Reno 8

Moj stric Ivan Živković, striko Ivo, najbolji je matematičar na svijetu. Kad mi u matematici baš ništa nije jasno, tu je striko da mi sve začas objasni, uz primjere i smijeh, i povremene, konstruktivne komentare: „Budalo!“ i „Odlično!“ Nakon što smo u očevoj kancelariji vježbali zadatke iz „Veneove“ zbirke, striko me vraća na Topolicu. Vozi svoj banana žuti Reno 8 sa kojim je prošao cijelu Evropu i stigao čak i do Pariza. Dok vozi, što bi se danas reklo u sportskom mode-u, ne dozvoljavajući da nas pretekne jedna Škoda 105, otkriva mi veliku životnu istinu: „Nikad, sine, ne dozvoli da te prestignu prosječni i oni ispod prosjeka. To je aksiom. I zato tvoj striko nikad u životu nije dozvolio da ga pretekne Fića ili, taman posla, bilo koja Škoda!“ 

Maradona

U toku je Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Meksiku. Nedelja je, 22. jun 1986. godine, četvrtfinale, Argentina – Engleska. Na večeri imamo goste iz Makedonije, iz Skopja. Među njima je i Iva koja je moje godište. Iva je crnka, vitka i preplanula, bisernog osmijeha, miriše na neke orijentalne začine, na gorobilje sa Šar-planine, na t’gu za jug. Da je bilo koji drugi dan, da je bilo koja druga noć, gledao bih samo u nju. Ali ne i večeras. Jer, na televiziji se upravo odigrava čudo koje se viđa jednom u sto godina. Jedna ruka grešnog čovjeka postaje ruka pravde i pobjede, ruka potlačenih i poniženih, božja ruka. Jedan mali čovjek, El Pibe de Oro, dribla šestoricu Engleza i cijelu britansku imperiju i postiže najljepši, najpoetskiji i najgenijalniji gol dvadesetog vijeka. Oprosti, ubava Iva, večeras gledam samo Maradonu i nije me stid da to priznam. 

Pirane

Sa Kikom idem u bioskop, u obnovljenu i modernizovanu ljetnju baštu Doma kulture, da gledamo novi holivudski hit: „Pirane 2“. Mirna je ljetnja noć, bašta je puna i uskoro svi bez daha pratimo priču o skroz naivnim američkim roniocima i zlim, ljudskog mesa nezasitim, piranama. Mukla je tišina. I u trenutku dok jato pirana kidiše, a ekran biva crven od prolivene krvi, Kiko, na sav glas, citira Mladena Delića: „Joj, joj, jooooj, sudac, pa to je faul!“ U bioskopu tajac, a zatim gromoglasan smijeh, koji se, mislim, čuo do Sutomora. Od ozbiljnog gledanja filma više nije bilo ništa, pa smo uz smijeh ispratili kraj i pobjedu naših američkih prijatelja nad mrskim piranama. A ja sam mnogo godina kasnije, u onim mračnim devedesetim, ne ponovile se nikad, pročitao riječi italijanskog oskarovca Roberta Benjinija: „Smijeh spašava od užasa.“

Slovenijales

Kad je ljeto, zna se, spavamo sa svim vratima i prozorima širom otvorenim. Problem nisu, kao što biste mogli pomisliti, bube, skakavci i slijepi miševi koji dolijeću u spavaću sobu, nego muzika iz „Agave“ koja se u našem stanu čuje, taman kao da smo usred restorana. Zato se trudimo da na spavanje idemo u kasnu uru, kad muzika, konačno, hvala svevišnjem, prestane. Večeras sam umoran, jutros sam bio na moru, pred veče smo igrali fudbal. Oči mi se sklapaju, noćas neću gledati „Program plus“, odlazim u krevet rano, prije vremena. Ali! Umjesto da zaspim, san mi razbija mega-hit koji vokalni solista iz „Agave“ pjeva sa osjećajem, dajući cijelog sebe, duševno: „Imam šupu, a u šupi rupa, kroz nju gledam komšinicu Micu kako se kupa! Slovenijales, Slovenijales, biće urnebes!“

