Ovaj jazz muzičar krimsko-tatarskog porijekla, rođen u Uzbekistanu, upravo u studiju dovršava peti samostalni album, a u muzici je još od šezdesetih godina. Pobijedio je 1995. na Prvom evropskom međunarodnom gitarističkom takmičenju u Lozani, Švajcarska. Svirao je širom svijeta sa mnogim poznatim muzičarima, a posebno je ostao upamćen duet sa poznatim vokalistom Bobby McFerrinom (poznat po singlu “Don’t worry, Be Happy”) u Kijevu. Potpisuje i projekte s francuskim klavijaturistom Xavierom Garciom, turskim bubnjarom Burhanom Ocalom i britanskim saksofonistom Geoffom Warrenom. Kombinuje krimsko-tatarsku, rusku, tursku, uzbekistansku, balkansku, klasičnu, rock muziku i jazz.

BI/RB: Konstanta u Vašim izvođenjima, uz virtuoznost u sviranju, jeste iznova drugačije čitanje i upotreba foklornih motiva. Gdje ste pokupili to silno znanje o etno muzici?  

İzmaylov: Mislim da je prvi impuls bilo to što sam najprije počeo da sviram na svadbama, što je bio jedan vrlo lijep ali i komplikovani posao, jer od vas traži da se upoznajete sa različitim kulturama, ljudima, nacijama… Vidiš da ljudi različito vole i muzički izražavaju to što vole. Svirao sam zatim sa različitim bendovima, na različitim mjestima, što je za mene bilo odlično iskustvo i davalo mi mogućnost da iz svih tih kultura uzmem za sebe ono što mi se sviđa. Shvatio sam da na svijetu nema loše muzike, ima samo loših muzičara koji mogu da unište dobru muziku.

BI/RB: Malo ko zna da ste Vi, u stvari, rodonačelnik tapping sviranja, iako je sinonim za tako nešto Stanley Jordan.

İzmaylov: Još sedamdesetih sam počeo da sviram tapping, ali u to vrijeme, u SSSR, informacija o tome nije mogla doći van naših granica, niti smo mi imali puno konkretnih informacija što se vani dešava u muzičkom svijetu. Samo osnovne stvari, i to tajno, da niko ne zna. Vremenom sam saznao da slično kao ja svira jedan crni mladić po imenu Stanley Jordan, ali postoji razlika između nas – on svira striktno zapadnjačku muziku, a ja ritmove i melodije sa svih strana svijeta, Uz to, koristimo različite tehnike – on svira desnom, ja lijevom rukom, a i stilovi su nam drugačiji.

BI/RB: Prisutne u publici je začudila sličnost balkanskih i dalmatinskih melodija sa onim iz Male Azije, recimo…

İzmaylov: Da, lako ćete primijetiti sličnosti između ritmova i melodija sa ovih prostora i muzike krimskih Tatara, Kavkaza, Male Azije, sa izvjesnim odstupanjima, naravno. Muzika je univerzalni jezik i iz velike palete zvukova svako uzima što mu se sviđa i prilagođava to sebi. Ja se u svemu tome ponašam kao za velikim stolom – neko od ponuđenog uzme roštilj, neko pekinšku patku, a u suštini sve je miks drugačijeg. Bitno je kvalitativno uživati i naći se u tome. Za sebe mislim da uvijek sviram istu muziku na različite načine, improvizacije su duša slobode izražavanja.

BI/RB: Ne krijete svoju fascinaciju grupom “The Beatles”, prerađujete njihove pjesme, posvetili ste i autorsku numeru Johnu i Georgu.

İzmaylov: “Beatlesi” su bili prvo od zapadnjačke muzike što sam čuo u životu, šezdesetih. Ja tada nisam ni znao što je gitara, moji roditelji nisu imali veze sa muzikom. Za sve ove decenije, njihova muzika nije ništa izgubila na kvalitetu, i iznova je otkrivaju nove generacije. Na svakom kraju zemaljske kugle ima neko ko voli “Beatlese”, a ja sam među njima.

BI/RB: Već izvjesno vrijeme živite u Crnoj Gori, kod Herceg Novog, možda bi bilo pravilnije reći da ste sad postali crnogorski muzičar?

İzmaylov: Najpravilnije bi bilo reći da sam avionski muzičar, jer najčešće živim u avionu, putujući iz mjesta u mjesto.

The post Enver İzmaylov: Na svijetu nema loše muzike, ima samo loših muzičara first appeared on BARinfo.

