Direktor Opšte bolnice Bar, dr Miroslav Knežević zadovoljan je sastankom sa barskim privrednicima. Zajedno sa kolegama, zahvalio je na donaciji koja će umnogome olakšati rad ljekara i oporavak pacijenata.

„Oni su se odazvali na naš poziv da unaprijedimo zdravstvenu uslugu gastroenterologije. Nakon dolaska dr Miloševića, zajedno smo se na jednom sastanku dogovorili da oni pomognu taj naš projekat, da se nabavi duodenoskop za procedure kao što je RCP, za bolesti žučne kese i žučnih vodova, pankreasa… Današnjim ozvaničenjem i uručenjem ove donacije, koja je dosta vrijedna, a kvalitetna, stekli su se i kadrovski i uslovi koji se tiču opreme da počnemo da primjenjujemo ovu proceduru u našoj bolnici. Zahvalni smo ovim društveno odgovornim firmama – ‘Cerovu’, ‘Kalamperu’ i ‘2. decembru’ što su nas podržali. Oni su i danas iskazali želju da pomažu i neke buduće projekte, na čemu smo im jako zahvalni. Prepoznajemo i to da oni osjećaju i imaju povjerenje prema nama da mi želimo da barska Bolnica dobije jedno značajno mjesto u zdravstvenom sistemu Crne Gore. Hvala i vama, novinarima koji su podržali ovu akciju i koji će je predstaviti sugrađanima. Neka rezultat bude mjerilo i neka bude na kraju zadovoljan pacijent nešto što će biti krajnji rezultat današnjeg sastanka.“

Emin Duraković izvršni direktor „Cerova“ ne krije zadovoljstvo što je danas u barskoj bolnici povodom ozvaničenja donacije tri barske kompanije i „što su uradili nešto za opšte dobro.“

„Kompanija ‘Cerovo’ odazvala se na poziv direktora Bolnice dr Miroslava Kneževića. Kad smo vidjeli da je ovdje i dr Milošević, bili smo obradovani jer smo saznali da barska bolnica planira da aktivira Gastroenterološko odjeljenje, koje praktično nije funkcionisalo dugi niz godina u barskoj bolnici. Izrazili su želju da se nabavi duodenoskop, neophodan za funkcionisanje tog odjeljenja i sa zadovoljstvom smo prihvatili da nabavimo taj aparat. Pozvali smo partnerske kompanije ‘Kalamper’ i ‘2. decembar’ i oni su se odmah odazvali pozivu. Odlučili smo da  naše tri kompanije zajedno doniraju ovaj aparat barskoj bolnici.“

Duraković je istakao da su rado pomogli Bolnici, ali smatra da prije svega država treba da ulaže u zdravstvo, a da je obaveza privrede da dio sredstava koja zarađuje vrati zajednici.

Elvir Kalamperović iz kompanije „Kalamper“ složio se sa Durakovićem i zahvalio osoblju Bolnice:

„Zato što radite dobre stvari i što se konstantno trudite da budete maksimalno na zadatku i usluzi svim građanima, što se i očekuje od vas. Svi smo svjesni da to uopšte nije lako, ali ovo je negdje naša motivacija za sve vas u sistemu da znate da imate podršku privrede, kako bi zaposleni mogli da pruže građanima što bolju uslugu.“

Božo Sarić iz „2. decembra“ ističe da su sve tri firme prepoznale važnost nabavke ovog aparata.

„Ja ću samo reći da se kao kompanije trudimo da naš grad bude na što većem nivou, u turizmu, zdravstvu i svemu. Ovim smatramo da ćemo podići nivo zdravstvene usluge. Uvijek smo tu, spremni da tu ljestvicu podižemo, koliko god možemo, da budemo bolji i kvalitetniji, poželjniji da se dođe u naš grad.“

Gastroenterolog, dr Velimir Milošević podsjetio je da je inicijativa za nabavku ovog vrijednog medicinskog aparata potekla od direktora.

„Zaslužuje zahvalnost što je prepoznao potrebu da u jednoj bolnici, kakva je barska, pokušamo da napravimo jedan iskorak. Čvrsto vjerujem da ćemo uspjeti u tome da nadogradimo zdravstvenu uslugu u barskoj bolnici, makar u oblasti gastroenterologije. Ovaj duodenoskop će, duboko vjerujem, biti prekretnica koja će pozicionirati barsku bolnicu jednu stepenicu više u odnosu na ono što je do sada bila. Intervencije koje se rade novim aparatom ipak spadaju u domen tercijarne zdravstvene usluge.“

Pomoćnik direktora Opšte bolnice, dr Marko Stojiljkov, zahvalio je u ime novog menadžmenta na ovoj važnoj donaciji.

„I krucijalnoj donaciji, kada je u pitanju oblast gastroenterologije. Zaista je izlišno govoriti koliko je ta oblast medicine važna za građane Bara i šire, s obzirom na dijapazon usluga koje se tu pružaju i problematiku sa kojom se gastroenterologija susreće. Ključna riječ na kojoj mi radimo ovdje je povjerenje – građana i donatora. Vi ste nama ukazali povjerenje, sigurni smo da nije lako odlučiti se za doniranje novca, ukoliko to nije neka sigurna priča i povjerenje u nas. Ovo nam je, kao što je rekao dr Knežević, veliki vjetar u leđa.“

Sada ostaje najteži dio – da se radom i kvalitetom pokaže opravdanost današnje investicije. Svi se nadaju da će nabavka novog aparata omogućiti barskoj bolnici da se uspne na ljestvici crnogorskih zdravstvenih ustanova.

The post VIDEO: Opšta bolnica, zahvaljujući donaciji privrednika, dobila duodenoskop first appeared on BARinfo.

