Nakon intoniranja himne Crne Gore, brojne zvanice iz društveno-političkog i sportskog života grada i države, predsjednika FSCG Dejana Savićevića sa saradnicima, bivše i sadašnje fudbalere, sadašnjeg i bivše gradonačelnike, predstavnike crnogorskih fudbalskih klubova, pozdravio je predsjednik kluba Milovan Perović.

“Danas kada slavimo 100. rođendan, kada u nama bukte emocije nije nimalo lako govoriti. O uspjesima danas govori sami ‘Mornar’ i njegovih 100 godina. ‘Mornar’ nije ‘Barselona’, nije ‘Liverpul’, nije ‘Juventus’, ‘Mornar’ je nama mnogo više”, istakao je Perović.

“On je zbirka priča anegdota, avantura, škrinja u koju su položena sjećanja. On je energija sadašnjosti, volja za budućnost. Ponosan sam, ne na titulu predsjednika kluba, već na klub koji je domaćin naših snova. Zato što radim sa ljudima za koje ne znam jesu li više oni u ‘Mornaru’ ili ‘Mornar’ u njima. Svima njima hvala, kao i onima koji su nam ovaj klub ostavili u nasljedstvo. Izazova je bilo i biće, ali smo dokazali timskim radom da nas izazovi samo jačaju. Uz pomoć marljivih radnika i fudbalera, Opštine na čelu sa predsjednikom Raičevićem i sponzora  postajemo još jači posebno u onom poglavlju koje ‘Mornar’ piše cijeli jedan vijek i na tome hvala, a tebi ‘Mornare’ zahvalnost za vijek ponosa, jednog rada i vijek ljudi. Na kraju bih poručio: za voljeni klub se igra timski i u timu je snaga. Izvor naše snage je priča Mornara. Idemo u nove pobjede, jače i snažnije, i onda kada sve liči na poraze. Tako se stvara istorija, tako se uče pokoljenja”, kazao je Perović.

Čestitajući jubilej, predsjednik FSCG Dejan Savićević je rekao da prvih 100 godina postojanja barskog kluba mogu svima da služe na ponos.

“Prije svega, protkani su predanim radom, entuzijazmom i ljubavlju prema fudbalu, ali i odgovornosti mladih Barana koji su tokom vijeka postojanja prošli kroz klub. Sa ove govornice sa posebnim pijetetom bih spomenuo Slobodana Marovića, Dragoja Lekovića, Mitra Novakovića, kao i Ivana Kecojevića, Nikolu Nikezića, Zorana Đuraškovića, Obrena Sarića, Zorana Perovića, Željka Lekovića, Rudolfa Marčića, Aleksandra Madžara, Borisa Ljuticu, Skendera Biševića, Miška Ćalasana, Željka Kaluđerovića, Branka i Radovana Bujića, Dragana Nikezića, Vaska Miloševića, Mikicu Mašanovića, Danila Dana Delibašića, Anta Radovića, Dragana Stojanovića, Radovana Lala Bokana, Pavla Kopitovića, Zejnela Čobića… Svi pomenuti i ne samo oni dali su veliki doprinos razvoju i uspjesima fudbala u Baru, pronosili slavu i u inostranim klubovima u kojima su bili.

Ušuškan između talasa Jadranskog mora i vrhova Rumije, Bar je, osim o prirodnim ljepotama, bio prepoznat i kao grad sporta, a fudbal zauzima posebno mjesto u srcima njegovih stanovnika. A ‘Mornar’ za njih predstavlja simbol najvažnije sporedne stvari na svijetu. Bubamaru uvažavaju generacije stanovnika ovog grada i zbog toga je između ostalog sa ovih prostora poteklo toliko kvalitetnih fudbalera kojima se Bar i Crna Gora ponose. Vjerujem da će ‘Mornar’ i u budućnosti biti ništa manje uspješan, ako ne i uspješniji nego što je bio tokom prvih 100 godina postojanja. Siguran sam da će, kako je bilo i ranije, predano i odgovorno raditi na stvaranju igrača koji će proslavljati Bar i Crnu Goru širom Evrope i svijeta. U godini proslave velikog jubileja želim vam da ostvarite sve zacrtane ciljeve jer FK ‘Mornar’ to i zaslužuje“, rekao je Savićević, uručujući predsjedniku Mornara u ime FSCG poklone za jubilej.

Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, naveo je da “slavimo sto godina kluba, sto godina strasti, borbe i neizmjernog ponosa, koji danas dijelimo kao članovi ove sportske porodice, naprije kao Barani”.

