RB/BI: Vaše nevladino udruženje vodi Sklonište u Baru, a pored toga, bavi se zaštitom ljudskih prava i aktivno se zalaže za život bez nasilja. Sklonište je počelo sa radom prije godinu i po. Nudite sveobuhvatnu uslugu – imate psihologa, socijalne radnice, stručne radnice za rad sa korisnicima, pravnika. Da li ste zadovoljne onim što ste postigle?

Kadić: Mi smo u relativno kratkom periodu uspostavili stabilan i funkcionalan sistem sveobuhvatne zaštite žena i djece žrtava nasilja, koji uključuje psihološku pomoć, pedagošku i pravnu podršku, kao i savjetovanje. Zadovoljne smo postignutim rezultatima, posebno u pogledu sigurnosti i oporavka korisnica, ali smatramo da je kontinuirani razvoj nužan zbog složenosti problema nasilja i rastućih potreba u zajednici.

RB/BI: Između ostalog, proširivali ste kapacitete. Što to znači?

Kadić: Proširenje kapaciteta skloništa podrazumijeva ne samo povećanje broja smještajnih mjesta, već i unaprjeđenje prostornih i sigurnosnih uslova, kao i jačanje stručnog tima. Ovo nam omogućava da pružimo kvalitetniju i individualizovaniju podršku ženama i djeci, posebno u segmentu rada sa djecom koja su prošla kroz traumatična iskustva. Povećanjem kapaciteta odgovaramo na rastući broj prijavljenih slučajeva nasilja, a sa prvobitnih osam licenciranih mjesta danas možemo pružiti siguran smještaj za 14 korisnica i njihovu djecu sa teritorije cijele Crne Gore. Smatramo da je ovo značajan korak u jačanju naše mreže zaštite, ali i dalje pratimo potrebe zajednice kako bismo u budućnosti mogli proširiti kapacitete i usluge, u skladu sa potrebama žrtava.

RB/BI: Posao koji radite nije jednostavan, a radi se 24 časa dnevno.

Kadić: Osim toga, obuhvata timski rad i sveobuhvatnu stručnu zaštitu, tako da uspijevamo da odgovorimo svim potrebama naših korisnika.

RB/BI: Da li su kapaciteti popunjeni?

Jukić: Trenutno imamo 14 licenciranih mjesta za žrtve nasilja sa teritorije cijele Crne Gore, ali prevashodno iz Bara i sa primorja. Prvo smo i jedino žensko nevladino udruženje iz južne regije koja se bavi problemom nasilja u porodici i porodičnoj zajednici. Kapaciteti su nam uglavnom popunjeni. Međutim, u ovom trenutku imamo par slobodnih mjesta. Uvijek smo u komunikaciji sa centrima za socijalni rad i javimo im kad imamo raspoložive kapacitete. Kao što vam je poznato, smještaj bude potreban uglavnom noću, u nekim ekstremnim situacijama nasilja, tako da je jako bitno da službenici Centra za socijalni rad, posebno u Baru, uvijek znaju kada imamo mjesta.

RB/BI: Vaše udruženje je organizator ili učesnik na brojnim panel diskusijama o nasilju, bilo da je riječ o onom u porodici ili digitalnom prostoru, a sarađujete i sa drugim institucijama. Što je najbitnije kada je prevencija nasilja u pitanju?

