Taj je događaj ušao u anale barskog novinarstva, i mnogi se rado sjećaju ludog jutra kad su na sajtu objavljene nevjerovatne vijesti. Rado ga se sjećam i ja, iako sam i sam bio “target”, i imaju i tada i sada “like” od mene. Tada je portal Bar Info rađen kao zidne novine, svako veče su stavljane vijesti jedna ispod druge, a građani su ujutro čitali, nije bilo čitav dan aktivnih sajtova kakvi su danas Bar Info, Jedro i drugi…

Sjećanje traje…

***

Jutro, 1. aprila 2008, napravilo je prava pometnju u Baru, posebno među novinarima, koji su bili zatečeni ekskluzivnim informacijama iz svog grada.

Urednik Bar Infa Željko Milović je sajt otvorio tekstom u kome je stajalo da je zemljište na kome se nalazi Dvorac kralja Nikole prodato engleskoj preduzimačkoj kući za nevjerovatnih 4.500 eura po kvadratu.

“Po dogovoru koji je sklopljen između crnogorske vlade i princa Nikole II Petrovića, novac dobijen od prodaje ovog više nego ekskluzivnog objekta biće podijeljen po principu 70 prema 30 odsto, s tim da će sredstva namijenjena državi ići u poseban Investicioni fond kojim se finansira krak autoputa Bar – Boljare kroz barsku opštinu”, stajalo je.

Ređale su se vijesti:

– Internacionalna gej i lezbijska Asocijacija (ILGA) otvara svoju kancelariju u Crnoj Gori, najvjerovatnije u Baru ili Budvi.

– U rejonu sela Zupci, prilikom širenja bunara pronađen je dio kamenog kipa etrurskog boga plodnosti Blohtusa (sa izjavom mještanina: “Kramp je udario u nešto tvrdo. Mislio sam da je u pitanju ’živa stijena’, i da ću morati koristiti dinamit. Razgrnuo sam zemlju, i imao što da vidim – komad stopala, dvaput veći no ljudski”).

– Počinje štrajk u Foto studiju “Petović”, čiji radnici tijelima blokiraju parking i ulaz u radnju.

– Ulovljena je otrovna “riba guja” između Bara i Ulcinja (u nastavku je bila i izjava ribara kako ju je ulovio, ali i stručno objašnjenje: “Ovaj ‘lesepsijanski migrant’ je u barsko priobalje došao iz Crvenog mora, latinskog je imena Mucualis Rubeargentum Sokotrisis, i kod nas još nije zabilježen. Ova riba ubija druge stanovnike mora ispuštajući oblake sluzi ka plijenu, i daleki je rođak naše ribe škarampoč”).

– Ponovno aktiviranje rock grupe “Ružin trn”, koji su, zahvaljujući bivšem članu Chriss Nicholsu, ušli da snime materijal za CD “Cvijet koji ne vene” u engleskom studiju “Blackstone”.

– “U rovovskom boju za ulazak Drugu crnogorsku ligu počinje se primijenjivati ‘teška artiljerija’. U mrtvoj trci OFK ‘Bara’ i ‘Mornara’, na pomolu je nova senzacija. Naime, proslavljeni francuski fudbalski reprezentativac Christian Karembeu, po svoj prilici, obući će dres ‘Mornara’, i tako biti glavni adut u proljećnom dijelu sezone. Spektakularni transfer posljedica je nedavnog razgovora sa vrhom lokalne uprave” – bila je vijest koja je izazvala najviše interesovanja, sigurno zato što je bivši francuski fudbaler nakratko prije toga boravio u Baru, ali sasvim drugim povodom, što je pokrenulo čaršijske priče.

Četvrti u nizu , tekst koji sam preskočio, bio je “o meni”, a ja sam tada, kao predsjednik NVO “Mediteranski centar fotografije” bio stalni saradnik “Bar Infa” i radio projekat “Omnia vita ex mare”-veoma poznat I podržavan od medijske javnosti.

Za mene je napisano da sam dobitnik uglednog regionalnog priznanja “Zlatna školjka” za doprinos očuvanju mediteranske baštine, i to od strane francuske ekološke organizacije “L’ Equip Meditteran”, u konkurenciji 70 eko-projekata iz 7 zemalja, u znak potvrde dugogodišnjeg uspješnog rada u nevladinom sektoru.

