Pred pedesetak gledalaca, među kojima su bili Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, Tanja Spičanović, potpredsjednica Opštine, Tanja Bardić, menadžerka Opštine, Miodrag Lekić, predsjednik DEMOS-a, i ostalih zvanica, upriličeno je veče puno emocija i važnih poruka.

O knjizi su, uz autorku, govorili recenzent dr Milun Lutovac i u ime izdavača Željko Milović.

„Ovo je knjiga čiji je prvi dio napisala novinarka, a drugi dio književnica. Prvi dio je novinski zapis na 107 strana, ono resto je književnost. Kad kažem ’novinski zapis’ to radim punih usta, ne pežorativno, jer ovaj njen zapis je dobar, temeljit, pun istraživanja, a opet dovoljno ličan da bi se o pisanom moglo svjedočiti i čitaoca zainteresovati. I ja sam taj prvi dio čitao kao veliki članak, ne kao knjigu, jer knjige nemaju to što članak ima – obavezu da zainteresuješ čitaoca iznova i iznova. To je duža reportaža kakvom smo je nekad znali. Dobro je što Goca nije pobjegla od novinarke, ne bi ova knjiga bila takva. Drugi dio je emotivni zapis putnice, koja je u svakom gradu u kome je bila, pronašla nešto u šta će se zaljubiti i što će vječno držati u svojoj škatulici sjećanja. Taj drugi dio je prepun divnih, kratkih rečenica punih boja i mirisa, koje govore same za sebe kao da su kratke priče“, naveo je Milović.

Zatim je dr Milun Lutovac imao kratak ekspoze nadovezujući se na dio autorkine knjige. „’Tako je od hleba i soli slova i nade nastao glavni lik hronike, narod Peroj.’ Svojim bravoroznim, dobro otkovanim novinarskim stilom, pod velom tajne koja još nije počela da živi, Gordana otkriva slojevitost i složenost narodnog bića sa mnogo lica. Lik kolektiva koji je oblikovao mozaični i protivurječni Mediteran koji u svakom trenu zna da je bolje vrabac u ruci nego soko na grani, ali uprkos svemu, po cijenu najvećeg rizika, uvjek teži da bude soko. Tako hronika srca postaje mala historija mentaliteta jednog naroda. Možda je u Peroju i drugim crnogorskim naseobama trebalo pisati više i ranije, možda. A možda je tako bilo zapisano u libru. Ono što je sigurno je da bi i najveća biblioteka bila mala da se uknjiži i po slovu poređa svo znanje o putovanjima po Crnoj Gori, preko najdaljih žila kucavica na planeti kojima su njeni žitelji težili kako bi se skrasili i opstali pod kapom neba. Perojci su bili i ostali neodvojiv dio rodne grude, zavičaj je bio stalno sa njima, do potonje ure pa i posle nje. U pričanjima potomaka, njihovim planovima i snovima. Bili su izdanci moralnih i viteških gromada, koji su kao plamen svijeće čuvali smisao postojanja preko istaknutih predstavnika patrijarhalne kulture, koji su bili oličenje mediteranskog i renesansnog mentaliteta. Kako to sve skupiti na jedno mjesto, zapisati, opisati, sačuvati? U toj takvoj namjeri Gordana plijeni svojom iskrenošću da oživi sjećanja na jedno veliko raseljenje, jer kako to kaže Crnjanski ’Nema smrti, ima seoba’. Niti je narodu bilo lako sam sa sobom, niti sa gospodarom, niti gospodaru sa narodom. ’O čemu će sanjati, na čemu graditi ponos i posebnost, čime se u tuđini dičiti, pitanja su koja postavlja sebi Gordana Vujović, a na koja je u knjizi pokušala da odgovori. Koliko je u tome uspjela, ocijenite sami“, nadahnuto je kazivao dr Lutovac.

Nakon promocije, koja je završena gromoglasnim aplauzom oduševljene publike, autorka je za Radio Bar i Bar Info, ne krijući zadovoljstvo, podijelila utiske.

„Došla sam sa popriličnom tremom, iako je nikada nisam imala. Izgledalo mi je sve divno, nisam očekivala da bude ovoliko svijeta, ali čini mi se da je ljudima prijalo. U prolazu sam čula pozitivne utiske, ali tek treba sve da mi se ’slegne’ . Strahovito sam bila emotivna“, istakla je Vujović.

The post Održana promocije nove knjige Gordane Vujović – Tako je bilo zapisano u libru first appeared on BARinfo.

Kako navodi autorka, ova knjiga se sama pisala. Početak pripada Peroju, od koga je sve počlelo. U drugom dijelu su priče o knjigama, selidbama, morima, drevnim gradovima i dragim ljudima. 

“Maslina. Majka. Hraniteljka. Ponosna starica na Mirovici. Naša. I ona rimska u senci Koloseuma. Nizovi maslinjaka od juga do severa Jadrana. Nežni treptaji od Peroja do Bara. Do sećanja na davni podlovćenski zavičaj”, zapisala je Vujović. 

Ulaz je slobodan. 

The post Promocija knjige Gordane Vujović u Kući maslina first appeared on BARinfo.

Novinar i publicista Željko Milović, urednik ove izdavačke kuće i član nevladine organizacije, bio je gost emisije “NVO Impulsi” Radio Bara.

RB/BI: Koliko ste izdanja imali do sada, a koliko ove godine?

