U glumačkom ansamblu su bili: Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Davor Golubović, Dina Mušanović, Senad Alihodžić, Feđa Štukan, Amar Selimović, Enes Kozličić, Anja Kraljević, Nadine Mičić, Aldin Omerović, Alen Muratović, Merima Ovčina, Elma Jukovi i Sin Kurt. Članovi benda su Feđa Štukan, Aldin Omerović, Ismar Žalica i Vedran Fajković, a na sceni su se, na samom kraju predstave, pojavila i mališani iz Bara.

Glumački i muzički ansambli poveli su publiku kroz snažan emotivni vrtlog u kojem su se drama, muzika i svjetlo neprestano preplitali, a višeminutni aplauz na kraju je potvrdio da su gledaoci prepoznali umjetničku snagu predstave i poruke koje nosi.

Davor Golubović koji je sjajno tumačio Štukana, kazao je da je svako izvođenje ove predstave posebno iskustvo i da uvijek ima osjećaj da igra sa nekom misijom.

„Ovo je antiratna predstava koja poziva na ljubav, mir i empatiju. Feđa je čovjek koji je uvijek pružao otpor nacionalizmu i sličnim bolestima društva. Ova predstava govori o tome, pokazuje, zapravo, kako je kada se mlad čovjek nađe usred ratnog ludila, a poruka bi bila da djeci nisu potrebni ratovi, lopate i puške, nego parkovi, sunce, šetnje, zaljubljivanja, učenje stranih jezika i to je nešto što želimo svoj djeci svih ovih prostora“, poručio je Golubović osvrnuvši se i na atmosferu tokom izvođenja predstave koja je, istakao je, bila specifična.

„Bilo je vruće, sparno, ali i to nosi nešto svoje, tako da bilo je lijepo, ne mogu se žaliti, bilo mi je drago da podijelim ovu priču s publikom“, kazao je Davor.

Utisci su pozitivni i za glumicu Elmu Juković koja nije krila zadovoljstvo načinom na koji ih je publika u Baru dočekala.

Uvijek nam je zadovoljstvo da dođemo u Bar. Prošle godine smo gostovali sa predstavom „Sjećaš li se Doli Bel“, a ove godine sa „Blankom“, i zaista uživamo, kazala je Juković.

Juković je istakla da forma muzičke drame nije predstavljala dodatni izazov. Muzika je, prema njenim riječima sastavni dio priče, jer je Feđa veliki dio života proveo kao muzičar, frontmen benda. Zajedno sa rediteljem Kokanom Mladenovićem željeli smo da predstava ima energiju koncerta, kako bi publika na kraju imala osjećaj da je prisustvovala koncertu sa nekom pričom“, objasnila je ona.

Autor romana, glumac i autor muzike Feđa Štukan, podsjetio je da je upravo Bar bio među prvim gradovima u kojima je roman „Blank“ predstavljen srednjoškolcima. Priznaje da ne doživljava uvijek na isti način izvođenje predstave zasnovane na vlastitoj životnoj priči, da ima stvari koje pogleda odvojeno, kao da nemaju veze sa njegovim životom, ali da ima scena koje ga „slome“.

„Večeras je to bilo majkino pismo, kao najfreškija rana, to me je ubilo, baš me slomilo. Jedna od najtežih scena za gledati i za učestvovati u njoj je Mirnina smrt, nešto najteže, u principu, što mi se desilo u životu“, otkriva Štukan i naglašava da je Kokan Mladenović napravio autentično pozorišno djelo.

„Kokan ima svoju estetiku. On je u pojedinim dijelovima vidio potencijal koji ja u knjizi nijesam. Ja sam preskakao neke scene, a Kokan je upravo njih napravio velikim. Meni nisu bile bitne, bile su mi samo pasaži, a on je upravo te scene raspričao. Smrt mog prijatelja Faruka predstavljena je kroz jednu veoma jaku scenu, a u mojoj knjizi je to samo pomenuto u jednoj rečenici. Ja sam preko nekih bitnih stvari pretrčao u knjizi, jer nisam osjetio potrebu da ljude ubijam sa toliko tuge i patnje, nego sam želio da im olakšam, da se ne mora baš znat i svaki detalj. Nisam želio da utičem na Kokanovu dramatizaciju, već da vidim kako drugi ljudi doživljavaju moju priču. Ja sam radio muziku za predstavu, a njemu u potpunosti vjerovao kada je riječ o scenskom jeziku“, kazao je Štukan pojasnivši da je bilo komplikovano, u dva sata predstave ubaciti materijal iz romana koji se čita za 3 do 4 sata, te da je dio materijala morao da otpadne.

„Kokan Mladenović je svojom genijalnošću, teatarskom i svakako drugom, uspio da podijeli radnju u nekoliko pozorišnih iskaza. Dok traje jedan klasično teatarski dio, već imamo pripremu za sljedeću scenu. Onda, u pasažu, muzika govori četvrtu dok se priprema peta scena, tako da muzika, pokret i gluma ubacuju materijal, koji nije naporan nego proizilazi jedan iz drugog. Mislim da je genijalno uradio posao, iako ne mogu objektivno da sagledam predstavu, nikad nisam vidio čak ni rasvjetu, ne znam kakva je atmosfera na sceni, jer sam uvijek bio gore“, kazao je Štukan koji se u predstavi kao glumac pojavljuje vrlo diskretno, na početku i na kraju, a većinu vremena provodi iza klavijature, kao član benda.

Komentarišući reakciju barske publike, koja je predstavu pratila u gotovo potpunoj tišini, Feđa Štukan je rekao da ga takva atmosfera nije iznenadila.

„Takva je knjiga, pisao sam je u naletima želje da kažem što imam, a glumci su toliko energije trošili na probama i pokazali to i na sceni, ona kreće od sto na sat i ide do hiljadu na sat, ne prestaje, samo ide uzbrdo“, zaključio je Feđa Štukan.

The post Blank – predstava koja poziva na ljubav, mir i saosjećajnost first appeared on BARinfo.

Ova predstava nastala je u koprodukciji “Kamernog teatra 55” i Udruženja “Moje pozorište”.

Iskrena i nevjerovatna priča o čovjeku koji u prvom licu pripovijeda o paklu kroz koji je prošao, ispričana veoma čisto, otvoreno i bez uvijanja, ostavlja vas bez daha. Urađena u fragmentarnom stilu, žanrovski više koncert sa dramskim elementima nego klasični mjuzikl, „Blank“ je jedan vrtoglavi rolerkoster nabijen emocijama koji publiku u prvih nekoliko minuta zgrabi i ne ispušta sve do posljednje numere, do finalnog mraka. Predstava, poput romana, hrabro i bez filtera govori o stvarima onakvim kakve one jesu, upire prstom, proziva, ukazuje i na površinu izbacuje sav onaj mulj koji nas godinama guši i koji čini da živimo u sistemu straha, mržnje, nacionalizma i jeftinih droga…

Autorski tim čine Feđa Štukan, Kokan Mladenović, Vedran Fajković, Adisa Vatreš Selimović, Aleksandra Pecić Mladenović, Amila Terzimehić, Dženat Dreković, Bojana Jagličić.

