kola, bio sam predsjednik ŠS Jugoslavije. Taj turnir je imao 16. kategoriju FIDE i bio najjači turnir koji je ikad igran, sa prosječnim rejtingom od, za to vrijeme, nevjerovatnih 2628. Tog jutra sjedio sam na terasi motela „Akvarijum“ sa gospodinom Domaćinovićem, dugogodišnjim predsjednikom Opštine Bugojno, dušom tih čuvenih bugojanskih turnira. Manjeg čovjeka, a većeg domaćina, u životu nisam vidio. Iz vedrog neba sa ponekim oblačkom, počela je da pada kiša i ja sam, gotovo odsutno, izgovorio: “Anđeli se kupaju”. Spaski je sjedio za susjednim stolom, podigao je glavu i rekao: Angli kupajuca i prešao za naš sto. Tu prelijepu metaforu prvi put čuje i misli da je nema u ruskom jeziku. A onda me upitao: “Doktore, a kak vaš rebjonok?” Vidjevši da sam zbunjen, pojasnio je: “Onaj dječak duge plave kose što vas je držao za ruke na onoj simultanci u Baru”. Onaj namrgođeni Spaski, zapamtio je taj, gotovo trivijalni, detalj. Doktore, rekao sam, falio si, ovo je, ipak, „šahovski Puškin“.

Nedavno sam u romanu „Brizbejn“ mladog ruskog pisca Vodolazkina naišao na jedan zanimljiv pasaž. Njemački baštovan koji ljubi knjigu i tečno govori ruski jezik divi se mekoti i melodičnosti ruskog jezika, tog jezika koji je govorio i pisao Puškin. I dodaje: A možda Puškin uopšte nije živio i bio je plod mašte ruskog naroda da sanja divan san o sebi.

David Bronštajn

Po preporuci Svetozara Gligorića ugostili smo, krajem osamdesetih, čuvenog velemajstora Davida Jonoviča Bronštajna, sa suprugom. Ljubazni i dragi „her Simović“ se postarao da bračni par Bronštajn dobije najljepši apartman u hotelu „Topolica“ sa pogledom na zaliv i Madžaricu. Njima je ovo bio, na neki način, bračni medeni mjesec i, poslije mnogo godina, prvi izlazak „u svijet“. Proveli smo desetak nezaboravnih dana, slušajući ovog bajkovitog čovjeka.

Imao je težak život, teško djetinjstvo i mladost. U Staljinovo doba nije bilo lako biti Jevrej i imati prezime koje podsjeća na Trockog. A tek u Velikom ratu biti u okupiranoj Ukrajini… Da nije igrao šah, ne bi bio među živima. Sa ogromnim zanosom i ponešto tuge, govorio je o onom antologijskom meču za titulu svjetskog prvaka sa Botvinikom, 1951. godine, koji je izgubio, iako je rezultat na kraju bio 12:12. Odlučujući poraz doživio je u pretposlednjoj, 23. partiji tog meča. Veoma je cijenio i poštovao Gligorića, bili su istih godina i veliki prijatelji, ali za tablom ljuti protivnici. Hvalio je Talja i smatrao ga najboljim šahistom svih vremena. Znao je da on ima natprirodnu snagu hipnoze koju je nemilice trošio u bolesti i stilom svoga života.

Ugostili su ga Čedo, Sveto, Miloš. U dnevnom boravku njihovog apartmana svakog dana je bila puna košarica zlaćastih mandarina i pomorandži koje je tog jutra uzbrala nevidljiva ruka Vlada Lukšića.

Osoblje hotela se trudilo da im ništa ne fali i da nas pamte po dobroti i ljubavi.

Poslije nekoliko dana dobio sam razglednicu iz Moskve, sa Arbata: riječi zahvalnosti ispisala je mlađana supruga Davida Bronštajna, Tatjana, kćer njegovog saborca i prijatelja, velemajstora Isaka Boleslavskog.

Bronštajn i Korčnoj su, mnogi misle, najbolji šahisti u istoriji šaha koji nisu bili svjetski prvaci.

Gari Kasparov

Na Olimpijadi u Dubaiju 1986. bio sam svjedok veličanstvene pobjede našeg Ljubojevića nad Karpovom u jednoj „španci“ koja dotad nije viđena a imala je ukus i aromu Čubure, Savamale i Dorćola. Tamo sam dane provodio u društvu Draška Velimirovića, našeg selektora i Gligorića, koji je bio počasni gost Olimpijade. Bili smo u istom hotelu sa sovjetskim šahistima. Novi svjetski prvak Gari Kasparov je kočoperno hodao i napadno gestikulirao. Gliga je bio ljut na njega, ljut i uvrijeđen. Kasparov nije birao riječi, optuživao ga je da je najveći krivac što nije postao svjetski prvak prije dvije godine i što je, kao glavni sudija, prekinuo onaj meč sa Karpovom, zbog totalne fizičke iscrpljenosti svjetskog prvaka. Gliga je bio spreman da prihvati njegovo izvinjenje „on je još uvijek mlad i zelen“. Uvjeravao nas je da je Kasparov veliki talenat i veliki igrač ali da ima rušilački karakter i da će uskoro postati „Hitler svjetskog šaha“. I nije mnogo potrajalo, ove riječi su se obistinile. FIDE se naprosto raspala, sve je doživjelo inflaciju a titula svjetskog prvaka u šahu mogla se osvojiti „na penale“.

Kasparov je bio glavni zagovornik da se reprezentacija SR Jugoslavije suspenduje i vrati iz Mađarske sa Evropskog prvenstva 1992, a 1999. godine je aplaudirao kad su padale bombe po Srbiji i Crnoj Gori.

Bio sam iznenađen kada sam nedavno na fejsbuku našao prijateljsku čestitku našeg Bonje kojom Kasparovu čestita 60. rođendan. Razumio sam da je to on učinio kao šahista profesionalac i da je to gest njegove uzvišene lične dobrote i čin hrišćanskog milosrđa i oprosta. Kasparov se svojski trudio da pokaže da nije naš prijatelj.

Srećko Nedeljković

Za vrijeme revanš meča Fišer – Spaski, održanom na Svetom Stefanu i u Beogradu, bio sam šef ljekarskog konzilijuma na ostrvu. Tog 2. septembra 1992, Fišer je, poslije 20 godina od Rejkjavika, povukao prvi put potez u zvaničnoj partiji. Na moj 54. rođendan.

U sali „Maestrala“ očekivali smo taj trenutak. Prišao mi je prof. dr Srećko Nedeljković, intermajstor, i zabrinuto govorio da će ovo biti veliki blam, da onaj čovjek na bini, prekoputa Spaskog, nije uopšte Fišer jer on ni likom ni hodom, ni govorom ne liči na njega, dodajući da je pravog Fišera upoznao na Islandu prije 20 godina. Fišer je maestralno odigrao tu „španku“ i dobio u velikom stilu. Profesor Nedeljković je ujutro ušao u moju ambulantu, na kafu. Htio je da se izvini: “Kolega, ono je, ipak, pravi Fišer”.