Milović: Ako računamo i izdanja iz ove godine, Mediteran Multimedia je objavila 10 knjiga od 2018. godine, četiri CD-a, jedan dokumentarni film i organizovala četiri izložbe, a tokom 2019. godine organizovali smo prvu književnu turneju u barskoj opštini, skupa sa NVO Povjerenje, koja je obuhvatala promocije na 12 lokacija. To je bilans kakav nemaju ni mnogo ozbiljnije ustanove kulture.

Ove godine smo objavili knjigu reportaža o Baranima koje je šezdesetih i sedamdesetih napisao rodonačelnik ovdašnjeg novinarstva Boško Milošević “Bar: Svjetionici jednog vremena, knj. 1”, što je bio iscpljujući projekat dug godinu i po, koji je obuhvatao i istraživanja u arhivima. Knjiga je nedavno, više nego uspješno, promovisana na Barskom ljetopisu, u okviru segmenta bARS. Naredno djelo očekuje se bukvalno svakog dana – knjiga Gordane Vujović sa reportažnim zapisima iz Peroja, mjesta u Istri gdje žive Crnogorci. Promocija će biti organizovana u Kući maslina, 9. septembra.

Ove godine, objavili smo i dva CD-a na koja smo naročito ponosni. Prvi je povratnički album grupe “Makadam” – “Spava moj grad”, prvi nakon 24 godine, a za pjesmu ”Stara maslina” je snimljen i atraktivni spot u Starom Baru. Tokom avgusta, objavili smo i drugi EP VIS “BEŽ” – “Sunce, zemlja i s njima ti”, i odradili dva spota za dvije numere.

RB/BI: Kakvi su planovi za naredni period?

Milović: Prvo, dakle, Gocina knjiga i promocija, pa rad na drugom tomu članaka Boška Miloševića o Baranima i zemljotresu, od 1979. nadalje. Postoji plan da u decembru objavimo i čitav set poetskih knjiga, namjenski napravljenih, ali o tome je rano još govoriti, nešto zavisi od toga da li ćemo za sve te projekte obezbijediti finansije, a nešto od vremena. Očekuje nas, naravno, krajem novembra i suorganizacija kviza za osnovce “Koliko poznajem svoj grad?”, redovnog od 2009. naovamo. Imamo zahtjev i za organizovanje jedne izložbe i dvije književne večeri, međutim, to je na čekanju. Barani vole da stvaraju i objavljuju, tako da ni mi nikad ne stajemo.

NVO “Mediteran Multimedia” osnovana je pod imenom NVO “Bar Info” 2006. godine, a pod današnjim nazivom je od 2018.

The post NVO Mediteran Multimedia za promociju kulture i umjetnosti Bara first appeared on BARinfo.

Recenzentkinja izdanja, prof. dr Irena Petrušić, predavač na FPEP objasnila je da je monografija nastala na osnovu inicijalnog istoimenog rada na postdiplomskim specijalističkim akademskim studijama, te da je upravo ova barska univerzitetska institucija i njen izdavač, dok je dio sredstava za rad na knjizi omogućilo Ministarstvo kulture i medija.

„Riječima autora, mediji su zasigurno najuočljiviji fenomen savremenog društva zastupljen u apsolutno svim oblastima života. Željko Milović, novinar i publicista, pjesnik i prozaista, višegodišnji urednik niza, kako štampanih, tako i internet medija, nam kroz istorijat medija u Baru, prvenstveno štampanih daje daleko sveobuhvatniju istoriju Bara. Oštrim jezikom, bez mnogo eufemizama, daje nam prikaz od Stare Grčke do Stare Crne Gore, od Kraljevine Prve, pa Druge, preko pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih… do posljednjih decenija, govori nam o Baru u medijima i medijima u Baru“, pojasnila je prof. dr Petrušić.

Kroz podatke o medijima, prije svega štampanim, koji su, procjenjuje ona, „predstavljeni na pitak i prijemčiv način, ne samo kao puko nabacane informacije, autor nas vodi iz perioda u period, iz priče u priču, nudeći prikaz ne samo razvoja štampanih medija, već dočarava karakter ljudi sa podneblja Bara“.

„Iako je knjiga zamišljena kao monografija i u tom smislu predstavlja pravi istraživački doprinos, prepuna je podataka, takođe obiluje anegdotama koje na živopisan način oslikavaju kulturu Bara. Rukopis je komponovon i uređen tako da predstavlja određenu vrstu spomenika svima onima koji su svoje živote utkali u medije u Baru, uključujući i samog autora“, kazala je Petrušić, uz ocjenu da knjiga predstavlja jedinstven doprinos budućim pokoljenjima urednika i novinara.

Djelo je nazvala lokalnom istorijom Bara XX vijeka, „ispričanom kroz nastanak, razvoj i gašenje štampanih medija pokazuje jasan upliv političkih i društvenih prilika na genezu štampe uopšte, kao i na to kako su i koliko prelomni događaji u životu Bara reflektovani kroz članke namijenjene lokalnom stanovništvu, ali i kako se javno mnjenje mijenjalo pod njihovim uticajem“.

Novinarka i publicistkinja Gordana Vujović, prvi zvanično imenovani glavni i odgovorni urednik „Barskih novina“ se u nostalgičnom prisjećanju, kroz nekoliko zanimljivih i živopisnih anegdota (čiji su akteri svima poznati – Miroslav Radojčić, Svetozar Vukmanović Tempo, dr Srđan Hajduković) prisjetila nastajanja i uzleta novinarstva u Baru.

„U dugoj novinarskoj karijeri, možda je to bio najljepši period mog radnog vijeka. Svi zajedno smo se, kroz nevjerovatno posvećen rad učili profesiji, izgarajući. Uslovi nisu bili neki, ali je entuzijazam bio prvorazredan“, ne skrivajući emocije kazala je Vujović.

