Ovim povodom gost u „Promenadi“ Radio Bara bio je Dušan Vujović, PR KK Mornar Barsko zlato, ali i sportski novinar, komentator Adria tevelizije, koji je, prvo, objasnio na koji način Mornar može da sačuva prvoligaški status.

Vujović: Ukoliko bilo koji tim iz Srbije osvoji ABA 2 ligu (za sada prednjače Vojvodina i Zlatibor) oni će igrati protiv najlošijeg tima Srbije baraž za popunu ABA 1 lige (u ovoj situaciji najslabiji je Borac), dok bi poslednjeplasirana ekipa iz ABA 1 igrala baraž sa drugoplasiranom iz ABA 2. Ako je i drugoplasirana iz Srbije, nema baraža i ostaje se u prvoligaškom društvu.

RB/BI: Spartak večeras gostuje u „Topolici“ od 19 časova?

Vujović: Spartak je favorit, to je i trener Mihailo Pavićević rekao, ali je mnogo važnija naredna utakmica u Zagrebu, s obzirom da je Cibona direktni konkurent i jedina ekipa koju je Mornar ove sezone pobijedio. Međutim, problem za nas je da smo ostali bez prvog plejmejkera, Čika Kartera, koji je doživio prelom noge.

RB/BI: Od naredne sezone televizija na kojoj radiš, pojačava sportsku ponudu time što ćete prenositi i Evroligu. Da li će svi gledaoci u Crnoj Gori moći da prate najjaču ligu u Evropi?

Vujović: Adria je televizija sa nacionalnom frekvencijom, što znači da je njen signal dostupan svima u Crnoj Gori, pa i onima koji nemaju kablovskog operatera. Zahvaljujući predanosti direktora Miljana Žugića imaćemo Evroligu možda i od ovogodišnje završnice, plej ofa, a od naredne godine zasigurno.

RB/BI: Znam da brižljivo vodiš statistuku svih mečeva, prenosa. Koliko si ih do sada imao u karijeri?

Vujović: Zaključno sa prošlim vikendom – 587. Uživam u tome, a možda sam neki svoj vrhunac doživio prenosom finalne utakmice Lige šampiona, prošle godine, jer nikada ni u najluđim snovima nisam mogao da zamislim da ću prenositi najkvalitetnije fudbalsko klupsko takmičenje.

RB/BI: Ove godine, u ljeto, navršava se i 20 godina od kako si došao u Radio Bar, a prethodno si bio na audiciji…

Vujović: Nezaboravnu audiciju, kako za mene tako i za one koji su bili osuđeni da slušaju moj fijasko, ostavljam u „hodnicima sjećanja“, a 21. jula 2005. godine sam baš postao dio Radio Bara. Od tada, pa do danas, uvijek mi je drago da dođem i da vas posjetim, vidim, evociram uspomene. Ne moram biti u programu, dovoljno mi je i samo kroz hodnik da prođem. Takođe, pošto sam stalno u kolima, putu, redovno slušam radio. Obožavam kada zaređate sa stranim pop-rok hitovima iz 80-ih godina. Uljepšavate mi svaki put tu distancu od Bara do Podgorice i nazad.

RB/BI: Slušam te i mislim se: gdje je nestala ona tvoja prirodna, tečna, ekavica?

Vujović: Ispred vrata od studija. Pokupiću je čim izađem. Uspio sam u tome, baš od tih ranih dana, da implementiram ijekavski dijalekat iako mi je prirodni ekavski. Naravno, živim, radim u Crnoj Gori i normalno je da se prilagodim. Savladavanje ijekavice bilo je istorijsko! Uspjevao sam da ubacim „ije“ tamo gdje nijednom Crnogorcu nikada na pamet na bi palo!

The post Dušan Vujović: Mornar ima realne šanse za opstanak first appeared on BARinfo.

Nažalost, istu strofu morala je da preživi i moja porodica, iako do poslednjeg dana nismo vjerovali da će i nas zadesiti takva sudbina.

Porodice Vujović, sa očeve, odnosno, Marjanović sa majčine strane, doselile su se na prostor Kosova i Metohije iz Hercegovine tj. iz Crne Gore (Andrijevica). Marjanovići su došli početkom 20. vijeka, dok je moj djed Stevan (otac mog oca Mileta) u Hercegovini slušao o Kosovom polju, junaštvu, te mu je želja bila da živi baš u ovim krajevima. Uglavnom, nikakvih dodirnih tačaka sa Barom nismo imali.

