Nakon intoniranja himne Crne Gore, brojne zvanice iz društveno-političkog i sportskog života grada i države, predsjednika FSCG Dejana Savićevića sa saradnicima, bivše i sadašnje fudbalere, sadašnjeg i bivše gradonačelnike, predstavnike crnogorskih fudbalskih klubova, pozdravio je predsjednik kluba Milovan Perović.

“Danas kada slavimo 100. rođendan, kada u nama bukte emocije nije nimalo lako govoriti. O uspjesima danas govori sami ‘Mornar’ i njegovih 100 godina. ‘Mornar’ nije ‘Barselona’, nije ‘Liverpul’, nije ‘Juventus’, ‘Mornar’ je nama mnogo više”, istakao je Perović.

“On je zbirka priča anegdota, avantura, škrinja u koju su položena sjećanja. On je energija sadašnjosti, volja za budućnost. Ponosan sam, ne na titulu predsjednika kluba, već na klub koji je domaćin naših snova. Zato što radim sa ljudima za koje ne znam jesu li više oni u ‘Mornaru’ ili ‘Mornar’ u njima. Svima njima hvala, kao i onima koji su nam ovaj klub ostavili u nasljedstvo. Izazova je bilo i biće, ali smo dokazali timskim radom da nas izazovi samo jačaju. Uz pomoć marljivih radnika i fudbalera, Opštine na čelu sa predsjednikom Raičevićem i sponzora  postajemo još jači posebno u onom poglavlju koje ‘Mornar’ piše cijeli jedan vijek i na tome hvala, a tebi ‘Mornare’ zahvalnost za vijek ponosa, jednog rada i vijek ljudi. Na kraju bih poručio: za voljeni klub se igra timski i u timu je snaga. Izvor naše snage je priča Mornara. Idemo u nove pobjede, jače i snažnije, i onda kada sve liči na poraze. Tako se stvara istorija, tako se uče pokoljenja”, kazao je Perović.

Čestitajući jubilej, predsjednik FSCG Dejan Savićević je rekao da prvih 100 godina postojanja barskog kluba mogu svima da služe na ponos.

“Prije svega, protkani su predanim radom, entuzijazmom i ljubavlju prema fudbalu, ali i odgovornosti mladih Barana koji su tokom vijeka postojanja prošli kroz klub. Sa ove govornice sa posebnim pijetetom bih spomenuo Slobodana Marovića, Dragoja Lekovića, Mitra Novakovića, kao i Ivana Kecojevića, Nikolu Nikezića, Zorana Đuraškovića, Obrena Sarića, Zorana Perovića, Željka Lekovića, Rudolfa Marčića, Aleksandra Madžara, Borisa Ljuticu, Skendera Biševića, Miška Ćalasana, Željka Kaluđerovića, Branka i Radovana Bujića, Dragana Nikezića, Vaska Miloševića, Mikicu Mašanovića, Danila Dana Delibašića, Anta Radovića, Dragana Stojanovića, Radovana Lala Bokana, Pavla Kopitovića, Zejnela Čobića… Svi pomenuti i ne samo oni dali su veliki doprinos razvoju i uspjesima fudbala u Baru, pronosili slavu i u inostranim klubovima u kojima su bili.

Ušuškan između talasa Jadranskog mora i vrhova Rumije, Bar je, osim o prirodnim ljepotama, bio prepoznat i kao grad sporta, a fudbal zauzima posebno mjesto u srcima njegovih stanovnika. A ‘Mornar’ za njih predstavlja simbol najvažnije sporedne stvari na svijetu. Bubamaru uvažavaju generacije stanovnika ovog grada i zbog toga je između ostalog sa ovih prostora poteklo toliko kvalitetnih fudbalera kojima se Bar i Crna Gora ponose. Vjerujem da će ‘Mornar’ i u budućnosti biti ništa manje uspješan, ako ne i uspješniji nego što je bio tokom prvih 100 godina postojanja. Siguran sam da će, kako je bilo i ranije, predano i odgovorno raditi na stvaranju igrača koji će proslavljati Bar i Crnu Goru širom Evrope i svijeta. U godini proslave velikog jubileja želim vam da ostvarite sve zacrtane ciljeve jer FK ‘Mornar’ to i zaslužuje“, rekao je Savićević, uručujući predsjedniku Mornara u ime FSCG poklone za jubilej.

Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, naveo je da “slavimo sto godina kluba, sto godina strasti, borbe i neizmjernog ponosa, koji danas dijelimo kao članovi ove sportske porodice, naprije kao Barani”.

“Moram istaći da najmanje govorim kao predsjednik Opštine. Večeras iz mene progovara jedan dječak sa tribina, ushićen kao onda kad se naš ‘Mornar’ primicao suparničkom golu. Ta me navijačka emocija uznosi i sada, jer proslavljajući 100-godišnjicu našeg ‘Mornara’ slobodno mogu reći – pobijedili smo.

Prve korake klub je napravio kao zajednica s velikim slovima,  a danas je evo dosanjani san. Sada gledamo u stoljetnu istoriju kluba pobjednika, prisjećajući se uspona i padova, poraza i pobjeda. Ta sjećanja pred našim očima slikaju jasnu sliku. Bar je Mornar – Mornar je Bar. I zaista, Mornar je kao i Bar, tim jednakih. U vijeku su generacije stvorile nešto što je veće i od fudbala, nešto što u srcima svih nas pulsira. Eto zašto ‘Mornar’, zato što su ‘Mornar’ ljudi. Čudna je zbilja, ta neraskidiva veza Bara i ‘Mornara’. I jedan i drugi su feniks, jedan i drugi istorija, sadašnjost i budućnost. Grad i klub liče jedan na drugi. Posebnost ovog kluba nije toliko po sportskim uspjesima, koliko po mnogim vrijednostima koje kao njegov grad baštini.

Dok slavimo stotu godišnjicu, neka nam ovo bude prilika da se prisjetimo svih koji su dali svoj doprinos, od igrača, trenera i volontera, do onih koji su podržavali klub na različite načine. Neka nam ovaj vijek ‘Mornara’ bude podsticaj za buduće generacije da nastave njegovati tradiciju donošenja radosti sugrađanima. Prema budućnosti gledamo sa velikim optimizmom, a podrška svih, prije svega FSCG, trenera i igrača, cjelokupne administracije, pa i nas iz opštine, te sponzora i prijatelja ‘Mornara’, ključna je ka ostvarenju svih ciljeva. U narednim godinama nastavljamo graditi naš klub, ulagati u razvoj mladih talenata kroz formiranje Mornarove fudbalske akademije, oblikovati nove generacije igrača i truditi se da ‘Mornar’ i dalje bude sinonim za Bar, integritet i zajedništvo”, rekao je Raičević.

Predsjednik Opštine je dodijelio i tri počasne nagrade ljudima koji su dugi niz godina doprinosili izvrsnoj prezentaciji kluba: Vasiliju Vasku Miloševiću – bivšem treneru i igraču, Dejanu Savićeviću – predsjedniku FSCG i Svetislavu Śaru Markoviću – “najvećem navijaču ‘Mornara’ svih vremena”, kako su ga nazvali u filmu o “Mornaru”.

Srdačnim aplauzom prisutni su pozdravili Baranina Zefu Karanikića koji je sa svojih 95 godina po ko zna koji put želio da pokaže poštovanje i ljubav prema klubu i svom gradu, ali je iz objektivnih razloga bio spriječen da prisustvuje proslavi.

Od prije nekoliko godina, na nivou svih takmičarskih kategorija “Mornar” može da se pohvali da ima trenere sa najznačajnim licencama UEFA i FIFA koji svoje znanje i iskustvo svakodnevno stavljaju u službu razvoja mladih ljudi u Baru. U ime trenerskog kadra FK “Mornar” obratili su se šef stručnog štaba seniorske ekipe Zoran Đurašković i Dejan Nenezić, osnivač Škole fudbala FK “Mornar”.

“Večeras sam veoma emotivan jer 100 godina postojanja kluba znači mnogo za sve sugrađane, pa tako i za mene. Prve fudbalske korake sam napravio u Baru i zato sam veoma ponosan što sam dio ove večeri. Isto tako, izuzetno sam ponosan na svoju grupu igrača koji su obilježili prvi dio sezone i nadam se da ćemo nastaviti u tom ritmu. Takođe bih se zahvalio Upravi kluba koja nam omogućava dobre uslove kao i našem gradonačelniku. Nadam se da ćemo i dalje u godini jubileja igrati ovako dopadljiv i lijep fudbal i sanjati najljepše snove koji se zovu Evropa”, rekao je Đurašković, što je propraćeno ovacijama dupke pune sale Doma kulture.

