Ovo dokumentarno ostvarenje kombinacija je igranog materijala iz sadašnjosti, video-snimaka koji datiraju s početaka devedesetih i arhivskih fotografija oživljenih uz pomoć vještačke inteligencije. Riječ je o emotivnom podsjećanju na ljude i događaje u posljednjih 50 godina kulturno-umjetničkog života Bara, pri čemu je najjači utisak, očekivano, izazvalo “pojavljivanje” ljudi koji nisu među živima. 

Iako zvanično kao dvojac potpisuju scenario, režiju, obradu zvuka, slike i videa, snimanje, foto i video dokumentaciju, jasno je da je dio oko prikupljanja i odabira materijala, pisanja scenarija i naracije pripao Miloviću, a sve vezano za vizuelni i audio dio je odradio Senić.

Poznati barski autor videa, kratkih filmova i dokumentarnih serijala, Dejan Senić, nije krio zadovoljstvo realizacijom projekta.

“Izuzetno sam kao koautor zadovoljan konačnim proizvodom, jer smo dodali još jednu kocku u mozaik ‘kulture sjećanja’, neophodne za svaki grad koji drži do sebe. Bio je vrlo težak višemjesečni posao, pošto je trebalo faktički ni iz čega prikazati istoriju dugu 50 godina institucije koja je među najvažnijim u gradu. Željko je kontaktirao mnoge ljude i na njemu znane načine pronalazio stare fotografije koje su potom oživljavane AI tehnikom, a nakon toga i gotovo izlizane i uništene video snimke na VHS kasetama koji su najprije ‘dešifrovani’ u smislu prepoznavanja ko je ko, kad i gdje, zatim obrađivani i prilagođavani za namjenu.

Odmah na početku smo se nas dvojica dogovorili da to treba da bude nešto poput velikog ‘Baroskopa’, serijala kojeg smo radili za Instagram, samo sa mnogo većom dozom konkretnih podataka i detalja. Pošto zbog nedostatka materijala nismo mogli stvarati vremenski kontinuum u filmu, odlučili smo za prostorni, pa smo kao vezivno tkivo ubacili dvoje mladih koji obilaze mjesta gdje su se organizovala razna kulturna dešavanja, i gdje se kroz flash-back vraćaju slike iz prošlosti.

U samom finišu rada, posebno je bilo teško napisati naraciju na nekih šest-sedam strana, ali konkretnu i što je moguće koncizniju, i tek je neka treća verzija nakon silnih skraćivanja bila upotrebljiva za film. Onda je na red došao moj posao uklapanja naracije sa materijalom kojeg smo imali, sa specijalizovanom muzikom, sa živim kadrovima kamere i drona, a da se našalim, posebna muka je bila zaustaviti Željka koji je tražio da se ubaci ‘još ova fotografija ili još ovaj video’… Na kraju, izašao je film malo duži nego što le planirano, ali je dinamika kadrova takva da čitavih 25 minuta drži pažnju“, rekao je Dejan Senić.

Producent filma je, naravno, Kulturni centar Bar, a direktorica preduzeća mr Aleksandra Grabež kaže da je “možda najljepša njegovaq vrijednost to što ne govori samo o onom što je bilo, već pokazuje koliko jedan grad može da živi kroz kulturu, ljude i uspomene koji ostaju iza njih“.

“U filmu se na poseban način spajaju prošlost i sadašnjost, svaka fotografija, sjećanje i zabilježeni trenutak podsjećaju koliko je Kulturni centar bio važan za generacije Barana. Kroz njegovih 50 godina mijenjali su se ljudi, vrijeme i okolnosti, ali je ostala ista ideja da kultura bude mjesto koje okuplja, povezuje i ostavlja trag. Zato ovaj film nije samo podsjećanje na jednu ustanovu već na jedan dio identiteta Bara. On čuva uspomenu na ljude koji su stvarali kulturni život grada i na trenutke koji mnogi pamte, ali će ih sa ovim filmom moći sačuvati i za one koji dolaze“, istakla je za Radio Bar i Bar Info mr Grabež.

Jedan od likova koji se najčešće pojavljuju u ostvarenju, u raznim ulogama, ujedno je i jedan od simbola razvoja Kulturnog centra – glumac Dragiša Simović, danas penzioner.

„Kao dugogodišnji radnik Kulturnog centra znam da je ta arhivska građa neuredno čuvana, ali je Željko, hroničar grada poznat po svojoj upornosti, prikupio dovoljno materijala da uradi kapitalni projekat za Opštinu i Kulturni centar, a naš sineasta Dejan bio kreativno jak da njegove zamisli sprovede u djelo. Negdje je zapisano da se vrijeme ne pamti po dužini, već po tragovima u njemu. Nije jednostavno kulturno bitisanje jednog grada, hronologije i višedecenijske sadržajne odjeke pretočiti u film od 25 minuta. Ovaj i ovakav film mogao je trajati i duže zbog svih onih ljudi koji su obilježili jedno vrijeme i prostore pod Rumijom, ali i zbog barskog jedinstvenog univerzalnog sopstva. Ipak, ukazalo se na prebogate programske riznice, na višeslojne, višeznačenjske i visokokvalitetne kulturne domete sa kojima se samo rijetki gradovi mogu pohvaliti. Bar jeste jedna osobena rijetka biljka koja se treba pažljivo njegovati. Lično sam zahvalan autorima što će ovim sjajnim filmskim zapisom istgrnuti iz zaborava i sačuvati veliki trud i napor kreativnih neimara Kulturnog centra za neko, nadam se, bolje vrijeme koje dolazi“, istakao je za Radio Bar i Bar Info Simović.

Zanimljivo, naslov filma “438.300 sati” (pedeset godina iskazano u satima) nije puno pominjan u crnogrskim medijima, već je u člancima i video prilozima notiran po kolokvijalnom, radnom naslovu “Pola vijeka Kulturnog centra Bar“.Za AI restauraciju i animaciju fotografija bio je uglavnom zadužen Marko Senić, naratorka filma je Silvija Vukelić, mladi par koji vodi gledaoca od mjesta do mjesta su Masimo Milović i Teodora Radević. U filmu su korištene fotografije i video snimci Anta Bakovića, Foto studija Petović – Media Pro, Radio Bara – Bar Infa, portala Feral, iz arhive Kulturnog centra, kao i iz privatnih kolekcija ljudi koji su sačuvali dragocjene uspomene na posljednjih pet decenija kulturno-umjetničkog života u Baru. 

The post 438.300 sati – film o 50 godina stvaranja kulture i umjetnosti first appeared on BARinfo.

Čekala se “Hasanaginica”.

I danas je uvriježeno mišljenje da je to najbolja predstava u produkciji “Barskog ljetopisa” ikad, ujedno i jedna od najboljih na manifestaciji za svih 38 godina.

Rukovodstvo Kulturnog centra Bar, na čelu sa direktorom Mićom Orlandićem, odlučilo se da Festival u sumornoj svakodnevici bude istinska luč spajanja zdravomislećih i slobodoumnih umjetnika iz regiona, pa su za ovu prilično skupu predstavu ušli u koprodukciju sa Kulturnim centrom Novog Sada i Teatrom “Kult” iz Beograda. Isplatilo se.

Prostor ispred Ljetnje pozornice u Starom Baru ispred tzv. Arhiepiskopske palate bio je krcat, a sama bina na idealnom mjestu u tvrđavi, ispod zidina i kamenog stepeništa, a iznad podzemnih laguma. U naslovnoj ulozi briljirala je Varja Đukić, koja je u jednom trenutku balansirala na samoj ivici zidina, visoko iznad glava publike, lelujalući se pod naletima sjevernog vjetra, tako da se prisutnima stegla knedla u grlu u strahu da ne padne sa tih drevnih, vremenom oglodanih kulisa.

