RB/BI: Željko, jedan veliki posao priveden je kraju. Kako je sve počelo, kako je proteklo, koliko si ti zadovoljan?

MILOVIĆ: Počelo je tako što je Baku i mene pozvao predsjednik Opštine i pitao da li možemo da iznesemo taj posao za nekoliko mjeseci. Mi smo rekli da to ne možemo ni za nekoliko godina, ali na kraju se ipak ispostavilo da možemo za godinu. Od početka smo htjeli da to bude malo drugačije, da ne bude monografija sa podacima i statistikom – ko je davao golove i ko je nastupao, već priča o gradu, o događajima i fudbalerima.

Baka Stojanović je stariji brat svih sportskih novinara, savršen slušač. Njemu, kad nešto kažeš, izneseš mu ideju, on se uglavnom složi, ne priča puno, ali te upozori šta će sve da se desi ako budeš pogriješio. I ovoga puta je bilo baš tako. Bakine sugestije su bile presudne u situacijama kad ja nisam mogao da dođem do nekih ljudi ili informacija. Ja pamtim „Mornar“ od Stare Madžarice, a on kao najmlađi debitant u istoriji FK „Mornar“ sa nepunih 15 godina u Republičkoj ligi, poznaje materiju. Ne mora urednik da bude „najpametniji na svijetu“, dovoljno je da ima one koji znaju i koji sarađuju, a Baka je bio idealan za saradnju.

Na drugoj strani imali smo Vaska Miloševića, koji je čuvar „Mornarovog“ blaga, i ekipu mlađih saradnika koja se rastrčala po terenu. Imali smo i ono što je najvažnije, odličnu saradnju sa bivšim fudbalerima i porodicama bivših preminulih fudbalera koji su iz svojih domova donosili nikad objavljene fotografije. Rekao sam Baki prije nekoliko dana da knjiga teži tačno 2 kg i 678 grama, bilo je puno rabote.

RB/BI: Baka, kako si ti doživio ovu saradnju? Znamo da imaš dosta informacija i podataka, bio si dugogodišnji fudbaler i sjajan trener. Tu je i dupla „Mornarova“ kruna. Kako je tebi izgledao ovaj rad na Monografiji?

STOJANOVIĆ: Ja sam zahvalan predsjedniku Opštine što mi je dao priliku da budem dio ekipe. A nisam nikakvu dilemu imao da li da prihvatim ili ne, jer sam imao Željka za urednika. Često smo se sastajali, dogovarali i pričali. Danas je ta knjiga moje zadovoljstvo i sreća, to što sam sa Željkom učestvovao u jednom za mene istorijskom poduhvatu. Nije to bilo lako napisati. Pomenut je vrlo veliki broj ljudi i ne smijemo zaboraviti da ih ima još koji su dio istorije „Mornara“, ali nisu mogli svi biti u knjizi. Imao sam prilike da gledam mnogo monografija, imam iskustva, ne samo iz fudbala nego generalno sporta, ali je ovo nešto van svih što sam imao priliku da vidim.

RB/BI: Nema puno sredina koje mogu da se pohvale ovakvim stvarima i ljudima?

STOJANOVIĆ: „Mornar“ je od osnivanja bio simbol sredine, grada, pokretač sportskog duha. Ali vrlo je malo sredina koje su čak i veće od naše, da imaju tradiciju fudbala od 100 ili više godina kako to mi imamo.

RB/BI: Uskoro će Bar dobiti još jednu knjigu o fudbalu, kolega Lazar Macanović je radi, ali je vaš pristup drugačiji. On je tu konkretno za rezultate, plasmane, a ti si, Željko, imao drugačiji pristup?

MILOVIĆ: Htjeli smo da ispričamo priču o gradu, kroz „Mornar“, jer su „Mornar“ i Bar bili jedno cijelo vrijeme. Ta Lazareva priča o statistici je fantastična, da se odmah razumijemo. Da nije bilo knjige „75 godina fudbala u Baru“ njegove i profesora Vaska Miloševića, bilo bi mnogo teže napisati i našu knjigu. Tu su, zatim, bili članci Boška Miloševića iz „Pobjede“ koji su bili fascinantni i omogućavali da se razrade mnogi tekstovi, pa onda izvještaji drugih dopisnika. Knjiga je morala da sadrži sve, od velikih uspjeha do velikih tuga. Od dogovorenih do prekinutih utakmica, od tuča na terenu do bacanja zmije za vrat … A željeli smo i da ubacimo biografije nekih ljudi koji su bili simboli tih godina kada se fudbal igrao. Da bi knjiga bila čitljiva, tu su i kurioziteti, anegdote… u svakom slučaju, nisam sakrio loše stvari kojih je bilo, niti propustio priliku da istaknem dobre.

Ali ako me pitaš koja je najluđa stvar ovdje objavljena, to čak nije ni šarka koju su bacili Baki za vrat u Rožajama, već činjenica da čitavo kolo Crnogorske lige nije odigrano jer je spiker pročitao pogrešnu vijest na radiju. Odigrana je samo jedna utakmica, i to „Mornarova“, jer je zakazana pet dana ranije.

RB/BI: U knjizi fudbal ne kreće od 1921, već dokumentovano, od 1917?

MILOVIĆ: U knjizi je pomjerena ta granica, vremenski ka 1917, geografski ka Starom Baru. Iz Subotice, od Nebojše Jakovljevića koji se bavi naučnim radovima vezanim za fudbal, istražujući u arhivima i drugim ustanovama, članke u kome se jasno pominje fudbalski klub „Antivari“ u Starom Baru, 1917. godine. Nije to bio registrovan klub, već tim, grupa momaka koja je igrala fudbal, a prvi zvanični klub je osnovao Andrija Perović 1921. godine na Pristanu i nazvan „Prvi barski sportski klub Četnik“. Odmah nakon dva mjeseca, osniva se i „Željezničar“. „Četnik“ je bio gradski klub, a „Željezničar“ klub sirotinje, komunista uglavnom. Pošto su bili trn u oku režimu Karađorđevića, htjeli su da ih zabrane, pa su morali da promijene ime u „Crnogorski Jadran“. Krajem decembra 1923. godine došlo je do unije „Četnika“ i „Crnogorskog Jadrana“ i nastao je „Crnojević“, koji je u februaru 1924. godine upisan u „matičnu knjigu rođenih“, registrovan u Splitskom nogometnom podsavezu.

RB/BI: Baka, ti si bio najmlađi prvotimac? Možemo li da se prisjetimo kako je to izgledalo?

STOJANOVIĆ: Ja sam za prvi tim debitovao a da nisam imao ni 15 godina, u Republičkoj ligi, protiv „Iskre“. Nažalost, moj debi nije bio uspješan, primio sam vrlo brzo dva gola, trener je bio Dano Delibašić. Imao je herca da stavi tako mladog golmana, što znači da sam ipak pokazivao talenat, pa sam priključen ekipi u kojoj su bili Petranović, Đinđinović, Vujović, Begović, Kopitović, Bokan, Delibašić… a ja dijete. U jednom takvom sastavu, ja sam izašao sa tremom od njih samih. Međutim, rekord je ostao, nije ga još niko oborio. Jedno vrijeme sam plaćao greške, ali kad sam stasao, moja golmanska karijera je išla uzlaznom putanjom. Bio sam član „Lovćena“, „Budućnosti“, „Sutjeske“, „Petrovca“, „Beograda“…

RB/BI: Trebao si da igrač i za sarajevski „Željezničar“…

STOJANOVIĆ: Trener „Željezničara“ je bio Ćiko Radović. Ja sam preko ljudi koji ga poznaju ugovorio da dođem na Grbavicu. Probali su me i zadovoljio sam. Onda mi je Ćiko rekao da idu u Bratunac na pripreme i da će mi poslati telegram na klub da se priključim. Međutim, tog telegrama nije bilo, pa me karijera povela u drugom smjeru. Dano Delibašić je tada bio alfa i omega kluba, i trener i igrač i ekonom i sve, baš sve, svi smo ga voljeli, kad se Dano pojavi kao da je Bog među nama. On je prijatelj bio sa mojim ocem, a otac iz porodičnih razloga nije želio da ja idem van Bara, pa su se njih dvojica dogovorili. Telegram je stigao, ali ga je Dano sklonio da ga ja ne vidim. Ja za to nisam znao do očeve smrti, Dano mi je rekao tek poslije toga.

