Za Radio Bar i Bar info govorio je o društvenoj i političkoj sceni u Crnoj Gori, sa osvrtom i na aktuelnu problematiku, sve prisutniju u savremenom društvu – govoru mržnje u javnom diskursu.

RB/BI: Gdine Pepiću, višestruko nam je drago što ste gost Radio Bara i Bar Infa, što ste izdvojili dragocjeno vrijeme i uprkos vrućini, gužvama u saobraćaju i zdravstvenim problemima, koji su, nadam se, iza Vas, uvažili naš poziv, koji datira još od prije nekoliko mjeseci , i iz Tuzi stigli u Bar. Drago nam je i zbog toga što Vas je uvijek lijepo čuti, ali i zato što ste naš kolega, novinar, koji je davno, doduše, veoma kratko, bio i urednik Radio Bara. Zašto kratko?

Pepić: Najprije bih želio da kažem da novinare uvijek ispoštujem, bez obzira kakvu uređivačku koncepciju imaju, jer novinarstvo nije na cijeni i često ga pograšno doživljavamo. Mediji nijesu PR službe za plasiranje naših ideja, nego mnogo više od toga. To treba da cijenimo i imamo u vidu. Moja epizoda, da je tako nazovem, sa Radio Barom, trajala je samo mjesec, ja sam dakle, bio glavni i odgovorni urednik u pokušaju, jer sam tada preporučen za to mjesto od lidera ondašnjeg Liberalnog saveza, Slavka Perovića. Međutim, novinare i urednike ne treba da preporučuju i zovu na razgovor političari, oni moraju biti nezavisni i slobodni, to sam saopštio i gdinu Peroviću i vrlo brzo se odrekao tog posla. Naravno, uprkos tome što je ideja Liberalnog saveza jedina koju sam podržavao, veoma uvažavam Slavka Perovića i danas, i smatram da je on najčasnija i najprincipijelnija ličnost koju je imala i ima Crna Gora. Nisam htio da razgovaram sa političkim partijama, i toga treba da se drži svaki novinar i urednik. Vrlo brzo je na to mjesto došao pokojni Vesko Tomović, ali ja sam dolazio u Radio Bar, upoznao neke kolege, i sjećam se da je tada bio veoma popularan, jer je imao u kontinuitetu, u trajanju od 12 sati, emisiju “Pozdravi i čestitke”. Bio je poznat i kao “najjužnija srpska radio stanica na Jadranu”.

RB/BI: Radio se kasnije distancirao od tog i takvog pristupa i isprofilisao u ono što treba da bude – istinski javni servis svih građana, otvoren za sve političare i političke opcije, ali na objektivan način, bez propagiranja jednih ili drugih.

Pepić: Kao dugogodišnji novinar, mogu i to da kažem, da mi se dopadaju informacije i program, ali moram posebno da pohvalim muziku na Radio Baru, koja je fantastična. Slušam vas , inače, i kada putujem kroz Crnu Goru, ali čujete se čak i u Albaniji. Drago mi je što ste napredovali, jer čim se ne čuje neka dreka , galama oko Radio Bara poslednjih dvadeset godina, znači da radite kvalitetno svoj posao, što je veoma dobro.

RB/BI: Trudimo se da radimo objektivno i budemo servis svih građana, a Vi, upravo iz tih razloga i takvog vrijednosnog suda, niste htjeli da budete i ostanete na čelu Radio Bara kao odgovorni urednik, jer niste željeli politički da se prilagođavate. Kako tada, čini se, tako i danas. Nezavisan ste intelektualac, što znači da se iz vaših medijskih nastupa, kolumni i tekstova, ne može zaključiti da zastupate bilo koju opciju, već, kao što sam kazala na početku, sasvim suprotno.