Učestvovati u ovom serijalu velika je privilegija. Biti dio društva i pojedinaca koji su u prošlom i ovom vijeku svojim radom i bogatom ostavštinom na raznim poljima ostavili dubok trag u našem najljepšem gradu i šire je, s druge strane, i odgovornost. Pogotovo kad poziv dođe od Milana Vujovića. Iako u zadnje vrijeme odviknut od pisanja ovako opuštenih redova, a još manje imajući vremena za ovako lijepe stvari, treće podsjećanje upornog Milana trgnulo me kao da sam pred vratima sudnice gdje kao svjedok čekam da uđem, ne znajući šta ću uopšte reći.

„Napiši onaj tekst u ovih 15 dana ako si započeo, a ako nijesi ne moraš“, profesorski me podsjeti autor ovog divnog serijala, što me vrati u dane osnovne škole, kada sam sigurno mnogo revnosnije završavao domaće zadatke.

Činjenica da sam već sa 26 godina živio u četiri države, ne mijenjajući mjesto prebivališta, i da smo još kao djeca morali postajati ljudi kako bismo se izborili sa izazovima sumornih vremena, dovoljno govori da je teško usredsrediti se samo na jedan događaj. Maglovita sjećanja iz ranog djetinjstva, prvo putovanje s ocem za Split davne 1986. godine, štafeta mladosti, polaganje pionirske zakletve, bezbrižni dani prva četiri razreda osnovne škole, tradicionalno vaspitanje i vrijednosti koje su utkane u habitus naše generacije brzo su zamijenjeni nekim drugim pravilima koja će obilježiti moje djetinjstvo i tinejdžerske dane. Došle su rane devedesete, kada smo svi kao djeca osjetili da više ništa nije kao što je bilo. Naša himna „Hej Sloveni“, od koje mi i danas prolaze žmarci, odjednom više nije bila na cijeni, lagani zvuci pjesama „Rock me“ i „Džuli“ koji su mi ostali u sjećanju kao tadašnji TV-muzički mainstream, zamijenjeni su nekim drugim neukusnim pjesmama, a na crno-bijelom ekranu televizora EI Niš uveče su se uglavnom pojavljivali neki turobni likovi koji nam nijesu ulivali sigurnost da nas čeka spokojno djetinjstvo. Čak je i naša večernja emisija „Laku noć djeco“ često prekidana vanrednim vijestima i izvještajima sa ratišta.

Moj prijatelj od ranog djetinjstva Fejzo (Brkanović) prestao me zvati na fudbal, jer je u strahu kada će doći po njega bio zaokupljen praćenjem dešavanja u radio prenosima. Šta se ovo dešava, pitao sam se? A onda – prvu ozbiljnu tugu i blago dječačko otrežnjenje mi donosi događaj kada su 1991. godine moja braća Asko (Brkanović) i Muo (Mačkić) morali da bježe za Ameriku kako bi sačuvali glavu, jer nijesu htjeli da učestvuju u bratoubilačkom ratu. Tetkini jecaji, ta bol koja pulsira u grudima, pomisao da se možda više nećemo vidjeti, ti snažni i dugi zagrljaji opraštanja, riječi koje od ridanja ne možeš izgovoriti i sada mi odzvanjaju u ušima. Kasnije će njihovim stopama otići i druga moja braća Durakovići – Safet i Dino za Ameriku, a Zaim za Australiju. Više nas je trenutno u inostranstvu, pa često sa blagom dozom ironije konstatujem da smo prava internacionalna familija. Njima je to donijelo spokojniji i bolji život, zbog čega sam srećan, a meni zalog da to nikada (odgovornima) ne zaboravim i izvučem pouke iz kojih će proisteći brojni moji pogledi na život koji će uglavnom biti u manjini.

Odrastao sam u Mrkojevićima, u Pečuricama, i usljed svih okolnosti, vremena za druženje u gradu i nije previše bilo. A nije to bila ni navika mladih Mrkojevića, imali smo neki naš drugačiji ritam – škola, pomoć roditeljima oko poljoprivrednih poslova, fudbal na livadi i po zabjelima i čitanje. Poneki odlazak u prodavnicu „13. jul“, sladoled na terasi ispred Robne kuće i vožnja pokretnim stepenicama bili su posebni trenuci u kojima su uživala djeca iz prigradskih i seoskih naselja. Tako i ja i moja starija sestra Jasmina, koja će mi od malena biti veliki životni oslonac. Bilo je tu i višesatnih čekanja na pumpi kod hotela „Topolica“, jurnjava za dilerima, kraljevima devedesetih, oko pijace, ne bi li se i sekund iskoristio da se pare zamijene po što boljim uslovima. Sa ocem, tada radnikom Luke Bar, vozeći se u Jugu 55, imao sam priliku da posmatram izdisaje čuvenog programa „Jugoamerika“. Takmičenja iz matematike pod vođstvom drage profesorice Milice Džaković i školska sportska takmičenja u fudbalu, rukometu, a posebno u odbojci, pod dirigentskom palicom sjajne nastavnice Milijane Šabović, bile su prilike kada bih se željno dočepao grada. Odbojka će malo kasnije značajno obilježiti moje juniorske dane, a prvo mjesto na republičkom takmičenju za osnovne škole i pobjeda u finalu nad bradatim, „švercovanim“ igračima „Ibra“ ostaje kao graciozna uspomena iz tog vremena. Još poneki koncert za djecu i to je bilo to, što se tiče odlaska na Topolicu.

Mrkojevići su, inače, a posebno početkom devedesetih, bili veoma specifično područje. Kao miran, pomalo inferioran narod, ljudi „od svoje rabote“ koji ne žele da talasaju, uglavnom poštujući većinska raspoloženja, veoma prilagodljivi, našli su se u specifičnom društveno-političkom trenutku – bili su manjina u odnosu na tadašnje većinsko raspoloženje u državi.

