RB/BI: Bili ste u ovom studiju prije deset mjeseci, u julu, šta se za to vrijeme promijenilo kod vas na ličnom planu, a šta na globalnom – mislim na Crnu Goru?

Pepić: Baš prošle godine imao sam infarkt i četiri baj-pasa. Promijenilo se mnogo toga. Ono što moram da kažem jeste da nama u Crnoj Gori apsolutno nikako nije dosadno. Ono što se kod mene promijenilo u tom javnom djelovanju, jeste da sam prije dvije nedjelje odlučio da se sa onog “građanski aktivista” prebacim na bavljenje politikom, iako je i jedno i drugo javni posao. Nadam se da će biti korisno i na jednoj i na drugoj strani, ali nije na meni to da sudim. Priključio sam se pokretu “Preokret”, Srđana Perića, Vuka Ikovića, Andrijane Radović, Darka Zarubice, da dalje ne nabrajam. Zašto sam to uradio? Zato što je, po meni, “Preokret” jedna čista građanska profilacija i njihovi politički stavovi su mi veoma, veoma bliski. Ono što mi je najbitnije, znam da su u “Preokretu” izuzetno časni ljudi iza kojih stoje, prije svega, djela a ne riječi.

RB/BI: Mogu li biti u politici “izuzetno časni ljudi”?

Pepić: A zašto mi gledamo politiku kao neku amoralnu kategoriju?

RB/BI: Zato što to vremenom tako ispadne. Svi krenu korektno, sa najboljim mogućim riječima, pa i djelima, ali se to nekako, posljie izvjesnog vremena, izgubi.

Pepić: Mogu da budem saglasan s vama. Ja mislim da to sve zavisi od karaktera, od ličnosti. Ono što je najveći problem: ljudi su kod nas, prije svega, ekonomski zavisni. Mnogi politiku shvataju kao moguću situaciju za stvaranje sigurnije ekonomske egzistencije. Zašto? Mi nemamo privredu. Ali, gospodine Vujoviću, bez obzira kakav ste Vi karakter, ili ja, ili bilo ko, ekonomski zavisan čovjek nikada u potpunosti ne može da bude svoj čovjek, da se ne lažemo. A politika ima svojih fantastičnih primjera. Prije svega, kada to kažem, moram da istaknem, i na to sam ponosan, što sam do sada bio pripadnik samo Liberalnog saveza Crne Gore. Oni su se pokazali svojim djelom, imali su svoju viziju, nažalost, većinska Crna Gora im nije pružila mogućnost da obave i misiju. O čemu se radi? Ako neko cijeni i poštuje to što radim i pođe za mnom, a ja ga prevarim – to nije u redu s moje strane. Veoma je bitno da moramo da shvatimo da politika nije nemoralna kategorija, kao što je većinski prihvataju i naši političari i građani Crne Gore, već bi trebalo da bude u službi javnog interesa. Ali da ne bude demagogije: ja hoću da živim u državi gdje polovina stanovništva neće znati kako se zovu članovi Vlade.

RB/BI: Pratio sam Vas jer ste često u medijima i imam utisak da ste govorili iz duše, iz srca, onako kako mislite. Da li mislite da ćete moći tako da nastavite da pričate sve vrijeme, i poslije ulaska u “Preokret”, pokret građana ili kako se već naziva? Poslije izvjesnog vremena, možda će Vam taj isti Srđan Perić koji je sada personifikacija tog pokreta, iako još niste formirali organe, u stranci kazati – Pepi, možda nije to dobro zbog našeg pokreta, zbog članstva… Sada se nešto, svakako, mijenja u odnosu na to kada ste bili “slobodni umjetnik”.

Pepić: Slažem se s vama. Ali, znate o čemu se radi: po meni, uspješan, pobjednički tim ne čine jedanaest Mesija ili jedanaest Maradona. Ono što moramo da shvatimo je da političke stranke i pokreti postoje zbog zajedničke ideje. U suštini, saglasan sam sa Vama, ali ako nešto ide toliko van vaših principa, mislim da je ljuski, da se sve napusti i kaže zbog čega, ali ne da se pljuje. Stvarno, nije problem napustiti neku političku partiju, grupaciju, bilo što, međutim, ako napustim da bih se dodvorio nekom jačem, e to je za mene pitanje moralne kategorije. Na kraju krajeva, i u kući imamo različita mišljenja.

Moramo i da shvatimo da političar mora da omogući drugima da žive, a ne samo on da živi. Da ne ispadne ovo demagogija, o ljudima treba da govore djela. To je kod nas problem i moram Vam reći da se ponekad pitam što će mi ovo…

RB/BI: Pretpostavljam i vaša porodica…

Pepić: Naročito porodica. Nažalost, ovdje kod nas porodica je najviše ugrožena. Uopšte, meni ne smeta kako Vi razmišljate u odnosu na to kako ja razmišljam. Ali, da li sam ja, kao političar, spreman da ugrozim nekog Vašeg? Kod nas su se dešavale katastrofalne stvari. Da budemo potpuno otvoreni: najveći dio političara se bavio politikom da bi nekom svojem omogućio ili radno mjesto, ili neki povoljniji tender, ili neke povlastice. Meni je stvarno ispod nivoa, degutantno, da budem sjutra na nekoj funkciji i da idem da tražim da se slikam sa košarkašima, da mi se ispunjavaju dječački snovi u Abu Dabiju, na trci Formule 1… Mi moramo da shvatimo, ako smo normalni građani, a jesmo, da je političar jedno zanimanje koje je u službi građana. A mi imamo takav stav da ako nisi na nekoj funkciji, da praktično ništa ne vrijediš. To je veliki problem. Moramo da doživimo ličnu katarzu, da krenemo od sebe. Znate li ko je najveća opasnost za Dževdeta Pepića? Upravo Dževdet Pepić, njegova porodica i njegovi prijatelji. Prvo moramo da se odbranimo od sebe i svoje pohlepe i sujete, svoje porodice i svojih prijatelja, jer mi smo čudna zemlja. Sigurno i Vi, a i ja, imate prijatelje koji su nekad tražili nešto da im završite, hajde da ne kažem da je protivzakonito, ali da je na samoj ivici zakona, samo da im se završi posao. Znate li koje su dvije najgore rečenice u Crnoj Gori: “Znaš li ti ko sam ja?” i “Ne učinje mi to”. To vuče od davne, davne prošlosti..

RB/BI: Da, epiteti “učinjen” i “neučinjen”. Nije bilo loše onda, ne znam da li je to ostalo na snazi, kad se uđe u politiku, da se čovjek legitimiše kakvo mu je imovno stanje, pa da vidimo kakvo mu je imovno stanje kad izađe iz politike. Naravno, neka se uveća malo, ali ne da se enormno, nekoliko puta uveća, jer nešto tu ne štima, je li? Neka ide u biznis ako misli da se obogati.

Pepić: Znate što je problem? Mi smo društvo gdje čovjek, ako je bio direktor preduzeća ili na nekoj funkciji, a nije se ovajdio, za većinsku Crnu Goru je bio makar čudan. Ili, kako se kaže, vrcao je med a nije polizao prste. To je žalosno.