“Moram istaći da najmanje govorim kao predsjednik Opštine. Večeras iz mene progovara jedan dječak sa tribina, ushićen kao onda kad se naš ‘Mornar’ primicao suparničkom golu. Ta me navijačka emocija uznosi i sada, jer proslavljajući 100-godišnjicu našeg ‘Mornara’ slobodno mogu reći – pobijedili smo.

Prve korake klub je napravio kao zajednica s velikim slovima,  a danas je evo dosanjani san. Sada gledamo u stoljetnu istoriju kluba pobjednika, prisjećajući se uspona i padova, poraza i pobjeda. Ta sjećanja pred našim očima slikaju jasnu sliku. Bar je Mornar – Mornar je Bar. I zaista, Mornar je kao i Bar, tim jednakih. U vijeku su generacije stvorile nešto što je veće i od fudbala, nešto što u srcima svih nas pulsira. Eto zašto ‘Mornar’, zato što su ‘Mornar’ ljudi. Čudna je zbilja, ta neraskidiva veza Bara i ‘Mornara’. I jedan i drugi su feniks, jedan i drugi istorija, sadašnjost i budućnost. Grad i klub liče jedan na drugi. Posebnost ovog kluba nije toliko po sportskim uspjesima, koliko po mnogim vrijednostima koje kao njegov grad baštini.

Dok slavimo stotu godišnjicu, neka nam ovo bude prilika da se prisjetimo svih koji su dali svoj doprinos, od igrača, trenera i volontera, do onih koji su podržavali klub na različite načine. Neka nam ovaj vijek ‘Mornara’ bude podsticaj za buduće generacije da nastave njegovati tradiciju donošenja radosti sugrađanima. Prema budućnosti gledamo sa velikim optimizmom, a podrška svih, prije svega FSCG, trenera i igrača, cjelokupne administracije, pa i nas iz opštine, te sponzora i prijatelja ‘Mornara’, ključna je ka ostvarenju svih ciljeva. U narednim godinama nastavljamo graditi naš klub, ulagati u razvoj mladih talenata kroz formiranje Mornarove fudbalske akademije, oblikovati nove generacije igrača i truditi se da ‘Mornar’ i dalje bude sinonim za Bar, integritet i zajedništvo”, rekao je Raičević.

Predsjednik Opštine je dodijelio i tri počasne nagrade ljudima koji su dugi niz godina doprinosili izvrsnoj prezentaciji kluba: Vasiliju Vasku Miloševiću – bivšem treneru i igraču, Dejanu Savićeviću – predsjedniku FSCG i Svetislavu Śaru Markoviću – “najvećem navijaču ‘Mornara’ svih vremena”, kako su ga nazvali u filmu o “Mornaru”.

Srdačnim aplauzom prisutni su pozdravili Baranina Zefu Karanikića koji je sa svojih 95 godina po ko zna koji put želio da pokaže poštovanje i ljubav prema klubu i svom gradu, ali je iz objektivnih razloga bio spriječen da prisustvuje proslavi.

Od prije nekoliko godina, na nivou svih takmičarskih kategorija “Mornar” može da se pohvali da ima trenere sa najznačajnim licencama UEFA i FIFA koji svoje znanje i iskustvo svakodnevno stavljaju u službu razvoja mladih ljudi u Baru. U ime trenerskog kadra FK “Mornar” obratili su se šef stručnog štaba seniorske ekipe Zoran Đurašković i Dejan Nenezić, osnivač Škole fudbala FK “Mornar”.

“Večeras sam veoma emotivan jer 100 godina postojanja kluba znači mnogo za sve sugrađane, pa tako i za mene. Prve fudbalske korake sam napravio u Baru i zato sam veoma ponosan što sam dio ove večeri. Isto tako, izuzetno sam ponosan na svoju grupu igrača koji su obilježili prvi dio sezone i nadam se da ćemo nastaviti u tom ritmu. Takođe bih se zahvalio Upravi kluba koja nam omogućava dobre uslove kao i našem gradonačelniku. Nadam se da ćemo i dalje u godini jubileja igrati ovako dopadljiv i lijep fudbal i sanjati najljepše snove koji se zovu Evropa”, rekao je Đurašković, što je propraćeno ovacijama dupke pune sale Doma kulture.

“Velika mi je čast što večeras mogu da vam se obratim ispred svih trenera mlađih kategorija FK ‘Mornar’. U mlađim kategorijama kluba je 10 trenera sa UEFA A i B licencom, koji svakodnevno na terenima SRC ‘Topolica’ rade sa preko 400 djece. U našem klubu imamo četiri takmičarske kategorije, pionire i pjetliće koji se takmiče na nivou Južne regije, te kadete i omladince koji se takmiče na državnom nivou. Baza našeg kluba je Škola fudbala u kojoj rade četiri trenera i u kojoj nema takmičenja na nivou regije i Saveza, ali zato redovno učestvuju na mngobrojnim turnirima širom Evrope. Tokom ove godine naše dječake očekuju turniri na Zlatiboru, u Beogradu i u Italiji. Pored toga, Bar će početkom maja biti domaćin prestižnog turnira za dječake ispod 12 godina starosti. Zahvalio bih se za napore koje čine da ova djeca imaju dobre usloge, gradonačelniku, predsjedniku kluba, sportskom direktoru, a uz to mi je velika čast što večeras mogu da pozdravim i predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore”, dodao je Nenezić.

