“Događaj je izazvao veliko interesovanje” – govorio je dr Žarko Ivanović, čija je kuća bila najbliža novootkrivenoj špilji.

I crnogorska sredstva informisanja obratila su pažnju na nesvakidašnje otkriće. Državni list “Pobjeda”, koji je tada izlazio dvaput sedmično, 31. maja 1953. donosi reportažu pod nazivom “Barska pećina”, uz veoma upečatljive fotografije unutrašnjosti. U tekstu, koji je danas osnovni izvor informacija o ovom zaboravljenom lokalitetu, pored ostalog stoji: “Trajnim dejstvom infiltriranih voda i rastvaranjem krečnjačkih i drugih slojeva, te njihovim zgrušnjavanjem i kristalizovanjem, stvorilo se od kapljica zasićene vode čudno djelo prirode, koje zadivljuje svojom ljepotom i raznolikošću oblika”.

“Pećina je bila na nekih 150-200 metara od naše kuće i to putem kojim se išlo do one prve, male luke. Postojao je jedan otvor na nekih 5-6 metara od zemlje, praktično samo jedna rupa, 1,10 x 1,10, tako da se moralo popeti, a onda dobro saviti. Mogu reći da sam bio jedan od prvih koji je tamo ušao. Bilo nas je trojica drugova, čitavu smo pećinu obišli. Ona glavna prostorija imala je, barem se meni kao momčiću tako učinilo, barem 200 kvadratnih metara, bilo je divno. Sjećam se jednog centralnog stalagmita sve do vrha, a okolo je bilo mnogo onih manjih. Jezero je bilo strmo, nije bilo pravog puta do njega, išlo se preko kamenja. Ljeti smo vodili društva iz Beograda u pećinu da ih fasciniramo, svi su bili zaprepašteni ljepotom”, govorio je za medije svojevremeno dr Ivanović.

“Pobjedina” reportaža je puna preciznih detalja o Volujičkoj pećini.

“Kroz niski spoljni otvor”, ističe se, “prodire se u nekoliko odjeljenja prema zapadu i jugu gdje se nalazi malo slatkovodno jezero sa oko 6 metara u prečniku i 6-7 metara dubine, a približno na morskom nivou. Prelaženje iz jednog odjeljenja u drugo znatno je otežano uzanim prolazima i mjestimično oštrom strminom terena. Svako od ovih odjeljenja je raznoliko po svom arhitektonsko-ornamentskom izgledu i sklopu, kao i po stadijumu i dejstvu prirodnog procesa u pogledu morfologije pojedinih objekata ili njihovih detalja”.

U pećinu su ulazili uglavnom mladi ljudi, generacija onih koji su tek stasavali, vidajući tek zaliječene ratne rane. Organizovane su ekspedicije, takmičilo se koja će grupa prodrijeti dublje u planinu, koja će otkriti više.

Pristanjanka Rada Krcunović, beogradska novinarka, isticala je da su joj najupečatljivije uspomene djevojaštva vezane upravo za pećinu u Volujici, te da je dugo čuvala primjerke krečnjačkog nakita iz nje.

 “Grupa nas mlađih uputila je pisma na sve moguće adrese, svim zavodima u Beogradu, Titogradu, pisalo smo i Blažu Jovanoviću, molili da se pećina očuva i ne sruši. U tim prvim ekspedicijama koje su ulazile bili smo moja mama i ja, pa inžinjer Drago Lovrić, Steva Radinović, pa braća Markoč – Poli, Toni i Mitar, koji su obezbijedili dugačke kablove da se osvijetli. Bilo je predivnih sala sa pećinskim ukrasima, a poslije 30 m od prve velike dvorane račvala se pećina u dva hodnika. U onaj desni smo samo privirili, ali oni koji su išli rekli su da je predivno. Lijevi je izgleda išao duž Volujice, i nakon predivnih ukrasa i hodnika do predivne dvorane s jezerom. Tu su bila dva prekrasna stuba. Pošto sam već bila vidjela Postojnsku jamu, bila sam sigurna da je naša pećina bila ljepša. Kažu da je lično Tempo naredio da se velikim minama raznese, jer su se bojali da bi njeno postojanje ugrozilo dinamiku izgradnje luke”, isticala je medijima Rada Krcunović.