Mi imamo jednu čudnu stvar: kod nas ima ljudi bez dana radnog staža, a veoma su bogati. Ono što moramo da shvatimo jeste da je najveći problem Crne Gore poremećen sistem vrijednosti. Protiv toga sistema vrijednosti se moramo boriti ličnim primjerom. Ono što je još gora stvar – mi smo postali tipično partitokratsko društvo, gdje partija zapošljava sve i svja. Ja do 30. avgusta 2020. godine nisam bio protiv DPS-a i gospodina Đukanovića isključivo iz ideološko-političkih razloga. Taj DPS, htjeli mi da priznamo ili ne, imao je neke dobre poteze, naročito na spoljnom planu. Najviše mi je smetalo partijsko zapošljavanje, nepotizam, korupcija. Danas se osjećam više nego prevareno, zato što se to, ne samo nastavilo, već u nekim segmentima postalo čak i gore. Partijsko zapošljavanje, partitokratija, jeste najveća rak-rana crnogorskog društva, htjeli mi da priznamo ili ne. Ako ja znam da ste Vi stručnjak, a niste član moje partije, meni će moji drugovi, prijatelji, da skoče na glavu: Nemoj, nije naš. Da li je naš onaj čovjek koga vi angažujete i sve uništi? Da li je moguće da kod nas postaju funkcioneri ljudi čak sa sumnjivim diplomama, ima dosta takvih primjera.

RB/BI: I zbog toga je bio ljekovit 30. avgust 2020. godine da može Crna Gora da pokaže, da narod može da pokaže, da se on pita i da će promijeniti svaku drugu lošu vlast koja bude dolazila.

Pepić: Apsolutno.

RB/BI: Da Vas pitam krucijalno pitanje ovih dana: da li će biti junskih izbora ili neće? U Crnoj Gori je predizborna kampanja svakog dana, ali ne pamtim kad je bilo u političkom smislu mirnije pred jedne parlamentarne izbore nego ovih dana. Manje je od mjesec do izbora, ako ih bude.

Pepić: Prvi sam rekao da mislim da su ovi izbori već zakasnili i da je trebalo puno ranije da se održe. Složiću se sa Vama, poslije 30. avgusta, ljudi su slobodniji, ali vjerujte mi da su i dosta razočarani. Zašto “Preokret”? Mi smo tražili promjenu, ali smo doživjeli zamjenu, a ne promjene. Mi moramo da počnemo da se mijenjamo, o tome se radi. Na vaše krucijalno pitanje da li će biti izbora, odgovor je: ništa se ne zna. Ja moram da priznam da se divim s kojom fantastičnom energijom se, naročito URA i SNP, bore da zadrže ovu i ovakvu vlast. Mislim da su izbori potrebni, jer na kraju krajeva “Vox populi-vox dei”, ali ako hoćemo otvoreno da pričamo, izbori su trebali već da budu. Plašim se da postoji velika mogućnost da se ovi izbori odlože za možda posljednju nedjelju avgusta, ili negdje u septembru, iako bi trebalo da se održe 11. juna.

RB/BI: Zasad, samo je bivši ministar Leposavić predao listu, doduše DIK je nije verifikovao. Ipak sve se mora znati u narednih dva-tri dana?

Pepić: Pa dobro, do 15. maja. Uvijek je bila praksa da se liste predaju u zadnji čas. Ako mislim da vrijedim, ja ću izaći na izbore. Ono što je meni upitno jeste činjenica da se uveliko pregovara oko koalicija, ne zbog ideja. Pošto dobro poznajem situaciju, između naših političkih partija, uvijek je bila veća svađa ne zbog ideoloških razlika, nego zbog podjele tog, takozvanog političkog kolača. Znate li zbog čega se posvađaju u partijama i zbog čega se partije posvađaju između sebe? Zbog toga kome će, koliko i kakvih mjesta pripasti.

RB/BI: Cinik bi rekao da vi nećete imati tih problema poslije ovih izbora. Objektivno, u teškoj ste situaciji,  mlada ste politička grupacija, skoro formirana…

Pepić: Ja očekujem da ćemo ući u Parlament. Ali, bilo da pobijedimo, bilo da izgubimo, nije smak svijeta. U svakom slučaju, moramo da se zalažemo za vrijednosti i za stvaranje uslova da građani normalno žive. Žalosno je što ispada, ako nisi član partije ili funkcioner, da manje vrijediš od drugih. O čemu razmišljaju naši mladi? O tome da se učlane i dobiju neko mjesto.

RB/BI: Dobro ste rekli na početku, ekonomska nezavisnost je preduslov svake druge nezavisnosti. Zbog toga su nam plate i bile 200, 300, 400, 500. Onda dobro dođe 100 eura, možda i 50, uvijek je bila neka kalkulacija…

Pepić: Da je prosječna plata 1.500 eura, politikom bi se bavili isključivo i samo oni koji su zainteresovani za djelatnost javne uprave.

RB/BI: I koji bi nastojali da nešto pomognu čitavom društvu, a ne samo sebi.

Pepić: Svakodnevno srijećem ljude koji se pitaju gdje da se učlane, da bi dobili neko radno mjesto. I da budemo potpuno iskreni – u Crnoj Gori u zadnjih 30 godina, sve je bilo partijsko. Najžalosnije je što je tako i nastavljeno. Najveći gubitnici 30. avgusta su oni iskreni borci protiv onakvog sistema, koji je trebalo razmontirati. Porodice koje su situiranije, vjerujte, malo razmišljaju o ovim stvarima o kojima mi danas pričamo.

RB/BI: Bojite li se vi onoga: I poslije DPS-a – PES?

Pepić: Apsolutno. Tačno je da sam javno podržao gospodina Jakova Milatovića, ali ne bi dobro bilo, ni Dževdet Pepić, ni Jakov Milatović, bilo ko da dođe za predsjednika, da bude onoliko moćan koliko je bio gospodin Đukanović, kao što ne bi bilo dobro da, makar to bio “Preokret”, bude politička organizacija jaka kao što je bio DPS. To se ne smije dogoditi. Mi moramo da shvatimo da bez nekoliko promjena vlasti demokratska tranzicija nije baš toliko uspješna.

RB/BI: Šta je to što vas je motivisalo da uđete u pokret građana “Preokret”? Kakav je to program za koji se zalažete?

Pepić: Najviše što me motivisalo jesu djela, ono što je uradio gospodin Perić 27. januara 2016, meni je dobro povratilo nadu da u Crnoj Gori još stanuje čojstvo i junaštvo. Mene, prije svega, interesuju ljudi. Mi često pričamo o političkim programima, o idejama, floskulama, ali i najbolje programe i ideje, loši ljudi će da unište. A najteže stvari, dobri ljudi će da poprave. Kad sa nekim razgovaram, uvijek me interesuje što stoji iza njega. “Preokret” ima dobre ideje, prije svega mi se dopada, iako nijesam stručnjak u toj oblasti, ta “zelena ekonomija”. Ako hoćemo da budemo iskreni, nagrdismo sve živo oko nas. Ja sam primorski, kotorski, zet i kad pođem od Herceg Novog do Ulcinja, vidim praktično zgradu na zgradu. Ono što mi smeta jeste odnos koji mi imamo prema prirodi. Treba biti izuzetan majstor, pa da napravimo da od ovakvog prostora, sa 600.000 stanovnika, narod ovako loše živi. Mi smo zemlja koja ima više stambenih jedinica, stanova i kuća, nego što ima porodica.

