„Ono što je karakteristično za Njegoša i što ga razlikuje, rekao bih u velikoj mjeri, od najvećeg broja drugih, jeste upravo njegova temeljita bivstvena, suštinska religioznost“, smatra akademik Jelušić i naglašava da sve u njegovom djelu ukazuje na to da on zapravo živi ono što jereligiozno, i da je čitavo njegovo biće ispunjeno Bogom.

“U okvirima evropske književnosti, Njegoš pripada samom vrhu religijskog izraza, ukoliko bismo govorili u okviru jedne uporedne književne slike. U svakom odnosu Njegoševih manjih pjesama, velikih spjevova, neprekidna je prisutnost temeljne ideje Boga. On je neko ko izvorno živi svoju religiju, svaka njegova rečenica živi Bogom“, kazao je Jelušić i podvukao da on razlikuje dva aspekta pristupa Njegošu. “Jedan je književno-istorijski, a drugi neposredno egzistencijalni, ono što se nas neposredno tiče danas, kada je o Njegošu riječ. U ovom drugom aspektu, treba da postavimo Njegoševo pitanje: ‘Što je čovjek, a mora bit čovjek’“, kaže Jelušić.

Govoreći o Njegoševoj kapeli u odnosu na njegovo pisano djelo, profesor kaže da iz suštine djela logično proizilazi upravo ta kapela, zato što ona uključuje sve te atribute: izdvojenost, povučenost, svjetlost munja, „sve je tamo“.

„U tom smislu, taj mauzolej je potpuni promašaj, jer izlazi iz ideje, potire izvornu Njegoševu ideju koja se i u njegovom djelu i u njegovoj ličnosti nalazi. Mauzolej totalno protivurječi izvornoj Njegoševoj ideji, koja je zapravo uvijek bitno religiozna“, potencira Jelušić.

Profesorka Sonja Tomović Šundić smatra da „nema veće teme za čovjeka nego što je njegov odnos sa Bogom“.

„Njegoš je vrlo jasno odredio šta je smisao njegove poezije i njegove filozofske i religiozne misli. I to je, dakle, velika tema ‘Luče’ – da se odredi taj poziv, taj priziv koji čovjek ima. Jer očigledno, Njegoš se pita: je li mu ovdje dvostruka kolijevka, misleći na čovjeka, na njegovu duhovnu i tjelesnu stranu. I veoma je jasan u tom određenju da tjelesna strana pripada tragičnom čovjekovom udesu i pobuni čovjekovoj protiv Boga, a s druge strane, duhovna supstanca – duh čovjekov, duša čovjekova, um čovjekov, luča čovjekova je nesumnjivo besmrtna“, istakla je Tomović Šundić.

Njegoševa religioznost je, kaže profesorka, „od najdubljeg tipa“.

„To je ona religioznost koja nužno mora imati sinergiju sa božanskim, onako kako Hrist kaže svojim učenicima: ‘Bez mene ne možete učiniti ništa, niti iko može doći do Oca mojega, ako mu nije dato’. Njegoš ima više stihova koji to svjedoče“, ustvrdila je Tomović Šundić.

Učesnici tribine govorili su i o biblijskim motivima u Njegoševim djelima.

„Temeljno pitanje Njegoša, pored književnih, leksičkih, lingvističkih i briljantnih poetskih slojeva, jeste pitanje religije i filozofskih tema koje on pokreće. To je, prevashodno, pitanje: ko je Bog, kakav je odnos čovjeka i Boga, i kakav je odnos Boga i svijeta? Da li se Bog miješa u svijet, kako i na koji način Bog prisustvuje: u prirodi, kosmosu, univerzumu, ljudskom svijetu i međuljudskim odnosima“. Njegoš pripada onom starom načinu poetskog govorenja“, naglašava Tomović Šundić, „kada pjesnici nisu bili samo oni koji govore zarad ređanja riječi i melodije jezika, pa nam ništa ne govore u suštini, nego su to bili pjesnici starog kova”.

“On pripada tom klasičnom pjesništvu heziodovskog i miltonovskog tipa, gdje pjesništvo nije govor radi književne slave i jezika, već govor u kojem je iskazano jedno viđenje, jedna istina, jedan svjetonazor, svjetonazor koji ima Njegoš. Najdublji Njegošev svjetonazor je religiozni“, kaže profesorka, „jer bez religiozne misli ne bismo imali ni Njegoševu misao, niti bismo mogli da imamo ‘Luču’, a ni sva njegova druga djela“.

Čitava „Luča“, kaže Tomović, „svedena je na bogočovječansku perspektivu, na prirodu Božju koja ulazi u svijet i spasava posrnulog čovjeka, rješava eshatološku dimenziju postojanja“.

Njegoševa religioznost je, navodi dalje, i „po pozivu – on je mitropolit, predvodnik jedne crkve – i po njegovom vaspitanju i obrazovanju, jer ga je, podsjeća Tomović Šundić, vaspitavao jedan od najreligioznijih duhova Crne Gore, Sveti Petar, njegov stric. Ali i po knjigama koje je čitao, na desetine metafora preuzima iz Biblije. Moje čitanje Njegoša ide u tom pravcu da vidim kako on vidi rješenje  i za čovjeka i za svijet u kome živimo“, kaže Tomović Šundić.

Govoreći o Njegoševom odnosu prema zlu, ističe da je “vrlo jasno da Njegoš percipira problem zla kao temeljni problem ljudske egzistencije, i ‘Luča’ pokušava da odgovori na to pitanje.

