Bila je to, nakon sajma knjiga u Podgorici, a prije buduće crnogorske mini-turneje, prvo predstavljanje jedinog djela koje je ponudilo prikaze knjiga crnogorskih autora.

U razgovoru sa moderatorom Željkom Milovićem, Dragana Erjavšek se najprije dotakla “najbezbrižnijeg dijela života, kad sve učiš”, odnosno članstva u Udruženju književnika “Ars Antibari”, višegodišnjem radu u Radio Baru, “Barskim novinama” i “bARsu”, kao i knjigama koje je štampala u tom periodu kao najmlađi pjesnik koji je u Crnoj Gori u to vrijeme publikovao poeziju za odrasle.

Počela je da radi kao zamjenica redakcije Kulture u “Pobjedi” prije pet godina, a upravo tada je krenuo i intenzivan rad na pisanju književne kritike.

“Tačno tri dana pred Novu godinu, u rukama mi se našao roman Stefana Boškovića ‘Ministar’ i urednik Jovan Nikitović me pitao da li bih napisala prikaz. Uradila sam to, strogo naučno, ali mi je vraćao tekst, objašnjavajući da pišem za dnevni list i moram da ublažim jezik koji koristim, pošto ga čitaju i oni koji nemaju fakultet, niti drže Vujakliju pored sebe. Zato sam počela da pišem na način koji sada po medijima ističu kao specifičnost, običnim riječima, pristupačno, jer je bitno da nagovorim nekoga da pročita knjigu ili bar tekst do kraja. Nakon toga su uslijedile i druge knjige iz korpusa nacionalne književnosti, a onda su počeli autori sami da šalju djela“, objašnjavala je Erjavšek.

Objavljivanje kritika uvijek je spojeno sa problemom ega autora, ni u Draganinom slučaju nije drugačije.

“U dva, tri slučaja sam pohvalila nešto, ali autori to nisu shvatili, pa sam imala priličnih problema s njima. Bila sam oštra prema nekima, neki su to loše podnijeli. Boris Đurović mi je rekao da je nakon mog prikaza njegove prve knjige skoro odustao od poezije, pa je tražio da se sretnemo i pričamo, objasnila sam mu, i evo drugom i trećom knjigom je daleko nadmašio i sebe i mnoge pjesnike koje trenutno rade. Ako hoćeš da pišeš u javnom diskursu, a ne možeš da prihvatiš kritiku, ne treba ni da pišeš. Kad sam oštra prema nekome, uvijek potenciram da sam najgori roman u Crnoj Gori objavila ja. Ako sam spremna za svoj roman da kažem tako nešto, kao osoba koja je u međuvremenu prošla i naratologiju i teoriju književnosti, što god da ima da kažem o nečijem drugom – nije gore no što bih rekla o svom.

Jako je teško reći navalentnim autorima, naročito početnicima, da nešto ne valja, pa pokušavam da im lijepim riječima objasnim da me nešto ne inspiriše. Imala sam situacija kad sam morala da odbranim svoj integritet i rad, ali onda nađem riječi da ne budem previše oštra. Jedino što znam u životu je da tražim riječi, pečurke ne znam da tražim po šumi, ali riječi znam. Danas sve prolazi i kao poezija i proza, ne znam odakle ljudima novci da u drvenim omotima, odnosno tvrdim koricama, objavljuju lošu poeziju. Mnoge od njih ionako kasnije služe da se podboče ormari, niko ih ne čita.

Prvih tridesetak strana mi uvijek kažu kakva je knjiga. Ako me do tada ne ‘kupi’, onda ništa od recenzije, ne čitam dalje. Nikad nisam napisala prikaz ako mi se knjiga ne dopadne, a prava knjiga mora da Vas kupi u tih 30 strana, to sam govorila i dok sam predavala djeci u školi, da je najvažnije uvlačenje u priču“, navela je Erjavšek.