Glumački ansambl: Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Davor Golubović, Dina Mušanović, Senad Alihodžić, Feđa Štukan, Amar Selimović, Enes Kozličić, Anja Kraljević, Nadine Mičić, Aldin Omerović, Alen Muratović, Merima Ovčina, Elma Juković, Sin Kurt

Bend: Feđa Štukan, Aldin Omerović, Ismar Žalica, Vedran Fajković.

Karte su u prodaji na biletarnici Doma kulture od 18 časova do početka predstave.

The post Blank Kokana Mladenovića večeras na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Prethodnog dana u Gradskoj biblioteci održana je interaktivna dramska radionica koju je vodio Štukan. Pred tridesetak srednjoškolaca govorio je o odluci da upiše glumu, o ulogama koje su ga proslavile, kao i o svojoj holivudskoj karijeri.

A na tribini se, uglavnom, govorilo o njegovom romanu „Blank“, regionalnom hitu. Šarmantne medijatorke koje su znalački usmjeravale razgovor bile su profesorica Marija Šušter i spisateljica Jelena Vukić. U publici su pretežno bile srednjoškolci koji su pomno pratili ono što je govorio Štukan.

Najviše pažnje privukla je njegova priča o zlu koje se zove droga. Govorio je iz ličnog iskustva i kako je nekoliko puta bio na ivici smrti. Spasilo ga je rođenje sestrične. Držeći u svojim, izbodenim od špriceva, rukama tek rođenu djevojčicu zarekao se da je neće obrukati i da se ona, kad poraste, neće stidjeti svog ujaka. Uspio je da se otrgne od droge kao jedini iz te ekipe, jer je većina umrla, a neki su živi, „a kao da nisu“.

„Nedostatak samopouzdanja vodi u poroke. A prvi na tom putu je alkohol. Da se u današnje vrijeme prvi put pojavio alkohol, bio bi zabranjen kao droga. Nema prihvatljive količine alkohola, ni čaša vina, ni čašice rakije. Samopouzdanje se stiče na drugi način, prije svega obrazovanjem“, kazao je Štukan.

Pisac je govorio i o svom učešću u ratu.

„Uzeo sam pušku kao patriota, a pobjegao sam od rata kada sam shvatio da tu nema ni ‘p’ od patriotizma, i da je, u stvari, cilj da mala grupa ljudi, na vrhu, napuni svoje džepove. U Armiji BiH prvo su bili pripadnici sve tri vjere, pa su pravoslavci i katolici otišli na svoju stranu, a mi smo polako prihvatili neke tuđe običaje, na koje nisam htio da se naviknem. I postali smo kao i drugi“, kazao je, pored ostalog, Štukan.

Poslije razgovora sa voditeljkama koji je trajao oko sat i 15 minuta, Štukan je, gotovo još jedan školski čas, odgovarao na pitanja iz publike, a aktivno je učestvovala i potpredsjednica Opštine Bar Tanja Spičanović.

Inače, on je na ovu tribinu došao iz Splita gdje je promovisao „Blank“ sa moderatorom Borisom Dežulovićem. Osim u regionu, njegov roman je promovisan i u Londonu, Pragu i Beču, a nedavno je u Srbiji doživio 60. izdanje.

The post Feđa Štukan: Nedostatak samopouzdanja vodi u poroke first appeared on BARinfo.

Tekst aktualizuje današnjicu u Bosni i Hercegovini – pokušaje da se na bilo koji način zaradi i preživi u okvirima društva u kojem je teško naći zaposlenje.

Predstava ima žanr komedije, a na ironičan način progovara o problemima bosanskog čovjeka. Govori o životarenju dvije porodice zbližene prošlim ratnim nedaćama i njihovoj vječitoj borbi da iz života na granici siromaštva uđu u blagostanje. Prilika za to se pruži kada, na nagovor Riza, koji je ujedno i jedini radno sposoban među njima, počnu da se bave dilovanjem marihuane. Toliko su uspješni u tome, da ih je na kraju moglo koštati glave.

Uloge su igrali Feđa Štukan, Gordana Boban, Vanesa Glođo i Davor Golubović, čiji je poklon publika ispratila stajaćim ovacijama.

Štukan ističe da se predstava igra već dugo, ali da još nisu naišli na negativnu reakciju publike.

“Ljudi čekaju godinama da je odgledaju. Čim izađe repertoar, sve karte se veoma brzo rasprodaju, što jedino nije bio slučaj tokom pandemije koronavirusa. Ovo je predstava koju igramo sa najviše strasti, uigrani smo i veoma je vidljivo koliko se zabavljamo. Mada je ozbiljna, ona je urnebesna komedija, ali je igramo kao tragediju“, naglašava Štukan dodajući da su sa njom smo osvojili i nagrade na nekim festivalima.

“Boris Lalić je napisao sjajan tekst, sa tako pitkim, glumstvenim replikama, lakim za izgovaranje. Obično glumci tokom igranja sve to ʼizvrnuʼ, ali ovdje nije bilo potrebe za bilo kakvim intervencijama na tekstu jer je napisan genijalno“, otkriva Feđa Štukan.

Ovaj pedesetogodišnji bosanskohercegovački glumac, pilot i pisac nije prvi put ni u Baru, niti na „Barskom ljetopisu“. Osim promocije knjige „Blank“ prije dvije godine, svoje djelo je predstavio i učenicima barske Srednje stručne škole.

„S obzirom na to da su se slične promocije kasnije organizovale i u nekoliko škola i univerziteta u Sarajevu, može se reći da je sve krenulo iz Bara. Marija Šušter je prva to pokrenula, i dalje radi na tome da se ‘Blank’ uvrsti kao lektira u obrazovni sistem ali tu ima nekih problema, ne ide ʼglatkoʼ, ali se ona i dalje bori za to.“

Što se hiperprodukcije TV serija u Bosni i Hercegovini tiče, Štukan navodi da je, nakon dobijanja sredstava, u Bosni snimljeno nekoliko serija ali je prekinuto i ne vjeruje da će biti nastavljeno. Iako je protagonista u tri serije koje će biti prikazane na „Sarajevo film festivalu“, neće ih gledati. „Radi se o ʼSabljiʼ koja je rađena u Srbiji, a završio sam je dan prije nego što sam prognan, tu je i prva naučno-fantastična bosanska serija ʼKomarʼ, ludi projekat, eksperiment koji može biti genijalan, sa svjetski poznatim imenima koja na njemu rade i, na kraju, druga sezona serije ʼKotlinaʼ“, pojašnjava Štukan.

Kad je pisanje u pitanju, kazao je da je krenuo da piše i stao.