Izvanredna glumačka podjela, na tekst Ljubomira Simovića, uz muziku Zorana Hristića, učinila je predstavu impresivnom kreacijom: pored Varje, Miša Janketić kao Hasan-aga, Predrag Ejdus kao beg Pintorović, brat Hasanaginice, Branka Petrić kao Hasanaginicina majka, Enver Petrovci kao Ahmed, povratnik iz bitke, Ljiljana Krstić kao Hasanagina majka nakon čije rečenice: “Hasan-aga, budalo, zar ne vidiš da je mrtva” nije bilo osobe koja se usudila uhvatiti dah u publici. Na kraju Hasan-agin završni monolog, poslije čega nekoliko ogromnih trenutaka kristalno čiste tišine, koju su zamijenili frenetični aplauzi.

I dešavanja pred taj svečani događaj su bila predstava za sebe. Na jednoj od proba neposredno prije generalne, glumac Enver Petrovci je, po zamisli režisera Źage Mićunovića, trebao da uđe na scenu sa strane kroz kaldrmu kao dio vojske koja se vraća iz rata. Konja nije bilo, pa je Enver jahao na magarcu do bine. Međutim, nije se računalo na to da će “svjetlosni top” od 3.000-4000 vati najednom biti uperen u životinju i da će ona potpuno pomahnitati. Magarac se počeo propinjati i bacio Petrovcija u stijene. Otkrilo se da je slomio nogu. Ali nije odustao od predstave, to nije dolazilo u obzir. Igrao je sa štakama.

Igrali su i Nenad Stojanovski (efendija Jusuf, Hasanagin savjetnik), Branimir Popović (Suljo), Igor Filipović (Musa), Mladen Nelević (Huso), Milo Miranović (prvi baštovan), Bojan Dimitrijević (drugi baštovan). Scenograf je bio Geroslav Zarić, a kostimograf Ljiljana Dragović. Za scenski pokret bio je zadužen Ferid Karajica, dok je lektor bio Radovan Knežević.

Uspjehu predstave svakako je izuzetno doprinijela i činjenica da su se glumci dugo spremali za nju upravo “na licu mjesta”, u starobarskoj tvrđavi. Svi su ih Starobarani znali i pozdravljali, a kod Riza i njegove Vete je bila baza za poslijeponoćne ćevape.  

Ugledana “Politika” je u kulkturnom dodatku tada pisala da je pred 800 gledalaca briljirala glumačka ekipa predvođena Varjom Đukić i Mišom Janketićem, te da je “Hasanaginica često pretakana u predatvu, ali nikada nije igrana u prirodnom ambijentu za nju kao što je ovaj”.

Godinama kasnije, Varja Đukić se odlično sjećala “Hasanaginice”, s neskrivenim ponosom što je bila dio ekipe: “Bila je to prva produkcija koja se zasnivala na suigranju, što je neobično jer je to bilo vrijeme kulturnog razlaza. U vrijeme kulturnih, pozorišnih, glumačkih i drugih razlaza sastavljena je ekipa koja je mogla da igra zajedno, i to veoma dobro. Bilo je jako značajno što je ‘Barski ljetopis’ u smislu te saradnje bio pionirski. Nije se to dešavalo ni u produkcijama ‘Budva grad teatra’.

Za ‘Hasanaginicu’ je veoma osmišljeno napravljena scena u Starom gradu, dolje na Gavadoli. Preko puta je bila publika koja je bila smještena stepenasto, udobno, u smislu vizure (mogla je da vidi čitavu scenu). Bili smo jako vezani za ambijent Starog Bara. Prirodno je da se tu igra ‘Hasanaginica’, pod vedrim nebom, gdje se čuju razni prirodni zvukovi, vide se mjesec i zvijezde. Radili smo Simovićevu ‘Hasanaginicu’ koja je za mene najljepša verzija. U nekim izvedbama Hasanaginica ima nekoliko starije djece, a u ovoj samo jednu bebu. Zauvijek ću se sjećati scene kad Hasanaga iz te svoje muke i nekog straha od kraja odvaja Hasanaginicu od njihovog djeteta. Nenad Stojanovski, predivan makedosnki glumac, jedan od najljepših glumaca s kojim sam imala priliku u životu da radim, koji je, nažalost, umro poslije nekoliko godina, igrao je ulogu savjetnika. Ja moram da se oprostim od svog djeteta, a on Hasanagu savjetuje da ne čini to što čini, ali je prinuđen da mi to saopšti. I u  trenutku potpune obeznanjenosti, on me uzima u naručje i odnosi. Ali Nenad je morao da ide preko nekog kamenja i to je bila fizički najzahtjevnija scena u predstavi. I samo se sjećam kako sam bila sigurna u Nenada, jer sam znala da ništa ne može da mi se desi.

Čitav kraj oko starobarske tvrđave živio za taj naš projekat. Čekali su nas da završimo s kasnim večernjim probama da idemo zajedno na ćevape i vrući hljeb, dolje u glavnoj starobarskoj ulici. Jako je dragocjeno u životu nekog pozorišta ili predstave kad ima tako snažnu vezu sa stanovništvom kome gravitira.

Prije nekoliko godina, u jednoj crnogorskoj čitanki, pored pjesme ‘Hasanaginica’ vidjela sam ilustraciju iz predstave u kojoj igraju Alma Prica i Mustafa Nadarević. Poslala sam reditelju naše predstave Branislavu Mićunoviću poruku: ‘Je li moguće da nema pomena o našoj predstavi u našem udžbeniku?’ Ali mislim da je to krivica i ‘Barskog ljetopisa’ i svih nas jer ne držimo do sopstvene tradicije“, govorila je Varja Đukić.

Doajen barskog glumišta Dragiša Simović dijeli Varjino mišljenje o spektakularnosti predstave. On je tada, u ime Kulturnog centra, bio zadužen za “koordinaciju svega i svačega”.

“To je najbolja, ali i najskuplja i najkompleksnija predstava, jer je reditelj Źaga Mićunović mogao da bira glumce sa ex Yu prostora… Divna bina desno od ulaza, a kulise dio starog grada, sve se uklapalo. Međutim, najluđa stvar se desila dan uoči premijere – postojala je scena u kojoj se iz pravca ulaza u grad na magarcima vraćaju ratnici, među njima Enver Petrovci, nevjerovatni makedonski glumac. Bio je mrak, a nepažnjom rukovodioca svijetla Milija Malovića magarca je najednom uz jak zvuk obasjao snažan snop svjetlosti, tzv. ‘top’, on se unezvjerio, potpuno poludio od straha, i u punom trku bacio Envera u neke zidine. Pritrčali smo, izvukli ga iz škripine i vidjeli da je polomio desnu nogu.

Poveo ja Envera u ambulantu, pa u bolnicu, stegoše mu nogu, ali džabe, vidim da tu nema igranja. Zato ga sjutra ujutro odvedem u Budvu kod čuvenog Radulovića da mu namjesti to ako može. Dođemo ispred Pošte đe je Radulović inače radio, i u kolima ispred zgrade on mu poteže nogu, kvrcnu, namjesti je i posla nas kod kćerke da mu napravi udlagu. E, takav Enver je te iste noći igrao predstavu, spuštajući se niz skaline kao pravi ratnik sa štakama.

Probe su, inače, počinjale u Starom gradu noću i trajale do 1, 2 po ponoći, a plemeniti ćevapdžija Rizo Dreković nas je čekao da jedemo. Raspirivao bi roštilj oko jedan i po, mi bi mu nekako poslali glas kad dolazimo, pa bi jeli i pili do zore i onda išli na spavanje”. 

Tog ljeta „Hasanaginica“ je, osim u starobarskoj, odigrana u još dvije znamenite tvrđave, budvanskoj Citadeli i novosadskom Petrovaradinu.

The post FOTO, VIDEO: Tri decenije od velike Hasanaginice: Glumačka elita u produkciji Kulturnog centra first appeared on BARinfo.