“Velika mi je čast što večeras mogu da vam se obratim ispred svih trenera mlađih kategorija FK ‘Mornar’. U mlađim kategorijama kluba je 10 trenera sa UEFA A i B licencom, koji svakodnevno na terenima SRC ‘Topolica’ rade sa preko 400 djece. U našem klubu imamo četiri takmičarske kategorije, pionire i pjetliće koji se takmiče na nivou Južne regije, te kadete i omladince koji se takmiče na državnom nivou. Baza našeg kluba je Škola fudbala u kojoj rade četiri trenera i u kojoj nema takmičenja na nivou regije i Saveza, ali zato redovno učestvuju na mngobrojnim turnirima širom Evrope. Tokom ove godine naše dječake očekuju turniri na Zlatiboru, u Beogradu i u Italiji. Pored toga, Bar će početkom maja biti domaćin prestižnog turnira za dječake ispod 12 godina starosti. Zahvalio bih se za napore koje čine da ova djeca imaju dobre usloge, gradonačelniku, predsjedniku kluba, sportskom direktoru, a uz to mi je velika čast što večeras mogu da pozdravim i predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore”, dodao je Nenezić.

Urednik opsežne monografije “Mornarovih sto godina”, novinar i pisac Željko Milović, rekao je kako je imao na umu da ona treba da prikaže vezu između Bara i kluba, jer su “svih ovih godina Mornar i Bar bili jedno, dijelili sudbinu, nekad je bolje išlo jednom, nekad drugom”.

“Zato ova knjiga ima pečat života ispod Volujice i ovdje na Topolici, nosi paperje od Darovih topola, miris soli sa Stare Madžarice, komade osušene zemlje pored Pivnice i sve ono novo što je donio moderni stadion na kome se danas igra. Namjera je bila da ova knjiga bude takva da može da je čita i onaj koji pojma nema o ovom sportu, i da može da se čita i za 100 godina. A to je moguće jedino ako se piše o događajima i ljudima, jer samo to i čini klub i grad – ljudi i događaji. U knjizi su i Andrija i Anton i Zejnel, i Aco i Ervin i Igor, u knjizi su nam đedovi, očevi, braća, đeca… sve je to ‘Mornar’”, rekao je Milović.

On se zahvalio izdavaču, Opštini Bar, “zbog povjerenja u ekipu koji je radila monografiju, a i to što mi je omogućila da budem kapiten tima makar na godinu, da budem Anto Radović i Neno Vučković”, kao i bivšim fudbalerima, a naročito porodicama preminulih fudbalera koji su iz starih albuma, kutija i škrinja vadili požutjele fotografije i dali ih na povjerenje, ali i istakao da “knjige ne bi bilo bez Vaska Miloševića koji je decenijama strpljivo skupljao isječke i memorabilije o ‘Mornaru’ i njegovog brata Boška čiji su fudbalski izvještaji bili veliki oslonac pri pisanju nekih tekstova”.

“Ja ne pamtim Darove topole, moja prva fudbalska sjećanja sežu do Stare Madžarice i do ljudi koji su od kuće nosili škanjeve i stare novine da bi sjeli oko stadiona i gledali ‘Mornara’. Bio sam iza gola sa ostalom đecom onog dana kad je Vuko Pekić uvalio osam komada ‘Bokeljki’. A i kad je Jegulja odbranio posljednji penal ‘Crvenoj zvezdi’ pa su pioniri iz Bara uzeli pehar. Moju rupu u pamćenju pri izradi ove knjige popunio je Dragan Baka Stojanović, čiji su precizni tekstovi umnogome obogatili monografiju, a provjereni podaci još i više”, naveo je Milović, dodajući da ima posebnu želju za fudbalskog stogodišnjaka: “Za razliku od drugih koji ‘Mornaru’ žele izlazak u Evropu, što je legitimno, gdje bi igrao eventualno dvije utakmice sa uvijek neugodnim timovima sa Farskih ostrva ili iz Luksemburga, ja mu želim samo da ostane ono što je i bio – gradski klub. I da ga vole Barani kao i do sada”.