I tu ću ispričati jednu posve ličnu priču. Bio sam student poslednje godine medicine. Povodom Dana medicinara igrali smo meč sa profesorima fakulteta, na Dekanatu. Moj protivnik je bio prof. dr Srećko Nedeljković, osnivač interventne kardiologije u Srbiji, poznati šahista, reprezentativac Jugoslavije. Sa silnim respektom igrao sam tu partiju i aktivnom igrom na daminoj strani uspio da remiziram. Bio je to moj veliki uspjeh jer sam bio obični prvokategornik. I sada, poslije više od 30 godina, pijem kafu sa prof. Nedeljkovićem, na ostrvu, daleko od Dekanata. I dešava se čudo. Profesor se sjeća naše partije i tog aktivnog poteza pješakom na a5. Da, kaže, sjećam se kao da je bilo juče. Šahisti su velika tajna.

Kada je Fišer poslije pete partije počeo da igra slabije i da u trećem satu igre djeluje pospano, organizatori su se uspaničili. Gazda Jezda me zamolio da se obratim Fišeru. Napisao sam mu pismo naslovljeno: Svjetskom prvaku. Preporučio sam da aktivnije živi, da se pokrene iz svog apartmana, da šeta, da se kupa u moru. I, naročito, da vodi računa o ishrani i da, obavezno, iz menija izbaci pasulj prebranac, koji je ovdje otkrio i konzumirao u velikim količinama. Sve je narednih dana Fišer ispunio i meč je nesmetano nastavljen.

Spaskog sam svakog dana sretao u restoranu i srdačno smo se pozdravljali a jednom sam njegovom sinu, Borisu junioru, ukazao ljekarsku pomoć.

Na Svetom Stefanu, sve vrijeme, bio je i Bonja. Bio je član Apelacione komisije. Izvještavao je sa meča, a naveče na TV, komentarisao i prikazivao odigrane partije. Prisustvovao je jednom neobičnom susretu. Spaski je na ostrvo, kao ličnog gosta, doveo starog velemajstora Andre Lilijentala, svog prvog šahovskog učitelja, koji je tada imao preko 80 godina. Želio je da ga upozna sa Fišerom. Pružajući ruku Fišer je izgovorio: “Pješak nosi na f6!” Taj pobjednički potez, žrtvujući damu, povukao je Lilijental u neko davno vrijeme u partiji sa svjetskim prvakom Kapablankom. Bilo je to dovoljno za upoznavanje.

Kada sam poslije 24 prelijepa dana provedena na ostrvu, na kome se vrlo galantno živjelo, predao ključeve na recepciji, mislio sam da moje dugove neće moći da isplate ni masline ujaka Sima. Šef recepcije je zaželio srećan put i rekao da je sve častio gazda Jezda.

***

Igrao sam četiri partije sa četiri prvaka svijeta i ostvario rezultat 2:2. Za jednog ljekara iz provincije, to i nije tako loše.

Kretao sam se godinama u društvu šahista, velikih i malih, i osjetio i proživio atmosferu šahovskog takmičenja. Pišem ove retke, kišni je dan pod Kurilom, i sve više sam uvjeren da nam je, Maksimu i meni, onaj Baranin, onomad, udijelio veliki komplimenat i priznanje.

Milan je u svom blogu zapisao: “Ovaj život je prelijep, jer je jedini i neponovljiv.”

Mi svi imamo dva života, a onaj drugi počinje kad shvatimo da imamo samo jedan.

The post Dr Ljubo Živković: Šahisti su velika tajna first appeared on BARinfo.

Fugit irreparabile tempus.

Direktor naše gimnazije bio je profesor Nikola Lekić. On je snagom svoje harizme i ogromnim ugledom, donio Baru gimnaziju kao srednju školu te daleke 1953. godine. Bio je vrsni intelektualac i apsolutni autoritet, a uz to i persona. Predavao nam je filozofiju i logiku, a povremeno i ruski i latinski jezik. Preda mnom je jedna davna slika: oporavljao se od lakšeg moždanog udara i sjedjeli smo na terasi Internog odjeljenja. Bila je duga ljetnja noć. Pričali i filozofirali. Mučila nas je tajna smisla ljudskog života. Sjećao se djetinjstva i mladosti, svojih Seoca i Crmnice, predratnih studentskih demonstracija na Beogradskom univerzitetu. Ponosio se porodicom, teta Milkom i svojom djecom, govorio da je imao zanimljiv i bogat život, da je bilo i teških dana, ali da nikad nije dozvolio da se padne, ponos i dostojanstvo su bili iznad svega. Pominjali smo Erosa i Tanatosa i složili se da misao o smrti nije data svima, ona je data izabranima: što je čovjek veći, veća je smrt u njemu. Pričali smo o dobroti i ljubavi i da se možda baš u njima, u dobroti i ljubavi u sebi i oko sebe, nalazi smisao ljudskog života. Moj voljeni, veliki direktore, ispisujem vam odu zahvalnosti.

Profesorica Vida Vučinić predavala nam je njemački jezik i njemačku književnost i bila razredni starješina onog mješovitog VIII 1 odjeljenja. Bila je velika gospođa i velika dama. Kod penzionerskih dana redovno sam je posjećivao, živjela je u onoj kući u Sutomoru, na samoj obali mora. Srce je slabilo i popuštalo, ali je mentalno bila cibra. Prevodila je neku neobičnu knjigu njemačkog autora “Sto najvećih žena u istoriji čovječanstva”. Listao sam taj radni tekst. Na posljednjoj stranici našao sam zabilješku njenog zeta, mladog holandskog intelektualca Gerda Vestervina: “Gospođo Vido, knjiga vam je lijepa, ali u njoj nedostaje poglavlje o stoprvoj velikoj ženi, nedostaju biografski podaci o vama.” Bili smo zagledani u azurno more i pjenu vala sutomorske lagune, osjećao se miris algi i soli. Rekla mi je da joj je želja da posljednja slika u njenom oku bude ovo nebo nad horizontom i beskraj plave vode.

Profesor Andrija Miranović je bio razredni starješina našeg VIII 2 odjeljenja, predavao je latinski jezik. Ostao je upamćen kao legendarni profesor Barske gimnazije. Godinama sam bio njegov lični ljekar. Kada smo proslavljali 40 godina mature teta Jovanka mi je dozvolila da starog profesora odvedem na našu svečanost. U toku večere, u “Sambi”, naglo mu je pozlilo i u obližnjem Domu zdravlja satima smo ga reanimirali. Kada je, pred zoru, došao sebi i mogao da sjedne, ispričao mi je da je želio da nas pozdravi, da kaže da je on nekada bio profesor Andrija Miranović, da je dugo vjerovao da je najbolja generacija njegovih đaka bila nikšićka matura iz 1953, ali da je sada, sasvim siguran, da je to i generacija prve barske mature i da te dvije generacije stavlja u istu ravan. Za uspomenu ostavio mi je nezaboravna sjećanja i stotinak latinskih sentenci ispisanih njegovim kaligrafskim rukopisom. I osjećanje časti da sam bio njegov đak i da smo bili prijatelji.