Tekst iz “Pobjede” potpisan inicalima M.P.P. bjelodano govori o bogatim pećinskim ukrasima: “Pored velikog broja stalaktita i stalagmita uzdižu se kolone raznih dimenzija i ukrasa, kao i okamenjene dekorativne draperije na svodovima i mnogi drugi oblici koji liče na biljni i životinjski svijet. Tu ima djelova koji podsjećaju na koralske sprudove, okamenjeni cvijet, aglomeraciju sitnih školjki i oblutaka i najtananija kamena vlakna poput konca ili inja. Neki objekti podsjećaju na kompozicije raznih vajarskih radova, na bogate bareljefe i arhitektonske motive. Stoga barska pećina predstavlja vrlo privlačan objekat za naše naučnike i umjetnike raznih stručnosti, dok na fantaziju laika djeluje slično bajkama o čarobnim vilinskim pećinama”.

Sudbina pećine je, paradoksalno, bila određena samim činom otkrivanja. Luka je morala da se gradi, a “Pomgradove” mine koje su na svjetlost dana iznijele ovu prirodnu ljepotu, stavile su tačku na njeno postojanje. Iako su mišljenja Pristanjana prekrivena romantičarskom koprenom sjete, izvjesno je da je ubrzan razvoj regiona ovdje morao uzeti svoj danak.

U barskom Muzeju postoje antikvarne fotografije iz vremena prije Prvog i Drugog svjetskog rata na kojima se vidi Volujica u punom sjaju, sa grebenom koji uranja u more, čista i netaknuta. Pri poređenju sa danas devastiranim pejzažom i brdom koje izgleda kao da mu je neko odgrizao centralni dio – svaki komentar je suvišan.

The post Zaboravljena pristanska pećina first appeared on BARinfo.

Za nas, starobarske gimnazijalce što smo nosili tjeskobu svog senzibiliteta sa „gornje džade“, Žarko i novopridošli osnovci sa Pristana bili su nekako drugačija djeca, djeca grada, mali, skockani gospodičići. I tu, u tom svetilištu na Bauziku, sudbina je Žarka i mene vezala nekim nevidljivim pupčanikom za čitav život, tako da su nas, nerijetko, zamjenjivali: Žarko – Žika i Žika – Žarko. Proveli smo zajedno osam gimnazijskih godina, u istoj učionici, klupa do klupe, zajedno nam tekli školski dani, maturirali i zajedno otišli u Beograd na studije medicine. Dok sam se ja gombao po podstanarskim udžericama na periferiji, Žarko je stanovao u elitnom studentskom domu „Ivo Lola Ribar“, u samom centru grada, u kome su boravili sinovi istaknutih boraca i junaka iz rata i socijalističke izgradnje i studenti iz nesvrstanih zemalja. I svi smo znali da je tom njegovom povlašćenom habitatu kumovala neka jaka kučko-doljanska veza i zbijali smo šale kako dobri čika Luka u tom krvavom ratu nije mrčio metka i da je, još za vrijeme Kraljevine, bio premješten iz Žarkova u Bar, za šefa željezničke stanice, kako bi tu, pored mora, lakše liječio svoju tešku astmu i emfizem. Nekako istovremeno smo diplomirali i postali ljekari, vratili se kući i zaposlili u bolnici u Starom Baru. Radili smo sve poslove, ništa nam nije bilo teško, dežurali svaki treći dan, bili zaljubljena Hipokratova djeca. Poslije obavljenog staža odslužili smo i vojni rok vojujući u Školi u Beogradu i po kasarnama južne Srbije i Makedonije. Nekoliko sljedećih godina smo, kod onih proljećnjih i jesenjih vakcinacija djece, odlazili u Ulcinj i zajedno sa sestrama Ankom i Zorkom i sa Ismetom i „roverom“ bili nerazdvojna zavjerenička grupa: otkrili smo Konlonzu i Pistilu, Reč i Sveti Đorđe, Nide, Brajšu, Lisna Bori i sve vrijeme bili pod brižnim okom nezaboravne tete Venere i gosti čarobne porodice Kitanović. Iste godine smo se i oženili.