Ja sam treća-četvrta generacija koja je rođena i koja je odrastala u Peći do famozne 1999. godine kada sam, neplanirano, postao i ostao Baranin. Skoro sigurno ne bih postao Baranin da nije bilo „Milosrdnog anđela“ i blokade granice prema Srbiji.

Par dana na moru pretvorilo se u četvrt vijeka.

Ovoga juna navršilo se tačno 25 godina od kako smo prvi put skupa došli u Bar. Plan je bio da napustimo Peć na mjesec dana dok se situacija ne stabilizuje i dok nam KFOR ne omogući sigurni boravak. Mile nas je doveo kod svog vjenčanog kuma Sloba Mirkovića čiji je najstariji sin, Vlado Mirković, tada bio fudbaler Crvene zvezde, a mlađi, Branislav, kasnije će biti igrač Mornara.

Brzo smo iznajmili i stan u „trudničkoj“, žutoj, zgradi preko puta Opštine, a Mile se vratio za Peć kako bi radio u bolnici, jer je jedva od vojske dobio dozvolu da napusti grad i to samo da bi ženu i dijete odveo na more.

Tih mjesec dana ljetovanja pretvorilo se u dva, sa sve manje novca, bez ideje kuda ići dalje, a čak su nam i jedinu vrijednu (materijalnu) stvar ukrali – zastavu 101, koja je bila parkirana na parkingu iza trafike, naspram kafića „Atina“.

Za ta dva mjeseca neizbrisiv trag su mi ostavile košarkaške partije na betoniranom kvadratu ispred zgrade (tu je bila livada, a danas su dvije ogromne zgrade). Koš je bio najatraktivniji u kraju jer je mrežica bila od lanca. Tu sam upoznao i znatno starijeg momka, Dražena Matkovića, tada izuzetnog košarkaša, reprezentativca, kome sam zapao za oko jer sam non stop blebetao (naslućivala mi se profesija) o NBA ligi. Godinama kasnije Dražen i ja ćemo se stalno susretati, družiti, baš preko košarke jer je dugi niz godina bio u KK Mornar, a potom je postao i jedan od izuzetno cijenjenih FIBA delegata (organizovao Evropska prvenstva za mlađe kategorije u Podgorici, Igre malih zemalja, itd).

Pored košarke taj nikada duži ljetnji raspust (u Srbiji smo se svi raspustili još početkom aprila mjeseca) provodio sam i na čudu tehnike – soni plejstejšnu. Čini mi se da je vlasnik igraonice bio Vesko Truš, a igrice kao što su Crash rasing, Twisted metal, Tekken, NBA live i ostale, i dalje su najveća zaraza sa kojom sam se susretao u životu.

Zanimljivo je da su tog ljeta postavljeni temelji i za izgradnju zgrada od „Kaće“ pa nadalje do „Napoleona“, a da je izuzetno simpatičan market „Kaća“ bio na mjestu gdje su sada Žene Bara.

Kraj raspusta, početak izbjeglištva

Novca za kiriju više nismo imali, kao ni mogućnost povratka u naše stanove koji su u prvim danima jula opljačkani i zauzeti. Mile je tada tražio posao u barskoj bolnici, ali su mu rekli da „oni neuropsihijatara imaju za izvoz“ i da im nije potreban. Doduše, postojala je i direktiva iz Beograda da se izbjeglice ne zapošljavaju kako bi smo se vratili u Peć (!). Nakon mnogo vijećanja, jedini izbor bio je kolektivni/izbjeglički centar, dok je Mile našao posao čak u Trebinju, a babu i djeda (majčine roditelje) preko oglasa primila jedna žena u Nikšiću.

Soba u kolektivnom smještaju „Fidelinka” u Sutomoru (Pobrđe) i dalje budi jeziva sjećanja. Soba je, bukvalno, bila tri sa tri. Kupatilo je bilo napolju, a nismo čak ni imali prozor normalnih dimenzija već neku verziju minijaturnog kroz koji se nije naslućivalo je li dan ili noć.