Prve godine, i samo te godine, srpskohrvatski jezik i književnost predavao nam je mladi profesor Novak Vuleković. Pitali su malog Amosa Oza što želi da bude kada odraste, rekao je: Želim da budem knjiga. Kada sam pročitao ovu anegdotu u autobiografskom romanu čuvenog izraelskog pisca “Vreme ljubavi i tame”, sjetio sam se tog našeg mlađanog profesora književnosti, koji nas je, u razgovorima na časovima, u literarnoj sekciji, na neki opsenarski način uvodio u svijet knjige i avanturu čitanja, otkrivajući nam i svu ljepotu napisane i izgovorene riječi i kojemu sam, i danas, zahvalan na ostavljenom amanetu: Jezik je moja otadžbina a svaka napisana i izgovorena riječ je teška kao postanje.

Istoriju nam je predavao profesor Pavle Vujović. Bio je to jedan izuzetno korektan čovjek i to zahtjevno štivo predavao je bez dogmi na, za to vrijeme, neuobičajen i neoktroisan pristup učiteljici života. Ja nisam volio istoriju, činilo mi se da nju uvijek pišu pobjednici i da nije apostol istine, a ni ona, bogme, nije voljela mene. Za te tri godine imao sam najmanje po jedan poen više nego što sam zaslužovao i bila me je pomalo sramota zbog tih nezasluženih darova. Profesor Pavle Vujović ili kako smo ga mi u našem žargonu zvali “zet popa Pavla” bitno je uticao da studiram medicinu i da budem ljekar i zato sam mu neizmjerno zahvalan. Da sam postao inženjer elektrotehnike sada bih nešto znao o osiguračima i sklopki, ali bi to, zacijelo, bila velika greška.

Profesora geografije Voja Jovanovića malo ko pamti. Bio je to sredovječni gospodin, ozbiljnog lica, uvijek u odijelu i uvijek kravata. Na njegovim časovima vladala je kamerna atmosfera, nije bilo šala i doskočica. A kada sam jednog dana, na času, pročitao svoj seminarski rad o Indiji i, zapravo, prepričao, sa mnogo citata, roman od Luisa Bromfilda “Kiše dokaze” i svjedočio o monsunskom urnebesu Rančipura i o susretima sa prelijepim Indijkama čiji su irisi boje crnog dijamanta, u velikim bistim očima nalik na bistro plavo nebo Kašmira, taj naš profesor, naizgled ledenog lica, bio je toliko uzbuđen da nije umio da izgovori najobičniju rečenicu, a meni je ekspresno betonirao ocjenu iz geografije, za čitav život.

Krajem devedesetih, u Dvorcu kralja Nikole, otvorio sam izložbu ikona naše profesorice, gospođe Dušanke Novićević. Ikone je radila originalnom jedinstvenom tehnikom, koža i mozaik, inspirisana mozaicima iz crkve Svete Katarine na Sinaju. Sjutradan smo bili gosti ugledne prodice Mila Nikočevića, na Mirovici, još jednog od onih prvopozivaca. Sjetili smo se minulih dana i naših minulih profesora i drugova. Poklonili smo joj “Spomenicu Barske gimnazije” i ispisali Isidorine riječi: Od mnogih teških stvari u životu ljubav je najteža. Gospođa Novićević je predavala fiziku. Porijeklom iz Šumanovićevog Šida bila je nalik na njegove slike, ljepotica. Bila je najljepša žena Bara. Na njenim časovima mi smo ćutali, slušali i gledali i bili opčinjeni njenom zamamnom ljepotom. Njen suprug, gospodin Mićun, bio je inženjer agronomije, markantni čovjek neobično krupne građe. Igrao je i šah, beskompromisno i agresivno i kada bi mu se pružila prilika bio je to kraljev gambit, do mata ili do golih kraljeva. Ni do danas nisam odgonetnuo tajnu koje to niti povezuju ljude i nisam odgonetnuo tajnu koje su to čarobne niti spojile tog našeg kršnog momka iz Plava i tananu grlicu iz Srema. Na jednom šahovskom festivalu u Istri, u vrijeme kada je Jugoslavija bila naša zajednička domovina, prišao mi jedan pelijepi mladić radoznalih očiju: Doktore, želim da vas pozdravim, ja sam sin Mićuna i Dušanke Novićević i igram za zemunsku “Mladost”. Danas je taj mladi čovjek Amerikanac i profesor na Oklahoma univerzitetu. A onaj iracionalni miro, sa ikona profesorice Dušanke Novićević, tekao je neprekidno. I da, poslije one barske izložbe dobio sam njeno pismo, sa zemunskog Gardoša, pismo otmene zahvalnosti. A njega će, znam, brižno čuvati moj sin Nebojša, dok ne izblijedi posljednje slovo. “Bar je bio zabit i teška provincija, a vi, moji učenici ste se trudili i sve činili da bude bolje i lepše. Dok su ostali hodali, vi ste leteli.”

Od svih naših nastavnika, iz tih davnih dana, sa nama su još njih dvoje: draga profesorica biologije Desanka Gvozdenović i dragi profesor crtanja Milo Vukčević. Nismo ih zaboravili i nas nekoliko preživjelih iz te slavne generacije želimo da ih pozdravimo i da im poželimo da još dugo uživaju u danima zasluženog mira i spokoja.

A naše gimnazije, našeg svetilišta, na Bauziku, ponad starobarske gornje džade, već godinama nema. Tamo gdje smo besjedili o Šlimanovoj Troji, opijali se mirisima iz Semiramidinih vrtova i bili omađijani raskošnim bojama kakvih nema ni u Teit galeriji, tamo je sada jedna zaravan, pustopoljina, tamo se parkiraju kola i za svečanih starobarskih dana prodaju jagnjad i odojci. Sa žalom prizivam Juvenala: Jesmo li to zaslužili? Dificile est satiram non scribere.

Zamolio sam Milana da ovaj moj tekst naslovi Vivat nostrum Gimnasium i tako se, bolje ikad nego nikad, rehabilitujem. Povodom 75 godina Gimnazije Maksim je organizovao nezaboravnu akademiju i ja sam, u ime svih generacija njenih učenika, pozdravio našu školu. Ponesen stihovima iz himne Gaudeamus igitur, vivat academia, vivat profesores, slavodobitno sam kliknuo: Vivat nostra Gimnasia, na što me profesor Miranović glasno opomenuo da sam pogriješio i u rodu i u padežu, jer je gimnazija u latinskom neutrum. Htio sam da umrem od stida. Pred odlazak na Itaku, pokušavam da se rehabilitujem i klikćem pravilno: Vivat nostrum Gimnasium!

The post O jubileju se i dalje govori: Vivat nostrum Gimnasium first appeared on BARinfo.