Razdvojile su nas, ne za dugo, naše specijalizacije. Brzo smo rasli i postali ozbiljni ljudi. I već ranih sedamdesetih bili smo najbliži saradnici. U velikom Medicinskom centru koji je objedinio sve zdravstvo Bara i Ulcinja, Žarko je godinama bio direktor bolnice, a šef ginekološko-akušerskog odjeljenja sve do penzionisanja. Tu su nas zatekli zemljotres i ono naše sveopšte stradanje i deset godina obnove. Za zapažene rezultate iz tog perioda odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvezdom i Zlatnim krstom Crvenog krsta Crne Gore. Nosilac je Nagrade oslobođenja Bara.

Žarko je bio odličan učenik i odličan student, demonstrator na fiziologiji. Bio je vrhunski ljekar, velemajstor svoga posla. Iz Ljubljane, gdje je završio specijalizaciju ginekologije i akušerstva sa najvišom ocjenom, donio je savremena znanja najbolje jugoslovenske ginekološke škole, profesora Novaka i Vilfana. Ovdje su primijenjene nove metode i vještine, rađene velike intervencije, radikalne histrektomije, konizacije, serklaži, uvedeni Fanenštilov i Barden-Hojerov rez i među prvima u Crnoj Gori „bejbi frendli“ sistem. Sve žene Bara i Ulcinja porađale su se u Barskoj bolnici. U našem ljekarskom esnafu, Žarko je bio izuzetno cijenjen i poštovan, govorilo se da je on operator „sa dvije desne ruke“. A njega su obožavale žene, kolege i saradnici. Rado je citirao Vladana Desnicu: „Žene su bolji dio čovječanstva.“ Bio je, bez sumnje, najpopularniji i najvoljeniji barski ljekar.

A prije 57 godina, bilo je ljeto, na vreloj sutomorskoj porporeli sreo je mladu, nasmijanu, prelijepu Njemicu Marion Kaufman. Nije odoljela njegovim čarima i već kod Silvesterovih dana postala je frau Ivanović. Mora biti da je to bila velika ljubav. Marion je blistavu svjetlost i bulevare mirisne Kolonje i bajkovitu dolinu Rajne zamijenila kompanijskim zgradama u Volujici i ponad Ložione, sa pogledom na lučicu i poneki brodić i na prostrano biserno žalo što se pružalo sve do dalekih zelenih perivoja Žukotrlice. Pristan je bio grad iz snova. Bila je okružena srdačnošću i dobrotom čika Luke i teta Perside, Žarkovih roditelja, nekom epskom Batrićevskom ljubavlju Žarkovih sestara Dušice i Brane i raskošnom toplinom slovenske duše o kojoj je čitala i tako malo znala. Brzo je učila naš jezik i običaje, upoznala pravoslavlje, a morala se i pomučiti jer kako, na primjer, uspješno prevesti „nachbarin“ u „komšinica, susjeda“, kad je ona ovdje i član uže porodice. Ubrzo su Žarko i Marion svili svoje porodično gnijezdo, rodili Aleksandru i Martinu, dvije prekrasne mlade dame, doktoricu i profesoricu, a onda su, kako to obično biva, došli zetovi i unučad. Ima li veće sreće od toga? Žarko je bio šmeker, volio je društvo i društvo je voljelo njega, volio je izlaske i provod, ali je, prije i iznad svega, bio porodični čovjek, porodica je za njega bila svetinja. Tragajući za smislom života i postojanja, razumio sam da je moj drug Žarko imao puno razloga da se rodi i da živi, on je obogatio ljudski rod.

