Zahvaljujući tome, prvo festivalsko veče bilo je i omaž epohi u kojoj su stvarana bezvremenska djela, koja žive i danas, nakon pola vijeka od njihovog nastanka. Da i savremeno doba produkuje vrijednu umjetnost, potvrdili su i ostali učesnici – sjajan pisac Enes Halilović (prošlogodišnji dobitnik festivalske nagrade “Kosarin vijenac”) slikar Goran Ćetković i Vladimir Vujović, ovogodišnji laureat, “Kosarinog vijenca” za roman“ Razgovori s Vješticom”, mladi pisac iz Bara, ovjenčan brojnim nagradama i priznanjima, ne samo za ovo književno djelo. Gošća iznenađenja bila je još jedno veliko ime iz svijeta umjetnosti prošlih vremena – dama jugoslovenskog glumišta i nekadašnja pjevačica kultnog sastava “Suncokret”, Gorica Popović.

Festival je otvorio diplomata, profesor i pisac, Miodrag Lekić Ćaki, koji je prijatelj i podržavalac festivala od samog početka, kada je na ideju Srđana Lekovića začet na ledini godinjskog sela i kada je malo ko vjerovao da će za samo nekoliko godina da izraste u prepoznatljiv umjetnički događaj, sa posebnim šarmom, na kulturnoj mapi Bara i Crne Gore.

“Crnogorska sela jesu lična karta istorije Crne Gore, one homerovske Crne Gore. Ako ovaj festival već ima svoju istoriju, ostaje misterija njegovog nastanka, trajanja i velikog uspjeha. Vjerovatno objašnjenje treba tražiti u ovom jedinstvenom susretu prirode i istorije. Ovdje nema mjesta za podjele – ovdje su svi ‘naši’. Zato odavde možemo da poručimo – ako su relativno lako razbili državu Jugoslaviju, neće im lako ići da razbiju jugoslovensku kulturu, odnosno neće u tome uspjeti. Ostalo je dosta toga zajedničkog, ali ostao je i neki prkos, da neće ‘baš sve pokriti snjegovi i šaš’. Bez sumnje, festival u ovom crmničkom selu, kao mjestu kulturnog dijaloga, književnih i likovnih susreta, muzičkih koncerata i naučnih predavanja, na najljepši način oživljava kulturu Crne Gore. Sa godinjskim zvjezdama i godinjskim zvjezdanim nebom, Crna Gora je dobila veće šanse za svoje potencijalne zvjezdane trenutke, od kojih smo danas prilično udaljeni, nadamo se privremeno. Duhovna obnova Crne Gore je suštinski imperativ našeg prostora”, kazao je, između ostalog, u nadahnutom govoru Miodrag Lekić.

Uvod u zvanično otvaranje festivala bila je izložba Gorana Ćetkovića, jednog od najznačajnijih savremenih umjetnika, višestruko nagrađivanog, sa do sada, čak pedeset i jednom samostalnom izložbom, koji je nedavno iskoračio i na evropsku i svjetsku umjetničku scenu. Postavku iz novog ciklusa umjetnika “Inventar neba”, koji je premijerno predstavljen na Godinjskom festivalu, otvorio je dr Milun Lutovac, teoretičar savremene umjetnosti, univerzitetski profesor, slikar, književnik, književni i likovni krtičar, čija je izložba nedavno otvorena na Luštici Bay, a upravo se vratio sa Zatonskog festivala gdje je na Likovnom salonu “Šapat Lima” osvojio nagradu “Polimski soko ‘26”. Dr Lutovac je prijatelj festivala od samog početka, a prošle godine na novoj uređenoj festivalskoj sceni, upravo njegovom postavkom slika otvorene su “Godinjske zvjezdane noći”.

“Svaki ciklus ovog vrsnog stvaraoca rađa novi sukob nevidljivih sila, ali i sukob umjetnika sa samim sobom i svijetom koji ga okružuje. Likovna kritika je saglasna u jednom – Goran Ćetković je jedan od najautentičnijih ekspresionista savremenog crnogorskog slikarstva”, kazao je dr Lutovac.

Festival “Godinjske zvjezdane noći” prošle godine ustanovio je festivalsku nagradu “Kosarin vijenac” – još jedna simbolika duboko ukorijenjena u tradiciji Bara i Crne Gore – Kosara, žena dukljanskog kneza Jovana Vladimira, čija istorijska uloga, ličnost i djelo, ali i uloga njegove supruge Kosare, kao i njihova romansirana ljubav, traju i snažno odjekuju na ovim prostorima i nakon hiljadu godina.

Kosarin vijenac prošle godine pripao je jednom od najznačajnijih savremenih književnika i pjesnika iz Srbije, Enesu Haliloviću za roman “ Bekos”, a nakon toga uslijedila su i druga priznanja – “Beogradski pobednik”, “Živojin Pavlović” i druga. U svakom slučaju, radi se o veoma zapaženom romanu i na regionalnoj književnoj sceni. Halilović je autor više zbirki poezije, pripovjedaka, romana i drama. Enesovo djelo je borba za istinu, pravdu i smisao u vremenu sve veće otuđenosti i vrijednosno iskrivljene stvarnosti. Tome i takvom, drugačijem svijetu teže i Godinjske zvjezdane noći.

Dublje slojeve romana “Bekos”, u razgovoru sa autorom, publici je otkrio prof. dr Radoje Femić, koji je prošle godine bio član festivalskog žirija za dodjelu nagrade “Kosarin vijenac”. Roman “Bekos”, kazao je prof Femić je raskošni plod postmodernističke književne epohe. Enes Halilović je pojasnio da je riječ ‘bekos’ egipatskog porijekla i da u prevodu znači hleb, koji je, kako je naveo, važan u životu čovjeka.

“Moj roman je potreba čovjeka da kaže nešto o sebi. Svi moji romani su na neki način povezani, sadrže meni zanimljive priče, nadam se i drugima, sa istorijskim, mitskim i dokumentovanim sekvencama, u koje je inkorporirana i poezija”, kazao je Halilović, koji je istakao da mu je drago što je prvi dobitnik Kosarinog vijenca i da je veoma srećan što ga je sudbina dovela u Godinje.

