Knjiga sadrži pedeset četiri autorska teksta Barana i Baranki u kojima evociraju uspomene na grad pod Rumijom, njegove ljude i događaje: počinje “Bulevarom 24. novembra” dr Zorana Živkovića, a završava “Plovidbom” Miodraga Lekića. Osim u knjizi, priče su objavljivane i u istoimenoj rubrici na portalu Bar Info, Lokalnog javnog emitera “Radio Bara” koji je i izdavač djela. Urednik je Milan Vujović, a pokrovitelj Opština Bar i njen predsjednik Dušan Raičević.

Izrazivši zadovoljstvo što je Radio Bar kao Lokalni javni emiter omogućio da i preko izdavačke djelatnosti ostvari komunikaciju sa čiatocima, mr Ivan Jovović je “Bar u hodnicima sjećanja” I i II nazvao bibliografskom referencom našeg grada. Prema njegovim riječima, Milan Vujović je uspio u namjeri da animira značajan broj ljudi, i to značajan dio ličnosti sa odgovarajućim referencama da ostave pisani trag o gradu koji u njihovim životima ima neizostavnu simboliku.

“Žanrovski, ovu knjigu teško možemo determinisati i odrediti joj karakter, jer je nastala spontano, sa naglašenim viškom emocija i reminiscencija na ljude i događaje koji su obilježili i odredili savremene društvene tokove ovog grada. Upravo njen slobodan stil, koji od nekog istorijskog osvrta često prelazi u anegdotsku interpretaciju, daje širinu predmetnoj tematici, gdje autori članaka posjeduju neke svoje intimne markere identiteta ovog grada koje su podijelili sa širim auditorijumom. Sadržina ove knjige eksplicitno pokazuje svu slojevitost identiteta Bara, što možemo objasniti činjenicom da je za vijek i po Bar četiri puta mijenjao svoju urbanu fizionomiju, što je prouzrokovalo i promjenu demografske strukture stanovništva, sa svim onim društveno-istorijskim refleksijama koje su u minulom vremenu oblikovale karakter Bara, učinivši ga pogodnim mjestom za život, kako ljudima čiji preci na ovim podnebljima žive vjekovima, tako i onima kojima je Bar tek nedavno postao mjesto prebivališta”, kazao je Jovović dodajući da je to, vjerovatno, i najveća vrijednost publikacije, da su između korica knjige zastupljeni autori kolumni čije bi impresije i percepcije, kada bi se komparativno sagledavala struktura teksta, djelovale tako udaljene, ali sve u konačnom imaju jedan, zajednički imenitelj – Bar”, istakao je Jovović.

Jovović smatra da je bez obzira na demonstrirani stepen erudicije, svaki od autora pokazao emociju prema gradu, predstavljajući fragmente nekog ličnog iskustva čime se dobila koloritna slika Bara koja bi mogla da bude polazna osnova  za sagledavanje i tumačenje sociološkog i kulturoločkog konteksta Bara, to jest njegovog savremenog iskaza.

Po riječima njegovog direktora, Radio Bar je ovom knjigom pokazao otvorenost u radu što su prepoznali autori kolumni, ali i čitaoci portala, s obzirom da su mnogi tekstovi izazvali veliku pažnju, odnosno, čitanost. Izrazio je zahvalnost i zadovoljstvo što je promocija knjige “Bar u hodnicima sjećanja” uvrštena u program jubilarne proslave Dana oslobođenja i Dana opštine.

Osvrnuvši se na oba izdanja “Hodnika…”, od kojih je jedan započeo u martu 2022,  a drugi u oktobru 2023, Milan Vujović je podsjetio da je među 106 autora trideset šest žena, te da je vodio računa i da u knjigama budu zastupljeni Barani sve tri vjere. Duguje, kazao je, zahvalnost Željku Miloviću koji ih je opremao fotografijama i Vesni Šoškić koja je, kao i njen nasljednik Ivan Jovović, podržala ideju o hodnicima sjećanja. Naročitu zahvalnost, kazao je, duguje predsjedniku Opštine, zbog njegove bespogovorne spremnosti da Opština finansira štampanje obje knjige.

Prema riječima Vujovića, više od 95 posto onih koje je pozvao, napisali su tekst.

“Većina rado, a tamo gdje je bilo dvoumljenja, bio sam uporan, pa i dosadan. Naravno, kad sam smatrao da je autor bitan i da ima o čemu da se glasne. Ostali su imali valjane argumente zbog kojih ne mogu da pišu”, kazao je Vujović dodajući da bi u trećem serijalu mogli da se nađu tekstovi onih Barana koji su aktivni, ali i onih koji su nekad stvarali u svom gradu. To bi, po njegovim riječima, mogla da bude zaokružena cjelina.