Dodijeljene su nagrade za aforizam, satiričnu priču, satiričnu pjesmu, najbolju knjiga između dva festivala, najbolju karikaturu, a dodijeljene su i specijalne plakete.

Plakete za poseban doprinos afirmaciji crnogorskog humora plakete dodijeljene su i Muratu Ćoroviću, književniku iz Bijelog Polja, te posthumno Janku Vujisiću, književniku.

Nagrade i priznanja biće uručena na završnoj festivalskoj večeri 28. decembra u sali Centra za kulturu u Danilovgradu.

The post Plaketa za poseban doprinos afirmaciji crnogorskog humora Dragiši Simoviću first appeared on BARinfo.

Znakovitim Proglasom knjaza/kralja Nikole, ispred Cetinjskog manastira, uoči proglašenja najznačajnijeg pravnog djela u istoriji Crne Gore – Opšteg imovinskog zakonika, u interpretaciji glumca Dragiše Simovića i pratnju hora „Antivari musica“, pod dirigentskim vođstvom mr Mira Kruščića, potpomognutog izvanrednim trubačem Urošem Sučićem i pijanistkinjom Jelenom Dobrković, sinoć je započela promocija kapitalnog četvorotomnog djela akademika, prof. dr Zorana Rašovića „Knjaz Nikola i Valtazar Bogišić“, koja je u punom smislu bila istinska svetkovina pravne misli, naše tradicije, kulture, duhovnosti i identiteta.

„ Crnogorci! Uvodeći u život ovaj građanski zakonik i dajući mu snagu, ja vam zapovijedam, svima i svakom, da mu se pokoravate. Pred ovim zakonom da umukne svačija volja, a neka se čuje samo volja njegova, volja zakona. Iz njega, neka se razlijeva pravda na sve one koji pravo čine, a nek se pod njegovom snagom krše i lome svi koji mu se opiru, koji krivo čine. On, nek’ je moćna zaštita nevinosti koja je u opasnosti da postrada, a neumoljiv bič nasilju i samovolji, koja od obijesti ili zlonamjerno, ‘oće zla da čini. Od svih vlasti, a naročito od sudija, najstrožije zahtijevam da su strogi i savjesni vršioci zakona, i da u primjeni zakonskih određenja, ne gledaju ni ko je ko, ni ko se kako zove, ni kog je roda i plemena, ni koji položaj zauzima, ni kojim se krstom krsti, ili se ne krsti“- knjaz/kralj Nikola Petrović.

Veliki vladar i naučnik svjetskog glasa, doktor filozofije i prava, Valtazar Bogišić, ostavili su nam u nasljeđe Opšti imovinski zakonik, koji je postavio temelje pravnog života u Crnoj Gori, doprinio prepoznatljivosti njenog nacionalnog i državnog identiteta i transformaciji iz zaostale u naprednu državu, približavajući je i svrstavajući je u red drugih modernih, evropskih zemalja. Akademik Rašović je posvećujući svoj plodan, višedecenijski naučni rad istraživanju djela i ličnosti Valtazara Bogišića i kralja Nikole, na čiji je poziv došao u Crnu Goru i radio na Zakoniku 16 godina, njihovim međusobnim vezama i saradnji koja je trajala gotovo četvrt vijeka, podigao spomenik zahvalnosti dvjema istorijskim ličnostima, ali i ostavio trajan legat i zavjet sadašnjim i budućim generacijama, složili su se učesnici promocije, koji su predstavili barskoj publici ovo monumentalno djelo – prof. dr Branislav Radulović, predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore, dekanica Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore, prof. dr Aneta Spajić, akademik i prof. dr Šerbo Rastoder.

U ime domaćina, obratili su se predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević, zahvaljujući čijoj podršci je naš grad imao privilegiju i čast da predstavi ovo djelo i iznova, na najljepši način „iščitava“ našu slavnu istoriju, i Kulturnog centra, upravnica Zavičajnog muzeja dr Anastazija Miranović.

„Djelo akademika Rašovića je kruna izdavačke djelatnosti Udruženja pravnika, koje obilježava devet decenija postojanja, a nema boljeg i ljepšeg mjesta na kojem možemo u Baru govoriti o njemu i ovoj temi, od Dvorca kralja Nikole. Opšti imovinski zakonik je jedan od najvažnijih spomenika pravne kulture i svojevrsni temelj crnogorskog zakonodavstva, koji, uz Stegu i Danilov zakonik, predstavlja vrhunac viševjekovne zakonodavne tradicije naše države, ali i govori u prilog njene samobitnosti, suverenosti i vjekovnog trajanja Crne Gore, njene posebne kulture, osobitosti i državotvorne tradicije“, kazao je predsjednik barske Opštine, Dušan Raičević.

Dr Anastazija Miranović istakla je da Opšti imovinski zakonik Valtazara Bogišića, vrhuni na crnogorskom identitetskom pijedestalu, predstavljajući esenciju duha/bila/bića Crne Gore, kao svojevrsno kulturno dobro u bogatoj riznici naše kulturne i pravne baštine.

„U svojoj dugoj istoriji, bastalo je Crnoj Gori da fascinantno zabljesne, snažnim, identitetskim stigmatima dostojanstva, umnosti, hrabrosti i znanja, i da čojski pronosi junačke i kulturološke luče, što diviše svijet. I, baš kao nekad, kada su se u Baru, pod divljom narandžom ljetnjikovca Petrovića, kralj Nikola i Valtazar Bogišić družili, besjedili i, nerijetko, donosili značajne odluke po sudbinu Crne Gore, večeras nas je na istom mjestu, okupio akademik Rašović, da se zahvaljujući njegovom antologijskom djelu, podsjetimo ko smo i što smo, i koliki duboki zdenac pravnog i svekolikog znanja (iz kojeg bi trebalo češće da zahvatamo) su nam u amanet ostavili dvojica velikana… Opšti imovinski zakonik nije puki pravni akt koji sabira domaća i inostrana pravna znanja i iskustva, već višeslojno djelo u koje su ukorijenjeni mentalitetski kod, tradicionalne, običajne matrice ponašanja, multikulturna prožimanja i usvojeni svjetonazori. Sve je to u konačnici rezultiralo grandioznim djelom, bez kojeg ne bi bilo današnje Crne Gore“, kazala je dr Miranović.

Djelo prof. dr Zorana Rašovića, na 2.600 strana, sa preko 120 dokumenata i, do sada, neobjavljene prepiske knjaza/kralja Nikole i Vlatazara Bogišića, koji je bio i ministar pravde, jeste, kako je podcrtao predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore, prof. dr Branislav Radulović “na neki način i svojevrsna kodifikacija cjelokupnog stvaralaštva autora”.

Dekanica Pravnog fakulteta, prof. dr Aneta Spajić, podsjetila je da je profesor Rašović kroz četiri decenije rada na fakultetu obrazovao više od 40 generacija pravnika, ali je uporedo konstantno istraživao, pisao brojne knjige, koje su najvažnija pravna literatura ne samo na našem, već i univerzitetima u regionu, a sa posebnim nadahnućem, kazala je, proučavao je ličnost i djelo Valtzara Bogišića.

„Bogišićevo djelo danas živi kroz djelo profesora Rašovića, kao posebno blago za pravničku struku u Crnoj Gori. Iako je, kao čin zahvalnosti, Valtazaru Bogišiću podignut spomenik na Pravnom fakultetu 2002. godine, najposvećeniji i najnadahnutiji postament mu je podigao upravo profesor Rašović“, istakla je dekanica Spajić, koja je izrazila nadu da će ovo izuzetno djelo, koje nam u legat ostavlja akademik Rašović, pravna struka znati da koristi kao trajnu inspiraciju za dalje istraživačke poduhvate.

„Akademik Rašović nam je, svjestan značaja Bogišićevog, i djela kralja Nikole, približio sveukupne društvene, političke, kulturne i pravne prilike u ondašnjem vremenu i do kraja rasvijetlio odnos vrhunskog intelektualca i vladara“, kazao je na predstavljanju akademik Šerbo Rastoder.