I evo, tu smo.

U subotu, 14. aprila 1979, rano u zoru, zazvonio je telefon u mom stanu. Sekretarica predsjednika Opštine je javljala da se hitno javim predsjedniku. Kada sam ušao u njegov kabinet, tamo je bila velika grupa oficira JNA visokih činova. Predsjednik Blažo Orlandić mi je dao jedan koverat, rekao da ga otvorim kada stignem u bolnicu i jednog pukovnika odredio da me prati. Na stepeništu drug pukovnik sa Eskulapovim zmijama na reveru uzeo me je ispod ruke: “Kolega, budite mirni, danas je u Bar došla GINA, Generalna inspekcija narodne armije, i izvodimo vježbu kako jedna društveno-politika zajednica organizuje život u ratnim uslovima. Vi treba da primijenite onu organizaciju koju ste predvidjeli u ratnom planu.” I podsjetio na riječi čuvenog ruskog ratnog hirurga profesora Pirogova: “Organizacija, a ne medicina, rješava sudbinu ranjenika u ratu.”

Po dolasku u bolnicu, odmah sam pozvao pomoćnika Marka B. i referenta za ONO i DSZ Novaka R, otvorili smo ratne planove i uključili službu hitnih pozivara. Uskoro su u onoj mojoj kancelariji u upravnoj zgradi na kapiji bolnice bili svi važni ljudi Medicinskog centra. Kada je posljednji ušao doktor Žarko Ivanović, direktor bolnice, ja sam ustao, izvadio papir iz one koverte i počeo da čitam: “Jutros u 5 sati neprijatelj je napao našu zemlju sa zemlje, vode i iz vazduha, i mi se nalazimo u ratnom stanju. Zdravstvena služba od danas prelazi na rad u ratnim uslovima i ima se strogo pridržavati doktrine ratne hirurgije i ratne epidemiologije.” I nastavio dalje da čitam. U sobi je vladala grobna tišina, ali kada su naše djevojke poslužile kafom i sokovima led se otopio i uskoro je svima bilo jasno da od rata tu nema ništa. Preko puta mene sjedio je stari dobri dr Vrška. Kada sam izgovorio “rat”, on je u onoj svojoj stolici potonuo i trebala mu je hitna reanimacija. Kasnije mi je ispričao da je u potpunosti doživio rat i da je brinuo šta će i kuda će sa onom djecom sa odjeljenja. A dr Žarko, takav kakvog ga je Bog stvorio, znao je iz prve da je to vježba i zbijao je šale: “Kada je Ljubo izgovorio rat, ja sam mislio ko od onih mojih Pristanjana ima neku dobru pentu, pa da zbrišem za Italiju.”  

Tog popodneva, za obavljenu vježbu, od GINE smo dobili visoku prelaznu ocjenu.

Sjutradan ujutro, 15. aprila, krenuli smo za Danilovgrad da odigramo šahovski meč. Profesori Momo Vuković i Maksim Lutovac i legendarni Bato Zeka. Taman što smo tankovali benzin, prolomio se strašni huk, zemlja je zaigrala, a zaigrala je i čitava konstrukcija benzinske pumpe. Lisinj i Rumija su se dimili. Zemljotres. Ispred naše zgrade bila je moja porodica. Bili su živi i zdravi. Hitno sam produžio za Stari Bar i prošao pored klonule “Agave”.

Na ulazu bolnice bio je već dr Anto Martinović, on je stigao prvi. Bolnica je bila teško oštećena, a ona upravna zgrada na kapiji bila je u komadima. Javili su nam da je stari Dom zdravlja pretrpio neznatna oštećenja. Nije bilo pozivanja, u rekordnom vremenu svi naši radnici i medicinsko i nemedicinsko osoblje bili su tu. Onu jučerašnju vježbu, koju smo uspješno odglumili, sada je trebalo odigrati uživo. In vivo. Brzo smo se dogovorili. Sve pokretne bolesnike uputili smo na kućno liječenje, a sve nepokretne sa krevetima iznijeli na onu zaravan ispod stare bolnice, koju mi Podgrađani zovemo Mala Mirovica. Stotinu kreveta i stotinu bolesnika pod vedrim nebom. Odlučili smo da sve intervencije izvodimo na parkingu ispred nove bolnice (tu je sada onaj natkriveni koridor). Za šefa prijemno-trijažnog odjeljenja određen je dr Danilo Malić, najiskusniji hirurg. Njegov zadatak je bio da određuje vrstu medicinskog postupka i stepen hitnosti. Glavni hirurg je bio dr Toro Božović, specijalista hirurgije i ortopedije, a pomagali su mu sve ostale kolege, istrumentalke i anestetičari. Sve do kasno popodne tu je obrađeno stotine i stotine fraktura i luksacija, kontuzija i distorzija, mnogo lacerokontuznih rana, potresi mozga, kraš sindromi. Pokrenut je i vazdušni most, najteže povrijeđene smo helikopterima transportovali za Titograd.

Imali smo nešto zaliha krvi, a maturanti kragujevačke gimnazije koji su bili na ekskurziji u Čanju došli su i bili dobrovoljni davaoci krvi.

A stizale su i crne vijesti, broj poginulih se povećavao.

Prije desetak godina pročitao sam “Historijsku čitanku” Miljenka Jergovića, tog velikog maga savremenog romana sa ex-YU prostora. U tom esejističkom štivu naišao sam na jedan neobičan pasaž. On govori kako je kao trinaestogodišnji dječak u Sarajevu doživio katastrofalni zemljotres na Crnogorskom primorju i doslovce navodi: učinjena je velika materijalna šteta ali, na sreću, nije bilo ljudskih žrtava. E, moj Miljenko, tada je nestao 101 ljudski život, a svaka smrt je po jedna propast svijeta.

Nismo imali šatore. Iz neke ratne rezerve neko je sklepao jedan šator, ritu od šatora. Na ulazu je ispisano: “Štab”, a unutra je bio pisaći sto, pisaća mašina i jedan indukcioni telefon koji se tu našao pojma nemam odakle. A tu je bio i moj brat Mićo koji je bilježio sve informacije i sve naredbe koje smo dobijali od Opštinskog štaba. Te noći niko nije oka sklopio. Znali smo da ćemo uskoro dobiti velike vojničke šatore, pa su vojnici iz garnizona i naši radnici počeli nasipati šljunkom i pijeskom onu zaravan ispod bolnice.

Epidemiološku ekipu Doma zdravlja predvodio je dr Petar Vuksanović, a iz Titograda je stigao u pomoć dr Ljumović, republički epidemiolog. Njih je tek čekao važni, odgovorni i dugotrajni posao.