Predsjednika Opštine i pokrovitelja izdanja raduje činjenica što je Opština bila u mogućnosti da podrži sjajan projekat pod nazivom “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Kroz rad sam naučio da se Bar može okarakterisati sa dva ‘S’. Prvo su selidbe, konstantne selidbe grada sa jedne na drugu lokaciju i uvijek uz te selidbe – sjećanja koja su pratila mnoge moje sugrađane – i one koji su iz Starog Bara odlazili do Pristana i one koji su, odlazeći sa Pristana, prelazili na neke nove lokacije u dijelu novog Bara. Imam osjećaj da je ta kultura sjećanja, toliko snažno prisutna u našem gradu, temelj na kojem počiva i današnje društvo. U trenucima kada su reviziji skloni svi ljudski postulati i sve one vrijednosti koje baštinimo, ovdje,  u Baru, ali i u Crnoj Gori, jedino što ne može biti sklono toj reviziji jesu naša sjećanja”, istakao je Raičević i objasnio zašto je bilo izazovno odgovoriti zadatku koji je Milan Vujović stavio pred njega.

“Nije to bilo zbog činjenice da treba da dam doprinos, već zbog sumnje da li ću ispuniti očekivanja čovjeka koji nas je okupio, motivisao da provedemo nekoliko trenutaka sami sa sobom, revidiramo sve ono što su naša sjećanja i krenemo da pišemo. Na samom početku sjetio sam se onog prvog pravila moje profesorice književnosti na fakultetu u Dubrovniku, Tane Dušilo Kević, koja je govorila: ‘Pišite srcem, pa tek onda koristite glavu da ispravljate’. I upravo sam nastojao da pišem srcem, da se prisjetim svih onih dragih ljudi koji su obilježili moje djetinjstvo, ali i da spomenem sve one sa kojima svakodnevno radim, nastojim da stvaram i da idem onim pravcem koji su naši prethodnici, u konkretnom slučaju roditelji, trasirali. Privilegija je danas raditi sa Igorom Miloševićem, sinom Danila i Race Milošević, ili sa Milicom Ulićević Nikočević, kao što je bila privilegija raditi u jednom periodu, a nadam se da ćemo ponovo sarađivati, sa Markom Popovićem, sinom Mika Popovića i mnogih drugih ljudi koji su dio sebe ugradili u temelje ovoga grada. Mi smo tu da nastavimo njihovu misiju i da ispunimo očekivanja svih vas. Upravo ćete vi, čitaoci ovog, sad već mogu reći, zaista sjajnog djela, presuditi.  Naš put ovdje nije završen, ovo je samo početak novih edicija, jer sam siguran da u Baru ima još hodnika sjećanja koje moramo da osvijetlimo i da ostavimo u amanet generacijama koje dolaze”, poručio je Raičević.

Jedan od autora koji je sinoć sa publikom podijelio utiske o knjizi je Miodrag Ćaki Lekić koji je, prije nego što se otisnuo u diplomatske i političke vode, pored ostalog, bio i direktor Radio Bara. Kazao je da je dok je pisao imao tremu jer se radilo o jednoj ozbiljnoj, emotivnoj temi, odnosno zadatku. Lekić posebno ističe dvije dominantne tačke – Stari Bar i Pristan.

“Meni je zaista bilo jedno od većih uzbuđenja u životu putovanje iz Starog u  novi Bar, do Pristana, uz nezaboravne vozače Alja Beharovića i druge. Mislio sam da ću cijeli život ostati na toj liniji i smatrao da će moj život biti vrlo uzbudljiv i bogat ako tako ostane. Život me odveo dalje, šire, tamo sam se snalazio kako sam znao, a  ako mi je polazilo za rukom, to je bilo upravo zbog te dvije tačke, jer sam poslije Pristana i Starog Bara bio spreman i za zapad i za istok, imajući u vidu da je Pristan bio dominantno mediteranski u humoru, odnosima, more pored, plivači, dok je Stari Bar bio orijentalan, ali u sve tri vjere, jednako pravoslavni, muslimanski,  katolički. Dodinuo sam i tu temu, radujući se da je Stari Bar ne samo opstao za razliku od Pristana, nego je i revitalizovan. Mislim da ove tri boje moraju ostati u nekoj ravnopravnoj liniji, jer ako jedna bude predominantna, onda to neće biti Stari Bar”, smatra Lekić zaključujući da su to dvije tačke koje su bile dominantne, ali da se sa jednakim respektom odnosi prema Spiču, Crmnici,  Dobroj Vodi, Ostrosu… “jer sve te komponente čine Bar neponovljivim”.

Lekić apostrofira da je dežurna riječ sinoć bila “sjećanje”.

“Andrić je govorio da je sjećanje istinitije od istine i vjerovatno je u pravu, jer sjećanja su komponente emotivnosti. U tom smislu, ova knjiga je u svom sadržaju  izvaredna, što  je vrlo značajno  i za buduće čitaoce, pa i istraživače. Niko od nas autora nije imao pretenziju da piše istoriju u prvom licu jednine, niti da pretendujemo na književne domašaje, još manje. Ali jedni i drugi će čitati ove dvije i neke njima slične knjige, i otkrivati duh vremena. Milan ima ogromne zasluge kao i svi koji su knjigu prepoznali kao vrijedan projekat koji treba da se nastavi. Radujemo se novim ljudima koji dolaze u Bar, ali biće važno da shvate da ovo nije grad kao jedan atraktivan prostor, nego grad koji ima korijene i koji treba na neki način poznavati, pa i kroz njegovu prošlost”, istakao je Lekić.

