POBJEDA: Đe je crnogorsko novinarstvo danas – 154 godine nakon izlaska prvog broja lista ,,Crnogorac“ na Cetinju – i koliko je polarizovano?

ĐUROVIĆ: Sve je u Crnoj Gori odavno podijeljeno – i narod, što je najgore, jer mnogi (ne)znaju đe su im korijeni, i crkve koje traže da iz potaje državu vode, i akademije, a posebno novinarstvo koje je mahom na raskrsnici između profesionalizma i sluganstva, ponekad i u kružnom toku jer, vrtimo sve isto, na ekranima, na radio-talasima, u novinama, na portalima – politika i politikanti, nacija i nacionalizam, vjera i vjerski fanatizam, bezakonje i neofašizam.

Direktan prenos iz života se odlaže. Jer, mnogo je važnija izjava nekog političara u pokušaju, nego kako, recimo, umiru sela po Crnoj Gori.

POBJEDA: Zatvorenost pojedinih institucija je višedecenijska prepreka novinarima da dobiju informacije i time obezbijede sve relevantne strane za tekst. Kako da se popravi taj put, na dobrobit čitalaca?

ĐUROVIĆ: Put do istine je posut trnjem, koliko ranije, sada još više. Ono što je važno za narod i državu, ,,odgovorni“ kriju kao zmija noge i zaključavaju ,,sa sedam brava“. I mediji i narod zadnji saznaju ono što je važno i to biva mahom kada je kasno. Jer, istina sada nema jedno, nego sto i jedno lice. Ođe je svako u pravu i mnogima ništa nije sveto. Ni država, ni ustav, ni narod. Svete su samo fotelje, koje mnogi čuvaju kao ,,očinji vid“ i zatvaraju rijetkim novinarima- istraživačima put do istine. Nekada je novinarstvo bilo ,,sedma sila“ sada je drugačije, jer svi vlasnici mobilnih telefona, a ima ih duplo više nego stanovnika, su novinari. Pišu po društvenim mrežama, znamo kako. Uglavnom, do istine se teško stiže.

POBJEDA: Upravo zbog zatvorenosti dijela institucija prema medijima, istraživački novinari se sve više vraćaju osnovnim tehnikama poput rada sa izvorima i rada na terenu u jeku digitalnog doba i vještačke inteligencije. Kao iskusnog novinara, osobenog izraza, pitamo Vas – koji žanrovi će nestati, a koji će doći na vrh?

ĐUROVIĆ: Od svih žanrova koji su nekada postojali i koji su na fakultetima izučavani, a u redakcijama praksom potvrđivani – promijenili su oblik ili nestali. Od vijesti do klasične reportaže, od crtice, društvene hronike, bilješke, komentara – skoro da ništa nije preživjelo u izvornom obliku. Ostao je samo mikrofon i društvene mreže, ostala je žuta štampa, rijaliti programi…

Srećom borbu nastavljaju rijetki novinari i redakcije, koje nijesu pale pod uticaj vlasti, domaće i strane. Vjerujem u povratak reportaže i komentara, uz nadu da će nove generacije početi novinarstvo uz šire opšte obrazovanje i strane jezike, uz učenje zanata i saznanje da internet i ,,Vikipedije“ nijesu jedini izvor istine.

Novinari-istraživači su kao što vidimo u opasnosti. Iza napada ne stoje huligani, nego moćnici, sa kojima treba da se obračuna pravna država. Ako kada zaživi

POBJEDA: Društvene mreže su sve češći izvor informacija, ali i poligon koji često ostaje nekontrolisan. I nedavna tragedija na Cetinju pokazala je koliko je ljudi spremno da brutalnim i morbidnim rječnikom ne preza od govora mržnje ni u takvim, preteškim trenucima. Vaš komentar?

ĐUROVIĆ: Mnogima ništa nije sveto. Ni smrt, ni tragedije kakve su zadesile Cetinje. Jezivo je čitati mnoge komentare, koji su izraz mržnje i stanja u zemlji. To je dijelom rezultat ponašanja pojedinih političara, posebno po nacionalnom i vjerskom pitanju, koji su u ljudima probudili ono najgore u njima.

Sve više postaje jasno da Crna Gora nije, kao nekada, sigurno mjesto za život. Prisjetimo se zbivanja u školama, u sportskim halama, prebijanja đece na ulicama…To više nijesu ni opomene, ni slučajevi. To je opasno oboljenje, koje država mora rješavati. I tu se mora čuti, još više glas javnosti, uz objektivno novinarsko izvještavanje.

POBJEDA: Koliko su mediji pismeni, u vrijeme kada su nam usta puna medijske pismenosti? Jesmo li zadržali edukativnu funkciju i u kojem pravcu da napredujemo?

ĐUROVIĆ: Ja pripadam generaciji koja je novinarstvo, to ,,lijepo prokletstvo“, učila po starim pravilima. Urednici, lektori, redaktori, provjera glasovnih mogućnosti, spikeri, volontiranje… Sve je imalo svoje mjesto. Od saradnika do voditelja, reportera, urednika. Sada od toga nema ništa. Iz studentske klupe pravo za mikrofon, odmah voditelj, reporter… urednik. Odmah zvijezda, koja se dosta brzo ugasi. Zato novinarstvo kao zanat treba savladati stepenicu po stepenicu, korak po korak.

Medijska pismenost nije samo novinarstvo. To su i čitaoci, slušaoci, gledaoci. Jer, u ovoj prašumi medija, od novina do portala, teško je prepoznati istinu. Ali za pismenost moramo se boriti samo radom, kulturom i ,,živom istinom“.

POBJEDA: Decenijama se novinari suočavaju sa različitim nedovršenim egzistencijalnim situacijama – od nepovezanog staža, preko nepostojanja propisa kojim bi im bilo omogućeno računanje u radni staž (a ne samo u iskustvo) godina u kojima su svakodnevno radili, poput rješenja koja postoje u zemljama okruženja. Ko je adresa za takvu inicijativu i da se konačno krene sa mrtve tačke?

ĐUROVIĆ: To je pitanje otvoreno u Crnoj Gori, otkako sam napisao prije duže od pola vijeka prvi prilog za talas Radio Titograda, koji je tada bio škola crnogorskog novinarstva. Sve isto, sistematizacije, beneficirani radni staž, volontiranje po nekoliko godina, pitanje nadoknada, odmora…

Pomenuta i ostala bolna pitanja novinari moraju sami rješavati. Mehanizmi postoje, što se zakona tiče. Postoje i institucije zadužene za oblast medija, kulture.

Sjećam se dobro mnogih štrajkova, od onih davnih beogradskih iz ’68. do ovih opravdanih studentskih protesta u Crnoj Gori. Ne sjećam se, međutim, ni jedne javne pobune novinara, u borbi za svoja prava. Borimo se za druge, to je dobro, ali zaboravismo sebe. To je dosta loše.

Novinari istraživači su u opasnosti

POBJEDA: Proteklu godinu obilježio je i brutalni napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, koji je jednoglasno osuđen sa relevantnih međunarodnih i domaćih adresa. Taj slučaj iznova je aktuelizovao pitanje – koliko je danas opasno biti istraživački novinar u Crnoj Gori?

ĐUROVIĆ: U seriji napada na novinare, od ubistava do prijetnji i fizičkih obračuna, ovo je još jedan slučaj u dvije-tri posljednje decenije. Institucije zadužene sa slobodu i pravdu svakog građanina su zatajile u više slučajeva, kako kod nas tako u regionu. Decenijama se traga za počiniocima, traju sudanije, izvode se novi dokazi. I – priči nikada kraja.

