PT: Zašto nam se vraća morska medvjedica? Da li smo mi nešto konkretno uradili pa se to dešava, ili to samo slučajno?

DV: Ljudi su uradili sve da ta vrsta nestane. Ona je u srednjem vijeku bila vrlo zahvalna i pristupačna kao lak plijen. Ljudi su je koristili zbog krzna, hrane i masti. A ona se inače ne boji čovjeka, pošto je vrsta koja je na vrhu lance ishrane i nema prirodnih neprijatelja. One su generalno druželjubive i ne plaše se ljudi. Ali, nisu bezopasne i mogle bi da povrijede nekoga, ali se to u principu ne dešava. Nažalost, zahvaljujući toj naravi, bile su žrtve od davnina. Praktično su već negdje početkom 20. vijeka u velikoj mjeri istrijebljene na cijelom Mediteranu, gdje su bile prisutne apsolutno na svim plažama.

Kroz konstantno ugrožavanje vrste došlo je do zaista nekih kritičnih granica, kad je bilo ostalo svega par stotina primjeraka u cijelom Sredozemlju. Ta brojka se ranije procjenjivala na nekih 400 – 500 jedinki, ali se 1997. godine desio veliki pomor u najvećoj koloniji, koja se nalazi na Kabo Blanku, sa spoljne strane Mediterana, na Atlanskom okeanu. U toj najzdravijoj koloniji, gdje je bilo blizu 200 jedinki, dvije trećine je pomrlo od nekog virusa. I onda se shvatilo da je to zaista postala kritično ugrožena vrsta, jer ovi pojedinačni primjerci koji su lutali Mediteranom nisu imali kapaciteta za opstanak vrste. Mora da ima mnogo jedinki u jednoj vrsti koje mogu da se međusobno ukrštaju. To je pokrenulo razne stroge mjere zaštite, koje su dale rezultate, zato mislim da ih i sada ima.

PT: Ali, zapravo tih mjera i nema kod nas?

DV: Kod nas, u Crnoj Gori, je takođe strogo zaštićena. To je najrjeđi sisar Mediterana. Sada se procjenjuje, po nekim najnovijim istraživanja, odnosno objavljenim naučnih radovima, je da je ta populacija dostigla negdje blizu 900 jedinki. Tako da joj je smanjen stepen ugroženosti, zato da je sada samo „ugrožena“, nije više „kritični ugrožena vrsta“. Ali u Jadranu, mi možemo da pričamo o jedinkama koje ovih posljednjih deset godina vjerovatno samo zalutaju i tako dođu u goste. Ona je životinja koja ima veliki areal, može da prepliva desetina kilometra na dan, tako da njoj granice ne znače ništa. Desi se da iz Grčke, gdje ih ima najviše, Grčka i Turska – tu je najveća koncentracija u Mediteranu, poneka jedinka, ili neki par, ili majka sa mladunčetom, krene uz albansku obalu i stigne do Crne Gore, ili do Hrvatske.

Mi smo imali jedan slučaj u Hrvatskoj, prije više od deset godina, kada se jedna medvjedica bila nastanila gore. Našla je dom na sjeveru, u okolini Krka i čak je ulazila u venecijanske kanale. Dali su joj ime Adriana. Deset godina su oni nju pratili, čak je osnovano nekoliko društva za njenu zaštitu u Hrvatskoj. Uživala je punu zaštitu, i na kraju je umrla prirodnom smrću, od upale pluća ili tako nešto, u već poodmakloj starosti.

Mi smo prvi put pretprošle godine uspjeli da dokumentujemo da postoje i ovdje. Snimili smo je pretprošle, pa zatim prošle godine i tako da možemo da pričamo da neke jedinke sada već učestalo dolaze ovdje. Ne znamo da li je to ista jedinka, nemoguće je identifikovati. Oni prvi snimci koje smo napravili su bili u vrlo lošim svjetlosnim uslovima tako da se ne prepoznaju karakteristike te životinje koja bila relativno mala. Ona bi sada mogla da bude ova što smo vidjeli prošle godine, jer je prije dvije godine bila mala. Nismo sigurni da li imamo jednu ili dvije medvjedice pošto imamo neke očevice iz Risna koji tvrde da su u isto vrijeme vidjeli dvije u zalivu. Tako da mi sada ne možemo da pričamo o tome da je to neka stabilna populacija, da se radi o velikom povratku medvjedice, ali činjenica je da su te mjere zaštite koje su na mediteranskom nivou sprovođene, omogućile da se populacija koliko – toliko oporavi. One sada mogu da se šire izvan tog najužeg areala u kome žive.

PT: Da li te mjere monitoringa i dalje traju, da li snimate i dalje te lokacije?