Inicijativa da i država prepozna značaj teme obrađene u monografiji, potekla je od predsjednika Matice crnogorske, Baranina mr Ivana Jovovića. Govoreći o publikaciji koju potpisuje Željko Milović, kazao je da ovo izdanje predstavlja „rijetkost u publicistici u Crnoj Gori, jer ne postoji knjiga koja se na ovakav način bavi tretiranjem lokalne medijske zajednice kroz istoriju“. Kao kuriozitet je naveo da se ovakvom publikacijom nijedan grad u Crnoj Gori ne može pohvaliti, „iako postoje gradovi koji su možda imali veći kontinuitet izdavačke misije nego što je Bar“.

„Ovom knjigom se Milović referisao kao čovjek koji je skoro tri decenije u novinarstvu. Ona zavređuje pažnju ne samo na lokalnom nivou, nego može biti egzlemplar kako druge jedinice lokalne uprave treba da rade na istraživanju vlastite istorije, odnosno onoga što je od nje ostalo“, kazao je mr Jovović, uz zahvalnost što je Milović, pohodeći arhive diljem Crne Gore u potrazi za materijalom za knjigu, u cetinjskoj biblioteci pronašao pjesmu njegovog pretka, Mila Jovovića, koja se odnosi na 120 godina od Ilindenskog ustanka.

„Ova pjesma je u Makedoniji, 2. avgusta, na Ilinden doživjela veliku afirmaciju, pa je preko 6.000 posjetilaca na makedonskom portalu koji se bavi poezijom imala afirmativni stav, a objavljena je, sa kritičkim stavom, u ‘Novoj Makedoniji’, najtiražnijem listu u toj državi“, kazao je Jovović, objašnjavajući na ovom primjeru da „nama male stvari mogu postati vrijedne na većem planu“.

Govoreći o značaju Milovićeve knjige, Jovović je ustvrdio da je najnovijim izdanjem autor dao kratak prikaz istorije Bara i ukazao da je ona „po mnogo čemu pionirski projekat na crnogorskom prostoru“.

„Djelo objašnjava međuodnos medija i vremena, odnosno prilike i odnose njihovog osnivanja, cenzure i zabrane, posljedice koje su proistekle iz rada medija koje su nesumnjivo uticale na oblikovanje svijesti građana od kralja Nikole do elektronskih medija. Autor svaki od medija stavlja u realan kontekst društveno-političkih dešavanja, pa je priča o medijima ujedno i priča o urbanom razvoju Bara i Crne Gore. Kroz tekstove o razvoju barskih medija može se pratiti istorijat razvoja grada, te je knjiga dragocjen dokument, koji nadilazi lokalni karakter izučavanja medija“, procjenjuje Jovović.

Kulturolog i publicista Željko Rutović je mišljenja da bi „svaki grad u Crnoj Gori trebao da ima nekog svog Željka Milovića“.

„Bogatstvo je i privilegija gradova koji imaju tumače svog grada, istorije, prošlosti, a pritom to rade uporno i dosljedno. Nažalost, društvo smo oboljelo od nedostatka ovakvog istraživačkog nerva, pa nam se dešavaju kulturološke posljedice tog čina, zbirno sa ‘krečenjem’ naše prošlosti, prepisivanjem, dopisivanjem, tumačenjem iz knjiga koje nisu tačne, niti pisane ovdje, sve zbog neke nove budućnosti, koja će biti dio neke prošlosti po nekim drugim tumačenjima. Željko i slični ljudi njegovog kova jesu intelektualna, moralna, etička, akademska, građanska i svaka druga brana ‘krečenja’ naše istorije lokalnog ili nacionalnog karaktera“, nadahnuto je govorio Rutović na promociji Milovićeve monografije, uz procjenu da je „u ovom djelu spojeno lijepo, korisno i dobro“ i sugestiju da je crnogorskom društvu potrebno „snažno tumačenje medijske industrije“.

„Neophodna nam je debatna tribina koja tumači lice i naličje današnjih medija. Mnogo je skrivenih naslaga i poruka koje kriju opasnost. U Crnoj Gori svi mediji liče jedan drugom kao jaje jajetu, sa gubitkom onoga o čemu govori Željko Milović, autentičnosti i identiteta lokalnog medijskog, društvenog, kulturološkog, ideološkog i političkog sadržaja koji definiše jednu zajednicu“, podvukao je Rutović i pohvalio Milovićevo djelo kao paradigmu jednog vremena koje „njeguje kulturu sjećanja, čime se građani Crne Gore ne mogu baš pohvaliti“. Zaključio je da „knjigu, iako lokalnog karaktera, ne bi zatvorio u lokalne dimenzije, jer je po vertikalama jednog vremena, ideološkim konstruktima, pravcima djelovanja, svjetonazorima, participira sveukupnom crnogorskom biću“.

Autor Željko Milović je u konciznom osvrtu na kompleksan razvoj medija u Baru podsjetio na 1886. kada je trebalo da iz štampe izađe prva „Jugoslavija“, zahvaljujući kralju Nikoli i Kornelu Jovanoviću (bratu J. J. Zmaja), potom, nakon velike „rupe“ u izdavaštvu, komunističkih listova koji se štampaju u ilegalnim štamparijama u nekoliko primjeraka, pa se prisjetio i prvog urednika „Barske luke“ Boška Miloševića, „Glasa mladih“ koji je uređivao Rajko Nikezić, lista „24. novembar“ kojeg je potpisala Vjera Vučković… Prvo „čedo“ štamparije, nabavljene 1981, su bile „Barske novine“.