Prije 120 godina u Zakonu o štampi knjaževine Crne Gore u Prvom članu piše, ,,Štampa je u Crnoj Gori slobodna“. Za nju ne postoji ni cenzura, ni novčana kaucija. Štampa se ne može podvrgavati nikakvijem administrativnijem opomenama i mjerama,,. Ali, koga u ovoj zemlji briga za zakon.

Novinari-istraživači su kao što vidimo u opasnosti. Iza napada ne stoje huligani, nego moćnici, sa kojima treba da se obračuna pravna država. Ako kada zaživi.

Novine su veliko čudo

POBJEDA: Rekli ste da je novinarstvo nekada bilo ,,sedma sila“. A sada? 

ĐUROVIĆ: Jedna od prvih definicija koju sam davno naučio glasi: informacija je kada sa balkona na sedmom spratu prospete perjani jastuk, a demanti kada ponovo sakupite perje.

U pozne dane, nakon nekih škola, čitanja i pisanija uz pomoć medija saznao sam da Cetinjski manastir i Obodska štamparija, stari duže od pola milenijuma iz vremena dinastije Crnojević nijesu naši – crnogorski. Ni Njegoš, ni ,,Gorski vijenac“ koji su 1927. godine preveli na njihov jezik, jer naš nijesu razumjeli, ni tada ni sada, nama ne pripada. Ni jezik kojim zborimo otkako za sebe znamo, jezik crnogorski nije naš.

Ni Sveta Tekla, /kao ni sve ostale/, na kojoj je radio moj prađed, a parohu crnogorskom nakon spašavanja u Medovi sasluživao moj đed nije naša, neće, vele, uskoro biti moje i naše familije ni kosti predaka, od pet pasova, nego neke tuđe crkve.

Ništa više nije naše, ni deset vjekova postojanja, ni borba za slobodu, nije, vele, naš ni legendarni komandant Sava Kovačević, crnogorski heroj, nego njihov, naša nije ni kuća ni baština, sve je njihovo. Tako odavno zbore i tvrde, otimaju ne pitaju. Prosipaju perjani jastuk, a mi sakupljamo perje.

Hvala medijima koji mi otvoriše oči, te u potonju uru saznah ko sam, od koga sam i čiji sam. I da je sve njihovo, neđe su poodavno napisali i ja. Novine su stvarno veliko čudo.

The post Dragan Mitov Đurović: Ođe je svako u pravu i mnogima ništa nije sveto first appeared on BARinfo.

Na otvaranju je prikazan  dokumentarni film “Ja, Kaća, dobila šećer, i što sad”, čija je autorka hrabra, mlada žena, studentkinja Fakulteta dramskih umjetnosti Katarina Žarić koja se, kao i njena sestra, suočila sa ovim zdravstvenim problemom.

Kamp koji je postao svojevrsna društvena i zdravstvena misija, zahvaljujući, prvenstveno pregalaštvu i izuzetnoj posvećenosti dr Valentine Kalinić, doprinio je kroz 12 godina, značajnom unaprijeđenju prevencije dijabetesa, liječenja, nabavci nove opreme i tehničkih pomagala, kao i medikamenata, ali i onome, što je, možda, najvažnije –  osvješćivanju građana i pacijenata i edukaciji, jer je to prvi korak u postizanju rezultata, držanju nivoa šćera u krvi pod kontrolom i obezbjeđenju kvalitetnog i srećnog života.

Na tom putu, kompleksnom, ponekad i veoma teškom, potrebna je i psihološka podrška stručnjaka, porodice, prijatelja..

O tome, sebi, učešću u kampovima, na otvaranju je govorila mlada psihološkinja, članica “Plavog kruga”, koja je dobila dijabetes sa samo 11 godina – Ana Glendža.

“Dijabetes me učinio drugačijom osobom nego što sam bila. Sada sam disciplinovanija, istrajnija, dosljednija sebi i onome što želim da budem i postanem. On je uticao i na to što sam danas psiholog na master studijama. Kamp i ‘Plavi krug” nam pokazuju da u našoj bolesti nismo sami, što je veoma važno, posebno kada se u ovom stresnom, dinamičnom životu, umorimo od stalnih kontrola, terapija, prilagođenog ponašanja “, kazala je Glendža.

Kada mlade žene dobiju dijabetes, jedan od najvećih strahova sa kojim su suočene, jeste kako planirati trudnoću i ostvariti se kao majka. Dr Marija Đurović, ginekološkinja u Kliničkom centru Podgorica koju, osim stručnosti, odlikuje izuzetna posvećenost pacijentu, topla i blaga riječ, što je izuzetno važno na putu ozdravljenja (2020. godine nagrađena je za najljubaznijeg zdravstvenog radnika na konkursu Fonda ‘Majka Savica’) poručilaje  da dijabetes nije prepreka za trudnoću.

“Zajedno možemo do cilja – zdrave porodilje, majke i zdravog djeteta”, kazala je dr Đurović.

Branka Ćalasan, psihološkinja i porodična terapeutkinja, direktorica NVO “Portret”,  godinama je učesnica  Edukativnog kampa.

“Zadovoljstvo mi je što iz godine u godinu na kampu vidim sve više ljudi koji žele da čuju poučne riječi i prihvate pomoć. Posebno je važno što je dr Kalinić od početka u rad kampa uključila psihologe, jer je mentalno zdravlje i prihvatanje bolesti na adekvatan način, veoma bitno u procesu liječenja”, istakla je Ćalasan.  

Na životnom putu svakog čovjeka, značajno inspirišu, usmjeravaju, ljudi sa neprocjenjivom snagom, stvaraoci koji svojim radom i angažmanom, ostavljaju neizbrisiv trag i pečat. Takav je poznati crnogorski novinar, istraživač, pisac, angažovani intelektualac, Dragan Mitov Đurović. I on danas, stresnom, novinarskom životu, plaća danak, ali u skladu sa svojim habitusom i snažnom ličnošću, iznova hrabri i podstiče. Na otvaranju se zahvalio ljekarima koji, kako je istakao, imaju pravi pristup pacijentu i pružaju ruku.

“Ja sam imao sreću da na vrijeme prihvatim ruku dr Kalinić i zahvaljujući tome na najbolji mogući način se nosim sa ovom bolešću”, kazao je Đurović.

XIII Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom je na neki način i retrospektiva onoga što je obilježilo dvanaestogodišnje postojanje i trajanje. Puno se toga promijenilo, unaprijedilo, niz je novina u dijabetologiji, čemu je značajan doprinos upravo dao kamp, a njega ne bi bilo bez inicijative, požrtvovanosti i nadljudske posvećenosti dr Valentine Kalinić, koja je rekapitulirala brojna dešavanja i osvrnula se na ovogodišnju, noseću temu XIII kampa. Ona se posebno zahvalila farmaceutskim kućama, bez čije materijalne pomoći, kamp ne bi bilo moguće realizovati.

“Kamp je mjesto na kojem smo svi mi ‘rasli’. Za dvanaest godina se mnogo toga promijenilo u dijabetologiji, i sada imamo mogućnost da se borimo za senzore i unaprijedimo život osobama sa dijabetesom”, istakla je dr Kalinić.

XIII Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom u Baru otvorio je dr Sreten Kavarić, koji se umjesto govora, odlučio da pročita poruku svog bivšeg pacijenta koja, kako je naglasio, sublimira suštinu i sva nastojanja kampa, njegovih organizatora i učesnika, a to je da se dijabetes, uz stalnu saradnju sa ljekarima, podršku prijatelja i porodice, može držati pod kontrolom , i može kvalitetno i sretno živjeti.

“Timski rad, zaista, jeste presudno važan, a ova poruka je puna optimizma”, naglasio je dr Kavarić.

Na otvaranju kampa, obratila se i mlada Katarina Žarić, autorka dokumentarnog filma “Ja, Kaća, dobila šećer, što sad”, koja je izrazila posebno zadovoljstvo što je prikazan na kampu, pred ljudima koji znaju što znači imati dijabetes.

