Biće obuhvaćeni svi ključni aspekti života sa dijabetesom: terapija, fizička aktivnost, ishrana i samokontrola. Ove godine fokus će biti stavljen na novine u dijabetologiji, odnosno CGM uređaje za kontinuirano praćenje nivoa glukoze u krvi.

“Tokom kampa otvorićemo vrata novim saznanjima o CGM sistemima i njihovom značaju u svakodnevnom životu osoba oboljelih od dijabetesa” najavljuju organizatori.

The post Najava XIII kampa za osobe sa dijabetesom first appeared on BARinfo.

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, profesorica Nikoleta Strugar ispričala je kako je došlo do saradnje.

„Video je posvećen borbi za normalan život sa dijabetesom. Cover popularne numere Survivor – ‘Eye of the Tiger’, Slađana i ja smo snimile još u martu u Podgorici, u studiju Mihaila Radonjića. Želja nam je bila da to i ekranizujemo. Odmah smo se jednoglasno dogovorile da ekranizacija bude povjerena ‘Bubulj produkciji’ i Dejanu Seniću, ali dugo nismo mogli da nađemo sponzore. Obratila sam se mojoj prijateljici Branki Ćalasan predsjednici NVO ‘Portret’, koja me spojila sa dr Valentinom Kalinić iz „Plavog kruga“, i onda je sve nekako išlo glatko. Na treningu kod Nađe Milošević uočila sam Nenada Dulovića, koji je uprkos tome što mu je sa 11 godina diagnostikovan diabetes, već sa 18 godina postao vicešampion Evrope. To sam rekla dr Valentini, ne znajući da je on ustvari njen pacijent. I tako su se nekako sklopile sve kockice“, priča profesorica Strugar.

„Pjesma ‘Eye of the tiger’ vezana je za životne borbe, istrajnost i dostojanstvenost. Mislim da je to jedna od najboljih numera koju smo mogle obraditi – simbol borbe i pobjede“, ističe prof. Slađana Božović.

„Veliku zahvalnost dugujemo kao prvo režiseru Dejanu Seniću, koji je, takođe, bio zadužen i za kameru, kao i Branku Maljeviću. Sjajnu montažu odradili su Zorica Vučeljić i Filip Despotović. Za frizure je bila zadužena Indira Jevremović, a za šminku Marijana Knežević. Kadrovi su snimani u parku Dvorca Kralja Nikole. Posebno zahvaljujemo Luki Bogdanoviću vlasniku restorana ,Knjaževa bašta’ koji nam je izašao u susret i za potrebe snimanja spota pozajmio klavir, kao i Srđanu Vukićeviću, vlasniku teretane ‘Maximus’, u kojoj je sniman dio spota“, dodale su profesorice.

Kadrovi su snimljeni krajem jula.

„Bila je ‘paklena’ atmosfera, što zbog vrućine, što zbog režisera Deja i Branka, koji su bili jako zahtjevni. Snimali smo od deset do dva, po najvećoj vrućini i sa dronom ponavljali neke kadrove puno puta, ali smo zadovoljni što je na kraju sve to tako divno ispalo. Nenad je snimao četiri dana kasnije. A to je tek bilo zahtjevno. Ipak, na kraju se sve lijepo uklopilo. On je to profesionalno odradio i baš ozbiljno shvatio svoj zadatak“, naglašava prof. Strugar.

„Ja sam inače takav da što god radim želim da se tome maksimalno posvetim, tako sam se posvetio i snimanju spota. Prezadovoljan sam kako je spot na kraju ispao. Smatram da bi trebalo što više da se promoviše taj video, kako bi što više ljudi vidjelo. Volio bih, to je još jedna od lijepih stvari, da se i dalje bavim time. Sigurno bih prihvatio još ponuda, jer mi je to nekako bio izazov. Osjećao sam se prijatno dok smo snimli kadrove i baš sam zadovoljan. Nikoleta, Slađana, dr Valentina i ‘Bubulj produkcija’ su realizovali predobar projekt, ponosan sam i čast mi je što sam bio dio toga“, zadovoljan je Nenad Dulović.

Za Radio Bar i Bar Info ispričao je da karate trenira od svoje desete godine, kako se kao dječak suočio sa dijagnozom u jedanaestoj godini ali i koji su danas njegovi izazovi i želje.