Urednik opsežne monografije “Mornarovih sto godina”, novinar i pisac Željko Milović, rekao je kako je imao na umu da ona treba da prikaže vezu između Bara i kluba, jer su “svih ovih godina Mornar i Bar bili jedno, dijelili sudbinu, nekad je bolje išlo jednom, nekad drugom”.

“Zato ova knjiga ima pečat života ispod Volujice i ovdje na Topolici, nosi paperje od Darovih topola, miris soli sa Stare Madžarice, komade osušene zemlje pored Pivnice i sve ono novo što je donio moderni stadion na kome se danas igra. Namjera je bila da ova knjiga bude takva da može da je čita i onaj koji pojma nema o ovom sportu, i da može da se čita i za 100 godina. A to je moguće jedino ako se piše o događajima i ljudima, jer samo to i čini klub i grad – ljudi i događaji. U knjizi su i Andrija i Anton i Zejnel, i Aco i Ervin i Igor, u knjizi su nam đedovi, očevi, braća, đeca… sve je to ‘Mornar’”, rekao je Milović.

On se zahvalio izdavaču, Opštini Bar, “zbog povjerenja u ekipu koji je radila monografiju, a i to što mi je omogućila da budem kapiten tima makar na godinu, da budem Anto Radović i Neno Vučković”, kao i bivšim fudbalerima, a naročito porodicama preminulih fudbalera koji su iz starih albuma, kutija i škrinja vadili požutjele fotografije i dali ih na povjerenje, ali i istakao da “knjige ne bi bilo bez Vaska Miloševića koji je decenijama strpljivo skupljao isječke i memorabilije o ‘Mornaru’ i njegovog brata Boška čiji su fudbalski izvještaji bili veliki oslonac pri pisanju nekih tekstova”.

“Ja ne pamtim Darove topole, moja prva fudbalska sjećanja sežu do Stare Madžarice i do ljudi koji su od kuće nosili škanjeve i stare novine da bi sjeli oko stadiona i gledali ‘Mornara’. Bio sam iza gola sa ostalom đecom onog dana kad je Vuko Pekić uvalio osam komada ‘Bokeljki’. A i kad je Jegulja odbranio posljednji penal ‘Crvenoj zvezdi’ pa su pioniri iz Bara uzeli pehar. Moju rupu u pamćenju pri izradi ove knjige popunio je Dragan Baka Stojanović, čiji su precizni tekstovi umnogome obogatili monografiju, a provjereni podaci još i više”, naveo je Milović, dodajući da ima posebnu želju za fudbalskog stogodišnjaka: “Za razliku od drugih koji ‘Mornaru’ žele izlazak u Evropu, što je legitimno, gdje bi igrao eventualno dvije utakmice sa uvijek neugodnim timovima sa Farskih ostrva ili iz Luksemburga, ja mu želim samo da ostane ono što je i bio – gradski klub. I da ga vole Barani kao i do sada”.

Na kraju Svečane akademije prisutni su imali priliku da pozdrave seniorsku ekipu “Mornara”, kao i one najmlađe iz Škole fudbala – pjetliće i pionire barskog kluba.

Tokom večeri prikazan je kratki film o “Mornaru“ u kojem su govorili bivši fudbaleri Dževad Rastoder, Nenad Vučković i Vasko Milošević, vjerni navijač Svetislav Śaro Marković i navijačica Dušica Mijović – kćerka barske fudbalske legende Dragoslava Čkilja Mijovića, kao i gradonačelnik Dušan Raičević. Program su vodili glumci Vanja Jovićević i Jovan Dabović.

U holu Doma kulture zainteresovani su mogli da pogledaju izložbu fotografija – portreta važnih fudbalera “Mornara” u 100 godina postojanja.

Na kraju spektakularne večeri, predsjednik Opštine je na maloj sceni Doma kulture svim članovima seniorske ekipe “Mornara” uručio zahvalnice, dok je fudbalska legenda grada Vasilije Vasko Milošević istom prilikom gradonačelniku na poklon uručio sliku Stare masline.

The post FOTO, VIDEO: Oduševljenje, smijeh, ponos i sjeta na Svečanoj akademiji FK Mornar first appeared on BARinfo.