Na kraju Svečane akademije prisutni su imali priliku da pozdrave seniorsku ekipu “Mornara”, kao i one najmlađe iz Škole fudbala – pjetliće i pionire barskog kluba.

Tokom večeri prikazan je kratki film o “Mornaru“ u kojem su govorili bivši fudbaleri Dževad Rastoder, Nenad Vučković i Vasko Milošević, vjerni navijač Svetislav Śaro Marković i navijačica Dušica Mijović – kćerka barske fudbalske legende Dragoslava Čkilja Mijovića, kao i gradonačelnik Dušan Raičević. Program su vodili glumci Vanja Jovićević i Jovan Dabović.

U holu Doma kulture zainteresovani su mogli da pogledaju izložbu fotografija – portreta važnih fudbalera “Mornara” u 100 godina postojanja.

Na kraju spektakularne večeri, predsjednik Opštine je na maloj sceni Doma kulture svim članovima seniorske ekipe “Mornara” uručio zahvalnice, dok je fudbalska legenda grada Vasilije Vasko Milošević istom prilikom gradonačelniku na poklon uručio sliku Stare masline.

The post FOTO, VIDEO: Oduševljenje, smijeh, ponos i sjeta na Svečanoj akademiji FK Mornar first appeared on BARinfo.

U jednoiposatnom razgovoru, Dušica se dotakla djetinjstva u Polju, Starom Baru i na Topolici, buntovnim tinejdžerskim danima, specifičnom načinu života na koga je presudno uticao pokojni brat Dušan, omiljenih ćevapa kod Musta u Starom Baru i u Domu penzionera, kupanja iza parapeta, vašaka koje je dobijala nakon ulazaka u kokošarnik…

 “Prvo smo živjeli u ‘Sedmici’, da bi, kad sam napunila negdje tri godine, a brat Dušan šest, tata koga niko nije zvao po imenu Dragoslav Mijović nego po nadimku Čkiljo, napravio kuću u Polju barskom. Komšije su nam bili Jelići, Marđonovići, Hrvatini, Dobrkovići… Uživali smo u slobodi, i u toj slobodi pretjerivali, pa smo često dobijali šaka. Drali su me kao repu. A imali su i zašto.

Prvi udes smo imali sa osam godina. Peđa Marđonović je ukrao ‘Fiću’ teti Nadi, a već je znao da vozi. Gurali smo je do izlaza, onda je on zaletio niz jednu okuku blizu Asanovića i završili smo u kanalu Boćo Mijović, ja, Peđa i Śaro Dobrković. I svi plačemo. Pita nas Peđa što plačemo kad nam nije ništa, a mi plačemo jer znamo da će nas prebiti doma. U Polje su brzo vozili samo naš Peđa i Vojka konobarica, koja je imala ‘Zastavu’.

Krala sam kao mala biciklo da bježim na Pristan, jer je tamo tetka radila na trafici, a bila je tu i stara kuća Mijovića. Ne javim se, naravno. Odmah da se zna, tu se niko nije uzbuđivao kad ja nestanem na nekoliko sati, biciklom, ili kako god, a ja ne žurim doma jer znam što me čeka, pa se što duže zadržim da bar znam zašto sam dobila batine. Ostanem u povratku kod Hrvatina, Marđonovića ili Vujovića. Voljela sam da jedem, pa sam jela đe je najljepše za ručak. Tada je bilo normalno da jedeš kod drugoga, zovu te, uđeš, ručaš, pođeš kući, svi su bili porodica”, sjećala se Dušica.

Život djece u Polju i na Staroj Topolici nije se mogao uporediti.

“Striko Baro je nastavio da živi u ‘Sedmici’, imao je kćerke Suzanu i Dijanu. Kad bi oni dolazili kod nas sa ‘Pežoom 204’, to je bilo kao da ti dolaze rođaci iz inostranstva. One u haljinice, lijepe obučene, a ja u šorcu, bez majice, bosa, kao Tarzan, pravi mali divljak. Odmah sam naučila da se bijem ili borim za sebe. Pa, jakom Miju Jeliću, niko mu nije smio ništa, razbila sam kamenom glavu, imao je dugo ožiljak na čelu. Ali, to je bilo drugačije, bili smo komšije, nisu išli roditelji da se svađaju, sami smo sve rješavali. Pobiješ se i za sat vremena sve po starom.