“S obzirom na to da je ʼBlankʼ pisan devet godina, možda za narednih devet izađe još nešto. Ne žurim, ako me nešto ne obuzme i ne drži neka ideja kojoj bih se u stvarnosti religijski posvetio, onda bolje da i ne počinjem, da ne kvarim peticu“, duhovit je Štukan i otkriva da nije optimista kad je u pitanju budućnost kulture i umjetnosti u regionu.

“Ono dobro što kulturi treba da se desi, desiće se kad se nacionalizmom i ostalim glupostima uništi još generacija“, zaključio je Feđa Štukan.

S obzirom na to da je svoje obaveze završio u maju, Feđa na motoru putuje od Bara do Istre, a zbog predstave “Mirna Bosna“ koju, kazao je, “obožava da igra”, zadržao se u gradu pod Rumijom.

The post Predstavom Mirna Bosna otpočeo pozorišni segment Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.

S obzirom na to da je “Blank” odnedavno u nekim razredima i fakultativna lektira, učenici su imali sijaset pitanja za autora. Razgovarali su o njihovom doživljaju djela, o ulogama u filmovima, kao i o njegovim hobijima, letenju i padobranstvu. Štukan je govorio o štetnosti droge i alkohola, navodeći svoja iskustva, ali i o opasnostima koje sa sobom nose nacionalne i vjerske podjele.

Razgovor su vodile prof. Marija Šušter i zamjenica direktora Nevena Sjekloća. 

Ovo je drugo gostovanje Štukana u Srednjoj stručnoj školi. Prošle godine je predstavio svoj roman đacima iz Bara i Tuzle, u okviru projekta Superschools, kada je istovremeno i pokrenuta inicijativa da “Blank” postane dio nastavnog plana i programa za crnogorski – srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost. U međuvremenu, značaj romana “Blank” prepoznale su i brojne srednje škole iz zemalja regiona, u kojima je Štukan čest gost.

The post Feđa Štukan u Srednjoj stručnoj školi first appeared on BARinfo.

U uvodu književne večeri moderatorka programa Marija Šušter je kazala da je autor romana i prije dva mjeseca bio u Baru. Tada je učenicima Srednje stručne škole prezentovao svoje ostvarenje, u okviru projekta koji je organizovan sa Srednjom stručnom školom iz Tuzle u cilju promovisanja “Blanka” kao buduće lektire za srednjoškolce u Crnoj Gori.

O sadržaju romana šira publika dosta zna, s obzirom da je Štukan više puta o tome govorio u medijima širom regiona.

Sinoć je u razgovoru sa Marijom Šušter, Feđa Štukan najprije pričao o utiscima sa prethodnog gostovanja u Baru. Ponio je u Sarajevo, kako je istakao, najdivnije emocije iz našeg grada. Nije bilo gostovanja nakon toga da nije govorio o iskustvu iz Bara. U razgovoru sa mladim ljudima je shvatio da se njima ne može lako manipulisati, kao nekada sa nama, objašnjavajući da oni imaju puno više informacija, te zbog toga vidi svijetlu tačku za budućnost Bosne i zemalja regiona.

Šušter je kazala da je Štukan  napisao autobigrafski roman koji nije napisan kao nešto što bi trebalo da ima terapeutsko dejstvo, niti zarad lične promocije, već je po narudžbi trebalo da bude sinopsis za film.

Autor je potom ispričao kako je nastao roman “Blank”.

“Knjiga je zamišljena kao sinopsis za film koji su trebali režirati i producirati Anđelina Džoli i Bred Pit. Ideja je bila da se napiše kratki sinopsis na dvije strane, ali su stvari izmakle kontroli pa im je poslao 30 prevedenih strana. Ušli smo u dogovor za rad na scenariju. Pjer Žalica, bosanskohercegovački režiser je napisao 90% tog romana u scenariju za film. Pjer je ušao u neki drugi posao pa je na 120-toj stranici scenarija stao, Anđelina i Bred su doživjeli bračni brodolom, tako da je tu završena priča o pravljenju filma”, objasnio je Štukan.

Pisac je, međutim, nastavio da piše, ne razmišljajući o tome da će to što napiše ikada objaviti. A na ideju da se to objavi došao je nakon razgovora sa svojim drugom pilotom Vedranom( Vedran Tuce je univerzitetski profesor, direktor sarajevske filharmonije, predavač par teoretskih predmeta u Pilotskoj školi),gdje je pričajući o letilicama koje koristi pokušao da mu objasni šta je doživio leteći paraglajderom.

“To je jedina letjelica sa kojom sam mogao da letim na Himalajima, uz zalazak sunca iznad crvenih oblaka, pored zaleđenih vrhova dodirujući krila orlova koji su pored mene letjeli”.

Da bi mu to približio, predložio je da pročita kako je o tome pisao, apostrofijajući samo taj doživljaj. Međutim on je, kaže Štukan, tri puta u toku te noći pročitao cio rukopis, ne vjerujući šta čita. U razgovoru, nakon toga, nagovorio ga je da to objavi. Tako je, nakon šest mjeseci 2019. godine  izdat roman “Blank”.

Roman “Blank je priča u kojoj se opisuje autorov odlazak u specijalnu jedinicu tokom rata u Bosni, njegovom bjekstu iz vojske, boravku u neuropsihijatrijskoj bolnici, heroinskoj, pa alkoholičarskoj zavisnosti, priča o gubitku velike ljubavi, o smrti, politici, vjeri,mržnji i ljubavi.
“Blank” surovo i bez licemjerja demistifikuje bosanski rat koji vode lokalni lopovi, aminuju hodže i popovi, a koriste političari svih fela. “Blank” je i demistifikacija religije. Ova knjiga demistifikuje i državu koja ubija vlastitu djecu, a predstavlja na kraju i demistifikaciju međunarodne politike koja, uz šampanjac, kavijar i diplomatski humor, posmatra predstavu i aplaudira glumcima koji stvarno umiru na životnoj pozornici pretvorenoj u gladijatorsku arenu.

Knjiga se čita u jednom dahu. Štukan piše veoma direktno, kratko i jasno, puca pravo u glavu, bez suzdržavanja i viška riječi. Knjiga “Blank” je stvarna, surova, bolna, tragikomična, nevjerovatna, svedena na nivo običnog čovjeka.

“Blank” je obavezna literatura na Goldsmiths univerzitetu u Londonu i Mostarskom univerzitetu, a kandidat je za srednjoškolsku lektiru u Crnoj Gori. Do sada je preveden na engleski, francuski i italijanski jezik.

The post Na Ljetopisu promovisan roman Blank Feđe Štukana first appeared on BARinfo.

“Promocija romana ‘Blank’ činila se najboljim načinom da se ukaže na manipulaciju mladima, na antifašističke i pacifističke ideje, na pronalaženje sličnosti među mladima Zapadnog Balkana”, objašnjavaju iz Srednje stručne škole.

Promociji knjige, pored učenika i profesora, prisustvovali su đaci Savremeno-umjetničke škole iz Tuzle. Učenici su u okviru teme projekta imali zadatak da pročitaju knjigu, pa su s izuzetnom znatiželjom postavljali pitanja autoru i komentarisali njegov rad. 

