Pa se pitam, da li su ta poslednja decenija dvadesetog i prva decenija dvadeset prvog vijeka u jednom malom gradu na obali Jadranskog mora bile neko meteorološko čudo, ili je ipak veća mogućnost da me sjećanje vara i da nije baš svaki dan bio sunčan i topao?

Moja najranija sjećanja vode u jednu kuću u barskom naselju Popovići, koje odavno više nema, a u kojoj su živjeli baba i djed po ocu, Vjera i Pavle Vujović. Da li je ta bašta zaista bila veličine Amazonske prašume ili ipak nije, ostaviću čitaocima da prosude. Za mene, moje sestre i našu braću od strica, to je bilo magično prostranstvo isprepletanih palmi, šimšira i stabala mandarina koje su, baš kao i svoju unučad, baba i djed brižno njegovali. Iz babine kuhinje pamtim prženu ukljevu iz Skadarskog jezera koju smo mi djeca obožavali, kao i priganice za Badnji dan, a iz “kuhinje” djeda, komuniste i borca NOB-a – rime kojima me je učio kao petogodišnjakinju, svoju miljenicu i izabranu ideološku nasljednicu, dok sam ga pratila prilikom obavljanja raznih poslova u bašti: “Oj Staljine, gujo ljuta, boljševiče po sto puta!” Kao i: “Amerika i Engleska biće zemlja proleterska.” Istorija o Staljinu ima drugačije mišljenje, a odgovorno mogu da potvrdim da Engleska (još) nije postala zemlja proleterska, ali ove djedove rime pjevušim i poslije više od dvadeset pet godina…

Baba i djed po majci, Vera i Novak Vučinić, i danas žive na drugom kraju grada, u Šušanju i jutarnja kafa kod njih, uz babine vanilice, neizostavni je dio svakog mog dolaska u rodni grad. U njihovoj bašti rasli su limun, maslina i “engleska trava” po kojoj smo, sa braćom i sestrom od ujaka koji su tamo živjeli, kao i sa daljim rođacima koji bi ljeti dolazili, igrali fudbal dok bi djed zadovoljno pekao roštilj za okupljenu rodbinu. “Čoporativno” smo odlazili na šušanjsku plažu pod budnim okom ujne Mirjane Vučinić, koju mnogi Barani znaju kao nastavnicu biologije u Osnovnoj školi “Jugoslavija”. Igrali bismo odbojke “u boriće”, a “možeš li do dna?” bio je glavni izazov. Sa jedne od tih ekspedicija “do dna” — tih čitavih dvadeset hiljada milja koje bih danas vjerovatno mogla da dotaknem nožnim prstima — neko iz ekipe donio je vijest da je vidio pare! Uzbuđeno smo iz više tura zaranjali i rukama pipali po pješčanom dnu. Na obali smo prebrojali učinak. Od kovanica koje mora da su nekom plivaču bile ispale iz džepa, bilo je dovoljno za sladoled za sve.

Početkom novog milenijuma preselili smo se u petospratnu zgradu u Ulici Mila Boškovića. To je zgrada sa manje od dvadeset stanova i u njoj su se sve porodice poznavale. Većina njih i danas tamo živi, u međuvremenu su se neke proširile, a kod nekih su članovi odrasli i napustili porodično gnijezdo. Naše prve komšije sa sprata, Simonoviće i Sokoviće, uvijek volim da sretnem.

Ulica Mila Boškovića — pitam se koliko njenih mlađih, današnjih stanovnika to zna — nosi ime po čovjeku rodom iz Bara, predratnom ljekaru školovanom na Univerzitetu u Bolonji, antifašisti i narodnom heroju ubijenom u koncentracionom logoru Jasenovac. Ta lijepa, dugačka ulica koja se proteže od Ulice popa Pavla Radunovića (koja nosi ime mog pradjeda) sa sjeverne i Ulice Vladimira Rolovića sa južne strane, i u kojoj se, jedna do druge, nalaze osnovna škola i Gimnazija, postala je geografska odrednica mog odrastanja.