Jukić: Prevencija nasilja počinje znanjem, ali se završava odgovornošću cijelog društva. Najbitnije je da nasilje prestane biti tabu tema i da se o njemu govori jasno, glasno i bez relativizacije. Nasilje u porodici, ali i nasilje u digitalnom prostoru, ne smije se posmatrati kao „privatna stvar” ili „internet drama”, već kao ozbiljno kršenje ljudskih prava koje ostavlja duboke posljedice, naročito po žene i djecu. Posebno danas, kada svjedočimo sve prisutnijem digitalnom nasilju – od govora mržnje, prijetnji, ucjena, do javnog linča – važno je poslati poruku da ni online prostor nije prostor bez zakona i odgovornosti. Ono što se dešava na internetu ima stvarne posljedice u stvarnom životu. Aktuelni slučajevi samo dodatno pokazuju koliko su žene često izložene brutalnim oblicima nasilja čim javno progovore ili zauzmu stav. Prevencija podrazumijeva i edukaciju od najranijeg uzrasta, ali i kontinuiranu saradnju institucija, organizacija civilnog društva, medija i zajednice. Jednako je važno osnaživati žrtve da progovore, ali i jasno poručiti počiniocima da nasilje nikada neće biti opravdano, bez obzira da li se dešava iza zatvorenih vrata ili iza ekrana. Najvažnija poruka je da žrtva nije kriva i da društvo mora stati na njenu stranu.

RB/BI: U međuvremenu, nevladina udruženja poput vašeg, onima koji su u porodičnom životu iskusili strah i nasilje omogućava da stanu na svoje noge. Ohrabrujete ih i osposobljavate da nastave život.

Jukić: Smatram da je to jako važno. Mi prije svega imamo jako dobar i skladan tim. Tu smo da pomognemo, ne samo korisnicama naših usluga, već i svim ženama koje su u potrebi. Mi smo tu i u službi povjerljivog lica. Bitno je da se zna da u Baru postoje žene koje su tu da sa vama, apsolutno besplatno, budu u smislu povjerljivog lica, kada idete u institucije, da, na primjer, prijavite nasilje. Nije svim ženama potreban samo smještaj – nekima je potrebna pomoć, osvješćivanje, razgovor, osnaživanje, da joj se konkretno kaže što i kako može da uradi. Naravno, opet dolazimo do institucija, koje, ukoliko ne odreaguju pravovremeno i represivno prema počiniocima određenih krivičnih djela poput ucjena, nasilja i sličnog, onda sve što radimo pada u vodu. Ako su nevladine organizacije prva linija odbrane, svakako su institucije te koje moraju uraditi svoj posao kako treba, da bi podnesena prijava imala smisla. Nekad se desi da smo ubijeđeni da će se situacija riješiti u korist žrtve, ali se to ne desi. Tada se i mi osjećamo kao da nas je sistem iznevjerio. Međutim, tu smo da svaku priču izguramo do kraja, da svakoj ženi pomognemo, a posebno našim korisnicama. U većini slučajeva, to su žene sa djecom i imamo aktivnosti i programe prilagođene djeci, sa ciljem da se osjećaju sigurno i prihvaćeno, bez obzira koliko će vremena ostati kod nas u skloništu.

RB/BI: Kakvi su planovi vašeg udruženja za ovu godinu?

Jukić: U ovoj godini planiramo dodatno intenzivirati naše aktivnosti, sa posebnim fokusom na prevenciju nasilja nad ženama i djecom, ali i na digitalno nasilje koje je sve prisutnije i često zanemareno. Nastavićemo sa organizacijom panel diskusija, edukativnih radionica i javnih kampanja, kako bismo otvorili prostor za dijalog i razbijanje predrasuda koje i dalje postoje. Sve aktivnosti najavljujemo preko društvenih mreža i medija, kako bi što više onih koji su u potrebi čuli za naše besplatne resurse i aktivnosti koje sprovodimo. U februaru planiramo, zajedno sa Sekretarijatom za sport i mlade Opštine Bar, aktivnost nazvanu „Roditelji u podršci – Prevencija rizičnog ponašanja adolescenata“.

Roditelji adolescenata suočavaju se s izazovima u prepoznavanju rizičnog ponašanja i prevenciji zloupotrebe droga kod svoje djece. Ova potreba je naročito izražena kod porodica koje su doživjele nasilje, gdje roditelji i djeca mogu biti emocionalno ranjivi i izolovani, što dodatno povećava rizik od problema u ponašanju i zloupotrebi supstanci. Organizovaćemo dva besplatna edukativna predavanja, koja će voditi stručno lice, psihijatrica: „Prepoznavanje znakova rizičnog ponašanja i zloupotrebe droga kod adolescenata – savjeti za podržavajuću komunikaciju i emocionalnu podršku“, a drugo je „Strategije podrške adolescentima i porodicama koje su prošle kroz nasilje – emocionalna otpornost roditelja i dostupni resursi podrške“. U narednom periodu planiramo još aktivnosti usmjerenih na mentalno zdravlje, s posebnim akcentom na psihološko nasilje i osnazivanje žena.