“Bio sam na mnogim svjetskim festivalima, u prestižnim prostorima kulture, ali mi je srce ovdje, u Godinju. Ovdje, u kući mog prijatelja, dr Nevena Lekovića, i u Godinju uopšte, osjećam se kao kod kuće”, kazao je Halilović i poručio organizatorima da čuvaju i grade i dalje festival. Prof .dr Radoje Femić, takođe , je kazao da je privilegovan što učestvuje na festivalu i što svjedoči njegovom uzrastanju. Posebno se zahvalio umjetničkom direktoru i uredniku književnog programa, Mirku Rakočeviću, na čiju inicijativu je ustanovljena nagrada “Kosarin vijenac”, koja je, kako je istakao ‘ književni, istorijski i geografski amalgam”.

U nastavku programa, stihovi, muzika i lijepa pisana riječ, prožimali su se na naljepši način na Godinjskom festivalu kroz predstavljanje prve knjige poezije legendarnog muzičara jugoslovenske muzičke scene – Dada Topića , koji je povodom 60 godina karijere izdao knjigu, simbolično sa 60 pjesama u njoj, naslovljena po njegovom velikom, kultnom hitu, “Za koji život treba da se rodim”, jedan od najvećih klasika jugoslovenske rok scene. Topić ga je izvodio sa svojim tadašnjim bendom “Time” još daleke 1972.godine. U knjizi su se našle mnoge pjesme koje je Dado Topić pisao tokom višedecenijske karijere, mnoge pamtimo kao njegove bezvremenske rok hitove, ali tu su i njegovi najintimniji poetski zapisi koji do sada nisu objavljeni. Promocija knjige doživjela je premijeru upravo na Godinjskom festivalu.

“Nadam se da će ovaj festival i svi vi koji dolazite ovdje, dati jedan novi motiv i jednu novu snagu da kultura i umjetnost na ovim prostorima budu ono što nas spaja, čime se ponosimo, što je vjekovima bilo i što treba i da ostane”, poručio je poznati muzičar Dado Topić, koji je uprkos tome što je napisao brojne pjesme, više puta kazao da nije pjesnik. Ipak, izrecitovao je davno napisanu pjesmu “Hej, Jugosloveni”, sa posebnom emocijom i suzama na kraju.

O potrebi zajedništva govori i roman Srđana Marjanovića, naslovljen upravo “Zajedno” – njegova četvrta knjiga, koja priča o ljudima, emocijama, potrebi da ostanemo bliski jedni s drugima,baš kao u Srđanovom pjesmama, koje su, kao i Dadove obilježile jednu epohu. O knjigama su sa autorima razgovarali Ilija Jovanović, urednik izdanja, koji je decenijama menadžer, prijatelj i kolega Dada Topića, i književnik i umjetnički direktor festivala Godinjske zvjezdane noći Mirko Rakočević. Bila je to svojevrsna reminscencija i omaž jednom drugom vremenu, bivšoj Jugoslaviji, rokenrolu , uz poseban ugođaj pod zvjezdanim godinjskim noćima sa bezvremenskim hitovima dva jedinstvena stvaraoca.

Marjanović je ispričao i utiske o svom prvom gostovanju u Zagrebu, nakon raspada Jugoslavije i svih nemilih događaja, kao i uprkos svemu, potrebi rušenja predrasuda i nužnosti dobrote i zajedništva.

Već snažno probuđene emocije kod publike, kulminirale su kada su Dado i Srđan otpjevali neke od svojih najvećih hitova – “Da li znaš da te volim”, “Makedonija”, “Bajka o ljubavi”, “Nije ti se htelo”, “ Mi smo jedno drugom uvek govorili vi”… Marjanović je najprije otpjevao pjesmu ženi koju je, kako je kazao, mnogo volio pedeset godina – preminuloj supruzi “Bože moj”. Upečatljiv utisak ostavilo je i izvođenje pjesme Srđana Marjanovića “Zajedno”, koju je snimio u duetu sa poznatim muzičarom i producentom Branom Likićem, a za publiku u Godinju otpjevali su je zajedno Srđan i Dado.

I ove godine na Festivalu je dodijeljena nagrada “Kosarin vijenac”. Članovi žirija – prošlogodišnji dobitnik – Enes Halilović, dr Olga Vojičić Komatina i književnik , umjetnički direktor Festivala Mirko Rakočević odlučili su da ona pripadne mladom barskom piscu Vladimiru Vujoviću za roman “Razgovori s Vješticom”. Uručila mu je dramska umjetnica Gorica Popović.

Nagrađeni pisac biće gost narednog Godinjskog festivala.

Prvu noć festivala odličnom svirkom zaokružio je najpopularniji barski rok bend “AkademiA”.

Festival su ove godine podržali: Opština Bar, preduzeće Komunalne djelatnosti, Vodovod i kanalizacija Bar, Služba zaštite i spašavanja, Kulturni centar Bar, TO Bar, Sekretarijat za kulturu opštine Bar, Ministarstvo ekologije, Sekretarijat za kulturu opštine PG, Regionalni Vodovod, Pošta Crne Gore, Luka Bar, Nacionalni parkovi, Elektroprivreda CG, VG Fiskal Bar, kompanija “Carević”, “Winers and co”, Media Pro – Studio Petović, dr Zejnilović, Emir Osmani, Gradska TV Podgorica, Grafički studio “ Krug” ,Vlatko Tomašević, Vlado Radonjić, Radovan Pobor, Darko i Luka Pajović, Marko Kosović, Branko Đurišić, Drago Perazić, Ognjen Đurišić, Veko Velović, Bratstvo Lekovića, Radio Bar, Radio D, Radio D Plus . Od samog početka uz festival su i javne ličnosti, istaknuti poslenici u kulturi i medijima – novinar, pisac i publicista Milan Vujović, mr Mladen Zagarčanin i prof dr Milun Lutovac.