Književnica za djecu, advokatkinja, nekadašnja manekenka Jelena Vukić, nije rođena u Baru, a voli ga, naglasila je, kao da jeste. Postojalo je nekoliko momenata  u kojima je osjetila da pripada ovdje, da se prilagodila, pustila korjenje i da se  između nje i Bara rodila velika, iskrena i ozbiljna ljubav. Jedan od tih momenata je i onaj kada ju je Milan pozvao da piše za “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Jedno je kada se negdje osjećaš kao kod svoje kuće, a drugo kada shvatiš da te i tvoji sugrađani doživljavaju kao nekog svog. ‘Bar u hodnicima sjećanja’ nas šeta kroz različite periode ovog grada, za neke poznate, za neke zaboravljene. Autori tekstova su ljudi različitih generacija, pa se dobija mnogo različitih perspektiva i doživljaja Bara, opet za neke nepoznatih, a za neke neobičnih. Ja sam, recimo, saznala da nije samo meni najvažnija sporedna stvar u životu košarka, da među mojim sugrađanima ima ozbiljnih pisaca i filmofila. Upoznajemo se sa njegovim prirodnim ljepotama, skrivenim mjestima, saznajemo dobro čuvane tajne. Sve ove priče imaju višestruki, kulturni, geografski, pa čak i istorijski značaj. Međutim, za mene najveći utisak ostaje to da je ‘Bar u hodnicima sjećanja’ priča o nama, za nas, kroz koju se međusobno upoznajemo i više vezujemo i razumijemo. Svaka priča oživjela je mnoga sjećanja, dotakla je mnoga srca i svako će u njima naći ponešto što će ga nasmijati ili rastužiti, nečemu naučiti, donijeti mu u dušu malo sjete ili mu ugrijati srce. Tako se, barem, ja osjećam kada čitam, svaki put”, otkrila je Jelena Vukić uputivši zahvalnost Milanu Vujoviću “koji je omogućio da čitamo jedni o drugima, kako bismo se više razumjeli i cijenili, te tako zajedno unaprjeđivali naš voljeni grad”, zaključila je Vukić.

Autorka jednog od tekstova, apotekarka Dženeta Kalamperović, obraćanje je započela svojom pjesmom o Baru: “U kamenu, kad uho prisloniš, odjekuju koraci dobrih ljudi što ga usidriše i vezaše se za njega. U korijenju, masline duboko su sakrile sve tajne barskih prošlih vjekova. Svako zrno pjeska nosi dašak ljubavi iskrene…”.

Inspiraciju da piše svoju priču o Baru dao joj je doktor Ljubo Živković, kazala je Kalamperović, podsjećajući da je u Baru “već dva puta punoljetna”.

“Svoj radni staž sam, prije bolnice, počela u ‘Montefarmu’, a posle u barskoj Bolnici. Prvi susret sa dr Živkovićem bio je: ‘Mala, mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne naučiš ovaj starobarski’. Živim ovdje 36 godina, ne računajući ono vrijeme kad sam prvi put zakoračila u ovaj grad, a to je punih 40 godina. I svoje korijenje sam pustila ovdje, i moji su pustili korijenje, moja djeca i moj brat, tako da nas mnogo toga veže za ovaj grad. Kad sjedim sama u ‘Martini’ i posmatram brodove kako odlaze, kako odlaze ljudi na neke nove destinacije, ja im samo mahnem i kažem ‘ovo je moj grad, meni je ovde najljepše i ne odlazim iz njega’. Ljudi u ovom gradu vas prihvate objeručke i svi misle vi ste taj koji je najbolji došao u ovaj grad i prime vas kao svoga u svoju kuću. Barani svakoga prime i dignu do neba, ali ako oni imaju nešto protiv Barana, koji su toliko široki, toliko duboki kao more, onda ih puste da sami padnu”, smatra Kalamperović koristeći priliku da pozove sve dobronamjerne ljude da dođu u Bar i da ga zavole kao što je to ona učinila.

Na kraju je navela stihove pjesme “Ako voliš” poznatog persijskog filozofa i pjesnika Dželaludina Rumija:

“Ako voliš, pusti

nek ljubav preuzme vlast,

nek preotme srce,

nek pomuti razum,

nek ukalja čast.

Trezan bi brinuo

da stvari ne krenu po zlu,

ako voliš samo dođi,

dođi i ostani tu.”

The post VIDEO-Jovović: Bar u hodnicima sjećanja I i II možemo nazvati bibliografskom referencom našeg grada. first appeared on BARinfo.