Govorio je, između ostalog, o djetinjstvu u Popovićima i Šušanju, o omladinskim danima i Madžarici (“na teren te Zeko nije puštao da si od zlata”), o dolasku u super-jaki “Velež” (“Prvotimac si mogao postati jedino ako neko slomi nogu”), o čudnom tajmingu u karijeri (“Dok sam ja bio u vojsci, ‘Velež’ je 1985. osvojio Kup Maršala Tita, poslije toga smo igrali protiv ‘Borussie Mönchengladbach’ i ‘Celtica’“), o situacijama na terenima devedesetih (“U Bačkom Jarku gostujemo s ‘Čukaričkim’, pucaju s tribina kalašnjikovi, publike oko 4000… I jedan me stalno psuje iz publike, sve mi je psovao što postoji, i što on više psuje, ja više uklizavam i igrače im dižem iza aut-linije”)…

“Moj otac je doveo familiju bukvalno na livadu 1964. godine. Napravili smo baraku, uselili se, i iz nje podigli kuću u Polju blizu željezničke stanice. Kad smo pravili ‘rogove’ na krov, zaklali su mi dva jareta, duša me zaboljela, jako teško sam to primio jer sam se igrao s njima. Nas je bilo šest brata i sestra – kad je velika familija, vazda ima posla, a ja sam srećom bio najmlađi pa sam bio pošteđen teških stvari. Imali smo 300 voćaka, radilo se oko njih, oko povrća, stoke… Tako je bilo dok nam nisu oduzeli zemljište radi širenja pruge. To je bila tako nepravedna eksproprijacija da je moj otac otišao kod Tita u Beograd da se žali. Primio ga je njegov sekretar, otac mu izložio problem. Krenuo je kući iz Beograda uveče vozom, a ujutro u 7, još nije bio došao, Komisija je već bila u našem dvorištu, sjela na verandu i čekala ga, nisu popili ni vodu ni kafu. Kad se završilo, onih 32 miliona procjene izašlo je na 90 miliona, a da se privatno prodavalo, realna cijena bi bila 300 miliona. Od tih para otac je napravio kuću u Šušanju”.

Čitavo Polje bilo je fudbalsko, dječaci su živjeli za to…

“Meni je prvi dodir s fudbalom bio brat Bedro, igrao je u ‘Mornaru’, gledao sam kao mali dva njegova meča kod Darovih topola, stariji kažu da je bio izvanredno krilo. Moj pokojni otac je govorio: ‘Škola, pa sve ostalo’, pa kad je Bedro trebalo da pređe u ‘Budućnost’ – odabrao je fakultet. I brat Šerbo je bio odličan fudbaler, mogao je da se aktivira da je htio. U komšiluku isto sve fudbaleri, Martinići, Obradovići, preko pruge Željko Lekić… On je bio stariji tri godine, mi osam – on 11, gledali smo u njega kao u Boga, fudbalski talenat nad talentima, ali ga najviše pamtim po jednom događaju. Bila je livada pored šina na kojoj smo mi, mali, napravili improvizovane golove od tršljaka, vezali jednu poprečno da bude prečka, a onda je on došao da to vidi i sve nam slomio, onako bez razloga, samo da se pokaže ko je jači.

Stadion za fudbal Poljana je bio ‘u murve’. Kad se ide od željezničke stanice, pa zadnje skretanje desno prema Sekulovićima, lijevo su bile murve i livade i mali golovi. Igrali su svaki dan momci – Željko Lekić, Mujo Lalević i ekipa. Mi mlađi smo dolazili da ih gledamo i da im donosimo lopte koje bi oni napucali, a ko nije probao zrele murve taj ne zna što je slatko.

Polje je izgledalo kao svaka ruralna sredina, bilo je zelenila dosta. Najčuvenija je bila Markova trešnja, sa najboljim plodovima u Baru. Znali smo da uskočimo da beremo, a znao je to i Marko krivi, tako su ga zvali jer je vukao nogu… Često nas je hvatao, ali nikad nije ništa rekao, no jedite koliko god možete ali nemojte da lomite grane. Tad se voće jelo sa stabla, nije se kupovalo u prodavnici”.

Najbolji, nerazdvojni drug bio je Dragan Nikotić.

“Dragan i ja smo bili kuća do kuće, kao jedna familija živjeli. Igrali smo jednom fudbal pored nekog sijena i on se ubode na ekser, ali stisne zube i prećuti. I ja naivno zaletim se na isto mjesto da dam gol i isto se nabodem. Po noći noga boli, natekla, i ujutro u ambulantu pješice. A noć prije, nakon situacije sa ekserom, Dragan pođe sa Žarkom Martinićem kroz tunel na pecanje iza Volujice. Međutim, noga mu se inficirala pa je Žarko morao da ga nosi na krkače od Bigovice do kuće. Kad sam došao ujutro u ambulantu, tamo je već bio Dragan, primio 4, 5 inekcija, i tu smo čitav dan zajedno proveli.

