Radost, jer mi je taj poziv potvrdio moj osjećaj pripadnosti ovom gradu, strepnju – hoću li znati da prenesem sva osjećanja koja vezujem za moj novi grad, početak nekog novog života.

Kažem novi život, jer je za mene sve bilo novo. Od toga da iz velegrada dolazim u varošicu, do običaja i navika koje su se i te kako razlikovale od svega meni do tada bliskog i poznatog. Kada sam započinjala svoj novi život, Bar je bio varošica na obali mora u koju sam se zaljubila, mogu reći, na prvi pogled. Ta širina, taj osjećaj povezanosti sa svijetom dok šetam pored mora, ta brda koja se uzdižu kao štit… Znala sam satima da sjedim na obali i upijam mirise mora, da osjetim milovanje čudesnog maestrala. Čak ni najjača bura, koja je zamijenila košavu, koja je u poređenju sa sjevercem ličila na povjetarac, nije mogla da me spriječi da prošetam šetalištem. Kad god sam imala neki strah ili nedoumicu, šetnja pored mora bi to riješila. Zbog toga sam se i čudila što sam u tim šetnjama rijetko srijetala Barane. Kao da njih more nije interesovalo ili se podrazumijevalo, nisam otkrila do današnjeg dana.

Moj prvi radni dan, stomatološka ordinacija, OŠ „Srbija”, Podgrad…

Moja asistentkinja, Milojka (udovica Slobodana Boba) Ivanović i ja započinjemo novo poglavlje. Ona starosjedjelac, ja dođoš. Svi se okupljaju da požele dobrodošlicu, ali i onako, krajem oka, da vide ko je ta mala što je došla iz velikog grada. Nizali su se dani, ja zbunjena, ali sa širokim osmjehom i beskrajnim strpljenjem riješena da ih osvojim i dokažem da nisam zalutala. I tako brzo postadoh Mare, jedna od njih. A svi tako ljubazni, čitav kolektiv koji je disao kao jedno, a direktor Mrdak o školi i ambulanti brine kao pravi domaćin. Bila sam oduševljena kako je i u najtežim vremenima uspijevao da sve bude sređeno, popravljeno i ušuškano… Za mene je ova škola bila kao iz bajke. Anegdota je bilo napretek. Jednog dana dolazi kršni momak, počinjemo popravku zuba, a on stisnuo stolicu svom snagom, kapljice znoja mu oblile lice, a ja onako sa osmijehom kažem „pa nije valjda da se kršni Crnogorac, junak, boji mene”, a on meni „e, moja doktorka, nema tog junaka kod zubara”. Jednu djevojčicu od četiri godine majka je iz Starog Bara često dovodila, imala je dosta problema, a jako plašljiva. Toliko smo se vezale jedna za drugu da je kasnije tražila da je majka dovede i kad nije trebalo. Danas, poslije mnogo godina, ta mala curica je i sama majka i dovodi svoga sina kod svoje doktorke.

E, to je ono zbog čega sam ja ponosna na moj život u Baru. Bilo je pregršt situacija i priča o životu Starobarana koje sam ja upijala sa ushićenošću malog djeteta, koje su se duboko urezale u moje sjećanje i koje sad, poslije skoro tri decenije života i rada u Baru, određuju i mene kao nekog ko je, bar se nadam, postao dio ovog grada. Ne treba ni da napominjem da smo Milojka i ja s godinama izgradile vrlo prisan, prijateljski, a kasnije i kumovski odnos, i malo je reći da je ona bila i ostala moj najvjerniji prijatelj i vodič kroz barski život i običaje, od odlazaka na pazarni dan u Stari Bar, do odlazaka na svadbe i sahrane kod sve tri vjere. I tako sam na najbolji način upoznavala moj novi grad. Očaravalo me to šarenilo likova, običaja, tradicionalne kuhinje i različitosti. Imala sam tu privilegiju da upoznam puno divnih ljudi, od kolega koji su me prihvatili u svoj veliki kolektiv i sa kojima sam provela divne trenutke, do svih onih slučajnih poznanstava od kojih su mnoga prerasla u iskrena i prava prijateljstva.

