Neću pogriješiti, sigurna sam, ako kažem da je Dubravka Duca Janković jedna od najhrabrijih novinarki Radio Bara jer je u našoj kući izdržala decenijama, a odavde se prije šest godina i penzionisala. Duco, na početku predlažem povratak u, sada prilično daleku, prošlost. Kada ste prvi put stupili u Radio Bar i kakva su sjećanja na to doba? Kako ste se snašli, s obzirom da ste došli iz jedne potpuno drugačije sredine, u pitanju je ne samo govorno područje, već i mentalitet? Ne mislim pritom isključivo među Baranima, već i kao novinarka i to još na radiju…

Velika je čast i zadovoljstvo što se ste u okviru značajnog jubileja sjetili nas – penzionera i pozvali me da gostujem u kultnoj i meni dragoj emisiji „Promenada“, koja traje gotovo od samih početaka Radio Bara, čime se, ako ih uopšte ovog tipa i ima, mali broj elektronskih medija može pohvaliti… Za mlađe koji me ne poznaju, ali i one starije koji su me možda i zaboravili, kratko podsjećanje da sam u Radio Bar stigla davne 1982. godine udajom za, tako kažu- naočitog momka iz Sutomora. Živjeli smo u kući njegovih roditelja. Došla sam iz jedne po mnogo čemu drugačije sredine, iz Zagreba – velikog grada u kojem sam završila Filozofski fakultet i stekla zvanje profesora jugoslavistike i komparativne književnosti… A kako je bilo navići se na novu sredinu i novi mentalitet, znaju samo oni koji su bili u sličnoj situaciji. No, što narod kaže „čovjek snuje, a Bog određuje“… Tako je bilo i meni. No, sve ovo ne pričam da bih se jadala, jer da mi je bilo loše – vratila bih se nazad.

Iz Zagreba sam u Sutomore došla u ljeto 1981. godine, pred sam porođaj, kako bih tamo zadržala posao i stekla pravo na jednogodišnju nadoknadu za porodiljsko odsustvo. Tokom tog perioda bezuspješno smo tražili posao za mene u Crnoj Gori. Živjeli smo privatno na Žukotrlici, plaćali kiriju i znali da bez moga zaposlenja ne možemo dalje. Lađe su tonule, a datum mog povratka u Zagreb sa djetetom se neumitno bližio, pa nam za njegov prvi rođendan nije bilo do slavlja… No, suprug i ja smo otišli u „Izborovu“ samoposlugu da makar nešto kupimo i počastimo najbliže. U jednom trenu sam pomislila: „Moj sin je danas ovdje, sa svojim ocem i porodicom, a gdje će i s kim obilježiti svoj drugi rođendan?“. Korpa mi je ispala iz ruku i počela sam nezaustavljivo da plačem. Tresla sam se. Ugledala sam tada stepenice za koje sam pretpostavila da vode do kancelarija uprave „Izbora“. U namjeri da se uhvatim za posljednju slamku, nije me spriječilo ni to što sam bila neprikladno obučena – u šorcu i majici, potrčala sam gore i ušla u prvu kancelariju na kojoj su vrata bila otvorena. Mlad, naočit muškarac u bijelim pantalonama me je iznenađeno pitao šta trebam. Kroz suze sam objasnila da sam profesorica, da dolazim iz Zagreba i zamolila ga da mi da bilo kakav posao. Kazala sam da sam spremna da radim i kao čistačica, samo da ne izgubim svoju porodicu. Na tren je izašao i vratio se u pratnji veoma krupne žene, odmjerene i stroge. I njoj sam ponovila razlog mog dolaska. Bez riječi je uzela telefon i upitala osobu sa druge strane žice ima li u nekoj školi mjesto za profesora književnosti. Nakon odgovora da nema, uslijedila je molba sa primjesom imperativa: „’Ajde, molim te, nađi nešto za jednu mladu ženu“. Dala sam kontakt, zahvalila se i izašla, misleći da od toga nema ništa… No, poslije samo nekoliko dana pozvao me je svekar i rekao „Spremi se, od sjutra počinješ da radiš u Radio Baru“.