U školi ‘Meksiko’ bilo je u dvorištu jedno drvo, ispod njega teren za klikere, na ispadanje. Dragan je bio strašan klikeraš, vala i ja isto, a u paru smo bili najbolji – on na kraće distance, ja nišandžija gađao iz daljine. Igralo se u po žute pare, svaki dan smo znali da zaradimo dva bureka, za mene i njega”.

U “Meksiku” je učio prvih šest razreda osnovne škole.

“Škola velika, ogromno dvorište, napolju igralište. Aco Stojanović mi je bio učitelj, dobar čovjek koji je prenosio svoje znanje na đake. Niko me od kuće nije vodio, čak ni prvog dana, sam sam išao u školu. Đaci iz Polja, ovi iz moje družine, išli su u školu preskačući šine i kroz kompozicije vozova kod željezničke stanice, i samo oni koji su to radili znaju kako je bilo provlačiti se ispod vagona, nakon što prvo pogledaš da nisu zakačeni za lokomotivu, ili penjući se na njih pa se sav uprljaš. Bilo je opasno, naročito nakon što je elektrificirana pruga, srećom niko nije stradao. Onda dalje na Staru raskrsnicu, Mujova kafana, Karađuzovića slastičara… Sjećam se kad je dolazio Tito ‘Plavim vozom’, popili smo prvi bitter-lemon u životu, častio nas je čovjek iz bifea, nikad do tada to nismo vidjeli.

Iza škole bila je jedna livada koja je izlazila na put ka Topolici, tu smo igrali u prvim razredima, a kad sam bio peti, šesti dohvatio sam se čuvenog terena. Na ulasku u školski kompleks čuveni Kiki sa lizalicama, kikirikijem i sjemenkama, ali se ja naročito sjećam oca Gidre Stojanovića koji je prodavao ‘Agroledov’ sladoled. Pamtim ga jer se jednom, početkom jeseni, pokvario frižider i počelo sve da se otapa, pa je on sve one sladolede iz frižidera podijelio nama djeci”.

U novoj školi, u Šušanju, bio je prva generacija. A oko nje, drugačiji način zabave.

“Nova škola, nama je sva sijala, ali nije imala prostor za fizičko. Zato je iza napravljen zemljani teren koji je bio pod malom kosinom. Tu smo igrali fudbal kad god nije bilo časova, i znalo se – ko izgubi, ide odmah iza, u Zabran Poljoprivrednog dobra da ubere mandarine i pomorandže – vašingtonke za pobjednike. A u Zabranu stražari s puškama. Jednom smo tako izgubili, pa smo ogradu preskakali Vaso Pavićević, Todorović, ja i još neki, ali nas je uhvatio stražar. Uperio oružje u nas, vikao, a Vaso, onako hrabar, uhvatio ga za cijev i pukao pesnicom. Stvori se gužva, galama, ali pošto su i stražari bili Šušanjani, nismo bili prijavljeni policiji, i sve se mirno završilo. Na tom terenu jedan od golova je bio prema školi, a na njoj veliki prozori, koje smo često lomili loptom. Onda smo izmislili takmičenje ko će iz veće daljine pogoditi staklo, ali tako da se ono ne slomi.

Komšije su mi bili Jegulja, Buntići, Dragan Jovanović, Džudi, Petrovići, Trcete… Bili smo po 10 sati skupa svaki dan. Jednom je Branko Kockica snimao emisiju na Crvenoj plaži, pa su nas đecu poveli da se kupamo, dali nam majice i rekli da pokažemo kako se skače. Bogami smo dušu ispustili plivajući do one stijene sa koje se skakalo, bili su talasi, bilo je žestoko, ali se niko nije sjekirao, trebalo je da se snimi kako primorci žive.

Ako nije bilo druge zabave, takmičili smo se u penjanju uz metalni stub za rasvjetu. Ko ne može, skida gaće. Jedan nikako nije mogao, pa je sa stuba zvao oca da ga spasi”.

Prekretnica za mlade Šušanjane bilo je betoniranje i iscrtavanje asfaltnog igrališta između škole i ulice. Na novi teren dolazili su i momci iz svih krajeva opštine.