Pepić: Moram naglasiti da ja jesam bio član Liberalnog saveza na početku višestranačja i do 2005. godine, jedine partije, ali uprkos tome, smatrao sam da ne treba da idem kod jednog političara, makar to bio jedini kojeg sam poštovao, a to je Slavko Perović, da razgovaram o svom angažmanu u Radio Baru. Zato, što sam smatrao tada, a tako mislim i danas, da je ovu zemlju „ubilo“ partijsko zapošljavanje. Nepotizam i korupcija su pošasti koje uništavaju i mlađe generacije, jer kakvu poruku im šaljemo ovim vladajućim obrascem? To je žalosno, jer mladi čovjek danas ima dvije mogućnosti – da se poltroniše i vidi kome će se dodvoriti, kome ne smije da se zamjeri, da procijeni koja će partija da zavlada i kome će da se prikloni, ili drugu mogućnost, koju ja preporučujem i svojoj djeci, da odu odavde, da napuste Crnu Goru i da ne budu nikom servilni. Teško je to reći, ali to je jedini izlaz. Partijsko zapošljavanje je ubilo sistem vrijednosti u Crnoj Gori, ubilo je instituciju „građanin“ u našoj državi.

RB/BI: Je li to doprinjelo, između ostalog, da u institucijama, ustanovama, imamo nekompetentne i nestručne ljude, što je na kraju za posljedicu imalo i njihovo urušavanje?

Pepić: To je najgora stvar. Što ako sam ja predsjednik partije, imam sina, koji nije sposoban, ali ga ja postavljam na odgovornu funkciju u firmi koja ima, na primjer, 500 radnika. Što sam učinio, uništio sam tu firmu i 500 porodica. Zar nije bolje da sam angažovao stručnog i sposobnog čovjeka koji bi firmu uzdigao ekonomski i u svakom smislu, pa bi to donijelo dobro i za 500 tih porodica, ali i mom sinu.Mladi ne vode računa kome će se prikloniti, kakve ideje zastupa ta politička opcija, već je samo bitno hoće li im donijeti kakvu korist. Dakle, nije važno koliko znamo, nego koga mi poznajemo i ko nas poznaje. Borio sam se zbog toga trideset godina protiv režima Mila Đukanovića, imao puno problema i suđenja, ali sam se nadao da će se onog ključnog 30.avgusta desiti promjene. Vlast jeste formalno i deklarativno promijenjena, ali je sistem ostao isti, što je žalosno.

RB/BI: Toj temi posvetićemo značajan dio našeg razgovora, a u ovom uvodnom dijelu, zamolila bih Vas da se osvrnemo na još jednu dominantnu i pogubnu pojavu u našem društvu, a to je govor mržnje. ( Radio Bar uz podršku Ministarstva za kulturu i medije, realizuje projekat „ Govor mržnje u javnom diskursu“). Vi ste prepoznati kao intelektualac koji se zalaže za kulturu dijaloga, toleranciju i mir. Kakav je Vaš stav u odnosu na ovu temu, koliko je govor mržnje zavladao javnom scenom i u međuljudskim odnosima?

Pepić: Mislim da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikad, a da ga podstiču političari. Sve češće čujemo kvalifikacije „ izdajnik“, „četnik“, „patriota“, „partizani“, „belogardejci“ i drugo. Ja sam trideset godina prisutan na javnoj sceni, ali nikada na uvredu nisam odgovorio uvredom, i nikada to neću uraditi. Sve se može reći, naš jezik je bogat, zvali ga mi srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski (ja ga najčešće nazivam južnoslovenski), iskazati na fin i ljudski način. Kod nas je problem vokabular koji su uveli mladi političari. Koliko mi imamo političara i funkcionera koji su bez ijednog dana radnog staža došli na političku scenu i funkciju. Koliko mi imamo u upravnim odborima, savjetima radio – televizija, javnih medija, mladih ljudi koje je „neko doveo za uši, postavio tu i oni sole pamet„. Što je problem, govor mržnje je produkt i neznanja, ako neko na uvredu odgovara uvredom, onda je on gori od onoga koji je prvobitno uputio.

RB/BI: Na taj način se govor mržnje produbljuje, je li tako?