Ujutro, u zoru, stigao je jedan kombi sa vrućim hlebom i nekim sirom u konzervama crveno-žute boje. To nam je poslao, rekli su, Veljo Vlahović. Naše djevojke su, ispod jedne strehe, skuvale čaj i taj veličanstveni doručak nikada neću zaboraviti. Imao je ukus dobrote i ljubavi. A onda su došli Slovenci, združena ekipa Crvenog krsta Slovenije, Ljubljana – Maribor. Ispod internog odjeljenja razvili su poljsku bolnicu. Sa sobom su donijeli sve i šatore i krevete, instrumente i ljekove, vodu i hranu, agregat. I zlatne rezerve “cvičeka”. Tamo je urađena i prva apendektomija, operacija slijepog crijeva. Trećeg dana, i mi smo imali poljsku bolnicu, pod šatorima, i svi bolesnici su imali krov nad glavom. Iz jednog od tih šatora u tišini noći čuo se i dječiji plač, život se i simbolično nastavljao.

U onom sklepanom šatoru, Štabu, ispod jedne masline, Žarko, Anto i ja imali smo susrete i razgovore sa novinarima, televizijama, kolegama koje su nudile pomoć. Posjećivali su nas visoki oficiri JNA i zvaničnici iz republike i grada. Sreli smo se sa predstavnicima Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, Karitasa, predstavnicima SZO. A zemlja nije prestajala da se trese.

Krajem aprila dobili smo radosnu vijest, Crveni krst Njemačke, Roteskrojc, poklanja Baru montažnu bolnicu. I stigli su njemački darodavci. Postavljeno je 20 baraka veličine 40 metara kvadratnih i jedna veća. Sve radove su izvodili njemački majstori, a naši su imali zadatak da obezbijede betonska postolja. Krajem maja došao je gospodin Grabert, ambasador SR Njemačke u Beogradu i otvorio tu prekrasnu bolnicu, ispod onih maslina koje mi Starobarani zovemo Masline Ratkovića. Šatori su spakovani, a svi bolesnici preseljeni u barake. Nerijetko u istoj baraci, boravili su muškarci i žene, odvojeni paravanima. Tako se kod nas na djelu ostvarivala ideja rodne ravnopravnosti.

U to vrijeme došla su da nas odmijene i odmore četvorica čuvenih ljekara iz Šapca, praktično preuzeli su vođenje bolnice i ovdje ostali mjesec dana. Te jeseni bili smo dr Petar Vuksanović i ja njihovi gosti na “Lazinim danima Podrinja”. Tu manifestaciju održavaju svake godine u čast prvog šabačkog ljekara, Laze Lazarevića, poznatog srpskog pripovjedača, srpskog Čehova, na kojoj na svečan način mlade ljekare primaju u članstvo Srpskog lekarskog društva. I kako se u našim životima baš ništa ne dešava slučajno, moj sin Nebojša, koji je kao sedmogodišnji dječak najveći broj tih zemljotresnih dana proveo na podu u zatvorenom dijelu mog radnog stola, poslije dvadesetak godina će završiti specijalizaciju psihijatrije u klinici “Dr Laza K. Lazarević” u Beogradu i godinama potom liječiti mnoge bolesnike iz Šapca i Podrinja. A otac dr Stankovića, jednog od one četvorice šabačkih ljekara, kasnije će mi, prilikom jedne posjete Baru, i sam ljekar psihijatar, pokloniti svoju knjigu “Medicina divina” i ispisati Vergilijevo slovo “Amor omnia vincit”.

Na stotinu dana od zemljotresa došli su novinari. U onoj mojoj baraci svi su stajali. Novinari su se interesovali šta smo uradili, a šta je sljedeće. Kada su odlazili primijetio sam da jedan mlađi čovjek uporno stoji i čeka. Rekao mi je da je novinar mariborske “Večeri” i da prirodom svog posla obilazi sva trusna područja i sva područja pogođena elementarnom nepogodom i da je bezmalo obišao čitav svijet. Htio je samo da mi kaže da je bio ovdje onih prvih dana, upravo kada smo se useljavali u vojničke šatore i da je tu kod jedne česme vidio jednu našu medicinsku sestru kako pere ruke. Rekao je: “Tada sam vidio najljepšu ženu u mom životu.” Potapšao sam ga: “Seveda, tovariš Slovenac. Mi smo tukaj bili okruženi stravom i ljepotom.” Kakav čudesni oksimoron.

Krajem ljeta imali smo jednu izvanrednu posjetu. Dr Purlija, profesor ortopedije na Kolumbiji, predsjednik Asocijacije američko-jugoslovenskih ljekara, donio nam je na poklon ček na 10 hiljada dolara. Rođeni Amerikanac natucao je naš jezik. Njegov otac je iz Svetovog Dupila, potkraj onog vijeka, otišao u Ameriku i kosti ostavio u nekom rudarskom mjestu u Arizoni. Gospođa Purlija je bila razgovorljiva i dirljivo neposredna. Rekla nam je da je pravnica iz predratne beogradske rojalističke porodice, ali da i dalje Jugoslaviju smatra svojom domovinom, iako nema razumijevanja za njen socijalizam. Pamtim da je tog septembarskog popodneva na terasi “Ineksa” izgovorila proročke riječi: “Jugoslaviju, tu zemlju koju svi cijene i poštuju je, na geografsku, istorijsku, političku i svaku drugu kartu svijeta iznio je čovjek koji se zove Josip Broz Tito i ona će se, nažalost, njegovim odlaskom raspasti kao kula od karata.”

Sanacija bolnice je završena u proljeće 1980. godine i tada su se svi bolesnici vratili u svoja odjeljenja, a u barake je smještena Radna zajednica zajedničkih službi.

Medicinski centar Bar je sa zvaničnog mjesta proglašen najboljom zdravstvenom službom na zemljotresom pogođenoj teritoriji. Dobili smo šest Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, a ja sam na Kongresu ljekara bio nosilac glavne kongresne teme: “Organizacija zdravstvene službe u masovnim nesrećama”.

U periodu obnove završen je Dom zdravlja na Topolici i izgrađene nove zdravstvene stanice u Sutomoru, Virprazaru, Đuravcima, Ostrosu i Pečuricama.

Investitor Doma zdravlja na Topolici bio je SIZ Zdravstva Bar. Danilo Lekić, direktor SIZ-a je svakodnevno bdio nad gradilištem, kontrolisao svaku tonu ugrađenog betona i svaki kilogram željeza, provjeravao svaku stavku iz ugovora da ne bude prekoračenja u troškovima i u tajmingu, ovjeravao situacije, brinuo o svakoj travci zasađenoj u okolišu. Kada je ovaj prekrasni objekat završen, brzo je osvanuo na svim razglednicama Bara. Danas, kad Danila više nema među nama, i kad je nekim čudom izbjegao sudbu mlade Gojkovice, čini mi se da, ako pravde ima, ovaj objekat treba da nosi njegovo ime, Danilo Milov Lekić. On je to zaslužio.

Zdravstvenu stanicu Sutomore poklonila je Vlada Amerike. Njenom svečanom otvaranju prisustvovao je gospodin Lorens Iglberger, ambasador Amerike u Beogradu, koji će kasnije napraviti blistavu diplomatsku karijeru. Održao je jedan posve šarmantan govor. Rekao je: “Mi danas ovde imamo dva teška zadatka. Prvi, da ja govorim vašim jezikom, drugi, da vi taj moj jezik razumete!”

