Uz tužbu, priložen je nalaz i mišljenje Komisije za vanrednu eksternu provjeru Ljekarske komore Slovenije od 26. avgusta, sačinjen na osnovu inicijative Ministarstva zdravlja Crne Gore. Iz sadržine nalaza jasno proizilazi da je bilo propusta u Kliničkom centru Crne Gore prilikom liječenja pok. Drite Tafić, te da prilikom njenog liječenja nisu ispoštovani svi medicinski standardi. Pomenuti nalaz i mišljenje u tom pravcu je detaljan, koncizan i nedvosmislen, sačinjen na osnovu jasnih i konkretnih pitanja upućena Slovenačkoj komisiji od strane Ministarstva zdravlja Crne Gore, međutim, zbog potrebe nesmetanog vođenja kako krivičnog, a sada i parničnog postupka, ne možemo iznijeti detalje sadržine istog, sve u cilju zaštite prava porodice preminule Drite Tafić, a posebno maloljetne djece, koja su uključena i upućena u cjelokupnu situaciju, istakao je advokat Liridon Sefa.

On ističe da su u tužbi predloženi i drugi dokazi, tačnije vještačenje po vještaku sudske medicine, „po potrebi i drugih vještačenja, jer se radi o novoiniciranom parničnom postupku, u kome je neophodno da se sprovede novo vještačenje za potrebe parničnog postupka, te da koncentracija dokaza mora biti usmjerena u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku“.

On je naglasio da je u toku krivični postupak koji se vodi pred Višim državnim tužilaštvom, gdje „egzistiraju dva nalaza i mišljenja, odnosno nalaz i mišljenje Slovenačke komisije i Sudsko-medicinskog odbora u Beogradu, o čemu smo se prethodno izjasnili da je neophodno da se uradi dopuna beogradskog nalaza i mišljenja, te će se u tom pravcu preduzeti dalje pravne radnje“. Rekao je da se parnični postupak vodi paralelno sa krivičnim postupkom, dok podnijeta tužba Osnovnom sudu u Ulcinju, sa aspekta duševnog bola zbog tragičnog ishoda preminule Drite Tafić, za članove porodice, tačnije za supruga i djecu, predstavlja nužnu i opravdanu pravnu radnju, koju je porodica preduzela kako bi zaštitila svoja prava i pravne interese.

Nakon nemilog događaja, odnosno smrti porodilje Tafić, u pojedinim medijima i na društvenim mrežama, ali i u izjavama članova porodice, implicirana je odgovornost barske Bolnice i ljekarke koja ju je porodila. Formirana je i Komisija za kontrolu kvaliteta u Opštoj bolnici Bar, koja je zaključila da su u liječenju ove porodilje „ispoštovana sva medicinska načela i sva pravila struke, u skladu sa trenutno važećim protokolima“, kako je saopštio tadašnji direktor bolnice Igor Karišik.

Povodom podizanja optužnice (samo) protiv Kliničkog centra, čime se izuzima iz krivice barska bolnica, ljekari i osoblje, oglasila se ljekarka koja je porodila Dritu, prim. dr Vesna Đokvučić.  

“Činjenica da je uža porodica preminule Drite Tafić, preko advokata podnijela tužbu Osnovnom sudu u Ulcinju protiv Kliničkog centra Crne Gore radi smrti bliskog lica, na osnovu nalaza i mišljenja Komisije za vanrednu eksternu provjeru Ljekarske komore Slovenije, jasno isključuje bilo kakvu moju krivicu i ustanove u kojoj sam radila u vezi ovog zaista tragičnog slučaja. Izražavam još jednom žaljenje zbog niza događaja koji su uslijedili znatno nakon porođaja u Baru, poslije koga je zbog eventualnih komplikacija sa bubrezima porodilja upućena u Klinički centar, odakle je otpuštena, boravila kući izvjesno vrijeme, te ponovo došla u Podgoricu gdje je na žalost i preminula.  

Želim da ukažem na neprofesionalnost pojedinih medija koji su me imenom i prezimenom targetirali, implicitno ukazujući na moje navodne propuste u radu, osuđujući me bez krivice i presude, i tako nanijeli izuzetnu štetu mom poslu, i meni kao osobi koja decenijama radi kao ljekar. I ovaj slučaj je pokazao kako se bombastičnim naslovima ili netačnim konotacijama može manipulisati čitaocioma koji impulsivno reaguju u komentarima, i kako niko za to nikada neće uputiti ni riječ izvinjenja“, istakla je za Bar Info prim. dr Vesna Đokvučić, spec. ginekologije i akušerstva.    

The post Porodica Drite Tafe podnijela tužbu protiv KBC, barska bolnica i ljekari nisu tuženi first appeared on BARinfo.