Pepić: Govor mržnje mi forsiramo. Svjedočim tome, jer puno pišem, čitam. Političari koriste, nažalost, svakakve riječi, a najveći problem je što se ti i takvi ljudi bave i našim porodicama. Možda se ja nekome ne sviđam, ne odgovara mu ono što pričam i pišem, ali niko nema pravo da zbog toga kinji moju djecu. Ko ima pravo da zbog stavova mojih, Dževdeta Pepića, ili bilo kog drugog, ugrožava moju ili drugu djecu. Pokazali smo da smo veliki lažovi, da smo podložni sujeti i pohlepi. Ja sam 30 godina bio protiv režima, ne samo zbog ideoloških razloga, već nepotizma, korupcije, kriminala. Nikada nisam upotrijebio ružne i uvredljive riječi protiv Đukanovića ili drugih eksponenata tog režima. Glasao sam za nove snage, koje su opet dale šansu tom režimu i takvoj vlasti, ali sam ja ostao dosljedan principima. Zbog toga me često proglašavaju „ antisrbinom“, „ anticrnogorcem“, „ antialbancem“, i šalju razne uvrede. Ali, meni vjera i nacija nisu zanimanje, to sam dobio na rođenju, a porodicu nisam birao. Nikada nisam sreo boljeg ili goreg čovjeka, zavisno od toga kojoj naciji ili vjeri pripada. Majstori smo za manipulisanje i mržnju, ali mržnju najprije i najviše šire političari , a tek onda društvene mreže.

RB/BI: Rekli ste da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikada. Kako je moguće da poslije kobnih devedesetih godina, kada je upravo takav diskurs doveo do rata,velikog broja popginulih, iseljenih, unesrećenih porodica, nismo naučili lekciju?

Pepić: Zato što nijesmo htjeli da je naučimo. Ja sam tih godina dobio pušku i otišao na ratište, ali poslije dva dana sam je bacio, jer to nije bio moj rat. Imao sam veoma velikih problema, ali onaj koji nas je poslao u rat i rekao da će zauvijek raskrstiti sa Hrvatima, sada nam “prosipa” demagogiju i pokušava da nas uči nečemu. Ali, moram naglasiti, devedesetih je još uvijek postojao neki vrijednosni sistem iz socijalističke Jugoslavije, bez obzira što mislili i o toj državi i njenom uređenju, taj sistem je bio kvalitetniji.

RB/BI: Ipak, došlo je do rata?

Pepić: Da, zato što mi hoćemo da se dijelimo i guramo u vjerske i nacionalne torove.

RB/BI: Danas ponovo na javnoj sceni imamo govor mržnje koji, nažalost, može da nas dovede u sličnu situaciju, zar ne?

Pepić: Naravno, a ko nas ponovo gura u to, isključivo političari. Sjećate li se skupova i sastanaka lidera jugoslovenskih republika uoči i tokom ondašnjeg rata. Naša je nesreća što smo mi narod koji voli da ima vođe. To je naš problem, kada bi svako pojedinačno, krenuo od sebe, nikada rata ne bi bilo.

RB/BI: Da li to znači da i Vi zastupate tezu, koja se može često čuti , da mržnja i animoziteti nisu u tolikoj mjeri prisutni među građanima?

Pepić: Apsolutno. Između srpskog i crnogorskog naroda, građana, ne vidim da postoji toliki, i da uopšte postoji, animozitet, a svjedoci smo što čine političari, i procrnogorski i prosrpski, takmiče se da nam pokažu taj izmišljeni sukob i dokažu da su u pravu. Mi moramo da shvatimo da podjele, odnosno različitosti, postoje, i to je dobro. Različitosti su bogatstvo, kulturno, sociološko, antropološko, ali ne treba da ih zloupotrebljavamo. Još nešto u tom kontekstu da kažem, ja ne bih zabranio postojanje nacionalnih partija, ali pridavanje tolikog značaja partijama sa nacionalnim predznakom u Crnoj Gori je katastrofa. Čak i Evropa to forsira – “autentični predstavnik Bošnjaka”, “autentični predstavnik Hrvata”, “autentični predstavnik Albanaca” itd…

RB/BI: Da li bi, možda, svoj identitet, kulturu, običaje, trebalo čuvati na drugi način, kroz rad raznih društava, ustanova, kakve i danas imamo sporadično, koje se bave njegovanjem kulturne baštine određenih naroda. Da li je, u stvari, neophodno, da imamo političke partije koje se time bave?