Razlog mog prvog dolaska u Bar bila je hemija. Barska gimnazija, moja pobjeda na takmičenju i miris maja osta u sjećanju zauvijek. Mislim da je za sve kriva profesorka Nada Jovanović. Tako me hemija udomi u Baru, da li zbog reakcije hemijske ili mirisa behara. Ostao je miris…

Prvo radno mjesto – apoteka

“Montefarm” i šefica Gordana Knežević sa Cacom Nikezić, Šunjom Marić, Mirom Čađenović, Radom Ćorić, Oliverom Nikčević, Aidom Bećović, Željkom Karanikić – sve magistre u jednoj apoteci punoj topline i zajedništva. A tu su bile i Maca, i Mira, Buba, Lidija, Ćiki, Vilka… Gordana bi znala reći: “Da se ovi Barani ne oženiše s nama, ni apoteku ne bi imali.“
Poslije staža, moje prvo mjesto bilo je bolnička apoteka.

Direktor Ljubo nije propustio ni jednu posjetu prijatelja, a da me nije pozvao da se i ja upoznam s njima, jer “valja biti pravi Baranin“ – što nije bilo teško. To je značilo – biti uvijek tu kad treba pomoći, lijek naći, što bi rekli “roditi” kako znam i umijem. “Mala, mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne završiš starobarski…“ – značilo je prvo biti na usluzi bolesnom, jer funkcije dođu i prođu, kao i sve.

Tako sam radila i učila više od fakulteta, od doktora: Ljuba, Žarka, Tanje, Milene, Mire, Anta, Branke, Andrije, Jadranke… Uz kaficu inženjerke Bošković, doktora: Šaranovića, Rađenovića, Lane, Vanje, Kece, Zlatice, Branke, Marije Mijović, Joka, Dane (rođene dame), Saške, Pejovića, Malića, Mujalovića, Bilje, Nataše, Moma Vujovića, Joca, Karanikića… i ako slučajno zaboravih nekoga, sigurna sam da su sjećanja još živa na sve njih. Jedino sjećanja žive sa nama, da nas ožive u trenucima zaborava sebe… Dr Spuže, koji bijaše majka za svu djecu i na kratko, dr Bima, koji je srce opisivao bez ultrazvuka (koji nije tada postojao). Te teške ‘90. trebalo je obezbijediti ljekove i sve ostalo.

Kad bi došla humanitarna, bilo je kao radna akcija, svi su mi pomagali nesebično. I ljekove s kojima smo se prvi put susretali, uz pomoć stranih registara, prevodili smo Ana Joličić, dr Aco, dr Dragan, dr Jadranka i dr Glavatović, primjenjivali, živote spasavali. Bilo je teško, al’ sve uz stručne konsultacije bijaše pjesma. Učili smo i radili kao jedno.

Donesoh jednom, na jutarnji kolegijum, plave, žute, braon, roze, tabletice i rekoh: “Ako mi vjerujete popijte, a da ne znate šta pijete.“ Svi uzeše osim dr Kalezić, koja reče: “Bojim se da nema šećera“, a bili su to sve vitamini. Tako se sticalo povjerenje i timski rad. Nije se brojalo koliko će ko dugo ostati, a kamoli prekovremeno upisati satnica. Niko se nije žalio na umor. Andrija i ja smo jednom ispred bolnice čekali anestetike iz Podgorice, da bismo, čim su stigli, otvorili pakete, i doktor ih je trčeći odnio u salu, da bi otpočela operacija.

Bilo je u pauzama puno humora i sve na naš račun.

Bilić

Ulazim u ordinaciju za potpis direktora, bijaše nešto hitno… Dr Bilić pregleda, osluškuje otkucaje nekog srca, okrenu se i reče onako mekano, dalmatinski: “Magistra, ja sam sad ušao u srce pacijenta, molim Vas da pričekate.“ Bio je doktor i direktor bez kompleksa. Obukao bi radnički mantil i pomagao kod istovara paketa humanitarne pomoći. A kad sam mu prijavila, prilikom isporuke, da jedan paketić nedostaje, rekao mi je: “Muči tu, misliće, ti si uzela.“ Otišao je, ali je na Dedinju mnoge Barane primio i spasio im ono što se zove srce, a on je to bio.

U tim svim teškim godinama rodim sina koji nije htio moje mlijeko. Muka, teško kupiti “Laktovit” pa je rano počeo kozije mlijeko, koje sam razblaživala jer je bilo jako. A jaja sam zvala zlatna jer je jedno bilo marka.

Krila sam narandžu i bananu da dam sinu, jer je ćerka porasla, ima tri godine, “može sve da jede.”

Kad mi je direktor Bilić poslao paket konzervi bebi mlijeka u prahu iz humanitarne, kao da mi je kuću ogradio. Ali u tim godinama bilo je više solidarnosti i ljubavi.

Znala je bolnica zamirisati od Sebinih priganica, uz koje bi iz svoje kuće donijela maslina i sira.