Na otvaranju zdravstvene stanice u Ostrosu glavni gost je bio predsjednik Crne Gore Veljko Milatović. Za vrijeme ručka u motelu “Rumija” družio se sa nama ljekarima, pričao anegdote, nazdravljao. Sa radošću sam shvatio da je taj naš visoki političar i prekaljeni ratnik, često mrgodnog lica, u stvari, čovjek knjige i sa najljepših stranica neke birane literature.

Obnova je završena krajem 1988. godine, izgradnjom Dijagnostičkog centra na mjestu stare italijanske bolnice. Mi smo bili investitori tog dosta složenog građevinskog objekta, a za kvalitetno izvedene radove i njegovu ljepotu zaslužan je, bez sumnje, inženjer Miki Raičević.

Tako smo lagano ulazi u devedesete, a onda su došli novo vrijeme i neki novi ljudi.

Prije nekoliko dana obišao sam Masline Ratkovića u Podgradu. Tamo sada nema ništa, nijedne barake, ni bakarnog znamenja na ulazu. Popločane staze zarasle u travu, mir, tišina, ništa. Jedna radnica zbunjena i preplašena što me tu vidi, pitala je: “Šta vi, druže, tražite ovdje?.” Rekao sam: “Ništa, baš ništa – tražim uspomene. Ovdje sam proveo najljepše godine svoga života.”

Kada me je dvije nedjelje pred tu tribinu sjećanja pozvao jedan ženski glas iz Opštine i pitao da li želim da govorim na njoj, baš sam se kolebao. Star sam i intenzivno se pripremam za odlazak na moju Itaku. Ipak sam prihvatio ,jer sam osjećao da imam bar jedan dobar motiv. Sve je motiv, a motiv nije sve. Ciceron je govorio: “Iucunda est memoria praeteritorum malorum” – “Prijatno je sjetiti se minulih nevolja”. Valjalo bi reći ovim mladima, što prije 43 godine nisu bili rođeni ili su se tek rađali, da je i prije njih bilo vrijednih ljudi što su ostavili trag, koje ne treba omalovažavati i koje treba pamtiti. A za nekog budućeg istorika, kada bude pisao istoriju barskog zdravstva u drugoj polovini 20. vijeka, eto nešto autentične građe.

U tom vremenu našeg sveopšteg stradanja, prije 43 godine, Bar je imao sreću da je na čelu imao čovjeka vizionara, krutog tkanja i stamene volje, nepokolebljivog, radnog i mudrog, čovjeka koji je prezirao površnost i svaku improvizaciju i znao što hoće i što može. Uspomeni na tog sjajnog čovjeka, inženjera Blaža Orlandića, koji je bio i moj prijatelj, posvećujem ova moja sjećanja.

Sjećanje me lakom tugom ovi.

Kada sam izgovorio ovaj Lesov stih, nastao je tajac, a onda se desio jedan dirljivi aplauz. U publici sam prepoznao mog uvaženog kolegu, dr Dragana Tomanovića. Pomislio sam da će poželjeti da ovo moje sjećanje izgovorim pred mladim kolektivom njegove bolnice. Znao sam da niko od njih nije bio tu tih sudbonosnih dana 1979. godine.

Tri godine poslije tog govora napisaću ove retke, Milan me je požurivao, a ja sam stalno imao na umu onu zanimljivu rečenicu koju sam čuo nedavno, u prolazu, s početka ovog teksta. Da, sve se ovo dogodilo i neka ostane zabilježeno.

Svim našim ljekarima, medicinskim sestrama i drugom osoblju zdravstva čestitam na herojskoj borbi koju vode protiv ove napasti što nas je spopala već dvije godine. Želim da ih podržim i osokolim i da im kažem da su i ranije generacije zdravstvenih radnika prolazile kroz mnoga teška iskušenja i mnoge patnje, da su prolazile i prošle, jer život se naprosto ne da. A zdravstvena služba u Baru je za stotinu godina svog organizovanog trajanja zaista imala dva perioda svog razvoja: onaj od prvih Antimalaričnih stanica do zemljotresa i ovaj poslije njega.

Meni je bila čast da sam bio učesnik i svjedok toga vremena.

The post Dr Ljubo Živković: Sjećanje me lakom tugom ovi first appeared on BARinfo.

Serijal će otvoriti dr Ljubo Živković, istaknuti internista, dugogodišnji direktor Medicinskog centra u Baru.

„Sudeći po tekstovima koji su nam već pristigli (dr Ljubo Živković je pisao o zemljotresu iz 1979, Čedo Ratković o Starom Baru i Starobaranima, prof. Zagorka Vuković o Staroj gimnaziji ‘na Krstiputeva’, Ilija Vukotić o vijaduktu u Zupcima, prof. Maksim Lutovac o gimnaziji na Topolici, prof. dr Tihomir Brajović o pruzi Beograd- Bar i vozovima, dr Momo Vujović o školi u Marovićima…), biće to odličan serijal. Računamo da ćemo imati 52 autora i da će trajati godinu. Uključićemo i tekstove Barana kojih više nema, poput Boška Miloševića, Moma Popovića, Božidara Filipovića i drugih, doajena književnosti i novinarstva na ovim prostorima Milenka Ratkovića, nekadašnje novinare Radio Bara i mnoge druge koji su se rado odazvali pozivu da ostave svoj trag o prošlosti Bara.

Svake subote, oko 19 časova, izlaziće na našem sajtu nastavak serijala ‘Bar u hodnicima sjećanja’“, kazao je za „Bar Info“ Milan Vujović, glavni i odgovorni urednik Radio Bara.

The post Bar u hodnicima sjećanja first appeared on BARinfo.

On pripada onoj fetiš generaciji prvih barskih maturanata, onom jatu djevojaka i mladića što je prije 64 godine, iz one zabiti barske, odlepršalo u bijeli svijet, na visoke škole a svi letjeli tragom svoje sudbine i svoga sna.

Mimo je bio odličan učenik i voljeni drug. Predstavljao nas je u Savjetu škole. Zračio je dobrotom i nekom uzvišenom čestitošću. Iako junoša bio je ličnost. Sjećam se kako me je kod jednog seminarskog rada branio od profesora koji je želio da pokaže intelektualnu superiornost. Bio je ikona naše generacije.

Rano sam upoznao njegov roditeljski dom. Pamtim gospođu Stanku, njegovu majku, tihu i smjernu damu, brata Ranka Starog, svestranog sportistu i njegovu zlu kob beogradsku, sestru bisernicu Cake, boginju dobrote i njeno gordo umiranje. Otac porodice, gospodin Stevo, bio je profesor istorije, veliki mag barskog i crnogorskog školstva i obrazovanja. Nisam imao sreće da budem njegov đak. Kada sam kao mlad ljekar bio u prilici da mu pomognem, bio je u bolnoj fazi podmuklog gihta a čudesnog lijeka andola, kako je govorio, nije bilo u apotekama i ja predlagao da uzme aspirin koji je ne samo isti lijek nego gotovo dva put jači od andola, odmahnuo je rukom: andol je lijek nec plus ultra i citirao latinsku sentencu – si duo faciunt idem, non est idem.