“Bakoviću će nagrada od 6.000 eura, plaketa i virman za putovanje po Mediteranu, biti uručeni 1. septembra u Nici”, pisalo je, a na reakciju prijatelja (i trotera i džabaša), naročito zbog onih 6.000 eura, nisam dugo čekao. Išao sam prema barci, kroz marinu, kad su me zaskočili sa navaljivanjem da častim, iako još nisam znao zašto. Nije da se nisam i ja obradovao u prvom trenutku, mada mi nije bilo jasno gdje su to oni iz Bar Infa vidjeli objavu, a ja je nisam dobio na kućnu adresu, no mislio sam, oni gledaju te strane sajtove. Tek kad sam Željka dobio na telefon, i on mi sve objasnio, potvrdile su se moje sumnje da je riječ o prvoaprilskoj šali, ali džabe, već je cio grad brujao i o mojih 6.000 eura.

Poseban tekst bi se mogao napisati o reakcijama na ovaj štos Bar Infa iz 2008. godine, ali je dovoljno reći da se 99% grada primilo na vijesti prvoaprilske, da su neki jurili u Katastar da provjere na koga se vodi Dvorac kralja Nikole, da su Petoviće zvali prijatelji iz Amerike čudeći se “kako ovi štrajkuju a imaju i od ‘tice mlijeka”, da je jedan dnevni list prepisao tri izmišljene vijesti i objavio ih u sjutrašnjem izdanju jer dopisnik nije stigao da se čuje sa Bar Infom, a da su njih dvojica spriječili još mnoge novinare da isto to urade, da je o ovom pravom novinarskom podvigu opsežnu reportažu objavio najugledniji balkanski list – “Politika” – autora Milana Vujovića.

Koliko je ovaj novinarski poduhvat bio brižljivo pripreman, pokazuje i to da su sve lažne vijesti bile vrlo blizu mogućem scenariju i razmišljanju običnog čovjeka, a i teme koje svakog interesuju. Milović je, pored osnovnog teksta, u članke unio i intervjue sa akterima da bi bilo još uvjerljivije, a sve priče ilustrovane su izuzetno uspjelim fotografijama web mastera Dragana Marovića, naročito ona o ribi. Sve je izgledalo toliko realno da niko nije pročitao sitna crvena slova na dnu stranice: “Svi tekstovi u prvoaprilskom izdanju Barinfa su izmišljeni. Aprililili…”.

Iako je sve bilo zezanje i šala, Bar Info je tada dokazao da su internet mediji napravljeni na isti način – vidiš bomba naslov i ne pročitaš sve, zauzmeš stav a onda shvatiš da si progutao udicu.

Dokazano u praksi kako je dovoljno nešto dobro napisati, danas kažu i spinovati, pa da se mnogi prime i sve može da prođe, bez provjere i razmišljanja je li to istinito.

A treba čitati do kraja, raširiti sliku, a ne uzeti naslovnicu kao gotovu stvar, mada mnogi na to najčešće zaborave. Danas kao urednik “Jedra”, shvatam kako to jaku moć Urednik ima, da na tren napravi pomutnju puštajući u javnost politički tempiranu, sračunatu ili neku spinovanu vijesti, ili bilo koju drugu. Naravno, kao uredniku “Jedra” to mi ne pada ni na kraj pameti, a ova šala, i sami vidite kako je prošla kao najveća zbilja, tog 1. aprila 2008. godine.

The post Anto Baković: Najveća medijska podvala u barskoj istoriji first appeared on BARinfo.

Gost emisije je poznati barski ronilac Marko Krivokapić, koji zna kako uloviti trofejnu tunu.

Podsjetićemo se ko je u Baru ostavljao crne fleke po gatovima i zašto je dobro imati bijelu krpicu na trokrakoj udici u džepu jakne.

Na kraju, čućemo i gdje možemo uloviti pravog lososa u Jadranu.

Autor emisije je Dragan Marović.

The post Druge Priče talasa u srijedu, 29. januara first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kako je bilo, poslije 26 godina, opet sjesti za mikrofon Radio Bara?

Marović: Nije bilo lako, ali je te 1998. bilo nešto teže, jer mi je bilo prvi put. Zapravo, tada je emisija išla uživo, petkom ili četvrtkom, sat vremena.

RB/BI: Nije imala loš naziv; intrigantan, provokativan, “Kapitalac”. Može se odnositi na mnoge stvari.

Marović: Da, mislim da Ivo Gojnić ima sačuvanu špicu te emisije. Imala je malo drugačiji koncept jer se bavila i lovom, pa smo morali to nekako da uklopimo, da bude i lov i ribolov. Imali smo nevjerovatne goste. Mislim da su čak lovci bili bolji sagovornici od ribolovaca.

RB/BI: Dejo Balandžić je bio s tobom voditelj?

