Poslije relativno kratkog rada u prosvjeti, Draško se posvetio privatnom biznisu, u čemu je bio veoma uspješan.  

Napisao je nekoliko knjiga, od kojih je najznačajnija “Hodio sam Svetom zemljom”. Međutim, ni u jednoj od njih nema njegove biografije. I to govori o Draškovoj skromnosti. Ipak, ostalo je zapisano: “Dok su radili u Zvorniku (Milena kao sanitarni inspektor saveza i Peko kao načelnik odjeljenja za prosvjetu i kulturu), rodilo im se prvo dijete, sin, Dragiša Draško, 12. februara 1956. godine.”

Djetinjstvo i mladost proveo je u barskom naselju Popovići, prvo u čuvenoj Naftinoj zgradi, a potom u svojoj kući koju je njegov otac izgradio na brdu udaljenom 200 metara od zgrade u kojoj su do tada živjeli. U toj kući Draško je i preminuo danas na pravoslavnu Novu godinu, iznenada, dok je poslovao u avliji. Bio je dobar, plemenit čovjek, Barani su govorili: dobrodušan. I čazben, „učinjen”. Lijepo ga je bilo sresti i sa njim porazgovarati.

Dvadesetak posljednjih godina uglavnom je živio u svojoj kući u Topoli, a samo je zimi dolazio u Bar.

Trostruki je hodočasnik Svete zemlje, Jerusalima i Hristovog groba. Bio je ponosan na svoj hadžiluk. Njegova neprofitna, izdavačka kuća, koja je mnoge pisce, posebno početnike, zadužila, zove se upravo „Jerusalim”. Prije dvadesetak godina u njegovoj porodičnoj kući desetak barskih intelektualaca osnovalo je Srpsko prosvetno društvo, koje je dugo godina organizovalo mnoge kulturne manifestacije u gradu, kao i Svetosavske i Vidovdanske akademije.

Ostaće upamćeno i da je bio prvi trener Ženskog odbojkaškog kluba „Mornar”, kao i sekretar muškog Odbojkaškog kluba „Mornar”.

Za njim posebno tuguju četiri njegove dame: supruga Dragica, kćerke Milica i Ana i sestra Lovćenka Lola. 

Draško Šoć biće sahranjen u ponedjeljak, 16. januara, u 15 časova, na gradskom groblju Gvozden brijeg.

The post In memoriam: Dragiša Draško Šoć first appeared on BARinfo.

Po njegovim riječima, “ideja o osnivanju izdavačke kuće rodila se dosta davno, a nastala je kao prosvjećenost koja se rodila na brojnim putovanjima, i u susretima sa različitim kulturama”.

“Sada je teško vrijeme za književnost i književnike. A talenta uvijek ima. Interesantno je da sam se nakon radijske i profesorske karijere upustio u ovu priču. Ideju za brojna djela dobio sam na proputovanjima, a zaista ima u našoj zemlji pisaca koji svojim britkim perom znaju da prenesu emociju kod čitalaca. Prilikom osnivanja izdavačke kuće uslov je bio da se knjige objavljuju na srpskom jeziku. Međutim, moram istaći da smo otvoreni za sve ideje, i pisce svih uzrasta i generacija. Za svega nekoliko godina izdali smo dosta kapitalnih djela koje se rado čitaju.Važno je istaći da nikakvog profita nema. Knjige se daju autorima, poklanjaju školama, bibliotekama”, kaže Draško Hadži Šoć.

U studiju Radio Bara, kao gost, uz Šoća, bio je i naš poznati književnik Šeki Musić, koji usko sarađuje sa ovom izdavačkom kućom. Za iskusnog pisca, poezija i proza predstavljaju ljubav za sva vremena.

“Književnost vam uđe u krv, u svaku sporu života. I od nje ne možete pobjeći. Često, i to ne samo na kniževnim večerima, citiram stihove nekih od velikana. I pritom ne mislim samo na velikane svjetske poezije i proze. Zateknem sebe, takođe dosta često, da mi u običnom razgovoru, kada se okupi naše društvo, onako iz glave izleti i poneki stih. I to baš pisaca koji su svoje povjerenje ukazali ovoj izdavačkoj kući. To i jeste pokazatelj, da i u našoj zemlji, ali i okruženju ima talentovanih pisaca. Velika mi je čast da sarađujem sa Draškom i svim tim ljudima”, naglašava Musić.

Veliki problem današnje kulture, po ocjeni naših sagovornika, jeste i to što se svi vežu za određene “esnafe”, ma kakvi oni bili. Izgubila se kolegijalnost i strast da se ponekada učini i nešto dobro nekome drugom.

„Na ovim našim prostorima jednak je broj pisaca i čitalaca, mnogi čitaju sami sebe. Zbog članova porodice koji ne čitaju, oni su ponekad i ljuti, pa čitaju svoja dijela i po nekoliko puta. Naš pisac jedva čeka da se negdje ‘utrpa’, najbolje u svoju etničku grupu, neku vrstu nacionalnih kanona. Najjednostavnije je da se osnuje društvo pisaca, ili se ‘prišlepaju’ nekoj političkoj stranci. Na žalost, nisu mnogi političari upoznati sa kulturnim zbivanjima, tako da su mnoga dešavanja na kulturnom nebu prepuštena amaterima i tako je u mnogim centrima za kulturu“, ogorčen je Musić.

Draško Hadži Šoć je dao odgovor i na pitanje koje mu mnogi u neformalnom razgovoru postavlju – odakle ideja da se izdavačka kuća baš nazove „Jerusalim“.

„Znate, na mojim proputovanjima sam četiri puta obišao Jerusalim, posjetio sam na desetine tih najvećih svetilišta koje postoje na planeti. I onda vam kažu, između ostalog, da je jedan belefitni manastir na Galilejskom jezeru posjetio Karl Majl. Bio je tu i Mark Tven, obilazio Svetu zemlju. U nekim intelektualnim krugovima u Americi pitali su ga zašto, kao izvanredan pisac, nije napisao neki putopis, a on im je odgovorio kako smatra da u ljudskoj terminologiji i značenju poimanja ljudske svijesti na svim jezicima ne postoji adekvatni termin kojim se može opisati što se tamo doživi. Ista je situacija bila i sa mnom. I zato baš ‘Jerusalim’. Dok god budem imao snage i mogućnosti, baviću se ovim poslom. Ne zbog sebe. Nagrade i priznanja me ne interesuju. Niko od naših autora nije predao nijedno svoje djelo na neki konkurs. Ne živimo od pohvala i tapšanja po ramenu, stvaramo za generacije koje dolaze“, zaključio je razgovor za Radio Bar i Bar Info Draško Hadži Šoć.

The post Draško Hadži Šoć: Stvaramo za generacije koje dolaze first appeared on BARinfo.