“On nalazi veoma jasan razlog, a to je bogoborstvo. Čovjek ne može da izdrži bogoborstvo, ali Satana može. I tu je Njegoševo objašnjenje otkuda zlo. Adam, naš predak, pridružio se legionima Sataninim, bunio se protiv Boga, ali samo tri dana. Čovjek može da se bori protiv Boga, to je Njegoševska ideja, lakovjeran je, kao što je bio Adam, ali se treći dan pokajao. Velika hrišćanska tema je i pokajanje i praštanje i to apsolutno praštanje. Bog je ublažio kaznu za čovjeka jer se on pokajao“, pojašnjava ona.

Profesorka Tomović Šundić je ispričala i anegdotu:

„Kada je Tanaka, veliki japanski lingvista, pokušavao da prevede Njegoša na japanski, došao je kod mog oca, Slobodana Tomovića i pitao ga: ‘Je li ‘Luča’ spjev o Bogu’? On je, kao stranac, prepoznao da Njegoš koristi 146 termina za Boga. Prema tome, izlišno je pitanje njegove religioznosti. Kada se to pogleda, jasno je da je Njegoš bio u dosluhu s Višnjim“.

Učesnici su govorili i o vezi između Njegoša i Dostojevskog. Profesor Jelušić je kazao da “kada čovjek današnjice neće da čita Dostojevskog, već gleda Pink programe, to je bjekstvo od slobode i pristajanje na stav Velikog Inkvizitora.

“Tako treba čitati i ‘Šćepana Malog’ i gledati na nas danas iz ugla Šćepana Malog i pokazati koliko mi i danas odgovaramo toj ideji“, poručio je.

Profesorka Tomović Šundić govorila je i o zavodljivosti totalizujućih priča i totalitarnih ideologija.

„Ne bih samo Crnu Goru stavila kao paradigmu, i veliki narodi su u 20. vijeku bili obmanuti totalitarnim ideologijama. Njegoš je pokazao izuzetno dobro razumijevanje političke moći i zavodljivosti, koja ima univerzalnu poruku. Moje stanovište je da je Njegoš veoma jasan u svojoj istini, u načinu na koji tu istinu doživljava i kako je prezentuje“, zaključila je Tomović Šundić.

The post U svjetlosti Luče: Tribina o Njegošu u Baru first appeared on BARinfo.

U emisiji je govorio o aktuelnoj problematici koju je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti, usvojen u Skupštini Crne Gore krajem decembra.

Danas prenosimo drugi intervjua sa gospodinom Gojkom Perovićem.

Kakvi su Vaši stavovi kada je riječ o registraciji. Da li bi vjerske organizacije trebalo da se registruju i svoje poslovanje uvedu u pravni sistem države?

O. Perović: Naravno, ali donijet je Zakon, u, prema našem mišljenju, neregularnim uslovima. Donosi se novi Zakon, a stari iz 1977. godine kaže u jednoj svojoj odredbi “da sve vjerske organizacije i crkve koje se osnivaju ili ukidaju svoj rad, treba da se registruju”. Ta odredba se, tvrdim, do 2019. godine, ne odnosi na tradicionalne vjerske zajednice. Da je to tako, govori činjenica da se ni rimokatolička, ni islamska zajednica nijesu registrovale prije 2010. godine. Do tada to nikome nije padalo na pamet.

Ali, su se, ipak, registrovale?

O. Perović: Jesu, na političku inicijativu Vlade, bez zakonskog osnova. Dakle, nijesu imale zakonsku obavezu, ali su one to, iz nekih svojih interesa, prihvatile. Mi, iz Pravoslavne crkve, nijesmo našli za shodno da radimo nešto što, mislimo, da nije Zakonom propisano.

To piše i u novom Zakonu,tvrde pravni stručnjaci, koji je skladu sa međunarodnim propisima, da vjerske organizacije ne moraju da se registruju, ali ukoliko se ne registruju, ne mogu obavljati privredne djelatnosti, niti, dakle, učestvovati u pravnom prometu. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, prodaje, kupuje, zaključuje ugovore?

O. Perović: To je novina koju ovaj Zakon nameće. Zna se što su tradicionalne, a što novoformirane vjerske zajednice. Mi ne želimo da se povinujemo tako nakaradnoj odredbi koja princip registracije dovodi na nivo konstitutivnosti-ti postojiš od onda, od kada si se registrovao. Mi hoćemo da se sve svede na nivo evidencije, koji je poznata civilizacijska tekovina i koja postoji u državama u okruženju.

Ali, to znači da nemate svojstvo pravnog lica. Zašto izbjegavate nešto što bi Vam olakšalo postojanje i funkcionisanje, odnosno bez tog svojstva, ne možete obavljati sve ove pomenute poslove? Ne može crkva u tom smislu biti izuzeta. Objasnite kako ćete sada graditi hotele, apartmane, plaćati obaveze?

O. Perović: Mi jesmo pravno lice, mi normalno živimo, kupujemo, prodajemo…Mi, dakle, hoćemo da budemo prepoznati kao pravno lice, mi to jesmo svih ovih decenija unazad. Pravoslavna crkva ima svoje službenike kojima se uplaćuje penziono i zdravstveno osiguranje, mi smo pravno prepoznati, plaćamo vodu, struju, imamo svoj PIB, sa nama se vrši pravni i ekonomski saobraćaj u ovoj državi, i prije ovog Zakona. Nijesmo pali sa Marsa. To što prethodni Zakon nije predviđao registraciju, to nije naš problem. Ovo što novi Zakon predviđa da nas registruje, nas koji ovdje postojimo stotinama godina, da pravno postojimo tek od momenta registracije, je politička igra. Tražimo evidenciju, a ne registraciju. Nijedan Zakon o slobodi vjeroispovijesti u okruženju nije donijet, a da je u sebi sadržao imovinsko-pravne odredbe. Ovo je jedini takav Zakon u Evropi.