DV: Kako da ne. Mi smo sa tom pričom počeli, prije više od deset godina i tada su mi se uglavnom smijali pošto 99% ljudi nije ni vidjelo, ni čulo, ni ti znalo za medvjedicu. Onda su čak ljudi iz Ministarstva, pa i Instituta za biologiju mora pričali – Ti tražiš neku životinju koja ne postoji! To je sada kao da jurimo Big Foota, nekoga je vidio negdje…

A mi smo imali, u prethodnih 20 -30 godina, stalna viđanja u Crnoj Gori. To smo zaključili nakon brojnih intervjua sa ribarima, sa turistima, uopšte sa ljudima koji su prijavljivali da su je vidjeli. Tako da je bilo očevidaca, ali niko nije to zabilježio fotografijom prije nas. Tako da mi sad imamo potvrdu da je ta vrsta tu.

Kad smo počinjali, prije više od deset godina, uradili smo prvi projekat – katastar svih morskih pećina na Crnogorskom primorju. Mogu ponosno da kažem da smo mi to inicirali kao NVO, u saradnji sa Institutom za biologiju mora i grčkom NVO Archipelagos, koji se baš bavi morskim medvjedicama. To se odvijalo u tri etape, za tri godine. Prošli smo prvo teren od Arze do Platamuna, onda sljedeće godine do Platamuna do Volujice i treće godine od Volujice do Ulcinja, do Đerana. Zahvaljujući tome, Crna Gora je dobila prvi katastar morskih pećina, gdje smo se zavlačili u svaku polu-potopljenu rupu u obali. Imamo tačne definicije, šta jeste, šta nije pećina, koliko mora da bude velika, itd… I tu se našlo preko 30 pećina koje su bile jako dobre stanište za medvjedicu, po stručnjacima koji su bili tu iz Italije i Grčke.

To je sve na kraju rezultiralo projektom koji se zove „Adriatic Monk Seal Alliance“. Na nivou Mediterana su se skupile razne fondacije, Fondacija Princ Albert od Monaka, MAVA itd, i riješile da naprave krovnu organizaciju za zaštitu ove vrste u Mediteranu. Našu NVO MEDcem i Centar za zaštitu i istraživanje ptica, koji su se isto djelimično bavili time, pod okriljem njemačke Fondacije Euronatura, su prepoznali kao aktere u Crnoj Gori koji imaju najviše iskustva u vezi toga. Tako smo su uključili u prvi trogodišnji projekat koji se sada realizuje već više od godinu dana. Radimo taj monitoring, uz odobrenje Agencije za zaštitu životne sredine da instaliramo kamere u pojedinim pećinama, koje bi mogli biti pogodne za pojavljivanje ili nastanjivanje medvjedice. Evo već godinu dana imamo konstantan nadzor u nekoliko pećina na crnogorskom primorju i to uglavnom ovdje, na južnom dijelu, gdje je i najčešće viđana. Ove godine smo, za sad bez uspjeha, trebali smo da obiđemo pećine ovog vikenda. To su trap kamere, foto-zamke koje reaguju na pokret. One mogu mjesecima da stoje u stand by režimu i da čekaju da se nešto pojavi, da bi napravile fotografiju. Sada čekamo da vidimo šta se desilo u prethodnim, zimski mjesecima, da li je neka životinja posjećivala pećinu…

PT: Koje uputstvo da damo ribarima, kupačima, roniocima kad dođu u kontakt sa medvjedicom?

DV: Pa najbolje bi bilo da uopšte ne dolaze u kontakt sa njom, iako je ona ljubopitljiva. Imamo svjedočanstvo ronioca koji nam je pričao kako se davno susreo sa njom na Valdanosu. Bila je na pola metra od njega, dok je on ronio sa bocama. Gledala ga je i igrala se s njim. One su neotporne, čest uzrok njihovog umiranja su virusi i bolesti koje ljudi mogu da im prenesu. Tako da, kao strogo zaštićenu vrstu, ne bi trebalo ni da je hranimo, ni da je diramo. U Hrvatskoj, sjećam se da ju je neki poljski turista udario nogom, pa su ga protjerali iz na deset godina, uz ogromnu kaznu. Ona je i u Crnoj Gori strogo zaštićena. Nagib Kurti, čovjek koji nas je doveo do te prve foke, nam je pričao da mu je malo falilo da puca na nju podvodnom puškom jer je u trenutku pomislio da je neka veća riba. Tren ga je dijelio da opali, što bi bila tragedija. Na sreću nije i mi smo poslije par dana došli na to mjesto i zatekli medvjedicu kako veselo pliva.