RB/BI: Tvoja karijera trajala je do…

STOJANOVIĆ: Ja sam u fudbalo 50 godina, a u „Mornaru“ 30. Vratio sam se 1979. ili 1980. godine iz Petrovca u Bar. Tu sam se zaposlio i i branio nekoliko godina, u međuvremenu završio Višu trenersku u Beogradu. Trenirao sam kasnije „Luku Bar“ i kad je došlo do fuzije dva kluba, „Mornara“ i „Luke“, postao sam trener prvog tima. To su te možda najznačajnije godine kluba. jer je Mornar 1993/94. i 1994/95. napravio istorijske rezultate. Prve godine smo bili drugoplasirani iza „Iskre“, igrali baraž za ulazak u Drugu ligu. Eliminisali smo prvo „Župu“, a „Borac“ dobili ovdje 1:0, a tamo izgubili 7:1 iako smo poveli. To me i danas boli. Ne znam kako je do toga došlo, kako se to desilo.

MILOVIĆ: Baka se strašno ljutio zašto u knjizi ima pet tekstova o njemu. Ali je moralo da ih bude. To su pet vrlo simptomatičnih stvari, koje su dokazivale duh vremena. Prvi put kako je debitovao, drugi tekst je kako je dobio zmiju za vrat, treći kako je trebao da pređe u Željezničar, četvrta je biografija uopšteno, i peti događaj u Ulcinju kada je kao sudija pištoljem rješavao stvari. Svih pet tekstova su ušli uz moje pozivanje na uredništvo.

RB/BI: Da se dotaknemo te čuvene zmije. Rožaje, protiv „Ibra“, Baka mlad momak, a gledaoci na metar i po?

STOJANOVIĆ: Bilo je teško, Crnogorska liga. Ja mlad, u sastavu mnogo iskusne ekipe. Počela je ta utakmica, navijači nezadovoljni igrom. Neizvijesnost maksimalna. Non stop je vršen pritisak na mene. Ograda i mreža, toliko udaljena da gledalac može da priđe i da onu zmiju stavi iza mene. Osjetio sam nešto, mahinalno se okrenuo i vidio zmiju, užas, stres, ne mogu da povjerujem. Ja pođem kod sudije, a on kaže meni: „Dijete, idi, brani, da izađemo živi odavde“. Naravno, tu smo utakmicu izgubili. Još je nešto interesantno. „Pobjeda“, sportska strana, „Ibar“ dolazi kod nas da igra, a izlazi naslov: „Revanš, Barani spremaju morskog psa“. Polsije sam došao u Rožaje kao golman „Lovćena“, a oni me prepoznali, donijeli kanap, bacali ga pored mene i vikali glasno: „Zmija, zmija“.

RB/BI: Željko, morao si da ideš i van Bara da bi došao do podataka.

MILOVIĆ: U sklopu finansija za rad na knjizi, Opština je obezbijedila odlazak u Split, kod ljudi koji se bave Splitskim nogometnim podsavezom, jer je „Mornar“ od svog nastanka do 1931. bio dio tog takmičenja. Uz pomoć Jurice Gizdića, čovjeka koji je hroničar tamošnjeg sporta, dobio sam neke podatke, članke iz lista „Novo doba“, arhiva Podsaveza je uništena u Drugom svjetskom ratu. Nakon toga moralo se ići na Cetinje i dobiti tekstove o Cetinjskom nogometnom podsavezu. Nebojša Jakovljević mi je obezbijedio sastave „Četnika“ i „Jadrana“ iz 1923. i sve te krucijalne stvari iz vremena pred Drugi svjetski rat, uključujući i tekst o tome kako su magarci prekinuli u Baru utakmicu između „Arsenala“ i „Mornara“.

RB/BI: Baka, ne možemo da se ne dotaknemo i ovih dana, duvaju neki novi vjetrovi. Fudbalski Bar može da se diči i rezutatima i organizacijom današnjeg „Mornara“.

STOJANOVIĆ: Kad je ovo prvenstvo u pitanju, ovaj prvi dio šampionata, „Mornar“ je napravio odličan rezultat. Nadam se da će tako biti i u proljećnom dijelu prvenstva koji je mnogo teži. Posebno me raduje što je Zoran Đurašković priključio ekipi jedan broj mladih igrača, jer pravi klub mora da ima bazu, podmladak. U virjeme kad sam bio trener, „Mornar“ je bljesnuo, mi smo ušli u Drugu ligu, ali čekao nas je očaj jer smo brzo ispali, pa smo palu u Crnogorsku, pa u treću, južnu regiju. Garant budućnosti kluba je mladi igrač. Danas „Mornar“ ima nekoliko njih koji zaslužuju da im se posveti pažnja, recimo Duraković, Škrijelj, Bišević, Luka Perović… Njima se mora posvetiti pažnja, a mi već 20 godina nemamo ozbiljan rad sa mladim selekcijama. Ostao je nedosanjan san koji se tiče evropske scene. Bio bih najsrećniji da budem taj koji će izvještavati sa jedne takve utakmice. To mi je želja, evopska utakmica našeg „Mornara“.

RB/BI: Željko, kao neko ko je prošao kroz svih 100 godina detaljno, možemo li onako na brzinu da izdvojimo neke od igrača?

MILOVIĆ: Igrači se slažu da je najbolji igrač svih vremena bio Dano Delibašić. Igrač koji je najviše uspio u karijeri je Slobo Marović, odmah nakon njega dva golmana – Jegulja Leković i Peja Kaluđerović. Najveći talent ikad Igor Perović koji je sa 17 godina igrao za „Nicu“, a od malo starijih nevjerovatni Željko Lekić. Sad bih mogao da ti kažem ko je dobio najviše crvenih kartona, ko je bio najnezgodniji igrač, najveći provokator, ko je imao „najkraću miću“, ali ćemo to preskočiti.

Najzanimljivija utakmica koju je „Mornar“ igrao bila je protiv kombinovane reprezentacije Jugoslavije kad je došla ovdje na pripreme. Poveli smo 1:0, Željko Lekić je dao prvi gol, a onda je Savićević odlučio da počne da igra. Izgubili smo 8:1.

Neće mi zamjeriti Neno Vučković, koji je bio kapiten, naravno, da ovo ispričam. Miloš Đelmaš, Partizanovac, jednog našeg igrača je htio da ponizi – prebacio je loptu petom preko glave, i onda se vratio da ga preševa, bio je stvarno klasu iznad našeg ramga, ali to nije bilo sportski. Nakon tog poteza, prišao mu je kapiten neno, uhvatio ga za ruku i rekao mu: „Vidi, jeste mnogo bolji, ali nas ponižavati nećete! Idući put to uradi i slomiću ti nogu“. Đelmaš više nije pokušavao takve egzibicije na terenu. Tako da, eto, to je „Mornar“ otprilike.

RB/BI: Eto tako se čuva ugled i tradicija, mora nekad i tako.

The post Milović, Stojanović: Knjiga o Mornaru je i knjiga o Baru, kroz ljude i događaje first appeared on BARinfo.

RB/BI: Željko, jedan veliki posao priveden je kraju. Kako je sve počelo, kako je proteklo, koliko si ti zadovoljan?

MILOVIĆ: Počelo je tako što je Baku i mene pozvao predsjednik Opštine i pitao da li možemo da iznesemo taj posao za nekoliko mjeseci. Mi smo rekli da to ne možemo ni za nekoliko godina, ali na kraju se ipak ispostavilo da možemo za godinu. Od početka smo htjeli da to bude malo drugačije, da ne bude monografija sa podacima i statistikom – ko je davao golove i ko je nastupao, već priča o gradu, o događajima i fudbalerima.

Baka Stojanović je stariji brat svih sportskih novinara, savršen slušač. Njemu, kad nešto kažeš, izneseš mu ideju, on se uglavnom složi, ne priča puno, ali te upozori šta će sve da se desi ako budeš pogriješio. I ovoga puta je bilo baš tako. Bakine sugestije su bile presudne u situacijama kad ja nisam mogao da dođem do nekih ljudi ili informacija. Ja pamtim „Mornar“ od Stare Madžarice, a on kao najmlađi debitant u istoriji FK „Mornar“ sa nepunih 15 godina u Republičkoj ligi, poznaje materiju. Ne mora urednik da bude „najpametniji na svijetu“, dovoljno je da ima one koji znaju i koji sarađuju, a Baka je bio idealan za saradnju.

Na drugoj strani imali smo Vaska Miloševića, koji je čuvar „Mornarovog“ blaga, i ekipu mlađih saradnika koja se rastrčala po terenu. Imali smo i ono što je najvažnije, odličnu saradnju sa bivšim fudbalerima i porodicama bivših preminulih fudbalera koji su iz svojih domova donosili nikad objavljene fotografije. Rekao sam Baki prije nekoliko dana da knjiga teži tačno 2 kg i 678 grama, bilo je puno rabote.