„U knjizi sam pokušao da napravim pregled kako su ljudi saznavali šta se dešava u gradu. Prije svih novina su postojali Informatori Opštine i društveno-političkih organizacija, to je bio zametak. Uspio sam, nadam se, i iznutra i spolja da ‘odradim’ sve barske štampane medije. Nije me puno interesovalo kako su nastali. Svi su zaživjeli tako što je neko nabavio pare i odlučio da se štampaju. Zanimljivije mi je bilo kako su pravljeni, kako se na njih uticalo, kako su i zašto gašeni…“, pojasnio je Milović.

Prisjetio se i kako je ušao u novinarstvo, te kako su nastajale „Barske novine“ čiji je bio urednik.

„U novinarstvo sam ušao zajedno sa dragom koleginicom Majom Malić, zahvaljujući kojoj sam i ostao u toj profesiji jer me je spasila jednog ‘pogroma’ sredinom devedesetih, te sam i danas tu. Što se uspjeha ‘Barskih novina’ tiče, nikada to ne bih uspio da izvedem sam, već je, dva mjeseca nakon što su mi direktor Informativnog centra Buco Jovetić i glavna i odgovorna urednica Ljilja Đinđinović ponudili da budem urednik, došla nevjerovatna ekipa mladih ljudi, a od svih sam bio stariji iako sam imao tada 31 godinu – Vjera, Dragan, Suljo, Ilija, Rašo, Dejo, Dragana… Nije nas interesovala politika. Interesovali su nas ‘mali’ ljudi, ‘male’ priče koje su postajale velike. Drugi broj u novom sazivu je prodat za dva dana u hiljadu primjeraka i mi smo bili šokirani“, prisjetio se Milović, zaključujući da „trenutno u Baru nema štampanih medija“.

Medijator večeri, novinar Radomir Rašo Petrić, iskoristio je priliku da Miloviću čestita na najvećem opštinskom priznanju, nagradi „24. novembar“, koju je, prema ocjeni žirija zavrijedio upravo zbog bogatog publicističkog opusa, koji je, kako je naveo „s obzirom na njegove godine – impresivan“. Milović potpisuje 11 monografija o Baru, a posljednja, koja je promovisana večeras, jeste luksuzno, bogato ilustrovano izdanje, pa je stoga publikovana u ograničenom tiražu i biće dostupna isključivo u pojednim institucijama. Barani koji žele da pročitaju nešto više o razvoju medija u gradu pod Rumijom, mogu to učiniti ako posjete Narodnu biblioteku i čitaonicu „Ivo Vučković“.

The post Mr Jovović: Nova knjiga Željka Milovića ima i lokalnu i univerzalnu poruku first appeared on BARinfo.

Moja prva barska adresa bio je Mali dvorac. Topolica 14. Nije to bilo neko reprezentativno mjesto kao sada, kad je u toj kući omiljeni restoran  “Le petit chateau”. Mada, ni onda  mu nisam nalazila mane. Kad je valjao kraljevim perjanicima, bio je dobar i partizanskoj kćeri, koja je tu provela prvu barsku, godinu… Prije skoro pola vijeka.

Zahvaljujući “jačoj polovini” koja je o Topolici, Dvorcu, dvorskom parku i svim mjestima u njemu znala sve, nije mi trebao bolji vodič. Pričao mi je o nekadašnjim stanarima Dvorca i njihovim gostima, o muzejskim eksponatima. O skrivenim mjestima za koja znaju samo Topoličani. Ali kad je počeo da nabraja drveće u parku, da mi objašnjava odakle je stiglo i kako se zove, zaprepastila sam se. Jeste odrastao u parku, ali što je mnogo, mnogo je.

Dvorski kompleks me je zauvijek očarao. Reprezentativni dio, ali i obližnje skromne kuće, đardini, profesorska kolonija, Velišina kuća sa barkom ispred vrata, plaža pred kućom… Tu su Topoličani učili da plivaju i da se šepure pred turistkinjama… Meni nije bilo dato da na moru učim plivanje, pa sam izbjegavala da prikazujem svoje mlataranje rukama i nogama, naučeno u brzoj i hladnoj Drini kad sam imala jedva pet godina. Bila sam zahvalna tati koji je bio moj učitelj plivanja i ponosna na svoje umijeće, sve dok u Baru nisam vidjela kako se pliva.

Zahvaljujući ekstremnoj radoznalosti i srećnoj okolnosti da sam se cio radni vijek bavila istraživanjem i informisanjem, mnogo vremena i truda uložila sam u čeprkanje po istoriji. Željela sam da saznam zašto je baš barski dvorac bio “biser u kruni” crnogorskog kralja. I kako se baš tu, u Baru, Crna Gora konačno “vjenčala sa morem”. Ko samo ovlaš zaviri u prošlost, vidjeće da je skoro sve najvažnije za Crnu Goru i Bar počelo u vrijeme kralja Nikole. Na Volujici je proradila prva radio-telegrafska stanica na Balkanu. Kralj lično u more je položio kamen temeljac buduće luke. Prisustvovao je otvaranju saobraćaja na prvoj crnogorskoj željezničkoj pruzi od Bara do Virpazara, kada je rekao da je pruga “radost moja i cijele Crne Gore”. Jahta “Rumija”, usidrena ispred dvorca, kao da je nagovijestila buduće brodske linije, marinu, turiste…

Zahvalna sam sudbini što sam imala sreće da, kao jedan od novinara “Pobjede”, dočekam kralja Nikolu kad se, nakon predugog stranstvovanja, najzad i zauvijek vratio kući. To je jedan od događaja koje ću uvijek pamtiti.