Trčim uskom kaldrmisanom ulicom. U oku mi promiče izdignuta moderna građevina hotela „Rumija”, zatim bljesak foto radnje „Martinović” sa drvenim izblijeđelim okvirom izloga i sijasetom crno-bijelih fotografija, sitan vreo pijesak na plaži ispisuje otiske na mojim tabanima, konačno, daske drvenog gata uvode me u more. Dok se brčkam Volujica mi zaklanja leđa. Iako je od mora barska tvrđava uvučena u kopno čitava tri kilometra, obrise drevnih zidina jasno prepoznajem.

Od pijace užurbanim korakom prolazim pored starog bioskopa „Partizan“ i štaciona u Pristanu, u uhu mi odzvanja pristanska bleh muzika, hvatam najtananije zvuke violine đeda Marka. U hladovini čempresa šetam pješačkom stazom kojom je nekad „tutnjala“ Makina, prolazim pored zgrada Prvoborca, i dolazim do raskršća tadašnjih barskih dječjih horizonata. Južna cesta vodila je ka željezničkoj stanici, sjeverna do Biskupade, a zapadna prema Topolici. U daljini su se iscrtavali prvi stambeni objekti Novog Bara.

U mnoštvu predivnih uspomena zemljotres iz 1968. godine urezao je u meni strah prema pomjeranju tla, ali i sigurnosti u zagrljaju babe Zdravke. Dok je tlo podrhtavalo, privukla me je k sebi i sklonila ispod drvenih stepenica. Stepenice su vodile na sprat i učionicu đe je đed Marko držao časove osnovcima. Nakon smirivanja tla čula sam dječju graju i dobovanje njihovih stopala. U pravilnom poretku napustili su učionicu i nekoliko narednih sati proveli izvan školske zgrade.

Taj nezaboravni životni period prekinut je nakon konačnog iseljenja Pristanjana. Moja baba i đed našli su novi dom u Ulici maršala Tita. I danas kada prođem tom ulicom očekujem da ugledam izloge „Zlatarne Celje” i „Borova”, a da se na stepenicama omanje zgrade u sjeni oleandera pojavi baba sa još toplom fugacom u rukama.

Otvaranje škole „Meksiko” prelama rano djetinjstvo i školsku dob. Posjeta meksičkog ambasadora i svečano otvaranje škole „Meksiko“ urezani su duboko u mojim emocijama. Ambasador Huares predao je ključeve ovog objekta 1964. godine, uz riječi: “Ovaj dar je najbolje oružje koje prijatelj može dati prijatelju.“ Tada sam pripremljeni govor naučila da čitam na španskom, bez treme, naravno samo taj put, jer je tadašnje rukovodstvo Opštine jedva uspjelo da pronađe osobu u Budvi koja poznaje španski jezik.

Sličan je bio i prvi doček doživotnog predsjednika Tita, 1970. godine. Na glavi sam nosila plavu pionirsku kapu sa našivenom crvenom petokrakom i predala cvijeće predsjedniku. Drugi susret odigrao se 1976. kada je dolaskom „Plavog voza“ i Josipa Broza Tita u Bar svečano otvorena pruga Beograd – Bar. Te sunčane majske subote, gužva na platou ispred stanice bila je velika, hiljade okupljenih ljudi i cvijeće u mojim rukama. Neobično lijep čovjek u bijeloj uniformi, izašao je iz okićenog plavog voza zajedno sa njegovom pratnjom. Tito – kako je to ponosno zvučalo. Za one koji ne znaju, ta zemlja nosila je naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a među tadašnjim poštovaocima i sljedbenicima antifašizma i jedinstva svih jugoslovenskih naroda, bio je i moj otac.

Ulazak u studentske obaveze prekida adolescentski život, izvlači me iz porodičnog i barskog plavetnila, poprima ozbiljnije obrise i obaveze. Za grad u kojem ću studirati izabrala sam Beograd. Iz barske bonace suočavam se sa snagom metropole i velikog univerziteta. Ipak dio barskog neba, porodična prijateljstva i bliskost među ljudima silno mi je nedostajala. Kratki prekidi i odlasci u Bar prijali su mi i potvrđivali da je socijalizam tog doba i dalje čuvao zajednički život, porodične vrijednosti, brigu zajednice o zapošljavanju, mir koji smo svi mi danas trajno izgubili.

Nakon stečene diplome u Beogradu – opet Bar. Radni vijek provodim u gradu u kojem sam rođena. Kao mladu doktoricu diploma me uvodi u svijet struke, napornog rada i poznanstava s divnim kolegama i ljudima. Među plejadom sjajnih ljekara barske bolnice, za mene je bio najznačajniji dr Žarko Ivanović. Bio mi je učitelj i mentor, i nadasve autoritet kojem sam bezgranično vjerovala.

U porođajnoj sali kada se rađao novi život, još jedan ili jedna Baranka, danonoćna borba koju smo vodiii i svakodnevna iskušenja su zaboravljana.

Na početku i na kraju ipak ostaje moj Bar.

The post Dr Vesna Đokvučić: Sigurnost u zagrljaju babe Zdravke first appeared on BARinfo.