RB/BI: Baka, kako si ti doživio ovu saradnju? Znamo da imaš dosta informacija i podataka, bio si dugogodišnji fudbaler i sjajan trener. Tu je i dupla „Mornarova“ kruna. Kako je tebi izgledao ovaj rad na Monografiji?

STOJANOVIĆ: Ja sam zahvalan predsjedniku Opštine što mi je dao priliku da budem dio ekipe. A nisam nikakvu dilemu imao da li da prihvatim ili ne, jer sam imao Željka za urednika. Često smo se sastajali, dogovarali i pričali. Danas je ta knjiga moje zadovoljstvo i sreća, to što sam sa Željkom učestvovao u jednom za mene istorijskom poduhvatu. Nije to bilo lako napisati. Pomenut je vrlo veliki broj ljudi i ne smijemo zaboraviti da ih ima još koji su dio istorije „Mornara“, ali nisu mogli svi biti u knjizi. Imao sam prilike da gledam mnogo monografija, imam iskustva, ne samo iz fudbala nego generalno sporta, ali je ovo nešto van svih što sam imao priliku da vidim.

RB/BI: Nema puno sredina koje mogu da se pohvale ovakvim stvarima i ljudima?

STOJANOVIĆ: „Mornar“ je od osnivanja bio simbol sredine, grada, pokretač sportskog duha. Ali vrlo je malo sredina koje su čak i veće od naše, da imaju tradiciju fudbala od 100 ili više godina kako to mi imamo.

RB/BI: Uskoro će Bar dobiti još jednu knjigu o fudbalu, kolega Lazar Macanović je radi, ali je vaš pristup drugačiji. On je tu konkretno za rezultate, plasmane, a ti si, Željko, imao drugačiji pristup?

MILOVIĆ: Htjeli smo da ispričamo priču o gradu, kroz „Mornar“, jer su „Mornar“ i Bar bili jedno cijelo vrijeme. Ta Lazareva priča o statistici je fantastična, da se odmah razumijemo. Da nije bilo knjige „75 godina fudbala u Baru“ njegove i profesora Vaska Miloševića, bilo bi mnogo teže napisati i našu knjigu. Tu su, zatim, bili članci Boška Miloševića iz „Pobjede“ koji su bili fascinantni i omogućavali da se razrade mnogi tekstovi, pa onda izvještaji drugih dopisnika. Knjiga je morala da sadrži sve, od velikih uspjeha do velikih tuga. Od dogovorenih do prekinutih utakmica, od tuča na terenu do bacanja zmije za vrat … A željeli smo i da ubacimo biografije nekih ljudi koji su bili simboli tih godina kada se fudbal igrao. Da bi knjiga bila čitljiva, tu su i kurioziteti, anegdote… u svakom slučaju, nisam sakrio loše stvari kojih je bilo, niti propustio priliku da istaknem dobre.

Ali ako me pitaš koja je najluđa stvar ovdje objavljena, to čak nije ni šarka koju su bacili Baki za vrat u Rožajama, već činjenica da čitavo kolo Crnogorske lige nije odigrano jer je spiker pročitao pogrešnu vijest na radiju. Odigrana je samo jedna utakmica, i to „Mornarova“, jer je zakazana pet dana ranije.

RB/BI: U knjizi fudbal ne kreće od 1921, već dokumentovano, od 1917?

MILOVIĆ: U knjizi je pomjerena ta granica, vremenski ka 1917, geografski ka Starom Baru. Iz Subotice, od Nebojše Jakovljevića koji se bavi naučnim radovima vezanim za fudbal, istražujući u arhivima i drugim ustanovama, članke u kome se jasno pominje fudbalski klub „Antivari“ u Starom Baru, 1917. godine. Nije to bio registrovan klub, već tim, grupa momaka koja je igrala fudbal, a prvi zvanični klub je osnovao Andrija Perović 1921. godine na Pristanu i nazvan „Prvi barski sportski klub Četnik“. Odmah nakon dva mjeseca, osniva se i „Željezničar“. „Četnik“ je bio gradski klub, a „Željezničar“ klub sirotinje, komunista uglavnom. Pošto su bili trn u oku režimu Karađorđevića, htjeli su da ih zabrane, pa su morali da promijene ime u „Crnogorski Jadran“. Krajem decembra 1923. godine došlo je do unije „Četnika“ i „Crnogorskog Jadrana“ i nastao je „Crnojević“, koji je u februaru 1924. godine upisan u „matičnu knjigu rođenih“, registrovan u Splitskom nogometnom podsavezu.

RB/BI: Baka, ti si bio najmlađi prvotimac? Možemo li da se prisjetimo kako je to izgledalo?

STOJANOVIĆ: Ja sam za prvi tim debitovao a da nisam imao ni 15 godina, u Republičkoj ligi, protiv „Iskre“. Nažalost, moj debi nije bio uspješan, primio sam vrlo brzo dva gola, trener je bio Dano Delibašić. Imao je herca da stavi tako mladog golmana, što znači da sam ipak pokazivao talenat, pa sam priključen ekipi u kojoj su bili Petranović, Đinđinović, Vujović, Begović, Kopitović, Bokan, Delibašić… a ja dijete. U jednom takvom sastavu, ja sam izašao sa tremom od njih samih. Međutim, rekord je ostao, nije ga još niko oborio. Jedno vrijeme sam plaćao greške, ali kad sam stasao, moja golmanska karijera je išla uzlaznom putanjom. Bio sam član „Lovćena“, „Budućnosti“, „Sutjeske“, „Petrovca“, „Beograda“…

RB/BI: Trebao si da igrač i za sarajevski „Željezničar“…

STOJANOVIĆ: Trener „Željezničara“ je bio Ćiko Radović. Ja sam preko ljudi koji ga poznaju ugovorio da dođem na Grbavicu. Probali su me i zadovoljio sam. Onda mi je Ćiko rekao da idu u Bratunac na pripreme i da će mi poslati telegram na klub da se priključim. Međutim, tog telegrama nije bilo, pa me karijera povela u drugom smjeru. Dano Delibašić je tada bio alfa i omega kluba, i trener i igrač i ekonom i sve, baš sve, svi smo ga voljeli, kad se Dano pojavi kao da je Bog među nama. On je prijatelj bio sa mojim ocem, a otac iz porodičnih razloga nije želio da ja idem van Bara, pa su se njih dvojica dogovorili. Telegram je stigao, ali ga je Dano sklonio da ga ja ne vidim. Ja za to nisam znao do očeve smrti, Dano mi je rekao tek poslije toga.

RB/BI: Tvoja karijera trajala je do…

STOJANOVIĆ: Ja sam u fudbalo 50 godina, a u „Mornaru“ 30. Vratio sam se 1979. ili 1980. godine iz Petrovca u Bar. Tu sam se zaposlio i i branio nekoliko godina, u međuvremenu završio Višu trenersku u Beogradu. Trenirao sam kasnije „Luku Bar“ i kad je došlo do fuzije dva kluba, „Mornara“ i „Luke“, postao sam trener prvog tima. To su te možda najznačajnije godine kluba. jer je Mornar 1993/94. i 1994/95. napravio istorijske rezultate. Prve godine smo bili drugoplasirani iza „Iskre“, igrali baraž za ulazak u Drugu ligu. Eliminisali smo prvo „Župu“, a „Borac“ dobili ovdje 1:0, a tamo izgubili 7:1 iako smo poveli. To me i danas boli. Ne znam kako je do toga došlo, kako se to desilo.

MILOVIĆ: Baka se strašno ljutio zašto u knjizi ima pet tekstova o njemu. Ali je moralo da ih bude. To su pet vrlo simptomatičnih stvari, koje su dokazivale duh vremena. Prvi put kako je debitovao, drugi tekst je kako je dobio zmiju za vrat, treći kako je trebao da pređe u Željezničar, četvrta je biografija uopšteno, i peti događaj u Ulcinju kada je kao sudija pištoljem rješavao stvari. Svih pet tekstova su ušli uz moje pozivanje na uredništvo.

RB/BI: Da se dotaknemo te čuvene zmije. Rožaje, protiv „Ibra“, Baka mlad momak, a gledaoci na metar i po?

STOJANOVIĆ: Bilo je teško, Crnogorska liga. Ja mlad, u sastavu mnogo iskusne ekipe. Počela je ta utakmica, navijači nezadovoljni igrom. Neizvijesnost maksimalna. Non stop je vršen pritisak na mene. Ograda i mreža, toliko udaljena da gledalac može da priđe i da onu zmiju stavi iza mene. Osjetio sam nešto, mahinalno se okrenuo i vidio zmiju, užas, stres, ne mogu da povjerujem. Ja pođem kod sudije, a on kaže meni: „Dijete, idi, brani, da izađemo živi odavde“. Naravno, tu smo utakmicu izgubili. Još je nešto interesantno. „Pobjeda“, sportska strana, „Ibar“ dolazi kod nas da igra, a izlazi naslov: „Revanš, Barani spremaju morskog psa“. Polsije sam došao u Rožaje kao golman „Lovćena“, a oni me prepoznali, donijeli kanap, bacali ga pored mene i vikali glasno: „Zmija, zmija“.