Sinhronicitet

Kad sam završio fakultet i počeo da se bavim psihijatrijom naučio sam da se ta pojava zove sinhronicitet, da je opisao Karl Gustav Jung, i da predstavlja „načelo neuzročnog povezivanja“, odnosno „psihički uslovljenu relativnost prostora i vremena“. Otac igra Prvenstvo Crne Gore u šahu u Ulcinju 1986. godine. Rezultate saznajem ujutro na sportskoj stranici „Pobjede“. Te noći imam moru: sanjam oca kako igra protiv majstorskog kandidata Dragana Ljesara sa Cetinja, kako u cajtnotu previđa topa i gubi partiju. Očev pogled, pun nevjerice, bola i očaja budi me iz tog košmarnog sna, iz te noćne more. Ujutro žurim na trafiku da kupim „Pobjedu“. Tu srećem očevog školskog i šahovskog druga i ispisnika, Vlada Lukšića koji mi govori: „Kakva šteta, Nebojša, bio sam sinoć u Ulcinju, izgubi Ljubo dobijenu partiju protiv Ljesara, previđe topa u cajtnotu!“  

Reket

Kada su, sredinom osamdesetih, na Madžarici, pored hotela „Topolica“, napravljeni prvi betonski tereni za tenis, mi smo, bez oklijevanja, povadili stare drvene rekete koje su naši roditelji ko zna kad i ko zna zbog čega kupili. Igrali smo tenis od zraka do mraka, uvijek kad nam njemački turisti ne bi zauzeli termin. Bili smo samouki, samonikli, naturšpileri, udarali smo lopticu po osjećaju i bez osjećaja i tješili se kako bi igrali puno bolje, skoro savršeno, kad bi imali one nove grafitne rekete koje smo vidjeli samo na televiziji. A onda se jednog junskog dana 1987. godine, na početku raspusta, sa broda „Ivangrad“ Prekookeanske plovidbe iskrcao moj brat Marko. Iz svog kofera izvadio je poklon za mene. Bilo je to čudo neviđeno, čudo nad čudima: crni grafitni reket „Head“ sa zlatnim i tamno zelenim prugama sa strane. Bio sam „glavni“ sa tim reketom, isti Bruno Orešar, govorile su cure tih vrelih dana. A ja želim da Marku, kapetanu duge plovidbe, sada kada je zauvijek otplovio na neke nebeske okeane, kažem hvala za taj reket, za tu radost, za to srećno ljeto. Za sve…  

Odbrana Kadica i poslednji dani

Već danima na Kadice dolaze dvije porodice sa gomilom male djece, što je stvar koja se ne radi i ne toleriše. Zakazujemo hitan sastanak, vanredno zasijeda CKK (Centralni Komitet Kadica). Donosimo odluku da se mora djelovati urgentno i ofanzivno, bez oklijevanja. Šaro i Veselin plivaju iz pravca Crvene plaže, izlaze iz vode, „iscrpljeni“ padaju ispred peškira jedne od inkriminisanih porodica i, boreći se za dah, pitaju uglas: „Gospođo, je li ovo ovđe Dubrovnik?!“ Jadran zatim prezentira elemente sinhronog plivanja na iznenađujuće profesionalan način što je ispraćeno aplauzom i gromoglasnim ovacijama. Onda započinjemo (potpuno izmišljenu) priču o onoj porodici što ih je prošle godine udario grom baš ovdje na Kadicama, jedva su, kukavci, pretekli! Olgica, Nela, Ivona i Ćuta brišu suze jer su se podsjetile potresnih scena dok smo spašavali tu čeljad. Vlado dodaje kako je taj događaj zanimljiv i sa medicinske strane ali i kao „sociološki fenomen“… Članovi dvije porodice se preneraženo zagledaju, skupljaju peškire, sklapaju suncobrane i odlaze da se više nikad ne vrate. Pobjeda je potpuna, Kadice su odbranjene!