“Poseban osvrt dat je na teme iz djela koje su bliske tinejdžerima, a autor je sa mladima podijelio i detalje o sopstvenom odrastanju i prepoznavanju ‘grešaka iz mladosti’, a naročito onih koje se tiču narkomanije i alkoholizma. Razgovaralo se o važnosti ovog romana, posebno za mlade ljude i njegovom uključivanju u obrazovni program, tj. školsku lektiru”, navode iz škole.

U subotu, 4. juna Feđa Štukan je (takođe u okviru projekta Superschools Regionalne kancelarije za mlade Zapadnog Balkana) u Domu kulture održao radionicu đacima Srednje stručne škole iz Bara i Savremeno-umjetničke škole iz Tuzle. Tema radionice bila je “Gluma u filmu i pozorištu”. 

“Nakon što su pogledali kratkometražni igrani film ‘Zgarište’ Amre Mehić, u kojem rame uz rame sa Draganom Nikolićem glavnu ulogu tumači Feđa Štukan, učenici su komentarisali ostvarenje, a imali su i priliku da u višečasovnom druženju sa Štukanom saznaju mnogo o procesu pripreme uloge, iskustvima na kastinzima, saradnji s najpoznatijim glumcima i rediteljima Holivuda, omiljenim filmovima i ulogama…”, zaključuju iz barske Srednje stručne škole.

The post Dvodnevna edukacija i lijepo druženje srednjoškolaca sa Feđom Štukanom first appeared on BARinfo.

RB/BI: Ako je ovo autobiografski roman, onda sam ja ugostio bivšeg pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, bivšeg narkomana i alkoholičara sa načetom jetrom, sitnog lopova, prevaranta, lažnog ili ne ludaka, to nije baš najjasnije, čovjeka kojega nikako ne bih poželio za zeta. Ali, ugostio sam i nekog ko je prevario rat, ko ga je razobličio i razbio u paramparčad, kosmopolitu koji prezire nacionaliste i šoviniste, ateistu koji se gnuša svakog vjerskog lukavstva, primitivizma i fanatizma, nekog ko je spreman da vrati kao pošteni nalazač pun novčanik para, a on nema ni marke u džepu, ko nastoji da pomogne bilo kome, u bilo koje vrijeme, po bilo koju cijenu, talentovanog muzičara i glumca, pilota paraglajdera, padobranca, Romaninog ujaka i Ajinog oca, čovjeka koji ne da na sebe, ni na svoje bližnje, autora hit romana „Blank“, koji se čita kao što se gleda stonoteniski meč. Nema se, dakle, vremena ni za šta drugo, a glava samo leti lijevo-desno, od retka ka retku. Feđa, dobar dan.

Štukan: Dobar dan, i hvala puno na ovom uvodu, stvarno kao da ga je moja mama napisala.

RB/BI: Jedina nježnost koju sam vidio u „Blanku“, jeste ona kad si objavio majčino pismo upućeno tebi. Evo, rekoh, čovjek, ipak, ima srca, nije baš sve kako izgleda.

Štukan: Pa, šta ja znam, u tom romanu nije bilo previše mjesta za neke fine ili duhovite stvari. Uglavnom su to stvari koje su moj život mijenjale poprilično drastično. I zato je ta knjiga prilično crna, nije čitava crna, malo se, ipak, razbija i humorom. A i život stvarno priređuje i presmiješne situacije. Zavisi, u stvari, kako shvatiš to sve. Ako sve to shvatiš vrlo ozbiljno, onda ti je život vrlo ozbiljan, ali ako pokušaš da situaciju nekako pogledaš sa strane, iako se tebi dešava, da shvatiš da je to samo dio života, bio on u tom trenutku naklonjen tebi, po tvojim nekim mjerilima ili ne, zapravo je to sve život koji je jednostavno takav: i sa lijepim stvarima i sa ružnim, sa mirisima i smradomovima, svim onim što skupiš usput. Zato i volim da vozim motor, na primjer, jer mirise prirode skupljam, ali naletim i na strašne smradove i onda mi to onako otvori oči malo više, kažem, pa vidiš, smrad je dio života, nije sve uvijek divno i krasno.

RB/BI: Pošto sam se dogovorio sa Marijom Šušter da ćeš biti gost Radio Bara, uzeo sam roman, da ga prelistam, da otprilike znam o čemu se radi. Krenuh od početka, ali tu nema početka, početak je od kraja. Na početku piše: kraj. Što je sad? Gledam ponovo, na kraju piše: početak…

Štukan: Mislio si da su ovi u štampariji nešto…

RB/BI: I onda vidim zahvale, ili što bi mi rekli zahvalnice, i počnem da čitam zahvalnice. Nešto mi stvarno nije jasno. I čitam, čitam, nemam pojma, gledam koliko je sad Šerbedžija: jedan, dva, tri, pet, šest… Hajde da vidim koliko je Štukana. Uhvatim sebe da sam krenuo da čitam, ali…

Štukan: Ali je super dok ne počneš da prebrojavaš koliko ima Bošnjaka, sve ostalo je OK.

RB/BI: Nisam imao kad za to. Ali otkud ovoliko ljudi na kraju ove knjige, sotine njih. Ko su svi ti ljudi?

Štukan: Sad ću ti objasniti, znaš, mene pitaju je li ti katarzično bilo pisati ovu knjigu, pošto je trajalo previše dugo, devet godina sve zajedno, od ideje do objavljivanja. Nije bilo katarzično, ne mogu to reći. Mislim život je sam katarzičan, pisanje, opisivanje tog života nje bilo naročito, kad treba da pripremiš sve to za izdavanje. To predugo traje da bi osjetio neko sad otkrovenje. Međutim, desila mi se prava katarza upravo na tim imenima koja izgledaju onako, nekatarzično. I šta se desilo? Krenulo je ovako: prvo sam se zahvalio Anđelini i Bredu, jer je to njihova ideja, bez njih sigurno ove knjige ne bi bilo, ili je ne bi bilo još dugo, ili ne bi bila ovakva, ili ne bi bila u obliku romana, ili bi bili memoari. Uglavnom, oni su stvarno zaslužni za ideju. Zahvalio sam se njima dvoma. I onda, naravno, mojoj porodici. Onda sam htio da se zahvalim svom kumu Duci. Onda sam se i njemu zahvalio, svom kumu Damiru Ramoviću, sa vaše televizije. I onda sam se zahvalio i kumu Duci, a morao sam se zahvaliti i njegovoj ženi, kumi mojoj, jer bi me roknula da je nisam napisao. Onda sam nju stavio, onda kontam, imaju troje djece, e ne smijem sad njih izostaviti. Onda stavim Damira, njegovu ženu, djecu, stavim neku prijateljicu, kontam moram i njenog muža sad staviti, jer naljutiće se čovjek na mene. A onda skontam, njen muž me ne voli baš naročito, možda smo bili u vezi nekoj davno, ne ja i muž nego ja i drugarica. Uglavnom, stavim i muža koji me ne voli i skontam onda, ta katarza što je spominjemo, kontam pa kakve ima veze što on mene ne voli? Kakvo je to mjerilo u životu, da li tebe neko voli ili tebe neko ne voli? I kakav je to egocentrizam? Ne mogu dijeliti ljude u svijetu na one koji mene vole ili mene ne vole. Ja nisam nikakva mjera ničemu. I onda sam počeo da stavljam ljude za koje znam sigurno da me ne vole, kao neka pružena ruka, ako sam ti ikad išta u životu nažao učinio, a nisam ili jesam, ili ti misliš da jesam ili bilo šta od toga, evo ti ruka, izvini molim te ako sam ti bilo čime, svojim prisustvom, bilo kako, poremetio tvoj dan, bilo šta ako sam ti loše napravio. I to je kasnije krenulo da ide na nekih stotinu imena. To je bio projekat sam za sebe, jer nigdje nisam imao da nađem copy paste 1.600 ljudi.