Dakle, nemojte se primicati, gledajte, snimajte, napravite fotografije. Strašno nam znače fotografije. Svake godine je u Albaniji redovno snime. Mi osim ovih snimaka koje smo sami napravili proteklih godina, nemamo nikoga ko je još snimio medvjedicu, a imamo dosta očevidaca. Samo prošle godine, mislim da ih je bilo 10 ili 15 koji su prijavili da su je sreli što roneći, što sa čamca ili sa obale… Svi koji je vide, ili snime, neka jave, nama, vama ili Institutu za biologiju mora. Podaci su jako dragocjeni, jer možete da im pratite kretanje. Mi smo sigurni da je ta koja je prije dvije godine bila ovdje otplivala do Mljeta, pa do Lastova, pa se izgleda vratila nazad, sudeći po očevicima koji su je viđali. Tačno kada se poređa po datumima gdje je ko vidio, možete da pratite njeno kretanje, što je sve zanimljivo i značajno za zaštitu vrste i za biologiju uopšte.

PT: Da napomenemo, da je to nije vrsta kao što su polarne foke koja živi u ogromnim kolonijama po više hiljada primjerka, već da je to solitarna vrsta.

DV: Da, ona spada u taj rijetki red toplovodnih foka. Postojale su samo tri vrste toplovodnih foka. Najbrojnija je havajska foka kojih ima dvije – tri hiljade primjeraka. One žive na sjeveru Havaja, na jednom ostrvu i to je jedna zdrava populacija. Postojala je karipska foka, koja je živjela u Karipskom moru, koju je čovjek istrijebio negdje 50-ih godina prošlog vijeka. Smatra se izumrlom vrstom. Naša, sredozemna foka, je treća iz tog reda toplovodnih. Za nju se ulažu veliki napori da se očuva. Ona ima jaku veliku smrtnost. Jako je slična ljudskom rodu, u Hrvatskoj je zovu morski čovik – sisari su, svaštojedi su, nose mladunce devet mjeseci, postaju dosta kasno samostalne. Po raznim životnim karakteristikama imaju dosta sličnosti sa ljudima…

PT: Okrenimo se sada drugoj temi koju u koju si takođe prilično upućen, radi se o Posidonia oceanica, pravoj biljki cvjetnici koja živi u moru.

DV: Jeste, riječ je o muravi, kako je zovu u Crnoj Gori, ili lažina u Hrvatskoj. Zovemo je morska trava, mada je u stvari biljka cvjetnica. To je zanimljiva, neobična priča, jer se radi o biljci koja se razvila na kopnu. Ona se u nekom svom istorijskom periodu od prije nekoliko stotina miliona godina vratila u more. Evolutivno je imala sličan put kao što su imali delfini i kitovi. To su sve bića koja su živjela na kopnu i koja su se nastanila u moru. Posidonija ima cvet plod, sjeme, sve! Spada u skrivenosjemenice i zbog toga zaista posebna. Mi je zovemo trava, a to što mi nazivamo travom to je njeno lišće – ono što često more izbaci na obalu.

Njena dugovječnost se mjeri desetinama, stotinama i hiljadama godina i odlika je zdravog ekosistema. Na svu sreću, Crna Gora ima zaista izuzetne livade te morske trave koje po nekim karakteristikama, koje smo mi prethodnih godina ustanovili, spadaju ne samo u zdrave livade, već i u najstarije u Jadranu, a vjerovatno i u Mediteranu. Njihova starost se može mjeriti hiljadama godina, na osnovu nekih parametara, prije svega korijenja, odnosno tih rizoma.

Kolege iz Hrvatske su bile zaprepašćene kad su vidjele te livade. Za mene koji sam tu odrastao i ronio, to je bilo skroz normalno. Recimo u Sloveniji postoji jedna „fleka“ posidonije, 20 puta 30 metara, koji oni tamo čuvaju i paze. To je ipak sjeverni Jadran i tamo je nema toliko. U Hrvatskoj je ima po ostrvima, ali ovdje su te livade vanserijske i one su jako dobar ekološki parametar za zdravlje cijelog ekosistema. Nažalost, mi smo ustanovili postavljajući markere, da se te livade povlače, kao što se povlače u cijelom Mediteranu. Zahvaljujući najčešće antropogenim faktorima, one imaju regresiju koja je veća od one koju bi mogla biljka da nadoknadi svojim prirodnim putem. Ona je dugoživuća i spororastuća biljka, a sad se povlači takvim tempom da ne može da se obnovi.

Njeni programi zaštite se postavljaju na neke duge periode. Mi isto radimo neke razne pokušaje probne i sada kroz ova zaštićena područja na moru bi trebala da se posebno posvete zaštiti od sidrenja, koja je jedno do opasnosti, zatim od nasipanju obale i raznih drugih stvari.