RB/BI: Željko, morao si da ideš i van Bara da bi došao do podataka.

MILOVIĆ: U sklopu finansija za rad na knjizi, Opština je obezbijedila odlazak u Split, kod ljudi koji se bave Splitskim nogometnim podsavezom, jer je „Mornar“ od svog nastanka do 1931. bio dio tog takmičenja. Uz pomoć Jurice Gizdića, čovjeka koji je hroničar tamošnjeg sporta, dobio sam neke podatke, članke iz lista „Novo doba“, arhiva Podsaveza je uništena u Drugom svjetskom ratu. Nakon toga moralo se ići na Cetinje i dobiti tekstove o Cetinjskom nogometnom podsavezu. Nebojša Jakovljević mi je obezbijedio sastave „Četnika“ i „Jadrana“ iz 1923. i sve te krucijalne stvari iz vremena pred Drugi svjetski rat, uključujući i tekst o tome kako su magarci prekinuli u Baru utakmicu između „Arsenala“ i „Mornara“.

RB/BI: Baka, ne možemo da se ne dotaknemo i ovih dana, duvaju neki novi vjetrovi. Fudbalski Bar može da se diči i rezutatima i organizacijom današnjeg „Mornara“.

STOJANOVIĆ: Kad je ovo prvenstvo u pitanju, ovaj prvi dio šampionata, „Mornar“ je napravio odličan rezultat. Nadam se da će tako biti i u proljećnom dijelu prvenstva koji je mnogo teži. Posebno me raduje što je Zoran Đurašković priključio ekipi jedan broj mladih igrača, jer pravi klub mora da ima bazu, podmladak. U virjeme kad sam bio trener, „Mornar“ je bljesnuo, mi smo ušli u Drugu ligu, ali čekao nas je očaj jer smo brzo ispali, pa smo palu u Crnogorsku, pa u treću, južnu regiju. Garant budućnosti kluba je mladi igrač. Danas „Mornar“ ima nekoliko njih koji zaslužuju da im se posveti pažnja, recimo Duraković, Škrijelj, Bišević, Luka Perović… Njima se mora posvetiti pažnja, a mi već 20 godina nemamo ozbiljan rad sa mladim selekcijama. Ostao je nedosanjan san koji se tiče evropske scene. Bio bih najsrećniji da budem taj koji će izvještavati sa jedne takve utakmice. To mi je želja, evopska utakmica našeg „Mornara“.

RB/BI: Željko, kao neko ko je prošao kroz svih 100 godina detaljno, možemo li onako na brzinu da izdvojimo neke od igrača?

MILOVIĆ: Igrači se slažu da je najbolji igrač svih vremena bio Dano Delibašić. Igrač koji je najviše uspio u karijeri je Slobo Marović, odmah nakon njega dva golmana – Jegulja Leković i Peja Kaluđerović. Najveći talent ikad Igor Perović koji je sa 17 godina igrao za „Nicu“, a od malo starijih nevjerovatni Željko Lekić. Sad bih mogao da ti kažem ko je dobio najviše crvenih kartona, ko je bio najnezgodniji igrač, najveći provokator, ko je imao „najkraću miću“, ali ćemo to preskočiti.

Najzanimljivija utakmica koju je „Mornar“ igrao bila je protiv kombinovane reprezentacije Jugoslavije kad je došla ovdje na pripreme. Poveli smo 1:0, Željko Lekić je dao prvi gol, a onda je Savićević odlučio da počne da igra. Izgubili smo 8:1.

Neće mi zamjeriti Neno Vučković, koji je bio kapiten, naravno, da ovo ispričam. Miloš Đelmaš, Partizanovac, jednog našeg igrača je htio da ponizi – prebacio je loptu petom preko glave, i onda se vratio da ga preševa, bio je stvarno klasu iznad našeg ramga, ali to nije bilo sportski. Nakon tog poteza, prišao mu je kapiten neno, uhvatio ga za ruku i rekao mu: „Vidi, jeste mnogo bolji, ali nas ponižavati nećete! Idući put to uradi i slomiću ti nogu“. Đelmaš više nije pokušavao takve egzibicije na terenu. Tako da, eto, to je „Mornar“ otprilike.

RB/BI: Eto tako se čuva ugled i tradicija, mora nekad i tako.

The post Milović, Stojanović: Knjiga o Mornaru je i knjiga o Baru, kroz ljude i događaje first appeared on BARinfo.

Izuzetno posjećenu promociju vodila je novinarka Milica Marinović, koja je istakla kako ovo nije priča o klubu, nego i o svim pojedincima koji su učestvovali u oblikovanju “Mornara” u ovo što on danas jeste, o svima koji su navijali za svoj klub, o svim fazama koje su zajedno FK “Mornar” i grad Bar prolazili i uspješno prolaze i dalje.

Urednik monografije Željko Milović je rekao da je knjiga nastala na inicijativu gradonačelnika, “iako smo Dragan i ja bili sumnjičavi da se to može završiti za godinu, koliki je rok bio”.

“Htjeli smo knjigu o gradu i ‘Mornaru’, a to je u suštini jedna ista stvar. Kompletna monografja nije koncipirana kao skup statističkih podataka, već je ispričana priča o važnim ljudima i događajima koji su presudno uticali na grad i na ‘Mornar’. Naravno, tu su i anegdote, razni kurioziteti, stvari koje čine monografiju takvom da se može čitati i za narednih sto godina”, kazao je Milović, dodajući da je Dragan Stojanović “savršen za saradnika, jer zna da usmjeri, popuni praznine u pamćenju, i ima savjete kako se ponašati pri pisanju tekstova o nekim događajima i ljudima”.

Dragan Stojanović bio je golman, trener, fudbalski sudija – akter mnogih događaja. Na prilici da radi na ovoj knjizi zahvalio je predsjedniku Opštine. Istakao je da je najviše problema bilo pri pronalaženju fotografija.

“Ova knjiga je, u stvari, još jedna moja utakmica u kojoj sam pobijedio i u ovom trenutku nema srećnijeg čovjeka od mene,” istakao je Stojanović.

Meč koordinator FK “Mornar” Đuro Stambolić istakao je da je za klub ova monografija dokaz trajanja. “Dokaz da smo izdržali sve ove godine, za razliku od mnogih klubova koji su se u međuvremenu ugasili. Takođe, dokaz je da su generacije Barana živjele fudbal kroz ‘Mornar’, ne potcjenjujući druge klubove našeg grada. Ova monografija smo danas mi – tu su naši očevi, djedovi, naš današnji grb i onaj od prije sto godina, tu su četiri stadiona, naše legende, naša putovanja barkom, kamionom, šinobusom, vozom, autobusom… Tu su i ljudi uz koje su se mlađi uzdizali, koji su njima bili u rangu Puškaša, Bekenbauera, Pelea, Maradone”, objasnio je Stambolić odnos Barana prema klubu i igračima.

“Knjiga je koncipirana po dekadama”, kazao je Milović.

“Ono što je meni posebno bilo interesantno i što sam pisao s merakom, uz Bakinu pomoć, jeste dio koji se zove ‘Mornar(ov) ske priče ispod razvijenih jedara” a u kome su tekstovi o svim trenerima, malom fudbalu, veteranskom fudbalu, dolascima ‘Velike četvorke’… kao i meni najzanimljiviji, tekst ‘Kao na ratištu ili u cirkusu’. Naime, utakmice Južne regije i Titogradskog podsaveza su stvarno ličile na ratište, danas te priče zvuče kao ‘vjerovali ili ne’, tako da sam sa tridesetak fudbalera pričao o tome što im je bilo najzanimljivije. Bilo je tu svega – Čkiljo Mijović je pogođen praćkom dok je driblao, Koko Perović i Dragan Stojanović su upadali u rupe na terenu, prekrivene zemljom, Borisa Ljuticu su vazdušnom puškom pogodili u mišić, u Piperima gol nije imao prečku, nego pričvršćenu surovu granu, aut liniju su predstavljale drače, a ne znam da postoji ijedan golman u Evropi kome su na utakmici bacilli živu šarku za vrat, kao Baki Stojanoviću…”, nabrajao je Milović.

Naveo je da mu je posebno inspirativan rad bio o fudbalu prije Drugog svjetskog rata rata.