Marović: Jeste, Dejo je bio sa mnom, inače, dugogodišnji ribolovac. Njegov otac se pominje i u ovoj novoj emisiji. On je sad već veteran barskog ribolova. Jedan sjajan lik, koji ima nevjerovatnu volju za ribolovom. I voli da posavjetuje mlađe. I on i Dejo izlaze i dalje na more, love. Dejo više nije u radijskom poslu, ali je ostao upamćen kao autor emisije “Kapitalac”.

RB/BI: Naravno, imaš odriješene ruke za ovu emisiju, i voditelj si i urednik. Vidjeli smo po ovoj prvoj koja se, sudeći po reakcijama, dopala slušaocima, da si imao gosta, da si predstavio jednu vrstu ribe i da si muziku birao po svom nahođenju. Muzika je dala poseban šmek prvoj emisiji. Ali mi nije jasno kako si, sve ovo vrijeme, uspješno “krio” tu vrstu muzike? Ovo je prvi put da na talasima Radio Bara idu pjesme koje su bile u tvojoj emisiji…

Marović: Pa, to nisu komercijalne pjesme koje mogu baš tako da idu na radiju kad god. Stvar je u tome što, sad kad neko pomene mediteransku muziku kod nas, odmah se pomisli na klape. To je pomalo preraslo u kič. Ja sam pokušao za emisiju da nađem neke autentičnije zvuke Mediterana, i to baš da budu iz cijelog Sredozemlja, sa svake obale. Čak će da bude sefardskih pjesama sa Pirinejskog poluostrva, pa će biti tunižanskih, imam i neke nove sicilijanske jazz etno obrade i druge neke stvari. Sada je sve pristupačnije, tada je bilo veoma teško naći te pjesme. Sada imate Spotify, upišite šta želite, i dobijete listu pjesama koje možete da skinete. Muzika daje poseban šmek, a i želio sam da ovu emisiju odvojim od ostalih koje se rade na tu temu. Da ne bude sve “klapa, more, galebovi, ribari”, nego da bude malo drugačije.

RB/BI: Imao sam utisak, dok sam slušao, da si sa posebnim poštovanjem govorio o svom prvom gostu, Zvonku Radeviću, predsjedniku Kluba sportskih ribolovaca. Da li si koncipirao emisiju tako da u svakoj bude po jedan gost?

Marović: Želio sam da Zvonko bude prvi gost, jer smo krenuli od najstarijeg kluba barskog ribolova, koji se zove “Pristan”. Osnovao ga je Miško Božović,  mislim 2010. godine. To je i najveći barski klub, koji okuplja preko 200 ribolovaca, što je zaista jedna ozbiljna cifra, a Zvonko je odličan sagovornik. Prije svega upućen je u novosti koje ove godine donosi nova ribolovna dozvola. Ko nije slušao emisiju, samo bih ukratko rekao o čemu se radi. Ta dozvola je sada formata kao A4 papir i mora nekako da se ispresavija, da se stavi u novčanik. Normalno, kako kod nas ništa ne funkcioniše kako treba, ta dozvola ima QR kod, koji bi trebalo inspektor koji provjerava ribolovca da snimi, ali to kod nas još ne radi, tako da će ribolovac ipak morati da nosi cijelu dozvolu sa sobom. Onda treba da se upisuju ulove, ali ne postoje kaznene odredbe ako se to ne radi, pa je nevjerovatno šta se dešava. Međutim, ništa to nije novo u našoj administraciji i birokratiji, ali čak ima i eho u ovom našem sportu, ako ga možemo tako nazvati, u ribolovu.

RB/BI: Kad smo već kod tog ribolovačkog sporta… Ribolovce, sportiste, zamišljam tako da oni uhvate ribu pa je vrate u more ili jezero, nije važno. Jesam li na dobrom tragu?

Marović: Stvar je što imamo vrlo interesantan zakon o morskom ribarstvu koji ne prepoznaje razliku, kao što je u Hrvatskoj, između rekreativnog i sportskog ribolova. Rekreativni ribolovac je onaj koji izađe na more, ulovi malo ribe, pođe kući, isprži je, pojede, i tako dalje. Dok sportski ribolovac bi trebalo da pusti tu ribu, on može i da je zadrži, ali to se radi na takmičenjima. Našim sportsko-ribolovnim revirima upravljaju sportsko-ribolovačka društva, kojima su, ne svima, mnogo bitnija ta takmičenja od samog očuvanja mora. Tu je malo naš Ribolovni savez indolentan, nije koliko bi trebalo da bude aktivan po tom pitanju i to je moja velika zamjerka njima. Često su pisali zakone i pravilnike, ali ih ribolovci nisu dovoljno poštovali. Recimo, možda nisi znao, ribolovac može da uhvati samo tri kilograma ribe dnevno na moru. Ali tri kilograma bukve nije isto što i, recimo, tri kilograma gofića. Baš je to, još uvijek, loše koncipirano. U nacrtu je novi Zakon o morskom ribolovu.