Ona je kazala da je film uradila samo mjesec nakon tog bolnog saznanja, a da nakon jednogodišnjeg iskustva, drugačije razmišlja i nosi se sa dijagnozom.

Osim edukacije, Edukativni kamp ima i drugi važan aspekt, druženje, razmjenu iskustava, umjetničko- zabavni program. Brojne poznate ličnosti iz svijeta kulture, sporta, regionalne muzičke zvijezde, učestvovale su na kampu i dale mu  posebnu dimenziju i ljepotu.

Sinoć je to bila poznata sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović (koja već nekoliko puta nastupa na kampu) jedna od dama koja, takođe, inspiriše energijom, harizmom, glasom.

Narednih dana na kampu će biti priređene radionice na kojima će eminentni stručnjaci, ljekari raznih specijalnosti, govoriti o  komponentama za dobro vođenje dijabetesa – edukaciji, samokontroli, ishrani, terapiji, fizičkoj aktivnosti, CGM uređajima, psihološkoj podršci i brojnim drugim temama vezanim za problematiku dijabetesa. 

The post VIDEO: Otvoren XIII Edukativni kamp – zajedno u borbi protiv dijabetesa first appeared on BARinfo.

Moderator večeri, publicista Dragan Mitrov Đurović je istakao da je “Smiljana uputila poruku da ovaj život nije proba, nego svirka uživo i da nema ponavljanja”

“Tu svirku uživo, te note života lijepe ili one manje lijepe, zapisuje Smiljana ostavljajući nama i kao pomenik jednog vremena i kao opomenu mnogima. U ovoj knjizi se naslućuje ono što pobjeđuje – ljepota ljubavi, trajanja, življenja, ali i pobjeda nad onim što nije dobro i što nije baš najbolje “, nadahnuto je publiku uveo u veče Đurović.

“Decenijama naša Smiljana”, ustvrdio je, “živi, radi, pati, piše, veseli se, zapisuje, i u tom već pomenutom tragu, ostavlja roman ’Miris novca’ i najnoviji, koji nas je večeras okupio ’Haljina po mjeri vjere’. Glavni moto, i u ovoj knjizi, bez obzira na bol, jeste ljubav. Jedino ljubav prema ljudima, životu, prema svitanju, prema zalasku sunca, vođena moru, može pobijediti. Kada budete čitali ovu knjigu, vidjećete svijet oko sebe“, dao je smjernice Đurović.

Mr Dejan Đurović je za roman imao isključivo riječi hvale. Komplimente nije štedio ni govoreći o autorki, naglašavajući da je “Smiljana žena lav koja se nikad nije predala, uprkos tome što u najtežim trenucima nije imala posao, ostala je sama, uz obavezu podizanja sopstvene djece i obavezu podučavanja tuđe“.

“U vremenu u kome stanuje droga, prostitucija, kriminal, trafiking, trebalo je podići dvoje djece, izvesti ih na pravi put. Tu dolazimo do poente oba romana (’Miris novca’ i ’Haljina po mjeri vjere’) moje prijateljice Smilje, a to je očuvanje i formiranje zdrave porodice, što je svojevrsni uspjeh, ne samo te porodice, nego i društva uopšte“, kazao je Đurović, uz naglasak da je “bilo lakše obrađivati neke opuštenije teme, nego ulaziti pisanjem u srž problema društva u našoj zemlji i regiona“ i da “roman ipak obiluje nadom, jer pokazivanjem emocija daje vjeru u bolje sjutra”.

Izvode iz recenzije uglednog književnika, romanopisca, pjesnika, esejiste, Veselina Mišnića, pročitala je Vanja Todorović: “Roman ’Haljina po mjeri vjere’ je svakako osoben i originalan po temi ili temama kojima se bavi. Živimo u vremenu terora, gdje se ekstremizam svake vrste umnožava i prijeti da uništi sve ljepote života u kom god obliku one nastajale. Zlo ne miruje i spremno je da bilo koga obrlati i prigrli u moćno naručje tame“.

U ime izdavača, govorila je pjesnikinja i profesorica Slavka Klikovac, rukovoditeljka Udruženja umjetnika “Vizija”, koja je, rekla je, Smiljanu upozoravala da “teme koje obrađuje nisu popularne za jednu ženu, majku“. Međutim, naglašava da nije mogla da ne bude iskrena i ne prizna da je svojim stavom i istrajnošću, spisateljica, zaista, na pravom putu.

“Roman odaje crtu savremenosti, odiše savremenim pisanjem i moderno je štivo, pa svi ljubitelji čitanja treba da budu u dosluhu sa sadržajem djela. Smiljani čestitam na hrabrosti i istrajnosti. Nadam se da će ubuduće odabrati neke ’lakše’ teme, sa punim pravom to tražim od nje, jer, bez obzira na kvalitet, sazrela je za nešto drugačije“, istakla je Klikovac.

I prof. dr Rade Vučićević smatra da je sadržaj romana “izuzetno plodonosan, uspješan, a spisateljica nadarena”.

“Mislim da niko nije opisao takve izlaske i zalaske sunca. Ovo je izvanredna ljubavna priča između Leni i Denija. Odavno niko nije do takvog savršenstva doveo epizodne likove u ovom kontekstu, u ovoj temi, na ovaj način. Smiljanin stil je razigran, ali izbrušen, kao da je napisala već dvadeset romana. Ovo je u pravom smislu bestseler“, kazao je Vučićević, istakavši da “niko do sada nije konkretnije, stručnije, realnije, niti objektivnije opisao probleme trgovine bijelim robljem, trafiking, prostituciju, ekstremizam i još puno toga zanimljivog, a bolnog istovremeno“.

U emotivnom obraćanju autorka “Haljine po mjeri vjere“ je u izrazila nadu da će “ostaviti trag za života”.

“Došla sam na ideju da napišem ovaj roman, takođe da iznesem jednu istinitu priču u nadi da ću pokrenuti mlade ljude da pozitivnije razmišljaju i da se ne truju nikakvim zlom. Nadam se da sam u tome uspjela. Možda će upravo neko među mladima koji su večeras prisutni, poželjeti da postane književnik i da prenosi istinite priče u interesu boljitka svih nas – svih naroda i nacija, da više nikada ne bude mržnje na našim prostorima, jer mržnja se ne rađa, ona se stvara. Ovo što ja osjećam trenutno – ovakvu sreću, radost i zadovoljstvo, željela bih da svi osjetite“, zaključila je Vukićević.

Moderator večeri, Dragan Mitov Đurović je na kraju poručio da smatra da je “ovo roman po mjeri naših dama koji nas budi i opominje”. Skrenuo je pažnju da “možda u našoj užoj ili široj porodici stasava neki Deni, a isto tako, da možda u našoj porodici ili šire, živi neka dobra Lena koju čeka neki slični put“. “Ako vas nekada putevi iz južne strane odvedu, nemojte Smiljanu i njenu knjigu mimoići i razminuti, trebaće vam, to nije voda, to je knjiga života”, zaključio je Đurović.

Vukićević je svima koji su došli na promociju poklonila roman. Veče su nastupom dodatno oplemenili mladi muzičari – Đorđe Bajramović i Kristina Vševcova.

The post U Domu kulture promovisana Haljina po mjeri vjere – knjiga o ljubavi koja prkosi bolu first appeared on BARinfo.

Utemeljio ga je novinar Radio Sarajeva Ante Strelov, koji je sa kolegama, Nikolom Bilićem i Zoranom Udovičićem, kao i tehničarom Brankom Vasićem, locirao reportažna kola kod objekta Pošte. Ubrzo su im se pridružili  novinari i tehničari Radio Zagreba, Dubrovnika, Novog Sada, Beograda, Skoplja i Prištine.