Kad god bi se nešto napravilo, striko Andrija bi nas sve postrojio ispod jedne murve i počelo bi ispitivanje ko je kriv? Dušica. Ko je slomio daske? Dušica. Ko je pušio na smokvu? Svi plaču, a Dušica plaća, mada je bilo i drugih slučajeva. Strina je imala najbolje trešnje, pa smo se penjali preko jedne listrice da ih ukrademo, i Boris padne odozgo i slomi neku lejicu, uhvatiše ga, ali cijela ekipa ide na kaznu, postrojavanje pod murvu. Išla sam i u vrtić kod ambulante. Majka je govorila da ne zna zašto me šalje kad sam stalno u ćošak, za razliku od brata Duška koji je bio mirniji.

Striko Nikola, profesor fizike i matematike, bio je najstrožiji. Zvao me Zvizna i stalno zapitkivao jesam li naučila sve za sjutra, a ja mu vazda odgovarala da jesam”.

Direktno je, rekla je, odgovorna za specifičan stajling brata Saše.

“Moj brat od strica Saša, koji je sad kapetan, imao je lijepu plavu kosu, blond plavu. I ja odlučim da ga ofarbam, gledala sam kako se strina farba, a on pristane. Uzmem masnu farbu za zidove i ofarbam mu kosu u plavu boju. Ali, pravu plavu boju, bio je prvi dječak u Baru sa plavom kosom. Otac, majka, stričevi, strine, svi su poluđeli, zalijepila se ona farba, micali su mu to danima, nije se moglo isprati”.

Osnovno školovanje provela je u “Meksiku”, nedaleko od Krstiputeva.

“Učitelj mi je bio najbolji na svijetu, Aco Pavićević, otac Vesne, Dragane i Fura. Strašan čovjek i pedagog, on je mene odmah snimio kakva sam. Zvao je majku i rekao kako moram da pišem dnevnik, jer sam mu stalno pričala neke događaje iz Polja, prekidala ga usred predavanja da mu nešto važno kažem. I od tada, čim sam naučila slova – ja pišem dnevnik. Zanimljivo, u tom dnevniku, svaka treća objava je ‘Danas smo kažnjeni’, neko od nas – Vesna, Boris, Dušica, Dušan, Saša, Nataša. A bilježila sam i koje smo filmove gledali na Pristanu – crvenim slovima: Danas smo gledali ‘Užičku republiku’. Zadnji upis u dnevnik je bio kad je umro Tito, dugo poslije toga nisam ništa napisala”.

Dušica je bila odlična u pisanju pjesama, u sviranju harmonike, ali i u atletici, vjerna matičnoj školi čak i kad se porodica vratila na Topolicu, u novi stan.

“Pisala sam pjesme za ‘Veselu svesku’ i ‘Titov pionir’, bila sam najbolji đak jedno vrijeme i svaka priredba je počinjala sa mnom. Izađem na binu, niko me ne vidi kolika sam. Moja drugarica Huana Vojvodić je stalno recitovala pjesmu ‘Tito’ Branka Miljkovića. I Miško Drecun je nešto recitovao.

Majka mi je kupila na kredit veliku harmoniku u Beogradu. Svirali smo na priredbama Mićo Vujović i ja, jednom tako za 29. novembar. Nastavnik Halil Ravija je ostavio harmonike u učionicama zaključane da ujutro dođu roditelji po njih, kad ono, tokom noći neko ih ukrade. Onda su htjeli da mi kupe violinu, ali nisam više željela da sviram i prebacila sam se na atletiku. Čika Mimo Vukotić me trenirao i odredio da trčim na 1000 m. Na treninge sam dolazila povremeno, ali kad je najavio odazak na kros ‘Politike’, evo mene stalno na stazi. Bunili se ovi što su redovno dolazili, ali sam bila bolja od njih i pošla na kros, bilo je to neđe početkom osamdesetih. Tresla sam se od uzbuđenja na startnoj liniji, no, kad je krenula trka, ostale djevojčice počele da me guraju u gomili, da me ćuškaju laktovima. E, onda sam ja počela njih da gurkam, i to dobro da ih gurkam… Završila sam među prvih deset”.  

Posebno mjesto u Dušicinom sjećanju ima Kiki – prodavac lizalica, sjemenki i zinzula, Tekina slastičara i kiosk na ulazu u ogromni školski kompleks.