Kao osoba u kojoj uvijek tinja buntovnički duh i koja često izbjegava „zlatnu sredinu“, sin antiratnog aktiviste i člana Saveza reformskih snaga Ante Markovića, veoma rano sam iskazivao razne vidove dječačke borbe za pravdu i nepristajanje na nametnute stavove. Sjećam se događaja, mislim u petom razredu (1991. ili 1992. godine) kada je uveče u školi organizovana tribina tada zajedničkog DPS-a. Iako o politici nijesam znao gotovo ništa, usljed, nažalost preokupiranosti društva, pa i porodice političkim i ratnim dešavanjima, u svojoj glavi sam imao percepciju da su to neki „loši momci“ i da im treba napraviti neki marifet i „štetu“. Naravno sve je urađeno bez znanja roditelja. Brzo sam okupio ekipu: Cukija, Kefa, Seja, Naza i Muja i dogovorio „diverzantski plan“. Prvo smo od roditelja aktivista krišom uzeli neki propagandni materijal i sakrili ga blizu škole. Cuki je bio rođak čistačice, i dok ju je on zamajavao u holu, ja sam poslije čišćenja i sređivanja učionice likovnog, ušao u nju i ostavio blago odškrinut prozor. Izašli smo i sakrili se, čekajući da posljednja osoba ode i zaključa školu. Malo kasnije, puni adrenalina, već smo svi bili raspoređeni po učionicama gornjeg sprata okrenutog ka glavnoj magistrali. Vrlo brzo, svi ogromni prozorski portali, ali i unutrašnji prostor gdje se održavala tribina, bili su oblijepljeni posterima Slavka Perovića, Anta Markovića i Ljubiše Stankovića. Koristili smo čak OHO ljepilo kako bi „antidiverzanti“ imali kasnije pune ruke posla. Poslije uspješno završene akcije, samo smo uz smijeh predosjećali šta će se desiti, zamišljajući izraze lica učesnika i organizatora tribine. Tako je i bilo – tribina je kasnila, održana u ambijentu postera političkih protivnika, a organizatori pretpjeli velike kritike. Naravno, sjutradan sam bio pozvan u kancelariju direktora, nijesam htio da otkrivam „diverzante“, ali je većina svojevoljno došla sa mnom. Pored oštrih kritika i onog završnog u knjižici: „Odličan uspjeh, neprimjerno vladanje“ dobili smo i po neku šibu koja mi je prijala kao najslađa nagrada. Roditelji su pozvani na razgovor, pa su nas brzo stigle i kazne i ukori, iako smo u njihovoj nasmijanoj namrgođenosti vidjeli neki vid ponosa na ono što smo uradili.

Još jedan mali događaj, koji će kasnije imati veliki uticaj na kreiranje mojih stavova, desio se te 1992. godine. Bio je to telefonski razgovor mojeg oca Ahmeda i Milenka, njegovog najboljeg druga iz Foče. Naime, Milenka su zvali i prisilno regrutovali u rezervni sastav vojske i on je tražio izlaz. Dezerterstvo je tada bilo najveća nacionalna sramota, ali je za njega dizanje oružja na svoje komšije bila još veća tragedija. Još mi danas odzvanja očev povišeni ton: „Milenko, sklanjaj se iz tog ludila, makar za početak porodicu pošalji kod mene… svi ćemo se jednog dana morati pogledati u oči“. Na kraju razgovora, prvi put u životu sam vidio očeve suze. To me je nenormalno uznemirilo, a tek moju preemotivnu majku Raziju koja je po defaultu pratila očevo zabrinuto stanje. Moj tata plače?! Do tada sam mislio da to ne postoji i da tate nikada ne plaču, da je to zabranjeno i nemoguće i da se to dešava samo kad dođe smak svijeta. Kasnije sam i shvatio da devedesete jesu bile „smak jednog svijeta“ na Balkanu; svijeta ljubavi, bezbrižnosti, tolerancije, pravih vrijednosti, vaspitanja i poštovanja. Ovaj telefonski razgovor će u meni godinama tkati premise univerzalnih i kosmopolitskih shvatanja – da ne smije postojati ono „bliža je potkošulja od košulje“, da smo od iskona prvo ljudi, a da su nam razlike uglavnom nametnute rođenjem ili vaspitanjem, što znači da ih možemo mijenjati i bezbolno prihvatati to „drugačije“ od nas; da te iste, stečene razlike koje su u genetici i nauci uopšte statistička greška, moraju biti osnov ljudskog zbližavanja, a ne rovovsko tlo za gajenje primitivnosti nacionalizama, te kolektivne paranoje balkanskog lonca, kao ni za razvoj religijskog fundamentalizma, te slijepe krivudave stranputice koja često sputava ljubav različitosti, a tek zakrvljenih partijskih podjela kao odraz provincijalnog duha neemancipovanih društava.

Doći iz Mrkojevića na Topolicu sredinom devedesetih i prilagoditi se nekom novom društvu, novim pravilima, malo drugačijoj kulturi, često se osjećajući kao jedinka, nije bilo lako. Za sebe, uz početne faulove, to ne bih mogao reći. Međutim, većina moje i bliskih generacija je tada, nažalost, odustajala od srednje škole, odlazila „preko bare“, tražila sebe u nekim zanatima, ostajala uz roditelje da se bavi poljoprivredom ili jednostavno iz nekog (i)racionalnog straha bježala od izazova daljeg obrazovanja, ne gledajući malo dalje u budućnost, već je bremenitost tih teških vremena proizvela (kod roditelja) borbu za preživljavanje kao jedini cilj.