Organizatori koji su bezrezervno posvetili sebe osnivanju Godinjskih zvjezdanih noći i njegovom rastu su predsjednik Organizacionog odbora Neven Leković, i članovi – Srđan Leković, Dragan Leković i Nenad Raičević, uz književnika Mirka Rakočevića , koji je umjetnički direktor Festivala.

Nažalost, jedan od velikih podržavalaca Godinjskih zvjezdanih noći, Mijo Leković je nedavno preminuo, ali njegova porodica je i ovoga puta bila uz festival. Organizatori su im se posebno zahvalili, a Miju Lekoviću, istakli su, pripada, takođe, veliko hvala i trajno sjećanje.

Večeras, na drugoj festivalskoj noći u književnom programu publika će moći da čuje poznate pisce Dragana Jovanovića Danilova, Jasenku Lalović i Radomira Uljarevića, a u muzičkom dijelu Bilju Krstić i Bistrik orkestar.

Veče će započeti stručnim predavanjem o biodiverzitetu Skadarskog jezera.

The post VIDEO: Otvorene pete, jubilarne Godinjske zvjezdane noći first appeared on BARinfo.

Prošle jeseni prikupljeno oko 11.500 eura, a obnova krova je nedavno i zvanično završena.

“Hvala svima koji su se odazvali pozivu barskih Lajonsa da se prikupe sredstva za obnovu krova, hvala domaćinu-restoranu ‘Besac’, a posebno hvala Ženama Bara koje su se među prvima odazvale i još jednom pokazale svoje veliko srce. Ovo je akcija za ponos svima nama, objekat ambulante je sada u funkcionalnom stanju. Mogu da ga koriste i mještani i turisti, a zdravstveni radnici Doma zdravlja Bar sada konačno imaju adekvatne uslove da pregledaju i liječe pacijente iz ovog dijela opštine,” kazao je prilikom podjele zahvalnica jedan od pokretača donatorske akcije dr Neven Leković iz LC Bar Antibaris.

Iako dio donatora nije bio prisutan, dr Leković je kazao da će zahvalnice svima ubrzo biti dostavljene.

“U ovoj akciji dao je svako koliko je mogao, i svako je dao od srca, što pokazuje istovremeno i solidarnost, i osjećaj da se pomogne zajednici. To su upravo i vrijednosti koje zastupaju i na kojima su zasnovani i Lajonsi” kazao je Radomir Petrić iz LC Bar Antibaris.

Dr Božika Subašić, u čijem je mandatu v.d. direktora Doma zdravlja Bar okončana rekonstrukcija krova ambulante, zahvalila je Lajonsima i svima koji su priskočili u pomoć i izrazila nadu da će i ubuduće biti sličnih akcija.

Zahvalnice je uručila dr Bojana Vuković, v.d. direktorice Doma zdravlja Bar. Ona je zahvalila Lajonsima i donatorima u svoje i u ime kolektiva Doma zdravlja Bar, i poželjela svima srećne nastupajuće praznike.

U ambulanti na Virpazaru već godinama je, zbog veoma lošeg stanja krova bio maksimalno otežan rad medicinskom osoblju Doma zdravlja Bar, pa je objekat faktički bio van funkcije.

Zbog toga su mještani Crmnice preko cijele godine, a turisti u sezoni, za bilo kakve medicinske intervencije bili primorani da putuju u Bar ili u Podgoricu. Na inicijativu tadašnje direktorice Doma zdravlja Bar dr Branke Purlije, u komunikaciji i saradnji sa Odborom Mjesne zajednice Crmnica, barski Lajonsi su u avgustu 2021. pokrenuli donatorsku kampanju prikupljanja sredstava za obnovu krova, kojoj su se prvenstveno odazvali Crmničani, ali i ljudi dobre volje i kompanije van Crmnice.

The post Lajonsi uručili zahvalnice donatorima za obnovu ambulante na Virpazaru first appeared on BARinfo.

Milanovi „Hodnici sjećanja“ su uglavnom otvarali vrata prema Jadranu, a ja ću se, barem na čas, vratiti na onu drugu, jezersku stranu.

Sedamdesete godine prošlog vijeka… Žarko Blažov, Pero Dragov, Bato Perov, Miloš Srećkov, Srđa i Neno Tomičin, moj mlađi brat Tiki i ja, Neven Sloba Laza Ilijina, svi Lekovići, u Mlina čekamo da “prođe pruga”.

Sunce je još visoko na nebu, površina mirnog jezera kao ogledalo pojačava svjetlosni efekat, asfalt treperi, zrikavci u horu slave ljeto, a mi klinci nestrplivo čekamo da vidimo hoće li još neko stići da ljetnji raspust provede sa nama. “Pruga” je autobus koji svakodnevno saobraća od Titograda, preko Virpazara, pored svih sela na Skadarskom jezeru. Mi, obučeni u dresove, uglavnom crno-bijele, osim mene koji sam predstavnik jedne od dvije kuće u Lekovićima koje navijaju za Zvezdu. Imamo i obavezne Yassine šortseve i Startas patike. Iz autobusa nije izašao niko nama interesantan, a naš cilj je “stadion” na livadi koja je svega dva mjeseca godišnje van vode.

Kroz vinograde, presahla korita potoka, uz miris rakite, divlje nane i gorskog čaja, probijajući se kroz žbunove prepune zrelih kupina, hitamo na Studenac. Prekršimo pravilo da se grožđe ne bere do pred samu berbu, i čupnemo poneki grozd. Kako će se lijepo ohladiti u godinjskom najhladnijem izvoru! Studenac, miran, bistar i leden, i ispred njega polje svježe okošeno, koje miriše na desetine vrsta trava, dočekuje nas da kao neka predgrupa “odsviramo” naš mali fudbal dok ne dođu veliki. Tada ćemo postati pravi igrači u ekipama gdje ima i mladih i starih. Dresovi su, naravno, bili samo paradni, jer se bosi i goli do pojasa, borimo protiv velike vlage. Rezultat igre između dva improvizovana gola najčešće nije bitan, a igra se do zalaska sunca.

Kako je samo ukusan onaj zabranjeni grozd vranca, kad se nakon dva sata izvadi iz ledene vode Studenca! Kapi vode, kao nedavno odleđene, titraju na ljubičastoplavim bobicama.