Topolički dvorci su i dalje dio mog svijeta. Živim sa njima. Kraljev ljetnjikovac odavno je kuća kulture. Stotine predstava, koncerata, književnih večeri, izložbi odgledala sam za svoje redakcije i svoju dušu… I sad volim da, poslije kulturnih programa u Dvorcu i dvorskom parku, u blage ljetnje večeri ispred Malog dvorca  pijuckam kafu. Baš ispred prozora moje prve barske sobe. Zurim u svijet na šetalištu i mislim na  svoje stare komšije, na stanare “Trudbenikovih baraka”, na Mirotiće, Lačeviće, Šarbajiće, Lukiće… Sjedjeli smo na parapetu, koga odavno nema, i bili srećni što smo živi. I što smo na tako lijepom mjestu… Iz Malog dvorca sam krenula na bračno putovanje u Atinu, I na svoju prvu plovidbu “Svetim Stefanom” do Barija, pa na brod “Berane” na kome sam plovila skoro tri godine…

Nedavno u čitulji pronađoh starog druga iz davnih i divnih brodskih vremena. Kapetan Slobodan Vukasović bio je mladi pomorac, član posade koja je dovezla u Bar tek kupljeni feribot “Sveti Stefan”, na kojem je dugo plovio. Sudbina mu je namijenila i tužnu dužnost da bude na komandnom mostu kad je brodska legenda otplovila na svoje posljednje putovanje… Odlaze polako moja braća sa ”Berana”… Sve nas je manje. Kad god se sretnemo, neka tuga mi se uvuče u dušu. 

Tih davnih godina “Sveti Stefan” je bio zaštitni znak Bara i Crne Gore. Ličio mi je na neki vodeni tramvaj kojim su dolazili turisti i poslovni ljudi, ali i kojim su se Barani svako malo vozikali do Barija. Taj ploveći restoran bio je divna prilika da se dva puta godišnje u bareškim radnjama obnovi garderoba. Ponekad samo prošeta, kupi nešto od gastronomskih specijaliteta ili sitnica za kuću i da se fenomenalno ruča. Najbolje morske specijalitete jeli smo u malim restoranima pored luke…

Pamtim kao da su juče bila, ljetnja krstarenja do Dunrovnika, šetnje po Stradunu, hladna pića u Gradskoj kavani. I noćni povratak sa muzikom i čarobnim panoramama gradića uz obalu. Zaneseni smo plesali pod zvijezdama u nekom samo našem “Amarkordu”.

Feribot i Bari pamtim i po nekim važnim skupovima sa kojih sam izvještavala… Bili su to posljednji, nažalost bezuspješni, pokušaji da se spase Jugoslavija… Knjigu bih mogla napisati o dogodovštinama sa “Sveca”. Ipak, kad pomislim na legendu od broda i na Bari, uvijek se prvo sjetim dva čovjeka.

U Bariju sam upoznala i nekoliko puta razgovarala sa Frankom Morfinijem, vlasnikom Agencije “Morfimare”. Daleke 1962. godine su “Prekookeanska plovidba”, na čijem čelu je bio legendarni Andrija Dabanović i njegov prijatelj Franko Morfini otvorili putničku liniju između Bara i Barija koja je trajala decenijama. “’Prekookeanska plovidba’ ili ‘Morfimare’ za mene je isto… Saradnja traje skoro pola moga života, poznajem mnoge ljude, imam prijatelje. Da li znate šta znači raditi tolike godine, a da ne doživite ništa neprijatno” – pričao mi je stari gospodin Morfini, iskreni prijatelj Crne Gore.

Možda moja noga nikada ne bi kročila ni na jedan drugi brod osim “Svetog Stefana” da slučajno, jedne tople noći 1976. godine, u kafani “Mimoza” nisam upoznala Andriju Dabanovića. Čudo od čovjeka! To veče obilježilo mi je život… Mladi par došao je na večeru i zatekao veliko društvo iz “Prekookeanske”. Nikad mi neće biti jasno zašto je Andrija insistirao da im se pridružimo, zašto mi je posvetio toliko pažnje… Nikad nisam razumjela kako je uspio da nam za tren promijeni planove. Ukratko, umjesto da sljedećeg dana ispratim muža na grčki tanker, koji ga je čekao u Singapuru, vratili smo avionsku kartu i otišli na kafu kod prvog čovjeka “Prekookeanske”, na koju nas je pozvao prethodne večeri. Začas je sve završeno. Matrikula je pečatirana starim-novim pečatom. Počela je priča o brodu “Berane”, jedna od najljepših u mom životu.

Pa i kad je “Berane” postalo prošlost, poštovanje i simpatije su ostale. Od “Prekookeanske snahe” postala sam novinarka kojoj su vrata njegove kancelarije uvijek bila otvorena. Znao je da izađe sa sastanka, da mi iz susjedne kancelarije ispriča najvažnije detalje. Često sam gledala tog krhkog čovjeka, nježne građe koji, u trenucima kad se odlučuje nešto važno, kao da raste! Tolika je to bila energija i snaga volje, kao da nekako i fizički nadraste sebe… Strog prema saradnicima kad je posao u pitanju, uvijek spreman da podrži dobre ideje, vješt pregovarač sa poslovnim “ajkulama”, a izuzetno blag, čak nježan, prema pomorcima… Gospodin, šmeker, šarmer….