Od one naše brojne, slavne generacije prvih maturanata Barske gimnazije, a možda se samo nama ta generacija činila slavnom, ostalo je još jako malo, desetak metuzalema, a možda i manje. Otišli su mnogi. Umorili smo se, dragi Žarko. Žalostan sam i tugujem ali neću proliti suzu, jer znam da ćemo se uskoro vidjeti i da ćemo, vezani onim nevidljivim pupčanikom opet biti zajedno i družiti se i piti kafu na terasi Malog dvorca, zagledani u beskraj plave vode. I već čujem tvoj lament: „Žena i voda su dva elementa od kojih je nastao ovaj svijet.“

Do viđenja, Žarko.

*      *      *

Sahrana dr Žarka Ivanovića biće obavljena sjutra, u petak, 9. septembra, u 15 časova, na groblju Gvozden brijeg.

The post In memoriam: Dr Žarko Ivanović first appeared on BARinfo.

I evo, tu smo.

U subotu, 14. aprila 1979, rano u zoru, zazvonio je telefon u mom stanu. Sekretarica predsjednika Opštine je javljala da se hitno javim predsjedniku. Kada sam ušao u njegov kabinet, tamo je bila velika grupa oficira JNA visokih činova. Predsjednik Blažo Orlandić mi je dao jedan koverat, rekao da ga otvorim kada stignem u bolnicu i jednog pukovnika odredio da me prati. Na stepeništu drug pukovnik sa Eskulapovim zmijama na reveru uzeo me je ispod ruke: “Kolega, budite mirni, danas je u Bar došla GINA, Generalna inspekcija narodne armije, i izvodimo vježbu kako jedna društveno-politika zajednica organizuje život u ratnim uslovima. Vi treba da primijenite onu organizaciju koju ste predvidjeli u ratnom planu.” I podsjetio na riječi čuvenog ruskog ratnog hirurga profesora Pirogova: “Organizacija, a ne medicina, rješava sudbinu ranjenika u ratu.”

Po dolasku u bolnicu, odmah sam pozvao pomoćnika Marka B. i referenta za ONO i DSZ Novaka R, otvorili smo ratne planove i uključili službu hitnih pozivara. Uskoro su u onoj mojoj kancelariji u upravnoj zgradi na kapiji bolnice bili svi važni ljudi Medicinskog centra. Kada je posljednji ušao doktor Žarko Ivanović, direktor bolnice, ja sam ustao, izvadio papir iz one koverte i počeo da čitam: “Jutros u 5 sati neprijatelj je napao našu zemlju sa zemlje, vode i iz vazduha, i mi se nalazimo u ratnom stanju. Zdravstvena služba od danas prelazi na rad u ratnim uslovima i ima se strogo pridržavati doktrine ratne hirurgije i ratne epidemiologije.” I nastavio dalje da čitam. U sobi je vladala grobna tišina, ali kada su naše djevojke poslužile kafom i sokovima led se otopio i uskoro je svima bilo jasno da od rata tu nema ništa. Preko puta mene sjedio je stari dobri dr Vrška. Kada sam izgovorio “rat”, on je u onoj svojoj stolici potonuo i trebala mu je hitna reanimacija. Kasnije mi je ispričao da je u potpunosti doživio rat i da je brinuo šta će i kuda će sa onom djecom sa odjeljenja. A dr Žarko, takav kakvog ga je Bog stvorio, znao je iz prve da je to vježba i zbijao je šale: “Kada je Ljubo izgovorio rat, ja sam mislio ko od onih mojih Pristanjana ima neku dobru pentu, pa da zbrišem za Italiju.”  

Tog popodneva, za obavljenu vježbu, od GINE smo dobili visoku prelaznu ocjenu.