Ima li, po Vama, još spornih članova novog Zakona?

O. Perović: Ima, posebno je interesantno pitanje korišćenja i upotrebe hramova u budućnosti. U Zakonu stoji prilično neodređena odredba po kojoj će neki državni organ, ne zna se koji i po kojoj proceduri, kada se riješi imovinsko pitanje, kako je to država zamislila, procijeniti kako će se hramovi dalje upotrebljavati i ko će njima raspolagati. Iz Vlade ponavljaju da nam niko neće dirati imovinu, da ćemo ostati tu, ali u vremenu koje ona propiše. Kao da Sportska dvorana odredi-od dva do četiri će je koristiti odbojkaši, od četiri do šest košarkaši. Mi ne znamo koji organ odlučuje, kome će pripasti hramovi. Ne postoji norma koja garantuje da bi državni organ bio dužan da obezbjedi crkvi nastavak korišćenja, niti da hram zaštiti od, eventualne prenamjene. To je pravna neizvjesnost, a tek ko bi mogao da nam garantuje da će ova Vlada, koja nam to obećava, biti u narednom periodu Vlada, jer idu izbori. Treba li da se molimo Bogu da ostanu na vlasti i narednih pedeset godina, kako bi ispunili ono što nam sada obećavaju.

Da se osvrnemo i na politički dio cijele ove priče. Vi tvrdite da vaši protesti nijesu politički, a znamo da je gotovo cijela opozicija stala iza njih. Da li već sama ta činjenica Vašim skupovima daje političku obojenost?

O. Perović: Politika je u temeljima cijele priče, ali ne željom crkve, nego je država donijela Zakon, koji je predložila Vlada, a usvojila skupštinska većina. Ova problematika se ne može riješiti dugačije nego politički, sa Ustavnim sudom ili bez njega. Moramo se vratiti u parlament, gdje će biti izglasan bolji Zakon od ovoga. Cijelo vrijeme se radi o političkom pitanju. Tema nije stranačka i ideološka, već isključivo, građanska i pravna. Mi, kao građani ove zemlje, kao institucija koja djeluje i hoće da djeluje u skladu sa Zakonom ove zemlje, bunimo se što ovo poltičko pitanje nije riješeno na dobar način. Priključili su nam se članovi opozicije, ali ima i pristalica vladajuće partije. Mi se ovih dana sastajemo i sa predstavnicima Vlade, opozicije i građanskog sektora, jer crkva hoće da čuje sve sugestije, da bismo došli do rješenja. Crkva ne želi da se bavi strančarenjem i ne radimo protiv države, već na njenu dobrobit.

Da li SPC poštuje državni suverenitet Crne Gore?

O. Perović: Naravno, to je suvišno pitanje.

Vi ste više puta na Vašim skupovima kazali “da je crkva noseći činilac državotvorne kulture”. Ako je Crna Gora nezavisna država, koju, kako kažete, priznajete, kako Srpska pravoslavna crkva može biti nosilac njene državotvorne kulture?

O. Perović: Zato što je SPC nosilac državotvorne kulture poslednjih nekoliko vjekova. Nemojte me pitati kako, kad su vladari Crne Gore bili mitropoliti vjekovima. Ja na to nijesam uticao, niti crkva. To je po nuždi bilo tako i prve institucije novovjekovne Crne Gore, jer postoji i Stara Crna Gora, institucija parlamentarizma i prve obrise sudskih ustanova, dobijala je blagodareći mitropolitima cetinjskim. Mitropolija cetinjska, prije 1918. godine, doživljavana je u potpunosti kao jedna od svetosavskih episkopskih stolica. Tako o njoj govori Sveti Petar Cetinjski, tako o njoj govori knjaz i kralj Nikola, pa predsjednik Vlade Lazar Tomanović, 1910. godine na Svečanoj Skupštini povodom proglašenja kraljevine Crne Gore: “Cetinjska mitropolija je jedina preostala neugašena svetosavska stolica, od onih koje je osnovao Sveti Sava”. Dakle, crkva u Crnoj Gori, zvala se ona autokefalna ili ne, a piše čak, da je bila autokefalna, i ona se doživljava kao svetosavska, kao ostatak one crkve koja se u istoriji zove Srpska crkva-Pećka patrijaršija. A, kada danas kažemo da nosimo kulturu, uz pravoslavnu crkvu, koja je to dominantno, mogu da tvrdim da je takav državotvorni nosilac kulture, ovdje na primorju, i katolička crkva, pa jednim dijelom i Islam. Dakle, svi oni koji postoje prije nego što su formirane institucije novovjekovne države. Kada to govorimo i tvrdimo, ne govorimo ništa protiv države, nego iznosimo notorne činjenice.

Kakav je Vaš stav prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, jer i njeni predstavnici se pozivaju na to da na ovom prostoru postoje vjekovima?

O. Perović: Oni ne postoje vjekovima, već od 2000. godine, kada su se registrovali u nadležnoj jedinici MUP-a. Oni su organizacija građana koju ne želim da omalovažavam, jer su jednako građani kao mi, ali oni nijesu crkva. Moj stav, Gojka Perovića, je stav moskovskog i carigradskog patrijarha, kao i stav svih pomjesnih crkava. Kao što je za međunarodno priznanje države Crne Gore bila potrebna saglasnost Ujedinjenih nacija i podizanje zastave pred zgradom u Njujorku, tako nije dovoljno da neko sam za sebe napiše : “Mi smo Crnogorska pravoslavna crkva”. Potrebno je da je druge crkve priznaju kao takvu, što se u slučaju ove organizacije, nije desilo.

Da li mislite da se to nikada neće desiti?