U sumrak krećemo nazad u gornje selo. Ulična rasvjeta žmirka, a put je prekriven mjesečinom. Mjesec koji je tek iskočio iznad vrhova Šljekaza, velik je kao neko noćno Sunce, i čini se da je toliko blizu da ga možemo, propevši se na prste, rukama dohvatiti. Kod guvna se rastajemo do sjutrašnjeg dana, i svako hita svojoj kući.

Noći su svježije zbog povjetarca koji se iz šuma koštanja, visoko podno Visa i Kape, spušta na selo. Tada utihnu krijecelji, nestanu i muve, koje se kroz pod od dasaka danju provlače iz konobe. Čak se i magare u oboru potpuno umiri. Kuće sa debelim zidovima ostanu spolja tople, a iznutra taman toliko hladne da se na metalnim krevetima, prekrivenim madracima od šušbine, može zaspati do novog vrelog dana. Ujutro zgrabimo parče vlažnog domaćeg hleba i komad kozjeg sira i onda biramo između novih šetnji kroz zelena polja, kupanja u toploj vodi Skadarskog jezera, plivanja od Pješačca do Grmožura, našeg malog Alkatraza, ili Ostrva zmija. Plivajući tada, uz pratnju čuna, nismo ni znali da smo preteče maratona našeg sugrađanina Rajka Joličića Krnjičkog…

Pominjati Godinje, bez priče o vinu i junacima ne bi imalo smisla. Junake ću ostaviti za neku drugu priliku…

Priča o vinu u Godinju traje vjekovima, uostalom koliko i priča o samom selu, a pored toga je opet i iznova aktuelna.

Svaka generacija donese nešto novo, da neki svoj pečat vinogradarskim pričama.

Stotinama godina vinogradi u Godinjskom polju bili su metoh manastira Vranjina. Kažu da je nekad bilo i pola miliona čokota. Bahus je izgleda u nekom prolasku kroz naše krajeve ostavio sve što nam treba za dobro vino. U Godinju je, kažu, godilo i knezu Vladimiru kad se jednom zaustavio baš ovdje podno Šljekaza, i otada datira i ime sela.

Polje je u vremenima bez tehnoloških pomagala savršeno navodnjavano preko kanala koji su sprovodili vodu od desetak godinjskih izvora. Po svojevrsnom sunčanom satu znalo se kad je čije vrijeme za navodnjavanje vinograda. Umjesto brojki, vrhovi planina su određivali tačno vrijeme. Vode nije falilo. Sunce je u ljetnjem periodu visoko na nebu, a vinogradi na maloj nadmorskoj visini, i to su, uz porozno zemljište, oduvijek bile prednosti ovog vinogradarskog sela. Tu je i viševjekovna tradicija. Osim naših muških predaka, i naše babe i prababe su i te kako ugradile sebe u tu tradiciju. Bile su stubovi porodica, karijatide naših kamenih kuća. Podrška muževima u ratu i u godinama mira. Ništa im nije padalo teško. Rad u polju oko loza, na obroncima okolnih brda i na parcelama otimanim od kamenjara, a u kući oko djece. Tu nije bilo suza, samo čvrsta volja, snažne ruke i upornost.

Zamislimo samo dan jedne takve žene kada, recimo u zoru, na leđa stavi naramak proizvoda (vino, luk, dimljene ukljeve) koje, nakon dva-tri sata pješačenja preko Sutormana, treba prodati na pijaci u Starom Baru, a onda istim putem, po mraku, često i kiši i vjetru, nazad! I sve u cilju podizanja djece i čuvanja doma. Bilo je mjesta i za emocije. Bilo je suza radosnica kada dočekuju sinove i unučad (“jesi li mi doša’ b’ago moj?!?”), i onih drugih, bezglasnih, kada se primaknu rastanci. Koliko li su takvih rastanaka preturile preko glave, koliko su ih zaboravile nakon novog osmjeha voljenih…

Kakva čast je meni, klincu, dodijeljena kada sam od babe dobio prvu čašu vina! Onog domaćeg, gustog kao ulje, od kojeg se preboje usne, i uši i obrazi zacrvene, a oko srca ti postane toplo. Piće bogova koje je naše selo učinilo poznatim, naše pretke proslavilo na festivalima vina početkom prošlog vijeka, a u danima poslije rata i održavalo ih u životu. U vrijeme gladi kora domaćeg hleba je, umočena u čašu vina, znala biti jedini obrok.

I tako, jednom opijen malom količinom vina, a vjerovatno više od toga i toplotom šporeta na drva u sićušnjoj prostoriji koja je ujedno bila i kuhinja i trpezarija i dnevni boravak, razmišljao sam o tome kako bih babi nekada mogao olakšati život. Možda me i miris prženja kafe na šporetu, ili dim sa ognjišta koje je bilo u prostoriji do ove, uveo u hodnike maštanja. Nevino, naivno, izgovorio sam da ću babi jednog dana kupiti mašinu za veš. Naivno, jer je u tim malim kamenim kućama, postavljenim na prelijepim voltovima koji su kasnije i zemljotres preživjeli, struje bilo tek toliko da u tih par prostorija zaiskri po jedna žarulja, i možda da se upali Radio Titograd. Svježe vode je u kućama bilo samo za piće. Čuvala se u u posudama od stiropora, smještenim u panjege (udubljenja u debelim kamenim zidovima). Svakodnevno se voda u sićevima donosila sa obližnjeg izvorišta. Po sić u svaku ruku i jedan na glavu, pa uzbrdo od Točka do kuće, a da se niti jedna kap dragocjene tečnosti ne prospe. Koliko se u Godinju voda smatrala za dragocjenost, govori i jedno od prvih pitanja koje je upućeno mojoj majci kod njenog dolaska u dom Lekovića. Tetka Ljubica je kod upoznavanja upitala: “A, Drage moja, ima li u tvom selu vode?”