Nova godina

Doček je nove 1989. godine. Žurka je kod Pritke u Sutomoru. Njegova je kuća još u izgradnji, ali su grubi radovi završeni. Nama više od toga ne treba. Glavni organizator je Pop, a njegova organizacija je besprijekorna, nema joj mane ni zamjerke, od pozivnica do dressing-coda. Na dočeku slušamo Bajagu, Haustor, EKV, Psihomodo pop, Partibrejkerse, Azru, Električni orgazam… Priznajem, ne bez kajanja, slušamo i Bijelo dugme. Slušamo U2, INXS, Depeche mode, Ganse, „D Kleš, D Kjur i D Kalt“, takvo je vrijeme, takvi su običaji, tako smo vaspitani, na našem dočeku nećete čuti narodnjake. I dok se sati stare i nove godine smjenjuju kao na filmu, igramo, plešemo, pjevamo, pijemo (umjereno), patimo, volimo i zaljubljujemo se (neumjereno). Imamo šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina. I još smo djeca, kako i treba da bude, kako bi trebalo da bude. Užasni, crni cunami devedesetih još ne slutimo. I da nam neko sada kaže da imamo još samo par godina za nas, ne bi mu povjerovali. Sve je lako kad si mlad, sve je dobro, bolje ne može biti. A ona i ja, u zoru prvog januara, dok čekamo prevoz za Bar, igramo školice.     

Protekcija

Profesorka Nada Jovanović nam je predavala jednu od mnogih biologija koje smo imali u četvrtom razredu gimnazije. Profesorka nas je učila lako i otmeno, sa taktom i stilom, uvijek sa osmjehom, imala je puno sluha i strpljenja za sve nas. Ali pred samo polugodište, iznenada, „ni od kud iz dubine gledan“ profesorka nam je zadala kontrolni zadatak. Nastao je pakao, pandemonijum. Niko od nas nije bio spreman, na kontrolnom su i najbolji, odlikaši, dobili jedinice i dvojke. Pošto profesorka moje škrabotine nije mogla da odgonetne, zamolila me je da na velikom odmoru dođem u njen kabinet i pročitam joj šta sam napisao. Kad sam završio čitanje svog žalosnog kontrolnog zadatka, profesorka me pita:

„I koju ocjenu sad da ti dam?“ Sve crveneći, rekao sam: „Mislim, profesorka, da je ovo za neku jadnu trojku, pa pošto već imam jednu peticu, zaključite mi četvorku. A ja ću se potruditi da u drugom polugodištu ponovo zaslužim peticu!“

„I ja mislim da je tako najbolje“, kaže profesorka. A onda me pita za roditelje, sestru i braću, kako su, šta rade, daje mi zadatak da ih sve obavezno pozdravim. Zvonilo je za početak trećeg časa, i dok hvatam kvaku od vrata kabineta, čujem kako mi profesorka govori: „A, Nebojša, ne smijem ti ja od Ljuba dati trojku! Evo ti četvorka i zaključujem ti pet!“

Kompliment

„Žile, napiši mi domaći na temu: ’Moje viđenje romana ‘Na Drini ćuprija’“, moli me školski drug Predrag. Njegovu molbu prihvatam rado, jer sam snagom i ljepotom ove knjige, jer sam stilom i erudicijom našeg jedinog nobelovca, potpuno opčinjen. Domaći pišem brzo i lako i, ne krijem, zadovoljan sam kako sam ga napisao. Međutim, u ponedjeljak, poslije škole, Predrag mi prilazi i kaže: „Žile, umjesto da mi pomogneš, ti me nagrdi, profesorka me je isprozivala i rekla, Predraže, ja sam jasno naglasila da se ne prepisuju književne kritike!“ Tako mi je profesorka srpskohrvatskog jezika, Anđelija Marojević, naša draga komšinica teta Anđa, ne znajući, dala veliki kompliment: od mog domaćeg zadatka, napisanog iz moje glave, u jednom dahu, bez prepisivanja i sufliranja, pomislila je da je tekst nekog književnog kritičara. Književnog kritičara sa zrnom talenta, neskromno se nadam ja.