RB/BI: Misliš li da ima neke inspekcije koja to prati i vaga kilograme ulovljene ribe?

Marović: Ima, postoji. Često bude problem, dolazi i do suda, ako lovci love sa više od dva štapa. Biće tu još dosta tema. Godinama nakon “Kapitalca“ pisao sam i za “Barske novine” i za “Nove barske novine”, i za neke regionalne ribolovačke revije iz bivše Jugoslavije, ali i za neke ribarske blogove. Samo sam se odvikao od mikrofona.

RB/BI: Posebno nas interesuju priče ribolovaca koji žive od ribe. Koliko ih ima u Baru?

Marović: Ja ne znam tačan broj, to su privredni ribolovci i oni su ipak najviše pogođeni svim ovim stvarima, iako imaju neku pomoć od države. Oni recimo plaćaju plavi dizel, koji je oslobođen akciza, imaju olakšice u nabavci ribarske opreme i čamaca, i opet je to sve malo tužno – njima se taj posao ne bi isplatio da im država ne doplaćuje neke stvari.

RB/BI: Upravo sam htio da pitam kako se živi od ribolova, jer to nije nimalo lak posao?

Marović: Ja nisam vidio da se iko obogatio od toga.

RB/BI: Nova emisija će pokušati da dosegne i drugu obalu opštine, onu jezersku. Da li će Skadarsko jezero biti izazov za tebe? 

Marović: To će u suštini biti najveći problem, ili izazov, ako ćemo da ga tako nazovemo. Dosta sam vezan za Skadarsko jezero. Praktično, cijelo djetinjstvo sam proveo na njegovim obalama, a opet nemam neku konekciju sa tamošnjim ljudima. Ali to ćemo da pokušamo, uz pomoć naših kolega iz MZ Virpazar i još nekih, da prevaziđemo i makar malo zagrebemo i tu stranu. Jer je Skadarsko jezero, po meni, više Mediteran nego što je Bar. Sama ta obala, te smokve, ti šipkovi, taj predio, to je pravi Mediteran, kao što je onaj, na primjer, u Španiji.

RB/BI: Ono što je bilo interesantno u prvoj emisiji je ta priča o bukvi. Pretpostavljam da ćeš u svakoj emisiji da nam predstavljaš jednu vrstu ribe? Zašto bukva za početak?

Marović: Bukva je prva iz dva razloga. Prvi, jer je to za naše područje, kao u Dalmaciji sardela, sirotinjska hrana. Na Skadarskom jezeru je to bila ukljeva. Znači, to je riba koju svako može da priušti. Ona i kad je najskuplja, vjerovatno, nije više od četiri eura na pijaci. Drugi razlog je što je ukusna. Pogotovo zimska bukva, to je najukusnija zimska riba što može da bude. Ona je dosta kvarljiva. Zimi je temperatura mora manja, i napolju je hladnije i ne stigne da se pokvari. Zimi je kupite na pijaci, očistite, ispržite i imate fantastičan ručak za male pare, vrlo zdrav.

RB/BI: Kako se lovi?

Marović: Jednostavno, na udicu. Privredni ribolovci love mrežama, ali kod nas na udici može dosta da uhvati svako za sebe, tih 3-4 kilograma za porodicu. Vrlo se lako lovi. Ima dosta ljudi koji su izletnici u Baru, prelaze cijelo Barsko polje i to je specijalan ritual. Zimi kad je dug i sušan period, kad je suv onaj tunel kroz koji teče Rikavac, oni prođu kroz njega, i tamo love bukvane.

RB/BI: Ova emisija će ići dva puta mjesečno, srijedom, repriza će biti poslije deset dana, subotom. Šta si pripremio za drugu emisiju?

Marović: U najavi je razgovor sa predsjednikom još jednog ronilačko-ribolovnog kluba iz Bara. Oni imaju problema u tom savezu, biće to vrlo interesantna i škakljiva tema jer imaju sukob oko reprezentacije. Ma koliko htio da se odvojim od tih stvari, jer uvijek sam htio da pričamo o Mediteranu i kulturi života na Mediteranu, ipak ću morati da se dotaknem i nekih škakljivih tema. U drugoj emisiji pričaćemo o hobotnici, koja se, takođe, lovi u ovo doba godine, a imaćemo još nešto vrlo interesantno, a to je: kako uloviti lososa u Jadranu. Ima uzgajalište iz kojeg je pobjegao u velikim količinama i, praktično, cijela hrvatska obala je zatrpana. Svako malo ima poneki ulov lososa što je nevjerovatno, tako da će to izgleda biti i kod nas uskoro.