„Tokom ovih 14 godina koliko treniram, napravio sam velike rezultate, stekao sam nacionalnu penziju, osvojio sam puno medalja sa evropskih i balkanskih takmičenja… Prvak države sam bio 13 puta za redom. Manje-više zadovoljan sam, ali ne planiram da se tu zaustavim. Volio bih da treniram još koliko je moguće i da postižem dobre rezultate“, priča Dulović.

Kao jedanaestogodišnjaku prisjeća se, nije mu bilo teško da se prilagodi novom načinu života. Njegova rođena sestra ima dijabetes od svoje treće godine, pa su, kako kaže, i roditelji bili upućeni, te mogli lakše da mu objasne to stanje.

„Nisam imao nikakvih problema da to shvatim, kao što danas puno djece to ima u početku, jer često budu tvrdoglavi… Ne žele da shvate da moraju nešto drugačije od svojih vršnjaka. To je mislim, jedan od najučestalijih problema djece sa dijabetesom“, smatra Dulović i ističe da je u svemu tome izuzetno važna uloga i podrška roditelja.

„Na njima je da obrate pažnju na svoje djete i nađu način da im objasne kako da pristupe tom problemu. Ne da im pričaju da nešto moraju drugačije nego druga djeca, već da apsolutno mogu sve isto, samo što nešto moraju da rade u ograničenim količinama. Naročito što se tiče ishrane i brige o svom zdravlju“, objašnjava Dulović.

A kako bi saznali odgovore na brojna pitanja Dulović potencira i veliki značaj Edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom koji u Baru organiuzje NVO „Plavi krug“.

„I ranije sam dolazio i svakog puta dobio koriste savjete. Uvijek sam nešto novo naučio. Koristio sam priliku da pitam da mi objasne što mi nije jasno. Savjetovao bih onima koji imaju dijabetes da iskoriste mogućnost da od vrhunskih ljekara koji drže predavanja na kampu, riješe nedoumice, razmijene iskustva i čuju priče i drugih učesnika. Ja imam obavezu da četiri puta toku dana primim insulin i to je jedino što me podsjeti u toku dana da imam dijabetes“, priča ovaj istaknuti sportista i poručuje mladima sa dijabetesom da „ukoliko brže prihvate tu činjenicu bolje će živjeti sa njom i prihvatit će kao dio sebe“.

Fizička aktivnost, ali i koliko god je moguće, izbjegavanje stresnih situacija i nalaženje pravog načina da reaguju na njih, nešto je što takođe smatra veoma bitnim za osobe sa dijabetesom.

“Primijetio sam i tvrdim da je to jedna od najbitnijih stavki – dobro raspoloženje vodi sigurno i do dobrog načina razmišljanja, a i to je ono što drži nivo šećera u krvi regulisanim. Vjerujte mi, koliko god da pratimo dobru ishranu, terapije i savjete doktora, ukoliko nismo dobro raspoloženi, ako se dobro ne osjećamo, sve može da ‘padne u vodu’”, naglašava Dulović.

On trenira dva puta dnevno. Tokom procesa priprema za velika takmičenja nekad odradi i tri treninga.

“Ali, to je profesionalni sport. Bude nekad mnogo teško u smislu, ako je previše fizičke aktivnosti, a šećer u krvi treba da bude ni prenizak ni previsok. To su neke stvari koje se uče vremenom. Kada osluškujete i upoznajete svoje tijelo, kada i kako reaguje, bude sve lakše i lakše. Dijabetičarima je od izuzetnog značaja fizička aktivnost. To je nam daje prostora da možemo da napravimo neki ‘luft’ u ishrani da se nekad i malo opustimo”, dodaje Nenad.

A uz to preporučuje i “što više smijeha, druženja i pozitive”.

“Dijabetičari ne treba sebe da smatraju drugačijima od ostalih ili da se stide toga, da misle da imaju problem, već da slobodno pred bilo kim, mogu da kažu da imaju dijabetes. Poznajem ljude koji su imali te probleme. Možda sam ih i ja kao mlađi nekad imao, ali sam shvatio da je to danas sasvim normalna stvar. Od toga ne možemo pobjeći. Uvijek će biti tu i čekati nas da prihvatimo, da prigrlimo tu činjenicu i da nastavimo da živimo sa tim, onako kako treba da se živi. Što prije shvatimo da je dijabetes dio nas, to će nam biti lakše. Dobra fizička aktivnost, smijeh, osmijeh uvijek, ishrana i, naravno, što prije prihvatiti da moramo da živimo s tim, to će će biti lakše po nas, naše vrijeme i sve ljude oko nas”, zaključuje Nenad.