“Period do Drugog svjetskog rata u crnogorskoj publicistici nije pretjerano istražen, odnosno istražen je na osnovu dokumenata koji su postojali u Fudbalskom savezu Crne Gore i u cetinjskom Arhivu. Da bismo ovu knjigu uradili, išli smo u Split, kod Jurice Gizdića, koji se bavi Splitskim nogometnim podsavezom koji nam je dao neke od važnih podataka vezanih za učešće barskih klubova do 1931. godine u tom rangu takmičenja. Najvažnija stvar koju smo dobili kao poklon bila je od Nebojše Jakovljevića, publiciste i naučnog radnika iz Subotice, koji se bavi istorijom fudbala i publikovao je nekoliko knjiga, a u jednoj su pobrojane sve utakmice u ligama prije Drugog svjetskog rata. Uputio me na predratne novine, poslao sastave timova iz dvadesetih, tako da je priča o fudbalu prije Drugog svjetskog rata, posebno o utakmicama iz 1917. i 1919. godine, prije zvaničnog kluba u Baru, kada je postojao tim u Starom Baru pod nazivom ‘Antivari’, uvršetn u knjigu njegovomk zaslugom i ljubaznošću. Ovi su podaci bili neobično bitni za monografiju da bi imala naučni karakter,” naglasio je Milović.

Dragan Stojanović, koji je u sezoni 1994/95. sa “Mornarom” osvojio “duplu krunu”, podsjetio je kako je bilo ispisati jednu od najslavnijih stranica u istoriji “Mornara”.

“U sezoni 1993/94. godine osvojili smo drugo mjesto, igrali smo baraž i nismo uspjeli da uđemo u Drugu ligu, ali smo naredne godine osvojili i kup i prvenstvo, ‘duplu krunu’. Danas se rado sjećam toga, kao i tih igrača, video sam nekoliko njih koji su večeras došli. Klub je tada imao sjajan igrački kadar. Dovoljno je pomenuti ime Željka Peja Kaluđerovića, imali smo još jednog dobrog golmana Peđu Vukovića, pa najboljeg strijelca te lige, Gorana Miškovića Šurdu, zatim Stanka Dumića za koga smo govorili da ima kompjuter u nogama, a zadnju liniju držala su tri stasita momka sa sjevera: Ramo Brđanin iz Rožaja, kao i Čuljković i Zejak iz Mojkovca”, prisjetio se Stojanović, dodajući da je klub imao jaku upravu i stručni štab.

“Sa mnom je radio bivši golman ‘Zvezde’ Branko Davidović, a moram da pomenem i upravu kluba, na čelu sa Draganom Nikezićem, koji je dao nemjerljiv doprinos u tom vremenu, zatim Dana Delibašića, koji je bio koordinator, za koga tvrdim da je među svim generacijama bio najbolji igrač i Svetozara Bata Jovetića”, rekao je Stojanović, koji se prisjetio da je upravo Dano Delibašić od njega, u dogovoru sa njegovim ocem, sakrio telegram od “Željezničara” koji ga je zvao da brani za njih, za šta je saznao tek godinama kasnije.

“Fudbal je danas drugačiji”, istakao je Stambolić.

“Neki nostalgičari tvrde da se izgubila suština elemenata igre, spontanost i lokalna pripadnost. Ali, nepromjenljiva je strast prema fudbalu, koja je neprolazna konstanta“, smatra on, dodajući da su uslovi u Baru, zahvaljujući Fudbalskom savezu i Opštini, veoma dobri, a ambicije kluba velike.

Predsjednik Opštine Dušan Raičević zahvalio je autorima što su “prihvatili jednu lijepu i u tom trenutku prilično ambicioznu ideju”, i naglasio je da je ova monografija još jedan povod da se svi podsjetimo koliko je Baru važna kultura sjećanja.

“Koliko god smo se trudili da istoriju ‘Mornara’ predstavimo kao uspješnu sa aspekta postignutih sportskih rezultata, to nije bila baš takva situacija. Međutim, ono što smo definitivno zaključili, a to su večerašnji sagovornici i potvrdili, da je istorija FK ‘Mornar’ satkana u dvije definicije – jedna je tradicija, koja je vezana za istoriju grada, jer se klub, kao i grad, iz pepela izdizao kao feniks, a druga je – emocija. Bez obzira na to što ne možemo da govorimo o značajnim sportskim rezultatima, kad god biste pitali nekoga šta za njih znači FK ‘Mornar’, to je emocija, koju su mnogi osjećali dok su branili boje ‘Mornara’ ili trenirali mnoge generacije u Baru, ili one koji su nastavljali porodičnu tradiciju time što su bodrili klub sa tribina, ili armije onih volontera koji su pružali nemjerljiv doprinos da se fudbalske utakmice održavaju. Isto tako, ne smijemo zaboraviti ni jako veliki broj ljudi koji su iz čiste emocije izdvajali finansijska sredstva kako bi FK ‘Mornar’ mogao da opstane, i ja se zahvaljujem svima koji su doprinijeli sjajnoj tradiciji, koju ćemo nastaviti dalje da unaprjeđujemo”, kazao je Raičević, dodavši da se, uz sjajnu saradnju sa FSCG neće stati na do sada realizovanim projektima.  

On je najavio nove investicije kako bi Bar postao rasadnik talenata, kao i da će uskoro biti otvorena ‘Mornarova’ fudbalska akademija, sa ciljem da sve više djece bude na terenima poligona Madžarice.

Promociji su prisustvovali nekadašnji i sadašnji igrači FK “Mornar”, bivši i sadašnji članovi uprave kluba, bivši predsjednici Opštine Bar Žarko Pavićević i dr Zoran Srzentić.

Program proslave nastavljen je Svečanom akademijom, a u holu Doma kulture postavljena je izložba na kojoj su fotografije pedesetak fudbalera koji su obilježili određene periode u istoriji kluba i dio trofeja koje je FK “Mornar” osvojio.

The post Promocija monografije Mornarovih 100 godina – priča o ljudima i događajima first appeared on BARinfo.

Mnogi od nas koji smo pripadali klubu, bilo kao igrači ili na drugi način, ugradili smo u Mornar jedan dio sebe. Dio naših snova smo ostvarili, ostao je nedosanjan san mnogih generacija, pa i naše, da „Topolicaˮ dočeka neki klub iz Evrope. Nadam se da će se naš san ostvariti u nekoj od narednih godina.

Lično, podsjetio bih na rezultate i istoriju Mornara iz vremena od 93. do 96. godine, koja je bila puna uspona i padova – baraž za popunu Druge lige, godinu dana kasnije ulazak u Drugu B ligu i iste godine osvajanje Kupa Crne Gore, te na kraju i ispadanje iz saveznog ranga. Tih godina na „Topolicuˮ su dolazili najbolji igrači, i igrale su se vrlo kvalitetne, interesantne i zanimljive utakmice u kojima je publika uživala. Mornar se volio, a na stadion se uvijek dolazilo.

Fudbalska romantika na Madžarici je rađala nove i nove generacije odličnih fudbalera. Tri godine za pamćenje, zaista, o kojima svjedoči dovoljno imena koja su sa Mornarom osvojili ove trofeje. Naglo je poraslo interesovanje za fudbal. Teren na „Topoliciˮ je postao luka u koju su željeli da uplove i ostanu mnogi igrači. Mornar je tih godina imao jedan od najkvalitetnijih sastava od kako se igra fudbal u gradu pod Rumijom.

Sezona u klupskom istorijatu ostaje upamćena i po tome što je Mornar dobio i svoju himnu, koja se i danas čuje na utakmicama kluba, ali i navijačku grupu „Serdari”.

Svjedočanstvo jednog velikog klupskog napretka na koji sam izuzetno ponosan.

Naravno da je sve bilo rezultat timskog rada, gdje je svako radio svoj posao na najbolji mogući način. U stručnom štabu smo svojim radom unijeli mnogo novina u igri ekipe, forsirajući ofanzivnu igru sa modernim karakteristikama, kako na svom terenu, tako i kada smo igrali na strani.

Sve pohvale idu na račun igrača i stručnog rada u klubu. Nemjerljiv je doprinos Dragana Nikezića, kao predsjednika kluba, ali i pokojnog Danila Dana Delibašića i Krsta Dabanovića, bivših igrača i sekretara pokojnog Svetozara Bata Jovetića, koji je, zajedno sa mnom i Draganom Nikezićem pratio sva dešavanja u klubu i učestvovao u njima.