„Jedan vladar, koji je na tronu bio tako dugo i koji je u biti bio apsolutista, izabrao je najboljeg, možda i boljeg od sebe, da bude ministar pravde, radi na zakoniku i obavlja mnoge druge značajne funkcije, i tom smislu iz ovih knjiga treba da uče svi budući vladari, jer izabrati boljeg i pametnijeg od sebe, jeste umijeće vladanja. Sa tog aspekta imam izuzetno poštovanje za knjaza/kralja Nikolu, a ovo djelo profesora Rašovića je kulturna vrijednost i svojevrsna značajna kulturna činjenica“, naglasio je akademik Šerbo Rastoder. 

Autor, akademik Zoran Rašović, izrazio je posebno zadovoljstvo što se promocija djela „ Knjaz Nikola i Valtazar Bogišić“, održava u Baru i Dvorcu, u kojem su se sastajali i donosli važne odluke dvojica velikana, i mjestu gdje je po drugi put održano javno čitanje Opšteg imovinskog zakonika.

„Moje ushićenje i radost su večeras posebno izraženi, jer smo u gradu između najljepšeg mora i najljepšeg jezera, lučkom i gradu sunca, prepoznatljivom po multietničkom skladu, gradu koji je naša direktna veza sa svijetom, ispod Rumije, Lisinja, Sutormana i Volujice, gradu Pristana i Stare masline, zaštićenom Svetim Jovanom Vladimirom, gradu Ljetopisa popa Dukljanina i Barskog ljetopisa, ispred zdanja koje odiše harmonijom, tradicijom i ljepotom, u kojem su stvarane i ispričane mnoge istorijske priče. Ovdje je ministar pravde Valtazar Bogišić, sin dične dubrovačke oblasti, 1893. godine podnio izvještaj knjazu Nikoli o stanju pravde u Crnoj Gori i predložio crnogorskom suverenu niz zakona koje bi trebalo donijeti, kao i način na koji bi trebalo urediti sudove i sudske procese“, kazao je, između ostalog, u nadahnutoj besjedi profesor Rašović, koji je izrazio uvjerenje da se ovim djelom o tako moćnim ličnostima i njihovim dometima, simbolično i sadržajno povezuju crnogorska pravna nauka i kultura uopšte.

Riječi knjaza/kralja Nikole sa početka ovog  teksta, i danas moćno i opominjuće odjekuju. Nužno je podsjetiti ih se i pridržavati, jer, kako je govorio akademik Mijat Šuković „pravo mora imati, ne samo političko – socijalnu, već i etičko – vrijednosnu dimenziju“.

U tom smislu je, nesporno grandiozno djelo akademika Rašovića, još veće, i osobiti amanet savremenim i budućim generacijama, a sinoćnja promocija prvorazredni kulturološki događaj.

The post VIDEO: Djelo akademika Rašovića – amanet sadašnjim i budućim generacijama first appeared on BARinfo.

Po tradiciji koja živi više od četiri decenije, manifestacija je i ovoga puta  bila emotivna i posjećena. Scenario kulturno-umjetničkog programa režirao je glumac Dragiša Simović, koji je snažnim dramskim nabojem oduševio publiku. Izvanredan doprinos dale su i glumice CNP-a, Ana Vujošević i Jelena Minić, a program je vodila Nikoleta Dabanović. Muzički pečat događaju dao je kamerni hor “Antivari musica” iz Bara, pod dirigentskim vođstvom mr Mira Kruščića, uz pratnju sopranistkinje Aleksandre Vojvodić Jovović. Hor je izvodio antifašističke i partizanske pjesme, a posebnu emociju i ustajanje publike pobudila je himna “Hej Sloveni”.

“U ime 11 mladića i djevojaka strijeljanih na Belvederu, svake godine, na ovaj tužan dan, okupljamo se kao na hodočašću. Jedanaest krvavih crvenih košulja, jedanaest sudbina, jedanaest života, opomena su iz tog vremena, do dana današnjeg, i nakon 78 godina. Sanjali su bolje dane, a onda, u zoru 6. jula, bjesomučno, zločinački, kukavički, neprijateljski rafali okončali su njihove mlade živote i njihove snove”, emotivno je govorila Branka Nikezić, potpredsjednica Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, koja je, uz duboku počast, navela imena 11 mladih tragično stradalih rodoljuba.

Naglasila je da je ovo opomena i nauk Crnoj Gori, do dana današnjeg, da ova država ne može naprijed bez dobrih međuljudskih odnosa, uzajamnog poštovanja, hrabrosti, odlučnosti i antifašizma. “Dostojanstvo je jedina adresa za našu budućnost. Ne dozvolimo da starije generacije, savremenici vremena pravde, jednakosti, bratstva i jedinstva, odlaze razočarani, u nevjerici da je njihov trud bio uzaludan”, poručila je Nikezić. Manifestacija je juče započela polaganjem vijenaca žrtvama na Belvederu u deset časova, a završena kulturno-umjetničkim programom u Starom Baru u 21 čas.

Veče je okončano čuvenim stihovima Rajka Joličića posvećenim “Orfejima Belvederskim” i izvedbom svevremenske pjesme “Samo da rata ne bude”, odličnog hora “Antivari Musica”.

Manifestaciji “U ime crvene košulje” prisustvovali su i predsjednik UBNOR-a i antifašista Bara, Đuro Marković i potpredsjednica Opštine Bar, Tanja Spičanović.

The post Da se ne nikad ne zaboravi – održana manifestacija U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

Na Festivalu su nagrađena talentovana djeca, mlade literate i recitatori, a žiri u sastavu Blaga Žurić, Branka Kovačević i mr Avdo Nurković, odlučio je da ove godine Povelju za umjetničko stvaralaštvo dodijeli dječjem pjesniku, pozorišnom i filmskom glumcu, našem sugrađaninu Dragiši Simoviću koji je dugogodišnji saradnik i voditelj ovih književnih susreta.

“Ovo je za mene velika nagrada. Učestvovao sam na brojnim festivalima, ali nigdje nije toplije nego u svojoj zemlji. Nagrade, kažu, nisu važne, ali svakom umjetniku koji iskreno stvara, od velikog su značaja”, kazao je za Radio Bar i Bar info dramski umjetnik Dragiša Simović.

Ova tradicionalna smotra poezije organizuje se povodom obilježavanja Svjetskog Dana knjige, sa ciljem da kod djece podstakne ljubav prema čitanju i ukaže na značaj knjige u obogaćivanju mašte i obrazovanju ličnosti.

The post Dragiša Simović dobitnik Povelje za umjetničko stvaralaštvo na festivalu Krilata Seošnica first appeared on BARinfo.

Komentarišući naslov “Vesna Medenica pokušala da se ubije”, Simović je istakao:

“Strašno je kad neko pokuša da oduzme sebi život.  Bivša predsjednica Vrhovnog suda svoju nevinost treba da  dokaže pred sudom, dakle, vidjećemo da li je kriva ili nije za djela koja joj se stavljaju na teret”, smatra Simović.

Kada je u pitanju naslov “Miloš naplaćivao odluke Vrhovnog suda?”, Simović podsjeća:

“Teška su vremena, plate i penzije su niske, ima mnogo nezaposlenih, a ovdje vidimo brojku 300.000 i skoro svakodnevno slušamo da se barata nekim izuzetno visokim ciframa, neko je nešto otuđio, nezakonito naplatio, recimo odgovarajuću odluku suda kao što je ovdje slučaj…. Sve to stvara loš osjećaj čitaocu, posebno onom koji jedva sastavlja kraj s krajem”, smatra naš sagovornik.

Kada je u pitanju naslov “Bratić zbog troškova otkazala posjetu Bijenalu”, Dragiša Simović ovaj potez ministarke Bratić vidi kao korektan, napominjući da poznaje mnogo svojih kolega koji su iz istog razloga otkazali putovanje u Veneciju.