Prva vijest napisana je na krovu jednog automobile, 17. aprila, oko 8 sati ujutro, a u prvoj emisiji gostovao je tadašnji predsjednik Opštine, Blažo Orlandić koji je rukovodio Štabom civilne zaštite.

Reporteri Radio Bara javljali su o stanju na terenu, raspodjeli pomoći, pomagali porodicama da saznaju kako su njihovi članovi, ali i kako funkcionišu gradske službe od vitalnog interesa za stanovništvo. Riječju, Radio Bar postao je izvor dragocjenih informacija, podrška i neprikosnoveni prijatelj slušalaca.

Sjećanja na to doba evocirali su u Otvorenom studiju Radio Bara prva novinarka barskog, “domaćeg kadra”, Ljiljana Đinđinović, jedan od najpoznatijih crnogorskih novinara i medijskih eksperata, Dragoljub Duško Vuković, koji je u prvim danima nakon zemljotresa i osnivanja Radio Bara, radio u našoj medijskoj kući i Dragan Mitov Đurović, višedecenijski novinar Radio Titograda,  kasnije Radija Crne Gore, čiji su zaposleni, takođe, svakodnevno bili na uzdrhtalom, zemljotresnom terenu barske opštine, autor publikacije “Od Volujice do Podgorice” i  generalni sekretar Društva crnogorskih novinara.

U drugom satu emisije čuli smo direktora Direktorata za medije Neđeljka Rudovića i direktora Media centra, Gorana Đurovića, koji su se osvrnuli na jubilej Radio Bara, govorili o značaju lokalnih javnih emitera, problematici sa kojom su suočeni i perspektivi.

“Ante Strelov je veoma bitan u ovoj priči o nastanku Radio Bara. On i njegovi tehničari su 17. aprila montirali provizornu radio stanicu, a već 21. srednjetalasni emisioni centar. Tehnički, to nije bilo na visokom nivou, ali najvažnije je da se Radio Bar čuo i slušao na području cijele opštine.

Na krovu jednog automobila, prvu vijest napisali su novinar ‘Politike’ Kosta Kostadinović, dopisnik ‘Pobjede’ Momčilo Popović i dopisnik ‘Politike’ Božidar Milošević. To je bilo veoma važno, jer je organizovan Jugoslovenski pul u Baru, novinari su dolazili iz svih krajeva ondašnje zemlje (Sarajeva, Beograda, Zagreba, Novog Sada, Prištine, Dubrovnika, Skoplja) i izvještavali o situaciji na terenu. Bar je bio centar i za Budvu i Ulcinj, jer su u Radio Baru sakupljane sve informacije, a novinari sa strane i dopisnici, slali ih svojim redakcijama. Tako se širila istina o zemljotresu i njegovim posljedicama. Radilo se od ujutro, do kasno u noć. Pridružile su nam se i kolege iz Radio Titograda. Prvog dana emitovano je 115 minuta programa, što je u tim uslovima bilo značajno, jer su novinari izvještavali iz svakog kraja barske opštine, informisali o pomoći koja je stizala, potrazi za nestalima, plasirali servisne vijesti (jer nije bilo vode, struje, saobraćaj je bio u prekidu) i sve ostale pojedinosti važne za funkcionisanje u takvim, vanrednim okolnostima. Ubrzo su kolege iz Dubrovnika dovezli veća reportažna kola, što je olakšalo posao, a redakcija se iz dana u dan širila. Formirali smo šatorsko naselje pored reportažnih kola i tu smo provodili cijeli dan. Ne treba zaboraviti sve te ljude koji su nam pomogli da utemeljimo Radio Bar, a nažalost, mnogi danas nisu živi. Prva najavna špica bila je ‘Ovdje Radio Bar’, a već dva dana nakon zemljotresa, tadašnji predsjednik Opštine Bar, Blažo Orlandić, obratio se građanima, sa vrlo važnim informacijama”, prisjetila se Ljiljana Đinđinović.

Među prvim perima Radio Bara u tim postzemljotresnim danima bio je i Dragoljub Duško Vuković, jedan od najpoznatijih crnogorskih novinara i medijski ekspert, koji je novinarstvom, formalno, počeo da se bavi upravo te davne 1979. godine u Radio Titogradu, a istinski, i na pravi način, u Radio Baru. Tokom karijere bio je novinar “Monitora”, Radija  “Slobodna Evropa”, urednik nedjeljnog izdanja dnevnika “Vijesti”, šef podgoričkog dopisništva  Borbe” i lista koji je bio njen nasljednik “Naša Borba”. Jedan je od osnivača i predsjednik Nevladine organizacije za razvoj novih elektronskih medija i njegovanje kulture komunikacije “PRO NEN”, koja ima i online novinu, dugogodišnji je instruktor novinarstva i predsjednik Skupštine Media centra, veoma aktivnog u borbi za slobodu i unaprjeđenje naših medija, odnosno demokratizaciju društva, uopšte. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima i prestižne “Staša Marinković”, koja nosi ime nekadašnjeg urednika “Borbe” i jednog od pionira slobodnog novinarstva u Srbiji. Povodom te nagrade Duško je bio gost Radio Bara prije gotovo tri decenije, i nakon toga,  ponovo je u našoj medijskoj kući uživo (iako smo sarađivali i sretali se na raznim novinarskim skupovima, seminarima i radionicama, u Institutu za medije, gdje je radio, i kasnije, u Media centru).

U Radiju Titograd se zaposlio svega četrdesetak dana prije katastrofalnog zemljotresa, pa još uvijek nije obavljao novinarski posao. Počeo je da ga uči, i prve novinarske zadatke da odrađuje, upravo u Radio Baru.“

“Novinarski posao nije počinjao lako i odmah. Iako sam bio zaposlen kao novinar u Radio Titogradu, tih prvih mjeseci imali smo obavezu da učimo, radimo sa lektorom, ‘peglamo akcente’, tako da sam novinarstvom u pravom smislu, počeo da se bavim u Radio Baru, gdje je poslove urednika obavljao Nikola Bilić iz Sarajeva. Bačen sam ‘u vatru’, a novinarstvo smo tada učili na greškama, a ne iz udžbenika. Nije ni bilo vremena da nam starije kolege sugerišu što i kako da radimo, dok ne donesemo prilog ili uradimo reportažu, kada su nam jasno stavljali do znanja gdje smo pogriješili. Jedna od prvih je bila kada me je Bilić, sa jednim starim uherom, sa više brzina, poslao u ‘Primorku’, koja je bila obnovila proizvodnju. Trebalo je da razgovaram sa tadašnjim direktorom, Veljom Vlahovićem. Uradio sam intervju, ali kada sam se vratio, shvatili smo da je brzina pogrešna i da je razgovor nerazumljiv. Ja sam mislio da sam time završio, da je zadatak neuspješno odrađen, međutim, Bilić mi je rekao da se vratim i uradim prilog ‘kako znam’. Bilo je to dragocjeno iskustvo, jer sam, prvo, naučio da moram provjeriti tehniku kada idem na teren, i da zadatu temu moram uraditi bez obzira na okolnosti. Iskustvo stečeno u Radio Baru pomoglo mi je da već nakon tri – četiri mjeseca (iako je tada pripravnički staž trajao godinu) počnem samostalno da radim, odnosno postanem urednik jedne emisije za mlade, koja je emitovana uživo i bavila se radnim akcijama i obnovom Crnogorskog primorja. Dakle, za Bar me vežu izuzetno lijepe uspomene, izuzev povoda zbog kojeg sam se našao u Radiju, a to je bio zemljotres”, sjeća se Vuković, koji je kazao da su uz poznata novinarska imena iz cijele Jugoslavije, kao mladi reporteri, bili angažovani barski srednjoškolci, među kojima i djevojka koja je, kako je naveo, postala znamenita Crnogorka – Radmila Beba Vojvodić, a sjetio se i Nine Kosać.