Pepić: Treba da postoje, ali im ne treba pridavati toliku važnost. To nas dodatno dijeli, i naše porodice su, prije svega, podijeljene, što je pogubno. Moramo biti svjesni tih razlika i ne dozvoliti im da nas pobijede. U svakoj porodici postoje različita mišljenja i neslaganje oko benignih i svakodnevnih stvari, npr. što ćemo danas spremati za ručak ili što ćemo gledati na televiziji. Znači li to da zbog toga treba da se bijemo svaki čas. Ne moramo se slagati, ali ne smijemo zbog toga da se mrzimo. Ali, taj diskurs mržnje neko forsira i uporno se fokusira na to. Ja pouzdano znam predsjednika opštine koji ima preko pedeset “botova” i svako ko mu se suprotstavi, on ga napada. Krijemo se iza lažnih profila. Nikada sebi ne bih dozvolio da se lažno predstavljam. Znate što još ovu zemlju “koči” u razvoju, ona raširena pojava “ćuti, da se nekome ne zamjeriš”. Građani mi svakodnevno pišu, podržavaju ono što pričam, ali obavezno mi na kraju kažu “ali, što će ti to, što se zamjeraš, ćuti”. Sa takvim razmišljanjem nećemo nigdje stići.

RB/BI: Potencirate to da političari stvaraju vještačke podjele i pospješuju ih, a koliko mediji i društvene mreže doprinose tome?

Pepić: Dugo sam bio novinar i dobro poznajem stanje u toj branši. Nijedan medij ne može da živi i funkcioniše od marketinga, dakle medijima je potrebna finansijska podrška, to već znači da ne možete biti u potpunosti slobodni. Političari koriste medije, zamjeraju im ako nešto napišu ili kažu protiv njih, ali ih podržavaju ako napadaju njihove suparnike. To ne može tako, plus, novinari su veoma slabo plaćeni. Iza nekih medija u Crnoj Gori stoje jaki ekonomski i politički centri moći koji nameću uređivačke koncepcije. Ali, moramo biti svjesni, da nema slobodnog, demokratskog i razvijenog društva, dok mediji ne budu slobodni i otvoreni.

RB/BI: Koje medije pratite i kojima vjerujete?

Pepić: Sve pratim i svima vjerujem. Privatni mediji su nešto drugo od javnih, oni imaju određenu, specifičnu uređivačku koncepciju. Ali, pratim sve, različite ideje i različita viđenja su bogatstvo. Ja najrađe gostujem u onim medijima sa čijim se stavovima i uređivačkom koncepcijom ne slažem. Ta razmjena mišljenja je dragocjena, jer je naš najveći problem što smo utaboreni, i ne dozvoljavamo i ne želimo da priznamo da je možda u stvarnosti nešto drugačije od naše percepcije. Nema iskrenog dijaloga.

RB/BI: Dakle, da li mediji šire govor mržnje?

Pepić: Ima toga dosta. Novinarstvom se počnu baviti mladi ljudi, neiskusni, ali na koji način?. Kada sam ja počinjao, moji prvi novinarski zadaci su bili izvještaji sa pijace o ponudi i cijenama, i nije me bila sramota. Nisam se osjećao loše zato što neko treba da mi pogleda tekst i ukaže na greške, jer sam bio svjestan da sam početnik i da moram da učim.

RB/BI: Neophodno je proći određene stepenice, savladati korake, da bi dobili povjerenje da se bavimo ozbiljnijim i odgovornijim stvarima. Koliko se to danas poštuje?

Pepić: Nažalost, uopšte se ne poštuje i ne uvažava. U kolijevci demokratije, u Sparti, postojalo je Vijeće staraca bez kojeg nijedna važna odluka nije mogla da bude donesena. Ima nešto što se ne prenosi i ne stiče lako i brzo, a to je iskustvo, to fali mnogim medijima.