RB/BI: Tako je. Ali je ovo već „deža vi“, da se obratiš „neprijateljima“, jer si već u knjizi pomenuo kako si jednog reditelja u tvom pozorištu, sa kojim nisi pričao, primorao da se pomirite, tako što si mu na neviđeno čestitao učešće u nekoj emisiji… A sve zbog zajedničkog rada na predstavi.

Štukan: E sad, pošto ja malo volim filozofiju, volim i istočnjačku i ovu zapadnjačku, ima jedna teza koja mi se sviđa u toj istočnjačkoj filozofiji, kad kažu da, recimo, respiratorni aparat čovjeka nije samo nos. Nije samo nazofaringis, laringis i pluća. Jer, da bi mi disali, mora šuma da napravi kiseonik. Ona je takođe naš respiratorni sistem, dio našeg respiratornog sistema, bez kojeg ne bi mogli da živimo. A da bi šuma napravila kiseonik, mora doći do fotosinteze. Znači, sunce je takođe dio našeg respiratornog sistema. Ovo nije nikakva floskula, ovo je stvarnost, ovo je naučna činjenica. Znači sve to zajedno, svaki onaj list na drvetu, koji treba da napravi kiseonik, mora da radi zajedno sa suncem, sa zemljom, sa vodom, da bi ja mogao da dišem i da bi svaka životinja mogla da preživi. Tako me to povezalo sa ovim imenima u knjizi, da zapravo koga god sam u životu sreo, bio on pametan, glup, pristojan, nepristojan, loš, dobar, zao, prema meni ili prema bilo kome, od njega sam naučio nešto, bilo šta. Ako me neko od tih imena ikad pozvao na kafu, pa sam skrenuo sa svog sudbinskog puta, negdje sam krenuo, svratio do kafane i čuo par njegovih rečenica koje su uticale na moj život, manje ili više, ali sigurno jesu. Mišljenje koje sam čuo od tog čovjeka, pošto nijedno mišljenje nije naše lično, uvijek smo ga dobili od izvana i prihvatili ga kao svoje i nama izgleda kao naše, a mišljenje uopšte nije naše – ili smo ga pročitali u knjizi ili naučili na nekom filmu, neko nam rekao, ili vjerski vođa nam rekao, ili političar kojem vjerujemo, to oni svi oblikuju naše mišljenje. Ljudi koje sam potpisao tu na neki način su mene napravili mnome. Ne na neki način plitak, nego na vrlo egzistencijalan način, bitan, suštinski. Jer od svakog sam naučio nešto i sve to je činilo mene na kraju. Ja bez tih imena, bez tih ljudi koji su u zahvalnici, sigurno ne bih bio ovo što jesam, ne kažem da je to ni dobro ni loše, samo kažem da je to to. Zato im se zahvaljujem svima.

RB/BI: Ali ne mogu da vjerujem da poslije ove zahvalnice nisi dobio nekog smrtnog neprijatelja, jer garantovano nekog nisi pomenuo, jednostavno si ga zaboravio, a trebalo je da ga pomeneš. Ispašće da si prema njemu indiferentan, a to je najgora stvar…

Štukan: Nisam, pazim te stvari i upisujem nova imena uvijek i u novim izdanjima se dopisuju imena. Nova imena ljudi koje upoznajem, ona idu u nova izdanja. Tako je to spisak jedan koji raste iz dana u dan.

RB/BI: Recimo, Marije Šušter nema.

Štukan: Pa ona je u sljedećem izdanju. A i ti si.

RB/BI: Knjiga je napisana u prvom licu, ali pazio si se zamke da sam sebe ističeš i glorifikuješ, osim jednom. Na 194. strani kažeš: „U par koraka došao sam na čelo države i da sam želio mogao sam tu i ostati.“ Zazvučalo je malo prepotentno…

Štukan: Ja nisam neko ko živi van ove planete, vrlo sam čvrsto na nogama. Kad kažem da je tako, onda je to tako.

RB/BI: Ili ti misliš da je to tako?

Štukan: Apsolutno mislim da je tako, u tom je čitava fora, jer u suprotnom ja ne bih napisao to. Ja nisam neskroman lik. Nisam neko ko lebdi, nisam ufuran čovjek, vrlo sam priseban. Ni u kojem slučaju to ne bih stavio tu da nije tako. Iako zvuči možda arogantno, ne smatram to arogantnim, jednostavno smatram istinom. Jer znam kakva je priča. Ja taj dio nisam opisao u knjizi uopšte. Priča koja se odvijala između nas četvorice-petorice tu, jeste priča koja uopšte nije objavljena u knjizi. Niko ne zna šta se tu pričalo. A tu su se pričale takve stvari koje su za neki politički triler, koje nisam jednostavno smio da stavim u knjigu, jer toliko bih tajni iznio političkih vani, tajni od UN-a, tajni od Visokog predstavnika, od našeg Visokog sudsko-tužilačkog vijeća. Jer su ti ljudi bili tu. Znači, da sam iznio to što sam tad čuo i što mi je tad rečeno, ja ne znam šta bi sa mnom bilo uopšte, ali znam da sam htio i da mi je nuđeno da budem tu to što sam spomenuo. Da sam mogao glat, sa čitavom potporom svih ambasada stranih u BiH, osim vjerovatno ruske ili par još nekih, kineske, mogao da uradim šta sam god htio. Postavljeno mi je pitanje šta želim. Eto.

RB/BI: Čitava knjiga se čita, iako to zvuči kao floskula, na dah, ali taj dio se prosto guta. To je nevjerovatno što se desilo sa tim Jedinstvenim matičnim brojem kod djece…

Štukan: Neki ljudi nisu zadovoljni tim dijelom, misle da je potpuno izmješten iz priče, potpuno književno i stilski drukčiji od svega.

RB/BI: Kakve to ima veze?