Sjutradan ujutro, 15. aprila, krenuli smo za Danilovgrad da odigramo šahovski meč. Profesori Momo Vuković i Maksim Lutovac i legendarni Bato Zeka. Taman što smo tankovali benzin, prolomio se strašni huk, zemlja je zaigrala, a zaigrala je i čitava konstrukcija benzinske pumpe. Lisinj i Rumija su se dimili. Zemljotres. Ispred naše zgrade bila je moja porodica. Bili su živi i zdravi. Hitno sam produžio za Stari Bar i prošao pored klonule “Agave”.

Na ulazu bolnice bio je već dr Anto Martinović, on je stigao prvi. Bolnica je bila teško oštećena, a ona upravna zgrada na kapiji bila je u komadima. Javili su nam da je stari Dom zdravlja pretrpio neznatna oštećenja. Nije bilo pozivanja, u rekordnom vremenu svi naši radnici i medicinsko i nemedicinsko osoblje bili su tu. Onu jučerašnju vježbu, koju smo uspješno odglumili, sada je trebalo odigrati uživo. In vivo. Brzo smo se dogovorili. Sve pokretne bolesnike uputili smo na kućno liječenje, a sve nepokretne sa krevetima iznijeli na onu zaravan ispod stare bolnice, koju mi Podgrađani zovemo Mala Mirovica. Stotinu kreveta i stotinu bolesnika pod vedrim nebom. Odlučili smo da sve intervencije izvodimo na parkingu ispred nove bolnice (tu je sada onaj natkriveni koridor). Za šefa prijemno-trijažnog odjeljenja određen je dr Danilo Malić, najiskusniji hirurg. Njegov zadatak je bio da određuje vrstu medicinskog postupka i stepen hitnosti. Glavni hirurg je bio dr Toro Božović, specijalista hirurgije i ortopedije, a pomagali su mu sve ostale kolege, istrumentalke i anestetičari. Sve do kasno popodne tu je obrađeno stotine i stotine fraktura i luksacija, kontuzija i distorzija, mnogo lacerokontuznih rana, potresi mozga, kraš sindromi. Pokrenut je i vazdušni most, najteže povrijeđene smo helikopterima transportovali za Titograd.

Imali smo nešto zaliha krvi, a maturanti kragujevačke gimnazije koji su bili na ekskurziji u Čanju došli su i bili dobrovoljni davaoci krvi.

A stizale su i crne vijesti, broj poginulih se povećavao.

Prije desetak godina pročitao sam “Historijsku čitanku” Miljenka Jergovića, tog velikog maga savremenog romana sa ex-YU prostora. U tom esejističkom štivu naišao sam na jedan neobičan pasaž. On govori kako je kao trinaestogodišnji dječak u Sarajevu doživio katastrofalni zemljotres na Crnogorskom primorju i doslovce navodi: učinjena je velika materijalna šteta ali, na sreću, nije bilo ljudskih žrtava. E, moj Miljenko, tada je nestao 101 ljudski život, a svaka smrt je po jedna propast svijeta.

Nismo imali šatore. Iz neke ratne rezerve neko je sklepao jedan šator, ritu od šatora. Na ulazu je ispisano: “Štab”, a unutra je bio pisaći sto, pisaća mašina i jedan indukcioni telefon koji se tu našao pojma nemam odakle. A tu je bio i moj brat Mićo koji je bilježio sve informacije i sve naredbe koje smo dobijali od Opštinskog štaba. Te noći niko nije oka sklopio. Znali smo da ćemo uskoro dobiti velike vojničke šatore, pa su vojnici iz garnizona i naši radnici počeli nasipati šljunkom i pijeskom onu zaravan ispod bolnice.

Epidemiološku ekipu Doma zdravlja predvodio je dr Petar Vuksanović, a iz Titograda je stigao u pomoć dr Ljumović, republički epidemiolog. Njih je tek čekao važni, odgovorni i dugotrajni posao.