Knjigu “Nova crnogorska književnost” je objavila “Pobjeda”, a kofinansiralo Ministarstvo kulture i medija u Vladi Crne Gore. U njoj nisu, međutim, svi prikazi koje je pisala Erjavšek: “Namjera je bila da se u knjizi nađu djela iz posljednjih pet godina, i to ona čijim sam prikazima ja zadovoljna, tako da sam pravila selekciju. Nisam birala po autorima ili knjigama, već one čiji sam tekst kao cjelinu zaokružila“.

Ne krije da sa kolegama koji pišu kritiku ima “vrlo dobar odnos”, ali da im se mišljenja često razlikuju, te da su greške neminovne. Kao primjer je navela posljednji zbornik “Ars Antibarija” pod naslovom “Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea“ iz 1999, za koji je poražavajući kritiku svojevremeno napisao Ognjen Spahić.

“Bio je to odličan zbornik, pun različitosti, kakvi zbornici treba da budu. Stvarno smo bili ponosni objavljenim, ja sam, recimo, za njega prvi put impulsivno pisala poeziju. Ljudi iz čitave bivše Jugoslavije su tražili da nam se pridruže, izbor autora je bio fascinantan, od totalnih anonimusa do vrlo poznatih ličnosti. Tu je Ognjen potpuno pogriješio poentu, to sam mu negdje i rekla. Ne možeš zbornike da gledaš kao cjelinu, moraš da ih posmatraš kao skup autora i da dva-tri izdvojiš, a ne da daješ tako banalizovane zaključke kakve je tada dao. Ako je Ognjen griješio u životu, taj tekst mu je svakako bio najveća greška. Dokaz tome je i činjenica da se, kako sam saznala, Zbornik i dalje traži, a prošlo je skoro četvrt vijeka od nastajanja. Površnost povodom pisanja tekstova je svakako najveća zamka u ovom poslu”.

Govoreći o autorima djela čije je prikaze sabrala u knjizi, Erjavšek je naročito istakla Tijanu Rakočević, “za čijom knjigom zanijemite dok je čitate, koja vas ščepa i ne pušta“: “Tijana je sigurno najbolja autorka u Crnoj Gori, dokaz tome su i internacionalne nagrade”.

“Napredak u crnogorskoj književnosti vidno postoji. Neki, uslovno rečeno mlađi, autori koji su bili poznati prije 10-15 godina sad su u stagnaciji, nisu iz vizure čitalaca toliko briljantni jer su očekivanja u međuvremenu porasla. Primjer je Spahićev roman ‘Pod oba sunca’ nabijen emocijama, ali nije nadmašio njegov ‘Calypso’ koji sam čitala ama baš svuda. Ima onih koji se ponavljaju, stilski i izborom tema, ali i onih koji pišu drugačije verzije svojih ranije objavljenih knjiga, poput Željka Milovića, mada je dragi beogradski pisac Vladimir Arsenijević šampion u tako nečemu. Dino Burdžović živi u Njemačkoj, i počeo je da malo štanca knjige nauštrb kvaliteta, ali je njegova posljednja poetska zbirka ‘Rifat’ zaista odlična, svaki stih odiše antifašizmom. Scena je šarolika, kakva i treba da bude“, mišljenja je Erjavšek.

Posljednji dio razgovora bio je rezervisan za poeziju i činjenicu da je Dragana Erjavšek slovila kao jedna od najboljih mladih pjesnikinja regiona, ali da gotovo dvije decenije ne želi da izda poetsku zbirku, iako je odavno gotova. Na drugoj strani, u knjizi “Nova crnogorska književnost”, objavila je osam prikaza zbirki poezije.

“U stanju sam da ludost i hrabrost izjednačim ponekad, i kad su se autori već upustili u avanturu koja je potrebna da izdaš zbirku pjesama, htjela sam da im dam do znanja da to cijenim. Poezija sasvim lijepo živi na internetu, vucara se od posta do posta, ima je na blogovima… Ja imam jedno 15 pjesama koje se prenose internetom nepotpisane, kao one narodne pjesme koje je čuo Tešan Podrugović a da ne zna od koga. Kad se to desi, znate da su te pjesme već istrošene, da ih je pročitao svako ko je imao namjeru i zašto bi se trošio papir. Ima poezije koja nije za internet, ni za mreže, a onda znači da nije ni za korice, pa je treba lijepo sačuvati doma i ne trošiti papir. Osim toga, knjige poezije se uglavnom poklanjaju, ne kupuju, jer svi očekuju da ih dobiju na poklon od autora. A i onda, procenat tih koji će pročitati knjigu vrlo je mali, a onih koji će se udubiti i shvatiti je, još je manji. Sličan razgovor sam vodila nedavno sa Pavlom Goranovićem, čiju poeziju cijenim, kome sam šaljivo rekla da pišem bolje i od muškaraca, ali da moju zbirku poezije neće gledati“, zaključila je Dragana Erjavšek.