Štukan: Nema veze meni lično. Meni je taj dio toliko važan, jer to su mojih najljuđih 48 sati u životu. I od mene nekih petnaest sati teksta je zauzela samo ta priča o tim protestima.

RB/BI: Znači, ne spavaš, ne jedeš i klecneš. Kako klecne ovaj čovjek? Ni to nije uobičajena priča, odjednom klecneš, izgubiš svijest u momentu i ideš dalje. Je li to, zaista, moguće?

Štukan: Da, takav je umor bio da jednostavno, samo se ugasim. Mozak ti opet proradi, samo zaspem i probudim se u istom trenutku, ali izgubim ravnotežu, padnem, udarim se i opet ustanem i nastavim dalje, razbudim se pa opet tako. Tako je bilo.

RB/BI: Feđa, ogromnoj većini građana bivše SFRJ sviđaju se otpadnici u drugim državama, ljudi koji se obračunavaju sa šovinistima u sopstvenim redovima, ali ako je on pripadnik tvog naroda ili vjere, istog momenta postaje omražen. Do kada će to trajati na ovim našim prostorima?

Štukan: Pa, nisam omiljen kod nacionalista. I to je to. Mislim, njihovo mišljenje me zaista ni ne pogađa, a niti me zanima nešto pretjerano. Nacionalisti su sposobni za ljubav, kao i svaki drugi čovjek. Mislim da je samo narativ problem, a trenutno narativ vode religije. One unose razdor i nemir među nas već trideset godina. Malo je to teško reći, jer nije opšteprihvaćeno, ali činjenica jest da od trenutka kad oni preuzimaju glavnu riječ dolazi do masovnog krvoprolića, što jest njihov narativ i njihovo mračnjaštvo koje nose već dvije hiljade godina. To je taj koncept krvi i tla, zapravo isti koncept nacionalizma, to je narativ trenutni. Ja mislim da samo treba promijeniti lagano, možemo ga promijeniti raskrinkavanjem ljudi koji, znaš, nas ubjeđuju u jednu priču koja jednostavno nije istinita, od samih korijena toga da će čovjek poslije ovog života da živi vječno. To je, reći ću ti iz ličnog iskustva, jer sam bio mrtav deset puta najmanje – šuplja priča, jednostavno ono za šta se ljudi hvataju i misle da su neuništivi, da su neki bogovi koji će da žive vječno. Oni im daju da čuju to, jer oni su populisti, pričaju ono što ljudi hoće da čuju. Na osnovu tih priča i obećanja ljudima priprostim, neobrazovanim pretjerano, mogu prodati takvu priču. I to ti je sva pamet svega ovoga. Mislim da se može taj narativ mijenjati, jednostavno, ajmo pričati istinu malo o svim stvarima u životu pa ćemo doći do toga da ono što govore nije jednostavno tako.

RB/BI: Hrabrost je danas govoriti o lošim ljudima u sopstvenim redovima. Lako je kritikovati tuđe, hajde kaži nešto o svojima koje gledaš svakog dana.

Štukan: Ja prvo ne vjerujem ni u kakvu krv bošnjačku, srpsku, hrvatsku, to jednostavno ne postoji, nema biološkog dokaza da nešto od ovo troje postoji uopšte. Ne postoji antropološki dokaz. Postoji samo kulturološki dokaz, koji ne bi trebalo da bude uopšte predmet rasprava, svađa, a kamoli ubistava. Ali kad bih tako gledao na stvar, mogao bih da kažem da sam ja mješavina milion naroda, ako narod uopšte postoji, a mislim da ne postoji, jer nema dokaza da postoji. Ja sam mješavina katolika, pravoslavaca, Bošnjaka, muslimana. U mojoj porodici imam dva crnca, Ukrajinaca, Rusa, svega. Kao što ima svaki apsolutno čovjek koji bi pristao da svoj genetski materijal da u laboratoriju da shvati kojim putem je od australopiteka došao do toga da bude Srbin, Bošnjak, Hrvat. I vidio bi da je njegova krv izmiješana na milion načina.

RB/BI: Mnogi su dali genetski materijal, pa su bili šokirani kad je stigao nalaz.

Štukan: Naravno da će biti šokirani, jer mi smo svi zapravo braća i sestre. U načelu, potičemo od dvoje ljudi. Ne mislim na Adama i Evu, mislim na neke naučne, istorijske Adama i Evu, ne mitske, koji su zapravo dvoje ljudi i stvorili jedno vrlo malo pleme. Od njih potičemo mi svi. To znači da smo svi doslovno braća i sestre, mislim daljnji rođaci, ali svi imamo od prvog homo sapiensa do danas taj gen koji se zove M168, to je dokaz da smo apsolutno svi povezani krvno. Zapravo, nas jedino što razdvaja je religija i zbog te religije se koljemo. Da nema toga vjerovatno bi ovaj svijet bio puno, puno ljepši. Samo da kažem zašto ja govorim o svojim redovima – hoću da kažem da ja nemam svoje redove. Koji su moji redovi? Bošnjački, srpski, hrvatski, nijedan od tih redova nije moj niti bih volio ikad da budem u jednom od tih redova. To su tri plemena, koja se zbog svoje veličine nazivaju sad narodima. U životinjskom svijetu bi se zvali čopori. Veliki čopori majmuna, čovjekolikih majmuna zvanih homo sapiens, to smo mi. Sad, mi se bombastično i epski zovemo narodima, nacijama, ali to je zapravo čopor ili krdo neko. Ja ne mogu da se svrstam ni u šta od toga, jer zadnjih trideset godina nisam vidio ništa vrijedno ponosa, učinjeno u ime tih naroda, u ime tih religija. Jednostavno, nisam dio toga, tako da nemam, zapravo, svoje. Ja uvijek kad pričam, pričam o nekim drugima, jer nisam dio toga. Mogu sa strane da pogledam bolje širu sliku i da o tome pričam.

RB/BI: Hoćeš reći da ti je lako? Da ti je lako da ne budeš svoj, pošto nisi ničiji?

Štukan: A kao ja to idem ulicom, udaram glavom u zid, ne znam ko sam, ne znam gdje sam. Znači, morao bih biti nešto od ovo troje da bih imao identitet. Mislim, preglupo je to. Identitet se u masi može samo izgubiti. Ne može se dobiti. Identitet je tvoje ime i prezime, tvoja riječ iza koje stojiš, ako ne stojiš iza svoje riječi nemaš identitet, pa bio pripadnik moto kluba ili religije, svejedno je potpuno. Identitet je tvoja riječ, iza koje, kao što vidiš, niko živ ne stoji. Poslije rata, milion puta, bez obzira pozivao se on na srpstvo, hrvatstvo, bošnjaštvo, niko ne drži riječ. Meni kad neko uradi nešto što mi je obećao u Sarajevu, ja to prepričavam kao najveći događaj. Vani to ne postoji, vani je riječ kraj priče – uradiću to i to, završeno. Nemaš šta da brineš da li će se desiti ili neće, dok je ovdje potpuno suprotno. Znači, ako nemaš svoju riječ, džabe se pozivaš na bilo kakav identitet.