RB/BI: Saglasili smo se da je Skadarsko jezero više mediteransko nego ova naša obala. Da li misliš da ova naša emisija i slične, mogu da doprinesu da Barani izađu malo više na more?

Marović: Ja mislim da je bitnije to što Barani uvijek imaju izlaz na more kroz barsku marinu, do lukobrana i do svjetionika. Do tog momenta, dok se to bude moglo, Bar će biti pravi primorski grad. 

The post Marović: Dok se bude moglo kroz marinu, do lukobrana i svetionika, Bar će biti pravi primorski grad first appeared on BARinfo.

Ovaj serijal će se baviti morem i ljudima, a pokušaće da dosegne i drugu obalu opštine – onu jezersku. Fokus će biti usmjeren na ljude koje žive od mora i za more, na mediteransku kulturu života, kao i na gastronomiju.

Posebni šmek emisiji će davati muzika. Biće to rijetka prilika da se čuje muzika sa svake obale Sredozemlja, od korzikanskih uspavanki, grčkih horova, do baskijskih ribarskih pjesama.

Gost prve emisije je Zvonko Radević, predsjednik KSR „Pristan“, koji će objasniti kakve novine donosi ribolovačka dozvola u 2025. godini. U nastavku možete saznati koliko vrsta parazita je nađeno u ribi bukvi i zašto je ona zanimljiva naučnicima koji proučavaju mikroplastiku u moru.

Autor emisije je Dragan Marović.

The post Priče talasa od srijede na programu Radio Bara first appeared on BARinfo.

***

Iako je u Ministarstvu medija bio upisan kao posebno glasilo, “bARS” nikada nije izlazio samostalno, već isključivo uz “Barske novine”, izdavač JP “Informativni centar” Bar. Znatno slobodnijeg novinarskog izražavanja, već poslije nekoliko brojeva je stekao kultni status u gradu, naročito među tzv. urbanom omladinom.

Marta 1999. godine, izašao je premijerni “bARS”, a prvi put u crnogorskim medijima, na početku izlaženja nije bilo “pravog” urednika novine, već su kao “konceptori” potpisani Željko Milović i Suljo Mustafić. Na naslovnici je bio Kaletićev pripis “Ljetopisa popa Dukljanina”, a tekstovima su se oglasili Vlastimir Bulatović, Nemanja Janić, Miroslav Jovanović Timotijev, Nandor Ljubanović, Vojislav Mistović i Dragana Rukavina.

Prvi broj je štampan kao “probni balon”, 1. marta 1999, uz namjeru da se nastavi sa izlaženjem “kad se za to ukaže potreba”, tj. ne kao stalan podlistak, ali su reakcije čitalaca bile iznenađujuće dobre, pa je direktor “Informativnog centra” Budimir Jovetić pristao na finansiranje još jednog glasila, skupa s “Barskim novinama”. Tako je, prvi put u istoriji, grad imao dvije lokalne novine. I to u jednoj.

“bARS” je štampan na latinici, sa crno-bijelom fotografijom na naslovnoj strani. Dizajn naslovnice i čitavog lista bio je djelo Steva Martinovića. Prvi broj je imao 12 strana, čitavim tokom izlaženja 32, dok je potonji publikovan na 44 strane – do gašenja, avgusta 2003. godine, objavljeno je 50 brojeva časopisa.

Za “bARS” je tokom izlaženja pisalo stotinjak novinara / publicista iz Crne Gore, Srbije i Hrvatske, a tretirane su se sve oblasti kulture i umjetnosti. Među njima su bili i Živko Andrijašević, Mladen Zagarčanin, Jordan Cvetanović, Dragan Marović, Brano Mandić, Radomir Petrić, Ivan Jovović, Marija Šušter, Jelena Jurić, Nikola Vukčević (Podgorica), Vuk Popadić (Stara Pazova), Nandor Ljubanović (Pančevo), Aleksandar Zograf (Pančevo), Nataša Devetaković (Beograd), Srđan Aćimović (Beograd), te blueser i spisatelj Robert Tilly (Subotica) koji je premijerno publikovao tri feljtona “Moja istorija rocka”, “Veliki stilisti bluesa” i “Rock biografije”, za koje je preporučeno slao i specijalno urađene crteže.