PT: Da li je na njih uticala pojava algi iz reda caulerpa, koje su predstavljene kao organizmi koje donose kraj posidonije?

DV: Prije dvadesetak godina, kada se pojavila caulerpa, zavladala je velika panika o algi ubici, sve je bilo dramatično. Međutim, zdrava livada posidonije je suviše jaka da bi caulerpa njoj mogla da nešto uradi. Ona je uglavnom napadala gole površine, i zato je bolje da su te površine bile pod posidonijom nego da su ogoljene, gdje su ježevi pojeli sve. Gdje nema više ničega, ni trave, ni alge… Ničega! To je zapravo najsiromašnije dno, a ljudi kažu –  Ima puno ježeva, to je divno i čisto! Sa ekološke strane to uopšte nije dobro, jer je jedna vrsta prevladala i taj ekosistem se ne obnavlja normalno. Posidonija ima bitnu ulogu u proizvodnji kiseonika i zbog svoje sposobnosti da vezuje CO₂ koji je najveći problem globalnog zagrijevanja. Ona je endem Mediterana, samo je ima u našem moru i zato se moramo pokušati da je zaštitimo na svaki način.

PT: Glavno uporište njene zaštite su morske zaštićene zone. Koliko ih ima?

DV: Za sad imamo pet zaštićenih područja u Crnoj Gori. U Boki imamo dva manja zaštićena područja Sopot i Dražin vrt. Zatim, tu su Platamuni, koji se prostiru od rta Platamuni do zaliva Žukovica, praktično do Bigova. Zaštićeno područje je i od ostrva Stari Ulcinj do Valdanosa. I imamo Katič, od ostrva Katič do Maljevika i tu je najbogatije područje životom, i posidonijom. Jedan dio toga područja pripada i Opštini Bar. Tu se baš mora voditi računa, između ostalog tu imamo zabranu sidrenja. Prošlog ljeta su počele priče da su već počeli da pišu kazne zbog sidrenja u tim zaštićenim područjima. Ali, zapravo Morsko dobro bi trebalo da obezbijedi ekološke vezove na tim mjestima. Obično brodovi dolaze da se sidre na zaklonjenim mjestima gdje jako dobro raste trava. Zapravo nije poenta da se ljudima brani da dolaze tu, ali treba da im se obezbjedi stalni način sidrenja. Da to budu konstantni vezovi, koji ne stružu lancem po dnu, a da opet budu sigurni. Očekujemo da će Morsko dobro to sprovesti, jer je to bila ideja pri samom osnivanju zaštićenih područja, ali se malo kasni sa tim.

U nekim istraživanjima sam naišao na podatke pokojnog ronioca Mikovića, poznatog i kao Mika Munja, koji je bio glavni inženjer za podvodne radove prilikom izgradnje luke. On je stalno pričao, sjećam se kad sam bio mali, o nekoj ogromnoj količini organske materije na kojoj leži barska luka. To nisam shvatao dok nisam poslije njegove smrti, u njegovoj zaostavštini u biblioteci, našao te fantastične podatke da su oni u stvari bušili šipove kroz 14 metara debeo sloj posidonije, što je jedinstveno u cijelom Mediteranu! Tu gdje je lučki gat “2” je bila možda najstarija livada u Mediteranu. Na Korzici su našli slojeve od 13 metara, a kod nas je bilo metar više. Što znači da se radilo o biljci staroj više desetina hiljada godina!

The post Priče talasa – Dušan Varda: Ljudi su se smijali kada smo počeli da tražimo morsku medvjedicu first appeared on BARinfo.

„Brinemo li dovoljno o prirodi i našem životnom okruženju koje bi trebalo da očuvamo i za buduće generacije? Možemo li doprinijeti boljem upravljanju i poboljšanju životne sredine?

Crna Gora od 2021. ima tri velika zaštićena područja u moru – Platamune, Katič (koje se prostire do Maljevika) i Stari Ulcinj. Sve tri zone imaju bogat i raznovrstan biodiverzitet koji iziskuje dugoročnu zaštitu. Kako njihovo povezivanje i umrežavanje sa drugim zaštićenim područjima u moru u okruženju može dovesti do unapređenja očuvanja migratornih vrsta koje se ne zadržavaju na jednom mjestu – poput delfina, kornjača, kitova ili sredozemnog tuljana?“, pitaju se iz MedCEM-a

ENGAGE projekat (Unapređenje zaštite prirode i biodiverziteta Južnojadransko-Jonskog moreuza) sufinansiran je u okviru IPA Interreg Adrion programa Evropske Unije, i sprovodi se u saradnji partnera iz Italije, Albanije i Crne Gore. Projekat umrežava državne i civilne organizacije koje učestvuju u zaštiti ovog značajnog međudržavnog morskog područja.