Brigada

Tada nisam znao da je Vrhovni komandant Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi dao najveći kompliment koji se jednoj ratnoj jedinici može dati: „Četvrta brigada, to su četiri brigade!“ Imao sam sedamnaest godina i znao da u ulici Četvrte crnogorske proleterske brigade živi ona, sestra moje najbolje drugarice. Kasni je mart i kiša pljušti satima. Ali mene, u crvenom džemperu, bez kišobrana, bez kape, bez jakne, ništa ne može zaustaviti. Idem pored mora ka Žukotrlici, donjom džadom, pokisao do gole kože. Onako mokar, dok se voda još sliva sa mene, pritiskam zvono na njenim vratima. Bez uzemljenja i bez izolacije, uspostavljam strujno kolo. Struja me pošteno trese. Vidim sve zvijezde! I dok mi ona nasmijana otvara vrata, dok se oporavljam od strujnog udara, izmijenjenog stanja svijesti, počinjem da pjevam (što ne bih trebao da činim ni pod kakvim okolnostima):

„E-dur mi izlazi iz svih ćelija

Doboš me udara samo na dva

Ja ne znam koliko imam napona

U voltima…“

Fotografija

Ima ta jedna fotografija slikana pred samu našu maturu. U kabinetu smo biologije. Svjetlost ulazi sa desne strane gdje su oni veliki prozori koji se na fotografiji ne vide. Na zidu su dva postera: veliki, na kome je anatomski prikaz ljudskog tijela i mali, na kome je prikazana anatomija oka. Sa desne strane, u samom uglu, neko sjedi na stolu. Vidi se dio košulje i farmerica. To bi mogao biti Jadran ili Pero ili čak i ja. Iza neko stoji. Vidi se samo bijela majica (takve su sada vrlo moderne) i utrenirani triceps. To je, nesumnjivo, Šaro. Iza te dvije prilike na stolici stoji Violeta. Svjetlo joj pada na desnu polovinu lica, lijeva polovina je u polusjeni. Violeta je u sivoj haljini koja joj dopire tačno do koljena. Kosa joj je crna, a frizura kao da je sada stigla iz Holivuda ili iz nekog MTV spota. Okrenuta je polulijevo, gleda u objektiv sa nagovještajem osmijeha. Sa lica joj sija mladost, radost i strast mladih godina. U rukama joj je gitara koju je, pretpostavljam, donio Pop. Gitara je obična, ali vi vidite, ne čujete ali slutite, da se ta gitara u Violetinim rukama, magijom njenih, magijom naših godina, pretvara u rock gitaru, u bas gitaru, u gitaru Suzane Hofs, prvog glasa grupe The Bangles. Violeta pjeva, nema sumnje, novi hit grupe The Queen „I want it all“. Ili je to pjesma „Krug“ od EKV?! I vi osjećate da je tu, na toj fotografiji, sve mlado, sve čisto i novo, neiskvareno i moderno, zagledano u budućnost. Mi znamo šta se dešava u svijetu, pratimo njegov ritam, njegove otkucaje, dišemo sa njim, mi smo njegov dio, mi smo svijet sam. Ta fotografija, to je sve što treba da znate o našoj generaciji.

Milicija trenira strogoću

Julska je noć. Upravo sam ispratio djevojku i vraćam se kući. Na sebi imam bermude, majicu kratkih rukava, džins jaknu i patike Ellesse. Ne zaboravimo, i dugu, plavu kosu. Na dvadeset metara od zgrade milicije srećem moje drugove Čeu i Vikija koji čekaju prevoz za Veliki pijesak. Dugo se nismo vidjeli, pa ostajem sa njima da se ispričamo. Nakon pet minuta pored nas se zaustavlja milicijski Golf, a milicajac sa mjesta suvozača upire prstom u mene i naređuje: „Polazi!“ Na ulazu u zgradu milicije, unosi mi se u lice, viče i prijeti: „Govori, bitango, đe su stvari koje si ukrao u Maksimarket da te ne vodim sad u podrum, da me zapamtiš!“ Šokiran, prestravljen, ne uspijevam da kažem ništa. Srećom, nailazi dežurni inspektor koji me odvodi u svoju kancelariju. Dajem mu ličnu kartu, saznaje ko sam i čiji sam i shvata da nisam onaj koga traže. Ljubazno me pozdravlja i pušta da idem. Na izlazu iz zgrade srećem milicajca koji me je priveo. On me pokroviteljski grli oko ramena, i dok mu se milicijski brk šeretski smiješi, kaže mi: „Bratski, što da ti rečem, moga si da nastradaš zbog izgleda noćas!“