The post VIDEO: Snažna umjetnička i ljudska poruka mladima sa dijabetesom first appeared on BARinfo.

-Najveću pažnju izazvale su radionice „Dijabetes nije prepreka za trudnoću“ i „Kako spriječiti respiratorne infekcije“ (gdje smo pacijentima dali instrukcije kako da prepoznaju simptome, s obzirom da su odlasci doktorima zbog epidemiološke situacije bili limitirani). Upravo su neprovjerene i nepravovremene informacije zasnovane na strahu, osporavale liječenje- objašnjava dr Kalinić. Ona ukazuje da  korona „isprovocira“ skok šećera i krvnog pritiska, što je uslovilo porast broja novootkrivenih osoba sa dijabetesom.

“Korona je bukvalno ‘probudila’ ono što je ‘čučalo’ u njima. Jedan broj pacijenata nijesmo mogli liječiti tabletama, nego smo morali uključiti insulin. Svi gojazni ljudi u sebi nose potencijal za dijabetes”, navodi dr Kalinić.

O broju preminulih pacijenata sa dijabetesom koji su bili zaražrni koronom, istraživanje će biti obavljeno kada epidemija prođe, a ni o pravilima šta infekcija uradi organizmu ne možemo govoriti, jer je, kako objašnjava, sve individualno.

“Recimo jedan moj pacijent koji je operisao srce, uz sve komplikacije šećerne bolesti, imao je i obostranu upalu pluća izazvanu koronavirusom, a prošao je solidno. Siniša Mikulić je jako loše bio regulisan i jako teško je podnio gripu. Bio je već na granici za neinvanzivnu ventilaciju. Gojaznost uzrokuje veći rizik, pa su gojazniji lošije prošli. Veliki uticaj ima i stres i strah od bolesti i kako kroz nju proći. Osobe sa dijabetesom doprinos svom boljitku mogu da daju u smislu da smanje nivo glikoregulacije, puno se hidriraju, lagana ishrana je takođe važna, kao i korekcija terapije. Loša glikoregulacija ‘hrani’ ono što ne valja. Ipak, nekada ni u bolničkim uslovima ne možemo da spustimo nivo glikemije, jer okolnosti- temperatura, infekcija koja ode u lošijem pravcu, terapija koja se pojačava, podiže nivo glikemije u krvi. Zbog nemogućnosti odlaska u ambulante ljudi su nemoćni, pa su prinuđeni da upotijebe sopstvena saznanja. Moraju znati kako da pristupe problemu. Simptomatično je da se i u ovim otežavajućim okolnostima o zdravlju najviše brinu oni koji su i do sada bili dobro i svoju bolest uspješno držali pod kontrolom. Mi smo hedonisti, ne želimo da mijenjamo loše navike, opiremo se”, upozorava dr Kalinić.

Siniša Mikulić je pacijent dr Kalinić. Krajem septembra se inficirao koronavirusom. Kada je hospitalizovan, šećer mu je bio oko devet, međutim, ubrzo je skočio na čak 25. U bolnici je proveo devet dana, imao je obostranu upalu pluća i tokom cijelog boravka u KC Podgorica, uz ostalu terapiju, bio je i na kiseoničkoj potpori. Kaže da je virus podmukao, nepredvidiv, da se u njegovom slučaju situacija mijenjala iz dana u dan. Život se Siniši lagano vraća u normalne tokove, a od posljedica koje primjećuje, navodi da je “ponekad zaboravan”.

“Nakon što mi je ćerka dobila koronu, testirao sam se i ja. Prvi test je pokazao da sam negativan, međutim, sedmog dana od početka kućne izolacije, dobio sam temperaturu. Terapiju, uz infuziju dva puta dnevno, primao sam kod kuće. Ipak, svakim danom bivalo mi je sve lošije, pa ubrzo nijesam mogao samostalno ni da hodam. Temperatura mi je, od 37 sa 2 prvih dana, počela dostizati i 40 stepeni. Izuzetno loše sam se osjećao, uspaničio sam se. Ćerki sam rekao: ‘sine, ako ne skočiš za dva minuta, ja ću ti umrijet’ za pola sata’”- prisjeća se Siniša.

Supruga i ćerka su ga odvezle u COVID ambulantu na Zlatici, gdje prvobitno, kako kaže, nijesu htjeli da ga prime, jer je terapiju primao kod kuće.