O. Perović: Mislim da se u crkvi sve dešava po kanonima, jer ovaj put kojim je krenula ta grupa građana, nije ispravan. Oni mogu da djeluju, štampaju knjige, drže svoje skupove i ja im ne bih uskratio to pravo, čak ni to da stiču svoju imovinu (podigli su i nekoliko objekata za koje tvrde da su hramovi), ali pitanje Pravoslavne crkve u Crnoj Gori je pitanje jednog viševjekovng kontinuiteta. Svaka ozbiljna država mora da ima senzibilitet prema nečemu što traje vjekovima.

Da li Vam je poznato da državni Zakon Srbije o vjerskim zajednicama, iz 2006. godine, priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet SPC tek od 1836. godine?

O. Perović: Ne znam za to. Nije na državi da priznaje kontinuitet nekoj crkvi ili vjerskoj zajednici, već država mora da prizna faktičko stanje, ono koje sada postoji. To je pitanje istorije i međusobnog prepoznavanja crkava.

Da se vratimo na pitanje o politizaciji crkve, ne samo u ovim aktuelnim dešavanjima. Utisak je da je Srpska pravoslavna crkva, ako nije grubo rečeno, iskompromitovana u tom smislu, stavovima i ponašanjem najviših svojih predstavnika, te je stvorena odbojnost prema njoj dijela javnosti. Tu prvenstveno mislim na ratna dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, kada je Srpska pravoslavna crkva podržavala politiku Slobodana Miloševića, četnički pokret, ratne zločince, odlikovala Šešelja, a na loženju badnjaka na Cetinju pojavio se i Arkan. Da li je to neprimjereno crkvi, istinskoj vjeri i duhovnosti?

O. Perović: Ja mislim da su to tumačenja nekih istorijskih događaja od strane vlasti. Sve to što ste nabrojali, ova vlast, koja i sada vlada, je podržavala. Crkva se ponijela zaštitnički prema dijelu naroda koji je živio u Hrvatskoj i BiH, a koji je tokom II svjetskog rata preživio nevjerovatna stradanja. U jednom momentu je izgledalo da će se sve to ponoviti i da će taj narod ostati sam i bez zaštite, prepušten na milost i nemiloist. Recimo, u Hrvatskoj, nova vlast je donijela Ustav iz kojeg je izbrisan srpski narod kao konstitutivan, što je bio u dotadašnjoj socijalističkoj republici. Nije mi jasno kako je moguće da je jednom dijelu naroda odbojna crkva. Arkan je sa svojim vojnim formacijama prešao granicu Crne Gore i to mu je dozvolila vlast, ne da se zadrži jedan sat, već danima. Nije mogao boraviti u državi Crnoj Gori bez blagoslova vlasti.

To, ipak, ne amnestira Mitropoliju i gospodina Amfilohija koji su na vjerskom obredu ugostili ličnost tog profila…

O. Perović: Mi nikome ne zabranjujemo da dođe na Badnji dan u manastir ili ispred manastira. Toga dana su svi dobro došli. U ovoj državi sada vlada ideologija po kojoj je Stjepan Mesić proglašen za počasnog građanina Podgorice. Za mene on nije, ni manji, ni veći zločinac od Radovana Karadžića ili Vojislava Šešelja, jer je taj gospodin u hrvatskom Saboru rekao: “Moja dužnost je obavljena- Jugoslavije više nema”. On je počasni građanin Podgorice, a neko ko je stao na stranu protiv toga, on je ratni zločinac. Crkva ne može da se snađe u tim driblinzima vlasti, koje su u jednom trenutku za Karadžića, Šešelja i Arkana, a onda su protiv njih. Mi smo se ponašali principijelno-osuđujemo sve ratne zločine, crkva je pokušala kako je znala i umjela, jer mi nemamo ni Vojku, ni policiju, da zaštiti svoj narod. Ne mogu da tvrdim da smo se u tome baš najbolje snašli.

Čak su mediji prenosili da su se pojedini ratni zločinci krili i bili dočekivani u hramovima SPC u Crnoj Gori?

O. Perović: To je jednako vjerodostojno kao kada bismo rekli da su se krili u Skupštini Crne Gore. To bi trebalo dokazati.

Vjera se, prije svega, doživljava kao istinska ljubav prema Bogu, pravoslavnoj braći, ali i svim ostalim nacijama i vjerama. Duhovnicima priliči mir i pozivanje na toleranciju, a ne nikako militantni i agresivni stavovi. Zato je Vaša poruka o kojoj smo govorili na početku, o pomirenju, izazvala simpatije. Što Vas je rukovodilo da to izjavite?

O. Perović: To je apsolutno dužnost svakog crkvenog lica-da poziva na mir, ljubav i pomirenje. Kada sam ja pozvao na pomirenje, nijesam to izgovorio radi neke politiičke procjene da bi to trebalo da kažem. Otelo mi se iz srca,da tako kažem, jer ne treba nama crkva, ni srpska, ni crnogorska, ako braća neće živjeti zajedno. Međutim, vladajća partija je na svojim kongresima, tokom 2019. godine, ponavljala da će obnoviti autokefalnu crkvu, kako bi zaokružila crnogorski identitet, i time krši Ustav, jer su država i crkva odvojene. Mi, Crnogorci imamo državu koja traje, sa prekidima, već od Vojislavljevića do danas, dakle, hiljadu godina. Ako neko ima identitet, onda smo to mi. Mislim da su građanska država i sekularna vlast, dužne da čuvaju već postojeći identitet građana, a ne da ga one formiraju i zaokružuju.

Kada ste pozvali pravoslavnu braću na pomirenje, rekli ste da ih “na sukobe huškaju velike države”. Na koje ste države mislili?