Baba Milena nije dočekala mašinu, a u kuću nikad nije stigao vodovod. Imala je naporan život. Nakon pogibije muža, mog đeda Laza, pred sam kraj rata, sama je podizala šest sinova, jedino uz pomoć zaove, tatine i naše tetka Ljubice, koja je, žrtvujući sebe, ostala u rodu da pomogne snahi. Život u teškim uslovima, baba je platila preranim i iznenadnim odlaskom. Nije dočekala ni to da neko barem kratko brine o njoj, iako je u vrijeme porodičnih okupljanja znala reći da je srećna, jer bi, ako se razboli, imao ko da je njeguje. Netipično za naše prilike, ljubav između babe i njenih šest snaha bila je prava i iskrena. Nikad nisam čuo da je za babu Milenu rečeno ništa drugo, sem lijepih riječi.

Baba Milena, junakinja mog djetinjstva, ostavila je šest sinova, jedanaestoro unučadi, i lijepa sjećanja na njen blagi osmjeh.

Godinjani, mada je zaseok Lekovići uglavnom sinonim za selo, danas pretežno žive u Godinjskom polju. U selu je nakon Drugog svjetskog rata, samo u jednoj godini, rođeno dvadeset petoro djece. U vrijeme industrijalizacije, selo je polako napuštano, sve je manje bilo dima sa ognjišta, sve manje su se čuli kokoti i magarci. Zemljotres je samo završio započeto. Učinio je ono što ni osvajačima nije pošlo za rukom. Uzdrmao je temelje kuća koje pamte sve crnogorske dinastije. Porušeni su njihovi krovovi, tuneli između kuća koji su služili za komunikaciju u vrijeme odbrane sela zatrpani su, a domaćini su se preselili u Godinjsko polje.

“Pruga” u vidu redovnih autobuskih linija više ne prolazi kroz sela uz jezero, djeca se rađaju u gradovima, tek poneki đak sjedne u autobus koji vodi djecu u školu u Virpazaru.

Vinogradarstvo kao teško zanimanje, u jednom periodu, bilo je skoro potpuno napušteno. Danas rijetki žive samo od obrade zemlje, mnogima je taj posao hobi i prilika da kroz obradu zemlje pronađu spoj između uživanja u prirodi i tradicije. Međutim, turisti sve više prepoznaju krajeve pored jezera i na neki način oživljavaju naša sela. Nadam se da ćemo se u većem broju vraćati selu, obnavljati ognjišta, da će biti sve više onih kojima će goditi boravak na zlatnoj obali Skadarskog jezera

I naravno, dok je Godinja i vina mora biti! Onog pravljenog u omjeru – koliko kapi znoja, toliko kapi vina.

Onog od kojeg na čaši ostanu (godinjske) vinske suze.

Onog od kojeg se ugrije i duša i tijelo, a ponekad i suza pusti. Živjeli!

The post Dr Neven Leković: Godinjske (vinske) suze first appeared on BARinfo.

Region Virpazara i okolnih sela otpad “okupira” na dva načina – jezerom i stvaranjem divljih deponija.

I dok je prvi, “jezerski”, jasno vidljiv i na njega je ukazivano kroz novinarske priloge, eseje, video radove, drugi na prvi pogled nije toliko uočljiv, sve dok se vegetacija ne povuče i ogoli “produkt” (ne)ljudskog odnosa prema prirodi, mahom lokalnog karaktera.

Prvi je sezonske učestalosti i zavisi od bujičnog stanja rijeka, drugi je konstantan i tiče se ovdašnjeg mentaliteta.

Velike poplave koje su 2010. godine pogodile oblasti oko Skadarskog jezera, naročito Virpazar, po ko zna koji put izbacile su u žižu interesovanja problem ogromnih količina smeća koje dospijeva u Skadarsko jezero. Povlačenje vode donijelo je poraznu sliku – tone “običnog” i kabastog otpada ostale su nasukane na obale… Kese zakačene u vrbacima i granama drveća u priobalju, gume, veš mašine, frižideri, komadi namještaja… Čišćenje je trajalo mjesecima.

Nakon više od 10 godina, slažu se mještani, slika ne bi bila drugačija u slučaju eventualne nove vodene katastrofe.

U Skadarsko jezero, mnogobrojnim rijekama i potocima stiže i neželjeni materijal sa nelegalnih deponija duž vodotokova. Među rijekama koje svoj tok završavaju u jezeru je i Morača – upravo ona je okrivljena za najveći procenat smeća u vodama oko Virpazara. 

Plastično jezero

Postoji uvriježeno mišljenje da otpad u jezero dolazi uglavnom ovom rijekom, nakon što ga, kad poraste vodostaj, sa divljih deponija na obalama jednostavno pokupi. Kada okrene sjeverni vjetar, ide jezerom ka Albaniji, pa Bojanom u Jadran. Oko 2.300 tona plastične ambalaže godišnje se odlaže na neuređenim odlagalištima i smetlištima, a pretpostavlja se da 90 odsto toga, preko Skadarskog jezera, dospije do Jadranskog mora, ranije su istakli medijima iz NVO Green Home.

Problem otpada u Skadarskom jezeru najkonkretnije je, još decembra 2012, opisan u studiji “Zagađenje Skadarskog jezera” dr Danijele Šundić i dr Branka Radujković. Nakon toga, nije bilo novijih sistematskih prikupljanja podataka.

Turistički radnici su decenijama upozoravali na ugroženost ovog ekosistema plastikom, ali još i više na količinu smeća koje pluta, a kojim se zgražavaju gosti iz inostranstva. Recept ozdravljenja je poznat – u se i u svoje kljuse – pojedinci, ugostitelji, turistički radnici, nevladine organizacije… organizovali su, veoma često posljednjih godina, samoinicijativno akcije čišćenja, kako bi situacija bila podnošljivija. Crmničani, ako nisu mogli sami, često su slali svoju djecu u akciju čišćenja, restorani bi spremili hranu, koristili se njihovi čamci…

Tako su marta 2019, nošeni adrenalinom nakon protesta zbog sječe stabala u centru grada, barski “čempresari” obavili veliku akciju čišćenja na više lokacija. Preko četrdeset aktivista iz Bara, mještana Virpazara, ali i njihovih prijatelja sa svih strana Crne Gore i stranaca koji žive u Crnoj Gori, u višečasovnoj akciji su uspjeli da očiste plato ispod hotela „13 jul“, polje iza restorana „Crmnica“ i lokalitet Mijele. Otpad je skupljala i tadašnja ambasadorka Velike Britanije u Crnoj Gori Alison Kemp. Skupljeno je preko stotinu vreća najrazličitijeg otpada, ali i veliki broj automobilskih guma, odbačenih djelova automobila, kanti motornog ulja.