RB/BI: Gospodine Pepiću, da se vratimo govoru mržnje i zaokružimo tu temu. Kako se boriti protiv te veoma opasne društvene pojave koja može imati tragične posljedice?

Pepić: Najbolje je poći od sebe. Ponoviću, ako nas neko uvrijedi, a mi mu odgovorimo istom mjerom, znači da smo mi još gori od te osobe. Treba biti spreman i oprostiti onome koji koristi takav rječnik i vrijeđa nas, ako znate ko je, ali problem je kada političari koriste lažne profile i šire govor mržnje i uvreda. To je mnogo veća opasnost. Društvene mreže nam nisu donijele govor mržnje, on je uvijek postojao kod nas, ali je sad vidljiviji. Možemo se boriti protiv njega samo ako ne vraćamo istom mjerom, i ne spuštamo se na to uže, ne hvatamo se u zamku. Što čujemo često – “izdajnici”, “patriote”, “prodane duše”, “lopovi”, koristimo krupne riječi, a ne zdrav, kulturni dijalog. Naglašavam, govor mržnje koriste političari i neki ekonomski moćni centri kako bi lakše manipulisali i upravljali narodom. Velike priče o crkvi, državi, identitetu, udaljavaju nas od onoga što je suštinski važno – kvalitet života, i fizički i mentalni. Čovjeku su potrebni hrana, ali i sloboda, nasušno. Lako je manipulisati gladnim čovjekom, onim koji je na ivici egzistencije, a tako se, nažalost, živi kod nas. Ekonomski zavistan čovjek, na rubu egzistencije, ne može biti slobodan.

RB/BI: Često u javnom diskursu cirkuliše još jedna riječ i pojam, a to je “fašizam”. Koliko je fašizam i da li je ukorijenjen i rasprostranjen kod nas?

Pepić: On se, taj pojam, “izvlači” prema potrebi. Ja sam istoričar, a ono što zapažam jeste da se mi vrlo često prema istoriji odnosimo kao prema samoposluzi. Svako iz nje “uzima” ono što mu odgovara. Slušajući političare i glasnogovornike, svi smo imali sjajnu prošlost, čeka nas divna budućnost, a kakva nam je sadašnjost? Upravo zbog takvog pristupa i diskursa, pitamo li se to? To nije pravi odnos, niti prema istoriji, niti prema životu. Ti tabori – “vi ste fašisti”, “mi smo antifašisti”, nisu objektivni. Našu istoriju moramo realno sagledati, a kada napravimo takav uvid, shvatićemo da nemamo čime da se pohvalimo. To nije slučaj samo sa nama, nego i sa Evropom, o kojoj svi pričamo i kojoj svi težimo. Dovoljno je da sagledamo primjer Njemačke i nacizma koji je obilježio. Kaže se da “pametan čovjek uči na tuđim greškama, a glup na svojima”. Istorija je velika opasnost, ako se tumači, analizira i sagledava na pogrešan način. Mi se više bavimo mrtvima, nego živima, i još uvijek pričamo četnicima i partizanima. To je bilo davno, prihvatimo činjenice, a to je da nismo bili toliko hrabri i da nemamo tu tradiciju, jer smo danas ovolike kukavice, da ta naša istorija nije bila sjajna, jer danas imamo ovakve posljedice. Mi smo se više ubijali između sebe, nego sa Turcima, Njemcima, Italijanima. Ovdje se dešavalo da brat ubija brata zbog međe, preljube…

RB/BI: Ali, i ideologije?

Pepić: Ideologiju koriste političari za manipulaciju. Mnogo je lakše da nam nametnu mantru “vi, oni, mene mrze”. Mi volimo da se bavimo iracionalnim stvarima, racio odavno ne stanuje u Crnoj Gori. Nacija i vjera su pripadnost, a kod nas su, nažalost, postale zanimanje. “Nisi dovoljno Crnogorac”, “nisi dovoljno Albanac”, “nisi dovoljno musliman”, to često čujemo i meni se vrlo često upućuju takve “kritike”. Siguran sam da niko manje ne poznaje svoju vjeru nego mi u Crnoj Gori, ali je važno da okačimo krst ili polumjesec i da to neko vidi.