Suze

Ovo ljeto 1989. godine polako se približava kraju. A svakim danom koji prođe, svakim danom ovog vrelog septembra, bliži se moj odlazak u vojsku. Ne mogu da zamislim, ne mogu da pretpostavim šta me tamo čeka. Godina dana u vojsci, to je čitava vječnost, čitava mladost, život čitav. Trudim se da ne pokazujem šta zaista osjećam, kakve mi se teške misli roje u glavi. Ali znam da ću se, ako majka zaplače kad krenem u vojsku, raspasti u milion komada. To joj i kažem, a ona obećava da na rastanku neće plakati. Vrijeme je da krenem, onaj crni voz iz Balaševićeve pjesme već čeka na stanici. Dok se pozdravljamo, majka mi govori: „Vidjećeš, proći će brzo, začas, godina dana, to je dok udariš dlanom o dlan”. Gledam je u oči, ona, majka hrabrost, ne plače. Znam da je plakala poslije.

Sandra

Preturam po starim stvarima. Na pod pada sveska iz zoologije iz četvrtog razreda Gimnazije. Na njoj posveta. Stihovi grupe INXS. Od Sandre. Školske drugarice. Doktorke nauka. Profesorke na medicinskom fakultetu u Kelnu. Poznate naučnice koja otkriva tajne starenja, tajne vječne mladosti. Sandre, koja je ponos naše generacije. Posveta kao moto, kao geslo, kao poruka što se kao crvena nit proteže kroz cio život:

I told you

That we could fly

Cause we all have wings

But some of us

Don’t know why…

Osmjehujem se. Sjećam se. Gasim svjetlo u sobi. I zvuk kiše dopire do mene. I svud je tama.

The post Dr Nebojša Živković: Pirane i druge priče (2) first appeared on BARinfo.

Franko

Vrelo je ljeto, kamigor. Deda Stevo, partizan odlikovan medaljom za hrabrost i ja, njegov unuk, sjedimo na stepenicama naše stare kuće u Podgradu. Deda puši „Zetu“ i čita „Politiku“, koja javlja da je španski diktator, fašista, Fransisko Franko na samrtnoj postelji. Deda odmah pravi plan: „Nas dvojica ćemo se Frankovoj hacijendi približiti džipom, ja ostajem u kolima, ti preskačeš ogradu, prikradaš se i kroz otvoren prozor u Frankovu sobu, kao Boško Buha, bacaš bombu!“ Ali ja imam drugačiji predlog: „A, deda, bolje da ja vozim džip, a ti da baciš bombu!“ Tako je zbog mog kukavičluka Frankova agonija nastavljena još nekoliko mjeseci, umro je tek 20. novembra 1975. godine.

Tito

Igrajući se ispred zgrade povrijedio sam desnu šaku. Rana mala i beznačajna ali moja brižna sestra Olivera pohađa kurs prve pomoći. Odlučuje da mi ranu previje i ruku imobiliše stavljanjem zavoja oko vrata. Tako imobilisane ruke sjutradan odlazim u zabavište. Kopija sam slike druga Tita kada je ranjen na Sutjesci. Moji drugovi iz grupe počinju da mi skandiraju: Tito, Tito! Niko srećniji od mene. Ni tada. Ni sada.

Zemljotres

Pravoslavni je vaskrs i katolički uskrs, nedelja, 15. april 1979. godine. U hodniku našeg stana, u Jovana Tomaševića 5, nalazimo se moja sestra i ja. Počinje zemljotres, silovit, strašan, predubok, preužasan… Sestra me drži oko pojasa ali ne uspijeva da me zadrži, sve vrijeme zemljotresa udaram glavom u zid. Sledećih ću dana na čelu nositi veliku, što bi se po barski reklo, čomigu. A mnoga će cura beogradska (i jedna mostarska), kasnije, kad bih joj ispričao ovu priču, ne bez žaljenja zaključiti da su posljedice tog udaranja glavom u zid ostale trajne. 