U barsku Gimnaziju dolazim kao odličan đak, ali to je samo bila neka osnova koja nije previše značila. Bio sam srećom posvećen učenju, prilično disciplinovan, puno sam čitao, izgradio radne navike, pa mi je to dosta pomoglo u početku. Naglašavam “u početku”, jer su se stvari u trećem razredu dosta promijenile, kada su bubice posljednje faze puberteta bukvalno pokosile sve skrupule mog đačkog karaktera. Srećom, na određeni period! Ponekad sam i osjećao da me posmatraju drugačije i da moram više i bolje da bih izvukao prosjek ostalih. A naša Gimnazija važila je tada kao „strah i trepet“ u obrazovnom sistemu Crne Gore. I bila je takva, u pozitivnom kontekstu. Autoritet i široko znanje Moma Vukovića, dosljednost Olge Marojević, pravednost Sloba Vukovića, otvorenost i interaktivnost Ranka Frenkija Barjaktarevića, iskrena emocija Radmile Suđić, urbanost i duhovitost Ranka Opančine, umjetnički duh i širina Miluna Mika Lutovca, spoznaja da se greške moraju platiti i filozofski pristup Roberta Tijanića, želja da mnogo naučimo i zahtjevnost Zorice Šišović stvarali su od nas ljude, ne samo od znanja iz te oblasti, već jakog opšteg obrazovanja i najvažnije: vaspitanja i kulture, što će nam u generalno dekadentnom miljeu pomoći da sačuvamo makar jezgro pravih vrijednosti. To je možda i najveći uspjeh gimnazijskih dana.

Ubrzo su ovi fundamenti počeli da okupljaju ekipu koja će intenzivno ostati zajedno do današnjih dana, punih 28 godina, rađajući pravo prijateljstvo koje „biva ko zna zbog čega, kao ljubav“. Kroz sportska druženja već sam bio izgradio drugarstvo sa Stevom Markolovićem iz Bartule, sa Perom Maljevićem (porijeklom iz Šestana) me vezivalo veoma slično odrastanje, nerazdvojni od vrtića Ibro Đurović i Mirza Mehović dolaze iz divnih, obrazovanih porodica i, kao i Andrija Lukšić, sin barske legende Vlada Lukšića, bili su gradska djeca. Nemoguće je od hiljade duhovitih, vragolanskih, ponekad rizičnih, ali i događaja koji bi mogli biti za primjer, izabrati neki i pisati. To bi zahtijevalo dosta prostora, pa ostavljam to za neki drugi serijal. Ekipa je uz parolu „svi za jednog, a jedan za sve“ pregrmjela sva ova vremena i ostala na okupu gradeći jednu nezamjenjivu vrijednost mog života, ostavljajući zalog našoj djeci koja će, nadam se, znati to da cijene. Da su već pomenute, samo formalne različitosti, naše bogatstvo, a solidarnost, bratska ljubav i druge prave vrijednosti ono što nas neraskidivo spaja u životu, pokazatelj su bila, a i do danas su, naša generacijska prijateljstva sa Zoranom Rakićem, Nedeljkom Gujom i Igorom Galićem koje su vihori besmislenog rata devedesetih doveli u Crnu Goru.

Dok su nas dominantni javni narativ i medijska propaganda svakodnevno tjerali jedne od drugih, mi smo bili sve jači i složniji u buntu prema tmurnim izazovima svakodnevice. Naše izrugivanje tim nametnutim razlikama često smo sarkastično znali začiniti međusobno pogrdnim nacionalnim nadimcima. Dok su se neki tukli i svađali oko toga, smijeh i ironija su bili naš izduvni ventil, duhovni otpor i bijeg od stvarnosti. Tako su ta teška vremena izrodila za mene velike ljude i prijateljstva kojima se i danas ponosim. Teško je pobrojati sve te divne momke i djevojke iz generacije i odjeljenja IV-5 i IV-6 koji su disali kao jedno. Nadam se da se neće naljutiti. Moram pomenuti još dvije dive naše generacije: Danicu Markolović (ex Vlahović) i Mariellu Pantić (ex Čobić) koje su kao Lunja („Orlovi rano lete“) uvijek širile toplinu i radost u našem društvu, štitile, pomagale, ravnopravno se borile, ali i bile ispred nas u mnogo čemu. Lokali tih vremena koji su pisali romane naše mladosti bili su kafeterija „Ana“, pub „Mongro“, diskoteke „Ekvador“ i „Hollywood“ i naravno „Augusta“ i „Varadero“ koji su ponosito odoljeli zubu vremena i nastavili da nas vesele i u ovim ozbiljnim 40-im godinama života. Ne smijem zaboraviti ni (teško je odrediti tip lokala) „San Remo“, gdje smo Stevo, Zoran i ja često igrali bilijar, sa posebnim zadovoljstvom, ako bi pobjegli s nekog dosadnog časa. Tu smo imali „šta naučiti“ i čuti kockarske priče čuvenih barskih mangupa.

Te ružne 1999. godine zadesilo nas je bombardovanje i poslije dvije-tri godine relativno spokojnijeg života opet uvelo u fazu neizvjesnosti, straha i produbljivanja jaza između različitosti. Ako ćemo iskreno, te različitosti su u Baru, ako izuzmemo one ekstremne situacije, uvijek tinjale, ali ono specifično za naš grad kao nigdje u Crnoj Gori, jeste da se one vrlo brzo pacifikuju, nekako sjedine i u interakciji polako nestanu ili pak ispoljavaju kroz specifičan duh barske pitomine.

Usljed takvog ambijenta, ta druga polovina četvrtog razreda bila je posve drugačija. Kao da su i kriterijumi u školi pali, osjetila se podijeljenost i među profesorima i učenicima. Svako je protestovao iz svojih pobuda, mnogi su zaćutali ne želeći da iritiraju drugu stranu, a umjesto radosti i šarenila koje donose mart i april, mi smo ka nebu gledali brojeći avione i bombe… i nadajući se. Mogu slobodno reći, te godine nijesmo imali proljeće! Zvanično je zabranjeno održavanje maturske večeri, što smo doživjeli kao najveću povredu pečata naših gimnazijskih dana. Zašto smo mi krivi, zar moramo biti kolateralna šteta, zar je širenje veselja i međusobne ljubavi zabranjeno?