“Poslije insistiranja i malo žustrijih riječi moje ćerke, primili su me, izmjerili mi pritisak, koji je bio 70 sa 40. Žena i ćerka su me potom odvezle u Urgentni centar. Smjestili su me u kontejner, gdje sam primio infuziju. Doktor Radulović, divan čovjek koji je ubrzo još teže od mene prebolovao koronu, je naložio da mi snime pluća. Imao sam obostranu upalu. Primljen sam u bolnicu, testiran sam na koronu.  Test je ovoga puta bio pozitivan. Međutim svih narednih dana, test je pokazivao da sam negativan na koronavirus. Nevjerovatno. Ništa mi nije bilo jasno”, kaže Mikulić. Prvih nekoliko dana bio je veoma loše, nije mogao samostalno napraviti ni nekoliko koraka. Od velike pomoći su mu bile vježbe sa fizioterapeutom dva puta dnevno po pola sata, što ga je “vratilo u život”. Siniši je boravak u bolnici teško pao, a najteže to što nije mogao da vidi porodicu.

“Pacijentu mnogo znači kad mu dođe neko njegov, nasmije mu se, da mu podršku. Prvih dana moji nijesu htjeli da mi daju telefon, jer su procijenili da bi me pozivi dodatno opteretili i umarali”, kaže on.

Tretmanom u bolnici je izuzetno zadovoljan, ljekari i medicinsko osoblje su korektni i profesionalni, a posebnu zahvalnost duguje dr Jeleni Borovinić Bojović, aktuelnoj ministarski zdravlja, koja je u to vrijeme radila u COVID centru. Prisjeća se da mu je nakon devet dana dr Borovinić Bojović kazala da još uvijek nije za otpust, ali da ispred bolnice ima težih slučajeva za koje nema mjesta. Sjutradan su mu ponovo snimljena pluća, stanje je bilo zadovoljavajuće, pa je Siniša otpušten na kućni oporavak. Smršao je 15- tak kilograma, što je, s osmjehom priča, dobro i zbog dijabetesa.

“Nekoliko mjeseci kasnije otišao sam na kontrolu kod pulmologa, dr Zorice Vukčević, koja je na početku, sa snimkom mojih pluća ispred sebe, samo ćutala i gledala me. Prva rečenica koju je izgovorila bila je: ‘Ne mogu da vjerujem da si preživio’. Ovih dana idem na ultrazvuk srca koji mi je zakazao kardiolog Milan Popivoda. Prati me i divna dr Valentina Kalinić, primam insulin, jer mi šećer naveče stigne i do osam. Dok se nijesam razbolio od korone, nijesam imao nikakvih komplikacija u vezi sa dijabetesom, nije bilo alarmantno, nikada mi šećer nije prelazio deset”, ističe Mikulić.

Bojana Đukić je maturantkinja Srednje medicinske škole. Dijabetes ima od devete godine. Ova izuzetno visprena, razborita, sugestivna djevojka je neko ko veoma pazi na sebe i svoje zdravlje. Dijabetes, tvrdi, ne utiče na kvalitet života ako je osoba savjestna, disciplinovana i osvještena. Od koronavirusa se najbolje čuva boravkom u prirodi, na čistom vazduhu.

“Posljednjih godina ozbiljnije shvatam svoje stanje nego kada sam bila mlađa. Vodim računa i trudim se koliko god mogu da se zaštitim od infekcije koronavirusom. Opšte je poznato da su osobe sa dijabetesom, posebno ženskog pola, prilično osjetljive- nama i menstrualni ciklus ili bilo kakva prehlada, znaju da izazovu poremećaj šećera u krvi. O njegovom nivou moramo voditi računa svakodnevno, ne smijemo dozvoliti da počnemo da brinemo onda kada nam bude loše. To nije komplikovano, jer je dijabetes stanje koje nas prati čitavog života i tu nema nekih oscilacija i nepoznanica, ukoliko je osoba disciplinovana”, poručuje Bojana. Kaže da vodi računa o ishrani, fizičkoj aktivnosti, a najsrećnija je što je u prilici da sve slobodno vrijeme provodi kod babe na selu.

“Ovdje sam potpuno slobodna, dišem svjež zrak, mogu da boravim napolju bez straha od zaraze, što nemam mogućnosti kada sam u Podgorici”, kaže Bojana.