“Bila su dva bora na ulazu, i jedan kiosk. Neđe u četvrtom osnovne postala sam blagajnik koji skuplja pare za ekskurziju. Radila sam to odlično i skupila dosta, sve dok se nije otvorio taj kiosk sa viršlama, sendvičima i ostalim. I ja jednog dana sve potrošim tu, jela, pila, čašćavala, sve otišlo. Onda sam došla kući i rekla majci da treba da u poneđeljak vratim pare, da mi daju. Bilo je to nešto u visini recimo današnjih 250 eura. Pošli su u školu da vide o čemu se radi, viđeli, i dali pare. Majke je molila razrednu da mi ne dozvole više da budem blagajnik jer ću sve odmah potrošiti.

Kiki je bio veliki čovjek, čudo, prava institucija, strašan lik kome nisi mogao a da se ne javiš kad ideš u školu. Sa francuzicom na glavi, prodavao je čibuke, lizalice, fišeke s kikirikijem i sjemenkama, zinzule… Ako nisi imao para, znao je da ti da kako se ne bi osjećao gori od drugih. A bio je na mjesto đe je sve mogao da vidi, a ništa nije vidio, odnosno pravio se da ne vidi, da đake ne bi kaznili.   

Moram pomenuti i krofne i bureke kod Teke, a njene zašećerene jabuke su me u nesvijest bacale. Toliko sam ih voljela da bih kupila burek i držala ga u jednoj ruci dok jedem, a u drugoj sam već imala spremnu zašećerenu jabuku”.

Iz tog perioda pamti i prvo zaljubljivanje.

“Restoran ‘Skoplje’ u Zaljevu. U školu došli Makedonci Veki i Goran Damjanovski, moderni, u kožnim jaknama. Ovaj što je mene interesovao, Veki, učio je u VII-1 sa bratom mi Borisom. Čitava škola se zaljubila u njega. A moj Čkiljo se znao s njegovim ocem Kirom i jednog dana me poveo na zajedničku večeru. Imala sam umrijeti od sreće, poklonila sam mu značku ‘Volim te’, a njega naravno baš briga. Samo sam čekala da dođem doma i ispričam Vesni Lekić s kim sam sjeđela”.

Dušica tvrdi da je u Baru bilo pred zemljotres najviše navijača “Hajduka”, pa “Partizana”, pa “Zvezde”, pa mostarskog “Veleža”.

“Ja sam kao veliki Hajdukovac, istakla ogromnu zastavu kluba na vrh zgrade, a onda je ona jednog dana nestala. Sprovela sam potragu ko je to mogao da učini, i saznala, jer je vazda špijuna bilo, da su dva dječaka iz komšiluka nagovorila trećega da je ukrade, jer mu je to bio ispit za ulazak u ‘opasni klan’. Bili su na Crkvici i sakrili je u žbunje. Stigla sam ih, i krenula šakama i drekom da izvedem da mi se odmah vrati zastava, pa je ovaj priznao čitav događaj”.

Dušicine “đavolije” su se nastavile i nakon prelaska na Topolicu, iznad “BIGZ-a”, i dobile novu dimenziju.

“Između naše zgrade i one u Maršala Tita, tu đe je sad atomsko sklonište, bio je neki kontejner u kome su vrijedni Rapacki i radnici Komunalnog držali opremu. Tu su imali i improvizovani šporet napravljen od ogromne kante od benzina, sa sulundarom i svim. Otkrili smo đe drže ključeve i ulazili da se grijemo zimi u toj maloj prostoriji. A kod Cikićevog balkona bilo je malo skladište coca-cole i bitter-lemona, ograđeno žicom. Imalo je izvijeni krov, pa je neko iz moje zgrade, znam ko ali ne imenujem, slomio jedan red krova da bi zavlačili ruku, vadili boce i pili, sve dok nas nije prijavio jedan komšija. Onda je policija došla sa dvije strane da nas opkoli, i uhvatili su nas. Naravno, teže nam je bilo kući sa roditeljima, no sa policajcima.