Ljiljana Đinđinović se, takođe, prisjetila početničkih, novinarskih “muka”, kada je sa uherom (uređajem za snimanje, teškim 12 kg) otišla pod šator, gdje je bio smješten Štab civilne zaštite, da snimi intervju sa predsjednikom Opštine, Blažom Orlandićem.

“Vrlo brzo nakon početka razgovora, uher se pokvario. Ja pokušavam da ga popravim, razmontiram ga, i pritom mi je neopisivo neprijatno. Za to vrijeme predsjednik uporno insistira da mi pomogne, a ja mu, iz poštovanja, ne dozvoljavam. Kasnije sam saznala da je on po struci elektroinženjer, a ja sam se plašila da ne pogine od uhera. Sve je to bila stara, gotovo rashodovana tehnika, kao i reportažna kola u kojima smo radili, što nije uticalo na entuzijazam”, kazala je Đinđinović.

“Stalno se nešto dešavalo, adrenalin je bio na zavidnoj visini, dinamika ‘jaka’, kako zbog zemljotresa, tako i novinarskih zadataka. Spavali smo u kontejnerima, koji su stalno podrhtavali usljed manjih i većih potresa, sa kojima se živjelo dugo nakon katastrofalnog zemljotresa, i to pamtim, ponovo, izuzimajući povod, kao najljepše spavanje, jer smo znali da smo u kontejnerima bezbjedni. Druženje je bilo divno, tehničari iz Radio Sarajeva su nas zabavljali uz gitaru, pili smo do kasno u noć, i u jednom trenutku shvatili smo da se naša žurka, oko ponoći, emituje na radiju. Tonac iz Sarajeva je sve pustio u program, a kada je urednik, Nikola Bilić, to shvatio, burno je reagovao i zabava je naprasno završena”, ispričao je Dragoljub Duško Vuković.           

Sjećanja je u Otvorenom studiju podijelio i Dragan Mitov Đurović, još jedno poznato novinarsko ime u Crnoj Gori, koji je u novinarstvu od 1971. godine, radeći tada u Radio Titogradu. Dakle, tokom perioda dužeg od pet decenija, uradio je više od 650  intervjua, reportaža, objavio nekoliko knjiga, dobitnik je brojnih novinarskih nagrada, među kojima i za životno djelo RTV Crne Gore. Osim neizbrisivog traga koji je ostavio u crnogorskom novinarstvu, neumorni je čuvar i svjedok naše tradicije, dugogodišnji je sekretar Društva crnogorskih novinara. Među nekoliko vrijednih knjiga koje je objavio, jeste i publikacija “Od Volujice do Podgorice”, koja govori o istorijatu radija u našoj državi.

“U trenutku kada se desio  katastrofalni zemljotres, bio sam na služenju vojnog roka u Nišu, ali pri kraju, tako da sam se već početkom juna vratio i pridružio kolegama u uređivanju i pripremi onoga što je stizalo sa terena. Bio sam i autor nekoliko dokumentarnih emisija, raznim povodom o katastrofalnom zemljotresu, što mi sve daje za pravo da govorim o toj temi. Donio sam i svoju emisiju koju ćete, nadam se, emitovati 15. aprila, a koja svjedoči, prije svega, o ogromnim štetama i nastradalima, ali i o velikoj humanosti  i solidarnosti, jer, kao što smo čuli, već drugog dana pojavili su se, u još uvijek rizičnoj situaciji, novinari iz raznih jugoslovenskih redakcija i oformili Radio Bar. Dugujemo im ogromnu zahvalnost, i dugujemo im sjećanje, iako, nažalost, mnogi od njih nisu među živima. Tadašnje crnogorsko novinarstvo zaslužuje duboko poštovanje. Sjećam se novinarskih zapisa Mihajla Miljanića iz helikoptera, Bratislava Kokolja, zahvaljujući kojima smo imali potunu sliku kako izgleda Bar i koliko je stradao. Tomo Grgurević, dopisnik iz Kotora je, nekoliko minuta nakon zemljotresa, javio: ‘Kotor ne postoji više’, jer je u tom trenutku bio na vrhu Trojice, a grad je bio zavijen u prašinu. Duško Vuković je ušao tako u novinarstvo, ostao i u njemu postigao sve. Sve te ljude ne smijemo zaboraviti, kao ni Blaža Orlandića – to je ime za vječno poštovanje. Ja sam prije petnaest godina radio uživo intervju sa njim, javljajući se iz hotela u Baru za Radio Crne Gore, ali ono što želim posebno da naglasim jeste činjenica da je uloga Radio Bara u tom vremenu i tim trenucima bila ogromna i nezamjenljiva. Radio je tada bio ‘direktan prenos iz života’, kako je nekada zapisao naš Dragan Radulović. Taj i takav trag Radija je izuzetno važan. Kada sam, baš povodom zemljotresa, bio u Crmnici kod tada već vremešnog, u devedestim godinama, Jovana Ića Milića, rekao mi je ‘Radio Bar nas je tada spašavao, znali smo sve što se dešava’. Danas, kada imamo ‘poplavu’ svakojakih medija, ‘žutih’, ‘crvenih’, radio ostaje kao direktna veza sa životom, a 45 godina postojanja Radio Bara je potvrda da postoji istina, da se istina može čuvati i njegovati. Poštovanje za cijele generacije novinara ove kuće, koji su postali ‘biseri’, ne samo crnogorskog, već i jugoslovenskog novinarstva, ali bi trebalo da se oda priznanje i Radio Titogradu, kasnije Radiju Crne Gore, koji je bio kolijevka svega toga. Moramo se sjetiti koliko je truda bilo potrebno da bismo postali novinari, koliko smo radili i ‘lomili’ jezik sa Veljkom Mićovićem, koliko je lektor bio važan, koliko su spikeri bili veličanstveni ljudi. Sada toga nema, danas se u novinarstvo ‘utrčava’ i ‘istrčava’, kao da je za jednokratnu upotrebu. Tim prije, veoma je važno da sačuvamo ulogu radija i nezaborav za sve ljude koji su ga stvarali. Obišao sam, radeći brojne reportaže, ne samo Crmnicu, već sve krajeve, i uvijek sam slušao ‘bilo je na radiju’, a nisam bio u prilici da to često čujem za televiziju. Dakle, radio je ‘zakon’. Radio Bar i radio signal sa Volujice, koji je u sjećanjima, često zapostavljen, su istinski temelji novinarstva. Čestitke svim zaposlenima za 45-godišnjicu, kao i svim slušaocima i građanima, takođe,  čestitke i za vaš odličan program”, kazao je Dragan Mitov Đurović.

Ljiljana Đinđinović je istakla da se treba prisjetiti i onih koji su stradali u zemljotresu (najviše u Baru – od ukupno 100 poginulih, u našoj opštini živote je izgubilo gotovo pedesetoro građana), a sa druge strane nicao je Radio koji je, kako je navela, “davao život onima koji su preživjeli i koji su se borili da opstanu i obnove porušeni grad”.

Ona se osvrnula i na pravila u novinarstvu, koje je zahtijevalo učenje, znanje, etiku.