Sutomore su te 1999. godine prozvali Peć na moru zbog nevjerovatnog broja izbjeglica koje su se tu nastanile. Čak je u OŠ „Kekec“ otvoreno i treće odjeljenje u svim razredima za raseljenike. Ostao mi je zapečaćen momenat kada sam, jednom prilikom, u Haj Nehaju čekao u redu za hleb (na početku se tu dijelila humanitarna pomoć). Ispred mene bila su dva starija gospodina i razgovarala su o jadu koji nas je sve snašao, kao i aktuelnoj političkoj situaciji. Jedan od njih je rekao: „Ne bih vjerovao da ću sa 48 godina postati nomad“. Ta riječ mi je bila totalno nepoznata, a vrlo „jaka“, zvučna.

Sjutradan sam saznao šta je nomad (grčki nomades, lutalica, migrirajuća osoba bez svoje zemlje, grada…), te ovo smatram prvom edukacijom u novoj sredini.

Kao tinejdžer od 12 godina koji ne može da gleda ništa što je tada maestralni 3. kanal RTCG-a prikazivao (nismo imali televizor) zaspivao sam i u sedam sati. Međutim, jedina pozitivna stvar bilo je rađanje ljubavi prema Radio Baru koji je tada pojačao signal i nadjačao isuviše dominantni i agresivni Elmag radio, na kom su od jutra do mraka non stop išli narodnjaci („Plavog slona“ od Twinsa i dalje ne mogu čuti).

Servisne, gradske informacije u to doba (možda i najveće restrikcije struje) bile su zlata vrijedne. Muzika je bila pažljivo birana, a još uvijek se sjećam da su u periodu od 07:00, pa do negdje 07:30 časova (polazak u školu) išli Bijelo dugme – „Slatko li je ljubit tajno”; Dragan Stojnić – „Jedan čovek i jedna žena”; Zdravko Čolić – „E, draga, draga”; Magazin – „Da mi je znati”; Perper – „Ljubav”…

Dolazak u Bar, pa u Radio Bar

Nakon pet turbulentnih godina u izbjeglištvu sa svakodnevnom agonijom šta ćemo dalje (prije nas izbjeglice iz Hrvatske i BiH još uvijek nisu riješile svoj imovinski status), sredinom 2003. godine konačno smo prodali svu imovinu koju smo imali i krenuli u dalja planiranja.

Moji roditelji su razmatrali Novi Sad i njegovu okolinu, pošto je Milivoje tamo mogao da nađe posao, a za tu lokaciju bila je i moja majka, Tatjana. Za novac sa kojim smo raspolagali gore smo mogli kupiti predivne višespratne kuće, plus da ostane neka ušteđevina. Jedino sam ja želio da ostanemo u Baru, jer sam bio umoran od seljakanja, mijenjanja sredina, a i tek sam završio prvu godinu u barskoj Gimnaziji.

Da mi udovolji, Mile po poslednji put kontaktira Barsku bolnicu sa pitanjem da li im treba neuropsihijatar (sve ovo vrijeme radio je u Trebinju). Na zaprepašćenje mnogih nazvao ga je tadašnji direktor, dr Zoran Srzentić i pozvao na razgovor. Dogovoreno je bilo da startuje sa poslom 1. januara 2004. godine.

Nakon pronađenog placa, radova koji su se otegli, poteškoća, konačno smo se obreli u našoj kući 15. maja 2004. godine, što znači da je ove godine i okruglo 20 godina kako smo na adresi Crnogorskih serdara 39 (inače, 039 je bio pozivni broj za Peć).

Ljubav prema Radio Baru je rasla iz dana u dan. Program je imao fantastičnu slušanost! „Hit kafe“ je bio brend koji je Radio Bar lansirao i koji su slušali svi, kako u Baru tako i u Podgorici, Zeti. Krajem 2004. godine Radio organizuje audiciju za volontere. Tražile su se četiri mlade osobe koje bi učile spikersko-voditeljski posao i tri ton majstora i nigdje se nije spominjala mogućnost za budućim zaposlenjem.

Uprkos tome, na audiciji i u prebukiranom hodniku Radio Bara pojavilo se 67 osoba! Tadašnji urednik Suljo Mustafić, prolazeći hodnikom, pitao je Željka Milovića: „Znaju li ovi ljudi da treba da rade za džabe?“ Svi su znali, ali su željeli da rade.

Tada sam i prvi put u životu oslovljen nadimkom koji mi je i dan danas najpopularniji – Dule. Naime, uža i šira porodica me je uvijek oslovljavala sa Duka (Miletova želja, jer je to bio i nadimak Jovana Dučića), a kroz društvo sam bio Duško (samo me Đoko Pavićević i danas tako zove), Vujo, Vujke, ali nikada Dule.