Nikad ništa mirisnije i slađe…

Sestre

Pored doktora su bile medicinske sestre sa velikim znanjem. Ali, bolje da ne pretjeram pa da ih nazovem “asistentkinjama” doktora, a ne sestrama. Dok doktor ne stigne i srčane udare su znale zbrinuti, EKG pročitati ko prvak azbuku. Bile su to munje: Vesna, Snežana, Zorica, Zdenka, Nada, Rada, Zorica Rambo, Vera, Tanja, Zizi, Lucija, Đuke, Ševka, Koviljka, Drita, Manda, Veritas, Matea, Mikica, Arnolda, Bosa, Ljilja, Marija, Nazira, Sada, Behija, Biserka, Bosa, Vaida, Lepa, Sonja, Rajka, Olja, Seida, Slađa, Svetlana – majka hirurškim pacijentima i još mnogo divnih i vrijednih sestara, predanih pacijentima, kao da su im iz kuće.

Časna sestra Ana me pita: “Oprostite, da niste slučajno bili kad na misi u Sarajevu, u maloj katedrali kod muzičke?” Ona je došla iz Sarajeva zbog rata i radila kod nas na hirurgiji. “Da, redovno”, kažem ja – da zakažem sastanak njihovog fratra i rođake moje koleginice sa faksa, Dane, sa kojom sam zbog toga i išla na misu. Desi se da ih otkriju u njihovoj velikoj ljubavi i kako to biva… premještaj u Mostar. Ona napusti red i ode u prodavačice cvijeća. Ptice umiru pjevajući…

Da, bili su tu i predani portiri Zajo, Zeko, Goran, Simo i Vlado “Vladika” koji je  noćima u portirnici oživljavao barske masline. Bio je umjetnik za svoju i našu dušu. Malo ko je znao za njegov talenat, a masline na njegovom papiru su pričale priču zajedno sa maslinjakom oko bolnice. Ako bi neko magare zalutalo, pisao se zapisnik i uredno ujutru predao Danijeli, da se zna ko je to bio sinoć nepozvan u krugu bolnice i da je “cito” izbačen iz bolničkog kruga, da ne uznemirava pacijente.

Ja bih, ponekad, zvala portire da provjere svjetla, vrata i svi su mislili da sam preodgovorna. Jedno predveče svratim da provjerim. Krene portir sa mnom jer je apoteka bila u prizemlju i plašila sam se mraka. Provjerismo sve, a on će ti meni onako bratski: “Da ti dam broj od jednog hodže dok si na vrijeme.” Kažem u sebi “ovaj me pročitao”. Dijagnoza uspostavljena na vrijeme.

Kafu sam često pila na transfuziji u jutarnjim satima, jer me čekala uz cigaretu. Pila se u tišini, bez puno priče, što mi je najviše prijalo. Branka jutrom hoće papire, račune, bilanse da slaže kao svaki ekonomista. Traži mene, a tada nije bilo mobilnih telefona, kažu jedno jutro, drugo jutro: “Na transfuziji je“… Hvata se Branka za glavu: “O, Bože, jadna žena, a tako mlada, svaki dan prima transfuziju.“ Shvatila je da je u pitanju kafa, al’ kasno, jer me već oplakala.

Ljubo

Žali se Ljubo Antu da misli da ima karcinom, a on će onako utješno: “Aj, bre, Ljupče, mora da je neko krepatilo, jer bi te dosad pojeo“ – dijagnoza tačna. Nismo smjeli pogriješiti neki padež, jer je od poznatog interniste i šahiste slijedila ispravka, ma bio tu neko ili ne. Meni bi govorio: “Čuvaš se, čuvaš, još te ne ispravih.”

A u jednom od nedavnih razgovora telefonom, pitam ga za zdravlje i veli da je Bonju zamolio da mu napiše posmrtni govor i donese da mu ga pročita. Pitam: “Zašto?“, kaže: “Da se dobro isplačem.“

Boga molim da bude gramatički sve ispravno, jer bi iz groba ustao da ga ispravi, tako da Ljubo ne umire.

Majo

Moj sin je rano počeo igrati šah, pa tako poče i u klubu šaha da pokazuje talenat.

Sretnemo se na šetalistu sa Majom i ja, kao majka hvalim, sina… Veli: “Aj’, ne pretjeruj, ali ipak dođite do mene da odigramo partiju.“

Spremio Majo neki ruski šah sa figurama većim od mog sina, meni se tako učinilo zbog treme, valjda, posesivne majke. Započeše njih dvojica, bi nekih postavki, zadataka i jedna partija. Majo me pogleda, ja pretrnula šta će reći, kao da sam ja na ispitu. Odluči da mu bude učitelj za dalje.