Kao tinejdžerka bila sam stalno na biciklu. Nalazimo se ‘kod kokica’ ili ‘kod kioska’ u Ulici Vladimira Rolovića, nedaleko od Milicije. Teta Helena je tu prodavala kokice, a ja sam često bacala petarde oko nje, one male ‘Minox’, danas se sprdaju kad im kažem da je to što malko pukne isto petarda. Jednom, dok sam to izvodila, uhvati me policajac Keks, oko pasa mi jedno 200-300 petardi, digao mi majicu i sve pokupio. A meni striko Vasko tada bio načelnik SUP-a, i ja Keksu vičem: ‘A viđećeš ga ti kod strika, Keks, viđećeš ga sjutra’. On se samo smije, gleda me i kaže: ‘Ajde, mrš kući, da ti ne dođem kod Čkilja’. Da napomenem, divna teta Helena se nikada nije naljutila, nikada, a čudo sam činjela”.          

U srednjoj školi, kako kaže, bila je “svuđe sa bratovim društvom, a oni stariji tri godine od mene”.

“Vazda su me pazili i dopuštali do neke granice da se družim s njima, odnosno, dok ne dođu cure, a onda mi kažu: ‘Ajde ti, Rajka, doma’. Oni su bili četvrti srednje, nautičari, i kad je odmor ili pobjegnu s časa, pili su u ‘Lamarinu’. Ima jedan zapis koji se stalno ponavlja u mom drugom dnevniku iz srednje škole: ‘Duško, Prešo, Vajo, opet su danas pjani’. I moje prvo pijanstvo je bilo s njima, napila sam se od dvije čaše vina na žurci. Bili su slavni dočeci Novih godina kod Gaša Radonjića kući, u Bjelišima. To je trajalo tri dana, 30. i 31. decembar i 1. januar. Donosili bi hranu i piće, Gašova majka bi dolje postavila stari tepih, bila je privilegija da te puste s njima, a ja u srednjoj školi”.

Rock muzikom se, govorila je Dušica, “inficirala još kao sasvim mala”.

“Kad sam išla iz Polja u školu, iz jedne kuće otprilike đe su sad Krnjići, čula se neka muzika. Ja polako priđem, a ono Noco, Pero Purlija, Sančo i još neki vježbaju, svi lijepi kao lutke, one gitare bliješte… Tu sam ostala kao da gledam nekoga sa druge planete, a uz mog brata Duška koji je slušao dobru muziku, i ja sam se primila na rock. Prva ploča koju sam kupila bila je Status Quo. Huani sam poklonila za sedmi rođendan ploču Janis Joplin, svi su se čudili što mi je u glavi. Olja Medigović Špirka i ja smo slavili rođendan nekog rokera, mislim Janis Joplin ili Morrisona…

Pamtim sve koncerte u Baru iz osamdesetih. Ali, Barani nikad nisu bili za koncerte. Znali su u Titogradu da pjevaju, skaču i čudo rade na nečijem nastupu, a kad ti isti dođu u Bar – oni sjede kao u bioskopu, ne mrdaju se. Bio je negdje 1982. koncert ‘Divljih jagoda’ u Ljetnjoj bašti, ja i Sanja Martinović smo sjele na binu. Počinje ‘Jedina moja’, plačem kao kiša, pa su svi poslije govorili: ‘Evo one dvije lude što sjede na pozornicu’. A na koncertu ‘Azre’ smo bili skupa Duško, Vera Milačić, Igor Marojević, sestra mu Ivana, i ja. Taj dan pamtim jer sam vidjela Džonija Štulića kako sjedi u restoranu prije svirke, sva sam se sledila, ali sam mu prišla i rekla: “Mogu li da vas taknem?”.

Inače, na svakom koncertu sam dobijala batine, onim pendrecima što vibriraju, jer sam se penjala na binu. Kad je ‘Azra’ svirala ‘Plavog goluba’, zaigralo je po mojim leđima jer sam došla do muzičara. Na koncert bih pošla u normalnoj robi, i onda se neđe na Topolicu preobukla, jer je majka luđela od mojih prsluka sa jezikom ‘Rolling Stonesa’ i rascijepanih farmerica. Dakle, u Baru i Titogradu osamdesetih, sve sam rock koncerte ispratila. I svaki koncert Lepe Brene – zašto nje, danas ne znam”.  

Dušicu generacije Barana pamte kao konobaricu kultnih kafića “Varadero” i “Augusta”.