RB/BI: Kažu da ima stanova za pet miliona stanovnika. Ko da ih napuni?

Pepić: Da ih napune ljudi koji su podstanari, koji teško žive.

RB/BI: Ali nikako ne pada stanarina, već ide naviše. Kvadrat stana je sve skuplji, a sve je više praznih stanova. U takvu matematiku se ne razumijem.

Pepić: Ovdje je najveći značaj dobila ta gradsko građevinska mafija, požari i sve što se dešavalo. Gledajte što se dešava sa jednim Institutom Igalo. Treba da nas je sramota, svakog građanina Crne Gore, ako dozvoli da se zatvori Institut Igalo, koji je brend. Nema porodice u Crnoj Gori kojoj taj Institut nije pomogao i nismo u stanju da ga sačuvamo. Nedavno sam bio u Institutu, moram da kažem da sam oduševljen kako ti ljudi rade, kako se odnose prema pacijentima, a nekoliko mjeseci nisu primali plate. To je sramota za naše društvo. Da li je nekome taj atraktivan prostor pored Titove vile “Galeb” zapao za oko, da to pretvori u stambeno poslovni prostor? To je pitanje. Jer, mi sve što nam ne donosi direktnu korist u privatne džepove, smatramo kao da je praktično nepotrebno. I onda se uhvatimo nekih velikih tema, filozofiramo nadugačko i naširoko. Ne treba da filozofiramo puno, nego treba da radimo. Prvi zadatak našeg društva je omogućavanje ljudima da žive od svojeg rada, na osnovu zakona, da ne zavise ni od Dritana Abazovića, ni od Andrije Mandića, ni od Dževdeta Pepića, Milana Vujovića, bilo koga, već da žive od svog rada. Ako hoćemo da budemo bogato društvo, moramo da shvatimo da se bez privrede to ne može i da postoje i druga zanimanja, sem politike.

RB/BI: Ali se moramo vratiti na politiku. Mislim da će vaša porodica da odmori od stalne treme kad vas vide na TV ekranu. Rekli ste da Vas je i previše u medijima. Bogami, sad više nećete toliko biti u medijima. Zašto? Zato što sad više niste nezavisni intelektualac, građanski aktivista, čovjek svima simpatičan, koji može da priča ono što misli. Sad ste već pripadnik pokreta “Preokret”. To sad ima malo drugačiju konotaciju kad ste član neke političke partije ili grupacije, svejedno. Ali, da nastavimo: htio sam da vas pitam šta mislite o drugim političkim grupacijama, recimo, o pokretu “Evropa sad”, o Bošnjačkoj stranci, itd? 

Pepić: Potpuno ste u pravu. Svako žrtvovanje je na neki način ograničavanje slobode. Kad hoćete da žrtvujete nešto za zajedničko dobro, vi žrtvujete uvijek i dio sebe. Ja sam kao građanski aktivista imao, tako da kažem, uticaja da ukažem, ali da se ne pitam puno. To je sudbina građanskog aktivizma. Meni je najbliža definicija građanskog aktiviste “Onaj koji trči za džabe, priča puno, ukazuje, a ne može puno da uradi ako mu drugi ne pomažu”. Ja kazujem ono što znam i vidim, a najviše mi je godilo to što su mi ljudi govorili da to znam da iskažem prostim narodskim jezikom, da nisam političar i ne koristim fraze, citiram Kanta, Hegela, Platona, Aristotela… Ja ne znam ko me sluša u ovom trenutku, ali koliko volim da me čuje doktor nauka, toliko volim da me čuje neki penzioner, domaćica. Gdje god da ste, čime god da se bavite, ako hoćete, možete biti i ostati čovjek. Ja nikada nisam bježao od tabu tema. Mi imamo toliko problema o kojima se ne priča. Dugo sam bio u novinarstvu i znam, najveća cenzura je autocenzura, ako se ti plašiš od onoga što ćeš da kažeš. Ono što je najinteresantnije, bilo je ljudi koji bi mi rekli nisi u pravu, nije ti tačno, ali najčešće su mi govorili: “Što će ti to? Možeš se nekome zamjeriti”.

RB/BI: Da preformulišemo malo ovo pitanje – da li ste razmišljali da uđete u pokret “Evropa sad” ili u Bošnjačku stranku, a odlučili ste se za “Preokret”? Jedna je građanska, druga nacionalna partija.

Pepić: U pokret “Evropa sad” mogao bih da uđem, sa njima može da se napravi, ali postizborna, koalicija. Ako mene kao čovjeka pitate, uvijek bih ušao u neki pokret kao “Evropa sad”. Naravno, tu je prije svega “Preokret”. Ali moje shvatanje ne dozvoljava ni da pomislim da uđem u bilo koju nacionalnu, manjinsku partiju – bila to bošnjačka, bila albanska, bila crnogorska, bila srpska. Kad ste već pomenuli Bošnjačku stranku, kažite mi što je to Bošnjačka stranka uradila dobro za Rožaje ili za Bar, negdje gdje živi bošnjački narod? Da li je to zapošljavanje nekoliko ljudi. Bošnjačka stranka, kada je bila na vlasti, najveći dio Bošnjaka je napustio sjever Crne Gore. Ja sam veliki protivnik nacionalnih, manjinskih partija, na kraju krajeva, ko je većina, ko je manjina u Crnoj Gori?

RB/BI: A svim nacionalnim partijama su puna usta građanske Crne Gore?

Pepić: Htjeli da priznamo ili ne, to dobro dođe za Evropu i svijet, ali se po meni dosta svodi na getoizaciju. Prema mom mišljenju, nacionalne manjinske partije bile su prave pravcate agencije za zapošljavanje, prije svega članova svojih porodica, članova svoje partije i svojih prijatelja.

RB/BI: Fakat je da su se oformile iz jednog plemenitog razloga, očuvanja i zaštite svog identiteta.

Pepić: Ali, gospodine Vujoviću, ja nisam birao rođenje, naciju i vjeru. Spreman sam čitavog života to da branim. Ja ljudima kažem: Ja sam Dževdet Pepić, ali mi nacija i vjera nisu zanimanje. Oni treba da su mi identitet za kuću, za slavu. U čemu je problem? Svaka stranka koja ima nacionalni predznak praktično se svodi na isti princip djelovanja, uvijek su krivi oni drugi i to dovodi do getoizacije. Prema mom mišljenju, institucije u Crnoj Gori su izuzetno slabe, a za ovih 30 godina, institucija koja je najviše izgubila je institucija građanin. Kako može mene da predstavlja kao Bošnjaka, Albanca, Hrvata, čovjek koji je uzeo stan od države i prodao ga po tržišnoj cijeni. Kako može da me predstavlja neko kome je najvažnija uloga da navodno brani nacionalne i vjerske interese? Mislim da je ta priča o nacionalnom i vjerskom veliko i dobro pokriće za manipulatore, da se oko te priče obogate. Puno je lakše pričati o iracionalnom nego se baviti racionalnim. Smatram da je najveći problem građana Crne Gore njihov veoma težak ekonomsko socijalni položaj. Što je sa Romima? Zašto oni nemaju svojeg predstavnika, a brojna su populacija. Stvarno, ja nisam pristalica nacionalnih kolektiviteta, nisam za to da se iza toga krijemo. Ja sam za individualnu odgovornost – ako  zgazim čovjeka na pješačkom prelazu, nisu ga zgazili svi Pepići, nego ja.