Ujutro, u zoru, stigao je jedan kombi sa vrućim hlebom i nekim sirom u konzervama crveno-žute boje. To nam je poslao, rekli su, Veljo Vlahović. Naše djevojke su, ispod jedne strehe, skuvale čaj i taj veličanstveni doručak nikada neću zaboraviti. Imao je ukus dobrote i ljubavi. A onda su došli Slovenci, združena ekipa Crvenog krsta Slovenije, Ljubljana – Maribor. Ispod internog odjeljenja razvili su poljsku bolnicu. Sa sobom su donijeli sve i šatore i krevete, instrumente i ljekove, vodu i hranu, agregat. I zlatne rezerve “cvičeka”. Tamo je urađena i prva apendektomija, operacija slijepog crijeva. Trećeg dana, i mi smo imali poljsku bolnicu, pod šatorima, i svi bolesnici su imali krov nad glavom. Iz jednog od tih šatora u tišini noći čuo se i dječiji plač, život se i simbolično nastavljao.

U onom sklepanom šatoru, Štabu, ispod jedne masline, Žarko, Anto i ja imali smo susrete i razgovore sa novinarima, televizijama, kolegama koje su nudile pomoć. Posjećivali su nas visoki oficiri JNA i zvaničnici iz republike i grada. Sreli smo se sa predstavnicima Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, Karitasa, predstavnicima SZO. A zemlja nije prestajala da se trese.

Krajem aprila dobili smo radosnu vijest, Crveni krst Njemačke, Roteskrojc, poklanja Baru montažnu bolnicu. I stigli su njemački darodavci. Postavljeno je 20 baraka veličine 40 metara kvadratnih i jedna veća. Sve radove su izvodili njemački majstori, a naši su imali zadatak da obezbijede betonska postolja. Krajem maja došao je gospodin Grabert, ambasador SR Njemačke u Beogradu i otvorio tu prekrasnu bolnicu, ispod onih maslina koje mi Starobarani zovemo Masline Ratkovića. Šatori su spakovani, a svi bolesnici preseljeni u barake. Nerijetko u istoj baraci, boravili su muškarci i žene, odvojeni paravanima. Tako se kod nas na djelu ostvarivala ideja rodne ravnopravnosti.

U to vrijeme došla su da nas odmijene i odmore četvorica čuvenih ljekara iz Šapca, praktično preuzeli su vođenje bolnice i ovdje ostali mjesec dana. Te jeseni bili smo dr Petar Vuksanović i ja njihovi gosti na “Lazinim danima Podrinja”. Tu manifestaciju održavaju svake godine u čast prvog šabačkog ljekara, Laze Lazarevića, poznatog srpskog pripovjedača, srpskog Čehova, na kojoj na svečan način mlade ljekare primaju u članstvo Srpskog lekarskog društva. I kako se u našim životima baš ništa ne dešava slučajno, moj sin Nebojša, koji je kao sedmogodišnji dječak najveći broj tih zemljotresnih dana proveo na podu u zatvorenom dijelu mog radnog stola, poslije dvadesetak godina će završiti specijalizaciju psihijatrije u klinici “Dr Laza K. Lazarević” u Beogradu i godinama potom liječiti mnoge bolesnike iz Šapca i Podrinja. A otac dr Stankovića, jednog od one četvorice šabačkih ljekara, kasnije će mi, prilikom jedne posjete Baru, i sam ljekar psihijatar, pokloniti svoju knjigu “Medicina divina” i ispisati Vergilijevo slovo “Amor omnia vincit”.