The post Dragana Erjavšek: Nikad nisam napisala prikaz ako mi se knjiga ne dopadne first appeared on BARinfo.

Ni izuzetno hladno vrijeme nije moglo spriječiti ljubitelje pisane riječi da popune sve stolove ovog kultnog kafića i uživaju u zbirkama Gregovićevih kratkih priča i Tomaševoj poeziji.

Đorđe Gregović, sedamdesetih đak barske Gimnazije, prezentovao je radove iz knjige “Nevidljivi putnici”, ali i knjige tzv. Obrnutih kratkih priča, koje je pisao za vrijeme korone, a koje je ad hoc, u formi skripte, skupio za ovu priliku. Balansirajući između apsurda i ironije, smještajući priče u tokove realnog vremena, “ali sa nerealnim završecima i radnjom”, Gregović je držao pažnju prisutnih koji su, kao na ruletu, birali kojim će se redosljedom čitati radovi i na taj način stvoriti “drugačiji doživljaj djela”.  

Marko Tomaš se opredijelio za poeziju “svoje prave domovine u bermudskom trokutu Mostar – Dubrovnik – Split”, ustvrdivši: “nama su svi seljaci, samo smo mi gospoda, a nadam se da vama u vašem gradu nije kao što je nama u našem”. U pjesmama iz knjiga “Regata papirnatih brodova” i “Skratimo priču za glavu” je jasno provijavao ljevičarsko-postjugoslovenski prosede autora koji ima šest novih i nijednu domovinu u isto vrijeme, na tragu njegove izjave: “Nije Jugoslavija bila država, nego civilizacija”.

Domaćin večeri je bila barska spisateljica Tanja Sekulić.

The post Književno veče Marka Tomaša i Đorđa Gregovića u Dublin Pubu first appeared on BARinfo.

Književno veče je, prema zamisli organizatora, bilo podijeljeno u dva dijela. U prvom je ulogu moderatora preuzeo Radovan Ritchie Orlandić, jedan od suvlasnika “Dublin Puba”, lingvista po zvanju, a u drugom je uslijedio set pitanja ljudi iz publike, na koje je Sekulić odgovarala sa njoj svojstvenom ležernošću i uz puno duha.

Orlandić je ustvrdio da “roman koji počinje kamijevskom rečenicom mora da bude mučan i krvav”, te da su detalji i Tanjini specifični opisi ti koji knjigu čine neodoljivom.

“Raspon likova je nevjerovatno upečatljiv, a događaji znalački pocrtavaju njihove osobine, od silovane Indire do kapetana, od slučajnih prolaznika do Sonje Savić čiji se lik pojavljuje na početku i kraju knjige. U svakoj od rečenica to je Tanja, brutalna i uvijek otvorena, beskompromisna da ispriča i tamnu stranu života, skrivanu od većine”, rekao je, pored ostalog, Orlandić.

Tanja Sekulić se dotakla života u Parizu “i Ulice maršala Tita kao najvažnijeg toponima života”.

“Nju sam izmaštala u glavnom gradu Francuske, jer sve te ‘naše’ ulice pronalazimo u gradovima širom svijeta. One nisu stvarne, već fikcija koju mi stvaramo, a takav je u konačnom i život. ‘Indira’ je čučala u meni godinama, i u Parizu, i u Crnoj Gori, ali nije bilo vrijeme da izađe vani. A kad je već odlučila, njeno nastajanje je bilo začuđujuće lako. Do jednog trena sam znala o čemu i kako pišem, a onda se ‘otvorilo’ i neka viša sila je razradila i završila roman. Svi ovdje prisutni umjetnici znaju o čemu govorim”.