Tim povodom će se u Petrovcu, u hotelu Palas 15. aprila sastati upravljači u Zaštićenim zonama iz ove tri zemlje. Analiziraće se mogućnosti i planovi zaštite u okvirima prekogranične saradnje. Koordinator ovog sastanka je Dušan Varda iz crnogorske NVO MedCEM iz Sutomora.

Narednog dana, u UpBeat Hub-u u Podgorici biće održana radionica u okviru istog projekta. Tema radionice je “Od planova do akcije – Udružene strategije za efektivna zaštićena područja u moru južnog Jadrana i Jonskog mora.” Organizator je NVO Istraživanje delfina Crne Gore.

Glavni cilj projekta je očuvanje ekološkog integriteta južnog Jadrana i Jonskog mora angažovanjem zainteresovanih strana, izgradnjom kapaciteta i prekograničnom saradnjom u zaštiti mora. Kroz multidisciplinarne aktivnosti i razmenu najboljih praksi, ENGAGE projekat bi trebalo da doprinese usvajanju Akcionog plana preko Memoranduma o razumijevanju. Memorandum će osigurati dobre smjernice za očuvanje biodiverziteta regiona do 2030. godine.

The post Italija, Albanija i Crna Gora: Ostvarivanje dobre saradnje u Zaštićenim morskim područjima first appeared on BARinfo.

Predavanje je bilo koncipirano na specifičan način: o svakom od podvodnih lokaliteta najprije je govorio Milović, objašnjavajući istorijske okolnosti koje su uzrokovale da se brod, avion ili građevina nađu duboko u barskom plavetnilu. Dušan Varda, koji je ronio na svim poznatim podvodnim lokalitetima u Crnoj Gori, o tome napisao knjigu i snimio niz dokumentarnih filmova, govorio je o stanju podmorskih olupina, upoređivao prilike od prije 30 godina i danas, kakve su aktivnosti vršene prilikom mapiranja i notiranja, uz niz detalja sa naučnih ekspedicija…

Priča o svakom od pojedinačnih objekata bila je propraćena atraktivnim fotografijama i video-kadrovima snimljenim tokom ronjenja na olupinama. Prisutni su tako mogli saznati i pikantne detalje o sistematskom uništavanju olupine jahte “Rumija”, o posmrtnim ostacima mornara sa broda “Dague” koji se i dalje nalaze u moru, o mesinganim topovima sa nepoznatih jedrenjaka, o italijanskom brodu “Quinto“ koji je potonuo kod Šogave ponte, o američkim “letećim tvrđavama”, njemačkim bombarderima i hidroavionima koji su se survali u more oko Bara nakon što su pogođeni, o specifičnostima lokaliteta Maljevik i Bigovica…

“Ovo je šesto predavanje za Barane i relokante koji žele da saznaju više o našem gradu i sasvim je sigurno da se uspjelo u onome što je bila namjera Yuriya Emshanova iz Focuss.space centra – da približimo naše dvije zajednice. Stepen njihovog znanja o Baru je sada poprilično veći, jer ljudi koji dolaze pokazuju veliki i iskren interes da saznaju što više o istoriji, kulturi i prirodi Bara. A za razliku od prvih lekcija, kada Barana u publici uopšte nije bilo, sada je drugačiji slučaj. Zajedno uživaju u, po mnogima, najljepšoj sali u našem gradu. Nedavno je i grupa ‘Grimm’ imala svoj nastup ovdje, tako da je ta zamisao o prožimanju naših kultura, starosjedilačkih i novopridošlih, u odnosu i interesovanju koji odgovara jednima i drugima, počela da funkcioniše. Ima tu još puno prostora za napredak, ali razlika je očita”, rekao je Milović.

Ekolog Dušan Varda je više od 50 godina povremeni stanovnik Bara, ali je, i pored niza projekata koje je odradio iz našeg grada kao baze, sinoć prvi put držao predavanje na ovu temu.

“Vrlo sam zadovoljan interesovanjem koje je tema izazvala, bilo je inspirativno govoriti kad vidiš da ljudi ‘upijaju’ sve što kažeš. Interakcija sa publikom je bila na odličnom nivou, zapitkivali su sve što ih je interesovalo, komentarisali, imali svoj stav. Nakon večeri razgovarao sam i sa nekim roniocima koji su pitali za savjete, pa smo razmjenjivali iskustva, a među onima koji su ostali da pričaju nakon predavanja bilo je i onih koji su ponudili da se odradi reprint moje knjige o crnogorskom podmorju. To bi bila odlična ideja, s tim što bih ja sve dopunio novim saznanjima”, rekao je Varda.