RB/BI: Samo još jednu temu da apsolviramo. Bili ste, rekli ste već, i novinar. Kakav je, po vašem mišljenju, status ove profesije u crnogorskom društvu. Da Vam dam šlagvort: to što je Radio Bar jedna od rijetkih institucija kojoj nije povećan budžet za ovu godinu, cijene naših emisija su ostale iste kao što su bile prije nekoliko godina. Da li to govori da smo mi dobri ili loši?

Pepić: Ja sam čovjek koji javno kaže, to sam nebrojeno puta do sad rekao: U ovakvom sistemu vrijednosti u kakvom se nalazi Crna Gora, najviše su se na udaru nalazili novinari i policajci. Zašto novinari? Zbog toga, ako meni odgovara Vaša priča, onda ste za mene dobar novinar. Čim nećete nešto da uradite po mojoj volji, ja hoću da udarim po Vama.

RB/BI: I ne samo verbalno, nažalost.

Pepić: Nažalost, ovdje je bilo i ubistava, da ne zaboravimo. Ja sam preko 20 godina profesionalno radio u novinarstvu. Kad nekome odgovara moj tekst: A, svaka ti čast! Čim ne odgovara, odmah sam ovakav i onakav. I gospodin Đukanović je napadao novinare, a to je bogami nastavila i ova nova vlast. Vi možete meni da se dopadate ili ne. Ali, ko sam ja da ugrožavam Vas i Vašu porodicu i Vašu profesiju?

RB/BI: Ali opet se sve to svodi na ekonomsku moć. Ako ste ekonomski zavisni…

Pepić: Znam, ali idemo iz krajnosti u krajnost. Ja znam dobro neke novinare u Crnoj Gori koji su bili enormno plaćeni, ali da služe u nečiju svrhu. Kažem svim medijima u Crnoj Gori: “Molim vas, nemojte da navijate za ‘Preokret’”, samo radite svoj posao. Zašto ja ovo pričam: i novinari i policajci su u ovakvom sistemu, ovdje je bilo puno problema, uvijek su slali policajce da regulišu probleme, novinare da izvještavaju. Ali novinari i policajci u sistemu potpuno poremećenih vrijednosti su prvi koji su se nalazili na udaru. I znate šta je: ako se ja s Vama ne slažem i nagovorim moje pristalice da Vas vrijeđaju, a Vi samo radite svoj posao. Istina, neki mediji se ponašaju kao portparoli. Ono što mi je drago kod Radio Bara, slušam ga često, pored vrhunske muzike, strašno mi se dopada što čujem različita mišljenja. Hajde da vodimo dijalog, bez dijaloga nema napretka. A ako radite dobro svoj posao, onda imate protivnike na sve strane. Ako navijate za nekoga, uvijek će se naći neki kanal da vas neko pljuje, a naći će se i taj kanal da vas neko pomogne. Zato ja stalno govorim: u Crnoj Gori samo treba da dozvolimo ljudima da rade svoj posao. Tako je sa sudstvom, sa Tužilaštvom, sa svima, pa i sa medijima. Mediji u Crnoj Gori imaju svoju težinu i svoj značaj. Prema mom mišljenju, taj posao treba poštovati ali, prije svega, novinare treba zaštititi u ekonomsko-socijalnom smislu.

The post Dževdet Pepić: Ekonomska nezavisnost je preduslov svake druge nezavisnosti first appeared on BARinfo.

Za Radio Bar i Bar info govorio je o društvenoj i političkoj sceni u Crnoj Gori, sa osvrtom i na aktuelnu problematiku, sve prisutniju u savremenom društvu – govoru mržnje u javnom diskursu.

RB/BI: Gdine Pepiću, višestruko nam je drago što ste gost Radio Bara i Bar Infa, što ste izdvojili dragocjeno vrijeme i uprkos vrućini, gužvama u saobraćaju i zdravstvenim problemima, koji su, nadam se, iza Vas, uvažili naš poziv, koji datira još od prije nekoliko mjeseci , i iz Tuzi stigli u Bar. Drago nam je i zbog toga što Vas je uvijek lijepo čuti, ali i zato što ste naš kolega, novinar, koji je davno, doduše, veoma kratko, bio i urednik Radio Bara. Zašto kratko?

Pepić: Najprije bih želio da kažem da novinare uvijek ispoštujem, bez obzira kakvu uređivačku koncepciju imaju, jer novinarstvo nije na cijeni i često ga pograšno doživljavamo. Mediji nijesu PR službe za plasiranje naših ideja, nego mnogo više od toga. To treba da cijenimo i imamo u vidu. Moja epizoda, da je tako nazovem, sa Radio Barom, trajala je samo mjesec, ja sam dakle, bio glavni i odgovorni urednik u pokušaju, jer sam tada preporučen za to mjesto od lidera ondašnjeg Liberalnog saveza, Slavka Perovića. Međutim, novinare i urednike ne treba da preporučuju i zovu na razgovor političari, oni moraju biti nezavisni i slobodni, to sam saopštio i gdinu Peroviću i vrlo brzo se odrekao tog posla. Naravno, uprkos tome što je ideja Liberalnog saveza jedina koju sam podržavao, veoma uvažavam Slavka Perovića i danas, i smatram da je on najčasnija i najprincipijelnija ličnost koju je imala i ima Crna Gora. Nisam htio da razgovaram sa političkim partijama, i toga treba da se drži svaki novinar i urednik. Vrlo brzo je na to mjesto došao pokojni Vesko Tomović, ali ja sam dolazio u Radio Bar, upoznao neke kolege, i sjećam se da je tada bio veoma popularan, jer je imao u kontinuitetu, u trajanju od 12 sati, emisiju “Pozdravi i čestitke”. Bio je poznat i kao “najjužnija srpska radio stanica na Jadranu”.

RB/BI: Radio se kasnije distancirao od tog i takvog pristupa i isprofilisao u ono što treba da bude – istinski javni servis svih građana, otvoren za sve političare i političke opcije, ali na objektivan način, bez propagiranja jednih ili drugih.

Pepić: Kao dugogodišnji novinar, mogu i to da kažem, da mi se dopadaju informacije i program, ali moram posebno da pohvalim muziku na Radio Baru, koja je fantastična. Slušam vas , inače, i kada putujem kroz Crnu Goru, ali čujete se čak i u Albaniji. Drago mi je što ste napredovali, jer čim se ne čuje neka dreka , galama oko Radio Bara poslednjih dvadeset godina, znači da radite kvalitetno svoj posao, što je veoma dobro.