Bili smo komšije… Sretala sam često tog sijedog starčića, penzionera sitnog i brzog koraka. Hodali smo dio puta zajedno, kupovali novine na “našoj” trafici, komentarisali naslove. Ponekad bi rekao da mu se sviđa neki moj tekst. I nikad nije otišao prije nego što me počasti nekim, onako gospodskim, komplimentom. Jedan je bio Andrija!

Sudbina dopisnika je da budu svaštari. Moraju znati sve o svemu i o tome pisati. A tema i povoda nikad nije nedostajalo. Nije bilo lako, ali vremenom čovjek nauči da radi kao “multipraktika”. Pisala sam o svemu, ali sam najviše voljela kulturu. Tu sam bila “kod kuće”. Neke od tih tekstova najviše volim i jedino njih čuvam… I zahvalna sam sudbini što sam, baš prateći kulturu, upoznala neke dragocjene ljude. Dvojicu sam izuzetno voljela i poštovala. Nisu Barani ali su zadužili Bar.

Internacionalni TV festival u Baru nikada se ne bi dogodio da se u Bar nije doselio Pero Radović. Nakon dugogodišnjeg rada u RTV Sarajevo, od novinara reportera do direktora, prekaljeni televizijski vuk obreo se u gradu koji nije imao, a nema ni sad, ni lokalnu televiziju. Dakle, baza za velika djela bila je nikakva. O prilikama u državi, te 1995. godine, da i ne govorimo. Međutim, to Pera nije pokolebalo. Imao je znanje, iskustvo, poznanastva, nevjerovatnu energiju i prijateljstva sa kolegama iz svih krajeva nekadašnje nam zemlje, iz Evrope, svijeta. I možda najvažnije, imao je dobro plasiranu priču koju su razumjeli važni ljudi u državi i Opštini… Tako je krenulo.

Na prvom festivalu predstavilo se 75 ostvarenja iz trinaest zemalja, a stiglo je i dosta autora. Ljudi nisu mogli da vjeruju šta se dešava. Prezentacije, konferencije za štampu, prateći program, okrugli stolovi, intervjui, druženja… Kao da smo to radili stotinu puta. Pero Radović, direktor Festivala, uvijek se pazio velikih riječi, ali je predsjednik festivalskog Savjeta Miša Janketić bio prorok kad je rekao da će sljedeće godine biti još više učesnika i još veća konkurencija. I bilo je… Još nekoliko godina uživali smo u Festivalu, ponosili se dobrim programima i poznatim gostima. Vjerovali da će to uvijek biti jedna od prednosti i znamenitosti Bara i Crne Gore… Nažalost nije bilo tako… Uprkos svemu, nepopravljivi sam optimista. Nadam se da će u Bar jednom, uskoro, doći neki drugi Pero sa znanjem, idejom i vizijom. Pokazali smo da možemo. Red je da opet pokušamo.

Od svih sjajnih ljudi koji su Baru dali dio svog dara, talenta i magije, sa kojima sam imala čast da sarađujem i da se družim, jedan je poseban. Te 1988. godine nekako su se sklopile kockice. Dobra atmosfera u opštinskom rukovodstvu, apsolutna podrška predlogu da se ne štedi na kvalitetu… Ne znam pojedinosti, ali je izbor sigurno bio pun pogodak. Dramski pisac Aleksandar Popović, jedan od najznačajnijih stvaralaca ex-yu prostora, nekim čudom je prihvatio poziv da dođe u Bar. Da napiše tekst za predstavu “Vladimir i Kosara”, da odabere glumce i da osmisli svečano otvaranje prvog „Barskog ljetopisa“.

Meni je to bilo posebno ljeto. Prisustvovala sam probama, razgovarala sa glumcima i sa rediteljem, gledala kako, uprkos teškoćama, predstava raste. Prilike da sa Aleksandrom Popovićem pravim intervju, ali i da ujutru pijemo kafu negdje pored mora, razgovaramo o predstavi ili nekim drugim temama, učinile su to ljeto nezaboravnim.

Kao da je pisac i reditelj nekim čarobnim štapićem dotakao mjesta i ljude. Spektakularno otvaranje Festivala ispred kapije Starog grada, najveličanstvenijeg mjesta koje imamo. Magija. Fanfare. Čudesni glas doajena yu glumišta Rada Markovića, koji je kazivao odlomke iz znamenitog “Ljetopisa popa Dukljanina” jednog od najznačajnijih djela naše srednjovjekovne književnosti.

To je bio tek početak… Konac djela je prvi Ljetopis učinio nezaboravnim.

Već iz podnaslova Popovićevog teksta, bilo je jasno da je želeo da se poigra, da istorijski predložak relaksira pretjerane ozbiljnosti. Bila je to “scenska bajka bez okrajka, na 16 ponjava, uz 11 pojanja” koja ni jednim detaljom nije narušila autentičnost i ljepotu istorijske priče. Premijera u Ostrosu, pored zidina nekadašnjeg dvora Vladimira i Kosare, bila je do tada neviđeni spektakl, kojem je prisustvovalo više od hiljadu ljudi! Na kraju, kada je Kosara sa scene lagano odšetala u noć, prolomio se aplauz koji nikada ni prije ni poslije toga nisam čula. Čarolija, koja se, nažalost, više nikada nije ponovila.