“Kad su betonirali igralište ispred škole, nama je to bilo ostvarenje snova, prvi put smo igrali fudbal na ravnom. Ali, nismo imali golove. Zato smo se dosjetili i krenuli u akciju. Hotel ‘Topolica’ je imao oko objekta dosta manjih igrališta, među kojima i ono za mali fudbal, koje se prilično rijetko koristilo, i na njemu su bili golovi dugački pet metara. Mi smo odlučili da te golove zaplijenimo. Ista ekipa, nas nekoliko, nosila je golove jedno popodne, kad ljudi puno ne vode računa no su doma na ručku ili odmaraju… od hotela na današnje korzo, tada neasfaltirano, pa pored tri bora, a kako tada nije bilo onog donjeg mosta na Željeznici, skinuli smo se, pregazili rijeku, pa Starom džadom preko magistrale do kuće jednog komšije – majstora koji je golove skratio za naše potrebe. Opučili smo se noseći, ali su ti golovi više od 20 godina služili i nama i školi i šušanjskoj đeci. Ljeti smo igrali bosi, tabani su nam bili kao kamen tvrdi – išli smo u Sutomore na kupanje i vraćali se po vrelom asfaltu, nakon toga tabane nisi mogao ni staklom probiti. Posebnu radost nam je priuštilo kad su uveli rasvjetu u našu ulicu, osamdesetih. Noću smo, dok ne svane, igrali na raskrsnici fudbal. Nama su te lampe sa bandera bili najboolji reflektori, a komšije su imale strpljenja za nas“.

Početak aktivnog bavljenja fudbalom i u Dževadovom slučaju bio je u školi fudbala, sa 12 godina, kod Mića Petrovića. Poslije toga – neizbježni Vasko Milošević!

“Vasko je tek bio završio DIF, pun energije, volje i želje, osjetio je da ima izvanrednu generaciju i dao je sebe čitavog u nju. Barani kažu da je to najbolja generacija koja je postojala. Bio je britak, oštar, volio je žustriju igru, nije s njim bilo puno pregovora, ali se tačno znalo ko je na kojoj poziciji, šta treba da igra, držao je sve konce u svojim rukama. A sa momcima koji su buntovni i dižu glavu, znao je da se postavi. U omladincima dok sam bio, trenirali su i Slobo Marović i Željko Lekić, ali nisu voljeli puno da trče. Njih dvojica su se krili iza plotova i gomile zemlje dok bi se hvatali krugovi zagrijavanja oko Madžarice, sve dok nije to otkrio Vasko, a onda je krenulo drilovanje kao u marincima.

Kod nas se ekipa znala, bio je to beton, nisi mogao da uđeš u prvi tim. Jegulja jedan, Bobo Petranović dva, tri Đurnić, četiri Bato Kolar, pet ja, šest Pop, sedam Gajo, osam Bećo, devet Čkulj, deset Ćići, jedanaest Jugo. Čkulj je bio kao Boro Raičević, pravi golgeter, udari ga lopta u trepavicu i da gol, imao je njuh da se nađe tamo đe treba…

Jegulji otac nije davao da trenira fudbal, bilo je problematično, pa sam išao s njim kao komšija da nagovaram i molim. Zimi smo on i ja trenirali u sali Gimnazije – ustali bismo u četiri ujutro, oko 4:30 bi već bili u sali i igrali ‘pod prvom’ sve do 6:30 kad se otvarao Centrojadranov ‘Maximarket’. Tamo pođemo, napravimo sendviče, jedemo i nastavimo da igramo do 8 kad dolaze ostali. Ostanemo do 12 i odemo doma. Jednom su Pantu Vukiću dali, kad ide na trening, da kupi hleb i donese jer su neđeljom samo do 10 radile sve prodavnice… I na pauzi treninga, ušli smo u svlačionicu, onaj hleb zamirisao a Jegulja i ja ustali u 4, gladni, nama pošla voda na usta, i da Panto ne zna – mi mu sav hleb pojedemo. Poslije je bio na muku kući jer nigdje nije bilo da se kupi, kako su se snašli taj dan ne znam.

Imali smo običaj, čim izađemo na teren preko aut linije – ako je mokro ili blatnjavo, mi uklizamo da se odmah izglibamo. A Ćići, drug moj, uspijevao je da nakon svakog meča ili treninga izađe čist kao suza. Imao je držanje, i ovako, i na terenu. Onda se mi iznerviramo kako to da on odigra utakmicu a ostane čist, i zainat mu uklizamo đe je najveća lokva da bi pao u blato i isprljao se”.

Odlične igre u dresu pionira i omladinaca donijele su mu status reprezentativca Crne Gore na Turniru republika i pokrajina, a onda i poziv u Omladinsku reprezentaciju Jugoslavije.