Na stotinu dana od zemljotresa došli su novinari. U onoj mojoj baraci svi su stajali. Novinari su se interesovali šta smo uradili, a šta je sljedeće. Kada su odlazili primijetio sam da jedan mlađi čovjek uporno stoji i čeka. Rekao mi je da je novinar mariborske “Večeri” i da prirodom svog posla obilazi sva trusna područja i sva područja pogođena elementarnom nepogodom i da je bezmalo obišao čitav svijet. Htio je samo da mi kaže da je bio ovdje onih prvih dana, upravo kada smo se useljavali u vojničke šatore i da je tu kod jedne česme vidio jednu našu medicinsku sestru kako pere ruke. Rekao je: “Tada sam vidio najljepšu ženu u mom životu.” Potapšao sam ga: “Seveda, tovariš Slovenac. Mi smo tukaj bili okruženi stravom i ljepotom.” Kakav čudesni oksimoron.

Krajem ljeta imali smo jednu izvanrednu posjetu. Dr Purlija, profesor ortopedije na Kolumbiji, predsjednik Asocijacije američko-jugoslovenskih ljekara, donio nam je na poklon ček na 10 hiljada dolara. Rođeni Amerikanac natucao je naš jezik. Njegov otac je iz Svetovog Dupila, potkraj onog vijeka, otišao u Ameriku i kosti ostavio u nekom rudarskom mjestu u Arizoni. Gospođa Purlija je bila razgovorljiva i dirljivo neposredna. Rekla nam je da je pravnica iz predratne beogradske rojalističke porodice, ali da i dalje Jugoslaviju smatra svojom domovinom, iako nema razumijevanja za njen socijalizam. Pamtim da je tog septembarskog popodneva na terasi “Ineksa” izgovorila proročke riječi: “Jugoslaviju, tu zemlju koju svi cijene i poštuju je, na geografsku, istorijsku, političku i svaku drugu kartu svijeta iznio je čovjek koji se zove Josip Broz Tito i ona će se, nažalost, njegovim odlaskom raspasti kao kula od karata.”

Sanacija bolnice je završena u proljeće 1980. godine i tada su se svi bolesnici vratili u svoja odjeljenja, a u barake je smještena Radna zajednica zajedničkih službi.

Medicinski centar Bar je sa zvaničnog mjesta proglašen najboljom zdravstvenom službom na zemljotresom pogođenoj teritoriji. Dobili smo šest Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, a ja sam na Kongresu ljekara bio nosilac glavne kongresne teme: “Organizacija zdravstvene službe u masovnim nesrećama”.

U periodu obnove završen je Dom zdravlja na Topolici i izgrađene nove zdravstvene stanice u Sutomoru, Virprazaru, Đuravcima, Ostrosu i Pečuricama.

Investitor Doma zdravlja na Topolici bio je SIZ Zdravstva Bar. Danilo Lekić, direktor SIZ-a je svakodnevno bdio nad gradilištem, kontrolisao svaku tonu ugrađenog betona i svaki kilogram željeza, provjeravao svaku stavku iz ugovora da ne bude prekoračenja u troškovima i u tajmingu, ovjeravao situacije, brinuo o svakoj travci zasađenoj u okolišu. Kada je ovaj prekrasni objekat završen, brzo je osvanuo na svim razglednicama Bara. Danas, kad Danila više nema među nama, i kad je nekim čudom izbjegao sudbu mlade Gojkovice, čini mi se da, ako pravde ima, ovaj objekat treba da nosi njegovo ime, Danilo Milov Lekić. On je to zaslužio.

Zdravstvenu stanicu Sutomore poklonila je Vlada Amerike. Njenom svečanom otvaranju prisustvovao je gospodin Lorens Iglberger, ambasador Amerike u Beogradu, koji će kasnije napraviti blistavu diplomatsku karijeru. Održao je jedan posve šarmantan govor. Rekao je: “Mi danas ovde imamo dva teška zadatka. Prvi, da ja govorim vašim jezikom, drugi, da vi taj moj jezik razumete!”

Na otvaranju zdravstvene stanice u Ostrosu glavni gost je bio predsjednik Crne Gore Veljko Milatović. Za vrijeme ručka u motelu “Rumija” družio se sa nama ljekarima, pričao anegdote, nazdravljao. Sa radošću sam shvatio da je taj naš visoki političar i prekaljeni ratnik, često mrgodnog lica, u stvari, čovjek knjige i sa najljepših stranica neke birane literature.