Namjeravala sam da nešto napišem i o svojim kolegama sa kojima sam učestvovala u stvaranju Radio Bara i “Barskih novina”, o prikolici iza Pošte u kojoj je sve počelo, o nevjerovatnom požrtvovanju, trudu i radosti sa kojom smo radili taj pionirski posao… O drugarstvu, o redakciji koja nam je bila druga, a ponekad i prva kuća… Možda nekom drugom prilikom. Kad budem u sebi našla snage da pišem o važnim i dragim ljudima kojih odavno nema. I kad uspijem da nekako prežalim moje “veterane”, kolege i prijatelje, koji su nas nedavno napustili. Vicka Dedaja i Noca Brajovića…. 

Da ne ostanem dužna esnafu, podsjetiću na nekoga nezaboravnog. Od Boška Miloševića sam učila kako novinar mora da bude odan svojoj redakciji, kako posao mora biti iznad svega. I da se ne smije lagati i savijati kičma! Ako ne možeš tako, radi nešto drugo! Uvijek kad je bilo važno, konsultovali smo se, razmjenjivali utiske, gledali na problem sa raznih strana. Dogovarali se, svađali… Odnosio se prema meni kao da sam mu drug i to mi se sviđalo.  Iskreno govoreći, nije imao laku narav, kolege su ponekad strecale od njegovih komentara. Ja nisam. Kritikovala sam ga zbog boemskog života koji mu je urušavao zdravlje, a on, razbarušen i prijek, skrušeno je ćutao kao da sam mu majka. Prije bi umro, nego što bi priznao neku burnu kafansku noć. Što je on više ćutao, ja sam više pričala: “Nije te sramota, brukaš se pred tim pijandurama, brukaš porodicu i sve nas”. On podigne glavu, pogleda me onim velikim crnim očima i kaže: “Nisam Goco, očiju mi! Lažu dušmani”!

PS: Bravo kolege! Svaka čast na ideji! Tako se čuvaju sjećanja na ljude koji su obilježili ovaj grad, dali mu dio svog dara, talenta, duše… Naravno, počastvovana sam što sam u tom društvu. Sa radošću i nježnošću čitam priče ljudi koje sam sve ove decenije poštovala i voljela. Uživala sam u priči dr Ljuba Živkovića, koji je otvorio ovaj sentimentalni serijal. Mada se znamo skoro pola vijeka, uvijek me razveseli i obraduje susret i razgovor sa njim… Kad sam se mučila oko nekog važnog teksta, pa i kad sam bila zadovoljna, sa strijepnjom sam čekala mišljenje profesorice Zage Vuković. Kad mi ona kaže da je dobro, znam da je stvarno dobro. Neke od najljepših i najzabavnijih trenutaka provela sam u direktorskoj kancelariji Maksima Lutovca. Tu smo razmjenjivali mišljenja o važnim temama, hvalili neke poduhvate koji su nam se dopadali, olajavali likove koji nam nisu po volji… I sve je ostajalo u toj kancelariji…

A život ide dalje. Lijepo kaže divni Tihomir Brajović, koji je, nažalost, kratko osvijetlio redakciju Radio Bara: “…Kako samo huje godine, oko nas i u nama.”   

The post Gordana Vujović: Uspomene… dvorske, morske, novinarske first appeared on BARinfo.

Prostor na kome je održano ovo književno veče nije slučajno odabran. U neposrednoj blizini, terenu kod Gimnazije, počeli su prvi košarkaški, pa i trenerski, koraci Predraga Peđe Milovića.

Ljubitelji košarke, ali i pisane riječi o njoj, koji su popunili sva mjesta na tribinama, su s pažnjom ispratili predstavljanje knjige kroz razgovor autora i moderatora programa Željka Milovića .

„Knjiga je priča o Peđi, kroz košarku i o košarci kroz Peđin život, jer je to neodvojivo i isprepletano“, kazao je u uvodu moderator i selektor bARS-a Željko Milović.

„Ona je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba ‘Gimnazijalac’, nastanku prvog registrovanog kluba ‘Mladost’, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore… kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem”, kazao je Željko Milović.

Autor je pozdravio prisutne, izrazivši zahvalnost što su došli na promociju. Ispričao je potom kako je počeo da piše dnevnike iz čijih rukopisa je i nastala knjiga.

“Nastavnica srpskohrvatskog jezika i književnosti Vasiljka Đurišić je 1972. godine, kada sam bio u petom razredu osnovne škole, predložila đacima da vode dnevnik o tome kako su proveli ljetnji raspust. Ja sam raspust provodio pod Komovima u selu Beđu, tako da su te prve zabilješke vezane za boravak tamo.Vremenom je ljubav prema knjigama i književnosti rasla i trajala godinama. Dnevnike sam nastavio da pišem i kada sam bio u vojsci, u Siriji kao trener, a najviše kada sam bio trener u Baru. Iz tih mojih priča nastale su kolumne, a potom i knjiga ‘Košarkaške i druge priče’”, objasnio je Milović.

Po dolasku iz Podgorice, u kojoj je pohađao prvih šest razreda škole, porodica se preselila u Bar.

U knjizi oživljava Trudbeničko naselje, u kome je najprije živio, koje se nalazilo između dva bunkera, gdje je sada kafe-poslastičarnica “Martina”.

“U tom naselju nije bilo nikakve razlike između djece, onih čiji su roditelji bili direktori i onih iz radničke klase”, prisjeća se Milović.

Peđino interesovanje za sport bilo je najprije za fudbal, kao uostalom i svih dječaka u tom uzrastu. Ljubav prema košarci vezuje za jednu izuzetnu ženu, Branku Korać profesoricu fizičkog vaspitanja u Gimnaziji “Niko Rolović”.