RB/BI: Trudimo se da radimo objektivno i budemo servis svih građana, a Vi, upravo iz tih razloga i takvog vrijednosnog suda, niste htjeli da budete i ostanete na čelu Radio Bara kao odgovorni urednik, jer niste željeli politički da se prilagođavate. Kako tada, čini se, tako i danas. Nezavisan ste intelektualac, što znači da se iz vaših medijskih nastupa, kolumni i tekstova, ne može zaključiti da zastupate bilo koju opciju, već, kao što sam kazala na početku, sasvim suprotno.

Pepić: Moram naglasiti da ja jesam bio član Liberalnog saveza na početku višestranačja i do 2005. godine, jedine partije, ali uprkos tome, smatrao sam da ne treba da idem kod jednog političara, makar to bio jedini kojeg sam poštovao, a to je Slavko Perović, da razgovaram o svom angažmanu u Radio Baru. Zato, što sam smatrao tada, a tako mislim i danas, da je ovu zemlju „ubilo“ partijsko zapošljavanje. Nepotizam i korupcija su pošasti koje uništavaju i mlađe generacije, jer kakvu poruku im šaljemo ovim vladajućim obrascem? To je žalosno, jer mladi čovjek danas ima dvije mogućnosti – da se poltroniše i vidi kome će se dodvoriti, kome ne smije da se zamjeri, da procijeni koja će partija da zavlada i kome će da se prikloni, ili drugu mogućnost, koju ja preporučujem i svojoj djeci, da odu odavde, da napuste Crnu Goru i da ne budu nikom servilni. Teško je to reći, ali to je jedini izlaz. Partijsko zapošljavanje je ubilo sistem vrijednosti u Crnoj Gori, ubilo je instituciju „građanin“ u našoj državi.

RB/BI: Je li to doprinjelo, između ostalog, da u institucijama, ustanovama, imamo nekompetentne i nestručne ljude, što je na kraju za posljedicu imalo i njihovo urušavanje?

Pepić: To je najgora stvar. Što ako sam ja predsjednik partije, imam sina, koji nije sposoban, ali ga ja postavljam na odgovornu funkciju u firmi koja ima, na primjer, 500 radnika. Što sam učinio, uništio sam tu firmu i 500 porodica. Zar nije bolje da sam angažovao stručnog i sposobnog čovjeka koji bi firmu uzdigao ekonomski i u svakom smislu, pa bi to donijelo dobro i za 500 tih porodica, ali i mom sinu.Mladi ne vode računa kome će se prikloniti, kakve ideje zastupa ta politička opcija, već je samo bitno hoće li im donijeti kakvu korist. Dakle, nije važno koliko znamo, nego koga mi poznajemo i ko nas poznaje. Borio sam se zbog toga trideset godina protiv režima Mila Đukanovića, imao puno problema i suđenja, ali sam se nadao da će se onog ključnog 30.avgusta desiti promjene. Vlast jeste formalno i deklarativno promijenjena, ali je sistem ostao isti, što je žalosno.

RB/BI: Toj temi posvetićemo značajan dio našeg razgovora, a u ovom uvodnom dijelu, zamolila bih Vas da se osvrnemo na još jednu dominantnu i pogubnu pojavu u našem društvu, a to je govor mržnje. ( Radio Bar uz podršku Ministarstva za kulturu i medije, realizuje projekat „ Govor mržnje u javnom diskursu“). Vi ste prepoznati kao intelektualac koji se zalaže za kulturu dijaloga, toleranciju i mir. Kakav je Vaš stav u odnosu na ovu temu, koliko je govor mržnje zavladao javnom scenom i u međuljudskim odnosima?

Pepić: Mislim da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikad, a da ga podstiču političari. Sve češće čujemo kvalifikacije „ izdajnik“, „četnik“, „patriota“, „partizani“, „belogardejci“ i drugo. Ja sam trideset godina prisutan na javnoj sceni, ali nikada na uvredu nisam odgovorio uvredom, i nikada to neću uraditi. Sve se može reći, naš jezik je bogat, zvali ga mi srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski (ja ga najčešće nazivam južnoslovenski), iskazati na fin i ljudski način. Kod nas je problem vokabular koji su uveli mladi političari. Koliko mi imamo političara i funkcionera koji su bez ijednog dana radnog staža došli na političku scenu i funkciju. Koliko mi imamo u upravnim odborima, savjetima radio – televizija, javnih medija, mladih ljudi koje je „neko doveo za uši, postavio tu i oni sole pamet„. Što je problem, govor mržnje je produkt i neznanja, ako neko na uvredu odgovara uvredom, onda je on gori od onoga koji je prvobitno uputio.

RB/BI: Na taj način se govor mržnje produbljuje, je li tako?

Pepić: Govor mržnje mi forsiramo. Svjedočim tome, jer puno pišem, čitam. Političari koriste, nažalost, svakakve riječi, a najveći problem je što se ti i takvi ljudi bave i našim porodicama. Možda se ja nekome ne sviđam, ne odgovara mu ono što pričam i pišem, ali niko nema pravo da zbog toga kinji moju djecu. Ko ima pravo da zbog stavova mojih, Dževdeta Pepića, ili bilo kog drugog, ugrožava moju ili drugu djecu. Pokazali smo da smo veliki lažovi, da smo podložni sujeti i pohlepi. Ja sam 30 godina bio protiv režima, ne samo zbog ideoloških razloga, već nepotizma, korupcije, kriminala. Nikada nisam upotrijebio ružne i uvredljive riječi protiv Đukanovića ili drugih eksponenata tog režima. Glasao sam za nove snage, koje su opet dale šansu tom režimu i takvoj vlasti, ali sam ja ostao dosljedan principima. Zbog toga me često proglašavaju „ antisrbinom“, „ anticrnogorcem“, „ antialbancem“, i šalju razne uvrede. Ali, meni vjera i nacija nisu zanimanje, to sam dobio na rođenju, a porodicu nisam birao. Nikada nisam sreo boljeg ili goreg čovjeka, zavisno od toga kojoj naciji ili vjeri pripada. Majstori smo za manipulisanje i mržnju, ali mržnju najprije i najviše šire političari , a tek onda društvene mreže.

RB/BI: Rekli ste da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikada. Kako je moguće da poslije kobnih devedesetih godina, kada je upravo takav diskurs doveo do rata,velikog broja popginulih, iseljenih, unesrećenih porodica, nismo naučili lekciju?

Pepić: Zato što nijesmo htjeli da je naučimo. Ja sam tih godina dobio pušku i otišao na ratište, ali poslije dva dana sam je bacio, jer to nije bio moj rat. Imao sam veoma velikih problema, ali onaj koji nas je poslao u rat i rekao da će zauvijek raskrstiti sa Hrvatima, sada nam “prosipa” demagogiju i pokušava da nas uči nečemu. Ali, moram naglasiti, devedesetih je još uvijek postojao neki vrijednosni sistem iz socijalističke Jugoslavije, bez obzira što mislili i o toj državi i njenom uređenju, taj sistem je bio kvalitetniji.

RB/BI: Ipak, došlo je do rata?

Pepić: Da, zato što mi hoćemo da se dijelimo i guramo u vjerske i nacionalne torove.