Komentarišući naslov “Sedamnaestogodišnjak preminuo od posljedica korone” naš sagovornik je kazao: “Iako nas ubjeđuju da je ova posljednja varijanta virusa benigna,  ljudi umiru. Uz to, ovdje se radi o izuzetno mladoj osobi.  To je užasno.”

Brza vožnja, nepažnja ali i neispravni, stari automobili su, razlog čestih nesreća, nažalost, i sa smrtnim ishodom, kazao je Simović, komentarišući naslov “U teškom udesu na Jadranskoj magistrali poginuo muškarac”.

“Volim kad me zaustavi saobraćajni policajac, provjeri  isprave i upozori na oprez i poštovanje saobraćajne signalizacije”,  kaže Dragiša Simović.

The post Dragiša Simović: Žao mi je što na naslovnicama nema vedrijih tema first appeared on BARinfo.

Na početku razgovora bilo je riječi o djetinjstvu u Nikšiću, prvim glumačkim aktivnostima u tamošnjem Dječjem pozorištu, mirisu mastiksa u koga se zaljubio i “nikad nisam izašao iz tog mirisa”, radu u Titogradu, pa angažovanju u Osječkom pozorištu, i boravku na hrvatskom ostrvu Vis, u okviru Ljetnje škole glume, dok je posljednji dio priče vezan za specifičan način čitanja poezije (“nekad volim pjesnika i to što piše, pa ga je lako ‘iznijeti’, ali sam često i 15 minuta pred nastup dobijao pjesmu, pa se prilagođavao”), o predstavama “Balkanska carica” i “Palastura”, o Đoku Pavićeviću kome je zahvalan što pomaže kulturu, naročito teatar, ali i o plejadi mladih glumaca koji čekaju svojih pet minuta. 

Kada je došao u Bar, Dragiša je postao jedini zapošljeni u Kulturno-prosvjetnoj zajednici SIZ-a za kulturu, instituciji koja se bavila kulturom i umjetnošću grada. Pored ostalog, njegovo je bilo i učestvovanje u osmišljavanju raznih manifestacija povodom prigodnih datuma iz Drugog svjetskog rata, državnih praznika, dolazaka štafete mladosti…

“Najmanje se tu griješilo, mogućnost improvizacije je bila svedena na minimum. Poslu se pristupalo sa velikom odgovornošću i s puno ljubavi, pa smo se trudili da to bude što bolje. Vrlo studiozno su se birali učesnici, repertoar pjesama i glumačkih formi, konferansa… Danas se često govori da je bilo stroge kontrole, ali nije, a nije ni trebalo. Postojali su sastanci na kojima bi se raspravljalo, podijelili bi se zadaci i nikada nije bilo cenzure, niti kontrole, niti sam ikad ‘išao po mišljenje’. Ponekad bi neko nešto predložio da se ubaci, ali zaista bez ikakvih pritisaka se radilo”, govorio je Dragiša Simović.

Jedina stalna kulturna manifestacija početkom osamdesetih bile su “Crvene košulje”, u spomen na mladiće i djevojke koji su tokom rata strijeljani na Belevederu.

“Sve je rađeno sa puno pijeteta. Bilo je to prilično zahtjevno i više je imalo pozorišnu formu nego što je ličilo na uobičajeni NOB program. ‘Crvene košulje’ su uvijek pripremane studiozno po dva-tri mjeseca, bilo je dosta učesnika, priznatih crnogorskih glumaca, muzičara, pjesnika, i uvijek je neko od barskih uglednika držao besjedu. Velika bina je bila u maslinjaku, niže od groba sahranjenih mladića i djevojaka, niz padinu. Sjećam se jednih ‘Crvenih košulja’ iz osamdesetih, kad je učestvovala glumica Zlata Raičević, a ispred nje, u publici, sigurno 1500 ljudi. Noć, a masline imaju drugu boju pod snopom svjetala, antička atmosfera… ‘Košulje’ su režirali i Slobo Milatović, Blagota Eraković, Čedo Dragović… Premještao sam manifestaciju s lokacije na lokaciju dok se nije ustalila na sceni u Starom Baru”.

Međutim, za Dragišu je Bar uistinu saznao tek kad se prihvatio rediteljskog posla, sa djecom u OŠ “BJO”. “Kapetan Džon Piplfoks” iz 1985. godine ostaje upamćen kao istorijski momenat barskog dječjeg glumišta.

“U OŠ BJO je divan čovjek, Aco Pavićević, bio pomoćnik direktora. Malo je pomogao i oko zapošljenja moje supruge, bili smo prijatelji i on me zamolio da sa učenicima nešto pripremim, neki dramski komad, da oformim ozbiljnu glumačku sekciju. Pristao sam, ali je trebalo djecu pripremiti kroz glumačke radionice, tako je nastao Dramski studio ‘Duško Radović’. Selekciju smo radili čitavu školsku godinu, i nakon nje postavili predstavu ‘Kapetan Džon Piplfoks’. Napravio sam podjelu tako da budu svi uključeni ili kroz prvu postavu ili kroz alternaciju, nerijetko sam i dopisivao uloge samo da se što više djece nađe na sceni.

Bilo je tu veoma talentovanih dječaka, ali sam se odlučio da naslovnu ulogu, kapetana gusarskog broda dam djevojčici, Saški Šaranović (danas Leković – prim.aut.). Izdvajala se potpuno, bila je hipertalentovano dijete, pravo čudovište od talenta, dominirala je scenom, a takvo je ponašanje usvojila, pa se, pričali su u školi, i poslije proba tako ponašala, kao vođa. Mogla je sa lakoćom da bude vrhunska jugoslovenska glumica. Često sam mislio o toj djevojčici, sada je jedna divna dama, i uvijek mi je bilo žao što nije upisala Akademiju. Rekla mi je još tada da hoće, ali kad završi prvo ‘ovo što je sestra upisala’ (Spomenka, Pravni fakultet – prim. aut.).

Sreo sam je na jednom suđenju, imao sam neki saobraćajni prekršaj, i uvode me u kancelariju sudije. Vidim ja, nešto mi poznata ova žena u onoj togi sudijskoj, ali ne znam ko je. Tek kad je rekla: ‘Izvolite, čika Dragiša’, i kad sam vidio prepoznatljivi osmjeh, shvatio sam o kome se radi. Bili su to zaista divni ‘kapetanski’ dani, briljantno su ta djeca iznijela predstavu”.

Iduće godine je uslijedila i predstava “Sok od nara”, po tekstu Dragana Radulovića i uz muziku “Makadama”.

“Dragan Radulović i ja smo bili dobri prijatelji, pa sam ga zamolio da mi napiše neki intresantan tekst vezan za grad. Aco Pavićević je odobrio rad, ‘Primorka’ je finansijski producirala predstavu, igrale su Vesna Drašković, Vesna Vujošević… To je bilo vrijeme kad je Dragan napravio himnu za OŠ ‘BJO’, pa za Festival pod Starom maslinom, a onda je sa Batom Dukajem, režiserom, mnogo šta uradio u TV formi za Bar.

Taj prvi Festival pod Starom maslinom, 1987, bio je početak, ne dovoljno jasan ni nama što ćemo. Bio je poludječji, polu za odrasle. Pokojni Novica Pekić je imao ulogu u svemu, vodio je to pod Starom maslinom. Već iduće godine je Festival dobio svoju formu, i vidimo u šta je sve to izraslo”.

Dragiša je igrao u mnogim predstavama barskog Dramskog studija, od vremena KUD-a “Jedinstvo” do danas. Mnogi se slažu da je “Pelinovo” iz 1988, drama o 1948. godini po tekstu Žarka Komanina, bila najuspješnija, a Dragiša se za ulogu Ludog Rogana ovjenčao i nagradama.