I tako ga uze kao svoga da idu na turnire. Bi zapisano i osta u Majovim knjigama o barskom šahu. A kad su Kerima pitali: “Ko ti je uzor?“, on bi odgovarao: “Pa, deda Alija“, jer ga je on naučio igrati sa tri godine. Na pitanje: “Ko ti je on?“, odgovarao bi sa: “Kako ne znate, cijela Pljevlja ga znaju!?“

Pero i Mijo

Pero Radović, majstor pera, ubijedi moju razočaranu ćerku, svu uplakanu i sa odlukom da neće više pisati ni pjesme, ni sastave u osnovnoj školi, poslije jedinice iz srpskohrvatskog, da nastavi pisati, jer nastavnica ne zna. Ubijedi je da je ona talenat. Tako i bi… Njeni sastavi su čitani gimnazijalcima. Prof. Lidija Raković je čitala svojim učenicima njene sastave kao primjer kako treba pisati. Pero, više od pera, brinuo je o Miju i radovao se da mu skuva pasulj i ponese da zajedno ručaju. Mnogo je brinuo o njemu, kao da je mlađi brat i ta vezanost bila je više od prijateljstva. Dva umjetnika sa iskustvom života koje su samo oni razmjenjivali i po koju svoju prepričali, da se pamti.
Olja zna.

Kalamperovići – jedino prezime u Baru

Moji roditelji su jos daleke ‘85. odabrali Dobru Vodu za odmor i kupili skromni plac, da naprave sebi kućicu u cvijeću s pogledom na more. Sada uživaju – malo Bar, malo Pljevlja. Dođe i moj brat Hasan devedesetih, da bude sestri desna ruka u podizanju djece. Zaposli se, poslije završenih studija elektrotehnike, u Luku Bar, sanjajući Sarajevo na moru. Al’ Sabrina bi veća ljubav od tog sna.

Zove naša gazdarica iz studentskih dana iz Sarajeva i pita, čestita: “Sretno bilo, jel’ u tom Baru ima neko drugo prezime il’ su svi Kalamperovići?“
Prenesosmo korijenje u Bar, da vječno žive kao Stara maslina. Kako kažu: da se zorimo potomcima kao Bar maslinama.

Zada

Zada – najveći borac i humanitarac, mnogi su Pariz vidjeli i uz njenu pomoć prebrodili najteže bitke na klinikama.

A koliko je ljekova poslala, donijela, pomogla, knjiga bi se mogla napisati.

Stojim u prodavnici obuće devedesetih i probam čizme, za koje znam da neću kupiti, a trebaju mi i sviđaju mi se. Pita gospođa: “Šta ste odlučili?“, ja kažem: “Lijepe su i udobne, razmisliću.“ Iza mene čujem Zadin glas: “Spakujte, želim Dženetu da častim.“ Mislim da ništa slađe nisam nosila od njih i uvijek bi se istrgao uzdah: “Ova žena samo pomaže, želim i ja da budem samo od koristi ljudima!“

U moju apoteku, poslije dvije decenije rada u bolnici, dođe na čestitku Mijo Mijušković, sa skulpturom. Bijaše to skulptura od kamena – žena sa djetetom, kao znak berićeta.

Opjevah i kamen i Mija u pjesmi, a kako i ne bih kad je to bio umjetnik koji je crpio energiju iz neba i velike svoje ljudske duše. Volio je ovaj kamen i oživljavao njegovu ljepotu kao da je rođeni Baranin.

Uspomene me ne vezuju za mjesta nego za ljude. A ovdje su ljudi takvi da ako te zavole, imaš osjećaj da si vječno usidren u barskoj Marini i da se ne možeš ili nećeš odvezati.

Onda tako sjediš i uživaš u “Martini”, mašeš onima koji traže bolje destinacije.

Ja zato nigdje ne idem odavde, jer Bar ima sve.

The post Dženeta Kalamperović: Mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne završiš starobarski first appeared on BARinfo.

RB/BI: Da krenemo ovaj razgovor od kraja tanjega, jer nas najviše interesuje tvoja poezija. Dakle, krećemo iz ili od apoteke. Logično pitanje za početak – koji se ljekovi traže najviše ovih dana, pretpostavljam oni u vezi sa respiratornim problemima.

Kalamperović: Pošto je bilo dosta toplo, sunčano, lijepo, pa je onda najednom zahladilo, ljudi su se malo prehladili, neke respiratorne infekcije su aktuelne ovih dana, glavobolje, kostobolje… Uglavnom, nema neke veće epidemije, sve je pod kontrolom.

RB/BI: Da li još ima onih pacijenata koji dolaze da traže ljekove protiv korone?

Kalamperović: Sve manje. Ali su ljudi opet, vidim, počeli da se plaše da je ovaj virus neka vrsta korone. Pitaju, traže savjet, ja uvijek kažem: držite se svoga toplog doma, to vam je najbitnije.

RB/BI: Po tvom mišljenju, što je trenutno aktuelno: korona, grip ili obična prehlada?

Kalamperović: Obične prehlade. Za mene su ovo sve obične prehlade i ne bi trebalo da ljudi dižu paniku, jer strah ubija.

RB/BI: Ima li u barskim apotekama dovoljno ljekova. Konkretno, u tvojoj, koji su ljekovi deficitarni?