Dok sam stajao sa prijavom do mene je došao Nemanja Janković koji je tražio ko će ući u studio da pročita probni tekst. Prilazi mi i kaže:

„Izvini, momak, kako se zoveš?“

„Dušan.”

„Dule, milo mi je, ja sam Nemanja, ‘ajde, uđi da pročitaš naredni tekst.”

S obzirom da sam bio među najmlađima sa 17 godina, kasnije su bile razne varijacije na taj nadimak, ali je Silvija i danas zadržala deminutiv, Dulence.

Tada upoznajem čika Milana Vujovića (i dan danas ga oslovaljavam sa “čika”, iako on insistira da ga tako ne zovem niti da mu persiram). Prvo što mi je rekao u hodniku bilo je: „Dobra ti je kosa, mali.“ Iako se založio za mene kao za najrođenijeg (samo smo prezimenjaci), ipak nije uspio da me „ugura“ u volontersku ekipu jer sam bio ubjedljivo najgora osoba koja je ikada progovorila u mikrofon!

Kasnije, kada su skupa Suljo, Milan, Željko i ekipa… preslušavali moju katastrofu, Milanu su rekli rečenicu koja je postala legendarna: „Biće ovaj mali dobar, Milane (kratka pauza) – za kuvanje kafe!“. U tom trenutku sam zaista kuvao sjajnu kafu, ali, ipak, ostao sam van „sastava“ Radio Bara.

Početak karijere, 21. jul 2005. godine

Nekoliko mjeseci nakon audicije dvije cure, koje su bile primljene, odustale su od angažmana, pa se opet otvorilo mjesto za jednog voditelja. Čak je još nekoliko osoba prije mene pozvano da dođu na razgovor i, na moju sreću, sve su odbile, da bi se, ponovo, otvorila minimalna šansa da mogu priviriti u Radio Bar.

Na razgovor sam došao 20. jula, po najvećem mogućem suncu, a već 21. sam proslijeđen Goranu Krekunu da budem njegov teret u emisiji „Sporedni kolosjek“. Emisija je išla četvrtkom od 13 do 15 časova. I dalje se sjećam da smo u prvoj predstavljali grupu „Galija”. Naravno, iz emisije u emisiju ja sam bio, blago rečeno, užasan! Pored parališuće treme imao sam i drugi problem – ekavicu. To je bila godina prije referenduma, izuzetno osjetljiv period, a meni za šest godina života nikada nijedna riječ nije „pobjegla“ na „ije“. Toliko sam bio uporan da sam ispisivao riječi na ijekavici i sastavljao rečenice prije ulaska u program. To je dovodilo do nove katastrofe jer sam ubacivao „ije“ i tamo gdje mu nije mjesto („mijeso” je i dalje najlegendarnije, ali mi je baš išlo da tu stavim „ije“).

Goran je u tom trenutku imao 21 godinu. Volontersku postavu su činili još: Nikola Šofranac, Demo Mehović, Aleksandra Saška Asović, da bi kasnije, preko novih audicija došli: Stefan Popović, Maja Hrvatin, Dijana Mustafić, Maja Lalević, nažalost, pokojni Danilo Vukčević i definitivno najbolja mlada voditeljka, spikerka, koja nije nastavila da se bavi ovim poslom – Suzana Mehović.

Suzana je imala armiju obožavalaca. Mogla je da priča šta god je željela u program i narod bi se time oduševljavao.

Sklop radijskog tima tih godina je po riječima legendarne novinarke Vere Mirković bio „spoj mladosti i iskustva“ i to se najbolje ogledalo na nezaboravnim proslavama Radio Bara. I stariji su nas voljeli, najavljivali, smijeli se našim glupostima (liše Krekuna, jer on nije pravio gluposti).

Svima nam je ponaosob čestitana matura, pratili su se defilei, rođendani, jubileji.

Žao mi je što se niko nije sjetio da u monografiji o Radio Baru (osim na jednoj fotografiji fudbalskog tima, iz 2005. godine), ili makar na nekoj od proslava Dana Radija, spomene Gorana, Dema, Suzanu, Sašku i ostale koji su nesebično, preko dvije i po godine, radili i držali program, naročito tokom ljetnjih mjeseci. Ako ikoga treba da podsjetim kako su radili, arhiva je i dalje kod mene. Zahvaljujući mojoj pasiji da sakupljam podatke, slike, uspomene, imam sačuvan poseban folder iz tog perioda. Šteta, jer za nas Radio Bar nije bio firma, preduzeće, posao. Bio je zadovoljstvo, ljubav i druga kuća.