Početkom maja ove godine realizovana je jedna od najvećih akcija čišćenja jezera, koju su organizovali ekološki i građanski aktivisti i turistički poslenici iz Crmnice. Novina je bila što je prvi put otpad sakupljan i iz kajaka i brodića. Čišćene su lokacije željezničke stanice i centra Virpazara, tvrđave Besac, na putnim pravcima Virpazar- Boljevići i Virpazar-Godinje, kao i riječna korita Virštice, Oraovštice i Crmnice. Jezerski akvatorijum je čišćen od Virpazara do Tankog rta. U akciji je učestvovalo preko stotinu volontera sa svih strana Crne Gore, pripadnici diplomatskog kora iz Podgorice, djeca iz barske OŠ “Blažo Jokov Orlandić” i mnogi volonteri, koji su za tri sata prikupili oko 350 kesa otpada. Napunjen je čitav kamion, a riječ je bilo mahom o otpadu koji je u priobalni dio Crmnice donijela Morača.

Na čelu ove akcije bila je firma „Brod Milica“ Jelene Dabanović sa Virpazara. Ova ekološka aktivistkinja danas, nakon završene turističke sezone, kaže da je „blagi optimista, jer se čini da su najcrnje tačke oko Virpazara ipak sanirane, te danas nema smeća“. Nije, međutim, sigurna da li je riječ o „promjeni u načinu razmišljanja ljudi“ ili o izuzetku koji potvrđuje pravilo.

Bilo je vrlo loše, sad je malo bolje

“Mi se 11 godina bavimo krstarenjem po jezeru, danas je izvanredno kako je bilo prije deceniju. Sva moguća plastika je plutala po jezeru, kanal kod Lesendra i ovaj ispred Virpazara bili su toliko prljavi da smo ih brodom izbjegavali. Lokvanji i kasaronji bili su kao šareni tepisi za kese i flaše, a često su se znale vidjeti i mrtve ptice. Mi smo s proljeća čistili i više nego što smo realno mogli, imali smo eko-akcije i ujesen. Najprljavija je bila delta Morače, a u barskoj opštini Raduš i Seoca, kad bi vjetar donio smeće u rukavce.

Pokrenuli smo i peticiju za odbacivanje jednokratnih plastičnih kesa i pokretanja šeme za povrat depozita plastičnih boca, makar počeli samo u megamarketu ‘Voli’ na Virpazaru – za početak bi bilo dovoljno. Skupili smo preko 7000 potpisa, predali, ali kod zvaničnika nije bilo sluha za to. U međuvremenu, dijelimo turistima i posjetiocima platnene cegere OčistiME, tako manje koriste plastične kese”, kaže Dabanović.

Ističe da kod njih strani turisti iznajme kajak i vrate se sa tovarom otpada, napunivši čitavo plovilo sakupljenom plastikom, a “onda nama ostaje da im objasnimo zašto nosimo epitet ekološke države”: “Naša najveća sreća jeste što je ljeti sve zaraslo u vegetaciju, priroda buja, pa posjetioci ne vide ni dio otpada kojeg ima svuda po jezeru”.

JP Nacionalni parkovi Crne Gore, koji zvanično upravljaju ovim prostorom, posjeduju Službu za održavanje ambijentalne higijene i infrastrukture, koja broji 17 ljudi, a svakog radnog dana čisti otpad na terenu. Međutim, za ovoliko prostor to je više nego malo.

“Viđala sam ih najviše jednom ili dva puta godišnje u akciji čišćenja oko Virpazara”, navodi Dabanovićka.

Danas su, kaže, najproblematičniji djelovi čisti, poput onog oko restorana “Crmnica”: “Rekla bih da se manje baca smeća, mi koji radimo na jezeru, vidimo to”.

Jelena je kategorična u tome da je jezero čistije, ali da problem za seoski turizam i ponudu čiste prirode kakva se preferira i nudi strancima predstavljaju divlje deponije kabastog otpada, koje se nalaze gotovo u svim selima po obodima Crmnice.

“Put pješice do Godinja je naročito atraktivan ljeti za strance, zbog pogleda i netaknute prirode, ali mnogi dolaze zgroženi smećem, naročito deponijom koja se nalazi tačno tamo gdje ne treba, kod vidikovca kojeg je postavila TO Bar”.

Gdje god nađeš zgodno mjesto, deponiju posadi: Godinje, Bujake…

Jelenine tvrdnje lako je dokazati – na putu za selo Godinje, na tzv. Velikoj krivini pored Vidikovca, u ambisu je ogromna divlja deponija. Iako vegetacija skriva dosta toga, jasno se na desetak metara naniže od ceste vide ostaci starih televizora, kante, djelovi namještaja, gume, volani, nepregledan broj punih plastičnih vreća, ali i jedna WC šolja. Malo od Godinja ka Viru, plato starog kamenoloma pored puta (bivše drevno arheološko nalazište) neko je pretvorio u stovarište građevinskog otpada: vreće pune šuta, kameni blokovi, daske, željezo…

Godinjanin dr Neven Leković, koji ima vinograde u selu, redovni akter eko-akcija čišćenja kaže: “To smeće je naše, to je sigurno. Postoji i volja da ga manje bude, ali teško da se nešto može promijeniti, ako se i nadležne opštinske i državne institucije ozbiljnije ne uključe u rješavanje problema“.  