“Mi smo generacija koja je bila izvanredna, desilo se da ‘Mornar’, koji skoro da nije postojao na fudbalskoj mapi, daje reprezentativce. Za Pionirsku reprezentaciju Crne Gore sam bio kapiten u Somboru, a već sljedeće godine sam igrao za Omladinsku reprezentaciju, i to za starije godište. Prvi je turnir bio u Nikšiću, drugi u Slavonskoj Požegi gdje smo bili prvi, uz gol razliku 14:1 u četiri meča, dobili smo Hrvatsku 4:1 pred nekoliko hiljada njihovih navijača. U reprezentaciji su bili Vuković, Miročević, Šabanadžović, Bandović, Zirojević, Pejović, Savićević… Tad su predlagali da ‘Budućnost’ potpiše ugovor sa svima nama i napravi smjenu generacija, međutim, nisu to uradili.

Kad dođeš iz malog kluba u jugoslovensku reprezentaciju, vidiš da je ophođenje prema igračima potpuno drugačije. Ja sam u Baru slovio kao jako fizički spreman igrač, a onda izađem da se zagrijavam sa igračima ‘Partizana’, ‘Hajduka’, ‘Zvezde’, ‘Dinama’, meni duša na nos a njima pjesma. Razlika je bila u načinu rada u klubovima. Moja generacija 1966. je učestvovala na Prvenstvu Evrope u Njemačkoj, kategorija U-17. Prvu smo utakmicu igrali pred 55000 navijača u Nirnbergu, smrzli se i izgubili, trema je učinila svoje, njihov kapiten je bio kasnija ‘Bayernova’ zvijezda Olaf Thon, dok smo se opasuljili dali su nam tri gola. Sljedeću utakmicu smo izgubili od Engleza za koje je igrao budući kapiten ‘Arsenala’ Tony Adams, gol im je bio začaran, kao da si stavio staklo, ništa nije ulazilo, to se dešava jednom u milion slučajeva. Za Omladinsku reprezentaciju Jugoslavije sam odigrao 35 utakmica”.

Posebnu poslasticu predstavljali su gimnazijski turniri u malom fudbalu, početkom osamdesetih.

“U mom odjeljenju je učilo 14 fudbalera ‘Mornara’ – bilo je 130 jedinica i jedan dobar, a u razredu golman koji je posljednjeg dana škole imao 9 jedinica, da bi sjutra bio dovoljan, zahvaljujući profesoru Iliji Lemajiću. Ali se vidjelo da će napraviti karijeru, kuća mu ga davala. Na tim gimnazijskim turnirima, publika je bila do aut linije, a gađao se često namjerno kabinet hemije ili biologije, još nije bilo zaštitne ograde od žica na prozorima. Sjećam se, za jedan meč na turniru nisam imao opremu jer su promijenili termin. Šta ću, dotrčao sam do bicikla profesora Trajka, uzeo ga da ne vidi, pošao po opremu, vratio se, parkirao ga, i ko za baksuza on dolazi i pita baš mene: ‘Rastoder, da ne znaš ko mi je dirao biciklo?'”.

I pored ogromnog interesovanja (kako se u Baru govorilo – svih 18 prvoligaša), Dževad je završio u mostarskom “Veležu”, iako je bio već viđen u “Željezničaru” Ivice Osima.

“Ako ćemo pravo, ‘Sutjeska’ je bila najupornija, Iko Kaljević je do četiri ujutro sjedio u našoj kući i nagovarao me da pređem u ‘Sutjesku’, a ja sam za nekoliko sati otišao za Mostar. To je bila velika očeva želja, iako je bilo dogovoreno da potpišem za ‘Želju’. U ‘Velež’ me je doveo direktor ‘Hepoka’, Baranin Pero Marđonović, proveo sam u Mostaru tri izvanredne godine. Za mene je ‘Mornar’ dobio više nego dobro obeštećenje, mislim da sam jedini u istoriji za koga su zvanično dobili dobre pare.

U ‘Veležu’ me sačekala žestoka konkurencija, još je branio Enver Marić, a igrali Vladić, Matijević, Skočajić, Okuka, Vukoje, Đurasović, Kajtaz, Tuce, Goran Jurić je na mojoj poziciji bio neprikosnoven, nije bilo šanse da uđeš u prvi tim. Nostalgija me tukla žestoko, a oni su me pazili kao svoje dijete. Tufek mi je bio najbolji drug, znali smo se iz reprezentacije, poslije kumovi postali. Bio sam standardan u omladincima ‘Veleža’ i drugom timu, koji je bio bolji nego mnogi prvi timovi prvoligaša: Petranović, Jedvaj, Tufek, Prskalo, Zijad Repak, Vanja Gudelj, Kodro… Sa ‘Veležom’ sam igrao Kvarnersku rivijeru, najjači omladinski turnir u Evropi, čuvao sam Davora Šukera. Trener ‘Bilih’ Luka Peruzović je došao poslije utakmice i rekao mi da se spakujem i idem s njima. A osvojili smo omladinski Trofej Marjan u Splitu, Tufek, Kodro i ja dali 13 golova.