“Ta je predstava došla u vrijeme kad se lijepa država lomila. Znali smo da je Blagotino ‘Pelinovo’ bilo zabranjeno još sedamdesetih i da je na taj komad stavljena tačka, ali je već počeo da se vidi veliki slom svega do tada poznatog. Plašili smo se malo, ali smo počeli da radimo, a uz to, reditelj Čedo Dragović je bio stari lisac – imao je kontakte s pravim ljudima, a oni mu nisu rekli ni da radi, ni da ne radi, pa je znao da može da je radi. Igrao sam Ludog Rogana, koji je poludio jer su mu pobili najbliže, pričao je besmislice i svukud ga je po bini bilo, motao se oko svih likova… Težak lik za iznijeti.

Ima za ‘Pelinovo’ ona anegdota iz beogradskog ‘Zvezdara teatra’. Naime, kad smo gostovali tamo, donijeli smo iz Bara 7-8 džakova podrumijskog pelina, onog jakog, mirisnog, i posuli svuda po sali. Posjetiocima je bilo u početku strašno teško, kašljali su i kijali, neki i teže disali, bio je to strašan miris na koji nisu navikli. Predstava je ispraćena ovacijama, u publici je bio i Žarko Komanin, bio je oduševljen”.    

Prvi “Barski ljetopis” iz 1988. nije se mogao materijalizovati bez Dragiše, bio je u organizaciji nezaobilazan.

“To sam se ljeto baš izmorio, bilo me je od Podgorice do Budve i Ulcinja, od Starog Bara do Ostrosa i Virpazara, svuda po cio dan. Bio sam, pored ostalog, zadužen i da nagovorim Rada Markovića da dođe i govori na svečanom otvaranju dio iz ‘Ljetopisa Popa Dukljanina’. Išao sam u Budvu, u njegovu staru kuću, jedan kameni sto u dvorištu, na njemu bokal vode s puno leda. Pričam mu ja da počinjemo nešto novo, nešto veliko i koliko bi nam značilo da pomogne, da uzme ključeve grada i izgovori uvodnu besjedu, da time ulazi u istoriju… Pričam, ne dolazim do daha, a on mi na kraju kaže: ‘A taj Ljetopis, šta je to?’. Vidim, nije me ni slušao, opet krećem nanovo priču, pristao je i govorio na otvaranju.

To otvaranje je zaista bilo spektakularno, Ljetopisa je bilo svuda po Starom Baru, te noći glumci, pisci, muzičari, svi u starobarskim kafanama. Iskreno, plašio sam se kako će sve to da funkcioniše, sve je bilo razvučeno na mnogo objekata, na razne scenske prostore… Možda su svi zaista uživali kao što kažu, ma znam da jesu, ali ja nisam, ja sam morao da stignem svuda, budem sa svakim s kim treba, nisam znao ko mi glavu nosi te noći”.

Kruna svega bila je prva predstava “Vladimir i Kosara”, po tekstu Aleksandra Popovića, ali je sam rad na komadu pratilo mnogo velikih pehova.

“Najveći lom je bio dvije nedjelje pred premijeru. Žarko Laušević je napustio projekat, nikad nisam saznao zašto. Nije došao na probu, ja sam ga našao u ‘Knjaževoj bašti’, vidio sam kako sjedi sa bratom, ispred njih boca viskija, nije htio ništa da kaže. Kad god sam ga poslije pitao šta se desilo, govorio je da ne zna. Onda je i Radeta Markovića zamijenio Dragan Blagojević. Bio je u planu i Lazar Ristovski, ali je bio zauzet projektima… Zoran Živković je s njim razgovarao, ovaj mu je rekao da je kasno i ‘što mu nismo rekli prošle godine’. Posljednjih nedjelju dana smo boravili u samom Ostrosu, strašna vrućina, ljeto, božija munja sašila onaj kamen, no smo plivali u jezeru nakon proba”, sjećao se Simović.

Sama predstava bila je više nego spektakl. Nekoliko hiljada ljudi na ostacima Prečiste krajinske. Varja Đukić je plijenila kao Kosara, međutim, umalo da se usred premijere desi nešto nepredviđeno…

“Režiser Aco Popović je želio da ima neke životinje na dvoru, pa su najbolji izbor bili paunovi. Krenuli smo da ih tražimo po Baru, jedine su imali Lekovići u šumi pored mora, ali onda se desio peh dok smo ih lovili, bolje taj dio da preskočimo, pa smo na kraju za predstavu donijeli golubove i neke pitome zečeve. Na samoj premijeri, umalo da sve propadne. Tog nekog zečića kog je Varja držala u ruci pustila je da skakuće po bini, kad se najednom ka njemu stuštilo neko kuče iz gledališta. Taman da nastane arlak, prijetio pas da ugrozi predstavu, srećom neko se bacio, uhvatio ga i sve spasio. A na promociji nekih 3-4 hiljade ljudi… Svaki put kad prođem tuda pogledam sa desne strane i sjetim se. Nikad nisam vidio toliko naroda na nekom programu”.

Na prvom Ljetopisu desio se i prvi skandal. Bora Đorđević je recitovao pjesmu “Crni mercedes” sa jasnom aluzijom na predsjednika Josipa Broza Tita i već sjutradan bio optužen za ugrožavanje lika i djela maršalovog. Bora je, međutim, davno bio van grada, ali je u policiju pozvan – Dragiša!

“Ujutro došla milicija na vrata. Kuc-kuc, dobar dan-dobar dan, ja sam taj i taj, jeste li vi Dragiša Simović, jesam, mogu li da uđem, uđite… Sjede čovjek i pita me za te stihove i tu pjesmu, ja kažem: ‘Ne znam, baš tada nisam bio tu’… Naravno da jesam, ali kako da ne, niko nije htio da kaže da je bio tu i čuo te sporne stihove. Pozvali i Nikicu Vuksanovića i mene u sobu 31, bilo malo neprijatno, ne mogu baš da iznosim sve detalje, ali su bili korektni prema nama, napravili zapisnik i niko nas više dirao nije”.

Po opštem mišljenju, najbolja domaća produkcija na Ljetopisu bila je čuvena “Hasanaginica”, ali i ona nije mogla proteći bez kastiga.

“To je najbolja, ali i najskuplja i najkompleksnija predstava, jer je reditelj Źaga Mićunović mogao da bira glumce sa ex Yu prostora… Varja Đukić je bila Hasanaginica, Miša Janketić Hasanaga, igrali i Predrag Ejdus, Ljiljana Krstić, Enver Petrovci, pa mnogo danas poznatih glumaca sa cetinjske i beogradske Akademije… Divna bina desno od ulaza, a kulise bile dio starog grada, sve se uklapalo. Međutim…

Najluđa stvar se desila na generalnoj probi, dan uoči premijere – postojala je scena u kojoj se iz pravca ulaza u grad na magarcima vraćaju ratnici, među njima Enver Petrovci, nevjerovatni makedonski glumac. Bio je mrak, a nepažnjom rukovodioca svijetla Milija Malovića magarca je najednom uz jak zvuk obasjao snažan snop svjetlosti, tzv. ‘top’, on se unezvjerio, potpuno poludio od straha, i u punom trku bacio Envera u neke zidine. Pritrčali smo, izvukli ga iz škripine i vidjeli da je polomio desnu nogu. Poveo ja Envera u ambulantu, pa u bolnicu, stegoše mu nogu, ali džabe, vidim da tu nema igranja. Zato ga sjutra ujutro odvedem u Budvu kod čuvenog Radulovića da mu namjesti to ako može. Dođemo ispred Pošte đe je Radulović inače radio, i u kolima ispred zgrade on mu poteže nogu, kvrcnu, namjesti je i posla nas kod kćerke da mu napravi udlagu. E, takav Enver je te iste noći igrao predstavu, spuštajući se niz skaline kao pravi ratnik sa štakama. Probe su, inače, počinjale u Starom gradu noću i trajale do 1, 2 po ponoći, a plemeniti ćevapdžija Rizo Dreković nas je čekao da jedemo. Raspirivao bi roštilj oko jedan i po, mi bi mu nekako poslali glas kad dolazimo, pa bi jeli i pili do zore i onda išli na spavanje”.  