RB/BI: Danas ponovo na javnoj sceni imamo govor mržnje koji, nažalost, može da nas dovede u sličnu situaciju, zar ne?

Pepić: Naravno, a ko nas ponovo gura u to, isključivo političari. Sjećate li se skupova i sastanaka lidera jugoslovenskih republika uoči i tokom ondašnjeg rata. Naša je nesreća što smo mi narod koji voli da ima vođe. To je naš problem, kada bi svako pojedinačno, krenuo od sebe, nikada rata ne bi bilo.

RB/BI: Da li to znači da i Vi zastupate tezu, koja se može često čuti , da mržnja i animoziteti nisu u tolikoj mjeri prisutni među građanima?

Pepić: Apsolutno. Između srpskog i crnogorskog naroda, građana, ne vidim da postoji toliki, i da uopšte postoji, animozitet, a svjedoci smo što čine političari, i procrnogorski i prosrpski, takmiče se da nam pokažu taj izmišljeni sukob i dokažu da su u pravu. Mi moramo da shvatimo da podjele, odnosno različitosti, postoje, i to je dobro. Različitosti su bogatstvo, kulturno, sociološko, antropološko, ali ne treba da ih zloupotrebljavamo. Još nešto u tom kontekstu da kažem, ja ne bih zabranio postojanje nacionalnih partija, ali pridavanje tolikog značaja partijama sa nacionalnim predznakom u Crnoj Gori je katastrofa. Čak i Evropa to forsira – “autentični predstavnik Bošnjaka”, “autentični predstavnik Hrvata”, “autentični predstavnik Albanaca” itd…

RB/BI: Da li bi, možda, svoj identitet, kulturu, običaje, trebalo čuvati na drugi način, kroz rad raznih društava, ustanova, kakve i danas imamo sporadično, koje se bave njegovanjem kulturne baštine određenih naroda. Da li je, u stvari, neophodno, da imamo političke partije koje se time bave?

Pepić: Treba da postoje, ali im ne treba pridavati toliku važnost. To nas dodatno dijeli, i naše porodice su, prije svega, podijeljene, što je pogubno. Moramo biti svjesni tih razlika i ne dozvoliti im da nas pobijede. U svakoj porodici postoje različita mišljenja i neslaganje oko benignih i svakodnevnih stvari, npr. što ćemo danas spremati za ručak ili što ćemo gledati na televiziji. Znači li to da zbog toga treba da se bijemo svaki čas. Ne moramo se slagati, ali ne smijemo zbog toga da se mrzimo. Ali, taj diskurs mržnje neko forsira i uporno se fokusira na to. Ja pouzdano znam predsjednika opštine koji ima preko pedeset “botova” i svako ko mu se suprotstavi, on ga napada. Krijemo se iza lažnih profila. Nikada sebi ne bih dozvolio da se lažno predstavljam. Znate što još ovu zemlju “koči” u razvoju, ona raširena pojava “ćuti, da se nekome ne zamjeriš”. Građani mi svakodnevno pišu, podržavaju ono što pričam, ali obavezno mi na kraju kažu “ali, što će ti to, što se zamjeraš, ćuti”. Sa takvim razmišljanjem nećemo nigdje stići.

RB/BI: Potencirate to da političari stvaraju vještačke podjele i pospješuju ih, a koliko mediji i društvene mreže doprinose tome?

Pepić: Dugo sam bio novinar i dobro poznajem stanje u toj branši. Nijedan medij ne može da živi i funkcioniše od marketinga, dakle medijima je potrebna finansijska podrška, to već znači da ne možete biti u potpunosti slobodni. Političari koriste medije, zamjeraju im ako nešto napišu ili kažu protiv njih, ali ih podržavaju ako napadaju njihove suparnike. To ne može tako, plus, novinari su veoma slabo plaćeni. Iza nekih medija u Crnoj Gori stoje jaki ekonomski i politički centri moći koji nameću uređivačke koncepcije. Ali, moramo biti svjesni, da nema slobodnog, demokratskog i razvijenog društva, dok mediji ne budu slobodni i otvoreni.

RB/BI: Koje medije pratite i kojima vjerujete?

Pepić: Sve pratim i svima vjerujem. Privatni mediji su nešto drugo od javnih, oni imaju određenu, specifičnu uređivačku koncepciju. Ali, pratim sve, različite ideje i različita viđenja su bogatstvo. Ja najrađe gostujem u onim medijima sa čijim se stavovima i uređivačkom koncepcijom ne slažem. Ta razmjena mišljenja je dragocjena, jer je naš najveći problem što smo utaboreni, i ne dozvoljavamo i ne želimo da priznamo da je možda u stvarnosti nešto drugačije od naše percepcije. Nema iskrenog dijaloga.

RB/BI: Dakle, da li mediji šire govor mržnje?

Pepić: Ima toga dosta. Novinarstvom se počnu baviti mladi ljudi, neiskusni, ali na koji način?. Kada sam ja počinjao, moji prvi novinarski zadaci su bili izvještaji sa pijace o ponudi i cijenama, i nije me bila sramota. Nisam se osjećao loše zato što neko treba da mi pogleda tekst i ukaže na greške, jer sam bio svjestan da sam početnik i da moram da učim.

RB/BI: Neophodno je proći određene stepenice, savladati korake, da bi dobili povjerenje da se bavimo ozbiljnijim i odgovornijim stvarima. Koliko se to danas poštuje?

Pepić: Nažalost, uopšte se ne poštuje i ne uvažava. U kolijevci demokratije, u Sparti, postojalo je Vijeće staraca bez kojeg nijedna važna odluka nije mogla da bude donesena. Ima nešto što se ne prenosi i ne stiče lako i brzo, a to je iskustvo, to fali mnogim medijima.

RB/BI: Gospodine Pepiću, da se vratimo govoru mržnje i zaokružimo tu temu. Kako se boriti protiv te veoma opasne društvene pojave koja može imati tragične posljedice?

Pepić: Najbolje je poći od sebe. Ponoviću, ako nas neko uvrijedi, a mi mu odgovorimo istom mjerom, znači da smo mi još gori od te osobe. Treba biti spreman i oprostiti onome koji koristi takav rječnik i vrijeđa nas, ako znate ko je, ali problem je kada političari koriste lažne profile i šire govor mržnje i uvreda. To je mnogo veća opasnost. Društvene mreže nam nisu donijele govor mržnje, on je uvijek postojao kod nas, ali je sad vidljiviji. Možemo se boriti protiv njega samo ako ne vraćamo istom mjerom, i ne spuštamo se na to uže, ne hvatamo se u zamku. Što čujemo često – “izdajnici”, “patriote”, “prodane duše”, “lopovi”, koristimo krupne riječi, a ne zdrav, kulturni dijalog. Naglašavam, govor mržnje koriste političari i neki ekonomski moćni centri kako bi lakše manipulisali i upravljali narodom. Velike priče o crkvi, državi, identitetu, udaljavaju nas od onoga što je suštinski važno – kvalitet života, i fizički i mentalni. Čovjeku su potrebni hrana, ali i sloboda, nasušno. Lako je manipulisati gladnim čovjekom, onim koji je na ivici egzistencije, a tako se, nažalost, živi kod nas. Ekonomski zavistan čovjek, na rubu egzistencije, ne može biti slobodan.