“Prvi dio priče vezan je za videoteku ‘Joker’ koju je držao moj brat, jednu od prve dvije videoteke u Baru, ni danas nisam sigurna je li prva ova naša ili ‘085’. Pomagala sam, lijepila etikete, sortirala filmove, ali sam u slobodno vrijeme visila u ‘Augusti’ kod Nevenka Đurnića, koji je bio najbolji drug moga brata, a imao je i motor na kome me je vozio kad ne vidi moj Duško. Tu su se skupljali pomorci, u ‘Varaderu’ je izlazio moj tata i njegova ekipa. U ‘Varaderu’ su radile Goca i Vesna, ali su trebale da idu za Italiju u šoping i nije imao ko da ih zamijeni. Tako ja ostanem jedan dan popodne 1989, pa sjutra, prekosjutra, zaradim, svi me čašćavaju, i mene Baro Vučević, vlasnik, kaže da se uključim, da budem konobarica. Pristanem. Dođem kući i kažem da sam našla posao, pored onoga sa bratom u videoteci. Mislili su da će me proći, a ja ostala da radim u kafanama 16 godina. Kad je Baro zatvorio, zvao me Nevenko da dođem u ‘Augustu’. Naučila sam sve oko posla od Alekseja Kanjuha. Nisam bila nervozna na poslu, ali je Bar vremenom prolupao i nisam htjela da mu pomažem u tome, pa sam odlučila da idem na brod. Prošla sam obuku pomoraca kod čika Draga Vukića, koji se čudio što će Čkiljovica kod njega. Na brodu mi je sve bilo ekstra, bila sam stjuart koji je u stvari čistačica koja uveče radi u restoranu. Nakon broda sam otvorila svoju klub-kafanicu”.

Uobičajena tema u emisiji “Priče s Baranima” je zemljotres od 15. aprila 1979. Ni sa Dušicom nije bilo izuzetka.

“Prvi zemljotres je bio 9. aprila i bila sam se dobro prepala, ali mi je majka rekla da nije ništa i da se ne bojim. Nije pomoglo, pa sam prešla da spavam s roditeljima. Tata je tog neđeljnog jutra bio kod Kosta Martinovića, u Lamelama, da kupi svježe meso, a mama kući s nama. Kad je počelo da trese, šank je pao sa sve bocama, lusteri su imali zakačke pa se jedan otkinuo i stao da visi na pola. Krenula sam ka izlazu stana, ali me stalno vraćalo nazad. Majka me čvrsto stegla i samo rekla: ‘Pasasmo’. Jedini koji se nije puno potresao bio je moj Duško.

Kad je stalo drmanje, počeli smo da izlazimo sa petog sprata. Na stepeništu Jela Jakovljević sa sedmog, povrijedila glavu, sva krvava, bila sam izbezumljena od straha. Sišli smo dolje, plač, kuknjava, a mog brata Duška nema. On je posljednji izašao iz zgrade – imao je čičkuravu dugu kosu, tinejdžer, pa je namještao pred ogledalom, lijepo se obukao, jaknu, farmerice, sređivao se i kasnio sa evakuacijom… Tata Čkiljo je dotrčao bez glave od Lamela, počeo da kuka đe mu je sin, i kad ga je vidio nalickanog, takvu mu je šaku zalijepio, potpuno lud od straha da mu nije što bilo. A Duško se držao za obraz i rekao: ‘Što ti je, tata?’.

Onda je došao neko i počeo da priča kako je pao Sud, pala ‘Agava’, a ja u pidžami slušam i sve mi se onda prekida. Ne sjećam se ničega. Sjećam se tek kad smo došli u Polje, đe je još bila stara kuća, i sa ostalima čekali strika Bara iz ‘Sedmice’. Nema ih dugo, a tamo bile popadale stepenice, ne znamo što se desilo… Svi u tišini, iščekuju, kad se najednom na putu pojavio njihov auto – krenulo je veselje. Imala sam velike probleme sa glavom nakon zemljotresa. Poslali su me u Vrnjačku Banju na 2-3 mjeseca, pa isto toliko u Split, nisam htjela da se vraćam kući, u zgradu. I dalje se nenormalno bojim zemljotresa, i nikad me neće proći”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Dušica Mijović.  

The post Dušica Mijović: Postrojavanje pod murvom, potrošene pare za ekskurziju i doticanje Džonija Štulića first appeared on BARinfo.