O. Perović: Neka to ostane tajna, mada mislim da svi građani koji ovo slušaju ili čitaju, pretpostavljaju na koga sam mislio. Tu ne treba velika filozofija. Mi smo poligon za nadmetanje moći velikih sila i kada oni procijene neki interes, onda se primjenjuju dmokratske i pravne norme. Kada procijene da je njihov interes suprotan, onda zažmure i tolerišu i kršenje prava i demokratskih načela. Prioritet je da ostanemo jedinstveni, bez obzira na interese velikih sila, koji se ovdje ukrštaju i koje hoće da nas zavade. Nas je malo i ne treba da se dijelimo. Možemo različito da gledamo na neke procese, ali vraćam se na početak , postoji Ustav, postoje zakoni ove zemlje, kojih, kada bi se držali, ne bi bilo potrebe da na ulici iziskujemo svoja prava.

S obzirom da je Mitroplija pristala na pregovore o novom Zakonu sa predstavnicima Vlade, da li će litije prestati, i da li razgovori imaju svrhe, ako Vi želite stavljanje Zakona van snage, A Vlada tvrdi da to neće učiniti?

O. Perović: Litije će prestati onoga dana kada na snagu stupi novi Zakon ili Zakon o izmjenama i dopunama ovog, nedavno donešenog.

Znači, litije će trajati tokom cijelog pregovaračkog procesa?

O. Perović: Da, a o dužini trajanja litija ne odlučujemo mi. Imali smo sastanak u Vladi prije mjesec, ministri i svi episkopi SPC u Crnoj Gori su sjeli za sto. Razgovor je trajao pet sati, mislim da tada nije ostalo ništa nejasno. Premijer je predložio da razgovori budu nastavljeni na ekspertskom nivou, ali od tada je prošlo, do zakazivanja novog sastanka, tridesetak dana. Nijemo zadovoljni tom dinamikom. Želimo da dobijemo Zakon kojim ćemo svi biti zadovoljni.

Bez obzira na tok i ishod pregovora, da li će litije ostati mirne i dostojanstvene kao do sada?

O. Perović: S obzirom da ih vodi crkva, mogu da obećam da će biti tako. Niko nikog do sada nije ni nogom zgazio. Tako će biti i ubuduće.

The post Otac Gojko Perović: Ima prostora da se napravi bolji Zakon od usvojenog (2) first appeared on BARinfo.

U emisiji je govorio o aktuelnoj problematici koju je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti, usvojen u Skupštini Crne Gore krajem decembra.

Intervju prenosimo integralno, u dva dijela, danas i sjutra

Novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti izazvao je oštro protivljenje Srpske pravoslavne crkve i mirne proteste u vidu litija koji uporno traju već treći mjesec. Mnogo građana je nezadovoljno i učestvuje svakog četvrtka i nedjelje u uličnim šetnjama širom Crne Gore, ali ima mnogo i onih koji sjede kući i razmišljaju drugačije. Vi ste izazvali simpatije, dijelom i jednih i drugih, kada ste krajem januara na jednom od skupova pozvali pravoslavnu braću na pomirenje uz poruku: “Nema nama molitve bez njih, niti njima Crne Gore bez nas”. Kako je moguće da se došlo u ovu situaciju,do nepomirljivih razlika, i kako sada izgledaju stvari?

O. Perović: Vjerujem da živimo u civilizacijskoj državi koja je pravna i koja funkcioniše po normalnim političkim standardima. Ako je tako, onda moramo i možemo doći do rješenja, jer ne postoji saglasnost, ni među predstavnicima međunarodne zajednice, niti kod domaćih pravnih stručnjaka i građana, da je ovo najbolji mogući Zakon. Ne vidim zašto bi jedan takav tekst, koji je već izazvao velike podjele, bio važniji od naše sreće, mira i međusobnog razumijevanja. Mislim da ima prostora da se napravi bolji Zakon od ovog, jer crkva stoji na stanovištu da nam treba zakonsko regulisanje našeg statusa. Ja mislim da sugrađani koje sam, kao što ste kazali pozvao na pomirenje, koji su manifestovali protest protiv litija, nijesu za sprovođenje Zakona, jer su mnogi od njih shvatili o čemu se radi, već su, vjerujem, pod tenzijom medijske kampanje da su litije protiv države, instiktivno reagovali da je brane. Litije nijesu protiv države, već su usmjerene u pravcu mirnih građanskih protesta, kako bismo dobili dobar Zakon. To znači, da smo mi za bolju Crnu Goru, za jaču državu, jer novi Zakon nije u skladu sa čak četiri zakona ove države, prethodno donijetih: Zakon o imovinsko pravnim odnosima, Zakon o državnom premjeru i katastru, Zakon o parničnom postupku i Zakon o upravnom postupku, a takođe, je u suprotnosti i sa nekoliko ključnih tačaka Ustava Crne Gore.

Da li je zbog toga Srpska pravoslavna crkva podnijela žalbu Ustavnom sudu, i ako nije, zašto nije?

O. Perović: Nijesmo još. Moram naglasiti da ne postoji rok za podnošenje žalbe, niti je Ustavni sud obavezan rokom da na takvu žalbu odgovori. To je jedna vrlo neizvjesna pravna okolnost. Inicijativa je pripremljena, ona sada prolazi crkvene instance, ali to nije tema koja je alternativa ovom problemu. Kada bismo i sjutra predali inicijativu, Ustavni sud može odgovoriti tek, recimo, za dvije godine, a sa druge strane on sam, na osnovu polemika i protesta koje je izazvalo donošenje novog Zakona, može pokrenuti postupak za ocjenu njegove zakonitosti i ustavnosti. Imao bi i obavezu da to već uradi. Mislim da je bolje i efikasnije rješenje da oni koji su donijeli i izglasali ovakav Zakon, a to su Vlada i Skupština, na isti način donesu Zakon o njegovim izmjenama i dopunama. To bi mnogo kraće trajalo.