U stručnom štabu su, pored mene, bili Branko Davidović, bivši golman Crvene Zvezde, Milan Vorgić, kondicioni trener Reala iz Madrida, i profesor Milorad Đonović. Igrači su za mene, ali i za ostale tih godina, bili svetinja. Na njima je sve počivalo, čitav klub, od njihovih rezultata zavisio je i broj navijača. Nismo dozvoljavali da neko bude nezadovoljan, jer kako onda sa njim raditi? U klubu tada fudbaleri nisu živjeli od obećanja. Znalo se koja su njihova prava i sve ostalo što treba. Tako je bilo i sa stručnim radom, složile su se potrebne kockice i rezultat nije izostao.

U sezoni 1993/94. Mornar se plasirao na drugo mjesto Crnogorske lige, koja je brojala 18 klubova. Bolja je bila Iskra iz Danilovgrada koja je sakupila 56 bodova, a mi smo imali 51, sa gol razlikom čak 73:32. Osvojeno mjesto nam je omogućilo tamičenje u baražu za popunu Druge B lige.

Baraž

Prvu prepreku, Župu iz Aleksandrovca, uspješno smo prošli. Na našem terenu se igrala prva utakmica i pobijedili smo rezultatom 4:2. Na poluvremenu su gosti imali gol više, 1:2. Već nakon 16 minuta imali su prednost od dva gola, pa je i poluvrijeme završeno tim rezultatom. Daleko bolje odigrali smo u drugih 45 minuta. Ulazak mladog Đukića promijenio je sve na terenu. Kakvo je to bilo navijanje, čini mi se da mi je godinama kasnije odzvanjalo u ušima. I zbog toga sam im i danas zahvalan. Kakva smo ekipa bili, pokazalo je to drugo poluvrijeme. Takav minus mogla je da nadoknadi samo kvalitetna ekipa. I to smo još primili gol iz ofsajd pozicije. Kad sam se uvjerio u mogućnosti protivnika i kako igra Župa, nisam se plašio revanša.

Igrali smo u sastavu: Kaluđerović, Petranović, Bojbaša, Beatović, Raspopović, Aničić, Ljutica (Đukić), Ivanović (Dacić), Bišević, Vukićević, Kasnecović. Golove su postigli Aničić, Kaluđerović (penal), Ivanović i Đukić.

Čekajući revanš, spremali smo taktiku. U stručnom štabu smo zapazili da igrači Župe puno trče, imaju brzu pas igru, ali i nekoliko individualaca koji su mogli biti prevaga. Uspjeli smo da ih nadigramo iako smo izgubili 2:1, ali smo prošli dalje jer gol Župe u samom finišu njima ništa nije značio. Na stadionu je bilo pravo ludilo, preko 5.000 gledalaca. Domaći su poveli u 63. minutu, a mi poravnali preko Kasnecovića dva minuta kasnije. Trubači koji su bili namijenjeni vinarima,  ispratili su nas kući pjevajući. Nakon meča, u povratku, neko od naših u autobusu povika „mornari su uspješno plivali u župskom vinu”. Bilo je zasta veličanstveno.

Moram podsjetiti da je utakmica trajala 102 minuta, i da nismo bili zadovoljni kako je ondašnji internacionalac Čolić dijelio pravdu, a kojeg smo mnogi od nas i lično poznavali jer je sudio ondašnje Sportske igre koje su se održavale u Čanju.

Na ovoj utakmici igrali smo u sastavu: Kaluđerović, Petranović, Bojbaša, Beatović, Raspopović, Aničić, Đukić, Ivanović (Dacić), Bišević, Vukićević, Kasnecović.

Naši drugoligaški snovi su se raspršili u drugoj utakmici sa Borcem iz Banja Luke. U prvoj utakmici protiv Borca slavili smo na „Topoliciˮ 1:0. Gol je dao Skender Bišević. Na žalost, bili smo u prilici da izrešetamo mrežu Banjalučana, ali se samo jedna lopta našla u mreži golmana Jokića. Imali smo i priliku iz penala, ali Kaluđerović nije uspio da veliku šansu pretvori u još veću radost svojih saigrača i oko 2.000 prisutnih gledalaca. Nije nas taj promašeni penal obeshrabrio, nastavili smo još jače i šanse su se ređale, ali eto, na kraju samo je ta jedna lopta završila iza leđa njihovog golmana. Nakon meča sam se pitao da li će nam taj gol biti dovoljan u revanšu. Istina, bio sam uvjeren sve vrijeme baraža da imamo odličan sastav, te ni sanjao nisam da nam se može desiti ono što se ipak desilo u Baču, gdje se igrala ova utakmica. 

Igrali su: Kaluđerović, Petranović, Bojbaša, Beatović, Raspopović, Aničić, Đukić, Ivanović (Mirković), Bišević, Vukićević, Kasnecović.

Kako sam i rekao, revanš je odigran u Baču, a Banjalučani su bili sjajni i pobijedili sa čak 7:1. Naš gol u 18. minutu, koji je postigao Petranović iz penala, kao da je bio injekcija za njih. Od tog trenutka na terenu je postojao samo jedan tim – Borac. Nakon što su oni izjednačili pokušavali smo da sačuvamo tih 1:1. Međutim, u nastavku mi je sve ličilo na igru mačke i miša. Dan danas ne mogu da vjerujem da smo prepustili na tako lak način Borcu da ide dalje, koliko god to bio kvalitetan tim. A bili su kvalitetniji i vještiji od nas…

Igrali smo u sastavu: Kaluđerović (Otašević), Petranović, Bojbaša, Aničić, Raspopović, Ulama, Đukić, Kasnecović, Bišević, Vukićević, Mirković.

Crnogorska liga

Baraž je bio naše novo iskustvo, i to što nismo prošli dalje nije bio neuspjeh. Sjeli smo predsjednik Nikezić i ja, i dogovorili se da u novom prvenstvu ponovo krenemo u borbu za prvo mjesto. Doveli smo pojačanja, određene promjene desile su se i na organizacionom planu. Krenulo je maksimalno od prvog kola, i držali smo sve konce u našim rukama do kraja.

Stadion na „Topoliciˮ je bila neosvojiva tvrdjava. Svih 17 utakmica smo riješili u našu korist. Na strani smo zabilježili šest pobjeda, sedam remija i četiri poraza. Ubedljivo smo stigli do titule, ali nije bilo lako. U svojim redovima imali smo dva zaista vanserijska igrača u to vrijeme, Gorana Miškovića i Stanka Dumnića.

Sve 34 utakmice odigrao je samo golman Predrag Vuković, po 32 meča imali su Čuljković, Brđanin i Šćepanović, Zejak je 30 puta oblačio dres, Raspopović 29, Marčić 28, Mišković 23, Ratković 21, Bojbaša 18…

Najbolji strijelac bio je Goran Mišković sa 36 golova, Šćepanović je tresao mreže 13 puta, Marčić osam puta, Bojbaša četiri, Čuljković i Dumnić dva…

Bili smo hit prvenstva. Recimo, nakon osam odigranih kola, od mogućih 24 uknjižili smo 20 bodova. Osovinu tima činili su Vuković, Brđanin, Čuljković, Popović, Mišković.

Nije bilo lako doći do titule. Na kraju prvog dijela prvenstva, mi i Mladost imali smo isti broj bodova, i vjerovalo se da će trka za prvo mjesto trajati do samog kraja. No, kako je prvenstvo odmicalo mi smo sticali sve veću prednost. Na kormilu Mladosti bio je legenda podgoričkog fudbala Janko Miročević. Ipak, bili smo bolji jer smo prije njih iskoristili ukazane šanse. U igri za prvo mjesto bili su i Kom, Ribnica i Lovćen.

Druga liga

Nakon što su formirane dvije grupe druge lige, A i B, Mornar se počeo takmičiti u B ligi. Početak nije bio očekivan. Igrali smo nekoliko utakmica na strani jer teren na „Topoliciˮ nije zadovoljavao uslove za takmičenje. Gubili smo utakmice i pored solidne igre minimalnim rezultatom. Konačno je sređen teren i došla je utakmica sa ekipom Badnjevca. Moram ponoviti da smo zaista imali kvalitetan sastav. Sjećam se, sreo sam se sa trenerom Badnjevca Miličićem, i u razgovoru kažem: „Nemate što danas da tražiteˮ. I mislio sam zaista tako. Igrali smo borbeno, hrabro, lijepo, ali smo primili gol iz ofsajda. Sudija na toj strani bio je Vukoje iz Novog Sada. Istina je i da mi nismo imali iskustvo saveznog ranga, posebno ne sa sudijama, pa nam je bilo čudno kako je priznat gol iz čisto nedozvoljene pozicije, koju su svi vidjeli samo ne Vukoje.