Upitana odakle Sonja Savić kao lik koji se pojavljuje u knjizi, autorka je istakla da joj je dužna, “jer su mi u mladosti toliko puta prilazili i govorili kako ličim na nju, i da li sam ja u stvari ona”: “Da preskočim tu ličnu crtu, dužna sam joj i zbog načina na koji je oplemenila naše živote i kinematografiju, svoja i u vječnom raskoraku sa stvarnošću”.

Sekulić je potencirala priču o mladim, nezaštićenim ženama koje su “na ovaj ili onaj način silovane, u mladosti ili u braku, u patrijarhalnoj zemlji u kojoj se i dalje ne gleda isto na mušku i žensku djecu” – “Tako je i Indira u romanu živjela, sa biljegom na sebi, uprtim prstom da je kriva za nešto u čemu je bila žrtva. To sam ime za glavnu junakinju odabrala jer je moja majka željela da se tako zovem, ali je otac bio kategorički protiv”.

U nastavku večeri, sa Tanjom Sekulić, i o njoj, govorili su pisci Željko Milović i Savo Markoč, a poseban ugođaj donio je “stric” Rajko Orlandić, ulazeći u raspravu sa autorkom o položaju žena kod nas.

Na kraju promocije, najavljeno je osnivanje prodajne biblioteke barskih pisaca u “Dublin Pubu”, te serijal književnih večeri. Kao prvo naredno, predviđeno je veče Sava Markoča.

The post Roman Indira Tanje Sekulić promovisan u Dublin Pubu first appeared on BARinfo.

 „Svi koji dolaze u Dublin pub su ljubitelji dobre muzike vinila i ploča, toga analognog, starog zvuka, tako da nam je zadovoljstvo da možemo da napravimo ovako veče i naše goste malo više upoznamo sa tim zvukom. Ljudi su u mogućnosti da kupe ploče, kasete, pa i CD-ove“, istakao je Radovan Richie Orlandić, jedan od vlasnika puba.

Napola u šali, kažu da su ove večeri „opterećenje za njegov budžet“, jer je sam kupio mnogo ploča, ali dodaje da ima i drugih kupaca, pa su organizatori zadovoljni posjećenošću i interesovanjem.

„Ono što je najbitnije je što se kod nas stalno nešto zanimljivo održava, a biće toga još“, najavio je Orlandić.

The post Veče vinila u Dublin pubu first appeared on BARinfo.

Jasmina Ćetković kazala je danas da su ovdje polaznici ateljea “Dalijas” ali i djeca Bara. “Svi uživaju, imamo tu i goste iz Njemačke, dvije djevojčice. Naših đaka ima možda desetak, ostalo su djeca grada Bara i drago mi je što ih je ovoliko i što uživaju. Lijep nam je dan, lijepa pozitivna energija. Čak i oni koji ovuda prolaze svaki dan, primjećuju da je sve nekako vedrije. Nema ljepše energije od dječje, čiste i iskrene. Drago mi je što su došli, što uživaju, vidim i mame su zadovoljne. Ovoliki broj djece nismo očekivali, ali snašli smo se, za svakoga ima mjesta”, kazala je ona.

Na početku večerašnjeg programa, jedan od organizatora “Street in arta”, Neđeljko Đurović, istakao je da su, na svoj način, na ovoj manifestaciji zastupljeni i književni stvaraoci, Milica Vukmanović i Miroslav Jovanović TImotijev. “Iako nisu fizički prisutni, oni su ovoj manifestaciji poklonili preko 100 svojih publikacija. Tokom sjutrašnje kolektivne izložbe, svi učesnici dobiće po jedan primjerak njihove knjige, a svaka će sadržati i naljepnicu koja je tom prigodom urađena, da podsjeti na ovu manifestaciju”, istakao je Đurović, koji je u ime Miroslava Jovanovića Timotijeva komplet njegovih knjiga uručio slikaru Vladu Iličkoviću, ističući da se na njima nalaze slike likovnih stvaralaca iz Bara.