Želim da, uz izvinjenje što po prvi put talase ovog radija koristim na ovakav način, izrazim veliku zahvalnost ljudima koji su me tada vidjeli po prvi put u životu, kojima ni ime nisam znala, a u trenutku su me procijenili, poklonili povjerenje i spasili budućnost jedne mlade porodice… Žao mi je što me sada ne može čuti tadašnja direktorica „Izbora“, cijenjena Marija Iličković Stanišić, ali mogu čovjek u bijelim pantalonama – komercijalni direktor Izbora Miško Đikanović i, tada zamoljen da mi nađe posao – divna osoba, pravi gospodin, predsjednik SSRN Nikola Stanišić. Uz veliko hvala i ono novinarsko, koje je i u penzionerskim danima ostalo u meni, u ime mladih, obrazovanih koji godinama traže posao, pitam: ima li ih danas i, ako ima, gdje su uopšte takvi ljudi?

Da li ste prije angažmana u Radio Baru ikada i pomišljali da ćete se baviti novinarstvom?

Sebe nijesam vidjela u novinarskoj profesiji. Željela sam da budem vaspitačica, pa kako je školovanje odmicalo – učiteljica, potom profesorica. Kao student sam bila član studentske trupe, u ITD pozorištu sam upoznala i Rada Šerbedžiju i Ivicu Vidovića… Ali nikada, baš nikada nijesam željela da budem novinarka. A mogla sam se baviti novinarstvom, i to u bilo kom mediju, odmah po završetku fakulteta, jer je moj stric čuveni Nedeljko Dragić tada bio jedan od urednika Novinske kuće „Vijesnik“, predsjednik Udruženja filmskih radnika Hrvatske, jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, a njegov „Vučko“ je bio maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine…

U Radio Bar sam u potrazi za poslom dolazila u proljeće 1982, prije nego što sam 1. oktobra te godine počela tu da radim. Bila su raspisana dva konkursa za novinare i tadašnji direktor Boro Stojović mi je, na čemu sam mu veoma zahvalna, objasnio da su oni namjenski objavljeni za dva čovjeka (Zorana Živkovića i Aćima Višnjića) koji su već prošli obuku.

Koje godine su Vam, kako ličnom, tako i profesionalnom senzibilitetu, najljepše, najdraže…? Pitam Vas to na upravo ovakav način, jer znam da Vas i slušaoci koji su decenijama pratili Vaš rad prepoznaju kao izuzetno emotivnu osobu…

Jeste, to je tačno. Uvijek kada se uđe u studio neminovno je pozitivno uzbuđenje. I prethodni sagovornici u slavu jubileja su odmah na početku podvukli da je ovaj radio njihova druga kuća. I kada je bilo najteže, uvijek je taj duh bio prisutan. Najljepše vrijeme Radio Bara vezujem za čuvenu baraku, jer je tamo, uprkos svakodnevnom stresu naš posao bio prožet smijehom i veseljem. Čak i kada je bačena dimna bomba u trenutku dok su Vicko (Dedaj) i Brankica (Mandić) bili u smjeni, sve smo okretali na šalu… Uslovi su bili najteži, ali odnosi najljepši.

Kako je izgledao Vaš prvi radni dan?

Nekoliko rasklimanih stolova i stolica, ali ja mislim „dobro je“. Više me brinulo kako ću sa hrvatsko- srpskim izaći na kraj. A ni o dešavanjima u gradu, privredi, kulturi… nisam baš ništa znala. Dočekuju me direktor Borislav Stojović i v.d. urednika Ljubiša Mitrović koji je mijenjao Ljiljanu Đinđinović, urednica „Barskih novina“ Gordana Vujović, novinari Vera Mirković, Zoran Živković, Božidar Pavlović i Aćim Višnjić, u tonskoj režiji Boro Stanković i Viktor Dedaj, a na održavanju opreme Novak Brajović. Muzički urednik je bio Vlasto Bulatović, a za stolom ispred direktorove kancelarije, odmah je upadala u oči, lijepa, mlada, zgodna Selvija Mustafić. A moj prvi novinarski zadatak – katastrofa. U Zagrebu je praksa bila da prvu godinu novinari idu da kupuju burek i kuvaju kafu. Uče nausput, koliko mogu da vide i koliko kolege žele da im kažu i pokažu. Na to sam bila spremna, ali ne i na to da me prvog dana pošalju na radni zadatak – usvajanje budžeta SIZ-a. Pojma nisam imala šta je SIZ, a ni komunalne djelatnosti. O budžetu znam da su to neke pare u pitanju… Uz to ne poznajem nikoga… Pojma nemam o čemu su pričali. Pokupim papire, zabilježim nešto s veljom mukom. A u „novinarskom“ izvještaju najveći prostor sam dala nabrajanju tačaka dnevnog reda… Kada je urednik to vidio, samo je, uz izvinjenje prekrižio kompletnu prvu stranu i ostavio nekoliko redova u kojima sam navela zaključke…