Nevjerovatno izvođenje čovjeka koji je sam na pozornici stvarao zvučnu sliku kompletnog orkestra nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Fascinantno je kakve je sve tonove Izmaylov “izvlačio” na gitari, od klasične bubanj/bass ritam sekcije do kristalno čistog “bensonovskog” tona, a stigao je i da zabavlja najmlađe proizvodeći u svojevrsnom vodvilj komadu zvukove domaćih životinja, aviona, motora…

Izmaylov je pionir u svijetu u tapping načinu sviranja gitare – udaranjem po vratnim poljima, i to je demonstrirao sinoć na najbolji mogući način, često jednom rukom svirajući bass melodiju na gornje dvije žice, a solirajući na donjim, ili pak praveći atmosferu kroz emotivne pasaže nalik najfinijim radovima Davida Gilmoura.

Najimpresivnija je, pak, bila njegova šetnja ritmovima širom svijeta, od  Azerbejdžana, preko muzike krimskih Tatara, Turske, Gruzije, Uzbekistana, makedonskih nepravilnih 7/8 ritmova do dalmatinskih i napolitanskih napjeva ili u konačnici američkog swinga, u sve utkajući djelove poznatih kompozicija klasične muzike ili jazz standarda poput “Caravana” Duka Ellingtona. Posebno upečatljiv bio je potpuri pjesama liverpulskih “Buba”, na čelu sa “Michelle” i “Something”, ali i pjesma “Mi nećemo otići” koju je komponovao Izmaylov, a posvećena je upravo Johnu Lennonu i Georgu Harrisonu.

Tzv. highlight večeri bila je kompleksna i agresivna jazz verzija “Pink Floyd” standarda “Another Brick in the Wall”, koja je kroz lavinu razrada i improvizacija, prosto zapljusnula prisutne svom silinom.

U samom finalu koncerta Izmaylovu se pridružio na usnoj harmonici Aleksandar Gordeev, pa su izveli efektni desetominutni blues session, a čak i u takvu prilično harmonski ograničenu formu poznati gitarista je ubacio pasaž iz “The Beatles” pjesme “Norwegian wood”. Trudeći se da animira prisutne i na našem i na ruskom jeziku, zaključio je nastup, diplomatski, na engleskom: “Uvijek uživam kad sviram, koliko god da je ljudi. A ako ste vi bili srećni, i ja sam”.

Zanimljivo je da su ovog puta u publici dobar dio stolica zauzeli Barani – ljubitelji kvalitetne muzike, što još jednom pokazuje da je ona univerzalni jezik za sve.

Kompozitor Boban Mijović, osnivač grupe “Bellmondo” bio je među njima i nije krio oduševljenje: “Jedina riječ kojom se ovo može opisati je spektakl, ovako nešto se jednom u životu čuje. Fasciniran sam čistoćom zvuka, ali još i više načinom na koji je taj zvuk lebdio kroz ovu izvanredno akustičnu salu. Maestrovo sviranje gitare ostavlja slušaoca bez mogućnosti da to opiše, jer čovjek ostaje u čudu nakon što je čuo ovaj spektar zvukova, ritmova i melodija”.  

Yuriy Emshanov, pokretač dešavanja u Focuss.centru bio je “izuzetno zadovoljan reakcijama”, ali i činjenicom da je “svaki put sve više domaćih ljudi, što me jako raduje, jer ta misija spajanja putem umjetnosti počinje da funkcioniše“.

***

Enver İzmaylov je jazz muzičar krimsko-tatarskog porijekla, rođen u Uzbekistanu.  

Iako je svirao gitaru od petnaeste godine, završio je najprije školu za fagot, a nakon osam godina provedenih u bendu “Sato” s kojima je snimio dva albuma, diplomirao je na Univerzitetu u Taškentu i započeo solo karijeru.

Pobijedio je 1995. na Prvom evropskom međunarodnom gitarističkom takmičenju u Lozani, Švajcarska. Gostovao je potom u Ukrajini, Rusiji, Estoniji, Moldaviji, Bugarskoj, Finskoj, Norveškoj, Švedskoj, Danskoj, Belgiji, Italiji, Njemačkoj, Turskoj i SAD. Svirao je sa mnogim poznatim muzičarima, a posebno je ostao upamćen duet sa poznatim vokalistom Bobby McFerrinom (poznat po singlu “Don’t worry, Be Happy”) u Kijevu. Potpisuje i projekte s francuskim klavijaturistom Xavierom Garciom, turskim bubnjarom Burhanom Ocalom i britanskim saksofonistom Geoffom Warrenom.

Snimio je četiri solo albuma, kombinujući krimsko-tatarsku, tursku, uzbekistansku, balkansku, klasičnu muziku i džez, najčešće se oslanjajući na nepravilne ritmove, teško pojmljive zapadnom svijetu.

Iako je noćas u Focuss.spaceu nastupio sa “klasičnim” električnim gitarama, svira i na specifičnoj gitari sa tri vrata koja je specijalno za njega izrađena po narudžbi u Kijevu.

The post Spektakularan koncert jazz gitariste Envera Izmaylova first appeared on BARinfo.