Nakon utakmice sjeli smo svi u restoran „BBˮ. Imao sam priliku da porazgaram sa kontrolorom suđenja Rajkom Folićem. Potvrdio mi je da je bio ofsajd, i da će Vukoja ocjeniti slabom ocjenom. Ispratili smo Vukoja na voz, ali nisam izdržao da ga ne pitam kako je slabo procijenio situaciju kod gola. Naravno da nije prihvatio grešku, ali je ipak dobio jedinicu i nisam kasnije o njemu ništa čuo.

Preuzeo sam krivicu za tih pet uzastopnih poraza na sebe i podnio ostavku, mada su ostavke kasnije podnijeli i predsjednik Nikezić i sekretar Jovetić.

Neprekidna jurnjava za fudbalskom srećom, često i pored velikog i uloženog truda, umije da bude bezuspješna. Ta emocija ne može uvijek da se održi, jer se uglavnom oslanjamo na okolnosti. Ja sam se oslanjao na svoju sposobnost, na energiju i naravno veliki potencijal igrača. Uvijek sam zagovarao tezu da je lako praviti tim i rezultat od dobrih igrača. Uspio sam u onome što neki prije mene nisu. Igrači su bili sjajni, često sam im dovikivao sa klupe, ili na sastancima kad se prave analize utakmica „tako se brane boje kluba”.

Nažalost, Mornar je te godine uzeo samo osam bodova, i zajedno sa Jastrepcem ispao iz lige i preselio se u republički rang.

Osvajači kupa

Na stadionu Pod Goricom smo 24. maja 1995. godine po prvi put u istoriji osvojili Kup, i to potpuno zasluženo. Za rivala smo imali ekipu Crvene Stijene, koja je ostavila dobar ustisak tada već u meču sa novim drugoligašem.

Ovu utakmicu su igrali: Vuković, Maraš, Duraković, Čuljković, Brđanin, Zejak, Marčić (Pejaković), Ulama (Ratković), Šćepanović, Starčević, Raspopović, a golove su postigli Šćepanović i Pejaković.

Bila je ovo nimalo laka utakmica. Prevagnula je naša želja za duplom krunom. Bili smo bolji u drugom poluvremenu, i uspjeli da ostvarimo trijumf. I sada dok pišem i ponavljam imena igrača, kažem da je to bio izuzetno kvalitetan tim, sjajni momci, među sobom veliki drugari… Nažalost, neki danas nisu među živima.

The post Dragan Stojanović: Uspon i pad barskog fudbala – od sjaja do očaja first appeared on BARinfo.

RB/BI: Dragane, „ugrabili“ smo te da napravimo razgovor, jer si trenutno u rodnom gradu povodom novogodišnjih i božićnih praznika. Dobro došao i iskrene čestitke na novoj nagradi. Poslije prošlogodišnjeg oduševljenja i velikog uspjeha, da li ste ti, tvoje kolege, profesori, očekivali da ćete i ove godine trijumfovati, iako nije prvo, ali jeste, takođe, vrijedno drugo mjesto na svjetskom nivou?

DS: Presrećni smo, ne mogu reći da smo bili sigurni da ćemo biti nagrađeni, ali dosta rada je uloženo, kako kroz redovne studije, tako i kroz dodatnu nastavu. Puno nam pomaže naša profesorica dr Vesna Damjanović, koja nam uvijek zadaje nove teme, zadatke, podstiče nas, hvali kada smo dobri, kritikuje ako zakažemo u nečemu, i mi je zovemo apsolutnim „glavnim mentorom“, kako u poslu, studiranju, tako i u životu.

RB/BI: Podsjetiću naše slušaoce i čitaoce da ste prošle godine bili svjetski šampioni u znanju, jer ste kreatori najboljeg inovativnog rješenja na temu – smanjenje štetnih posljedica zagađenja vazduha koje proizvodi tekstilna industrija. Što je bila tema ovogodišnjeg takmičenja i kakvo rješenje je tvoj tim ponudio?

DS: Ove godine je bila veoma interesantna „studija slučaja“, jer je energetika važna oblast kojoj i Evropska unija poklanja veliku pažnju, u smislu njenog racionalnog i adekvatnog korištenja kao kompenzacije za druge izvore energije koji su potencijalni zagađivači. Intencija je, na primjer , da se eliminišu automobili koji proizvode unutrašnje sagorijevanje i u dogledno vrijeme pređe na električni pogon. Od najveće portugalske energetske kompanije dobili smo zadatak kako da se benzinske pumpe prilagode toj budućoj elektrifikaciji, kako da se pune električni automobili, kako će vozači provoditi vrijeme i kako da izgleda to mjesto na koje će dolaziti sa tim ciljem.

RB/BI: Kako ste vi to zamislili, kakvo je bilo vaše rješenje koje je zavrijedilo drugu nagradu?

DS: S obzirom da je za realizaciju naše ideje predviđen period od deset godina, mogli smo da budemo i kreativni i inovativni, u namjeri da bude ukinuto punjenje goriva na benzinskim pumpama i istovremeno instalirani električni punjači, što je budućnost i imperativ. Male zgradice na pumpama koje služe za plaćanje, pretvorili bi u restorane u kojima bi ljudi mogli da sjednu, donesu lap topove, odrade neki posao , čitaju knjigu i korisno provedu vrijeme. Tu je još mnogo elaboracija koje bi nam oduzele puno vremena kada bismo o svemu govorili, ali mogu reći da je žiri bio veoma zadovoljan, a jedina zamjerka bila je to što u našem rješenju nismo tretirali benzinske pumpe na auto putu, i zbog tog propusta dobili smo drugu nagradu.

RB/BI: Ovakvi rezultati su tim prije veći, jer se radi o nauci, uspjesima postignutim u toj grani koja je mladim ljudima sve manje interesantna, a konkurencija je veoma jaka, jer učestvuju studenti sa svih najprestižnijih svjetskih univerziteta – Oksforda, Stenforda, Londonske škole ekonomije, univerziteta iz Kine , Rusije.. Kolika je zainteresovanost za bavljenje naukom i tehnologijom na vašem fakultetu?

DS: Veoma smo zainteresovani, i sav naš angažman uključuje multidisciplinarna znanja, koja stičemo ne samo na fakultetu, dopunskom radu, već i u privatnom životu, takođe raznim usavršavanjima i stalnim traganjima. Naš cilj je vrhunsko znanje i viša vrijednost.

RB/BI: Za sve to stigla je i zaslužena satisfakcija – svi mediji u Srbiji su objavili vijest o nagradi, emitovana je u centralnom dnevniku nacionalne televizije, gostovali ste u brojnim emisijama, prošle godine dobili najviše priznanje u toj zemlji u oblasti obrazovanja, „Svetosavsku nagradu“, bili gosti najviših državnih zvaničnika. Koliko ti sve to znači?

DS: Bili smo kod nekolicine ministara, na prijemu kod stranih ambasada, prilikom otvaranja nove zgrade posjetila nas je i čestitala nam premijerka Ana Brnabić,  dobili niz poslovnih ponuda od prestižnih kompanija. Sve je to veoma važno, prepoznat je naš uspjeh i značaj za zemlju i društvo, što je svakako, dodatni podsticaj.

RB/BI: Da li je bilo sličnih reakcija u tvom gradu i državi?

DS: Ne, nažalost. Koliko mi je poznato, objavili su Vaši mediji – Radio Bar i Bar Info, portal Feral, oprostiće mi ako je još neki medij to učinio, a mani je promaklo, ono što znam nijedna institucija, niti zvaničnik, nisu reagovali, iako smo u prvom timu, kada smo bili svjetski šampioni u nauci, imali, osim mene, još dvojicu studenata iz Crne Gore. Veoma je važno da bude uvažen ogroman trud i rad, ne samo zbog nas, već zbog primjera drugim generacijama, da se zna da se cijeni znanje, a ne neke druge, nažalost , dominantne, degradirajuće vrijednosti. To je važno zbog opšteg progresa.

RB /BI: Kakvi su tvoji dalji planovi?

DS: Pripremamo se za takmičenje u Oslu, biće interesantno vidjeti čime su preokupirani u nordijskim zemljama, koje su napredne u svim oblastima. Imamo podršku ambasade Srbije, naše dijaspore, mi ćemo se potruditi da i ovoga puta pokažemo da i sa Balkana mogu da stignu pozitivni impulsi.

RB/BI: Trenutno si u svom gradu, da li se rado vraćaš Baru?

DS: Da, posebno sada kada je bukvalno haos u Beogradu, od gužvi , trke i dinamike koje nameće veliki grad. Odgovara mi mir mog Bara, druženje sa porodicom, ali jeste i privilegija studirati u Beogradu, provesti dio života tamo, jer kako reče veliki Duško Radović „Sreća je i pobijedio je onaj koji se danas probudio u Beogradu“. Nas je Beograd „zagrlio“ i nagradio zbog ovih sjajnih rezultata.