Moj odlazak iz ‘Veleža’ je čudan splet okolnosti. Goran Jurić je najavio produženje ugovora, pa za mene opet ne bi bilo mjesta u prvom timu, a htio sam da igram. Zato sam potpisao za ‘Budućnost’, međutim, odmah poslije mog odlaska, tri dana nakon prelaznog roka, Jurić potpiše za ‘Crvenu zvezdu’, iznenada. A u ‘Budućnosti’ sam planiran da zamijenim Miladina Pešterca koji je prije toga igrao za ‘Zvezdu’, a iz Podgorice pošao u Španiju. Poslije izvjesnog vremena on se ipak vratio nazad, mi smo počeli prvenstvo, izgubili kući od ‘Vojvodine’, a ja sam na klupi sjedio. Poslije tog poraza, nije me bilo ni na klupi, kao da sam ja nešto skrivio. Uslijedile su povrede, pa operacije prepona, pošao u ‘Lovćen’ 6 mjeseci, pa u ‘Mornar’ 9, pa u ‘Čukarički’…”

Uslijedila je selidba po klubovima.

“U ‘Čukaričkom’ sam bio dvije godine, ratnih devedesetih, i uveo ga u Drugu ligu, pa sam prešao u ‘Jastrebac’ u Prvu ligu, gdje sam deset kola proglašavan za najboljeg igrača tima. Nakon tog odem u ‘Novi Pazar’ đe su već igrali Koko Perović i Kendi Bišević, borili smo se za ulazak u Prvu ligu. Imali smo baraž sa ‘Slobodom’ iz Užica, a u sportskim novinama je izašao naslov ‘Kako zaustaviti Rastodera?’. I sudija Babarogić već u 1. minutu mi da žuti karton, a već sam imao jedan iz prošlih kola, da ne mogu igrati revanš. I oni na penale budu bolji u revanšu u Pazaru. Nakon toga se vratim u ‘Mornar’ u Drugu ligu, što je bila jedna od mojih najgorih godina. Ja koji sam ponikao u Baru i bio reprezentativac nisam mogao biti kapiten, to mi je rekao tadašnji direktor, a igrao sam četiri i po mjeseca bez banke. Spakujem se sa 32 godine, odem za Njemačku da tražim klub. Našao sam ga, u trećoj ligi, ali nisam mogao da završim vizu, komplikovano je bilo, pa sam samo trenirao s njima. Dok sam čekao rasplet oko papira, igrao sam za luksemburški ‘CS Pétange’, Prvu ligu, ali to ni ne brojim sam sebi. Godinu dana sam odmorio, vratio se, igrao za ‘Rumiju’ pola godine i za ‘Slogu’ iz ćefa.

Nisam bio nježan, znalo se – pored mene, igrač neće proći. Ali sam bio pošten igrač, crveni karton nisam nikad dobio”.

I na kraju – zemljotres, 15. april 1979.

“Moji su radili ploču na kući u Šušanju, a još smo živjeli u Polje. Ja, da to eskiviram, kažem da ću da povedem kravu, pa na trening u 10, i onda ću doći da pomažem. Bio sam budan, počelo je žestoko da trese, iskočio sam napolje, uhvatio se za bor, pao na koljena i dok nije stalo, nisam se ispravio. Na 15 metara od nas, otac Zorana i Saše Živkovića je pao na livadu, ustao je tek kad se smirilo. Ostatak familije je pogledala sreća, jer je dan ranije pukla sajla za čekrk da se dižu kolica za beton, pa je otac trebao da ide da neđe nađe traktor ili kamion. Svi su, čekajući ga, bili sišli sa ploče i tako se spasili. Poslije malo više od pola sata, skupili samo se svi u Polje, još su dimili Rumija i Lisinj, popadali dimnjaci na željezničkoj stanici, čujemo da su pale zgrade na Topolici… Sjećam se, toga je dana stalno drmalo i krećeš sa livade da bježiš svaki čas, a nemaš đe da pobjegneš, nije logički.

Onaj drugi veliki zemljotres, 24. maja, brat i ja smo gledali utakmicu u kući, spuštene škure jer se na crno-bijeli TV ne vidi ništa. Izletjeli smo i vidjeli majku kako prekida da sadi salatu i gleda u nebo, pita se đe su avioni. Mi u čudu: ‘Kakvi avioni, majko, zemljotres je’, a ona veli da je tako brujalo i tutnjalo kad je bilo savezničko bombardovanje, pa je mislila da nije opet rat”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Dževad Rastoder.

The post Dževad Rastoder: Surovi Leka, klikeraš Dragan, kum Tufek i Ćići sa čistim dresom first appeared on BARinfo.