Pozdravljajući kolege, učitelje, nastavnike i profesore književnosti, direktorica Slavica Radević istakla je značaj teme, uz poseban akcenat na učešće prof. dr Popović „budući da je mnogo puta pokazala koliko je njena vizija jaka i dobra, inicirajući i realizujući brojne projekte koji su imali uspješnu implementaciju u sistem obrazovanja“.

Prof. dr Dušanku Popović je ideja da se bavi čitanjem okupirala jer je imala pristup svim segmentima obrazovanja, a nakon što je počela da predaje vaspitačima, ušla je u problematiku pripreme djece za savladavanje vještine čitanja.

„Nakon vaspitača idu učitelji koji djeci daju prve sistematske upute u ono što čitanje jeste, slijede predmetni nastavnici, pa profesori u srednjoj školi, gdje se očekuje da je postignut zavidan nivo čitanja. Međutim“, po riječima Popović, „vještinu čitanja, razvijanje strategije čitanja, sistemsko i sistematsko bavljenje čitanjem vidimo kao zadatak učitelja. Ipak, ima djece koja i nakon devetogodišnjeg školovanja ne umiju da čitaju, što je kulminiralo izuzetno lošim rezultatima iz čitalačke pismenosti na PISA testiranju“.

„Ukoliko bismo u obrazovnoj vertikali promišljali o čitanju i o tome koliko je to zahtjevna vještina, pomogli bismo djeci u njenom savladavanju. Mi odgovaramo na potrebe djece kojoj predajemo jezik i književnost. Imate alatke, prisjetite se toga i na taj način priđite nastavi“, poručila je Popović kolegama ističući i podatak da, ako se godinu dana nakon srednje škole ne zaposle i ne čitaju intenzivno, mladi ljudi gube pedeset odsto vještine čitanja.

„Nije slučajno ključna kompetencija cjeloživotno učenje“, kazala je Popović ukazujući na razlike između funkcionalnog čitanja i kritičkog koje se podvodi pod komunikaciju onoga ko je napisao tekst i čitaoca, a čiji je nedostatak, prema istraživanjima, evidentan.

„Direktori škola, takođe, imaju bitnu funkciju. Ako nema sinergije, ako smo sami, nemoćni smo. Profesionalni razvoj na nivou škole je veoma važan, u okviru tih aktivnosti može se uraditi niz analiza i doći do rješenja. Nama, prosvetarima, je to u prirodi jer mi nosimo luču, svijetlimo i tako će biti dok god radimo“, kazala je Popović, izrazivši uvjerenje da je sesija okupila upravo one koji tako promišljaju i koji sebe vide kao lučonoše.

Doc. dr Olga Vojičić Komatina u svom izlaganju je ponudila svojevrstan eksperiment koji je Kanjoša Macedonovića i vojvodu Draška povezao kulturnom shemom radi lakšeg razumijevanja šta to Kanjoš ne razumije u venecijanskoj i mletačkoj kulturi i zašto je vojvoda Draško i smiješan i tragičan u određenim momentima.

“Postoje načini da se Kanjoš i Draško približe djeci, da shvate da su obojica naši, da su vrjedniji od inostranih junaka, Vikinga ili kojih god, jer bi prvo trebalo da se uči svoje, pa da se upoznaje tuđe. Ne samo da su ovi likovi domaći, domicilni, već pripadaju domovini, te ih kao takve treba tumačiti a onda, kad znaju koje je to bogatstvo, ne samo u naraciji, već i u pojmanju kulture i prepoznavanju onog što je dobro u našoj kulturi, djeca mogu da formiraju kritička mišljenja. Kritičko čitanje budi intelekt”, smatra Vojičić Komatina.

Sve ovo prevazilazi priču o čitanju, o literarnom angažmanu i o svim djelima koje izučavaju, jer svako to djelo im služi da postanu misleći i dobromisleći ljudi.

“Neće se svi baviti književnošću, ali će oni koji su voljeli književnost zapamtiti Kanjoša, ’Gorski vijenac’, priče ‘Duga’, “’Imanje’…, pa će to primjenjivati na život i početi da se bune protiv nekih stvari, stvarati male ili velike revolucije, stvarati poeziju, a poezija i revolucija nikad jedna drugu nisu uspjele da zaustave. Boriće se za bolje sjutra, kojim god se poslom bavili”, zaključuje Vojičić Komatina.

Mr Dragan Marković navodi podatak da na globalnom nivou 80 posto učenika u školama nije motivisano za učenje. On podsjeća da je čitanje bilo problem i prije tridesetak godina, ističući da danas ne vole da čitaju ni studenti sa grupe Književnost na fakultetima, a kamoli učenici osnovnih i srednjih škola. Marković smatra da je neophodno savladavanje funkcionalnog čitanja kroz proces osnovnoškolskog obrazovanja, dok bi kritičko trebalo prenijeti na srednje i visokoškolske ustanove.

„Učenici, najprije, nemaju strpljenja za čitanje, a taj problem dolazi od nastavnika“, smatra Marković. Kada bi naši učenici u umjetničkom ili neumjetničkom tekstu mogli da nađu određene podatke i kad bi znali šta s njima da rade, mislim da bismo značajno unaprijedili obrazovni sistem. Buđenjem radoznalosti kod djece, objašnjavanjem da je vrijedno pročitati knjigu, učenjem tehnika čitanja, ohrabrivanjem da posao čitanja dovedu do kraja, omogućavanjem da biraju djela koja nisu u predmetnom programu (u skladu sa uzrastom), zahtijevanjem da sami biraju djela koja bi željeli da čitaju, na najbolji način ćemo ih motivisati za čitanje“, smatra Marković zaključujući da škola ima najveću ulogu u obrazovanju i vaspitanju, ali su i roditelji nezaobilazni faktor u sticanju navike čitanja kod djece.

Jelena Boričić se, govoreći na temu školske lektira u eri interneta, složila sa kolegom Markovićem da je neophodno savladavanje funkcionalnog čitanja kod djece, te se „služi svim poznatim i dostupnim metodama kako bi razvijala čitalačku pismenost u učionici i probudila ili održala ljubav prema pisanoj riječi“.

„U eri interneta, školska lektira i nastavnici se suočavaju sa izazovima i prilikama koji su donedavno bili nezamislivi. Tradicionalni način čitanja danas je neophodno prilagoditi dinamičnom i brzom internet okruženju. Pitanje je kako lektiru integrisati sa on line resursima, pritom unaprijediti obrazovni proces i podstaći učenike na kritičko razmišljanje, a ne na puko primanje informacija koje su svuda oko njih“, kaže Boričić, navodeći i dobre strane interneta, od toga da je „PDF izdanje nekog djela uvijek dostupno, uz to ne može da bude ‘debelo’, do nemogućnosti pravdanja na način ‘nisam imao knjigu’“.

Boričić je predstavila rezultate ankete na temu čitanja koju je sprovela među 49 učenika osmog razreda, a na koju je podstakao poražavajući podatak istraživanja u regionu da svaki sedmi učenik, za vrijeme pohađanja osnovne škole, nije pročitao nijedno djelo predviđeno lektirom. Anketa je pokazala da je motivisanost učenika da usvajaju nova znanja putem književnih djela isključivo vezana za dobijanje bolje ocjene.

„Učenici nemaju dovoljno razvijenu čitalačku kondiciju. Čitalačka pismenost im nije na zavidnom nivou, uz to veoma mali broj djece kritički pristupa čitanju“, zaključila je Boričić.

The post Prof. dr Popović: Razvijanje strategije čitanja je zadatak učitelja first appeared on BARinfo.