Film Goran Pajovića ponudio je publici drugu vizuru spomenika sa područja barske opštine.

“Potrudili smo se da sve spomenike iz NOB-a i spomenike koji su posvećeni NOB-u pokažemo kroz više različitih tehnoloških cjelina. Skoro sve biste sa teritorije naše opštine prikazane su u 3D animaciji, što posmatraču omogućava da gleda taj kadar u potpuno drugačijem svijetlu. Razlog zbog kojeg smo ušli u ovu priču je jedna vrsta zaborava, pogotovu kod mlađih generacija koje potpuno nehajno prolaze pored ovih spomenika, ne zna ništa o njima, ponekad vrši neku vrstu devastacije ili naruživanja tih spomenika. Htjeli smo da ovim podsjećanjem ukažemo da to nijesu samo puka ideološka spome obilježja, što god mi danas mislili, kojoj god vjerskoj, političkoj ili bilo kojoj drugoj sociološkoj grupi pripadali, nemamo pravo da se prema nekim stvarima potpuno nehajno ophodimo. Tačno je da treba potpuno ispitivački prilaziti svakom spomeniku, ali ne unaprijed osuđivati. Današnjim generacijama žrtve date za slobodu djeluju nevjerovatno, kao iz holivudskog filma, ali je to zaista bilo tako”, istakao je Pajović za Radio Bar i Bar Info.

Za danas je zakazano okupljanje skoro 50 izlagača. Svoja djela će za ovu priliku dominantno izložiti slikari, zatim vajari, profesionalni fotografi, grafički dizajneri i ostali kreatori vizuelne umjetnosti. Popularni „Śednik“ za učesnike događaja, predstavnike medija i sponzora zakazan je tačno u podne na terasi lokala „Dublin Pub“ i njegov facilitator biće istoričarka umjetnosti Katarina Gazdić Ilić.

Na fasadi zgrade, koja se nalazi uglu Ulica maršala Tita i Popa Dukljanina, biće iscrtan mural koji je posvećen maslini i na kojem će biti ispisana poruka koja simbolizuje grad Bar.

The post Street in art: Slikarska radionica, film o spomenicima NOB-a, koncert i ples sa vatrom first appeared on BARinfo.

Projekcija filma „Haj Nehaj“ ponudila je drugu vizuru viševjekovne tvrđave, kao i prelijepe kadrove priobalja. Izuzetnu pažnju i pozitivne reakcije probudio je film „Bar na vremenskoj kapiji“, koji je ponudio paralelu kako su Bar i okolina izgledali prije nekoliko decenija i kako izgledaju danas. 

Među brojnim posjetiocima ove manifestacije bio je i predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević.

„Zaista sjajan događaj. Nije prvi put da ljudi koji vrijeme provode i druže se u ‘Dublin pubu’ i u Ulici maršala Tita organizuju ovakve i slične događaje. Posebno me raduje činjenica da sam večeras ponovo bio u prilici da odgledam, zajedno sa mojim sugrađanima, film koji smo kreirali 2020. godine, ‘Bar na vremenskoj kapiji’ koji budi snažne emocije, ne samo meni, nego svima koji su večeras ovdje. Sjajan je osjećaj kada znate da ste napravili nešto što budi emocije. Željko je to zaista sjajno uradio uz podršku Media pro tima i svih koji su dali maksimalan doprinos. Ovaj koncept koji večeras živi je nešto što smo zagovarali i što ćemo zagovarati i u narednom periodu, a to je da umjetnost bude zastupljena manje-više na svim lokalitetima u našem gradu. Ne samo u tradicionalnim prostorima već i na ovako, možda manje očekivanim mjestima. Bar može da ponudi na mnogim lokacijama zaista sjajne sadržaje, raduje me da ljudi mogu da prepoznaju potencijale i da organizuju takve događaje“, istakao je Raičević.

Film „Haj Nehaj“ je dio rada Jovana Jerkova.