Sa djecom iz naše i iz okolnih zgrada, Solidarnosti i Pivnice, moje sestre i ja igrale smo se u dvorištu Osnovne škole “Blažo Jokov Orlandić”, koje je tada izgledalo malo drugačije nego danas. Na mjestu današnjeg parkinga nalazio se veliki poligon za igru i koš, a umjesto stambenih zgrada sa sjeverne strane bio je maslinjak. Igrali smo se školice, lastike (do koljena sam i mogla, dok je “podguz” za mene ostala neosvojena visina) i kockica, igre na koju nisam pomišljala poslednjih dvadesetak godina, do pisanja ovog teksta. Igrala se na poljima pravougaonog oblika (dvorište škole “Blažo Jokov” bilo je savršen teren), otuda i naziv igre, nešto poput tenisa bez mreže, običnom plastičnom loptom koja se umjesto reketom udarala šakom. Čini mi se da odavno nisam vidjela da iko igra kockica. Možda je ta igra izašla iz mode, a možda samo, kao i pripadnici svake generacije otkako je svijeta i vijeka, mislim da je svijet počeo i završio se nama, dok je istina da niti smo mi kockice izmislili, niti su one našim odrastanjem nestale iz naše ulice.

Godine u Osnovnoj školi “Blažo Jokov Orlandić” pamtim kao godine bezbrižne kreativnosti: prvi crteži kod učiteljice Svetlane Milić; škole u prirodi u Kolašinu i na Žabljaku; Klub čitalaca koji je vodila bibliotekarka Nataša Borović i u kojem smo organizovali kvizove, radionice i slično; priredbe za Dan škole, uzbuđeno prelistavanje novog broja školskog lista “Val”, pravo iz štamparije; pripreme za opštinsko takmičenje recitatora koje je vodila nastavnica Vesna Pavićević, kao i školska radio emisija koju su pravili učiteljica Snežana Turković i Adi Karađuzović iz Radio Bara. Period uoči i poslije referenduma o nezavisnosti Crne Gore obilježila je ogromna podijeljenost u društvu. To uviđam tek sada, a tada mi je bilo normalno da jedni druge u svlačionici za fizičko ispitujemo: “Jesi li za DA ili za NE?”

Prva dva razreda Gimnazije završila sam u Baru. Taj period pamtim po – zvonu za kraj šestog časa. I osjećaju da su pred nama beskrajni popodnevni sati, dugi kao barsko šetalište, čisto i mirisno u rano proljeće. I uvijek ista ruta, uvijek sa Sašom i sa Larom (a u proširenom sastavu bi nam se pridruživale Tamara, Dina i Gaga), iz Gimnazije pa lijevo, na prvu stanicu, na “krugove”. Čuveni krugovi obojili su gimnazijske dane brojnim generacijama Barana i bili su, kao prstenovi za Saturn, za Gimnaziju vezani snažnim gravitacionim silama drugarstva i rane mladosti. Krugovi su bili prvi odgovor na sve dileme – tamo se išlo kad se porani ili zakasni na čas, kad se razdvojiš od “svojih” pa ih tražiš (sigurno su “na krugove”) ili kad je, jednostavno, bilo previše rano da bi se išlo kući – i polazna tačka sa koje se smišljalo šta dalje.

Tu bismo se “javile” ovima i onima iz drugih razreda i odjeljenja, pa nastavile pored Doma zdravlja i kroz park kod Doma kulture, uvijek malo vlažan i mračan, izmiješanih mirisa lokvi, satrulog lišća i nekih slatkastih plodova, i izbile pravo – na more. Tih dana ispijale smo prve kafe u “Pepeu” (danas je tamo kafić “Riva”). Smatrale smo se darovitim proročicama, a naš medij bio je toz od kafe. Takozvano gatanje pratio je zarazni smijeh, onaj od kojeg poslije bole stomak i grlo. Pa dok jedna drugu ispratimo kući, uz obavezno zadržavanje na “našoj” klupi, dođe i vrijeme porodičnog ručka, školske obaveze, eventualno još jedna šetnja ili izlazak, pa sjutra sve ispočetka.

Tih godina roditelji su moju stariju sestru i mene pustili da dočekujemo Nove godine napolju, sa braćom od strica Vladimirom i Milošem, najčešće uz zvuke barskog benda “AkademiA” u nekom od kafića u ulici Obala Trinaestog jula, koju, čini mi se, niko nikad nije tako nazvao, već je to uvijek bio “početak od korza”, ili u Ulici maršala Tita, odnosno njenom dijelu u kojem se nalaze brojne banke i koji, takođe, još niko nije nazvao njegovim “krštenim imenom”.

***

Osim, naravno, onog nepojmljivog eko-urbicida nad čempresima i krugovima u dvorištu Gimnazije od prije nekoliko godina, kad danas prođem ulicom svog djetinjstva, sve je isto. Promijenili smo se samo — mi. I ponekad ipak pada kiša.

The post Dr Maša Vujović: Kraj šestog časa first appeared on BARinfo.