Don Pavle Marvulić rođen je kao Pavle Đokvučić, u kući na Bigovici, nedaleko od Bara 1. novembra 1898. godine. Đuro Đokvučić, njegov otac, radio je u Turskoj, gdje je obezbjeđivao karavane do Egipta. Đokvučići su se iz Šestana doselili na Bigovicu prije oslobođenja Crne Gore od Turaka 1878. godine, a njihove kuće su srušene nakon nacionalizacije u korist JNA.

Osnovnu školu je završio u Baru, a na osnovu odredbi Konkordata Knjaževine Crne Gore i Svete  Stolice iz 1886. godine pohađao je teološke studije u Rimu. Tamo je promijenio prezime u Marvulić zbog teškog izgovora prezimena Đokvučić na italijanskom jeziku, po patronimu Đura Marka Vulina.

Podatke o životu don Pavla saopštio je njegov unuk Frano Đokvučić, službenik Ambasade Italije u Crnoj Gori.

O podvigu don Pavla Marvulića pisano je, između ostalog, osamdesetih godina prošlog vijeka u “Pobjedi”, “Tribini” i “Politici”, a mi prenosimo članak koji je cijenjeni barski novinar Momčilo Popović napisao za potrebe lista “Susreti”, ilustrovane revije Matice iseljenika Crne Gore, br. 69, iz juna 1986.

Bilo je vrlo prijatno tog martovskog prijepodneva u sali Skupštine opštine Bar. Razlog za okupIjanje bio je događaj iz daleke ratne 1941. godine, kada je don Pavle Marvulić, katolički sveštenik iz Bara, spasao u Tuzima oko 600 Ijudi pravoslavne vjeroispovijesti sa područja Zete.

U znak priznanja za ovaj podvig, Predsjedništvo SFRJ odlikovalo je don Pavla Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. U prisustvu predstavnika društveno-političkog života opštine i delegacije iz Tuzi u titogradskoj opštini, visoko odlikovanje uručio mu je potpredsjednik lzvršnog vijeća Skupštine SR Crne Gore i predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja dr Božidar Tadić.

Don Pavle Marvulić ima 88 godina, ali je još dosta krepak i bistrog uma. Već četvrt vijeka je u penziji. Živi sam u crkvenoj kući u Gretvi u Starom Baru. Spusti se do rodbine u Tombi, obilaze ga časne sestre, a i on zna da ih ponekad posjeti nedjeljom.

Ovaj tihi, učeni starac je svjestan da ga vrijeme svakog dana sve više potkrada, ali zna i tajnu da je draž dobre starosti samo pošteni savez sa samoćom. Ravnodušnom na životne tričarije, njemu ne padaju teško ni starost ni samoća.

S nepunih petnaest godina otišao je 1913. u Rim na školovanje. Završio je gimnaziju, a potom Filozofski i Teološki fakultet i stekao široko obrazovanje. Govori italijanski, francuski, engleski, srpskohrvatski i albanski jezik, latinskim se i danas izvanredno služi, starogrčki i turski je, veli, prilično zaboravio. Zna pomalo i njemački.

Poslije deset godina provedenih u Rimu, službovao je prvo u Klezni i Salču u ulcinjskoj opštini, a od 1934. do 1960. godine u Tuzima.

“Ratno vrijeme – priča don Pavle – bilo je vrlo teško. Poslije ustanka 1941. godine, velikoalbanski huškači i neki njihovi istomišljenici iz Tuzi, zapravo šačica Ijudi bez ikakvog ugleda, doveli su oko 800 duša iz Zete i zbili ih na groblje u selu Vranju.

Neke su odmah pustili, ali je ostalo oko 600 kojima se ništa dobro nije spremalo. Čuo sam za to i počeo da molim da puste Ijude. Dosta uglednih Tužana pomagalo mi je u tome: Martin Niković, Mehmed Đoković, Cufo Lekić, Kolja Ivezić, Marko Gojčević, Selman Jukov, zatim Canović, Junčevići, Junkovići, Siništovići.