Rekli ste da Srpska pravoslavna crkva jeste za regulisanje svog statusa Zakonom, je li tako?

O. Perović: Apsolutno. Do decembra prošle godine imali smo Zakon iz 1977. godine koji je bio na snazi, iako mu je rok istekao, jer nijesmo imali drugi. U skladu sa njim crkva je djelovala i radila u ovoj državi i mi nijednog trenutka nijesmo bili van pravnog sistema ove zemje. Možemo jedino da govorimo o tome kakav je bio pravni sistem i koliko se primjenjivao Zakon, ali mi svuda, posebno ovdje, u Crnoj Gori-našoj zemlji, hoćemo da sve radimo po Zakonu.

Kakva je razlika između crkvenog i crkveno-državnog prava?

O. Perović: Velika, zato što su po Ustavu, član 14, crkva i država odvojene, to su dvije potpuno različite institucije. Država je novovjekovna tvorevina koja se zasniva na društvenom ugovoru, na jednakom pravu svih građana, a crkva podrazumijeva učešće samo onih koji vjeruju, na taj način da učestvuju u crkvenom životu. Dakle, crkveni život i njena pravila nijesu obavezujuća za sve građane, a državna pravila obavezuju sve, pa i vjernike. Prije jedanaest godina, upravo smo ovdje u Baru, u hotelu Princess, pod pokroviteljstvom Opštine, uz učešće svih vjerskih zajednica i crkava u Crnoj Gori i univerzitetskih profesora sa važnih evropskih katedri, koji se bave odnosom crkve i države, imali trodnevni međunarodni skup, prvi te vrste u Crnoj Gori. Organizovala ga je crkva, a bili su prisutni i predstavnici Vlade, odnosno nadležnih ministarstava. Tada smo zacrtali put i istakli obavezu uređenja odnosa crkve i države, ne zadirući u autonomno pravo crkve i vjerskih zajednica da same uređuju svoj život. Ovaj sporni Zakon upravo želi to, to su nam rekli i predstavnici međunarodne zajednice, prilikom poslednjeg razgovora sa komesarom EU za pridruživanje. Ovo je neustavni i diskriminatorski Zakon, koji pretenduje da uređuju strukturu crkve, te ga stoga smatramo anticivilizacijskim i protiv njega smo.

Što je to konkretno što smatrate neadekvatnim u Zakonu?

O. Perović: Prva i osnovna stvar koja je nakaradna i koja predstavlja direktan udar na pravni sistem Crne Gore jeste to da se svojinsko-pravna pitanja i nejasnoće, ovim Zakonom žele urediti u katastru, organu podređenom Vladi, a ne u sudu, kako to propisuju već pomenuti postojeći zakoni ove države. Ako smatrate da ste titular imovine i ako ste zainteresovana strana, kojoj je neko greškom ili zlom namjerom, neko njeno svojinsko pravo prepisao na drugoga, onda bi trebalo da u roku od tri godine, podnesete tzv. brisovnu tužbu i tražite da se taj upis dovede u pitanje i reguliše. Ako su prošle tri godine, onda vas Zakon o imovinsko-pravnim odnosima, upućuje na parnični postupak , u kojem ćete podnijeti dokaze da se neko bespravno upisao na vašu imovinu. Ako nijesmo u džungli, već u pravnoj državi, onda je jasno kako se to rješava. Donijeti Zakon to poništava, uskraćuje te mogućnosti i , kako predviđa, sve bi trebalo da se prepiše na državu, jer postoji osnovana sumnja, iz perspektive Vlade, da su crkve prije 1918. godine bile u nečijem drugom vlasništvu.

Da li je doslovno rečeno u Zakonu da će sva crkvena imovina biti prepisana na državu, ili je predviđeno da bude upisana na onog titulara koji za to bude imao valjanu dokumentaciju, kojom će dokazati svoje vlasničko pravo?

O. Perović: Postoji dodatni paradoks-država bi po ovom Zakonu trebalo da donese dokaze da je nešto prije 1918. godine pripadalo državi ili je građeno od državnih sredstava, akcijom građana i slično, dakle da nije pripadalo crkvi, pa da crkva naknadno dokazuje da to nije državno, nego crkveno. Takav postupak bi narušavao pravni sistem zemlje, jer je u suprotnosti sa Zakonom o imovinsko-pravnim odnosima i ne postoji ni u jednoj drugoj situaciji, niti kod pravnih, niti kod fizičkih lica. Tu ulazimo u zonu diskriminacije i kršenja Ustava, po kojem smo svi jednaki pred zakonom. Sva dokumenta, svi pozitivni propisi koje imamo dostupne, a na prvom mjestu Opšti imovinski zakonik Valtazara Bogišića, koji se odnosi na Crnu Goru prije 1918. godine, jasno prepoznaje dvije vrste vlasništva-državno i crkveno, što znači da se od početka krenulo od pogrešne pretpostavke da je nešto bilo u svojini države prije 1918. godine. Mi živimo u 2020. godini, neko misli jedno, neko drugo, ali postoje sudovi, i to ne sudovi Srbije ili Republike Srpske, nego sudovi i zakoni Crne Gore koji rješavaju nejasnoće kada je riječ o svojini. Dakle, novi Zakon nas vodi u katastar, gdje neki službenik treba nešto da upiše ili prepiše, iako smo po važećem Zakonu, kojeg se mi u crkvi držimo- i Zakona o katastru i imovini, mi upisani. Crkva ili Mitropolija ne može biti upisana tek tako, dođe pop u katastar i upiše imovinu. Tom postupku prethodi upravni i pravosnažna presuda Upravnog suda da su se stekli uslovi da se neko upiše u katastar. Više nema mogućnosti za upravni spor, jer je samim upisom u katastar, u ovoj civilizacijskoj zemlji, koja nije prašuma ili džungla, nego država, to završeno i sada se to može dovoditi u pitanje jedino u parničnom postupku.