Sljedećeg dana je bilo nešto lakše, a već u petak su me „obradovali“ odlukom da u nedjelju radim emisiju za djecu „Poletarac“! Emisija, a ja ne znam ni pričati! Uzela sam dječiji časopis „Neven“ i smislila da čitam razne dogodovštine i pjesmice, a sve to „filujem“ adekvatnom muzikom za najmlađe. U nedjelju ujutro idem ka poslu unaprijed kukajući, kad ispred barake Radija – igra se grupa djece. Sinu mi ideja i „ugurah“ ih u studio. Pristali su bez problema i njima uz minimalnu pripremu dadoh da pročitaju one pjesmice iz „Nevena“. Djeca su bila srećna, a roditelji su mi oduševljeno zahvaljivali što su njihovi mališani imali priliku da „putem radija cio Bar čuje da su pametni i daroviti“. To mi je bio nauk za ubuduće. Šansu sam davala talentovanoj djeci, a ne samo onima koji potiču iz direktorskih i familija funkcionera. U tom periodu  zahvalnost na bezrezervnoj podršci dugujem direktoru Boru Stojoviću i uredniku Ljubiši Mitroviću, kao i koleginici Veri Mirković koja me je u to vrijeme „vodala“ za sobom i predstavljala kao novu koleginicu… Bila sam neizmjerno srećna.

Bavili ste se raznim temama, radili emisije različitog sadržaja, kao i maltene svi novinari Radio Bara. Ispravite me, ako griješim, jedino sport nije bio tema Vašeg interesovanja i novinarskih nastupa… Radili ste dječije emisije, obrađivali teme iz oblasti kulture, privrede, politike… Kakva su ta sjećanja?

U Radio Bar sam ušla na mala vrata za koja sam mislila da se nikada neće otvoriti koliko jesu… Imala sam mnogo sagovornika, mnogo divnih ljudi. I, zaista nije kurtoazija, već mogu da kažem da za 32-33 godine rada nikada, ali baš nikada, nisam doživjela nijednu neprijatnost. A čini mi se da sam baš jedan od novinara koji su najviše bili kritički nastrojeni. Samo mi je jedna osoba kazala da nisam baš u programu trebala da se žalim. Objasnila sam joj da meni nije najteže i da samo govorim ono što narod kaže, a da, ako smatra da sam slagala, pošalje demanti. Vodila sam računa da uvijek pratim šta je aktulni momenat tog dana i da to stavim u fokus „Barske hronike“. Nije mi problem bio da „izletim“ ispred radija i snimim prolaznike i njihovo mišljenje o „vrućem“ događaju. Zbog toga su pokojnu Cicu (Pavlović) i mene zvali „ubice tonaca“.   

Među kolegama u Radio Baru bili ste poznati kao profesionalac koji se vrlo posvećeno i predano priprema za svaki razgovor… Znam da Vam neću odati tajnu ako Vam kažem da se nas nekoliko mlađih u to vrijeme smijuljilo po hodnicima kada bi Vi naišli sa ogromnim cegerima i kesama prepunih papira sa dokumentacijom… Bili ste pokretni Google…

U meni je uvijek radio profesorski obrazovni duh, pa sam se trudila da svaki novinarski prilog ima potku i poruku i, naravno, da nečemu služi. Nisam željela da otaljavam, već da to što radim bude korisno. Nije mi padao teško ni izvještaj sa pijace, za Dan Roma sam se „naganjala“ sa Romima po Baru da kažu nešto o svom životu…

Vrlo ste pozvani da napravite paralelu između ondašnjeg novinarstva i ovog što ta profesija donosi i nudi u savremenom dobu… Šta je danas bolje i lakše, a šta je tokom vremena nestalo, a Vi žalite za tim?

Čini mi se da današnje „fejsbuk generacije“ ne znaju dovoljno da cijene ovaj posao. Mnogo truda sam uložila u svoj poziv i cijenila sam to što radim. Kada je tako osjećaš da vrijediš, da imaš za šta da živiš…

Koji novinarski izazov Vam je bio najteži?