“Ko, šta, gdje, kad i kako – bilo je sveto pravilo. Većina od nas, pa i ja, kao prva novinarka u Radio Baru, završili smo fakultete koje nemaju dodirnih tačaka sa žurnalistikom, ali smo posjedovali obrazovanje i elementarnu pismenost i, naravno, poštovali i slušali urednike. Dešavalo se, po više puta, da nam urednici prekriže tekst i traže od nas da ga ponovo pišemo. Tako smo radili i učili. Radio je tada bio ‘prozor u svijet’, a i danas je suštinska potreba. Možemo ga slušati dok radimo, u automobilu, i u ‘brzom’ vremenu i življenju, on ima neuporedivu prednost u odnosu na ostale medije. Ja sam zaljubljenik u Radio, možda je to zbog početaka, možda što sam ostarila, pa teže prihvatam nove medije, u svakom slučaju, za mene radio ostaje neprikosnoveni izvor informacija. Vratiću se na malu, barsku ekipu koja je radila na početku – Vlastimir Bulatović, muzičar, koji je došao iz Danske, tada poznat kao ‘Val Kuper’, Željko Šekarić – tehničar, a Boro Stojović, koji je kasnije postao i direktor, bio je koordinator. Zarija Lekić, istaknuti društveno -politički radnik, kasnije i predsjednik Opštine Bar, bio je u našem timu, obilazio crmnička sela i izvještavao sa terena. Tako smo radili do septembra, a onda se ekipa razišla. Reportažna kola su otišla, Radio Titograd nam je poklonio rashodovana, dobili smo ‘Treskinu’ baraku i šator. Profesori Boro Stojović i Zarija Lekić su se vratili u školu, kao i srednjoškolci koji su nam pomagali. Ostali smo sami, i niko nije vjerovao da će Radio Bar ostati i opstati. Trebalo je da ljudima, koji nešto znače i odlučuju, objasnimo kolika je uloga radija i da on mora nastaviti sa radom. Naišla sam na veliko razumijevanje predsjednika Opštine, Blaža Orlandića i predsjednika SSRN, Jovana Pavićevića, a pomogle su i kolege iz Jugoslovenskog pula, koji su na početku bili sa nama, a kasnije poslali pisma podrške. To je bilo značajno. SSRN je osnovao Radio Bar, a zvanično ime je bilo ‘Informativni centar’. U međuvremenu, počela je izgradnja barake, koja će kasnije imati višestruku namjenu. U januaru, 1981. godine, preselili smo se u tu baraku, a vrlo brzo su osnovane i  ‘Barske novine’. Udruženje grafičara Jugoslavije, poklonilo nam je svoju ofsetnu tehniku, jedinstvenu, kakvu niko u Crnoj Gori nije imao, i od 1981.  godine počelo je za nas ‘zlatno doba’. Prvi urednik Barskih novina bio je profesor Maksim Lutovac, pridružila mu se Gordana Vujović, koja će ga kasnije naslijediti na toj funkciji, a četrnaestoro mladih ljudi sa Biroa rada smo poslali na obuku u Beograd. Vrlo brzo je, u okviru ‘Informativnog centra’, oformljena Štamparija. Tu smo štampali naše novine, a ime je preinačeno, od ‘Informativni centar’ u IGRO ‘Solidarnost’, zahvaljujući svemu tome što smo solidarno dobili”, prisjetila se Ljiljana Đinđinović, koja je te 1981. godine, bila i glavna urednica. Kako je apostrofirala, to što je Radio Bar opstao i što je napredovao, bila je ogromna radost i satisfakcija za nju, i sve druge koji su u tome pomogli, a posebno za građane, jer se, kao jedini medij u opštini, slušao baš u svakoj kući, svakoj kancelariji i radnom mjestu. Novi srednjetalasni predajnik postavljen u Polju, pojačao je čujnost, pa se Radio Bar slušao i izvan granica Crne Gore.

“Nakon toga, krajem ’80-ih i početkom ’90-ih godina, odigrala su se turbulentna politička dešavanja, sukobi sa opštinskim rukovodstvom, a Radio Bar je, nakon sjajnih godina, zapao u krizu, i možemo reći – tavorio. Nastupio je težak period, ali povodom ovog respektabilnog jubileja – 45 godina, nećemo govoriti o tome, već ćemo se sjećati samo lijepih stvari. Radio Bar je u ratno i poratno vrijeme napravio još jedan iskorak, kada su kod nas radili pokojni Vesko Tomović, Nebojša Redžić i Darko Šuković. Svakodnevno smo emitovali informativnu emisiju ‘Žurnal’, koja je sadržala sve važne informacije iz različitih medija sa prostora ondašnje Jugoslavije, o tragičnim dešavanjima, uvijek poštujući načelo da se čuju sve strane. To je značajno podiglo slušanost i popularnost našeg radija. Važno je da je Radio opstao, prevazišao neke slabosti i da se razvija”, istakla je Đinđinović.

Radio je važan medij i za Duška Vukovića, a njegova veza sa “magičnom kutijom” počinje još u djetinjstvu, u jednom poddurmitorskom selu, koje je struju kasno dobilo, ali se tranzistor mogao slušati.

“Naša kuća je bila prva koja je imala tranzistor i kod nas se okupljala omladina da sluša prenos utakmica i emisiju ‘Veselo veče’, tada jedinstvenih radio stanica – JRT. Znači, veoma sam emotivno vezan za taj medij. Bilo je perioda kada je gubio na značaju, ali to je trenutno, naprotiv, mislim da je on nezamjenljiv. Iako se možemo brzo informisati preko portala, radio ima uvijek onu, zaista, nezamjenljivu prednost, jer se možemo fokusirati na posao ili obavljati razne druge stvari, a istovremeno slušati radio, biti informisan i uživati u muzici. Da ne govorim koliki je njegov značaj u ovakvim situacijama kakva je katastrofalni zemljotres. Ono što je važno za radio jeste emocija, koju ne možemo prenijeti, niti primiti  putem televizije ili portala. Radio je dalje, veoma značajan za lokalne zajednice, on je ‘medij zajednice’, koji će omogućiti građanima da dobiju sve servisne informacije, veoma važne da bi ta zajednica funkcionisala. Ako imate uključen radio, slušate neki glas i muziku, ne osjećamo se usamljenim. Budućnost radija je osigurana”, poručuje Vuković.

Istraživanja u SAD pokazuju da je Radio u 2023. godini bio medij broj 1 u toj zemlji, sa preko 217 miliona slušalaca, ili oko 85 posto odrasle populacije koja se, utvrđeno je, informiše posredstvom ovog medija. Mnogi teoretičari i sociolozi medija smatraju da je Hitler četrdesetih godina prošlog vijeka dobio izbore i stekao popularnost zahvaljujući radiju.

Nebrojeno je primjera koji govore o značaju ovog medija, a mnogo je značio i bio svijetla tačka i izvor dragocjenih informacija, ne samo nakon zemljotresa 1979. godine, već i u vremenu bombardovanja, kada su građani čekali da čuju sve važne vijesti, prvenstveno najave akcija NATO aviona.

“Radio mora opstati, tim prije, što i danas živimo u veoma nesigurnim i nestabilnim vremenima. Bojim se da je pitanje dana kada nam se opet može desiti neka vanredna situacija, kada će radio ponovo biti nezamjenljivi čovjekov prijatelj. On je to i danas. Naša istraživanja u ‘Media centru’ pokazala su da građani imaju visok stepen povjerenja u svoje lokalne emitere. Zato svaka lokalna zajednica mora imati sluha i osjećaj odgovornosti prema lokalnim javnim emiterima. Komercijalni mediji su nešto sasvim drugo, mogu da postoje ili ne, rade po drugim pravilima, nisu neophodni, a lokalni radio ili televizija moraju da opstanu”, zaključuje o važnosti ovog medija, novinar Dragoljub Duško Vuković, koji je, nakon prvih novinarskih iskustava u “zemljotresnim” danima u Baru, za nešto više od decenije, izvještavao i sa dubrovačkog ratišta. Ta dva momenta su ga odredila i naučila što znači etičko i objektivno novinarstvo, postulati kojima je ostao vjeran tokom cijele novinarske karijere, a zatim to, kao medijski ekspert i instruktor novinarstva, prenosi i na mlađe generacije. On naglašava da novinari ne moraju biti samo oni koji su završili žurnalistiku, već bi trebalo upošljavati ekonomiste ili ljude drugih profila (od Muzičke akademije do teologije), a onda bi oni sa takvim znanjem, uz edukaciju koju bi prošli,  trebalo da prate oblasti za koje su školovani. Dešava se, upozorio je, da mladi ljudi završe novinarstvo, a ne znaju vijest da napišu.