RB/BI: Često u javnom diskursu cirkuliše još jedna riječ i pojam, a to je “fašizam”. Koliko je fašizam i da li je ukorijenjen i rasprostranjen kod nas?

Pepić: On se, taj pojam, “izvlači” prema potrebi. Ja sam istoričar, a ono što zapažam jeste da se mi vrlo često prema istoriji odnosimo kao prema samoposluzi. Svako iz nje “uzima” ono što mu odgovara. Slušajući političare i glasnogovornike, svi smo imali sjajnu prošlost, čeka nas divna budućnost, a kakva nam je sadašnjost? Upravo zbog takvog pristupa i diskursa, pitamo li se to? To nije pravi odnos, niti prema istoriji, niti prema životu. Ti tabori – “vi ste fašisti”, “mi smo antifašisti”, nisu objektivni. Našu istoriju moramo realno sagledati, a kada napravimo takav uvid, shvatićemo da nemamo čime da se pohvalimo. To nije slučaj samo sa nama, nego i sa Evropom, o kojoj svi pričamo i kojoj svi težimo. Dovoljno je da sagledamo primjer Njemačke i nacizma koji je obilježio. Kaže se da “pametan čovjek uči na tuđim greškama, a glup na svojima”. Istorija je velika opasnost, ako se tumači, analizira i sagledava na pogrešan način. Mi se više bavimo mrtvima, nego živima, i još uvijek pričamo četnicima i partizanima. To je bilo davno, prihvatimo činjenice, a to je da nismo bili toliko hrabri i da nemamo tu tradiciju, jer smo danas ovolike kukavice, da ta naša istorija nije bila sjajna, jer danas imamo ovakve posljedice. Mi smo se više ubijali između sebe, nego sa Turcima, Njemcima, Italijanima. Ovdje se dešavalo da brat ubija brata zbog međe, preljube…

RB/BI: Ali, i ideologije?

Pepić: Ideologiju koriste političari za manipulaciju. Mnogo je lakše da nam nametnu mantru “vi, oni, mene mrze”. Mi volimo da se bavimo iracionalnim stvarima, racio odavno ne stanuje u Crnoj Gori. Nacija i vjera su pripadnost, a kod nas su, nažalost, postale zanimanje. “Nisi dovoljno Crnogorac”, “nisi dovoljno Albanac”, “nisi dovoljno musliman”, to često čujemo i meni se vrlo često upućuju takve “kritike”. Siguran sam da niko manje ne poznaje svoju vjeru nego mi u Crnoj Gori, ali je važno da okačimo krst ili polumjesec i da to neko vidi.

RB/BI: Suštinski smo, vjerovatno, najmanji vjernici?

Pepić: Tako je. Kada bismo samo poštovali deset božjih zapovijesti, Mojsija na brdu Sinaj, nikakvih problema ne bi bilo. Kada bi uvažavali ono što piše u Bibliji, Kuranu, Talmudu, ne bi bilo nikakvih problema u društvu. Sve to potvrđuje, da mi i vjeru zloupotrebljavamo i koristimo na pogrešan način.

RB/BI: I potvrđuje da je prisutna hipokrizija na svim nivoima, i nije, možda, pretenciozno reći, da smo svjedocima sveopšteg posrnuća društva i degradacije svih vrijednosti. Slažete li se sa tim?

Pepić: Apsolutno. Osnovni razlog za to je dominacija materijalnog i materijalnih vrijednosti. Djeca naših moćnika, vidjeli smo što se dešava sa nekadašnjom predsjednicom Vrhovnog suda Vesnom Medenicom i njenim sinom, formirali su jedan model ponašanja mladim generacijama, pa roditelje, to sam i ja doživio, djeca pitaju “kako oni imaju, a mi nemamo”. Stvorili smo sistem kojem je pod hitno potrebna velika katarza. Normalni, pošteni mladi ljudi i kvalitetni, ne mogu da se zaposle i ostvare osnovnu egzistenciju, ako se, kao što sam kazao na početku, “ne prodaju”. Meni su često nuđene raznorazne funkcije i angažmani, ali, uz opasku “moramo da razgovaramo”. Znate li što to znači, treba da se odreknem sebe, svojih stavova, svoje ljudskosti. Stvorili smo sistem poslušnika, jedan apsolutno nezdravi sistem i društvo, zato ja rađe kažem svojoj djeci da napuste ovu zemlju. To je žalosno. Nije najvažnije postati ministar, Vlada je servis građana, a ne obrnuto, mi, građani smo postali servis vlasti.

RB/BI: Dakle, ne cijene se stručnost, kompetencije, kredibilitet?

Pepić: Ne, apsolutno. Ne mogu kondukter, konobar, uz svo uvažavanje tih profesija, navodim samo primjer, biti uspješni članovi upravnih odbora “ Željeznice”, “Monte carga”… Zašto oni kojima se nude takve odgovorne funkcije ne kažu da to ne znaju da rade, nije sramota ne znati i reći to. Sramota je i, prije svega opasnost, prihvatiti nešto čemu ne možete odgovoriti, već doprinjeti samo urušavanju institucija, a time posredno i cijelog društva. Ja ne znam da operišem, i nije sramota to reći, ne znam da upravljam avionom, a bilo bi pogubno da prihvatim da to radim. Zbog toga sam razočaran u nove partijske strukture, za koje sam glasao 30. avgusta, što su nastavile taj sistem rada i funkcionisanja iz prethodnog režima. Da li treba da ja kupim diplomu ljekara svom sinu, a da on onda ubije drugu djecu? Dešava se da, ne samo neznalice, već i osuđivani ljudi, dolaze do visokih funkcija i odgovornih poslova. Da li smo zaista toliko slijepi, zar nismo svjesni da se familija, institucija, najlakše ruše iznutra.

RB/BI: Dugo je već prisutna praksa – što si iskompromitovaniji, sa manje kredibiliteta i integriteta, imaš bolju legitimaciju i preporuku za napredovanje. Čini li Vam se da tome svjedočimo već mnogo dugo, da smo zbog toga u situaciji da mnoge institucije ne funkcionišu?

Pepić: Ne samo to, uz to vam je potrebna članska karta. Poznajem čovjeka koji je za godinu promijenio četiri partije (iz SD-a je prešao u Demokrate, pa u URU, da bi danas bio član SNP-a), i sve to da bi zadržao jednu, neveliku funkciju. Zar to nije žalosno?

RB/BI: Da li tom sistemu i takvom vladajućem modelu, “pomažu”, upravo kredibilni, stručni ljudi, koji, prije svega drže do etičkih principa, jer, etika je, ako se slažete, takođe, jedan od osnovnih problema, koji su inertni, i koji ne žele da učestvuju, da se aktivaraju i daju doprinos ozdravljenju društva i izlasku iz krize, koja kod nas predugo traje? Vi ste nezavisni intelektualac , ni Vi nećete da se angažujete, jer, kako ste naveli, ne želite da se priklonite nijednoj partiji. Time se prostor otvara za ove druge ljude i te profile ličnosti.