RB/BI: Suštinski smo, vjerovatno, najmanji vjernici?

Pepić: Tako je. Kada bismo samo poštovali deset božjih zapovijesti, Mojsija na brdu Sinaj, nikakvih problema ne bi bilo. Kada bi uvažavali ono što piše u Bibliji, Kuranu, Talmudu, ne bi bilo nikakvih problema u društvu. Sve to potvrđuje, da mi i vjeru zloupotrebljavamo i koristimo na pogrešan način.

RB/BI: I potvrđuje da je prisutna hipokrizija na svim nivoima, i nije, možda, pretenciozno reći, da smo svjedocima sveopšteg posrnuća društva i degradacije svih vrijednosti. Slažete li se sa tim?

Pepić: Apsolutno. Osnovni razlog za to je dominacija materijalnog i materijalnih vrijednosti. Djeca naših moćnika, vidjeli smo što se dešava sa nekadašnjom predsjednicom Vrhovnog suda Vesnom Medenicom i njenim sinom, formirali su jedan model ponašanja mladim generacijama, pa roditelje, to sam i ja doživio, djeca pitaju “kako oni imaju, a mi nemamo”. Stvorili smo sistem kojem je pod hitno potrebna velika katarza. Normalni, pošteni mladi ljudi i kvalitetni, ne mogu da se zaposle i ostvare osnovnu egzistenciju, ako se, kao što sam kazao na početku, “ne prodaju”. Meni su često nuđene raznorazne funkcije i angažmani, ali, uz opasku “moramo da razgovaramo”. Znate li što to znači, treba da se odreknem sebe, svojih stavova, svoje ljudskosti. Stvorili smo sistem poslušnika, jedan apsolutno nezdravi sistem i društvo, zato ja rađe kažem svojoj djeci da napuste ovu zemlju. To je žalosno. Nije najvažnije postati ministar, Vlada je servis građana, a ne obrnuto, mi, građani smo postali servis vlasti.

RB/BI: Dakle, ne cijene se stručnost, kompetencije, kredibilitet?

Pepić: Ne, apsolutno. Ne mogu kondukter, konobar, uz svo uvažavanje tih profesija, navodim samo primjer, biti uspješni članovi upravnih odbora “ Željeznice”, “Monte carga”… Zašto oni kojima se nude takve odgovorne funkcije ne kažu da to ne znaju da rade, nije sramota ne znati i reći to. Sramota je i, prije svega opasnost, prihvatiti nešto čemu ne možete odgovoriti, već doprinjeti samo urušavanju institucija, a time posredno i cijelog društva. Ja ne znam da operišem, i nije sramota to reći, ne znam da upravljam avionom, a bilo bi pogubno da prihvatim da to radim. Zbog toga sam razočaran u nove partijske strukture, za koje sam glasao 30. avgusta, što su nastavile taj sistem rada i funkcionisanja iz prethodnog režima. Da li treba da ja kupim diplomu ljekara svom sinu, a da on onda ubije drugu djecu? Dešava se da, ne samo neznalice, već i osuđivani ljudi, dolaze do visokih funkcija i odgovornih poslova. Da li smo zaista toliko slijepi, zar nismo svjesni da se familija, institucija, najlakše ruše iznutra.

RB/BI: Dugo je već prisutna praksa – što si iskompromitovaniji, sa manje kredibiliteta i integriteta, imaš bolju legitimaciju i preporuku za napredovanje. Čini li Vam se da tome svjedočimo već mnogo dugo, da smo zbog toga u situaciji da mnoge institucije ne funkcionišu?