Kalamperović: Mislim da ima dovoljno ljekova. Svaki januar nosi svoje nestašice, zbog novogodišnjih i božićnih praznika. Sve se to tokom mjeseca reguliše i uvijek postoji alternativa ako nešto nedostaje, mi ponudimo adekvatan lijek i zbrinemo pacijenta.

RB/BI: Mislim da smo dovoljno razgovarali o infekcijama, pacijentima, apoteci. Ipak, dobro je čuti da su respiratorne tegobe koje nas sve pomalo muče, u stvari, prehlade, a da još one ozbiljne stvari, poput korone kojom nam prijete stalno i gripa, još uvijek nema u Baru.

Dženeta Kalamperović je izdala jednu zbirku “Sebe radi”, u ovim, takozvanim zrelim godinama. U srednjoj školi, u Pljevljima, objavila je “U predgrađu kiša”. Pretpostavljam da jednom pjesnik, pjesnik od srednje škole, ostaje čitavog života pjesnik. Vjerovatno ima još pjesama koje čekaju da ugledaju svjetlo dana, odnosno da se nađu između korica neke knjige.

Kalamperović: Ponovo sam počela da pišem poeziju i to onog dana kad je naš veliki umjetnik, pjesnik, Đorđe Balašević, otišao. Počela sam da te noći, kao da je bila bogojavljenska, ponovo pišem poeziju. Nadam se da će sve te pjesme naći svoje korice. Pišem uveče, pred spavanje, da me uspavaju. Nadam se da će vam se svidjeti.

RB/BI: Koje godine je izašla zbirka “Sebe radi” i kako si se odlučila na taj korak, da objaviš knjigu?

Kalamperović: Izašla je 2015. godine. Odlučila sam se na taj korak onog momenta kad su moja djeca završila školovanje i krenula u svijet odraslih, da i oni nešto doprinose ovome svijetu. Ja sam im rekla samo: budite ljudi i gledajte svaki dan da učinite neko dobro djelo, da nekome pomognete. Pored svoga posla, koji ćete obavljati, da vam to bude prioritet.

RB/BI: To su uspješni mladi ljudi, i Kerim i Amina, koja radi u OŠ “Blažo Jokov Orlandić”.

U srednjoj školi je izašla “U predgrađu kiša”. Kako ti se čini sad, sa ove distance, ta zbirka poezije? Vidim da nemaš ni jednu ni drugu ovdje pred sobom, nego da si se modernizovala i da ćemo tvoju poeziju slušati, pošto pretpostavljam da je ne znaš napamet, sa telefona?

Kalamperović: Gledajući na tu zbirku “U predgrađu kiša”, dio tih pjesama sam objavila i u zbirci “Sebe radi”, jednostavno da kažem, kad čitam svoje pjesme pitam se jesam li to ja napisala. Jer, inspiracija dođe, to se napiše u roku od pet, deset minuta.

RB/BI: Znači, pitaš se da li sam to ja u pozitivnom smislu. Moram priznati, kao da si nekakav psihoterapeut, kad dođeš, mene koji brzo pričam, nešto vrcam, primiriš. U svakom slučaju, da ilustrujemo ovo o čemu smo pričali jednom tvojom pjesmom.

Kalamperović: Postoji dilema kako ću nazvati novu zbirku, vjerovatno ću se odlučiti na “Sebe dozivam” ili “Margaritas ante porcos”.

Sebe dozivam

Sama u sobi
zatvoreni prozori i vrata
da niko ne čuje moju samoću u tišini koja prolama
Zovem sebe da se dozovem
i molim boga da mi pomogne
da se nađem izgubljena
u sebi u svojim venama
koje se prevrću i kovitlaju krv po žilama
kao strune zategnute od pokušaja da zapnem strijelu
i pustim da ode zabodena tamo daleko od očiju
Postelja vlažna od nemira
jastuk bacam pod nogama
skrivam lice rukama da se ne potopi
Ustajem i otvaram noć
da mi posudi mjesec umjesto lampe da sija do zore
Jer strah odagnati mogu nečujne molitve
padam na koljena podno zore da ove tišine zora probudi
i krenem jer u samoći saznah jedno
da moje tijelo srušeno u dnu sobe
samo sa bogom misli zbori
i odgovor traži u svojim snovima
do dana kad će krenuti stazom smiraja.

RB/BI: Ova pjesma je bila inspirativna. Kad je nastala? Potvrđuje se da, iako je to postalo floskula, autori najbolje govore svoju poeziju. Ovo si tako lijepo kazala.

Kalamperović: Mislim da onaj ko je napisao pjesmu najbolje zna šta je napisao. Trebalo bi da pjesnici sami znaju najbolje da pročitaju svoju pjesmu.

RB/BI: Sem ako nisu sa druge strane neki istaknuti glumci.