The post NU Lea: Prevencija nasilja počinje znanjem, a završava se odgovornošću društva first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kako ste se odlučili da se obrazujete za socijalnog radnika i kako je tekao Vaš profesionalni razvojni put?

Dragović: Neposredno prije mog opredjeljenja, odabira ovog poziva, prije jedanaest godina, naišla sam na nepodržavajući stav, pomalo stereotipan, kada se govorilo o profesiji socijalnog rada i interpretaciji okoline o zadacima koje rade –“oni” socijalni radnici. Tada, iako je postojala još jedna opcija, srodna struci socijalnog rada, moj odabir je, ipak, bio socijalni rad. Sada, nakon završetka studija, rada u različitim oblastima socijalnog rada, humanitarnim organizacijama, javnim ustanovama, mogu da kažem da je to bio pravi izbor, jer je pružena sveobuhvatna podrška osobi koja je zaista treba, neprocjenjiva, kako za rad, tako i za privatni život osobe koja je pruža.

RB/BI: Koje su sve obaveze sa kojima se srijećete i koje aktivnosti karakterišu radni angažman socijalnog radnika?

Dragović: Nerijetko se stiče utisak da je ova struka najviše prepoznata u okviru rada u centrima za socijalni rad. Međutim, značaj našeg poziva u Centru je možda izazovan, odgovoran, ali nikako nije jedini kao takav. Potreba postoji, da struka bude prepoznatljiva u društvu, da budemo uključeni u rad više intitucija, koje uključuju obrazovno – vaspitne ustanove, zdravstve ustanove, kao i druge organizacije kojima smo potrebni.

Kadić: Socijalni rad se može primjenjivati u svim područjima ljudskog života, a posebno u području socijalne zaštite, odgoja i obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, lokalne uprave, civilnog društva, vjerskih i humanitarnih zajednica i drugim djelatnostima. Ovo sve govori o mogućnosti da naša struka nađe put do svih onih kategorija lica kojima smo potrebni. Socijalni radnici su najčešće zaposleni u javnim ustanovama, ali sve više i u organizacijama civilnog društva uključenima u rad sa pojedincima i grupama koje prolaze kroz različite životne poteškoće. Od najranijeg djetinstva, roditeljstva, adolescencije, braka, porodice, starosti, u svim životnim razdobljima, postoji potreba za podrškom, uslugama u slučajevima nepovoljnim za čovjeka sa kojim se može susresti.

Čindrak: Socijalni radnici imaju različite uloge i obaveze s obzirom na neke primarne ciljeve profesije kao što su unapređenje kvalitete života, razvoj punog potencijala svakog pojedinca, porodice, grupe i zajednica u društvu. U radu sa ljudima, pruža se niz usluga i koordinacija sa drugim profesijama srodnih našoj, kako bi se obezbjedila adekvatna vrsta podrške. Pružajući usluge, ne nastupa se odmah represivnim mjerama, osim u slučaju evidentne potrebe, već radu sa pojedincem i porodicom. Sam socijalni radnik, predstavlja jednu slagalicu u sistemu koja je uvijek potrebna, kako bi se uz sve ostale srodne struke, pružila sveobuhvatna podrška.

RB/BI: Posljednjih godina fokus djelovanja centara za socijalni rad stavljen je na zaštitu djece i porodice. Kako u tom pravcu djelujete?