RB/BI: Naravno, kad sam krenuo da čitam „Blank“, kao svaki loš čitalac,  počeo sam da se pitam gdje je ovaj čovjek, na kojoj je strani… A, evo Srbi kolju, to je to, znači, na muslimanskoj je strani. Međutim, vidim poslije: ne znam je li ko tako o reisu govorio „u superlativima“. Jesi li ipak pravio neke kompromise, jesi li gledao negdje „čekaj da to malo nivelišem“.

Štukan:  Nikad! Kad čujem nešto što me iznervira, odreagujem odmah, u istom trenutku stavim neki status, napravim peticiju i tako to krene. I šta će biti dalje – ne znam. Ko što ne znam ni inače šta će biti dalje. Vidjećemo. Nekad se nešto pokrene, uglavnom se ništa ne pokrene. Ja i to društvo, nas pet – šest, deset možda, to su ljudi koji su pokrenuli apsolutno sve stvari od kraja rata u BiH do dana današnjeg. Kad smo prestali sa tim društvenim akcijama, stalo je sve, više nikad nije bilo ništa, osim nekih stranačkih, nacionalističkih gluposti, ono potpuno promašenih.

RB/BI: Ali kako ste ujedinili Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju na jedinstvenom matičnom broju. To je bilo spektakularno.

Štukan: Da, mislim niko nije to očekivao da će se desiti. Opisan je u romanu taj čitav događaj, kako je to nastajalo. Nisam nikad čuo da je bilo gdje na svijetu bila takva građanska hrabrost, od strane ljudi koji nemaju veze sa bilo kakvom politikom, ni sa čim. I dan danas ja ne znam za nešto takvo, slično tome. Mi smo ustali da uradimo nešto. Uopšte nas nije bilo briga šta će s nama biti. Nijednog od nas, siguran sam. Izašli smo tamo, mislili smo da ćemo mi tamo provesti tri minute, da će doći specijalci, baciti nas na pod, staviti lisice, ubaciti u „maricu“ i da je to kraj naš za sledećih par mjeseci. Ili ćemo ih provesti negdje, ili će nas pustiti, prebiti, nemam pojma šta. Uglavnom, toliko nam je došlo do guše da smo skontali da se nešto mora uraditi, nema dalje. Ne možemo nazad, idemo uraditi, pa šta god. I to nam je prošlo, slučajno, ne znam na koju foru. Tvitali smo „hajde, dolazite ovamo“. Na kraju petnaest hiljada ljudi je bilo tu. Stvarno, najdivnija stvar koju sam doživio od Olimpijade u Sarajevu je taj JMBG protest. To je takvo bratstvo i jedinstvo bilo, ono nesvakidašnje i Beograd i Srbija i Podgorica, čitava Srbija, čitava Hrvatska, Slovenija, nevjerovatne stvari su se desile. Kasnije sam saznao da je Rambo Amadeus isto učestvovao u tome, ali to nisam spomenuo u knjizi jer nisam jednostavno imao podatak da Rambo ima bilo kakve veze s tim, nego Sergeja sam vidio sa tom idejom na nekom kanalu i onda smo mi to pogurali sve iz Sarajeva. Stvarno nisam znao da je Rambo imao bilo kakve veze s tim, jer jednostavno, nije se spominjalo njegovo ime, ali kasnije sam saznao i drago mi je da je i on tu bio. Ali, da se ne naljuti čovjek, mi se znamo dobro, jednostavno, nisam imao pojma da je bio jedan od pokretača. Eto, nemam pojma, ja mislim da nama malo fali. A znam da smo sposobni za ljubav, za bratstvo i jedinstvo, živjeli smo taj život, vidjeli smo da je moguć. Ja mislim da je razlika u obrazovanosti najveći problem. Ljudi iz malih sredina donose kulturu, svoje znanje koje je minorno. Zapravo, hoću da kažem, da ne vrijeđam nikoga, jer ne želim: moj najuži krug prijatelja, svi su iz malih sredina, tako da sigurno ne govorim protiv tih ljudi. Jednostavno, u malim sredinama je školstvo tako slabo, a slabo je s namjerom. Jer, ne bi se smjelo obrazovati puno ljudi sa sela, recimo, jer ljudi sa sela ne treba puno da razmišljaju, trebaju da prave hranu. To je njihov zadatak. Ako ih slučajno  previše obrazuješ, oni će doći u grad nastaviti fakultet, neće imati ko da obrađuje zemlju, da se bavi stočarstvom i oni namjenski nisu dobro obrazovani. I onda uleće tu religija koja popunjava te rupe u znanju svojim pretpostavkama i svojim konceptima, a jedan od tih koncepata je koncept krvi i tla, jest jednako nacionalizam. I onda se taj nacionalizam proširi u gradove i onda smo svi nekako zbog lošeg obrazovanja nasjeli na tu priču. Religija i danas to radi, iako je njihova priča ljubav, mir, tolerancija. Od toga na terenu nema ništa, jer jednostavno ljudi se grupišu. Samo se ljudi koji razmišljaju isto grupišu u iste grupe. Pripadnost je bitna, a pripadnost je opasna stvar, jer kad pripadaš nekome, onda ti pripadaš njemu, kao što auto pripada tebi. Ti možeš auto kad ga kupiš gurnuti niz liticu jer ti pripada. I tako isto, vođa naroda gurne svoj narod niz liticu uvijek, jer mu pripada. Jer može to da uradi i da izvuče neku korist iz toga. Znači, pripadati bilo čemu je opasna stvar. Samo po sebi opasno, a da ne pričam o ljudima sa zlim namjerama, koji imaju toliko pripadnika, toliko ljudi pod svojom voljom da urade šta god oni hoće, to je tek opasno, kao što vidimo. Mislim da je neobrazovanost naš najveći problem. Jer, kad ljudi nisu obrazovani, dođu neki koji ih obrazuju na svoj način. I taj način je pogrešan, naravno.

RB/BI: Iz ovoga svega nešto, što bi ti rekao, kontam: nisi, čini mi se, za ono osnovno demokratsko načelo „jedan čovjek, jedan glas“?

Štukan: Znaš šta, ja mislim da je demokratija tiranija većine. A većina je glupa. Znači, mi svi moramo da živimo kako glupi ljudi žele. Razumiješ li? Demokratija je kad tri čobana preglasaju Aristotela i Sokrata. Rekao sam činjenicu. To je tako, stvarno tako. Tri čobana mogu preglasati Aristotela i Sokrata.