The post Dragan Stojanović, svjetski šampion u znanju, gost Radio Bara first appeared on BARinfo.

Studenti Fakulteta organizacionih nauka Dragan Stojanović, Isidora Marković, Luka Poljak, Nikola Radojević, pod mentorstvom prof. dr Vesne Damnjanović, postali su vicešampioni ovog takmičenja u oblasti energetike za kompaniju “Galp”. Takmičenje je održano onlajn, u periodu od 15. do 18. novembra.

Organizator takmičenja bio je Ekonomski fakultet sa Univerziteta u Portugalu. Takmičenje je obuhvatilo edukativni dio kroz radionice, polufinale i finale. Učestvovalo je 12 timova iz cijelog svijeta, dok su u finalu učestvovala tri univerziteta.

Studiju slučaja zadala je portugalska multinacionalna kompanija za energetiku “Galp”. Glavni izazov koji su studenti rješavali je kako će energetska tranzicija ka održivim izvorima energije uticati na mrežu benzinskih stanica koje posjeduje “Galp”, kako će se razvijati potrebe kupaca u narednih 10 godina i kakav će to uticaj imati na njihov poslovni model.

Studenti FON-a predložili su strategiju transformacije “Galpa” u vodećeg snadbjevača električne energije za potrošače u Portugalu, kroz transformaciju benzinskih pumpi i adaptaciju ka električnim vozilima. Njihov tim je predložio uvođenje “Coworking” prostora na gradskim pumpama, nadogradnju postojeće aplikacije i partnerstvo sa Uberom.

Na osnovu dobrog razumjevanja energetske industrije i prepoznavanja putanje potrošača, Stojanović kao tim-lider i njegove kolege su osigurali prolaz u finale kao prvoplasirani tim iz svoje divizije. U finalu su osvojili srebrnu medalju, dok je prvo mjesto osvojio tim sa Univerzitet u Novom Južnom Velsu, a treće je pripalo državnom univerzitetu u Kanadi.

Stojanović je i prošle godine, sa kolegama iz tima, osvojio prvu nagradu na Svjetskom takmičenju u pronalaženju inovativnih naučnih rješenja, u veoma jakoj konkurenciji studenata sa Oksforda, Stenforda, Londonske škole ekonomije, Univerziteta iz Kine, Rusije…

The post Dragan Stojanović tim-lider vicešampionskog tima svjetskog takmičenja u oblasti energetike first appeared on BARinfo.

Predstavnici četrdesetak domaćinstava podsjetili su da se radi o jednom od najstarijih putnih pravaca na području Bara i da postoji sačuvana dokumentacija o njegovom probijanju iz 1931. godine. Pored okolnosti da uređenje svoje ulice čekaju četrdeset godina, predstavnici mještana istakli su da je kompletno komunalno opremanje naselja Kapljeva, kao i obližnjih djelova ove mjesne zajednice, tokom 60-tih, 70-tih i 80-tih isključivo bilo finansirano sredstvima građana, ističe se u dopisu dostavljenom Radio Baru i Bar Infu.

Predstavnici domaćinstava, od kojih neki imaju građevine koje datiraju sa početka prošloga vijeka, smatraju da su nakon nedavnog premjera Ulice Marka Sekulića i uvrštavanja njenog asfaltiranja u Program uređenja prostora za 2022. godinu otklonjeni svi formalni razlozi i da njihova očekivanja moraju biti konačno ispunjena.

 Mještani Kapljeve od predsjednika Stojanovića očekuju da u ime MZ Bar II nadležnom sekretarijatu uputi službeni dopis u kome će uređenje ovog putnog pravca istaći kao prioritet u odnosu na ostale javne radove predviđene za područje ove mjesne zajednice. 

Predstavnici mještana Kapljeve inicirali su da se sljedeće subote održi i otvorena sjednice Savjeta MZ Bar II na kojoj bi obrazložili svoje prijedloge u vezi razvoja ove mjesne zajednice. Oni su kao prioritetne aktivnosti za razvoj Polja predložili valorizaciju potencijala i očuvanje brda Volujice, hitnu sanaciju korita rijeke Rikavac, rekonstrukciju raskrsnice na magistralnom pravcu u naselju Čeluga, zahtjev za učešćem predstavnika ove mjesne zajednice u Koordinacionom tijelu za pripremu i praćenje turističke sezone na području opštine Bar, uspostavljanje dispanzera u prostorijama Mjesnog centra Tabije, kao i omogućavanje da u njemu službeno borave pripadnici Uprave policije i Službe zaštite.

Mještani Kapljeve iskazali su  podršku novoizabranom predsjedniku u njegovom nastojanju da unaprijedi rad MZ Bar II. Sugerisali su mu da svoje razvojne planove predstavi privrednicima čija preduzeća imaju sjedište ili posluju na području Polja.   

The post Mještani Kapljeve očekuju da se asfaltira Ulica Marka Sekulića first appeared on BARinfo.

Renomirano svjetsko takmičenje “Fashion can do better” održano je ovoga puta on line, od 20. januara do 3. marta, u organizaciji Londonske škole ekonomije i političkih nauka, a učestvovale su ekipe najprestižnijih svjetskih Univerziteta.

“Radi se o velikoj globalnoj nagradi za ideju koja se odnosi na smanjenje štetnih posljedica kod tekstilne proizvodnje i zagađenja vazduha. Ogromne količine tekstila, majica, farmerica, sada i onoga što se koristi u Covid bolnicama, se spaljuje. Mi smo došli do rješenja da, kroz proizvodnju pigmenta, odnosno zdrave boje od ekstrakta algi, doprinesemo ekološkoj tekstilnoj industriji i smanjimo CO2 emisije. Orjentisali smo se na Veliku Britaniju, koja je veoma popularna po modnoj, tekstilnoj industriji, u kojoj je emisija štetnih gasova velika, a planovi za tekstilnu proizvodnju sve veći. Mnogo ljudi u Londonu i njegovom prigradskom dijelu se, i prije korone, zbog toga razboljelo”, kazao je za Radio Bar i Bar info mladi, obrazovani, Dragan Stojanović, koji je objasnio kako je u okviru Fakulteta organizacionih nauka formiran “Case study club”, čiji članovi su učestvovali i osvajali nagrade na brojnim međunarodnim takmičenjima.

“Upravo je klub oformljen sa ciljem da se takmičimo i pokažemo da i mi, sa Balkana možemo da se u znanju i nauci takmičimo sa kolegama iz Stenforda, Oksforda i drugih poznatih Univerziteta i da napravimo rješenja, kao što se ovoga puta pokazalo, i bolja od njih. Klub je osnovala prof. dr Vesna Damjanović, sa idejom da, kako ona to voli da kaže ‘Moramo da napravimo srpski Oksford’”, ističe Gagi Stojanović.

Troje, od petoro članova šampionskog tima, su iz Crne Gore – uz Dragana Stojanovića, liderka Zorana Dulović iz Kolašina i Tamara Đorđević iz Podgorice. Sergej Stanišić i Mina Petrović su Beograđani. Klub FON- a već iza sebe ima nagrade na međunarodnim takmičenjima, a prije nekoliko godina osvojili su prvo mjesto u Kanadi, kada su pobijedili sa idejom koja se tiče tržišne ekonomije. Zbog sjajnih rezultata primio ih je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić, a najnovije priznanje iznova je pobudilo veliku medijsku pažnju. Narednih dana sjajne studente očekuje prijem kod visokih državnih zvaničnika.

“Uvijek ovakve nagrade izazivaju veliku pažnju, jer tim sa Balkana osvaja prva mjesta na velikoj svjetskoj sceni. Meni, takođe, puno znači  nagrada, jer sam se, čim sam počeo da studiram učlanio u Case study, i već dvije i po godine, sa svojim drugarima radim na brojnim sličnim projektima i učestvujemo na mnogim svjetskim takmičenjima. Sada je taj rad krunisan ovom velikom  nagradom”, ispričao nam je Stojanović, čija je sestra Tamara, takođe, uspješan  student Građevinskog fakulteta u Beogradu.

“Ovu nagradu posvećujem mom nedavno preminulom ocu Jovanu, koji je uvijek bio ponosan na naše uspjehe, i mogu samo da zamislim koliko bi sada bio srećan i preponosan na ovo što smo uradili”, zaključuje sa suzama u očima Dragan Gagi Stojanović.

Pred Gagijem i njegovim kolegama sa Fakulteta organizacionih nauka u Beogradu, već narednog mjeseca je novo takmičenje u rješavanju “studija slučaja” u Budimpešti.

The post VIDEO: Student iz Bara Dragan Stojanović svjetski šampion u znanju first appeared on BARinfo.