Sve češće se čuje da, upravo zbog dominacije Interneta, društvenih mreža, dezinformacija i govora mržnje, lokalni javni emiteri ostaju mediji koji su na braniku etičkog i objektivnog novinarstva, u službi građana. To se prepoznaje u domaćim relevantnim institucijama, ali i u međunarodnim krugovima, pa od EU, Evropske komisije i stranih ambasada stižu inputi i preporuke da se mora obezbijediiti njihova održivost, stabilno finansiranje i sloboda.

I za Dragana Mitova Đurovića, radio ostaje neprikosnoveni medij.

“Radio je bio ‘portal’ prije svih  današnjih sajtova, jer sve što su čuli na radiju, novinari – dopisnici su prenosili za druge medije za koje su radili. Dakle, radio je bio osnovni izvor informacija. Kada govorimo o etičnosti, moram reći da je prije postojala jedna istina, a da danas svako ima svoju istinu. Smjenjuju se osnivači, smjenjuju se ‘gospodari’, i svi govore da rade za narod, a u stvari, svi rade za sebe i svoju ‘torbicu’. Mediji su osnovna poluga svega, ali se gubi njihov kredibilitet. Novinari su nekada morali da završe fakultet, da prođu sve poslove, počev od nošenja bureka starijim kolegama, do pisanja vijesti, priloga, reportaža, intervjua, da mnogo uče. Danas imate televizijske ‘zvijezde’ koje se proizvode za petnaest dana. Istina bez radija ne može postojati. Ne možemo forsirati kodeks koji nameće da je sve što je mlado i novo, dobro i kvalitetno. Ne samo da to nije tako, nego se bojim da je obrnuto. Danas je naša medijska scena nalik, ne ‘šumi’, nego ‘prašumi’ u kojoj ima svakakvih ‘zvjeri . Moramo stvarati novu generaciju istinskih novinara, a radio je uvijek bio rasadnik najkvalitetnijih. I onda kada su radijski novinari odlazili da rade u druge medije, pokazali su da su i tamo najbolji, jer su osnovu, edukaciju i iskustvo stekli u radiju”, istakao je Đurović, koji je izrazio očekivanje da će novi zakoni donijeti boljitak, jer status novinara nije zadovoljavajući.

Dragoljub Duško Vuković se, takođe, nada da će lokalni emiteri novom zakonskom regulativom biti finansijski osnaženi.

“’Media centar’ se kontinuirano bavi  problematikom lokalnih javnih emitera. Osim finansijske sigurnosti, novi zakoni bi trebalo da obezbijede i drugačije kriterijume za izbor članova upravljačkih tijela, kako bi oni postali nezavisni od formalnih i neformalnih centara moći. Neophodno je razvijati profesionalne mehanizme i služiti građanima, jer to je osnovni smisao lokalnog javnog emitera”, zaključuje Vuković, koji je na kraju, ispričao anegdotu iz ranih novinarskih, barskih dana.

“Bio sam zadužen, kao urednik Jutarnjeg programa, da dođem u 6 sati, pustim najavnu špicu i pročitam prve vijesti. Kako toga jutra nisam imao ništa novo, otrčao sam do kioska, koji još nije bio otvoren, ali je paket sa primjercima ‘Pobjede’ bio ispred. Uzeo sam novine, vratio se u Radio Bar i čitao najaktuelnije vijesti i zanimljivosti. Jednostavno, do vijesti smo morali doći, na ovaj ili neki drugi način”.

Ljiljana Đinđinović već dvije decenije nije u Radio Baru, ali dugo je, kao savjetnik za informisanje u Opštini Bar, imala vezu sa svojom nekadašnjom kućom.

“Svakog mjeseca sam pratila rad Radio Bara na osnovu mjesečnih izvještaja o radu. Da nisu bili dobri, sigurno ih ne bih potpisala, jer rad i kvalitet rada su mi uvijek bili u prvom planu. I danas vidim da je Radio Bar značajno napredovao, čemu se radujem, želim puno uspjeha i u narednom periodu”, kazala je Ljiljana Đinđinović, kojoj se Dragan Mitov Đurović zahvalio na doprinosu u uspostavljanju i daljem radu Radio Bara, uz ocjenu da je Đinđinović “ne samo najstarija, već jedna od najboljih barskih i crnogorskih novinarki”.

“Zahvaljujem se Ljiljani i na tome što su Bar i Radio Bar u jednom trenutku bili i ‘svjetski’, zahvaljujući osnivanju Internacionalnog TV festivala, zajedno sa Perom Radovićem. Hvala ‘sebi’ uvijek zaboravljamo da kažemo, zato se zahvaljujem i tebi, Vesna, na odličnoj pripremljenosti ove emisije i svemu onome što si, kao direktorka doprinijela, sa željom da novi direktor, Ivan Jovović, zajedno sa tobom i svim zaposlenima, nastavi taj put. Teško je bilo unaprijediti Radio Bar, napraviti i razvijati portal, uvesti video produkciju, ali je još teže to sačuvati. Takođe, želim da se ‘živa ideja’ Ljiljane Đinđinović i neuspjeli pokušaji, konačno ostvare i da neki sljedeći put dođemo u Radio televiziju Bar”, kazao je Dragan Mitov Đurović, koji ne zaboravlja nikoga, pa je skrenuo pažnju da se na jubilej, 45 godina Radija, moramo zahvaliti i svim sjajnim tehničarima, montažerima, ali i sagovornicima i učesnicima emisija, koji su se uvijek odazvali na poziv novinara i doprinjeli da Radio Bar svoju misiju informisanja građana ispunjava u punom obimu.

Među zaslužnim snimateljima i montažerima Radio Bara danas su, svakako, Adi Karađuzović i Zoran Milošev, zahvaljujući kojima Radio Bar već nekoliko godina emituje video priloge na svom portalu, a od 2023. ustanovljena je i video produkcija radijskih emisija. Otvoreni studio, posvećen 45-godišnjici Radio Bara, građani su mogli gledati na YouTube kanalu našeg portala Bar info i vidjeti fragmente iz dva dokumentarna filma o istorijatu Radija, nastala, takođe, u produkciji Radio Bara,  povodom 40 godina naše medijske kuće.

U drugom dijelu emisije, gosti su, telefonskim putem, bili direktor Direktorata za medije u Ministarstvu kulture, Neđeljko Rudović i direktor “Media centra”, Goran Đurović. Taj segment razgovora moći ćete čitati na našem portalu narednih dana.

The post Radio Bar, 45 godina sa Vama first appeared on BARinfo.

“Crnogorsku delegaciju činili su predstavnici UBNOR-a iz Podgorice, Cetinja, Bara, Danilovgrada… Bilo je više hiljada posjetilaca, a u ime crnogorske delegacije govorio je generalni sekretar UBNOR-a Dragan Mitov Đurović. Jedan od govornika bio je i bivši hrvatski predsjednik, Stipe Mesić“, kazao je za Radio Bar i Bar Info predsjednik UBNOR-a i antifašista Bara, Đuro Marković.