Ja sam bila porodična žena. U dva navrata su mi nudili da budem direktor, a nisam pristala. Živjela sam u Sutomoru, pa su me ta putovanja veoma iscrpljivala. Nikada nisam vozila, a u vrijeme sankcija bilo je zaista teško stići od Bara do Sutomora. Putovala sam sa dragom, rano preminulom koleginicom Nelom Popović Bujić i to su bile svakodnevne avanture… Sa punim kesama sa pijace (jer u Sutomoru u to doba nije bilo pijace) pješačile smo od benzinske stanice do željezničke, pa kada nam voz promakne ispred nosa, ponovo se vraćaj na „startnu“ poziciju i čekaj… A što se konkretnog izazova tiče, vezan je za doba kada je urednik radija bio Vesko Tomović. Poslao je Cicu Pavlović i mene u Beograd na sastanak crnogorske delegacije sa predstavnicima mađarske Vlade u vezi sa probijanjem blokade u Luci Bar. Snašle smo se nekako, iako mi takve teme nisu bile bliske.

Kakva je bila saradnja sa kolegama?

Odlična. Imam pozitivna sjećanja. Volim sadašnju direktoricu Vesnu Šoškić, ona je u Radio došla kao djevojčurak, pa je i danas, iako ima godina koliko ima, doživljavam kao svoje dijete. Svega je bilo u radiju. Mnogo smo se ogriješili o direktora Đorđa Radulovića. On je u radio došao poslije „Događanja naroda“. I ja sam bila jedan od potpisnika peticije da nam on ne dođe za direktora. Nije odustajao od radija, iako je kroz prozor ulazio jer su držali stražu da ne uđe na vrata. Muku je mučio da nam platu obezbijedi, da bi uštedjeli pare sa Željkom Šekarićem je testerisao i pravio tonski pult. A kada je otišao, ronili smo suze. On mi je, uz pokojnog Buca Jovetića, jedan od najmilijih direktora. Moma Popovića sam se plašila. Nisam bila jedina. Kasnije mi je dao nagradu i fotografiju u „Barskim novinama“ potpisao sa „prva dama barskog novinarstva“.

Koja anegdota Vas vezano za Radio vas uvijek nasmije?

Tadašnji novinar RTCG Labud Jovanović je u vremenu dok smo bili u baraci snimao emisije o radu lokalnih medija. Mlade novinarke Alma Bubić, Nela Popović, Brankica Mandić, Vesna Šoškić uredile se tim povodom, raspoložene za razgovor. A meni se ne priča. Pustim ih sve da se ispričaju, ali Labud na kraju insistira da i ja nešto kažem. Ne znam otkuda mi je palo na pamet da ispičam šta mi se dogodilo dok sam vodila jednu „Hroniku“. Kiša je lila, a krov curio. Na glavu sam stavila lonac u koji se voda slivala sa plafona. Odjednom okrenem se, kad ono – miš! Užasno se bojim miševa i mislim da je vođenje „Hronike“ jedina situacija kada sam sebe uspjela da sputam da ne vrisnem. Pokušavala sam, uživo pričajući u emisiji da ga papirima otjeram, ali on je djelovao samo zbunjeno, a nikako ne i uplašeno. I sve to ispričam u kameru. Poslije sam bila očajna, gdje baš to da mi padne na pamet, ali moja molba Labudu da to izreže iz priloga nije uslišena. Niko u Baru nije pričao o uslovima rada, emisijama, tehnici što se moglo čuti u izjavama kolega za televiziju, nego isključivo o mišu i loncu!

Za brojne novinarske poduhvate dobijali ste nagrade. Izdvajate onu dobijenu na Festivalu radijskog stvaralaštva.

Ko god je iz Radio Bara učestvovao dobijao je nagrade – Mila Vukosavović, Ilija Kovačević, Željko Milović, Nedeljka Cica Pavlović, Nemanja Janković, Rajko Joličić… Čak su kolege iz drugih medija počele govoriti da festival treba ukinuti, jer uvijek nagrade pokupe novinari naše kuće. Nagrađeni prilog je bio naslovljen kao „Majka hrabrost“. Poseban pijetet sam, kao „komunističko“ dijete imala prema herojima tog doba. Jedno izdanje misije „Posebni trenuci posvećeni ženi“ sam posvetila Ilinki Vojvodić, jednoj predivnoj ženi koja je moj rad pratila od početka… Najteže mi je bilo sat priče koja je ne može biti bolja „sabiti“ u pet minuta koliki je bio vremenski limit za takmičarski prilog. Zamalo su ga diskvalifikovali, jer sam ipak premašila dozvoljeno vrijeme. Naposljetku, dobila sam drugu nagradu te godine kada, što je pokojni direktor Jovetić stalno potencirao, prva nagrada nije ni dodijeljena.