Pisac Miroslav Jovanović Timotijev je objavio 44 nastavka kolumne “Hipnotisani ugao” (sredinom 2020. ih je objavio u sklopu knjige “P.S.”), poznati srpski publicista Petar Luković je odobrio objavljivanje tekstova o jazzu iz njegove monografije “Bolja prošlost”, tandem Tony Markoč Veles / Ivan Millić Sinner je tretirao metal kao muzički pravac i način života, istoričar umjetnosti Vladislav Kasalica je serijal “Spomenici kulture na području opštine Bar” pisao od novembra 2000. do aprila 2002. godine, a Željko Milović, koji je već od konca prve godine izlaženja preuzeo funkciju stvarnog urednika lista, niz mini-eseja “Crnogorska / Barska urbana scena” od 1999. do 2002. godine. 

Pored stručnih tekstova iz arheologije, nacionalne i lokalne istorije, književnosti, slikarstva, muzike i filma, “bARS” je ravnopravno tretirao i urbanu supkulturu, a svoje mjesto našli su i barski fanzinaši i grafitti-writeri kao ravnopravni kreatori magazina. Ciljevi “bARS-a” ticali su se podizanja nivoa kulture i umjetnosti među mlađom populacijom, kao i podsticanja i praćenja umjetničkog izražavanja. U tom smislu, Suljo Mustafić je redovno objavljivao stručna mišljenja o književnim djelima publikovanim u Baru i od Barana, isto važi i za muzička izdanja, promovisane su nove muzičke i plesne grupe, pozorišne predstave, a objavljivane su i table barskih strip crtača.

“bARS” je, oktobra 2001, u saradnji sa NVO Mediteranski centar fotografije, publikovao kolor-booklet povodom foto-konkursa “Crna Gora 2001”, a u 2002. i dva podlistka posvećena “Barskom ljetopisu”. Deseti broj je predstavljao specijal – objavljeni su samo intervjui sa biranim ličnostima kulture Bara, Crne Gore i tada SR Jugoslavije.

Organizovane su dvije promocije “bARS-a”: u Pančevu (oktobar 1999, u organizaciji Pokreta za mir Pančevo i NVO Kulturbunt, kao dio tribine “Nove tendencije u savremenoj crnogorskoj publicistici”) i Baru (mart 2000, Dvorac kralja Nikole, u organizaciji JP Kulturni centar i JP Informativni centar). Poseban vid saradnje ostvaren je sa fondacijom “Antonio Carlos Jobim” iz Rio de Janeira, uz dobijanje ekskluzivnog prava publikovanja fotografija i materijala ovog znamenitog kompozitora, oca sambe i bossa-nove.

U okviru serijala prezentacije balkanskih časopisa za kulturu, “bARS” je na 15. festivalu Barski ljetopis, 2002. godine organizovao dvije književne večeri.

Prva je “Književni krug bARS-a”, 11. jula, u okviru koje su učestvovali Vladimir Raščanin i Miroslav Jovanović Timotijev, pisci iz Bara, te Nandor Ljubanović, pjesnik, publicista, muzičar, underground stvaralac iz Pančeva.

Naziv druge “bARS” večeri, dva dana kasnije, bio je “Crnogorska urbana scena / Crnogorska ruralna scena” (drugi dio imena jer “Buksovci” nisu željeli da nastupe pod prefiksom “urbani”). Bio je to prvi put da na jednom mjestu učestvuju “prvoborci” crnogorskog umjetničkog undergrounda: Brčko Brčković (tj. Goran Nikčević), multimedijalni umjetnik, zatim Zoran Zoko Bojović, jedan od osnivača “The Republic of Zabjelo”, te cetinjska četvorka “The Books Of Knjige”.

To je veče izazvalo izuzetnu pažnju u crnogorskim medijima. Brano Mandić je za “Vijesti” zapisao: “Sva su šestorica učesnika dobro poznata kao borci protiv institucija, malograđanštine i uvriježenih normi ponašanja, te je bio pravi mirakul držati ih koliko-toliko usmjerene ka jednoj ideji vodilji. Jasno se vidjelo da će svih sat vremena Cetinjani iskoristiti za malo duži performans, izmišljen na licu mjesta. Sala nije bila puna, nego prepuna. Bilo je 85 stolica, a preko 150 posjetilaca. Buka je bila na granici podnošljivog, i pored ozvučenja”.

“bARS” je još 1999. imao sopstvenu prezentaciju na internetu – posredstvom crnogorsko-kanadske firme “MontenegroNET” na adresi www.bars.crnagora.com objavljeno je devet izdanja ovog lokalnog časopisa za umjetnost i kulturu – posjetilaca je bilo 477 u vrijeme kad je Bar imao samo jedno čvorište interneta.