Po njegovim riječima, “problem predstavlja kabasti otpad, namještaj, građevinski otpad… Bilo bi dobro da postoji odvoženje kabastog otpada tako što Komunalno preduzeće nekoliko puta mjesečno, ili bar jednom mjesečno, u određeno vrijeme pošalje kamion u tu svrhu. Teško da se može očekivati da seljani plate odvoženje otpada, jer je do najbliže deponije koja služi za tako nešto preko 35 km vožnje, a to košta više od onoga što bi prosječni stanovnik mogao platiti. Možda bi rješenje bilo i formiranje neke lokalne ‘stanice’ gdje bi se otpad prihvatao, selektirao…“.

Najgora situacija je na lokalitetu Bujake, koje je više decenija mjesto odlaganja najrazličitijeg otpada, a nalazi se na putu između Virpazara i sela Limljani. Kad je 2013. godine klizište zgužvalo put u Limljanima, sablasne slike su obišle svijet, ali je na putu ka mjestu dešavanja, fotograf – ekološki aktivista Anto Baković usnimio i katastrofalno stanje deponije Bujake.

“Fotografija je obišla društvene mreže, dijelio sam je i distribuirao ko god je htio, objavili su je mnogi portali, ali sve je bilo kratkog daha – malo se javnost zgražavala, reagovale NVO, i nikome ništa”, kaže Baković.

Ni danas Bujake ne izgledaju ništa bolje. Iako gotovo prekrivene šibljem, ne mogu sakriti pogibeljni odnos prema prirodi – tu su djelovi automobila, volani, gume, školjke, vrata, stari ormari, stolice… Međutim, najviše je tzv. komunalnog otpada – kesa punih smeća nastalog u domaćinstvima. I to, da ironija bude veća, tik pored table: “Zabranjeno bacanje otpada”.

Malo dalje, u Boljevićima su dvije kante za smeće. Čiste, uredno pražnjene, ali iza njih, vidljive tek kad se približiš, vreće otpada, građevinski materijal, komadi namještaja, gajbe… Na nekih stotinjak metara je kuća Vasilija Živanovića, penzionera.

“Nije teško pogoditi odakle je smeće koje se gomila ovdje. Ne donosi ga niko iz Podgorice ili Skadra, no žitelji okolnih sela. Koliko puta sam ih vidio da prođu kolima i ne zaustave se, no bace kese iz auta, pa se to često prospe. Po mraku ostavljaju iza kontejnera prozore, vrata, namještaj, jednom i cio šporet… Najgore je bilo kad je neko zaklao tele ili kravu, pa pobacao drobove pored kontejnera”, s puno jeda priča Živanović.

On rješenje problema kabastog otpada vidi na isti način kao i prije 30 godina. “Romi bar jednom sedmično idu sa prikolicom kroz selo i traže stare stvari iz kuća, sve ovo što se baca na divlje deponije, željezo čak otkupljuju. Tako sam se ja riješio nepotrebnih stvari, a da nisam mrdao iz kuće”, kaže Živanović, uz podsjećanje da je “na 100 metara iza kontejnera rijeka Crmnica u kojoj sam se kupao kao mali i pio vodu iz nje, a danas bih se sigurno otrovao što sve bacaju u nju”.

Gdje god nađeš zgodno mjesto, deponiju posadi: Brčeli, Krnjice…

Jedna od deponija komunalnog i miješanog otpada koji već decenijama funkcioniše kao recidiv (povratno formiranje deponija na istim lokacijama) nalazi se na raskrsnici koja vodi ka selima Brčeli i Podgor. Ogromno smetlište je nekoliko puta čišćeno od strane preduzeća Komunalne djelatnosti Bar, ali bez ikakve svrhe. Ne prođe ni deset dana, a ono je opet bilo puno.

“Mi očistimo, ali se neodgovorni mještani okolnih sela ponovo vrate s raznim otpadom. Zato smo odlučili da uredimo ovu kontejnersku lokaciju, ogradili je, vjerujući da ćemo na taj način uticati na ljude da se okanu odlaganja smeća na tom mjestu. Katastrofalna je neodgovornost pojedinaca”, jadao se usred sezone medijima izvršni direktor Komunalnog preduzeća Stevo Pejović.

S njim se slagao i predsjednik MZ Crmnica, Tomo Ukšanović: “Otpad su tu odlagali mještani susjednih sela, nije ga niko donio sa strane. Komunalci redovno dolaze i čiste, ali sve je uzaludno kad su meštani neodgovorni”.

Pjesnik i humanista Rajko Joličić, rodom iz Krnjica, koji je više desetina puta, pod sloganom “S.O.S. za Skadarsko jezero i krapa”, organizovao razne akcije kako bi skrenuo pažnju na ljepotu jezera i potencijale, ali i nužnost održivog upravljanja, kaže da su divlje deponije “jedan od najvećih eko-zločina prema ovim krajevima”, te da bi ljudi sa sela morali znati kako da se ponašaju prema prirodi.

“Ranije se u Krnjice znalo – prirodnog otpada nije gotovo ni bilo, sve se upotrebljavalo za ljudsku ili životinjsku ishranu, a drvenasti djelovi za ogrijev, svaki se komad željeza stavljao na stranu. Ako bi se nešto baš moralo baciti, kopale bi se rupe i zakopavalo, a još ranije bacalo u duboke jame, i to sve dok se Krnjičani nisu motorizovali. Od tada su mnoge porodice punile smeće u vreće, pa u gepek automobila s njom do kontejnera na Virpazaru. Ako se moglo tada kad se nije moglo, onda može i sad kad se lako može”, veli Joličić uz sjetnu ironiju da “Krnjice od svih sela sad imaju najmanje smeća, ali samo zato što niko tamo trajno ne živi više”.

Rukovodstvo Komunalnih djelatnosti je izričito u stavu da broj reagovanja njihovih radnika na uklanjanju divljih deponija “nije brojčano prepoznat na precizan način, jer se dešava u sklopu redovnih aktivnosti, ali je sigurno da, minimum, jednom u desetak dana naše vozilo i radnici moraju biti upućeni kako bi se uklonio kabasti otpad koji građani odlažu pored kontejnera. Ovdje posebno vodimo računa o lokaciji pored magistralnog puta Bar-Podgorica, pored restorana ‘Crmnica’, jer se tu parkiraju autobusi sa turistima, pa im je ta lokacija prvo što vide kada dođu u Virpazar”.