Pepić: Mnogo ljudi mi to kaže, da sam “lud” što se ne angažujem, prihvatim neke funkcije. Međutim, nije problem samo u tome da neće, nego im se ne pruža prilika. Da li čovjek koji nešto zna, može i hoće da se “gura” pored nekog mladog člana upravnog odbora koji će da ga vrijeđa?

RB/BI: I ponižava, a u stvari manje zna od njega ili je potpuna neznalica?

Pepić: Tako je. Najgori su oni ljudi koji klimaju glavom svom šefu. Kada napišem tekst protiv lidera bilo koje partije, pola članstva neće više da mi se javi na ulici.

RB/BI: Dobro je ako na tome ostane, jer mogu da Vas izlože i drugim neprijatnostima, prijetnjama, Vama i porodici.To je, takođe, uobičajena praksa kod nas.

Pepić: Navikao sam na to. Žalosno je što je i svijest pozicije i opozicije ista. Bitno je da su “moji”, a nije važno koliko i da li nešto znaju. Nema šanse da u Crnoj Gori dođe na funkciju najstručnija osoba u jednoj oblasti, pored nekog partijskog apartčika i čovjeka koji će klimati glavom.

RB/BI: Naše društvo je, složili ste se, posrnulo na svim nivoima i u svim segmentima, a da li smatrate da je upravo moralno posrnuće osnovni uzrok svih zala i deformiteta, jer čovjek koji se drži etičkih principa, ne može nanijeti štetu drugima i društvu u cjelini, bez obzira da li je član neke partije? I, još jedno pitanje, u tom i takvom sistemu, ozbiljno su narušeni međuljudski odnosi, “čovjek čovjeku je postao vuk”, često možemo čuti da su ljudi iskvareni i podložni manipulaciji, a da li je tako? Vjerujem , i hoću da vjerujem, da su ljudi u suštini dobri. Da li je sistem doprinio takvoj percepciji?

Pepić: Pitanje etičkih principa jeste najvažnije. Možete da budete najbolji stručnjak na svijetu, ali ako niste čovjek, teško da ćemo napredovati i doprinjeti dobrom. Mi smo došli u jednu paradoksalnu i vrijednosno poremećenu situaciju, da, ako se držimo etičkih principa, budemo proglašavani za “budale”. Ako je neko direktor firme, a nije nešto ukrao, smatramo, odnosno većina smatra, da sa takvim direktorom nešto nije u redu. Pitanje morala, etike je najvažnije. Na djelu je osvetoljubivost, ako se sa vama ne slažem ili se suprotstavite nečemu što nije u redu, nije etički, trpićete najstrašnje konsekvence.

RB/BI: To je još jedna tragika našeg društva – podmetanja, prijetnje, progoni ljudi iako ni za što nisu krivi.

Pepić: Jeste, s tim što oni koji su se prihvatili odgovornih funkcija, poput premijera Abazovića, čiji posao nije lak, moraju biti spremni na to. Njemu se prijeti, ja sam siguran da je to tako, ali ne treba sve iznositi u javnost. Često se i u Srbiji može čuti da se prijeti, pa čak i priprema atentat na predsjednika Vučića. Bezbjednosne službe moraju da rade svoj posao, ali poenta je da je etičnost u drugom planu, odnosno da gotovo ne postoji. Ima puno poštenih i dobrih ljudi, šteta je što se to ne cijeni i što pravi ljudi ne dođu do izražaja. Istinski gubitnici izbora 30. avgusta su oni ljudi koji su se iskreno zalagali za promjene. Dobili smo praktično isti sistem. Stvorili smo moćne pojedince, i sa ovakvim ponašanjem i funkcionisanjem, što je najgore, građanima ubijamo nadu. Tjeramo onoga koji ima “prst” obraza da napusti Crnu Goru.

RB/BI: Zašto su ljudi postali tako beskrupolozni, funkcije su prolazne, vladajuće partije se smjenjuju, kada je to krenulo, smjenjivost će postati uobičajena, a svi ćemo ostati da živimo zajedno, ali kako? Kako možete živjeti, čak i pod uslovom da ne odgovarate pravno, suočeni sa tim da ste radili neetički, da ste se ogriješili, “isprljali”, jer ravnoteža postoji i kad -tad, stvari se poslože i dođu na svoje mjesto?

Pepić: Znate što je jedino dobro – nije cijela Njemačka bila nacistička, nije cijela Crna Gora loša, i sad imamo ljude koji drže do etike i empatije. Zamislite paradoksa i užasa, mi danas našu djecu liječimo sms-om, a političari toliko troše na reprezentaciju i žive u luksuzu od ukradenog novca. Nije ovo demagogija, ovo je činjenica. Crna Gora nije po meni toliko nepravno, koliko je nepravedno društvo.

RB/BI: Ali, činjenica je da ne funkcioniše ni pravna država, da se ne poštuju ni zakoni, ni najviši pravni akt – Ustav?

Pepić: To je tačno, takođe. Samo poslednji primjer – nelegalno odgađanje izbora u čak 14 opština, zna se da se po Ustavu i Zakonu, izbori odgađaju samo u ekstremno vanrednim situacijama, kakva je rat. Svi političari u Crnoj Gori, prevashodno slijede sopstveni interes. Jedna još opaska, pričali smo o nacionalnim partijama, iza tog velikog patriotizma, brige o svojoj naciji, krije se nešto, odnosno otvorena je na sceni jedna sveopšta grabež za funkcijama i bogaćanjem. Institucije su sa druge strane slabe, jer ništa nismo uradili da stvorimo jake institucije, a najjača jeste instucija “građanin”. Ako ja nekoliko puta slažem, nisam najviše kriv, najviše ste krivi vi koji ste mi to dopustili. Svako treba da odgovara za svoje postupke,i zbog činjenja i zbog nečinjenja. Krijemo se iza kolektiviteta, a ja lično, uvijek ću se boriti za individualna prava.

RB/BI: Rekli ste da je najgore što je ovo društvo, odnosno što su građani ostavljeni bez nade. Znači li to da ste pesimista?

Pepić: Ne bih rekao da sam pesimista, već realista. Teško da možemo krenuti naprijed. Tridesetog avgusta je napravljen korak, ja sam glasao za promjene, jer su nam obećavali raskid sa prethodnim režimom. Nadu su političari ubili, u stvari u Crnoj Gori nemamo poltičare u pravom smislu, sve su to trgovci, a poltičke partije agencije za zapošljavanje. Njima nije problem kako i kakvu sastaviti Vladu, samo je problematično koliko će ko resora dobiti. Mi lažemo sebe i svakim danom sve više i više propadamo.Jedini način da se uzdignemo jeste da pravi, moralno čisti i ljudi od integriteta dođu na mjesta odlučivanja. Šansa je u ljudima, a mi ih imamo. Teško je u Crnoj Gori biti novinar, policajac, sudija, jer se nikome ne dozvoljava da radi ispravno svoj posao. Treba poštovati struku i etiku.To je jedina šansa za ozdravljenje i progres društva.

The post Pepić: Stručnost i etika – šansa za ozdravljenje crnogorskog društva first appeared on BARinfo.