Torta

Prošlo je mjesec i po dana od velikog zemljotresa. I dalje se, svakog dana, tresemo po nekoliko puta, jako ili jače. Struje nema satima, živimo i spavamo pod šatorima, na Topolici nema žive duše. Ali ako pogledate bolje, vidjećete jednu priliku na trećem spratu naše zgrade. To je moja majka Irena koja sprema tortu za moj osmi rođendan, svemu uprkos. Ukus te torte koju smo pojeli pod vedrim nebom pamtim i danas. To je bio naš mali čin inata i prkosa, ljubavi i nade. Naša mala pobjeda u slavu života. Kao u onoj pjesmi: „Smrtosan je život, al smrti odoleva…“

Tito (2)

Umro je drug Tito. Velika zemlja tuguje za svojim najvećim sinom. Dani su žalosti i svi sportski događaji su odloženi. Ali nas trojica, Igor (znameniti srpski književnik, osvajač Pekićeve nagrade), Jadran (poznati barski doktor stomatologije) i ja, hoćemo da igramo fudbal na „Crkvice“, na tom našem mitskom igralištu većem od svakog Nou Kampa i San Sira, igralištu na kojem smo osvajali i gubili svjetska prvenstva igrajući uvijek napadački, za gol više. I nalazimo rješenje: od izolir trake pravimo tri crna flora, a pred početak utakmice držimo pun minut ćutanja, što Igor precizno kontroliše na svojoj štoperici. Utakmica može da počne.

Ambasador

Danas je važan dan za Bar. U posjetu nam dolazi američki ambasador u Jugoslaviji, njegova ekscelencija, Lorens Iglberger (on će kasnije postati državni sekretar SAD) koji će otvoriti novoizgrađenu Zdravstvenu stanicu u Sutomoru, poklon vlade SAD. Svečani ručak se održava u hotelu „Inex-Zlatna obala“. Kršeći sve diplomatske norme i protokole moj otac Ljubo me vodi na ručak. Gospodin ambasador u moru drugova primjećuje moju pionirsku glavu. Neposredan, nasmijan, duhovit započinje razgovor. Kaže da ima dva sina, jedan je prosječan, normalan. A drugi ima samo dvije opcije: ili će biti šef mafije ili Predsjednik Amerike! Uskoro, američki i domaći zvaničnici prisustvuju sledećoj sceni: nas dvojica, ambasador i plavokosi deran, na terasi hotela „Inex“ odigravamo prizor iz američkog vesterna. Okrenuti smo leđima jedan drugom, odbrojavamo po deset koraka, okrećemo se i pucamo iz zamišljenih koltova: Bang! Bang! Obojica, pogođeni, padamo.

Šah

Od moga oca naslijedio sam veliku ljubav prema šahu ali od njegovog ogromnog talenta i dubokog razumijevanja za ovu magičnu igru nisam naslijedio mnogo, nisam naslijedio ništa. Zato me nemojte pitati kako sam se, kojim čudom, kojim hirom boginje Kaise, plasirao na seniorsko prvenstvo Bara u šahu 1987. godine. Prvenstvo uveliko traje, već sam nanizao nekoliko „krompira“ (uključujući i onaj od Milana) ali danas imam posebnu tremu, igram crnim figurama protiv mog direktora, profesora Lutovca, čika Maksima. On mi pruža ruku, gleda me strogo i mrko i povlači razarajuć, dobitnički potez, 1. g4!! Nakon ovog poteza partija gubi teorijski značaj. Partiju gubim u petnaestak poteza.

Sloga

Formiran je fudbalski klub „Sloga“ Stari Bar. Počinje da radi i njegova omladinska škola. Svi Starobarani su pozvani da se pridruže. Taj poziv, naravno, važi i za mene. Na prvoj trening utakmici dajem gol, nada mnom je napravljen i penal. Na kraju pucamo slobodne udarce, ispostavlja se da sam dobar šuter. Ulazim u prvi tim omladinaca, zadužujem dres sa brojem 10. Prva utakmica, na novom pomoćnom terenu stadiona na Madžarici, protivnik „Tara“ Cetinje. Negdje u 70. minutu primam jednu loptu u šesnaestercu, umirujem je lijevim ramenom, a onda pucam volej, lijevom nogom, kao Van Basten, kao Miloš Bursać, centarfor Hajduka. Lopta ulazi pod rašlje. Evrogol. Presrećan sam, presrećni smo. A onda, usred naše beskrajne radosti i slavlja, shvatamo da je sudija poništio gol zbog igranja rukom? Sledeće kolo, gradski derbi, „Luka Bar“ – „Sloga“. Igramo na igralištu kod Pivnice, po blatu do koljena. Igramo dobro. Igramo pametno. Dajem dva gola, sudija oba poništava zbog ofsajda? Dvije utakmice, tri gola, sva tri poništena. To je moja profesionalna fudbalska karijera.