Kakva smo samo mi bili ekipa – Zubno odjeljenje Doma zdravlja! Ekipa sjajnih tehničara, sestara i doktora, uvijek spremnih za rad, pomoć, šalu i zabavu. Iz bojazni da nekog ne izostavim, ne bih nabrajala sve te sjajne kolege, ali ih često spominjem mlađim kolegama koji, na žalost, neće nikad doživjeti te trenutke: kolegijalnost, druženje uz poneku šalu, anegdote, ali sa nadom da će neko od nas naći vremena i snage da napiše neki tekst o barskim stomatolozima. Čast mi je što sam bila dio jednog takvog kolektiva.

I tako, malo po malo, počeh da osjećam da ja, zaista, pripadam baš ovdje, da sam postala član ove šarenolike zajednice.

U početku sam često odlazila kući, i nekako se podjednako radovala i odlascima i dolascima. I onda odlazim na specijalizaciju i duži vremenski period ponovo živim u Beogradu. I osjećam da mi nešto nedostaje. I tako, poslije završene specijalizacije vraćam se, i onog momenta kada sam na horizontu ugledala Sutomore i Bar, srce je zatreperilo, obrazi se užarili i ja shvatam da je to – to. Da ja dolazim u svoj dom. Od tog momenta Bar je moj grad, moj dom, moji prijatelji, moj posao, sve što mi treba. A ako mi nešto i fali, mogu poći, ali ću se uvijek vratiti. I tako smo grad i ja zajedno sazrijevali, radovali se jedno drugom, usavršavali se. Jedino što me odaje u mojoj potpunoj pripadnosti jeste moja ekavica, koju je moj drug za ovu priliku prepravio u ijekavicu. Jedino me to odaje da sam dođoš. Sve ostalo se duboko urezalo u moje biće.

Danas je Bar jedan predivan, za mene oduvijek najljepši primorski grad, širokih bulevara, najljepšeg šetalista. U svakoj prilici sam se trudila da promovišem ljepote Bara, da što više ljudi posjeti naš grad i uvjeri se da nije samo lučki grad i usputna stanica. Toliko bih bila ushićena, ponosna, kada bih vidjela iznenađenje, oduševljenje gradom, Starim Barom, ušuškanim plažicama, zaleđem grada, Skadarskim jezerom, kod prijatelja koji su Bar zamišljali potpuno drugačije. I kad bi mi rekli da me potpuno razumiju što sam užurbani Beograd zamijenila ovom pitominom.

Kao pravoj Baranki, a sad i Čelugarki (jer kako nego po mužu), naravno da mi smetaju neki nedostaci, a najviše nemar pojedinaca koji ga ruže ili ponašanjem ili nedjelom, ali se radujem svakom njegovom uspjehu. I njegovom širokogrudošću kojom primi svakog ko u njega dođe. I zato je zasigurno tačna izreka „Nema Bara do cara”, jer iako nije moj rodni grad prigrlio me je toplinom ljetnjih noći, osvojio srce za čitav život.

The post Dr Marija Čanak Iličković: Moj novi život first appeared on BARinfo.

Donešeni su zaključci da se podrže odluke, donijete na posljednjem zasijedanju Skupštine Stomatološke komore Crne Gore, koja je održana 2. jula u hotelu “Ramada” u Podgorici (razrješenje predsjednika SKCG dr Gorana Mandića, imenovanje vršioca dužnosti predsjednika dr Nikole Barovića do imenovanja novog predsjednika, imenovanje Centralne izbvorne komisije i raspuštanje Skupštine i Izvršnog odbora SKCG).

Barski stomatolozi su zaključili da podružnice SKCG moraju intenzivirati rad koji podrazumijeva češće održavanje sjednica, a sve u cilju unaprjeđenja stomatološke prakse i prokativnog djelovanja prema Skupštini, Izvršnom odboru i predsjedniku SKCG.

The post Dr Kalinić i dr Čanak predstavnici stomatologa Bara za Skupštinu Stomatološke komore first appeared on BARinfo.