Da li ste vi za to da se sve raspravi u parničnom postupku i zašto ga ne pokrenete?

O. Perović: Jesmo, mi smo već imali par parničnih postupaka. Kao građani, sveštenici, crkva, polazimo od pretpostavke da smo moralna lica i moralna institucija, koji nikome nijesmo ništa oteli ili ukrali, i teško nam pada to što čitamo između redova novog Zakona. Nije ovo, ponavljam, vrijeme hajdučije, nego uređene države. Imali smo parnični postupak kada je riječ o crkvi na Kruševcu, u kompleksu Dvora kralja Nikole u Podgorici. Država je pokrenula parnični postupak i pokušala da dokaže da je ona državno vlasništvo. Međutim, kralj Nikola je bio civilizovaniji čovjek od predlagača novog Zakona i on je znao, da čak i ako ima crkvu u okviru svog dvorskog kompleksa, da to nije njegovo vlasništvo, nego crkveno. Mitroplija crnogorsko-primorska je u tom postupku dokazala svoje vlasništvo. Zato se mi protivimo da se po novom Zakonu, na taj način, nacionalizuje imovina. U parničnom postupku postoji još jedan institut-državine ili održaja. Dakle, možete nekome i da otmete nešto, ali ako to držite u savjesnom održaju, čuvate ga, ne palite i slično, 20 ili 30 godina, postaje vaše. Crkva se savjesno stara poslednjih sto godina o nečemu što je bilo njeno i prije sto godina, a sada se pojavljuje neko, sa nekom ideološkom pretpostavkom, da je crkva vlasništvo države. To su diskutabilne stvari.

Čije je, prema Vašem mišljenju, gospodine Peroviću, zemljište na kojem su crkve i hramovi?

O. Perović: Crkveno, imamo Povelju Ivana Crnojevića iz XV vijeka i proglas kralja Nikole iz XIX vijeka koji to potvrđuju.

Predstavnici Crnogorske pravoslavne crkve, takođe, tvrde da je Poveljom koju i Vi pominjete, gospodara Ivana Crnojevića, to imovina te crkve. Kako to komentarišete?

O. Perović: Ako tvrde, neka idu na sud. Ja ne mogu tvrditi da je tehnika u studiju Radio Bara moja, ili mogu, ali onda to moram da dokažem. Ta organizacija, koja sebe zove Crnogorskom pravoslavnom crkvom, je, kao registrovana, ušla u pravni sistem Crne Gore tek 2000. godine. To je pravni paradoks, da organizacija, tada registrovana, traži nešto od prije 1918. godine, pozivajući se da pripada njoj. Ne pripada niti njoj, niti državi, već Pravoslavnoj crkvi, koja je mijenjala svoja imena i svoje granice. Bila je Pravoslavna crkva u Kraljevini Crne Gore sa tri eparhije.

Kako je to zemljište postalo crkveno? Da li ga je crkva kupovala ili dobijala od države?

O. Perović: Kako nešto postaje crkveno, objasniću. Crkva je institucija koja se zalaže za duhovne vrijednosti, a ne materijalne. Crkva nije banka iliti korporacija koja nešto kupuje, to joj nije u opisu posla, na prvom mjestu. Zato su crkva i država odvojene. Nekome se rodi živo i zdravo dijete, neko nekome umre. To su kategorije koje ne mogu da budu u pravnom prometu jedne građanske države. Zato čovjek koji vjeruje da je njegov pokojni predak otišao na nebo, ne ostavlja svoju imovni ni Opštini Bar, niti državi Crnoj Gori, ni državi Srbiji, nego ostavlja crkvi. Uvijek se znalo, u svim pravnim sistemima, počev od Rimskog prava, od antičkog, preko vizantijskog, do našeg današnjeg, da postoje posebne teritorije koje su osveštane, svete, ne pripadaju nijednom pojedincu i ne pripadaju državi. Ja sam to u svojim besjedama nazvao “ambasade nebeskog carstva”, kao što imamo Ambasadu SAD u Podgorici. Ona funkcioniše u skladu sa pravilima Crne Gore, ali ona je ambasada druge zemlje.

Da, ali je zemljište na kojoj je ta i sve druge strane ambasade, države Crne Gore, slažete se?

O. Perović: Jedno je teritorija jedne države koja se proteže od jedne do druge granice, a drugo je vlasništvo nad nečim. Ne pripada sve Crnoj Gori, postoje fizička i pravna lica koja imaju svoje vlasništvo nad nečim. Dakle, ljudi su ostavljali crkvi svoja dobra i tako je crkva sticala imanje. U Povelji, Ivan Crnojević kaže da imovinu ostavlja crkvi, nije rekao sinu nasljedniku, koji je vladao poslije njega, ili knjaževini Zeti. Proglas kralja Nikole iz 1895. godine koji je objavljen u Glasu Crnogorca potvrđuje Povelju Ivan bega Crnojevića: “Imovina Cetinjskog manastira neka ostane crkvi i svi koji na toj imovini budu nešto gradili, moraju da plaćaju lektarinu Cetinjskom manastiru, koji će da umnožava svoju imovinu, na slavu i korist crkve”. Mi to sada, ovakvim Zakonom, dovodimo u pitanje.