Dragović: Značajnu ulogu socijalni radnici imaju u području zaštite djece i porodice koje su suočene sa poteškoćama izazvanim stresom, porodičnim nasiljem, narušenim porodičnim odnosima (u slučaju brakorazvodnih parnica) teškoćama roditelja u vaspitanju i odgoju djece. Socijalni radnici imaju veliku ulogu, jer u vremenu u kojem živimo nailazimo na poremećene sisteme vrijednosti. Porodica je bila osnovna ćelija društva, ali usljed pojave brojnih otežavajućih faktora koji joj narušavaju stabilnost, ona slabi, pa dolazi do disfunkcionalnosti. Otuda proizilaze naši radni zadaci i potreba da se, na prvom mjestu, zaštite djeca. U cilju zbrinjavanja djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, Centar za socijalni rad određuje jedan od oblika zaštite -starateljstvo, hraniteljstvo, usvojenje, institucionalni smještaj. To možda predstavlja, ujedno i najjači izazov sa kojima se susrećemo u radu. Napominjem da se svi ovi oblicizaštite djece primjenjuju tek kada se iscrpe sve druge tehnike pomoći i kada nijedna od opcija kopje imamo na raspolaganju nije prihvatljiva za dijete u datom trenutku.

Kadić: U dobu adolescencije, u burnom razvojnom dobu, kada dolazi po povišenog uticaja vršnjačkog okruženja, a opadajućeg uticaja roditelja koji vaspitavaju i brinu o djetetu, dolazi do pojave društveno neprihvatljivih oblika ponašanja. Socijalni radnik, u tom domenu, može da učini da se na vrijeme, uz rad sa porodicom i djetetom, pruži adekvatna podrška uz sve ostale vrste usluga i savjetodavni rad, kako bi se prevenirali dalji prestupi u ponašanju. Takođe, važno je da socijalni radnik djeluje po načelima struke, da bude požrtvovan, posvećen, podržavajuć. Isto tako, naša struka, kako sa sobom nosi brojne izazove, nije svemoguća, ali je bitno nastojati da se sprovede do kraja podrška i pomoć.

RB/BI: Sa kojim se još izazovima u radu suočavate i šta vam najteže pada?

Dragović: Najteže je suočavanje sa stresnim porodičnim situacijama. Čovjek se nikada ne može navići i postati imun na nedaće sa kojima se jedna porodica može suočiti. Najveći izazov je rad sa djecom suočenom sa teškom situacijom i odabir načina da im se pomogne. Intencija je da budemo prepoznati kao pomagači, a ne kao osobe koje hoće da naruše i ugroze porodicu. Mi ne želimo da “otmemo” dijete iz prirodnog (porodičnog) okruženja, već da pomognemo djetetu i osnažimo familiju. Tek ukoliko se iscrpe sve mogućnosti, u slučaju kada ne postoji nijedno drugo rješenje, nastupaju represivne mjere.

Čindrak: Iz ugla jednog socijalnog radnika, mogu reći da je izazov sa kojim sam se susrela, pronalazak adekvatnog oblika zaštite za djecu bez roditeljskog staranja ili sa neadekvatnim staranjem, napuštenu djecu kojima je potrebno pružiti uslugu toplinu porodičnog doma, obezbjeđivanje osjećaja sigurnosti, ljubavi, prihvatanja. To mogu naći u hraniteljskim porodicama, koje uvijek budu rješenje ili opcija, prije nego institucionalni smještaj. Socijalni radnik treba da predstavlja oslonac, podršku, koji uz timski rad i podršku nalazi put kojim nekog prati, zbrinjava, podržava.

RB/BI: Centar za socijalni rad od danas organizuje Dane otvorenih vrata za srednjoškolce koji mogu posjetiti vaše prostorije i upoznati se sa aktivnostima Centra.

Dragović: Voljela bih da nas mladi ljudi, koji sebe u budućnosti vide kao socijalnog radnika ili u nekoj srodnoj profesiji, posjete tokom Nedjelje socijalnog rada, od 13 do 14 sati.

The post Osnovni zadatak Centra za socijalni rad je sačuvati porodicu zdravim i sigurnim utočištem first appeared on BARinfo.