Kalamperović: Ja ipak najviše volim kad moju poeziju čita Milan, mada znam da sa mobilnog telefona sada neće čitati. Kad bude zbirka, onda će Milan čitati pjesmu koja slijedi poslije ove, koje će u zbirci biti jedna do druge, da vode dijalog.

RB/BI: Kao što je rekao jedan veliki mešter, Pero Radović.

Kalamperović: Da, Pero navija za zbirku, a ja navijam da on još dugo poživi i dočeka još koju zbirku.

RB/BI: Lijepo bi bilo. I da bude u prvom redu na promociji i nešto i progovori.

Kalamperović: Baš tako.

RB/BI: Zbirka je, dakle, pripremana otkad je Đole umro, ima tome skoro dvije godine. Tu ima više od dvjesta pjesama, kad možemo očekivati da budu ukoričene?

Kalamperović: Treba da sjednem za kompjuter, da stavim naslove, ispravim neki stih, slovo. Nadam se do jeseni.

RB/BI: Dobro je što ne moraš ispravljati znakove interpunkcije. Zašto pišeš bez tačke, zapete…?

Kalamperović: Zato što volim slobodan stih, ne volim zabrane, znakove uzvika, pa da me poslije neko ispravlja – ovdje je trebalo zarez, ovdje tačka… Potpuna sloboda u pisanju. Pročitala sam, nisam zapamtila autorovo ime, napisao je cijelu knjigu u jednoj rečenici, bez znakova interpunkcije. To je bilo negdje prošle godine.

RB/BI: Ta me knjiga nije previše “dojmila”, ali nije bitno za ovu priču. Pretpostavljam da imaš već u glavi kako bi trebalo da izgleda ta zbirka, kako bi trebalo da budu korice. Znamo ko će da čita tvoju poeziju na promociji, ali ne znamo druge detalje. No, da krenemo prvo od naslova, stavi ti jednom te naslove, pa da rukopis pogledaju ljudi. Mada su naslovi tvojih pjesama obično prvi stihovi  pjesme koja slijedi, tako da to nije previše komplikovano.

Kalamperović: Žao mi je što nisu živi profesori Vukovići, Zaga i Momo, koji su zbirku “Sebe radi” analizirali. Milan zna da sam kod njih prošla i dobila dobru ocjenu. Kad se kod njih prođe, sve ostalo je bilo pjesma. Poslednjih godina, kako je bila ova epidemija, izgubila sam mnogo dragih prijatelja. Neke od epidemije. Evo, poslednji prijatelj koji je preminuo bio je veliki vajar Mijo Mijušković kome sam posvetila dvije pjesme. Zapravo, jedna je posvećena njemu, druga njemu i njegovom prijatelju Peru, koji živi i nadam se da će još dugo biti živ, među nama. Mnogo toga i ja i Milan smo naučili od ovih velikih ljudi.

RB/BI: Koji su bliže desetoj nego osmoj deceniji života. Lijepo si rekla o njima, šta se od njih može naučiti, šta se od njih može očekivati…

Kalamperović: Samo lijepo. I mudrost življenja.

RB/BI: To je privilegija. A ima u Baru takvih ljudi.

Kalamperović: Da, često se čujem i sa doktorom Ljubom Živkovićem. Razgovor sa njim ne traje ispod pola sata, sat. Ali, to je poezija.

RB/BI: Pozdrav i za Maksima Lutovca, Čeda Ratkovića i još neke Barane u drugoj polovini devete decenije…

Kalamperović: Veliki pozdrav. Majo još uvijek piše, oduševljava me ta njegova energija.

RB/BI: Evo, za kraj da ispričamo jednu frešku anegdotu, od prije nekoliko dana sa možda i najprometnije barske ulice – Šetališta kralja Nikole. Vraćamo se iz “Rive”, prelazimo ulicu Maksim Lutovac, Ljubo Živković i voditelj ove “Promenade”. Utoliko nailazi Vasko Lalošević, sadašnji ministar sporta u Vladi Dritana Abazovića. Prilazi, rukuje se i ljubi sa istaknutim Baranima, mislim naravno na njih dvojicu. Ljubo u momentu reaguje i kaže: “Vasko, kad sam bio direktor Bolnice, ulazi sestra i kaže: Doktore, traži vas jedan čovjek.” On je odgovorio sestri da čovjeku kaže da slobodno uđe. Ispostavi se da je taj čovjek Božidar Bonja Ivanović, veliki Ljubov prijatelj, šahista i, u tom momentu, ovo što je Vasko sada, ministar sporta u Vladi Crne Gore. I Ljubo se okreće prema sestri, govoreći: “Sestro, pobogu, ovo nije čovjek, ovo je ministar!” Naravno, tu odmah pukne smijeh, jer sve se može shvatiti na ovaj ili onaj način, ali Bonja i Vasko su to  razumjeli, naravno, u pravom smislu, kao duhovitost poznatog barskog ljekara…

The post Dženeta Kalamperović: Ponovo sam počela da pišem poeziju kad je Đole otišao first appeared on BARinfo.