Posljednji broj “bARS-a” bio je ujedno i posljednji broj “Barskih novina”. Nakon Vladinog usvajanja Zakona o medijima iz 2003. godine, po kojima lokalna uprava i njena preduzeća nisu više imala pravo biti vlasnik, niti osnivač novina, JP “Informativni centar” je ugasio oba časopisa (koja su u tom trenutku bila na ukupno 96 strana teksta, slika i reklamnog prostora, a remitenda od prodaje iznosila je simboličnih 6%, što ih je činilo najprofitabilnijim lokalnim novinama u Crnoj Gori).

Potonji “bARS” je na naslovnici, kao svojevrstan izraz potenciranja apsurdnosti situacije oko prestanka izlaženja časopisazbog usvajanja novog Zakona o medijima, imao “Blackadder” trupu iz istoimene serije.

Osamnaest godina nakon nestanka časopisa “bARS”, posljednji ustanovljeni programski segment manifestacije “Barski ljetopis”, posvećen barskim stvaraocima i o Baru, nazvan je po njemu.

The post 2003 – 2024: bARS – časopis čije je ime dobio segment na Ljetopisu first appeared on BARinfo.

Okupljene predstavnike medija pozdravio je Radovan Richie Orlandić, jedan od vlasnika “Dublin Puba” i poželio im dobrodošlicu na skup “povodom izdavanja jedne zanimljive i posebne knjige koja je izašla u Baru”, istakavši da se raduje što će je pročitati.

Predsjednik NVO “Mediteran Multimedia”, Dragan Marović je podsjetio da je ona osnovana pod imenom Bar Info, oktobra 2006, a da ovo ime nosi od 2018. godine. Za četiri godine objavili su sedam literarnih izdanja, jedan muzički CD, jedan dokumentarni film i organizovali tri izložbe, a takav bilans, kako je istakao Marović,  “nemaju ni mnogo veće ni bogatije organizacije”, dodajući da svi projekti nose prefiks “barski”.

“Ovu godinu izdavački započinjemo još jednim izuzetno vrijednim projektom – ovom monografijom koju danas promovišemo novinarima. Ovo neće biti jedini projekat u godini, pripremamo još dva, ali, o tom po tom, kad bude”, kazao je on.

“Bavimo se promocijom Bara, njegovog kulturno-umjetničkog nasljeđa i djela lokalnih autora, pa smo upravo zbog toga, 2018. godine započeli izdavačku djelatnost na raznim poljima. Prva knjiga koju smo objavili pod našom etiketom, marta 2018, bila je ‘Kula od sjećanja i druge priče’, Sava Markoča. Već iduće godine, maja 2019. objavljena je obimna dvotomna monografija ‘Ljudi iz grada bez vrati – (ne)zaboravljeni Barani XX vijeka’, Željka Milovića, a promocija djela je predstavljala prvu književnu turneju ikada u barskoj opštini. Iste godine, u sklopu programa obilježavanja Dana opštine Bar 24. novembra, organizovali smo zapaženu izložbu ‘Najljepše su pjesme tebi ostale (Prve četiri decenije barskog pop-rocka)’, takođe u organizaciji NVO ‘Mediteran Multimedia’. Izložbu je pratila i brošura-katalog, registrovana kao posebno bibliografsko izdanje”, kazao je Marović.

Podsjetio je da su 2020. godine najprije objavili zbirku kratkih priča trenera Predraga Peđe Milovića “Košarkaške i druge priče”, zatim drugi album barske rock grupe “Akademia” – “Retrospektiva 2016-2021 (Brz razvoj koči…)”, a onda su bili partneri u objavljivanju knjige “Interkulturalni prikazi – Ulcinj i Bar” novinara i publiciste iz Ulcinja Mustafe Canke. Krajem decembra, promovisan je u Starom gradu Baru dokumentarni film Željka Milovića i Foto Studija Petović “Bar na vremenskoj kapiji”.

“Prve mjesece 2021. godine obilježila je izuzetno vrijedna knjiga pokojnog Zorana Gojića ‘Podrumijske priče’ na koju smo posebno ponosni, potom je uslijedila saradnja sa Kulturnim centrom Bar u suizdavaštvu knjige ‘Koronartno odjeljenje’ Željka Milovića, a u sklopu ‘Barskog ljetopisa’ bili smo prisutni kroz izložbu ‘Bar. Ljudi’. U prošloj godini, objavljeno je drugo dopunjeno izdanje zbirke kratkih priča Peđe Milovića ‘Košarkaške i druge priče’, u sklopu Barskog ljetopisa prikazana je izložba ‘Bar. Događaji’”, kazao je on, podsjećajući da je u julu ova izdavačka kuća bila jedini crnogorski izdavač na Ulcinjskom sajmu knjiga.