„On ide uz ostatak koji tek treba da kreiram. Ovo je moj omaž Haj Nehaju, u koji sam oduvijek bio zaljubljen. On je u mom životu predstavljao preokret, razlog zašto sam upisao likovnu akademiju. U našoj kući postoji jedna slika Velimira Lekovića, za koju sam ja mnogo vezan, a to je pogled na Bar i Sutomore sa Haj Nehaja. Ta je slika dosta stvari promijenila u mom životu i nekako odredila moj put, zapravo je i dovela do snimanja ovog filma“, istakao je Jerkov.

Narator u filmu „Bar na vremenskoj kapiji“, poznati slikar Muharem Muratović, smatra da svaka manifestacija ima neku svoju energiju.

„Ovo je moderna manifestacija, otvorenog je karaktera i pristupa. Vidim tu mnogo mladih ljudi, organizatori su to veoma lijepo osmislili. Sada treba razviti taj projekat, dograđivati i obogaćivati. Mislim da i šire društvo treba da podrži ovakve dobre akcije. Posebno u ovim vremenima potrebne su nam umjetnost, kultura i razumijevanje“, kazao je Muratović, dodajući da program raznovrstan, ali „da prostor mora biti veći, za veći broj posjetilaca, da više ljudi učestvuje, bar kao gledaoci i konzumenti onoga što se ovdje daje. Mislim da je ovo dobar put i očekujem da će biti, sigurno, još i bolje“.

Danas će od 15 sati održana višesatna likovna radionica, na kojoj će učestvovati akademski slikar i laureat brojnih međunarodnih priznanja Dalibor Dado Ćetković i nedavna učesnica drugog Svjetskog foruma žena slikara, WAF II, održanog u Hurgadi, Jasmina Ćetković, sa njihovim ateljeom „Dalijas“ i najmlađim polaznicima.

Za večeras je, sa početkom u 20:30h, predviđena projekcija dokumentarca “Pali za slobodu”, autora Gorana Pajovića, u produkciji NVO “Manoveki”.

The post Street in art – filmsko veče first appeared on BARinfo.

Miodrag Tanjo Masoničić je za ovu priliku pripremio postavku fotografija iz teškog perioda nakon koje se Bar izdigao kao feniks.

“Prije desetak dana Neđeljko Đurović me pitao imam li fotografije iz tog vremena, za izložbu koju organizuje. Imao sam desetak svojih slika, onda mi je pomogao Željko Milović sa svojim i slikama Anta Bakovića i tako se od jednog panoa stiglo do pet-šest. Slike mogu da podsjete nas starije kako je to nekad izgledalo i da mlađi vide što smo sve ‘prebacili preko glave’”, kazao je Masoničić za Radio Bar i Bar Info.

Miloš Šušter prisjetio se večeras tih vremena. “Ja sam svojim prijateljima, Necku i Tanju, ispričao večeras neke stvari, jer ljudi zaboravljaju, a to je bio veliki dan za Bar i u tragediji i u uspjehu””, kazao je on, ističući da vjeruje da će ova manifestacija iz godine u godinu rasti “ali mora imati svoj status na nivou grada, svake godine, radi pomena na tu katastrofu, kao i na solidarnost jugoslovensku bez koje se Bar ne bi izgradio, radi pomena ljudi koji su to napravili. Ja sam ovdje zbog pijeteta prema ljudima, vremenu, prema žrtvama i nečemu što je obilježilo i moj život”, kazao je Šušter.

Jovan Jerkov, autor postera za ovu manifestaciju, rekao je da je svima u Baru poznat zemljotres iz 1979. godine i “kolika je bila njegova razorna moć”. Kazao je da autor filma Dejan Senić večeras nije bio u prilici da dođe, ali da očekuje da će sjutra veče biti na filmskoj projekciji.

Na programu “Street in art” sjutra veče je projekcija dva filma – dokumentarnog filma “Haj Nehaj” Jovana Jerkova u produkciji „Blue it“ d.o.o. i filma “Bar na vremenskoj kapiji”, Željka Milovića u produkciji Medija Pro Studio Petović.

The post Počeo treći Street in art first appeared on BARinfo.