Jedan od intervjua na koji ste naročito ponosni je onaj koji ste uradili sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom…

Jeste. Za taj intervju objavljen u „Svedoku“ sam dobila najveći honorar. Tada je u radiju bio Darko Šuković koji mi je kada je pročitao tekst, u svom stilu kazao: „Au, mala, ti ćeš dobit’ dobre pare za ovo“. Nisam vjerovala, jer su honorari dopisnika bili bijedni. Plate su tada bile oko 100-150 dinara, a ja sam dobila 500! Mislim da je to bio Tempov posljednji intervju.

Godinama ste radili i kao dopisnica Pobjede i Prosvjetnog rada, Večernjeg lista, je li bilo naporno uskladiti obaveze, s obzirom da ste sve vrijeme bili i porodična žena i majka?…

Jeste. Mnogo. Tada nije bilo mejlova, pa su trpjele i moje koleginice Selva, kasnije Ivanka, koje su me, kada me pozovi iz redakcija da diktiram tekstove, stalno dozivale po hodnicima radija… A ako ne stignem zbog obaveza u radiju, diktiram od kuće. Nebrojeno puta mi je ručak zagorio…

Na šta ste, nakon više od tri decenije bavljenja novinarstvom najviše ponosni?

Nagrade i priznanja itekako laskaju. No, ono što mi je mnogo važnije je da sam se u opštoj pomami za sticanjem pozicija, novca i lažnog sjaja držala maksime, koja je i odraz moje duše sadržane u riječima Fjodora Mihailoviča Dostojevskog- da svi ideali svijeta nisu vrijedni suze jednog djeteta. Tako sam u turbulentnom periodu kada smo se učili pluralizmu, pa zbog političkog revanšizma neki ljudi u mom okruženju trebali da ostanu bez posla, a ja bila na poziciji vd glavnog i odgovornog urednika (a nudili su mi da ostanem ili čak da budem direktor) odbila oboje. Odlučila sam da budem samo novinar i mirno spavam.

Cijenu nema ni saznanje, koje mi je s pozdravima i najljepšim željama prije nekoliko godina kada sam već bila u penziji, moj sin donio od čovjeka koji je zahvaljujući mom prilogu snimljenim sa njim o teškom životu njegove porodice nakon što je ostao bez posla, da je odmah sutradan pozvan u jednu državnu firmu u kojoj i danas radi… Ljude nikada ni u teškim vremenima nisam dijelila po vjeri, naciji, bogatstvu, siromaštvu…

Kako ste prihvatili kada je postalo jasno da i Vaš sin želi da se bavi novinarstvom. Nemanja je jedno od djece Radio Bara, jeste li pokušali da ga odgovorite?

Nisam. Nemanja mi je zabranio da ga pominjem u ovom intervjuu, ali, ti si me pitala i ja kao dobar gost, moram da odgovorim. Možda je moje vjerovanje staromodno, ali ja mislim da mnogo toga dolazi iz porodice – na šta se dijete navikne, to mu i odredi životni put. Nemanja je odrastao uz knjigu i uz Radio Bar. Kao malog Viktor Dedaj ga je, u trenutku dok ja vodim emisiju, znao sjesti na veliki gramofon i vrtjeti ga… KaSnije je kao gimnazijalac radio i emisiju o sportu „Zicer“, a kao student se na beogradskoj 202-ci ponovo sreo sa Viktorom. To su neke sudbine…

Posljednjih godina živite miran, penzionerski život… Nedostaje li Vam radio i novinarski poziv uopšte?

Svako od nas bi u jednom trenutku trebalo da kaže: „E, bilo je dosta“. Treba ostaviti prostor mladima, a ja sam se mnogo i naradila i istrošila. Otišla sam bez očaja, jer smatram da mladi ljudi treba da započnu svoj život, stvaraju porodice, rađaju djecu koja će bez suza o kojima je govorio Dostojevski ponosno živjeti svoj život.

The post Dubravka Janković: Svaki novinarski prilog je imao poruku first appeared on BARinfo.