Sa velikom ljubavlju priča o šestogodišnjem volonterizmu u Dječijem savezu, a angažovana je i kao animatorka na rođendanima, pa ne iznenađuje što planira da upiše Filološki fakultet u Nikšiću, jer obožava pedagogiju.

Na Edukativnom kampu u organizaciji “Plavog kruga” iz Bara aktivno učestvuje.

“Sve teme koje su obuhvaćene su izuzetno zanimljive i korisne. Iako fali kontakt, ljudi su tokom protekle godine navikli da se brojne aktivnosti odvijaju posredstvom društvenih mreža, onlajn predavanja. Posebno je važno da sve obrađene teme zainteresovani imaju mogućnost da isprate na youtube kanalu ili Instagram stranici”, objašnjava Bojana.

Raduje je i dodatno stimuliše činjenica da su kamp ispratili i brojni ljudi koji nemaju dijabetes, a željeli su da se informišu. Koliko je edukacija važna uvjerila se, nažalost, na ličnom primjeru.

“Već 12 godina idem na folklor. Tokom turneje u Bugarskoj bila sam u hipoglikemijskoj komi. Oni koji su se u tom trenutku zatekli pored mene, upravo zbog neinformisanosti, nijesu znali kako da mi pomognu. Trebalo je samo da mi daju jedan običan sok. Greška je, a ujedno i žalosno što ljudi nemaju interesovanje za tako široke teme kao što je dijabetes”, poručuje Bojana, koja naglašava da to stanje za nju nije prepreka za bilo kakav angažman, niti stoji na putu bilo kojoj želji. Pozitivan stav, snaga i odlučnost kojima zrači, presudni su faktori zbog kojih je, još od kada je kao devetogodišnjakinja dobila dijabetes, i okolina doživljava kao zdravu, sposobnu, odlučnu.  

“Dijabetes je dio mene, moj saputnik. Kada sam ga u osnovnoj školi dobila, moje društvo, iako tada mali, sve su sa mnom preživljavali. Vjerovali su u mene i porodica i prijatelji, što mi je ulilo samopouzdanje i uticalo da postanem odgovorna i zrela. Znam da sam drugačija od ostalih ljudi na poseban način, pa u skladu sa tom spoznajom i živim. Dijabetes zahtijeva njegu i svakodnevnu pažnju. Moram da vodim računa o sebi, ali i o ljudima do kojih mi je stalo- ne volim da brinu o meni u smislu da im postanem obaveza o kojoj moraju oni da razmišljaju, jer ja nijesam sposobna da se staram o sebi. Nekada je osobama koje me ne poznaju dobro, čudno kada zbijam šale na račun svog stanja, jer nijesu navikli da se otvoreno govori o tome”, sa osmjehom, bez trunke gorčine, priča Bojana. Sa ljubavlju i poštovanjem govori o značaju koje za osobe sa dijabetesom ima Edukativni kamp, kako u praktičnom, tako i u psihološkom smislu. Ističe da poznaje dosta osoba koje imaju dobru regulaciju šećera u krvi, ali o svom stanju ne govore otvoreno. Nepoznanica joj je da li je u pitanju stid ili nedostatak podrške da javno istupe i govore o tome.

Koliko je Bojana sugestivna potvrđuju brojne pohvale i podrška koju dobija kako iz Crne Gore, tako i iz inostranstva. Njeno zalaganje i značaj uticaja na mlade, potvrđuje i što je nedavno kontaktirala Italijanka koja u toj zemlji ima stranicu namijenjenu osobama sa dijabetesom, sa posebnim fokusom na trudnice, a čini je grupa mladih žena koje podržavaju jedna drugu.

Posljednja radionica pod okriljem Edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom organizovana je pred Novu godinu, a karakterisao ju je optimizam, jer kako navodi dr Kalinić “treba uživati u danu, podići sopstvenu energiju, živjeti za trenutak, jer ne znamo šta će se dešavati”.