Pepić: Ne samo to, uz to vam je potrebna članska karta. Poznajem čovjeka koji je za godinu promijenio četiri partije (iz SD-a je prešao u Demokrate, pa u URU, da bi danas bio član SNP-a), i sve to da bi zadržao jednu, neveliku funkciju. Zar to nije žalosno?

RB/BI: Da li tom sistemu i takvom vladajućem modelu, “pomažu”, upravo kredibilni, stručni ljudi, koji, prije svega drže do etičkih principa, jer, etika je, ako se slažete, takođe, jedan od osnovnih problema, koji su inertni, i koji ne žele da učestvuju, da se aktivaraju i daju doprinos ozdravljenju društva i izlasku iz krize, koja kod nas predugo traje? Vi ste nezavisni intelektualac , ni Vi nećete da se angažujete, jer, kako ste naveli, ne želite da se priklonite nijednoj partiji. Time se prostor otvara za ove druge ljude i te profile ličnosti.

Pepić: Mnogo ljudi mi to kaže, da sam “lud” što se ne angažujem, prihvatim neke funkcije. Međutim, nije problem samo u tome da neće, nego im se ne pruža prilika. Da li čovjek koji nešto zna, može i hoće da se “gura” pored nekog mladog člana upravnog odbora koji će da ga vrijeđa?

RB/BI: I ponižava, a u stvari manje zna od njega ili je potpuna neznalica?

Pepić: Tako je. Najgori su oni ljudi koji klimaju glavom svom šefu. Kada napišem tekst protiv lidera bilo koje partije, pola članstva neće više da mi se javi na ulici.

RB/BI: Dobro je ako na tome ostane, jer mogu da Vas izlože i drugim neprijatnostima, prijetnjama, Vama i porodici.To je, takođe, uobičajena praksa kod nas.

Pepić: Navikao sam na to. Žalosno je što je i svijest pozicije i opozicije ista. Bitno je da su “moji”, a nije važno koliko i da li nešto znaju. Nema šanse da u Crnoj Gori dođe na funkciju najstručnija osoba u jednoj oblasti, pored nekog partijskog apartčika i čovjeka koji će klimati glavom.

RB/BI: Naše društvo je, složili ste se, posrnulo na svim nivoima i u svim segmentima, a da li smatrate da je upravo moralno posrnuće osnovni uzrok svih zala i deformiteta, jer čovjek koji se drži etičkih principa, ne može nanijeti štetu drugima i društvu u cjelini, bez obzira da li je član neke partije? I, još jedno pitanje, u tom i takvom sistemu, ozbiljno su narušeni međuljudski odnosi, “čovjek čovjeku je postao vuk”, često možemo čuti da su ljudi iskvareni i podložni manipulaciji, a da li je tako? Vjerujem , i hoću da vjerujem, da su ljudi u suštini dobri. Da li je sistem doprinio takvoj percepciji?

Pepić: Pitanje etičkih principa jeste najvažnije. Možete da budete najbolji stručnjak na svijetu, ali ako niste čovjek, teško da ćemo napredovati i doprinjeti dobrom. Mi smo došli u jednu paradoksalnu i vrijednosno poremećenu situaciju, da, ako se držimo etičkih principa, budemo proglašavani za “budale”. Ako je neko direktor firme, a nije nešto ukrao, smatramo, odnosno većina smatra, da sa takvim direktorom nešto nije u redu. Pitanje morala, etike je najvažnije. Na djelu je osvetoljubivost, ako se sa vama ne slažem ili se suprotstavite nečemu što nije u redu, nije etički, trpićete najstrašnje konsekvence.

RB/BI: To je još jedna tragika našeg društva – podmetanja, prijetnje, progoni ljudi iako ni za što nisu krivi.