Kadice

Plaža Kadice je za mene arkadijski vrt, rajska bašta, sunčani Eldorado, obećani Montenegro, kako to kaže Kiš. Na Kadicama uživamo, moja generacija i ja, skoro četrdeset godina. Sinoć je padala kiša, talasi su veliki, na Kadicama smo samo moj brat od strica Kiko i ja. Prilikom izlaska iz vode, stajem na staklo i dobijam veliku posjekotinu na palcu desne noge. Dok čekamo da krvarenje stane, pričamo o mnogo čemu. Jednoglasno zaključujemo kako iz sveg srca mrzimo Rijeku, jer je odbrambeni igrač tog kluba, Mladen Mladenović, u prvom kolu fudbalskog prvenstva polomio nogu najvećem pojačanju Hajduka, Nenadu Cicu Gračanu od koga smo očekivali da vrati titulu tamo gdje joj je i mjesto: na Poljud! Kako krvarenje ne staje, Kiko me nosi „na krkače“, uzbrdo, cijelom onom kozjom stazom do ceste. Stopiramo. Od svih ljudi i od svih kola na ovom svijetu, prva se zaustavlja Zastava 101 riječkih registracija na čijem retrovizoru ponosno vijori zastavica NK Rijeka! Dobri čovjek iz Rijeke me prevozi do Doma zdravlja i pozdravlja uz riječi utjehe i podrške. Dobri čovjek iz Rijeke me uči za cio život da biti čovjek, a ne Riječanin, ili Beograđanin, ili Baranin, znači biti!

Mašala

Imao sam 17 godina kada sam doživio prosvjetljenje, epifaniju. Shvatio sam da su naši stari Barani i Starobarani za malu djecu imali dva komplimenta. Ako je dijete bilo lijepo, rekli bi: Mašala, što je lijepo! Ako je dijete bilo, smije li se reći, grdno,  da se ne bi lagalo, a da bi se kompliment ipak dao, govorili su: Mašala, što je poraslo! Sa mojim ocem išao sam u stotine njegovih ljekarskih kućnih posjeta. I baš svaki put, bez izuzetka, rekli bi mi: Mašala, što je porastao!

Imagine

Profesor Ranko Opančina nam je predavao engleski jezik u trećem i četvrtom razredu Gimnazije. Njegovi su časovi bili drugačiji, puni pravog života, puni ritma i šarma, puni engleskog jezika koji se zaista govori, puni najboljeg rock and roll-a. Danas na času čitamo domaće zadatke, naše prevode pjesme „Imagine“ Džona Lenona. Od profesora učimo da engleska fraza „I wonder“ ne znači začuđen sam, nego pitam se. A onda nam kaže: „Za ovaj prevod svi ste danas zaslužili čistu peticu i ocjenu više na kraju godine. Kad budem zaključivao ocjene, podsjetite me na to.“ Podsjećanje nije bilo potrebno, dobri profesor je svoje obećanje ispunio:

„Imagine no possessions

I wonder if you can

No need for greed or hunger

A brotherhood of man.“ 

JNA

Večeras cijela moja generacija odlazi na služenje vojnog roka. Svi smo u ovom noćnom vozu za Beograd. Kako smo mladi i lijepi. Uplašeni. Uzbuđeni. Hrabri. Uskoro ćemo i zapjevati jer se s pjesmom ide u vojnike. Ali, u ovom trenutku dok voz kreće, svi ćutimo. Kao da se još jednom u mislima pozdravljamo sa roditeljima, sestrama i braćom, prijateljima, divnim Barankama (i Petrovčankama) u koje smo zaljubjeni. Ali, jedna misao tek se rađa u mojoj glavi: od danas, 16. septembra 1989. godine, u svom rodnom gradu, u svom Baru, više neću biti domaćin. Biću samo gost.

The post Dr Nebojša Živković: Mašala, što je porastao first appeared on BARinfo.