Dragiša Simović je odigrao na stotine uloga, ali mu je najteža bila ona u potresnoj monodrami “Dobri vojnik Dobrivoje”, u kojoj igra apsolventa književnosti – povratnika s ratišta u Vukovaru, koga je otac poslao u rat, sredivši da mu da dobije poziv, i “da se ne vraća kući ako obruka pleme”. Vratio se kao junak, ali bez obje noge, i sa velikom dramom u glavi.

“Psihički najteža uloga, toliko sam propatio radeći tu predstavu, psihički propatio, da sam se plašio đe će me sve to dovesti. Dugo sam ulazio u taj lik, mjesecima, ali sam bio bukvalno bolestan nakon svake predstave, tresao sam se. Pet godina me proganjao taj lik i taj osjećaj”, kategoričan je Dragiša Simović.

On kaže da je monodrama kao forma najteža stvar za glumca, jer se “nemaš iza koga skriti, sam si kao vuk”.

“I u predstavi ‘Montenegroexpress’, gdje igram otpravnika vozova u stanici Nadrljani, u koju voz skoro više i ne dolazi, depresivna je atmosfera, apsurdna samoća, bez izlaza. U Nadrljanima pada kiša stalno, a ja sam iza prozora i gledam, čuje se efekat kako dobuju kapi… E, kad sam igrao tu predstavu u Nikšiću, poklopilo se, ljuštila je kiša kao iz kabla. Zahumlje tada nije bilo renovirano, pa je iza scene sve točilo, sve mokro, puna bina vode na kraju, ja sav mokar, u predstavi je sa mnom bilo i jedno kuče, pa je i ono jadno počelo da laje, da se buni… Sva atmosfera kao onaj očaj u Nadrljanima. Mira Stupica je bila u žiriju festivala i nakon predstave me samo pitala kako sam sve ono izdržao”.

Predstava “Taštinarije” je, kaže, bila specifična jer je prvi put dijelio scenu sa kćerkom, glumicom, Andrijanom.

“Ta uloga sa kćerkom je bila specifična situacija. Gledao sam je i kao kćerku i kao koleginicu, i kao nekoga svoga kome sam pomagao kad je pitala kako neku ulogu da iznese, ali i kao profesionalca koji sa mnom dijeli binu. Bilo je tu u predstavi nekih eksplicitnijih scena sa njenim kolegom, Radulovićem, i ne može otac da gleda tu scenu kao da je bilo ko u pitanju – može Dragiša glumac profesionalac, ali ne može Dragiša otac”.

Za kraj je ispričao i malo poznatu anegdotu sa premijere te predstave na bini u Starom gradu Baru.

“Na kraju ide scena u kojoj pripadnici Interventne jedinice hapse protagoniste te porodične farse novopečenih bogataša-lopova. Silaze konopcem niz zidine sve do bine ili trče kroz publiku i bacaju se na nas. Gledaoci nisu znali da su to zaista bili pravi pripadnici Interventne jedinice, koje je režiser Draško Đurović zamolio da pomognu u predstavi. E sad, ovaj policajac koji je bio zadužen za hapšenje moga lika, malo se previše unio – skočio je na mene, koljenom mi pritisnuo leđa, stegao me tijelom i zavrnuo ruku. Ja mu dajem znak, udarajući ga po ruci, a on i dalje steže. Ja mu šapćem, i molim i ljut sikćem u isto vrijeme: ‘Puštaj, polomi me, je.o te, nagrdi me čitavog’… Naredni dan kad smo igrali predstavu, morao sam da objasnim da je sve, aman, samo gluma, i da je dovoljno da nam malo zavrnu ruku i spuste na pod, i da ne moraju biti baš toliko uvjerljivi”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Dragiša Simović. 

The post Dragiša Simović: Masline mijenjaju boju, pelin guši gledaoce, u Policiji usred Ljetopisa first appeared on BARinfo.

Ovaj kratkometražni film za djecu i mlade nastao je u produkciji Kulturnog centra Bar, kao rezultat projekta “Učimo istoriju kroz priču”, kandidovanog kod Ministarstva kulture Crne Gore povodom obilježavanja “Dana evropske kulturne baštine 2020. godine”, čija tema je bila “Baština i obrazovanje”.

Scenario i režiju potpisuje Vesna Vujošević Labović. Glavnu ulogu tumači mlada i talentovana gimnazijalka Radmila Škuletić, a za snimanje i montažu bio je zadužen Adnan Doa Alomerović.

Nakon uvodnih riječi medijatorke programa Nikolete Dabanović, o ovom projektu, ali i “učenju kroz umjetnost”, govorila je mr Irina Dabović, sekretarka sekretarijata za sport i mlade u Opštini Bar.

“Još davno su osnivači naučnog mišljenja, Platon i Aristotel, predlagali da bi vaspitanje i obrazovanje djece trebalo da počne pričama i bajkama, a ne suvoparnim činjenicama. ‘Zanimljiva istorija’ je priča ispričana modernim, filmskim jezikom, prilagođenim dobu u kome je nastala. Ideja vodilja bila je da se djeci i mladima približi tradicija i istorija Crne Gore, putem zanimljivih priča baziranih na istorijskim činjenicama, kao i da se podstaknu na samostalna istraživanja u istom pravcu. Na drugačiji način, kroz kadrove, a ne poglavlja, ispričana je priča o životu i posebnosti princeza Petrović”, kazala je mr Irina Dabović.

Autorka filma glumica Vesna Vujošević Labović, u svom obraćanju istakla je da je za nju bila “velika odgovornost pojaviti se po prvi put u ulozi scenariste i reditelja”, ali da je, kako je kazala, zahvaljujući talentima koji su radili sa njom, Radmili Škuletić i Adnanu Doi Alomeroviću, uspjela sve da zaokruži.

“Moram da kažem da smo imali ograničenje (a možda smo zbog toga na kraju i uspjeli da napravimo sve ovo). Bio je baš onako ‘kovid period’, imali smo ograničenje da u projektu bude jedana glumica. Pratili smo sve mjere, snalazili smo se nekako u hodu. Snimanje je trajalo samo dan i po, (ja se nadam da vi znate što to znači u filmskom svijetu). Ekipa za ovakav projekat bi trebalo da broji 10-15 ljudi, a činili smo je nas troje i jedna divna gospođa iz organizacije. Tako da, samim tim, za nas i za mene lično, ovaj film dobija ogromnu vrijednost, jer je iz čistog entuzijazma nastao. Nadam se da je on samo početak divnih i velikih projekata koje ćemo zajedno, svi koji se u Baru bave filmom, moći da nastavimo i zaokružimo“, istakla je Vesna Vujošević Labović.

Nakon projekcije, u razgovoru za Radio Bar i Bar info, autorka je otkrila da je „pitanje da li bi se ikad usudila da se bavi scenarijom i režijom na ovaj način da nije bilo pandemije“.

„ Iz silne želje da stvaraju, čini mi se zbog svih tih ograničenja, umjetnici dobijaju mnogo jače porive za stvaranjem. Ja sam i ranije za djecu iz škole glume koju vodim, pisala scenarija, jer ih poznajem, gledam kako rastu, pratim njihov razvoj, ali ovo je zbilja, prvi projekat koji ima ovoliku ‘težinu’. Sve je bilo mnogo zahtjevnije. Međutim, Rada je bila vrlo profesionalna u svim scenama snimanja, zatim Doa…mi smo se samo ‘ukačili’ i kao sportisti, ‘trčali’. Shvatili smo koliko je to ogroman zadatak za kratak vremenski rok, ali odlučili smo da idemo do kraja. Sada, kada sumiramo utiske, naravno da smo mnogo toga mogli da promijenimo. Ali, ipak je za to potrebno vrijeme, koje mi tada nismo imali. Poslije svega, ostaje mi lijep utisak. Mislim da su Bar, Dvorac i muzej ovom filmu dali ‘poetičan ton’. Možda postanu privlačani za filmadžije, ali taj podsticaj treba prije svega da krene od nas, iz Bara, jer ga pretpostavljam, svi mi doživljavamo na poseban način“, kazala je Vujošević Labović.