Autor je kazao kako je rad na monografiji trajao pune tri godine, dodavši da je pročitao na društvenim mrežama kako je ovo “prva feministička knjiga u Crnoj Gori koju je pisao muškarac”.

“Iza knjige je u dobroj mjeri stala Opština Bar i finansirala istraživanje i 50 odsto štampanja, a ostalih 50 odsto skupili su građani Bara kroz donacije. Prvi dio je esej koji je bilo prilično teško napisati iz prostog razloga što se doticao nečega o čemu niko nije pisao na taj način, a to su žene. Vjerovali ili ne, iako smo zvanično ravnopravni, u Crnoj Gori nikada nije napisana nijedna naučno-publicistička knjiga o običnim ženama koje su činile naše živote. Posebno je bilo teško doći do podataka, rijetke su porodice koje su imale informacije o svojim babama, a o đedovima su mogli da pričaju pet sati”, istakao je Milović.

Knjiga sadrži biografije 46 žena.

“Pomagali su mi u nastanku znameniti Barani, prije svih Vlado Lukšić i Čedo Ratković. Njihovi savjeti su mi bili bitni. Sklapao smo priču tako da u knjizi budu žene raznih profila – od domaćica, preko ratnica, doktorki nauka, do glumica, sportistkinja…”, kazao je autor.

Posebno je ponosan na neke priče.

“Prva je o čuvenoj porodici Vasa koja je držala kafanu u Sutomoru stotinu godina. Druga je priča o Branki Prelević, košarkašici ‘Crvene zvezde’ i reprezentativki Jugoslavije, za koju je skoro svako zaboravio da je uopšte i bila odavde”, dodajući da je do njenih fotografija stigao zahvaljujući sportskom novinaru iz Beograda, Petru Dendi.

“Posebna priča se ticala rasvjetljavanja lične istorije gospođe koju je naš narod ovdje zvao Mar-pukinica, a u stvari, radilo se o Ireni Pukić, djevojački Ireni Pizani, ženi koja je iz jednog bogatog, nobles, francusko – carigradskog miljea došla da živi u Bar, u jednu opštu sirotinju i ostala. Ono što se u njenom životu dešavalo bilo je jako teško rekonstruisati, jer ni sami Pukići nisu puno znali o tome”, istakao je on.

Uvodni esej, smatra Milović, je centralna stvar koja je pokrenula sve ostalo, a na njemu je rađeno nekoliko mjeseci.

Posebno je zanimljivo, kazao je autor, što prije sredine pedesetih u Baru nije bilo nijedne žene na javnoj funkciji, niti na bilo kakvom bitnijem položaju u Baru. To se, u stvari, nastavilo skoro do osamdesetih godina”, kazao je on, dodajući da “Bar i Crna Gora nisu bili baš previše nježni i dobri prema svojim ženama” i izrazio nadu da će “to biti drugačije vremenom”.

Recenzent knjige je dr Sandra Đurović. Na naslovnoj strani su Veronika Ivanković (udata Klikovac) i njena baba, na starom barskom parapetu, kao simbolika nekoliko ženskih generacija grada. Na 386 strana nalaze se 352 fotografije. Podijeljena je u šest poglavlja. Prvo poglavlje dotiče se žena prije Drugog svjetskog rata, a u drugom su ratnice i žrtve koje su akteri krvavog sukoba; slijedi poglavlje “Stubovi zemlje” posvećeno ženama koje su nakon rata uspjele da završe fakultete i izbore se za svoju poziciju; četvrto je posvećeno ženama koje su se bavile medicinom i obrazovanjem, u petom dijelu obrađene su one koje su iz raznih država došle da žive u grad pod Rumijom (iz Turske, Grčke, Italije, sa Kube i iz Indije). U posljednjem poglavlju je “Šareni ženski kaleidoskop” – žena različitih interesovanja.

Milović je istakao da je “Dublin Pub” izabrao za mjesto prvog predstavljanja knjige jer je postao “ugostiteljsko-umjetnički objekat” u kome se održavaju festivali i književne večeri i “koji će, nadam se, opet bio dio ‘Barskog ljetopisa'”.

Monografija “Žene iz grada bez vrati – (Ne)zaboravljene Baranke XX vijeka“, biće zvanično promovisana tokom aprila, najavljeno je na konferenciji za novinare.

The post Žene iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljene Baranke XX vijeka – promocija za novinare u Dublin Pubu first appeared on BARinfo.