Odvoz smeća koji gotovo niko ne plaća

Radnici Komunalnog preduzeća već godinama odvoze smeće iz crmničkih sela na deponiju Možura, na obali mora, što je posao koji se izvodi “radi mještana i turista, preduzeće od toga ima samo minus, jer gotovo niko ne plaća pražnjenje kontejnera u ovim selima”, kako kažu u ovoj firmi.

“Redovni troškovi pražnjenja kontejnera su, osim troškova radne snage, troškovi goriva i plaćanja troškova prolaska kroz tunel ‘Sozina’, te cjelokupan rad našeg Društva smatramo kao veliku pomoć u turističkoj ponudi mještanima tog dijela barske opštine”, ističu direktor Komunalnog sektora u preduzeću Komunalne djelatnosti Predrag Ristović i izvršni direktor Komunalnog preduzeća Stevo Pejović.

Oni navode da se kućni otpad iz priobalnih sela Crmnice odvozi svakog drugog dana u toku turističke sezone, a dva puta sedmično u zimskom periodu. Posude za sakupljanje otpada su postavljene u selima Seoca, Godinje, Limljani, Boljevići i Gluhi Do, te na magistralnom putu Virpazar- Petrovac do sela Brčeli.

Gotovo u svim crmničkim selima ističu izuzetnu saradnju sa Komunalnim djelatnostima, čiji radnici dolaze po pozivu, mnogo češće no što im to zakon nalaže.

„Godinjani su načelno zadovoljni odvoženjem komunalnog otpada, tj. onog što završi u kantama, a ima ih četiri, koje komunalno preduzeće relativno redovno prazni. Problem nelegalnog otpada je nešto što zahtijeva udruženu akciju nadležnih, osim Komunalnog preduzeća, treba da se uključe ozbiljnije i opštine koje ‘izlaze’ na Skadarsko jezero, Turistička organizacija, Nacionalni park…“, veli dr Neven Leković.

Upravo je neusklađen odnos između JP “Nacionalni park Skadarsko jezero” i Komunalnih djelatnosti jedna od ključnih “karika koje nedostaju” da bi jezero i priobalje bili čistiji.

Nacionalni park Skadarsko jezero, kao zona posebne namjene, svojom površinom zahvata i dio opštine Bar. Prostor od Tankog rta,Virpazara  i priobalnog dijela jezera prema Ostrosu do granice sa Albanijom je razuđen i zahtijeva obavezu sprovođenja dnevnih i periodičnih aktivnosti na poslovima održavanja čistoće, odvoza otpada, održavanja javne rasvjete, zelenih površina, košenja lokalnih puteva i obezbjeđivanja prohodnosti saobraćaja na njima. Sve ove poslove obavljaju Komunalne djelatnosti, uz adekvatne troškove.

Barski komunalci su, shodno Zakonu o komunalnim djelatnostima i Odluke o komunalnom redu, 2019. godine sklopile sa Nacionalnim parkom Ugovor za obavljanje poslova u njihovoj zoni. Usluge su plaćene i posao je redovno obavljan.

Međutim, u 2020. i 2021. godini, nije došlo do potpisivanja Ugovora, i pored pisanih urgencija od strane Barana. Dopisi su u Parkove stizali u februaru, pa u junu ove godine, ali povratne informacije do danas nije bilo. Kako život ne staje zbog nedostatka komunikacije institucija, tako su i barski komunalci nastavili sa redovnim poslovima u zoni Nacionalnog parka radi normalnih, svakodnevnih aktivnosti žitelja ovog područja. Ovo preduzeće sada traži nadoknadu troškova od strane Nacionalnog parka. Prijete i tužbom, no pitanje je kako bi se stvari odvijale i kakav bi bio stepen čistoće jezerskog priobalja da na djelu nije bio barski lokalpatriotizam. Takve stvari se, jednostavno, ne smiju desiti u državama koje drže do sebe.

Samo po džepu!

Rukovodstvo barskih Komunalaca ne dijeli “blagi optimizam” Jelene Dabanović: „Decenijama apelujemo na promjenu svijesti mještana u vezi otpada, ali ništa nije urodilo plodom. Ono što je sigurno i sasvim dobro funkcioniše u razvijenim zemljama Zapadne Evrope je kaznena politika. Možda nije popularna, ali daje najbrže rezultate”.

Dugogodišnji predsjednik Mjesne zajednice Crmnica Đuro Marković objašnjava kako je Odbor “nebrojeno puta ukazivao na problem otpada i divljih deponija, ali bi se sve zaboravilo na kraju sastanka”.

Zanimljivo, ali se svi sagovornici u ovom tekstu slažu oko ove činjenice – bez udara po džepu, ništa se neće promijeniti. “Drugačije ne može – visoka kazna za njih nekolicinu i niko se poslije neće usuđivati da baci smeće tamo gdje ne treba”, kategoričan je Vasilije Živanović.

“Opredijelili smo se za seoski turizam i vinske puteve, a gost mora proći pored gomila smeća da bi došao na odredište, da uživa. Svijest i savjest naša, nas ljudi koji živimo ovdje, na niskom je nivou kad se ovako ponašamo. Sve je stalo u transparent koji je bio okačen na konobi ‘Badanj’ nakon velikih poplava 2010: ‘Isplivao je naš obraz! Očistimo ga!’”.

Đuro pominje karakterističan slučaj mještanina koji je bacio punu vreću smeća u rijeku Limšticu tik ispred zaprepaštenog komšije, kome je objasnio da “sve to potok dalje nosi, neće ostati tu”.

“Smeće ide u potok, pa u rijeke ili jezero, ugrožavaju se izvori pitke vode, najveća količina vode u česme primorskih gradova u Crnoj Gori dolazi iz jezera, ali to nekima ne ulazi u glavu. Dok se ne bude sprovela drastična kaznena politika, nema napretka. Samo po džepu”, zaključuje i Marković.

The post Zaleđe Skadarskog jezera okupirao otpad first appeared on BARinfo.