On pripada onoj fetiš generaciji prvih barskih maturanata, onom jatu djevojaka i mladića što je prije 64 godine, iz one zabiti barske, odlepršalo u bijeli svijet, na visoke škole a svi letjeli tragom svoje sudbine i svoga sna.

Mimo je bio odličan učenik i voljeni drug. Predstavljao nas je u Savjetu škole. Zračio je dobrotom i nekom uzvišenom čestitošću. Iako junoša bio je ličnost. Sjećam se kako me je kod jednog seminarskog rada branio od profesora koji je želio da pokaže intelektualnu superiornost. Bio je ikona naše generacije.

Rano sam upoznao njegov roditeljski dom. Pamtim gospođu Stanku, njegovu majku, tihu i smjernu damu, brata Ranka Starog, svestranog sportistu i njegovu zlu kob beogradsku, sestru bisernicu Cake, boginju dobrote i njeno gordo umiranje. Otac porodice, gospodin Stevo, bio je profesor istorije, veliki mag barskog i crnogorskog školstva i obrazovanja. Nisam imao sreće da budem njegov đak. Kada sam kao mlad ljekar bio u prilici da mu pomognem, bio je u bolnoj fazi podmuklog gihta a čudesnog lijeka andola, kako je govorio, nije bilo u apotekama i ja predlagao da uzme aspirin koji je ne samo isti lijek nego gotovo dva put jači od andola, odmahnuo je rukom: andol je lijek nec plus ultra i citirao latinsku sentencu – si duo faciunt idem, non est idem.

Poslije završene mature nas četvorica: Mimo, Bato, Zeka i ja, našli smo se u Beogradu na studijama medicine a pridružio nam se i dragi Nišlija Pulja. Bili smo nerazdvojni kvintet drugova. Zajedno smo išli na predavanja i vježbe, dane provodili na mansardi Mimovog stana u blizini crkve Svetoga Marka, posjećivali pozorišta i bioskope, Felinijeve „Dangube“ gledali u nastavcima, zaljubljivali se i teško patili kada smo ostavljali i kada smo bili ostavljani. Mimo je uveliko trenirao atletiku i bio, uz Slovence Ingoliča i Naraksa, najbolji jugoslovenski junior i državni reprezentativac u trčanju na srednjim prugama. Bili smo zajedno i u transu i na onoj antologijskoj utakmici Zvezde i moskovskog Dinama u kojoj je Bora Kostić iz slobodnog udarca savladao najboljeg golmana na svijetu Lava Jašina, a naš Mimo, u poluvremenu, onako silovito prošao prvi kroz cilj trke na 800 metara. A kada smo prvu godinu studija dali u junskom roku iz „šuba“, častili smo se večerom kod „Složne braće“ i prvi put pili i prvi put popili preko mjere.

Poslije desetak godina u kojima smo ispisivali romaneskna štiva i svoje lične legende, našli smo se ponovo u našem Baru i sada bili i kolege ljekari i saradnici na poslu.

Mimo je završio stomatologiju i specijalizaciju dječije i preventivne stomatologije. Bio je omiljeni ljekar djece i barskih školaraca. Znalac i profesionalac, otmenog izgleda i ponašanja i nadasve otmenog uma. Postao je slobodni intelektualac i vrli uglednik Bara. Veliki sin velikog oca.

Kada je prestao da se aktivno bavi atletikom bio je trener i stručni saradnik u Mornaru i visoki funkcioner opštinske SOFK-e. Od ministarstva sporta Crne Gore dobio je značajno priznanje: Zlatnu plaketu zaslužnog sportiste i sportskog radnika.

Svestrano obrazovan, imao je enciklopedijsko znanje iz sporta, posebno atletike. I iz istorije. Sa nekim osobenim porodičnim zanosom proučavao je učiteljicu života od Herodota i Polibija do Horvata, Ekmečića i Dašića. Pratio je sva dešavanja u svijetu i našu zbilju ali, rekao bih, bez naročitog entuzijazna i empatije. I bio uvijek tamo gdje je bila većina dobrih ljudi.

Posljednjih 50 godina je sa veličanstvenom Bećkom sanjao čarobni san. Rodili su dobru, uspješnu i pametnu djecu: Ranku i Ladu, Vasa i Steva i ponosili se njima. Sa njom je mogao da ostvari sve. Sreću na primjer i život u vrtu Edena.

Penzionerske dane proveo je u miru porodičnog doma hraneći mačke iz komšiluka, u čitanju i razmišljanju i dugim šetnjama sa Vujadinom od Skupštine do Nebojšine kule i Kalemegdana. Tako je dobro imati dobrog prijatelja pored sebe.

I znam, posigurno znam, da će baka Bećka, jednom, poput staramajke Anatola Fransa govoriti svojim unucima: „Deda je bio divan čovek. Ja sam obožavala sve njegove vrline i mane. Da. Deda je bio bez poroka a to je već neka mana.“

Pišem ove retke sa osjećanjem usamljenosti i teške tuge. U stogodišnjem vremeplovu Barske gimnazije bili smo njena prva generacija maturanata. Htio bih da opet budemo zajedno, onako mladi, razdragani i lijepi kao one daleke junske večeri u bašti hotela „Rumija“.

Uspomene, uspomene… One su pustinja prošlosti i „bele pare za crne dane“.

Posljednji pozdrav, dragi Mimo, hvala ti na prijateljstvu i odanosti.

The post In memoriam: Dr Milenko Mimo Vukotić first appeared on BARinfo.