Poslije završene mature nas četvorica: Mimo, Bato, Zeka i ja, našli smo se u Beogradu na studijama medicine a pridružio nam se i dragi Nišlija Pulja. Bili smo nerazdvojni kvintet drugova. Zajedno smo išli na predavanja i vježbe, dane provodili na mansardi Mimovog stana u blizini crkve Svetoga Marka, posjećivali pozorišta i bioskope, Felinijeve „Dangube“ gledali u nastavcima, zaljubljivali se i teško patili kada smo ostavljali i kada smo bili ostavljani. Mimo je uveliko trenirao atletiku i bio, uz Slovence Ingoliča i Naraksa, najbolji jugoslovenski junior i državni reprezentativac u trčanju na srednjim prugama. Bili smo zajedno i u transu i na onoj antologijskoj utakmici Zvezde i moskovskog Dinama u kojoj je Bora Kostić iz slobodnog udarca savladao najboljeg golmana na svijetu Lava Jašina, a naš Mimo, u poluvremenu, onako silovito prošao prvi kroz cilj trke na 800 metara. A kada smo prvu godinu studija dali u junskom roku iz „šuba“, častili smo se večerom kod „Složne braće“ i prvi put pili i prvi put popili preko mjere.

Poslije desetak godina u kojima smo ispisivali romaneskna štiva i svoje lične legende, našli smo se ponovo u našem Baru i sada bili i kolege ljekari i saradnici na poslu.

Mimo je završio stomatologiju i specijalizaciju dječije i preventivne stomatologije. Bio je omiljeni ljekar djece i barskih školaraca. Znalac i profesionalac, otmenog izgleda i ponašanja i nadasve otmenog uma. Postao je slobodni intelektualac i vrli uglednik Bara. Veliki sin velikog oca.

Kada je prestao da se aktivno bavi atletikom bio je trener i stručni saradnik u Mornaru i visoki funkcioner opštinske SOFK-e. Od ministarstva sporta Crne Gore dobio je značajno priznanje: Zlatnu plaketu zaslužnog sportiste i sportskog radnika.

Svestrano obrazovan, imao je enciklopedijsko znanje iz sporta, posebno atletike. I iz istorije. Sa nekim osobenim porodičnim zanosom proučavao je učiteljicu života od Herodota i Polibija do Horvata, Ekmečića i Dašića. Pratio je sva dešavanja u svijetu i našu zbilju ali, rekao bih, bez naročitog entuzijazna i empatije. I bio uvijek tamo gdje je bila većina dobrih ljudi.

Posljednjih 50 godina je sa veličanstvenom Bećkom sanjao čarobni san. Rodili su dobru, uspješnu i pametnu djecu: Ranku i Ladu, Vasa i Steva i ponosili se njima. Sa njom je mogao da ostvari sve. Sreću na primjer i život u vrtu Edena.

Penzionerske dane proveo je u miru porodičnog doma hraneći mačke iz komšiluka, u čitanju i razmišljanju i dugim šetnjama sa Vujadinom od Skupštine do Nebojšine kule i Kalemegdana. Tako je dobro imati dobrog prijatelja pored sebe.

I znam, posigurno znam, da će baka Bećka, jednom, poput staramajke Anatola Fransa govoriti svojim unucima: „Deda je bio divan čovek. Ja sam obožavala sve njegove vrline i mane. Da. Deda je bio bez poroka a to je već neka mana.“

Pišem ove retke sa osjećanjem usamljenosti i teške tuge. U stogodišnjem vremeplovu Barske gimnazije bili smo njena prva generacija maturanata. Htio bih da opet budemo zajedno, onako mladi, razdragani i lijepi kao one daleke junske večeri u bašti hotela „Rumija“.

Uspomene, uspomene… One su pustinja prošlosti i „bele pare za crne dane“.

Posljednji pozdrav, dragi Mimo, hvala ti na prijateljstvu i odanosti.

The post In memoriam: Dr Milenko Mimo Vukotić first appeared on BARinfo.

Sjećam se da je rekao: „I Riječka i Crmnička nahija su dobili ime po Riječanima i Crmničanima.“ Bio je primljen a mi smo zadugo, na najbolji način, riješili problem zdravstvene zaštite u ambulanti Virpazar.

Negdje poslije zemljotresa, vraćali smo se sa nekog sastanka u Titogradu, dr Andrija Rađenović, dr Jovan Ivović i ja i svratili u Virpazar, u posjetu dr Jovićeviću. U renoviranom objektu stare ambulante dočekala nas je srdačna i opuštena atmosfera, porodične kuće Jovićevića. Pila se kafa, pio se viski i pričalo. Dr Dean mi je pokazao niz diploma sa sastanaka, simpozijuma i kongresa, obimnu korespondenciju sa važnim ljudima iz svijeta kulture, biznisa i politike, epistolarni evropski džet-set, putopisne bilješke, fotografije. Rekao mi je da se, sa strašću i zanosom, bavi lovom i ribolovom, da ga u svijet imaginacije nose numizmatika i petrologija, i da je često uz Zelene, uz taj neobični pokret koji se porađao u Evropi. Vraćajući se kući, niz Petrovačke strane, uporno sam pitao dr Rađenovića, ko je zapravo dr Jovićević.

I prošlo je, potom, mnogo godina.

Odgovor sam dobio onog dana kada mi je bilo rečeno kako je, sa brojnih putovanja po svijetu, jednoj svojoj prijateljici, na razglednici, ispisao: „Otvori prozor, dolazim sa vjetrom.“

Dr Dean Jovićević je, naoko zdrav i nepovrediv, bolovao od jedne neizlječive hereditarne bolesti. U njegovoj krvi je bio smanjen broj T limfocita i on je patio zbog sniženog imuniteta na ljepotu. Njega je ljepota, naprosto, dovodila u stanje dekompenzacije.

Njegovi drugovi i prijatelji govorili su mi da on stanuje u nekom svom neobičnom svijetu, u virtuelnom svijetu svoga života.

Bio je tanani intelektualac, poliglota, govorio je italijanski, njemački i engleski jezik. Bio je veoma školovani ljekar i dobar čovjek. Rijetka, neobična, neponovljiva ličnost.

Poslednjih mjeseci umire se mnogo. Za sve vrijeme moga ljekarstva, čini mi se, nije umrlo toliko ljudi. I kada smo ih poznavali i kada nismo, osjećamo da su oni živjeli tu pored nas, sa nama. I da su svi oni, i dragi dr Dean koga sam poznavao, nerazdvojni dio svih nas. I da smo svi neprestano na gubitku.