FK Radio Bar – pobjede nad IN televizijom i deklasiran F radio u gradskom derbiju

Poseban segment je bila fudbalska ekipa. Prvi teren za mali fudbal sa vještačkom travom imao je Oliver Beli Merdović, na šetalištu, ispod hotela „Topolica“, današnji „Princess“. Zaposleni Radio Bara su imali dva besplatna termina nedjeljno. Tu je, na primjer, Nikola Šofranac saznao da je Buco Jovetić direktor tek pošto mu je uklizao sa dvije noge i propisno ga približio martineli.

Organizatorske sposobnosti Nemanje Jankovića i Adija Karađuzovića bile su impresivne. U jedan dan bi se sklopio cijeli projekat kao što je „Naš Mundijal“, ljeta 2006. godine. Ideja je bila da se naprave ekipe koje će nositi imena reprezentacija učesnica Mundijala u Njemačkoj. Mi smo bili Australija i na kraju smo osvojili bronzanu medalju što je bilo prvo odličje.

Iz te ideje je proizašla Liga barskih preduzeća u kojoj Radio Bar, jedini, provjereno, nije „švercovao“ igrače, nego smo bili kao Atletik Bilbao – isključivo domaći kadar.

Ipak, za nas mnogo su važnije medijske pobjede, a bilo ih je. Godine 2006, 24. novembra, balon sala „Libera“ bila je krcata jer je Radio Bar igrao protiv ekipe IN televizije. IN je imao ekipu koja je igrala profesionalnu ligu malog fudbala Crne Gore. Ne mogu prežaliti što nemam snimak sa tog susreta koji je riješen našom pobjedom poslije penala (regularni dio, 5:5). Kao golman Radio Bara odbranio sam dva penala, a Goran je pogodio presudni za pobjedu. Sjutradan smo bili glavna atrakcija, a svaki Bar Info završavao se tom viješću. Po povratku iz smjene moja majka me pita: „Pa ti si ovo stvarno bio dobar!?“.

Druga podjednako velika pobjeda, došla je maja 2007. godine. Izazvani smo od ekipe F radija. Naravno, prihvatili smo izazov. Po imenima, igračima, F radio je bio bolji od nas jer ga je činilo dosta bivših fudbalera. Cijeli dan, prije meča, na talasima F radija organizovano je prognoziranje. Slušaoci se javljaju i pogađaju kojim rezultatom će nas F „napuniti“. Na samom terenu opet je sve vrvilo od naroda, a epilog je bio krajnje neočekivan – 8:1 u našu korist! Tu je blistao pokojni Dačo Vukčević, tada omladinac Mornara i naš tonac. Sjećam se da je F poveo i da sam primio gol tako što je lopta iz kornera pogodila stativu, pa mene u stajnu nogu. Užasan osjećaj. Ipak, do kraja Dačo je postigao pet golova. Nikola Šofranac dva, a posebnu ulogu imao je Ivo Gojnić. Pored terena je bilo 80 posto „navijača“ F radija. Pri rezultatu 7:1 za nas u jednoj skoro pozorišnoj atmosferi Ivo, koji zbog povrede nije igrao, kreće da nas „savjetuje“:

„Alo, nemojte ovo više, nije kolegijalno!“

„Dačo! Zamalo da pogodiš i šesti put. Znaš li ti kad je dosta?“

„Dule, dođi ovamo, sjedni da popričamo malo. Otuđio si se“ – inteligentnije i efektivnije provokacije još uvijek nisam čuo ni vidio.

Baš tokom tog ljeta Goran, Demo i ja dobijamo prve honorare od po 150 eura. Decembra 2007. godine, Radio Korona traži nove voditelje, te ja napuštam Radio Bar, 14. decembra, a ostatak volontersko/honorarne ekipe 5. avgusta 2008. godine.

Eto, tako je bilo na početku. Prešao sam put od nomada do prvog Baranina koji je prenosio uživo finale Lige šampiona, za Adria televiziju u kojoj sad radim.

Za prvih 20 godina karijere nije loše. Samo da narednih 20 ne donese sve u rikverc. Još jedan nomadski život ne bih podnio.

The post Dušan Vujović: Radio Bar je bio zadovoljstvo, ljubav i druga kuća first appeared on BARinfo.