Zato sam, onako buntovnički, sa još par ljudi, pokrenuo „ilegalno“ održavanje maturske večeri. Prvo su maturske večeri organizovali IV-5 i IV-6, a onda smo sa zakašnjenjem, negdje sredinom juna u hotelu „Topolica“ samoinicijativno organizovali gala veče za čitavu genereciju. Većina profesora se odazvala pozivu, ali bilo je i onih koji iz meni razumljivih razloga nijesu htjeli da dođu. Sjećam se da smo Saša Milijić i ja, negdje oko 22 h, u blago pripitom stanju, upalili moju žutu ladu i krenuli u „lov“ na profesore partibrejkere. Bukvalno smo im ulazili u kuću, molili i pregovarali. Uspjeli smo dovesti dvoje. Njihov ulazak u svečanu salu pamtim kao juče. Bio je to gejzir emocija i salva aplauza. Pokazali smo na tim malim primjerima da se snagom volje i ljubavi svako može izdići iznad situacije i pobijediti sve gluposti svakodnevice.

Odbojka. Moj najomiljeniji sport i još jedna velika, ali nedovršena ljubav. Počeo sam je uspješno igrati u osnovnoj školi. Bili smo neprikosnoveni u Baru. Tokom gimnazije počeo sam trenirati u OK „Mornar“, koji se te 1996. godine ponovo okupio. Ja sam bio dječak, među već vrsnom i starijom generacijom. Bili su tu Dragoljub Bajković, Bato Matković, Peđa Marović, Nikola Jovović, braća Begović, Šćepo Drašković… Ubrzo su počeli trenirati i moji drugari Stevo i Mirza. Od mlađih ne smijem zaboraviti drage prijatelje Vlada Lazarevića i Davora Dada Šabovića. Vodili su nas Dragan Njaca Dobrković i Slobo Knežević Pendrek, a kasnije se pridružio kao igrač-trener odbojkaški mag Peđa Đonović, od kojeg sam i najviše naučio. Sekretarijat kluba koji su činili Sergej Vujošević i Marica Jovićević bio je pokretačka snaga našeg volonterskog duha. Bez značajnih sredstava, često se seleći iz jedne u drugu salu za treniranje, sve je počivalo na snažnom entuzijazmu koji nas je održao na okupu. Redovno smo osvajali Republičku ligu, stigli i do Prve B lige SRJ, a onda se, kako to obično biva kad nedostatak sredstava, nebriga grada i države, nadjačaju entuzijazam koji vremenom splasne, sve raspalo. Ipak, ta volja za treningom, disciplina, spremnost na odricanje, stopiranje poslije treninga s Dadom, pa ponekad povratak kući pješačenjem po 11 km do Pečurica u kasnim večernjim satima, ostaće u lijepom sjećanju i ostaviti jedan neizbrisiv trag moje mladosti.

Bar je danas poprilično drugačiji, kao što se „moj Bar“ znatno razlikuje od onog iz opisa starijih učesnika ovog serijala. Kao jugonostalgičara uhvati me žal što nijesam bio sudionik onog iz redova koji opisuju Bar iz vremena s kraja šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog vijeka. Ipak, ostaje najveća sjeta na Bar iz naših tinejdžerskih dana i ludih devedesetih. Taj i takav Bar me naučio svemu, pomogao u građenju karijere u NVO sektoru, politici i biznisu i dokazao da ništa nije nemoguće. Od 1999. do 2010. sam ga donekle napustio – fakultet, politika, inostranstvo…

Ali, svaki povratak budio je u meni posebno uzbuđenje, iščekivanje, ponekad suzu i sa ove distance siguran sam da Bar nikada nije napustio mene. Bez obzira na značajne promjene u kulturi, vrijednostima, ponašanju i navikama mladih koje često znam da kritikujem, one nose točak i breme jedne epohe. Ne treba očajavati, taj točak promjena je nemoguće zaustaviti i trebamo naći način da uživamo u njemu. Jer, dobro kaže Ladner, „Čovek priča o ubijanju vremena, dok vrijeme njega lagano ubija“. Možda neki mozaici naših vremena lagano nestaju, ali neka Bar bude vječan.

The post Emin Duraković: O vremenu kad smo ilegalno organizovali matursko veče first appeared on BARinfo.

Iz Ministarstva zdravlja saopšteno je da je memorandumom o saradnji predviđena realizacija projekta “Za ljepše zdravstvene ustanove”.

U okviru projekta, kako su naveli iz tog Vladinog resora, biće urađena sanacija, adaptacija i rekonstrukcija zdravstvenih ustanova na osnovu potreba i prioriteta.

Iz Ministarstva su kazali da će kompanija Cerovo obezbijediti građevinski materijal, radnu snagu i izvesti sve potrebne radove na sanaciji i adaptaciji objekata, ukupne vrijednosti od oko 60 hiljada eura.

Kako su rekli, TVCG će obezbijediti vidljivost projekta kontinuiranim medijskim praćenjem i promovisanjem aktivnosti za vrijeme njegovog trajanja.

Memorandum o saradnji potpisali su ministarska zdravlja Jelena Borovinić Bojović, izvršni direktor kompanije Cerovo Emin Duraković i generalni direktor RTCG Boris Raonić.

Borovinić Bojović zahvalila je partnerima projekta na inicijativi i potrebi da, kako je kazala, zajednički djeluju u korist javnog interesa, a zdravlje građana i uslovi u kojima se odvija zdravstvena zaštita to svakako jesu.

“Pandemija koronavirusa više nego ikada prije stavila je zdravstvo i učinke zdravstvenog sistema u fokus interesovanja cijelog društva“, navela je Borovinić Bojović.

Ona je poručila da zdravstveni radnici zaslužuju bolje uslove rada, a građani konstantno dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu.

Vlada je, kako je rekla Borovinić Bojović, posebno za prioritet opredijelila ulaganje u zdravstveni sistem.