Prevodilac dvojezičnog predavanja bila je i ovoga puta Varvara Loyko, koja je ponovo na sebe preuzela zahtjevnu ulogu medijatora dvaju jezika i kultura, pokušavajući da, osim čistog prevoda, na zanimljiv način plastično relokantima približi teško objašnjive stvari poput našeg humora ili mentalitetskih specifičnosti koje nas razlikuju. Kao i svaki put do sada, čitavo predavanje je snimio Sergej Zabijako i okačio za sve zainteresovane na youtube kanal.

Jučerašnjom, šestom lekcijom, završen je ciklus predavanja o prirodnim ljepotama Bara koji je izazvao znatno interesovanje, a naredni serijal započinje sredinom aprila, i to o istoriji Bara kroz stare fotografije i priče o predjelima i toponimima koji više ne postoje.

The post Predavanje Milovića i Varde o blagu barskog podmorja izazvalo veliko interesovanje first appeared on BARinfo.

RB/BI: Za one koji ne znaju, Vi ste jedan od prvih koji su preronili kompletan barski akvatorijum…

Varda: Ja sam preronio cio crnogorski akvatorijum. Bio sam vođa ekspedicije za istraživanje podvodnog svijeta Crne Gore 1992. i 1993. godine, pa smo od Prevlake do Bojane preronili u toku dvije godine čitavo crnogorsko podmorje. Ne postoji mjesto gdje nisam ronio. Napisao sam i prvi vodič za ronjenje u Crnoj Gori, a poslije te multidisciplinarne ekspedicije izašao je izvještaj u “Glasniku Srpskog arheološkog društva”, što je zapravo bio prvi pregled cjelokupne crnogorske obale i podvodne arheologije.

RB/BI: Dio ste inicijative za reviziju statusa spomenika prirode “Ratac sa Žukotrlicom”, sa željom da se sačuva i podmorje oko Ratca.

Varda: Da, to je jedna od važnih inicijativa koju podržavam. Mediteranski centar za ekološki monitoring, koji ja vodim, još 2013. godine je radio studiju zaštite podmorja Ratca. Tada je postojala ideja, mnogo prije nego što su bila zaštićena ova područja – Platamuni, Katič, Stari Ulcinj – da imamo lokalno zaštićeno područje u moru oko Ratca. Tada je opatija na njemu već dobila drugi stepen zaštite, Ratačka šuma postala “park prirode”, pa je bilo normalno da se onda sve proširi i na taj akvatorijum oko Ratca.

RB/BI: Šta je to toliko fascinantno u moru oko Ratca da bi postalo spomenik prirode?

Varda: Moram da se vratim na priče legendarnog ronioca, ing. Miodraga Mikovića. On je meni uvijek pričao: “Ali, ti ne znaš da Bar leži na nekoj organskoj materiji i da je cijelo podmorje Bara puno neke organske materije”. Meni je to tad bilo nezanimljivo. Međutim, kad smo radili jedno istraživanje, sjetio sam se toga i došao do njegovih bilježaka koje postoje u Biblioteci u Baru. Našli smo to o čemu je on pričao i ja sam bio fasciniran. Čak je to bilo fascinantno i za svjetsku javnost jer je pisao o livadama Posidonie, morske trave, na koje je naišao. Imali su problem kad su bušili za gat 2, jer im je biljka pravila problem, motajući se oko bušilica, zapušavala im glave, pa su stalno kasnili sa poslovima. Onda je on radio analize i ustanovio da buše kroz četrnaest metara debeo sloj Posidonie. To nije zabilježeno nigdje u Mediteranu.

Ja sam javno to iznosio na skupovima, pa mi je jedan od najvećih stručnjaka za Posidoniu dr Gerard Pergent rekao da su oni pronašli najviše do tada trinaest metara sloja na Sardiniji. Tek sam se onda osvijestio, u svojim četrdesetim godinama, kad sam sa kolegama iz Hrvatske ronio oko Ratca i svi su bili zaprepašćeni jer takvu Posidoniu nikad nisu vidjeli.

RB/BI: Ta se livada Posidonie nalazi oko Ratca?

Varda: Na sve strane, praktično od Bara do početka Sutomorske plaže je jedna velika livada, s tim da svoju posebnost ima oko Ratca. Ako su oni tada bušili kroz četrnaest metara Posidonie, po svjetskim parametrima taj prvi sloj je star skoro 14.000 godina. Ona raste od milimetar do centimetar godišnje, raste u visinu to njeno korijenje, tako se mjeri. To znači da mi u moru ispred Bara imamo biljku koja je možda nekoliko puta starija od Stare masline. A o njoj se jako malo zna.