“Previše su i mediji zatrpali čovjeka informacijama o broju oboljelih, umrlih, niko ne javlja koliko je rođenih, ne izvještava se o nekim lijepim događajima, pozitivnim primjerima, jer život nije stao. Zapazila sam da se život ipak rađa, nastavlja. U prilog tome govori da su trudnice najmalobrojnija kategorija oboljelih od COVID- 19. Radionica ‘Dijabetes nije prepreka za trudnoću’ pobrala je brojne pohvale, pisali su nam i iz inostranstva. Svijetao primjer je moja Teuta Zejneli, koja je prvo dijete rodila sa 48 godina u doba korone. Loše vijesti i pesimizam previše oduzimaju snagu nekome ko je već potrošen. Još uvijek o ovom virusu ništa sa sigurnošću ne znamo. Terapijski pristup ne znamo, ne znamo mjere zaštite, niti kako se prenosi. Spletom okolnosti, od straha, svijet se okrenuo protiv čovjeka… Tokom vebinara pokušala sam da zamislim kako je u njihovoj koži i da pitam učesnike sve što bi, da imam dijabetes, mene interesovalo. Nije život samo ono što u knjigama piše. Kada izađeš iz ordinacije, suočiš se sa bolom ili mukom, a pri tome imaš i dijabetes… To je muka. Ili, imaš koronu, a pritom nemaš ni hleba da jedeš. Svako ima neki problem”, kaže dr Kalinić.

U prilog njenom stavu da je veoma važno njegovati pozitivne misli i širiti optimizam, svjedoči i procjena četiri psihologa, učesnika vebinara, koji su se složili da je upravo podizanje morala kod pacijenata od izuzetnog značaja.

Od narednih aktivnosti dr Kalinić izdvaja izradu priručnika “Dijabetes nije prepreka za trudnoću”. Uslijediće i “Razgovor sa psihologom” sa smjernicama kako se ponašati kada dobiješ dijagnozu. Da je ovakav način edukacije korisan i učinkovit , potvrđuje što je “Priručnik za pacijente sa dijabetesom” objavljen 2013. godine dobio isključivo pozitivne ocjene.

The post Osobe sa dijabetesom ranjiva kategorija u doba korone first appeared on BARinfo.

Osnivač NVO “Društvo za borbu protiv šećerne bolesti-Plavi krug Bar” dr Valentina Kalinić, na čiju inicijativu je počela realizacija Kampa koji je poprimio međunarodni karakter, kaže da ovogodišnji nosi naziv “Poveži se, mijenjamo dijabetes”. 

“Ipak, zbog opšte situacije 9. Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom ove godine biće realizovan online. Zainteresovani nas mogu pratiti putem Youtube kanala, kao i preko društvenih mreža. Link će biti na našem sajtu www.dijabetes.me. Trudićemo se da povežemo i motivišemo što veći broj osoba da nas prate, aktivno učestvuju u predlogu tema, postavljaju pitanja na koja će, kao i na prethodnim kampovima, odgovore dati ljekari- prije svega internisti endokrinolozi, dijetolozi, nefrolozi, neurolozi, ginekolozi, a svakako sa nama su i psiholozi i profesori fizičke kulture. Ideja je da ljude pokrenemo”, objašnjava dr Kalinić. 

Ona ističe da je, s obzirom da smo u situaciji sa kojom se do sada nijesmo susretali- usporili su se životi, čak i rad ljekara, pri čemu bolesti, nažalost nijesu, pa pored korone imamo bolesti i stanja koji napreduju, došla na ideju da bi bilo šteta da mladi ljudi naučeni da se u Baru svakog septembra održava kamp, da se priča o dijabetesu i svim hroničnim nezaraznim stanjima, budu uskraćeni za informacije i motivaciju da nešto rade za sebe.

“Pod tim podrazumijevam samokontrolu glikemije, kao i odlazak kod ljekara kod kojih je, zbog novonastale situacije, broj posjeta i kontrola smanjen. Dvije trećine neregulisanih osoba i danas su neregulisani. Nažalost, u mojim ambulantama i u posljednjem periodu većinom dolaze dobro regulisani”, kaže dr Kalinić.

Kada je u pitanju tematski dio, ono što će ovogodišnji Kamp razlikovati od prethodnih, jesu dodatne teme, informacije vezane upravo za uticaj pandemije COVID 19 na dijabetes. Cilj je, kako ističe dr Kalinić, da se i osobe sa TIP , kao i osobe sa TIP 2, skoncentrišu na stanje dijabetesa, jer pojavom koronavirusa dijelom je zanemareno ovo stanje koje iziskuje kontinuiranu posvećenost.

Na prvoj radionici će učestvovati internista- endokrinolog i psiholog koji je, kako navodi dr Kalinić, svima potreban u ovom periodu za savjete i podršku- kako lakše da se snađemo i  kvalitetnije funkcionišemo dok traje pandemija.