Pepić: Jeste, s tim što oni koji su se prihvatili odgovornih funkcija, poput premijera Abazovića, čiji posao nije lak, moraju biti spremni na to. Njemu se prijeti, ja sam siguran da je to tako, ali ne treba sve iznositi u javnost. Često se i u Srbiji može čuti da se prijeti, pa čak i priprema atentat na predsjednika Vučića. Bezbjednosne službe moraju da rade svoj posao, ali poenta je da je etičnost u drugom planu, odnosno da gotovo ne postoji. Ima puno poštenih i dobrih ljudi, šteta je što se to ne cijeni i što pravi ljudi ne dođu do izražaja. Istinski gubitnici izbora 30. avgusta su oni ljudi koji su se iskreno zalagali za promjene. Dobili smo praktično isti sistem. Stvorili smo moćne pojedince, i sa ovakvim ponašanjem i funkcionisanjem, što je najgore, građanima ubijamo nadu. Tjeramo onoga koji ima “prst” obraza da napusti Crnu Goru.

RB/BI: Zašto su ljudi postali tako beskrupolozni, funkcije su prolazne, vladajuće partije se smjenjuju, kada je to krenulo, smjenjivost će postati uobičajena, a svi ćemo ostati da živimo zajedno, ali kako? Kako možete živjeti, čak i pod uslovom da ne odgovarate pravno, suočeni sa tim da ste radili neetički, da ste se ogriješili, “isprljali”, jer ravnoteža postoji i kad -tad, stvari se poslože i dođu na svoje mjesto?

Pepić: Znate što je jedino dobro – nije cijela Njemačka bila nacistička, nije cijela Crna Gora loša, i sad imamo ljude koji drže do etike i empatije. Zamislite paradoksa i užasa, mi danas našu djecu liječimo sms-om, a političari toliko troše na reprezentaciju i žive u luksuzu od ukradenog novca. Nije ovo demagogija, ovo je činjenica. Crna Gora nije po meni toliko nepravno, koliko je nepravedno društvo.

RB/BI: Ali, činjenica je da ne funkcioniše ni pravna država, da se ne poštuju ni zakoni, ni najviši pravni akt – Ustav?

Pepić: To je tačno, takođe. Samo poslednji primjer – nelegalno odgađanje izbora u čak 14 opština, zna se da se po Ustavu i Zakonu, izbori odgađaju samo u ekstremno vanrednim situacijama, kakva je rat. Svi političari u Crnoj Gori, prevashodno slijede sopstveni interes. Jedna još opaska, pričali smo o nacionalnim partijama, iza tog velikog patriotizma, brige o svojoj naciji, krije se nešto, odnosno otvorena je na sceni jedna sveopšta grabež za funkcijama i bogaćanjem. Institucije su sa druge strane slabe, jer ništa nismo uradili da stvorimo jake institucije, a najjača jeste instucija “građanin”. Ako ja nekoliko puta slažem, nisam najviše kriv, najviše ste krivi vi koji ste mi to dopustili. Svako treba da odgovara za svoje postupke,i zbog činjenja i zbog nečinjenja. Krijemo se iza kolektiviteta, a ja lično, uvijek ću se boriti za individualna prava.

RB/BI: Rekli ste da je najgore što je ovo društvo, odnosno što su građani ostavljeni bez nade. Znači li to da ste pesimista?

Pepić: Ne bih rekao da sam pesimista, već realista. Teško da možemo krenuti naprijed. Tridesetog avgusta je napravljen korak, ja sam glasao za promjene, jer su nam obećavali raskid sa prethodnim režimom. Nadu su političari ubili, u stvari u Crnoj Gori nemamo poltičare u pravom smislu, sve su to trgovci, a poltičke partije agencije za zapošljavanje. Njima nije problem kako i kakvu sastaviti Vladu, samo je problematično koliko će ko resora dobiti. Mi lažemo sebe i svakim danom sve više i više propadamo.Jedini način da se uzdignemo jeste da pravi, moralno čisti i ljudi od integriteta dođu na mjesta odlučivanja. Šansa je u ljudima, a mi ih imamo. Teško je u Crnoj Gori biti novinar, policajac, sudija, jer se nikome ne dozvoljava da radi ispravno svoj posao. Treba poštovati struku i etiku.To je jedina šansa za ozdravljenje i progres društva.

The post Pepić: Stručnost i etika – šansa za ozdravljenje crnogorskog društva first appeared on BARinfo.