„Dodatni podstrek i nadu daju nam pojedinci, udruženja i kompanije poput Cerova, koje u kontinuitetu pružaju ruku podrške i konkretnim ulaganjima doprinose zajedničkom cilju, a to je blagovremena zdravstvena zašita i bolji uslovi za rad svih zaposlenih u zdravstvu“, kazala je Borovinić Bojović.

Duraković je podsjetio na dosadašnje učinke projekta, koji je započet još 2016. godine, a u okviru kojeg su renovirane vaspitno-obrazovne, ali i zdravstvene ustanove.

On je pozvao biznis zajednicu da aktivno učestvuje u procesima društveno odgovorne djelatnosti.

“Ne možemo samo kritikovati, čekati i očekivati da Ministarstvo zdravlja, koje je sigurno naslijedilo veliki niz problema koji se vuku već decenijama, sada čarobnim štapićem riješi sve probleme“, naveo je Duraković.

On je poručio da biznis zajednica, u mjeri mogućeg, mora da učestvuje i doprinosi poboljšanju kvaliteta zdravstvene usluge.

Duraković je kazao da je kompanija Cerovo zbog toga odlučila da dalje nastavi sa projektima iz društveno-odgovornog poslovanja.

„Opredijelili smo se da, pored nekih pojedinačnih donacija, koje su naša svakodnevica, ipak najveći i najznačajniji dio sredstava opredijelimo za jednu sistemsku podršku“, naveo je Duraković.

U kompaniji Cerovo, kako je dodao, smatraju da je Ministarstvo zdravlja institucija koja zavređuje i treba da dobije najveću podršku.

Raonić je kazao da je zadovoljan što je Javni servis dio projekta.

On je istakao značaj uspostavljanja međusektorske saradnje između biznisa, Vlade i medijskih organizacija, u cilju promovisanja onoga što je sada najpotrebije.

“Nama je potrebna solidarnost i pomoć tamo gdje su najugroženiji i ljudi u najtežim pozicijama, a to je sada zdravstveni sistem“, rekao je Raonić.

On je naveo da je promocija društveno-odgovornog poslovanja i jedne druge kulture ponašanja unutar društva i države, takođe veoma bitno pitanje.

„Nažalost, mi nijesmo previše u Crnoj Gori postigli po tom pitanju, i zbilja želim da čestitam kompaniji Cerovo, koja je pionir i možda najveći promoter društveno-odgovornog poslovanja u Crnoj Gori, jer je u pitanju kontinuiran proces“, naglasio je Raonić.

On je istakao da će TVCG biti posvećena svim sličnim projektima.

Raonić je pozvao ostala ministarstva, biznis kompanije i kompletnu medijsku zajednicu da po ovom modelu svi pokušaju da urade mnogo više, jer, kako je rekao, upravo ovakve stvari treba da probude ono najbolje u društvu.

The post Uskoro projekat Za ljepše zdravstvene ustanove first appeared on BARinfo.

Značajno bolji uslovi na ginekološkom odjeljenju barske bolnice obradovali su, na početku 2020. godine, pacijente i osoblje ove zdravstvene ustanove.

„Ono što sam primijetila jeste da se kontinuirano u bolnici radi na poboljšanju uslova i usluge. Najnovijom rekonstrukcijom znatno su na viši nivo podignuti uslovi boravka na ginekologiji, ali moram pohvaliti i ljubaznost i  predusretljivost doktora i sestara. Pozvala bih i druge kompanije da se ugledaju na ‘Cerovo’ i doniraju koliko mogu, jer na taj način ubrzavaju naš oporavak”, kazala je Aleksandra Joković, pacijentkinja.

Direktor, dr Dragoslav Tomanović, podsjetio je da je barska bolnica zdravstvena ustanova regionalnog karaktera u kojoj se liječe stanovnici opština Bar i Ulcinj, kao i dijela Budve. Tim prije, svaka donacija kojom se poboljšavaju uslovi boravka i liječenja pacijenata je veoma značajna.

„Menadžment i svi zaposleni u bolnici su prezadovoljni ovim što je urađeno, jer sada smo dobili još bolje uslove za naše brojne pacijente”, kazao je dr Tomanović, koji se zahvalio kompaniji “Cerovo”, ali i drugim inicijatorima ove humanitarne akcije – Ministarstvu zdravlja i RTCG.

Emin Duraković, iz kompanije “Cerovo”, koja je prepoznata u javnosti po nizu humanitarnih aktivnosti, za što je dobila i nagradu “Iskra”, izrazio je zadovoljstvo što je posao rekonstrukcije završen u planiranom roku i zahvalio se partnerima na podršci.

„Ukupna vrijednost investicije je 10.000 €, a uz našu firmu, Ministarstvo zdravlja i Radio televiziju Crne Gore, moram da istaknem i doprinos komanije ‘EDEX gradnja’, koja je pomogla u završnom dijelu ovog projekta. Nadam se da ćemo odraditi još niz sličnih akcija i da će se uključiti i inostrani partneri, jer kao društveno odgovorna firma, ‘Cerovo’ želi da dio sredstava koje zaradi u zajednici, vrati društvu”, naglasio je Emin Duraković, menadžer u kompaniji “Cerovo”.

Direktor i vlasnik poznate barske i crnogorske kompanije, Goran Đurović, najavio je nastavak akcije “Za još ljepše zdravstvene ustanove” i u ovoj godini.

„Na ovome se nećemo zaustaviti, već planiramo nastavak rekonstrukcije u crnogorskim zdravstvenim ustanovama, najprije u Opštoj bolnici na Cetinju, sa našim partnerima, RTCG i Ministarstvom zdravlja. Ovo je naš skromni doprinos boljim uslovima u našim bolnicama, znamo da je to kap u moru, ali nadamo se da, ipak, mnogo znači našem zdravstvu”, kazao je Đurović.