“Na skupu je bilo nekoliko hiljada ljudi. Bila je to i prilika da se podsjetimo lika i djela nekadašnjeg ratnog komantanta i doživotnog predsjednika Jugoslavije i vremena u kome su svi narodi bili jednaki, imali mir i sigurnost”, kazao je Marković.

The post Predstavnici UBNOR-a i antifašista Bara u Kumrovcu first appeared on BARinfo.

“Stana Tomašević je inspirisala omladinu, ne samo u Crnoj Gori i Jugoslaviji, već širom Evrope, da se odupru pošasti XX vijeka, fašizmu, ali, ona je i danas pouka i poruka, naša učiteljica i naše ogledalo”, čulo se na skupu koji su organizovali Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, Udrženje boraca i antifašista  Bar i Opština Bar.

Stana Tomašević Arnesen, hrabra partizanka, revolucionarka, politička komesarka i prva žena ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji, jedna je od ličnosti koje su snažno obilježile našu antifašističku borbu, začetu u njenom rodnom gradu, Baru, 13. jula na Virpazaru.

“Bila je jedna od prepoznatljvih ličnosti II Svjetskog rata, hrabra i odlučna. Pamtimo je i po pričama njenih savremenika, koje pojedine ljude čine posebnim, a takvih priča o Stani ima napretek. Bar se ponosi činjenicom da je jedna takva partizanka rođena u našem gradu, i da Stana Bar nije nikad  zaboravila. O tome svjedoče njene brojne posjete, a jedna nagrada u obrazovanju nosila je njeno ime”, kazao je predsjednik Opštine Dušan Raičević, koji je podsjetio da je Bar kolijevka otpora fašizmu i mjesto prve oslobođene teritorije u okupiranoj Evropi.

“Trinaestog jula 1941. godine, zapaljena je baklja slobode na Balkanu, istog dana kada je Crnoj Gori 1878. godine, na Berlinskom kongresu, priznata nezavisnost. U Mišićima i slobodarskom Virpazaru započeo je organizovani otpor okupatoru naše države. Barani su se od tada borili širom Jugoslavije i ostavljali svoje živote u klancima Sutjeske, Neretve i nebrojenim drugim bitkama, od Vardara do Triglava. Jedno od svjedočanstava NOB-a je i koncentracioni logor u Baru, formiran septembra 1942. godine, kroz koji je, samo za jednu godinu, prošlo preko 10.000, a strijeljano 180 zatvorenika”, kazao je predsjednik Raičević i naglasio da će na tom mjestu opština podići spomenik i na taj način odati počast stradalnicima, ali, kako je naveo, iskazati i zahvalnost  i solidarnost sa nesrećnim ljudima, kao i uputiti poruku “da se ne zaboravi”.

Stana Tomašević Arnesen rođena je 28.aprila 1921. godine. Zbog očeve službe, školovala se i odrastala u raznim mjestima bivše Jugoslavije, a rat je zatekao kao učiteljicu u selu Vrulja, kod Pljevalja.

“Da je sudbina opredijelila da u mnogim stvarima bude prva i najbolja , potvrđuje i činjenica da je od samog početka rata bila u prvim borbenim redovima. Nakon izbijanja ustanka u Crnoj Gori, jula 1941. godine, primljena je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Jedna je od prvih žena- boraca, koje su se nalazile na funkciji političkog komesara”, kazao je diplomata i donedavno, ambasador Crne Gore u Vašingtonu, Nebojša Kaluđerović, koji je istakao da je “Stana Tomašević Arnesen, kako je u svemu nosila barjak, ostala zapamćena i kao prva žena ambasadorka u SFRJ, i to kao izuzetno uspješan i sjajan diplomata”.

“Vrijeme njenog diplomatskog angažmana je tražilo ljude posebnog kova, prave ljude na pravim mjestima. Bilo je to doba kada Jugoslavija ozbiljno izlazi na svjetsku scenu, postaje lider ‘trećeg svijeta’, uticajni i cijenjeni akter u međunarodnim odnosima. Period nakon odbrane nezavisnosti od Informbiroa, pronalazi svoj put u novim, promijenjenim okolnostima. I tada, u podijeljenom, bipolarnom  svijetu, Jugoslavija postaje, zajedno sa mnogim drugim, novooslobođenim zemljama, afirmacijom multilaterizma, jedan od lidera Pokreta nesvrstanih. Trebalo je izgrađivati vanjsku politiku Jugoslavije u tim uslovima, i graditi ravnopravne odnose sa svima u svijetu. To su mogli da iznesu samo najbolji među najboljima. Sasvim je prirodno da se u tom društvu, koje je ostavilo istorijski trag, našla i Stana, zajedno sa velikanima diplomatije- Veljkom Mićunovićem, Vladimirom Rolovićem, Danilom Lekićem…”, naveo je, između ostalog, ambasador Nebojša Kaluđerović.

Stana Tomašević Arnesen je nosilac Partizanske spomenice 1941. i drugih stranih i jugoslovenskih odlikovanja, među kojima i Ordena Bratstva i jedinstva prvog reda. Cijela njena porodica učestvovala je u NOR-u.

Stanin brat, diplomata i publicista Nebojša Bato Tomašević, u svojoj knjizi ” Orlov krš”, zapisao je, između ostalog:

“Rodila si i podigla, Milice, žensko čeljade kakvo se do sada nije rađalo u Crnu Goru. Vazda je bilo hrabrijih i odvažnijih žena u sve ratove. Ali, Stana  ti je pameću iznad mnogijeh umnijeh Crnogoraca”, bile su riječi jednog od Staninih saboraca upućenih njenoj majci, ili : “Kroz prizmu mladosti donosila je polet i zadovoljstvo, ali uvijek je nosila cijenu i muku stradanja. Oštra i pravična, Stana je bila neumorni i nesebični borac za ljudsko dostojanstvo”…

Diplomata Nebojša Kaluđerović dodao je da je Stana Tomašević, uprkos ličnim i životnim nedaćama, zadržala čvrstinu i dostojanstvo ličnosti, uz otmeno i elegantno držanje.

“Bila je drugarica i dama”, kazao je Kalađurević.

Zapamćena je i i fotografija ove jedinstvene žene, u partizanskoj uniformi, koju su engleski avioni sa lecima bacali u savezničkim državama, pozivajući omladinu Evrope da slijede njen primjer. Ti leci, sa osmjehom hrabrosti, prkosa i lakoće umiranja za ideale slobode, bačeni su i u Oslu, u Norveškoj. Zato su Stanu u ovoj zemlji, kada je postala ambasadorka, dočekali kao staru poznanicu.

Predsjednik UBNOR-a Bara, Đuro Marković, naglasio je da je Stana bila simbol jugoslovenskog partizanskog antifašizma, i Crnogorka.

“Nije bila srpska ambasadorka, niti srpska heroina. Bila je i ostala naše gore list, Crmničanka, Crnogorka i Jugoslovenka”, kazao je Marković.

Diplomata , Nebojša Kaluđerović, naglasio je da Stane Tomašević ne možemo i ne želimo da  se sjećamo samo sa istorijske distance.

“Ona je i danas pouka i poruka. Ona je danas, naša učiteljica, naš primjer i naše ogledalo. Da bismo mogli sve te poruke da shvatimo, ne smijemo je zaboraviti”, zaključio je Kalađurević.

Stana Tomašević Arnesen umrla je 1983. godine u Beogradu.

Generalni sekretar SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, Dragan Mitov Đurović, koji je vodio program posvećen sjećanju na istorijsku ličnost, istakao je, takođe da je “sjećanje jedini raj koji vječno traje”, te da ne smijemo zaboraviti da je “iz crvene petokrake iznikla nova Crna Gora”.

The post VIDEO: Omaž partizanki i prvoj ženi ambasadorki u SFRJ- Stani Tomašević Arnesen u Baru first appeared on BARinfo.