„Zanimljiva istorija“ je film edukativnog karaktera, a poseban pečat dali su i kadrovi raritetnih, arhivskih snimaka iz Crnogorske kinoteke – „Veliki knjaz Nikolaj Nikolajevič Romanov sa flotom stiže u barsku luku“, „Polazak iz Bara za Cetinje“, „Dolazak bugarskog kralja sa delegacijom“, koji su stari preko 110 godina.

„Iako smo s jedne strane tada imali veliko vremensko ograničenje i veliki pritisak da sve stignemo, s druge strane imali smo sreću da, koga god da pitamo za pomoć, naiđemo na širom otvorena vrata i podršku. Tako smo došli do neprocjenjivih snimaka iz Crnogorske kinoteke, oni su pomogli da se ova priča zaokruži“, naglasila je Vujošević Labović.

Ona dodaje i da je film namijenjen mladima, koje su, kako se nada, zaintrigirali da makar iz radoznalosti dođu da pogledaju muzej.

„Ubijeđena sam da dosta njih ne zna šta se sve ovdje nalazi, a možda nisu ni ušli u muzej nikada. Smatram da smo postigli uspjeh ako smo ih zaintrigirali da ga posjete, a kamoli da istražuju nešto. Ovo je tema koja je stvarno zadata u školi, a na ovaj način smo pokazali da, ako si malo maštovitiji, ako imaš neki kreativan pristup, itekako možeš da se zainteresuješ i istražiš školske zadatke. Vidim, na osnovu reakcija djece, da je, iako ima djelova gdje je dosta istorijskih činjenica, njima to bilo zanimljivo da čuju. Tako da, šta god da upamte na ovaj način, mislim da smo cilj postigli “, zaključila je autorka filma.

Bar se ponosi mladim, talentovanim i uspješnim ljudima. Jedna od njih je i Radmila Škuletić koja u ovom ostvarenju tumači glavnu ulogu. Njen talenat je jako rano prepoznat i već ima zavidno iskustvo u radu pred kamerom. Uz glumu se dugi niz godina bavi i baletom, tako da joj je ova filmska priča omogućila da na kreativan način udruži svoje talente.

„Bila mi je velika čast i zadovoljstvo što sam učestvovala u ovom projektu, a takođe u podizanju svijesti o značaju istorije i kraljevske porodice Petrović. Atmosfera na snimanju je bila zaista veoma prijatna. Zahvalila bih se ekipi i radujem se budućim projektima“, kratko je u svom obraćanju prokomentarisala Radmila Škuletić.

Da bi se sve ono što reditelj i scenarista zamisle pretočilo u kompletno umjetničko djelo, potrebno je mnogo talenta, rada i povjerenja. Vesna  Vujošević Labović je snimanje i montažu povjerila Adnanu Doi Alomeroviću.

„Iskreno, u početku sam htio da odbijem ovaj zadatak, ali učinio mi se vrlo zanimljiim nakon što sam čuo detalje. Nemam iskustva u radu na filmu, ali dosta dugo se bavim fotografijom. Čini mi se da sam se i u ovome snašao vrlo dobro za početak“ , iskren je Alomerović.

Najzahtjevniji dio rada bila je montaža.

„Kad dođete kući tek vidite koliko vam kadrova fali, i onda sklapate priču od toga što imate. Sva sreća što se dugo bavim fotografijom, pratim filmove od malena, što je, vjerujem, u mnogome doprinijelo da ovaj finalni proizvod bude uspješan“, smatra Alomerović.

Ovaj poznati barski i crnogorski fotograf, uspješno se bavi fotografijom već 12 godina.

„Pandemija je katastrofalno uticala na naš posao, ali nije ‘ubila’ umjetnost. Imali smo vremena da se nadogradimo, da naučimo i napravimo nešto novo. Ja se pretežno bavim fotografijom vjenčanja, ali oprobao sam se i u modnoj fotografiji. Imam i više nego dovoljno materijala za izložbu koju planiram da organizujem naredne godine“, otkrio je Doa u razgovoru za Radio Bar i Bar Info.

Poznati crnogorski reditelj Slobodan Šćepanović koji je prisustvovao premijeri, ocijenio je da je “Zanimljiva istorija” film koji drži pažnju, a to je imperativ svakog projekta, i da aplauz publike na kraju projekcije dovoljno govori o njegovom kvalitetu.

„To je najljepša potvrda svim ljudima koji se bave stvaralaštvom. Mislim da se skromnost učesnika koja je u uvertiri, pred projekciju bila rečena, skroz treba izbrisati. Jer, sad kad sam pogledao film i malo sredio utiske, mogu da kažem da smo odgledali pravo, fino, ‘pitko’ napravljeno djelo, koje će imati mnogo lijep uspjeh i dalje. Možda jedini ‘problem’ ovog filma je što na momente tako lijepo zvuči i ‘ponese’ da čovjek ima utisak da je ovo radila neka profesionalna kuća. Što se ostalog tiče ‘kapa dolje’ i što jači i snažniji ‘vjetar u jedra’ ovakvim i sličnim projektima od strane struktura za kulturu unutar Bara. Imate šta da pokažete. Redakcija Dokumentarnog programa državne televizije imala bi šta da vidi kad pogleda ovaj film. Jer, ne samo da on obiluje ljepotom realizovanog, nego, sam po sebi, na način na koji je prezentovan, ukazuje da je iza toga izuzetno studiozan rad. To mali broj redakcija radi u našim televizijama i u okruženju, malo ko tako temeljno pristupa poslu“, zaključio je Šćepanović.

U filmu su iz off-a glasovi Orhana Alomerovića i glumca Dragiše Simovića. Medijski pokrovitelj filma je Radio Bar.

The post Film Zanimljiva istorija premijerno prikazan u Dvorcu first appeared on BARinfo.

Pljevaljska i nikšićka publika ovacijama su pozdravile Anju Pavićević, Filipa Đuretića, Danicu Maksimović, Duška Radovića, Dragišu Simovića, Pavla Ilića, Andrijanu Simović, Vladiimira Cerovića, Mira Nikolića i Vlada Tomovića, kao i solistu Bojanu Pejanović i mladu pijanistkinju Mionu Cvijović, sve koji su se pojavili na sceni. Predstavu je, inače, po glasovitoj poemi kralja Nikole, adaptirao i režirao Goran Bjelanović.

“Balkanska carica“ je univerzalna i svevremena priča o ljubavi i mržnji, vjeri i nevjeri, patriotizmu i izdaji, o dobrim i lošim ljudima.

Interesovanje za “Balkansku caricu“ u Crnoj Gori je ogromno. Do sada je ovu predstavu u četiri maha vidjela barska publika, a po jednom bjelopoljska, nikšićka i pljevaljska. Očekuje se da ova drama gostuje u svim gradovima Crne Gore, a onda da svoj život nastavi u Regionu. Sudeći po reakcijama publike u Pljevljima i Nikšiču, Bar i Barani imaju čime da se podiče.

Premijera „Balkanske carice“ bila je 19. avgusta, u starom barskom gradu na Gavadoli, na sceni specijalno izgrađenoj za tu priliku.. Urađena je u produkciji Kulturnog centra Bar i pod generalnim pokroviteljstvom firme „Baskethand“.

Kako je to sinoć izgledalo u Pljevljima, možete pogledati iz priloga kolega iz RTV Pljevlja.

The post Ovacije za Balkansku caricu u Nikšiću i Pljevljima first appeared on BARinfo.