Porodica dr Deana Lukina Jovićevića, njegova brižna sestra Bosa i svi Jovićevići iz Šin Đona mogu se ponositi njime.

                                                                             Dr Ljubo Živković

The post In memoriam: dr Dean Jovićević first appeared on BARinfo.

„Korona me dovela u stanje nekog ‘dekameronskog’ karantina i ne pada mi uopšte teško. Gotovo ništa mi nije nedostajalo za ova dva mjeseca, iako sam svega jednom izašao iz kuće, i to na kratko, do apoteke. Na početku epidemije, iz Crvenog krsta zvala me gospođa Zorica Crnčević i rekla da vjerovatno ne znam ko je ona, ali je dovoljno da ona zna ko sam ja, ostavila mi telefon i rekla da mi ne može ništa faliti, ‘naši volonteri će vam u po dana u po noći dostaviti sve što vam treba’. I doslovce me rasplakala“, kazao je na početku razgovora jedan od najomiljenijih barskih ljekara.

Dirljivo ga paze i njegove komšije Sonja i Safet, prijatelj Vicko Paladin, njegova glavna sestra Marija „Zubačka“, sa kćerkama Danijelom i Anom i naravno, njegovi Živkovići, Bato i Vesna.

Još malo će 60 godina otkako je ljekar, ali nikad ništa slično nije vidio, niti našao u literaturi poput korone. O njoj se, uprkos ovoliko trajanju, ništa pouzdano ne zna. Ni uzročnik ni način širenja, niti da li napada mlade ili stare, žene, djecu…

„Čitava civilizacija je odjedanput strpana u karantin u tu, da tako kažem, mišju rupu i potpuno je jasno da borbu protiv ovog čudovišta ne mogu da dobiju ni američki tenkovi, ni ruske ‘kaćuše’, već samo moja braća i moje sestre, ljekari i medicinske sestre i tehničari. Gledajući one silne kovčege u Lombardiji, u Španiji, Americi, shvatam koliko je apsurdna, ‘passe’ priča o nekim tonama iskrcaja, ukrcaja, o milionima noćenja, o kilometrima ovog i onog, o kvadratima stambenog i poslovnog… Iz ove tragedije ove civilizacije može izaći samo zdrav i slobodan čovjek. I on jedini, ako je zdrav i slobodan, može da pobijedi. Nadam se, vjerujem, odnosno najviše želim da se ova trula neoliberalna ekonomija i filozofija raspadne i da na scenu stupi i dominira ona filozofija u kojoj će vrijednije biti da čovjek bude nego da ima. Dakle, biti, a ne imati“, ističe dr Živković.

Iako misli da je dosada najprirodnije ljudsko stanje, njemu pod Kurilom uopšte nije dosadno. Prati sve na kompjuteru i mnogo čita: „’Boravio’ sam u Stepančikovu i družio se Fomom Fomičem, onda sam ponovo bio u društvu Kormaka Makartija u jednom teškom štivu (roman ‘Satri’) i zapanjio se, jer sam u tom ogromnom romanu naišao na stotine možda i hiljade nepoznatih riječi i shvatio da je ova svojevrsna ‘vesternizacija’ svega zagadila i naš prelijepi jezik. Sada uživam u novelama Gi de Mopasana.“

Šah mu veoma pomaže u doba korone, bez obzira što je drevnu igru uvijek doživljavao kao kreativnu muku. Bez medicine može lako, ali bez šaha do kraja života, nikako.

Nedavno je od jedne koleginice dobio video poruku, na kojoj je pjesma „Liberta“ koju izvode Al Bano i Romina Pauer.

„Prelijepa pjesma. U tom videu vidi se jedno žalo bez kraja i jedno krdo konja na tom slobodnom prostoru i jedan jahač, da li žena, Turgenjev bi rekao: ‘To nije žena što jaše na konju, to jaše mladi ženski kentaur, polubog i poluzver’. I vidi se jedan dječak tamne puti i jedan pastuv u igri, a sve vrijeme se osjeća taj šumor vala i beskraj plave vode. I u svemu tome osjetim i glas nezaboravne Isidore Sekulić: ‘Zar je slučajno da su tri najlepše reči srpskog jezika – sloboda, istina i lepota ženskog roda’“.

Tako provodi dane sa nadom da će poslije korone, ipak, biti novo vrijeme i da će stupiti neki novi ljudi.

Pogodio ga je nedavni odlazak prijatelja i druga, profesora Momčila Vukovića. Prvi put su se sreli 1959. godine u Ulcinju, na šampionatu Crne Gore. Bili su cimeri.

„Igralo se na prekrasnoj terasi hotela ‘Galeb’, koga svi s nostalgijom pamtimo. To mi je bio peti šampionat. Sudio je neobično šarmantni Svetozar Durutović, koji kasnije napravio blistavu karijeru u politici i kulturi. Odmah mi je bilo jasno da ću se u Ulcinju tog avgusta družiti s jednim izuzetno obrazovanim čovjekom i izuzetnim šahistom, Momom Vukovićem. On je od početka tog šampionata vodio, sredinom turnira savladao je najvećeg konkurenta Dragoljuba Bata Minića i, na kraju, zasluženo osvojio prvo mjesto i titulu prvaka Crne Gore. Bio je intelektualac visokog formata. Čitav njegov život odvijao se u svijetu knjige. Sve ga je interesovalo, od filozofije do istorije. A sve što je znao, znala je i njegova supruga, profesorica Zaga, zbog koje je čitao naglas, što je za mene bilo fascinantno. Momo je predavao mom sinu Nebojši, koji je, trenutno, takođe, u prvim redovima na klinici ‘Laza Lazarević’ u Beogradu, latinski jezik u Barskoj gimnaziji i on mi je nedavno rekao da je u tom svetilištu barske kulture i obrazovanja najviše naučio na časovima latinskog jezika kod profesora Moma Vukovića“, kaže dr Živković.

Doktorova interesovanja za pisanu i izgovorenu riječ, za leksiku, itd, krenula su od dana kad je u Bar došao profesor Novak Vuleković i prvim maturantima Barske gimnazije predavao srpskohrvatski jezik i književnost: „Mnogi me nagovaraju da napišem nešto poput Mihizove ‘Autobiografije o drugima’, jer sam u ovom mom dugom trajanju upoznao mnoge neobične ljude iz svijeta šaha, medicine, kao i porodične prijatelje, ali imam slabu tehniku kucanja, a i vid mi je slab, spopala me staračka katarakta i te priče ostaviću za predanja, ili što bi se reklo, da se pričaju ‘s koljena na koljeno’“.

Dr Ljubo Živković je na kraju kazao: „Želim da ovaj moj glas stigne do mog mladog kolege doktora Kljakića koji se junački bori s koronom u Podgorici, da mu kažem da ga volim i da mu šaljem bratski pozdrav“.

The post Dr Ljubo Živković: Ovu bitku dobiće zdrav i slobodan čovjek first appeared on BARinfo.