“Svakako, ono što ne smijemo zanemariti jeste liječenje komplikacija, odnosno bolesti nastalih usljed dijabetesa. Upitno je koliko osoba sa dijabetesom je za posljednjih šest mjeseci stiglo do svog endokrinologa, a znamo da su redovne tromjesečne kontrole ono što bi trebao biti imperativ Jedna od ugroženih populacija su pacijenti sa dijabetesom i gojazne osobe. Dvije tećine pacijenata sa dijabetesom 2 su gojazni pacijenti, koja je kamen spoticanja u liječenju i značajno doprinosi povećanju smrtnosti. Pokušaću da u toj emisiji, koju ćemo najčešće raditi gost i ja kao moderator u ulozi spone između pacijenata i ljekara, odgovorimo na najčešća pitanja. Vratićemo se na teme koje smo obrađivali i na prethodnim kampovima, govorićemo o fizičkoj aktivnosti, savjetima vezano za ishranu, kontrole, sopstveni nadzor, kako spriječiti komplikacije”, kazala je dr Kalinić, dodajući da će svakog četvrtka biti održane edukativne radionice u terminu od 18 do 19 časova.

“Što više budemo udruženi u svim sferama društva i porodice, doprinijećemo da se situacija u kojoj se nalazi pacijent sa dijabetesom, počev od najmlađeg, pa do najstarijeg uzrasta, poboljša, da se pokrene i razmisli vezano za njegovo stanje. Stanje koje nije bolest je itekako teško pratiti, a sloganom pod kojim se realizuje ovogodišnji kamp, želimo da ih podstaknemo da razmišljaju o sebi, jer isključivo na taj način možemo riješiti situaciju u kojoj se ta osoba nađe”, objašnjava Kalinić.

Govoreći o tipovima dijabetesa, dr Kalinić podsjeća da postoje Tip1 i Tip 2 dijabetesa, ali i drugi tipovi gestacijskog dijabetesa ili sekundarni dijabetes- koji se slično liječe izmjenom stila života. Dijabetes se na početku najčešće ne prepoznaje i dok je takav, pogoduje razvoju virusnih infekcija, promjenama na sitnim krvnim sudovima, nervnim završecima… U tim okolnostima se razvije pogoršanje vida, rada bubrega, hipetrenzija (koja je takođe usko vezana za nezdravi stil života). Ipak, ponekada i među zdravstvenim radnicima, iskrena je dr Kalinić, ima onih koji nijesu bolji od pacijenata- misle to će se dogoditi nekom drugom…

-Kvalitetna ishrana, fizička aktivnost i, pod obavezno, smanjenje stresa su ključni preduslovi za odbranu od dijabetesa, prilagođavanje situaciji i traženje pozitivnog, jer ako ste kontinuirano pod stresom, vaš imunološki sastav postaje loš. Najteže je da se voli sebe, sebe se voli na više načina, ali strahom se ne voli sebe- doktorkin je savjet.

Tip 1 šećerne bolesti ne može dugo da ostane neprepoznat, međutim, nekada roditelji ne žele da prihvate simptome- ako dijete ustaje noću, često mijenja raspoloženje, gubi u kilaži, ima potrebu za većim količinama vode, morate ga odvesti ljekaru, koji će rutinskom kontrolom krvi uspostaviti dijagnozu. Dijabetes je najteže otkriti u najmlađim godinama. Procentualno najveći broj novootkrivenih pacijenata sa Tipom 1 dijabetesa su tinejdžeri.

Iako je, da bi se postigao kvalitet liječenja, neophodan Nacionalni registar osoba sa dijabetesom, u Crnoj Gori on ne postoji, ali se pretpostavlja da se taj broj kreće od osam do deset procenata od ukupnog broja stanovništva.

“Kada je Inernacionalna dijabetološka federacija radila određene proračune, ustanovljeno je Crna Gora (kao i zemlje okruženja) spada u države sa velikim brojem osoba sa dijabetesom. Jedno vrijeme smo bili drugi po tom pitanju, odmah poslije Turske. Crna Gora ima oko 50.000 osoba sa dijabetesom, što je ekvivalentno broju stanovnika u barskoj opštini”, upozorava doktorka.

Ona ističe da veliku podršku ima i zahvalnost duguje medijima, ali i lokalnoj zajednici- opštini, Domu zdravlja Bar, Opštoj bolnici Bar, ljekarima i medicinskim sestrama, privrednim subjekatima, kao i pojedincima, koji su prepoznali značaj i ulogu koje Kamp ima.