U protekloj, 2019. godini izvršena je rekonstrukcija pojedinih odjeljenja u pet zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori.

The post VIDEO: Rekonstruisano Ginekološko odjeljenje barske bolnice first appeared on BARinfo.

Već naredne sedmice odjeljenje Ginekologija u barskoj bolnici imaće novouređena kupatila i mokre čvorove.

“Završen je najveći dio posla, ostali su samo radovi na montaži sanitarija, pa će rok koji smo zadali našim izvođačima – 20.12. biti u potpunosti ispoštovan”, kazao je menadžer u društveno odgovornoj kompaniji “Cerovo”, Emin Duraković, koji je naglasio da je to prvi u nizu projekata kojima je nastavljena akcija “Za još ljepše zdravstvene ustanove”.

Menadžment Opšte bolnice Bar kontinuirano radi na poboljšanju smještajnih i higijenskih uslova u ovoj zdravstvenoj ustanovi, te je donacija kompanije “Cerovo” za njih veoma značajna.

“Kompanija Cerovo nastavila je da velikodušno pomaže barsku bolnicu. U prethodnom periodu renovirala je kupatila u operacionoj sali i porodilištu. Još jednom se najsrdačnije zahvaljujem na humanosti ‘Cerovu’ i gdinu Goranu Đuroviću, koji su dobar primjer drugima”, kazao je direktor Opšte bolnice Bar, dr Dragoslav Tomanović.

Duraković je podsjetio da su do sada slične aktivnosti realizovane u Domovima zdravlja u Baru, Mojkovcu i Vladimiru, kao i u Kliničkom centru u Podgorici, na odjeljenjima-traumatologija i ortopedija. Slijede ulaganja u bolnicu na Cetinju, a donatorska akcija “Za još ljepše zdravstvene ustanove”, biće nastavljena, najavljeno je, i u 2020. godini.

The post VIDEO: Cerovo završava renoviranje sanitarija na ginekološkom odjeljenju first appeared on BARinfo.

Uspješna, društveno-odgovorna kompanija “Cerovo” i ove godine nastavila je lijepu praksu koja podrazumijeva angažman na rekonstrukciji i sanaciji obrazovnih i zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori. Objašnjavajući razloge i motive zbog čega je njihova poslovna filozofija u izvrsnoj korelaciji sa humanitarnim aktivnostima, izvršni menadžer Emin Duraković u razgovoru za Radio Bar i Bar Info podvlači da “bez zdrave interakcije između privrednih subjekata i građana, nema socijalno- odgovorne, pa time ni srećne zajednice”.

“Jaz između sve većeg broja bogatih s jedne i sve većeg broja siromašnih sa druge strane, sve je izraženiji. U želji da kao predstavnik privrednih subjekata koji potpadaju pod ‘bogatije’ menadžment ‘Cerova’ procjenjuje da je naša obaveza da dio prihodovanih sredstava ‘vratimo’ zajednici kojoj pripadamo. Bez te zajednice, ljudi koji i nama pomažu da idemo naprijed, ni ‘Cerovo’ ne bi postojalo”- prezenutuje poslovnu filozofiju i jedan od “ključeva uspjeha” kompanije, Duraković.

Osim upućivanja pojedinačnih pomoći, posljednjih godina “Cerovo” je napravilo iskorak – okrenuli su se sistemskom pristupu u humanitarnoj djelatnosti, pa su na inicijativu RTV CG odlučili da pomažu one segmente društva za koje su procijenili da čine bazu i srž normanlog funkcionisanja jedne države- obrazovanje i zdravstvo, koje su, kako kaže Duraković, “na niskom stepenu razvoja u odnosu na okruženje”.

“Korisnici ovih usluga su u određenom životnom trenutku svi građani Crne Gore, pa uticajem na njihovo kvalitetnije funkcionisanje, pomažemo svima. Prvi ciklus projekta se odnosio na akciju ‘Za ljepše škole’ u okviru kojeg smo rekonstruisali i adaptirali četiri osnovne škole širom Crne Gore. Uslijedio je ciklus ‘Za ljepše vrtiće’ tokom 2017. i 2018. godine. Za potrebe rekonstrukcije i adaptacije vaspitno-obrazovnih ustanova izdvojili smo oko 105.000 eura. Treći ciklus projekata započet je tokom prošle godine (ponovo uz podršku RTV CG i Ministarstvom zdravlja kao partnerom) u okviru kojeg smo prvobitno trebali da uradimo rekonstrukciju i adaptaciju četiri bolnice i domova zdravlja. Međutim, iz Ministarstva zdravlja su nam uputili molbu da proširimo ovaj ciklus, pa smo tako uradili još jedan projekat. Očekujem da ćemo do kraja juna zaokružiti i ovaj ciklus koji je podrazumijevao radove na Klinici za ortopediju i traumatologiju Kliničkog centra Crne Gore (vrijednosti oko 15.000 eura), adaptaciju Doma zdravlja u Mojkovcu (vrijednosti oko 7.500 eura), specijalnu hidro-izolaciju krova Doma zdravlja Bar površine oko 370 m² (prvobitno smo za tu investiciju opredijelili 4.000 eura, međutim kada smo sa izvođačem izašli na teren, utvrdili smo da je u pitanju kompleksan posao koji zahtijeva značajno veća ulaganja, pa smo na kraju za taj posao izdvojili 10.500 eura) i Doma zdravlja u Vladimiru (opština Ulcinj) gdje smo rekonstruisli toalete i upodobili ih i za osobe s posebnim potrebama (vrijednost projekta bila je 9.500 eura). Trenutno izvodimo radove u Opštoj bolnici u Pljevljima. Sa tim projektom ćemo završiti ciklus projekata ‘Za ljepše zdravstvene ustanove’”, navodi Duraković.