Tvrdite da je zemljište na kojem su crkve i manastiri Srpske pravoslavne crkve, vlasništvo crkve, a što je sa objektima? Kako razgraničiti svojinska ovlašćenja na njima, jer njih su, uglavnom, gradili građani, ali i oni koji se osjećaju Crnogorcima i oni koji se osjećaju Srbima, među donatorima su nerijetko i naši sugrađani katoličke i islamske vjeroispovijesti. Takođe, država je izdvajala značajna sredstva u te svrhe, pa i u novije vrijeme, za, na primjer, hram u Podgorici?

O. Perović: Nema potrebe da nas za to boli glava. Postoji Zakon o imovinsko-pravnim odnosima, postoji Ustav Crne Gore i država ima pravila po kojima se rješavaju ta pitanja. Nema potrebe da donosimo novi Zakon koji će riješiti neke nedoumice unazad sto godina. Nijedno pravno lice u Crnoj Gori, nijedno fizičko, niti institucija, nijesu dovedeni u ovu situaciju da raspravljaju što je bilo prije sto godina. Luku Bar su, takođe, gradili građani Crne Gore.

Da, ali zemljište na kojem je sagrađena Luka Bar i svi drugi privredni subjekti u Crnoj Gori, je državna svojina, zar ne?

O. Perović: Tačno, ali je postalo državna svojina zato što je sproveden pravni postupak. Ne može nijedan građanin doći da uzme, recimo, jednu lučku dizalicu, zato što je njegov đed učestvovao u izgradnji Luke. To što je on gradio, učestvovao u nekoj radnoj akciji ili mobi, ne legitimiše ga da uzme bilo što i nosi kući. To što su građani gradili, to je jedna tema, a druga je kako je to procesuirano i čije je sada.

Koje su još, prema Vašem i stavu Srpske pravoslavne crkve, sporne odredbe novog Zakona? Što mislite o registraciji vjerskih zajednica, kako bi mogle da posluju, imaju svojstvo pravnog lica, zaključuju ugovore i, uopšte, učestvuju u pravnom prometu? Da li je Srpska Pravoslavna crkva registrovana i ako nije, hoće li to uraditi?

O. Perović: Mi smo, između ostalog, protiv ovog Zakona, jer je donijet u atmosferi koja je neregularna, nije bilo javne rasprave i dijaloga.

Vaši protivnici, predstavnici Crnogorske pravoslavne crkve tvrde da su pokušali da razgovaraju. Sjećamo se prvobitnog Nacrta Zakona iz 2015. godine, kada je bezupješno pokušavano da se održi javna rasprava u nekoliko gradova, pa i u Vašem rodnom Kotoru, na kojoj su se pojavili predstavnici CPC i spriječeni su u tome. Bilo je čak i ružnih , nemilih scena, a upravo se okrivljuje za to Srpska pravoslavna crkva. Da li je to tako?

O. Perović: Mi nemamo nikakvih protivnika, već je u pitanju Vlada koja predlaže Zakon. Dok je bio u formi nacrta, Vlada je predložila javnu raspravu u tri prostorije, od kojih je jedna bila veličine Vašeg Radija. Na javnu raspravu može doći svaki građanin. Taj nacrt je Venecijanska komisija “iskaišala” na hiljadu mjesta. Oni su htjeli da tu priču svedu na tri javne rasprave, u Podgorici, Bijelom Polju i Kotoru, pritom je sala u Kotoru bila veoma mala.

Da li je veličina sale bila isključivi razlog što javna rasprava nije održana, ne samo u Kotoru, već i drugim gradovima?

O. Perović: Građani, posebno u Boki Kotorskoj, koja je teritorija Crne Gore koja je dugo bila u sastavu Mletačke republike i Austro Ugarske, veoma su vezani za crkvu, jer je to bila jedina veza njihovih predaka sa domovinom. Veoma su osjetljivi na to pitanje i nije se mogla održati rasprava u neadekvatnom prostoru. Bilo je prilika i načina da crkva i država diskutuju o tome i mimo tako loše organizovanih javnih rasprava.

Zar nije bilo više susreta i razgovora na tu temu?

O. Perović: Nije. Poslije toga se ćutalo tri godine, sve do početka 2019. kada smo dobili predlog Zakona koji ide na ocjenu kod Venecijanske komisije. Ona ima 36 prigovora. Jedan je da se Zakon mora donijeti u postupku koji je javan, institucionalan i inkluzivan. To je i preporuka rimskog pape, koji je predstavnik jedne od zainteresovanih strana, jer Rimokatolička crkva djeluje na teritoriji Crne Gore. Postoje i stavovi Evropske komisije koji su na tom fonu, jer crkva ne može biti samo posmatrač ovog procesa. Što se desilo? U junu 2019. godine imamo sastanak, i to na mitropolitov predlog, sa predstavnicima Vlade. Dogovoreno je da se razgovara, i u novembru imamo jedan jedini sastanak stručnih timova Vlade i Mitropolije, sa predlogom da se dikutuje samo o preporukama Venecijanske komisije, mjesec prije usvajanja Zakona.

Zar nijesu mediji objavili da je potpredsjednik Vlade, gospodin Pažin, više puta razgovarao sa predstavnicima Mitroplije?

O. Perović: Tačno, gdin Pažin je nekoiko puta dolazio u Mitropoliju, ali nijedan od tih sastanaka nije bio posvećen Zakonu. Pričali smo o odnosu crkve i države, kako bi to trebalo da izgleda, kakva su pravna rješenja u zemljama u okruženju i slično…

Drugi dio intervjua sa rektorom Cetinjske bogoslovije, Gojkom Perovićem, možete pročitati sjutra na našem portalu.

The post Otac Gojko Perović: Ima prostora da se napravi bolji Zakon od usvojenog (1) first appeared on BARinfo.