Čuo sam da će biti inscenirano tobožnje oslobađanje Zećana i da će ih pobiti. Obuzet užasom i bespomoćnošću, odlučio sam da odem kod italijanskog komandata Josipa de Ćezara. Bio je blag čovjek, ali u ovoj situaciji nije znao šta da uradi. Rekao sam mu da su ti Ijudi mirni i pošteni, da nijesu ništa uradili. Uostalom, neka budu ispitani i ako je ko kriv, neka odgovara. Ali, pomoriti toliko duša, bio bi strašni zločin i neoprostivi grijeh.

‘Dakle, vi ste svi sveci’, veli Italijan. ‘Nijesmo, odgovaram, ali nijesmo ni zločinci. Naprotiv’.

Odem neobavljena posla. U gradu su postajale prazne kasarne i ja poručim da Zećane smjeste u njih. Samozvani komandanti su me poslušali, misleći da sam se tako dogovorio s Italijanima. Mnogi Tužani su te večeri donosili zatvorenicima hrane i vode.

Sjutradan ujutro odem kod De Ćezara, a on me Ijutito pita kako sam smio narediti tako nešto. Odgovorim da sam mu na taj način napravio samo uslugu. Ponovim mu da dobro razmisli o sudbini tih Ijudi. On se, kao, Ijuti na mene, a čujem kako sa svojim oficirima šapuće da ne želi da zarobljenike ima na duši i kako mu oni odgovaraju: ‘Ovaj narod ima savršeno pravo da nas goni i ubija, jer ima pravo na slobodu u svojoj zemIji’. To me malo ohrabri.

Neposredno poslije toga u ruke mi je dospjelo pismo nekih tobožnjih velikoalbanskih glavešina u kojem je pisalo da zarobljenici budu dovedeni na granicu. Naravno, da bi bili lakše smaknuti. Ja pismo pocijepam, ponovo odem kod italijanskog komandanta i ovoga puta mu energično kažem: ‘Ako do 13:30 sati, kada završavam službu, ne naredi da ovi Ijudi budu oslobođeni, za vaš postupak odmah će znati komande u Podgorici, Cetinju i Tirani. Obavijestiću i sami Rim!’. A u sebi mislim: ko u ovim danima da izvijesti bijeli svijet?

Ipak, uspjelo je. Kada sam izašao sa mise, zarobljenici su bili pušteni. Da je neko nastradao, to ne bih mogao preživjeti”.

Don Pavlov mirni glas je načas utihnuo, a zatim nastavio da tka sjećanja. Priča kako je “ispravio još ponešto”. U stvari, spasao još mnoge Ijude ropstva ili smrti. Poslije kapitulacije Italije spasavao je njihove dezertere. U međuvremenu su došli Njemci. Pomagao je i njemačkim dezerterima koji su mrzjeli fašizam i Hitlera. Kada su Njemci otišli, zvonio je dugo, pozdravljajući slobodu.

Don Pavle Marvulić je bio izuzetno cijenjen u narodu, među ljudima sve tri vjere. Primjera radi, kad je u Ulcinju pucanje iz topa kojim se oglašavao iftar tokom Ramazana bilo zabranjeno, tamošnji hodža ga je zamolio da zvonjavom zvona sa crkava javlja muslimanskim vjernicima kad je to. Ostao je upamćen po patriotskoj izreci: “Bez obzira koje smo vjere, mi smo kamen i bedem ove zemlje, jer smo mi zemlja ove zemlje”.

Umro je u Baru 12. aprila 1997. godine.

Predsjedništvo SFRJ odlikovalo je za humane podvige tokom Drugog svjetskog rata don Pavla Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, ali nikada nije dobio ulicu u svom gradu. Ni u gradu gdje je spasio toliko duša.

The post Spasio 600 ljudi: Don Pavle Marvulić, zaboravljeni humanista first appeared on BARinfo.