Govoreći o snažnoj uvezanosti i želji “Cerova” (kao generalnog pokorovitelja) da napravi mrežu i osnuje svojevrsni pul društveno-odgovornih kompanija, izvršni menadžer izdvaja i značajno učešće lidera u proizvodnji građevinskog materijala na globalnom nivou “Saint Gobaina”, kompanije koja posluje preko 370 godina i zapošljava preko 40.000 ljudi, kao i grčkog “Isomata”.

“Cerovo” je krajem prošle godine uputilo i vrijednu donaciju (ček na 2.000 eura za trgovinu u jednom prehrambenom lancu) Narodnoj kuhinji u kojoj humane i posvećene Baranke svakodnevno kuvaju obroke za sugrađane koji su u teškom materijalnom stanju.

“Željeli smo da damo doprinos i uputimo makar jednokratnu pomoć ovim vrijednim ženama, jer smo ostali zatečeni pred željom, voljom dama okupljenih u Udruženju ‘Žene Bara’ da pomognu. Bilo je pravo zadovoljstvo podržati njihov rad”, kaže Duraković.

Prije nekoliko mjeseci, sa željom da prati trendove poslovanja i primjenjuje inovativna rješenja, prateći zakone tržišta, “Cerovo” je uradilo i svojevrstan redizajn vizuelnog identiteta, uz novi moto “Cerovo- pokreće život”.

“Građevinarstvo i prodaja građevinskog materijala je prestalo da bude isključivo ‘obezbjeđivanje krova nad glavom’, već se svi u tom biznisu trude da primjenjuju multi-komfor pristup, jer je siguran, udoban dom asocijacija na život, mjesto gdje ćete se najljepše osjećati i odakle sve i potiče. Upravo nas je takvo promišljanje i dovelo do ideje da moto bude ‘Cerovo- pokreće život’. Zadovoljni smo rezultatima”, kaže Duraković.

Menadžent kompanije je za 2019. godinu najavio niz inovacija i poslovnih poduhvata. Duraković kaže da su zadovoljni dosadašnjim učinkom i rezultatima – u prvom kvartalu ostvarili su rast od 18% u odnosu na uporedni period. Nijesu ih demoralisali ni za građevinarstvo ekstremno loši vremenski uslovi u aprilu i maju, pa očekuju da će sve planirano i završiti u zacrtanim rokovima.

“Nastavili smo sa širenjem asortimana- postali smo generalni zastupnici  brenda “Milwoki” (koji je Broj 1 u svijetu po proizvodnji ručnih i ekektričnih mašina i alata) za tržište Crne Gore, proširili smo se u segmentu okova, tekstila, posteljina, peškira… Naša ponuda je bogatija i za raznovrsne kućne aparate, escajg, servise za ručavanje, home- dekor poizvode, program kućne plastike, građevinske plastike… tako da će sada pripadnicama ljepšeg pola koje posjete naše izložbene salone, ta šetnja biti mnogo interesantnija- sa osmjehom priča izvršni menadžer “Cerova”, koji dodaje da nijesu zaboravili ni najmlađe.

Izgradnja stambeno- poslovnog objekta u centru Bara napreduje po planu.

“U timu imamo mlade, obrazovane, kreativne ljudi koji žude za stalnim izazovima… Upravo zato smo krenuli u taj, za ‘Cerovo’ novi projekat. Neke faze čak završavamo i prije roka. Prvobitno je bilo planirano da ovaj projekat okončamo do 25. marta 2020. godine, ali, ako nas okolnosti posluže, ovu zgradu sa 35 stanova i poslovnim postorom površine 300 kvadrata, završićemo do kraja ove godine”, zadovoljan je Duraković.

S obzirom da ovoliki angažman nužno diktira i otvaranje novih radnih mjesta, “Cerovo” je tokom prošle godine zaposlilo više od 20 novih radnika. Trend rasta broja radnika nsatavljen je i u 2019. godini, pa tako u ovoj kompaniji trenutno radi oko 190 zapošljenih u osam podajnih centara širom  Crne Gore.

“Tokom proteklih godina otvarali smo u prosjeku 30 novih radnih mjesta, što je bilo uslovljeno proširenjem kapaciteta i otvaranjem novih prodajnih centara (trenutno imamo prodajni centar u Ulcinju, dva u Baru, Sutomoru, Budvi, Radanovićima i dva u Podgorici). Zahtjevi tržišta, proširenje obima posla, investicije širom Crne Gore i želja da budemo što bliži krajnjim korisnicima, nametali su potrebu za proširenjem kapaciteta”, navodi Duraković.

Iako je, prema najnovijim podacima, “Cerovo” kompanija sa najvećim prometom od svih državnih i privatnih kompanija na području barske opštine, menadžmentu je, tvrdi Duraković “mnogo bitnije da prate savremene trendove u sektoru građevinarstva, ulažu u sektor usluga, proširuju logističke kapacitete i ponudu , ulažu u znanje zaposlenih, da budu društveno odgovorni… pa rezultati neće izostati”.

U ovoj godini jedan od pioriteta “Cerova” je širenje prodajnog asortimana kojeg trenutno čini oko 25.000 različitih artikala, planiraju proširenje i u sektoru završnih materijala, ali i u sektoru keramike, sanitarija, podova… Fokus će staviti na obogaćivanje ponude u dijelu home-dekora, kućnih aparata, okova, mašina i alata…

“Pred nama je i izgradnja velikog poslovnog tržnog centra u Podgorici. S obzirom da se u tom gradu ‘Cerovo’ nalazi na dvije lokacije, planiramo da kompletnu ponudu integrišemo, da ona bude na jednom mjestu, na divnoj, veoma pristupačnoj lokaciji. Radove ćemo započeti krajem ove godine”, zaključuje Emin Duraković, izvršni menadžer kompanije “Cerovo”. 

ZAKUPLJENI REKLAMNI PROSTOR

The post Cerovo primjer društveno odgovorne firme first appeared on BARinfo.