Obnova je završena krajem 1988. godine, izgradnjom Dijagnostičkog centra na mjestu stare italijanske bolnice. Mi smo bili investitori tog dosta složenog građevinskog objekta, a za kvalitetno izvedene radove i njegovu ljepotu zaslužan je, bez sumnje, inženjer Miki Raičević.

Tako smo lagano ulazi u devedesete, a onda su došli novo vrijeme i neki novi ljudi.

Prije nekoliko dana obišao sam Masline Ratkovića u Podgradu. Tamo sada nema ništa, nijedne barake, ni bakarnog znamenja na ulazu. Popločane staze zarasle u travu, mir, tišina, ništa. Jedna radnica zbunjena i preplašena što me tu vidi, pitala je: “Šta vi, druže, tražite ovdje?.” Rekao sam: “Ništa, baš ništa – tražim uspomene. Ovdje sam proveo najljepše godine svoga života.”

Kada me je dvije nedjelje pred tu tribinu sjećanja pozvao jedan ženski glas iz Opštine i pitao da li želim da govorim na njoj, baš sam se kolebao. Star sam i intenzivno se pripremam za odlazak na moju Itaku. Ipak sam prihvatio ,jer sam osjećao da imam bar jedan dobar motiv. Sve je motiv, a motiv nije sve. Ciceron je govorio: “Iucunda est memoria praeteritorum malorum” – “Prijatno je sjetiti se minulih nevolja”. Valjalo bi reći ovim mladima, što prije 43 godine nisu bili rođeni ili su se tek rađali, da je i prije njih bilo vrijednih ljudi što su ostavili trag, koje ne treba omalovažavati i koje treba pamtiti. A za nekog budućeg istorika, kada bude pisao istoriju barskog zdravstva u drugoj polovini 20. vijeka, eto nešto autentične građe.

U tom vremenu našeg sveopšteg stradanja, prije 43 godine, Bar je imao sreću da je na čelu imao čovjeka vizionara, krutog tkanja i stamene volje, nepokolebljivog, radnog i mudrog, čovjeka koji je prezirao površnost i svaku improvizaciju i znao što hoće i što može. Uspomeni na tog sjajnog čovjeka, inženjera Blaža Orlandića, koji je bio i moj prijatelj, posvećujem ova moja sjećanja.

Sjećanje me lakom tugom ovi.

Kada sam izgovorio ovaj Lesov stih, nastao je tajac, a onda se desio jedan dirljivi aplauz. U publici sam prepoznao mog uvaženog kolegu, dr Dragana Tomanovića. Pomislio sam da će poželjeti da ovo moje sjećanje izgovorim pred mladim kolektivom njegove bolnice. Znao sam da niko od njih nije bio tu tih sudbonosnih dana 1979. godine.

Tri godine poslije tog govora napisaću ove retke, Milan me je požurivao, a ja sam stalno imao na umu onu zanimljivu rečenicu koju sam čuo nedavno, u prolazu, s početka ovog teksta. Da, sve se ovo dogodilo i neka ostane zabilježeno.

Svim našim ljekarima, medicinskim sestrama i drugom osoblju zdravstva čestitam na herojskoj borbi koju vode protiv ove napasti što nas je spopala već dvije godine. Želim da ih podržim i osokolim i da im kažem da su i ranije generacije zdravstvenih radnika prolazile kroz mnoga teška iskušenja i mnoge patnje, da su prolazile i prošle, jer život se naprosto ne da. A zdravstvena služba u Baru je za stotinu godina svog organizovanog trajanja zaista imala dva perioda svog razvoja: onaj od prvih Antimalaričnih stanica do zemljotresa i ovaj poslije njega.

Meni je bila čast da sam bio učesnik i svjedok toga vremena.

The post Dr Ljubo Živković: Sjećanje me lakom tugom ovi first appeared on BARinfo.