RB/BI: Da objasnimo, to je ono što mi, primorci, zovemo “murava”.

Varda: Jeste, “murava”, morska trava koja je endem Mediterana, svojstvena samo ovim morima. U toku zime se izbace naslage otpalog lišća i to su one gomile koje vidite na obali u to vrijeme. I zapravo, ona uopšte nije trava, ona je skrivenosjemenica, spada u red najvišeg roda biljaka. Posidonia je biljka koja je nekada živela na kopnu, vuče porijeklo od nekih magnolifita, rođaka joj je magnolija, razvile su taj plod, skriveno sjeme, pa su onda riješile da se vrate u more prije ne znam koliko miliona godina. Ona se smatra “plućima Mediterana” po proizvodnji kiseonika i apsorpciji ugljendioksida, po čemu ne može da se mjeri ni sa jednom drugom biljkom u Mediteranu, pa čak i u svjetskim razmjerama. Recimo, u tim nekim parametrima ona ima za okolinu tri puta važnije elemente od tropskih šuma. Možemo reći da su livade Posidonie tropske šume, pluća mora.

RB/BI: Hrvatska i Italija su pokretale ozbiljne i opsežne akcije za spašavanje Posidonie kad je bila ugrožena.

Varda: Ustanovljeno je da se u cijelom Mediteranu ona povlači i nestaje, i to od polovine dvadesetog vijeka, tako da se u mnogim zemljama rade aktivnosti na njenom spašavanju. Mi smo to ovdje pokušavali sa nekim ekološkim sidrištima, sa stvarima koje sad opet ne funkcionišu, a bile su nekada dobro planirane i u Baru, i još na mnogim mjestima… U pitanju su tzv. ekološki vezovi koji služe da brodić ne baca sidro i čupa travu nego da dođe na već postavljenu bovu, i zakači se i otkači mnogo elegantnije i sigurnije. Mi smo te ekološke vezove instalirali prije deset godina i na Maljeviku, i na Kraljičinoj plaži i kod Katiča i u Čanju i ne znam gdje sve, ali je prestalo da funkcioniše… Nadali smo se da će koncept ekoloških vezova biti duž cijelog crnogorskog primorja, kako bi zaštitili priobalje, a vidjećemo da li će, i kad, to zaživjeti.

RB/BI: More oko Ratca ima bogat biodiverzitet. Biljni i životinjski. Da li je to dovoljno da bude proglašen zaštićenim područjem?

Varda: Ratac je specifičan zbog tih izuzetnih livada Posidonie, ali ima raznih podvodnih staništa tamo, čak i jedna mala pećina. Ratac je uz to prirodno stanište kernje. Mi sada radimo projekat sa Francuzima i sa crnogorskim Društvom ekologa vezano za mapiranje kernji, vjerovatno na području Katiča, ali bih volio da ih dovedem i oko Ratca. Tu ima puno malih kernji, što je siguran znak da je za njih dobro mjesto. Kernja ima svoju biologiju – jedinka tek kad preraste 50 cm postaje mužjak, i zato je zabranjen izlov kernji manjih od te dužine. Dakle, ono što bi ljudi trebalo da znaju – ako uhvate kernju koja je manja od pola metra i jedno tri kilograma, trebalo bi da je puste. Vidio sam jednog Rusa, ribolovca, koji je svaki dan na plaži kod “Inexa” izlazio sa po jednom malom kernjom, pa sam ga zamolio da to više ne radi, jer ih neće biti. Čak sam sad postao sklon da nekoga i prijavim zbog toga, jer ljudi ne shvataju da uništavanje mlađi znači, jednostavno, da više neće biti odraslih jedinki.

RB/BI: Kakva je situacija sa palasturama oko Ratca, nekad ih je bilo u znatnom broju?

Varda: Palastura više nema. Postoji još negdje pokoja pinna rudis, ona je vrlo slična palasturi, rodjaka koja nije zaobljena nego je ravnija i manja. Ali palasture su zvanično praktično izumrle u Crnoj Gori, kriva je jedna bakterija koju su zakačile, što je dovelo do smrtnosti od 99.9% ovih školjki. Rijetko su gdje uspjele da prežive.

RB/BI: Ako je suditi po ovoj priči, situacija za živi svijet crnogorskog podmorja nije ružičasta.