RB/BI: Svaka čast čobanima…

Štukan: Svaka čast čobanima, njihov posao je vrijedan, ali nema šanse da tri čobana bolje od Sokrata i Aristotela znaju šta čobanima treba. Nema šanse. Jednostavno, znaš kako je u to antičko vrijeme, država se dijelila na tri moguće vladavine, koje su dobre jedino za one koji vladaju, a nisu dobre za narod, nikako. A u te vladavine spadaju oligarhija, tiranija i demokratija. I to ti je to. Znači, živimo kako glupani žele da mi živimo. Kad bih se ja nešto pitao, svaki čovjek to razmišlja, pa kaže da se ja šta pitam, ja bih to ovako: ne bi ništa bilo od demokratije. Ne bi niko imao glas, nikakav. Softveri bi vodili države. Vodili bi ih u takvom kontekstu da ako imaš zakon koji lično tebe dodiruje, zakon o poljoprivredi, imaš stranicu na koju odeš, na kojoj se donose zakoni i glasaš za zakon koji se tebe lično tiče. Ako dovoljan broj glasova ima, taj zakon stupa na snagu odmah. Jer nemam ja šta da glasam za zakon koji treba za selo, za poljoprivredu, za ovo, za ono… To moraju odlučiti ljudi koje to dodiruje. I za sve ostalo isto tako, znači zaboravi demokratiju.

RB/BI: Šteta što nisi postao predsjednik, onda kad si mogao…

Štukan: Tito je to najbolje radio, da se razumijemo, bez konkurencije, on je znao nama, stokom, da upravlja kako treba i opet je ostao gospodin, nije bio diktator. Bio je benevolentni diktator kojeg niko nije osjetio. I opet, na kraju su se svi drugi pitali više od njega.

RB/BI: Ovaj roman će biti promovisan i na „Barskom ljetopisu“ ovog ljeta, 2. avgusta. Narator ili voditelj programa biće Marija Šušter, a ako nije, onda ćemo napraviti da bude. Ovo sam htio da te pitam: Svaka dobra literatura liči na dobru literaturu. Volio sam da čitam pokojnog Bekima Sejranovića. Tvoja knjiga liči na njegove. Jesi li poznavao čovjeka?

Štukan: Ne, ne mogu reći da sam ga poznavao, znali smo se iz kafana, ali nismo nikad sjedjeli i nešto dublje razgovarali. Ne poznajem ga, to hoću da kažem, znam ga površno.

RB/BI: Da nije bilo Romane, možda bi sad ti bio kao Sergej Doblatov ili Bekim Sejranović, možda bi tek sad bio slavan kao pokojni?

Štukan: Ali s tim što tada ne bih napisao ovaj roman pa ne bih mogao ni biti slavan po tome.

RB/BI: I to je tačno. A da ne zaboravim: kojim dobrom ti u Baru?

Štukan: Ja sam ovdje pozvan od Srednje stručne škole, jer postoji inicijativa da „Blank“ bude lektira u srednjim školama u Crnoj Gori. To treba sad da se pokrene. Rado sam se odazvao. Ne znam ko je finansirao taj program, ali tu su djeca iz tuzlanske privatne škole, i djeca iz barske Srednje stručne škole. Sinoć je bila promocija. Oni su već svi pročitali knjigu pa smo sinoć razgovarali o romanu „Blank“ par sati. Danas imamo neki workshop u vezi sa glumom, zbog toga sam tu.

RB/BI: I kako je bilo sinoć?

Štukan: Divno je bilo. Djeca su prepametna. Pametnija su od mene u njihovim godinama deset puta najmanje. Možda i u ovim godinama.

RB/BI:  od Barana i Tuzlaka je, svojevremeno, potekao apel za bratimljenje Bara i Tuzle, tu bi trebalo da se uključi i Rijeka, kao treći kosmopolitski grad na ovim prostorima. Držimo do tog svog kosmopolitizma.

Štukan: Da, Tuzla je isto poznata po tome i po svojoj otvorenosti i po toj najdužoj tradiciji socijaldemokratije u Evropi. I Rijeka, takođe. To je divan grad. I Bar, isto moram da priznam. Nisam puno obišao, ali bio sam u Starom gradu. Već u avgustu dolazim drugi put, pa ko zna kad opet. Vjerovatno uskoro. Mislim motorom sam, tu se vozikam obalom preko ljeta, nije mi daleko.

RB/BI: Kad sam svojevremeno pitao oca, borca NOR-a: Da li si koga ubio za vrijeme rata? Odgovarao mi je: Perio sam na mušicu klasnog neprijatelja. Kako po tom pitanju stoje stvari s tobom? I ti si perio neprijatatelja na mušicu?

Štukan: Jesam, ali nisam, srećom, nikoga ubio. Slučajno nisam ubio nikoga, a pucao sam da ubijem. I to je strašno, već samo to što sam pucao da ubijem je već dovoljno strašno.

RB/BI: Ova knjiga počinje pričom o ratu, ali je jedan par ekselans antiratni roman.

Štukan:  Pa ne znam baš kako dođe, ako nisi neko vojno lice, ako nisi školovan za to, onda pretpostavljam da ne voliš rat. Jer rat stvarno rijetko ko može da voli osim ljudi koji baš čitav život posvete tome. A ima takvih ljudi, koji se i školuju i razmišljaju o ratovima. U ratu ima jedna dobra stvar, sinoć sam pokušavao da objasnim djeci, mislim ako išta postoji u ratu dobro postoji to da ti u ratu živiš svaki sekund kao da je zadnji, a tako bi čovjek trebalo da živi čitav život. I to je stvarno nešto, taj strah koji osjećaš, taj adrenalin koji osjećaš je nešto što te razbuđuje. A recimo, istočnjačke kulture isto govore o nekoliko nivoa budnostim jer što si budniji, to si življi. Kad spavaš, ti nisi svjestan svog života. Znači, onda kad si malo budan, onda si malo svjestan svog života. Ali kad te nešto drma kao adrenalin, ti si potpuno budan, živiš u tom trenutku. I taj trenutak je najvažniji trenutak koji zapravo postoji. Ništa drugo ne postoji osim tog trenutka. Ne možeš  ni živjeti u drugom trenutku osim u ovome, ali možeš na razne načine uništavati svoj trenutak, misleći o budućnosti ili o prošlosti. Naravno, i to moraš nekad da radiš, ali ljudi obično to rade većinu svog vremena, nikad ne žive ovaj trenutak sad, nego planiraju šta će da rade u sledećem trenutku. Dokle god se baviš tim sledećim trenutkom ti promašuješ trenutak u kojem treba da budeš živ. A u ratu, ti sokovi, ta hemija koja ti se dešava u glavi te stavlja u najviše stanje budnosti. To je zapravo najviši stadij života koji možeš da živiš. Upravo to je bitno u ratu, to je lijepa stvar. Ja, recimo, živim svaki trenutak života kao u ratu. Izložen sam često i strahu, naročito u avijaciji, i na motoru, i u padobranstvu, kao i u svim tim stvarima kojima se bavim. Hvatam ovaj trenutak, to je to, jedino bitno, ostalo ne postoji.

The post Feđa Štukan: Identitet je tvoja riječ iza koje stojiš first appeared on BARinfo.