“Na posljednja tri kampa u Bar su dolazili i predstavnici Ministarstva zdravlja i Fonda zdravstva, zahvaljujući čijem angažmanu su pacijenti ostvarili brojna prava. Približili smo pacijente sa dijabetesom strukturama koje odlučuju o njihovim pravima, tako da smo puno toga ‘pomjerili’ ka dobrome. Prevencija komplikacija je prvi korak za zdravstvenoj zaštiti. Uvijek je bolje i jednostavnije uložiti u ono što prevenira, nego se kasnije baviti zdravstveno zapuštenim pacijentima”, kategorična je Kalinić.

Prošle godine su nakon sugestija upućenih upravo iz Bara na adrese Fonda zdravstva i zahvaljujući razumijevanju Ljekarske komore, endokrinologa, komisija… obezbijeđena nova pomagala i dobra terapija oboljelima od dijabetesa.

U kampovima u Baru je tokom prethodnih godina edukaciju prošlo oko 250 osoba, uglavnom mlađe populacije sa dijabetesom TIP 1. Na svakom kampu je radilo 30-tak ljekara iz Crne Gore i zemalja regiona, kao i psiholozi i profesori fizičke kulture.

The post VIDEO: Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom ove godine u online izdanju first appeared on BARinfo.

Osnivač NVO “Društvo za borbu protiv šećerne bolesti-Plavi krug Bar” dr Valentina Kalinić, na čiju inicijativu je počela realizacija Kampa koji je poprimio međunarodni karakter, kaže da ovogodišnji nosi naziv “Poveži se, mijenjamo dijabetes”. 

“Ipak, zbog opšte situacije 9. Edukativni Kamp za osobe sa dijabetesom ove godine biće realizovan online. Zainteresovani nas mogu pratiti putem Youtube kanala. Link će biti  na našem sajtu www.dijabetes.me, a takođe i preko društvenih mreža. Trudićemo se da povežemo i motivišemo što veći broj osoba da nas prate, aktivno učestvuju u predlogu tema, postavljaju pitanja na koja će, kao i na prethodnim kampovima, odgovore dati ljekari – prije svega internisti, endokrinolozi, dijetolozi, nefrolozi, neurolozi, ginekolozi, a svakako sa nama su i psiholozi i profesori fizičke kulture. Ideja je da ljude pokrenemo” objašnjava dr Kalinić. 

Kada je u pitanju tematski dio, ono što će ovogodišnji Kamp razlikovati od prethodnih, jesu dodatne  teme, informacije vezane za uticaj pandemije COVID 19  na dijabetes. Cilj je, kako ističe dr Kalinić, da se i osobe sa TIP 1, kao i osobe sa TIP 2, skoncentrišu na stanje  dijabetesa, jer pojavom koronavirusa možda se dijelom i zanemarilo ovo stanje koje iziskuje kontinuiranu posvećenost.

Prva radionica će biti održana 10. septembra, u teminu od 18 do 19 sati. Na njoj će učestvovati internista – endokrinolog i psiholog koji je, kako navodi dr Kalinić, svima potreban u ovom periodu za savjete i podršku – kako lakše da se snađemo i  kvalitetnije funkcionišemo dok traje pandemija .

“Svakako, ono što ne smijemo zanemariti jeste liječenje komplikacija, odnosno bolesti nastalih usljed dijabetesa. Upitno je koliko osoba sa dijabetesom je za posljednjih šest mjeseci stiglo do svog endokrinologa, a znamo da su redovne tromjesečne kontrole ono što bi trebao biti imperative”, kazala je dr Kalinić, dodajući da će svakog četvrtka biti održane edukativne radionice u terminu od 18 do 19 časova.

U kampovima je tokom prethodnih godina edukaciju prošlo oko 250 osoba, uglavnom mlađe populacije sa dijabetesom TIP 1. Na svakom kampu je radilo 30-ak ljekara iz Crne Gore i zemalja regiona, kao i psiholozi i profesori fizičke kulture.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije oko osam posto populacije ima dijabetes. Crna Gora je u tim okvirima, što bi značilo da ima oko 50.000 osoba sa dijabetesom, što je ekvivalentno broju stanovnika u barskoj opštini.

The post Deveti, edukativni kamp za osobe sa dijabetesom biće online first appeared on BARinfo.