Varda: Crna Gora ima ophođenje prema svojoj obali kao da ima beskrajno mnogo kilometara, i da može zidati, betonirati i raditi svuda sve, što naravno nije tačno. Ako želi da se zadrži bilo što od te divlje ljepote, onda se treba boriti da se očuva, a Ratac je svakako jedno od takvih područja. Meni je jako žao što barska opština nije svojevremeno stala iza naše inicijative da se mnogo toga zaštiti. Predlagali smo prije proglašenja svih ovih zaštićenih morskih područja da barska opština (pošto je to u njenoj nadležnosti) sve ono što je u kategoriji zaštite prirode ispod nacionalnog parka, kao što su “park prirode”, “spomenik prirode”, uzme pod svoje i proglasi sopstveno zaštićeno morsko područje. Moglo se, ali nije bilo baš puno razumijevanja i hrabrosti.

RB/BI: Vratimo se na Ratac, i njegovu zaštitu.

Varda: Ja svakako mislim, kad je Ratac sa Žukotrlicom u pitanju, da taj podvodni dio treba zaštititi i očuvati, uz opatiju na kopnu čiji je značaj istorijski nemjerljiv. Mnogi autori smatraju da je “Ljetopis Popa Dukljanina” napisan upravo tu, to je bio kulturni epicentar Crne Gore. Meni je prosto žao na šta taj Ratac liči danas i koliko je on neiskorišćen kao simbol jedne cjeline.

Sjećam se, 1996. godine su rađena opsežna istraživanja na Ratcu, a ja sam tog ljeta radio u Hrvatskoj. U septembru sam došao kad je Ratac bio raščišćen, kad je bilo sve sklonjeno, odjednom se pojavio čitav grad, sa svim putevima. Bio sam fasciniran. Prosto je nevjerovatno kako to sad stoji zapušteno, na šta taj Ratac liči, u šta se on pretvorio – tamo se sad skupljaju raznorazni, rade sve i svašta. Meni je tužno čak i kad se prošetam, u poređenju sa onim čega se sjetim kad sam bio dijete i igrao se tamo.

RB/BI: Da stavimo ovu priču u konkretnu ravan – ukoliko bi se podmorje Ratca zakonom zaštitilo, to ne znači da ne biste mogli doći čamcem do njega već bi se samo vezali za ekološke bove, recimo…

Varda: Između ostalog, da. Zaštićena morska područja su osmišljena u svijetu kao najefikasniji način zaštite mora, a sve se radi u saglasnosti sa lokalnom zajednicom. Ne postoji zaštićeno područje bez podrške lokalne zajednice. Ako su oni protiv toga, onda ničega nema. Potrebni su dobri planovi upravljanja i dobra implementacija svega toga, da se sprovodi efikasna zaštita. Ja vjerujem da bi se Ratac za pet godina, kad bi bio stavljen pod neku zaštitu, preporodio, da bi to bilo zaista atraktivno.

Uzmimo riblji fond kao primjer. Kad imaš zaštićeno neko područje, ono je zapravo inkubator za razvoj riba. Onda ti dozvoliš oko njega lov, svuda u svijetu to postoji. Mi smo vodili crnogorske ribare po raznim opštinama, po Italiji, Hrvatskoj, da gledaju kako to funkcioniše i svi su oduševljeni kako u praksi izgleda. Imaš jedan mali dio koga se odrekneš i tu ne loviš, ali onda imaš vrlo brzo oko njega mnogo veće i bolje ulove jer si sačuvao jedan mali epicentar. Mene uvek Ratac podsjeća na Miramare u Trstu – kao što Trst gleda na taj dvorac koji je jedan od prvih zaštićenih područja u Italiji, tako je meni uvijek Bar gledao na taj Ratac, pa bi i on mogao da bude divno zaštićeno područje.

RB/BI: Dakle, ko je na potezu da bi se zaštitilo u podmorju što se zaštititi može?

Varda: Uvijek je taj ping-pong između Morskog dobra i Opštine, ko je tu nadležan. Velika stvar je ovo što se desilo, što su se ujedinili vrhovi opština raznih partija sa ciljem da se Morsko dobro transformiše u nešto drugo, odnosno da postane pri Opštini, što je mnogo logičnije. Meni se ta ideja jako svidjela. Ovako, imamo jednu centralizovanu vlast koja ne mari mnogo za neke lokalne stvari, oni se bave “većim” stvarima.

Jako veliki interes za zaštitu mora u Crnoj Gori postoji i u inostranstvu. Ljudi su spremni da dolaze, da istražuju, da pomažu na sve moguće načine i mislim da bi zaista mi ovdje lokalno trebalo da to prepoznamo, i da se otvorimo ka tome, ka ljudima i investicijama za zaštitu. Svi koji dođu ovdje oduševljeni su bogatstvom koje ima podmorje Crne Gore.

The post Varda: U barskom podmorju je šuma, nekoliko puta starija od Stare masline first appeared on BARinfo.