“Veoma sam srećan što sam u prilici da javno kažem nešto o toj divnoj ženi. Na prvom treningu nam je kazala da ako želimo da se bavimo sportom ne smijemo da pijemo i pušimo. Ali, što je još važnije da ćemo jedino ako budemo dobri ljudi, uspjeti u životu. Trudio sam se cijeli život da se tim rukovodim. Te njene riječi nikada nijesam zaboravio. Bila je ne samo trener, već naš roditelj. Ona se nije previše bavila košarkom, nakon nje smo imali i bolje trenere, ali nikada boljeg čovjeka. To je nezaboravno za cijelu generaciju gimnazijalaca, a posebno za nas košarkaše”,  sa sjetom je ispričao Milović. On se prisjetio i drugih profesora, a posebno veliki utisak na njega je ostavio Slobodan Topalović.

Zatim je govorio o počecima košarke u Baru.

“U februaru 1974. godine, u Zgradi distrubucije, sadašnjeg CB je bila osnivačka skupština košarkakog kluba, a na predlog kapitena Rajka Vujovića odlučeno je da se klub zove Mladost. Po ulasku u Drugu ligu klub je nazvan Mornar i to je početak barske košarke.

U Mornaru nisam bio u prvoj petorci. Bio sam uvijek direktan, a to mom treneru nije odgovaralo. Ali, glavni razlog zašto sam prekinuo košarkašku karijeru je to što smo nakon ulaska u Drugu ligu otišli na specijalističke preglede u Beograd gdje mi je ustanovljena aritmija srca, prilikom velikih napora”, objasnio je Milović.

Glavni “krivci” za početak trenerske karijere su njegove drugarice Vesna Jovanović Bokan i Vesna Aleksić Paladin. One su mu poslale pismo, dok je u Titogradu studirao pravo, da im je iz uprave košarkaškog kluba rečeno da ne želi niko da ih trenira i ukoliko ne nađu trenera da se klub gasi.

Nije se mnogo dvoumio i sa 19 godina je postao trener ženskog košarkaškog kluba. Postali su prvaci Crne Gore, osvojili Kup Crne Gore, prošli kvalifikacije za ulazak u Drugu ligu…

Prvi korak u nekoj ozbiljnoj košarci je kada je postao pomoćni trener Mornara Peru Blaževiću.

“Veoma sam mu zahvalan što je mene odabrao za pomoćnika, on je primijetio moju ambiciju i želju da napravimo nešto više u barskoj košarci.

Trenirao sam mlađe selekcije. Okupilo se tada oko 200 dječaka, od kojih su neki danas važan faktor košarke u Baru, ali i drugih privrednih grana,”, kazao je Milović, i izrazio nadu da je, makar malo, svojim radom doprinio tome.

Prisjetio se kako je upravo sa tom selekcijom učestvovao na turniru u Zagrebu. Tu su bile Cibona, Olimpija, Rabotnički.  Zahvaljujući trojkama talentovanog Peđe (Fura) Pavićevića pobijedili su ekipu Rabotničkog i to je, smatra Milović , bila njegova ulaznica u Sloveniju.

Prije toga je bio polufinalni turnir u Kranju, gdje su dobili prvoligaše Partizan i Zadar i ekipu Triglava.

Knjiga „Košarkaške i druge priče“ je, kaže Milović, nastala zahvaljući novinarki Gordani Vujović koja se čitajući njegove kolumne na Bar Infu zainteresovala za njegov rad i nagovorila ga da je napiše.

Ona je i bila specijalni gost na promociji Milovićeve knjige.

“Promovisala sam svoje i tuđe knjige na raznim mjestima, ali nikada na košarkaškom terenu. Za mene je ovo nevjerovatan doživljaj”, kazala je Vujović, obraćajući se publici.

Objasnila je potom kako je došlo do saradnje sa Peđom Milovićem. Sjećala ga se iz komšiluka kada je živjela u Malom dvorcu. Ubrzo se preselila i nije znala šta se sa njim dešava.

“Kada sam počela da čitam njegove kolumne na Bar Infu, to je bilo nevjerovatno otkriće za mene. Dopalo mi se kako piše. Shvatila sam da je uspio u životu, a bilo je toliko razloga da ne uspije. Svojim trudom i zalaganjem uspio je da napravi karijeru na kojoj mnogi mogu da mu pozavide”, kazala je Vujović.

Poseban utisak na nju su ostavile priče u kojima je vrlo emotivno pisao o Baru, ali i o Sloveniji u kojoj decenijama živi. Ističe da je veoma ganulo to što je kada su igrale reprezentacije Crne Gore i Slovenije, on pjevao i jednu i drugu himnu.

Tako je na moj, i nagovor Željka Milovića, Peđa odlučio da napiše knjigu, objasnila je Vujović.

“Ovo večeras je bio moj najteži trening u životu. Jako sam srećan da je na promociju došao veliki broj mojih prijatelja iz svih krajeva svijeta. Nadam se da je bilo lijepo druženje, stvarno sam presrećan i teško zadržavam svoje emocije”, kazao je vidno uzbuđen Milović, po završetku promocije za Radio Bar i Bar Info.

Rekao nam je da trenutno piše još dvije, tri knjige.

“Knjiga o mom životu u Sloveniji je pri kraju. Moj boravak tamo i nije tako sjajan, iako je to jedna divna zemlja. Klubavi su kao i naši u Crnoj Gori dosta neuređeni, tako da nekada čovjek ostane i bez novca koji je zaradio. Ali bez obzira na to, presrećan sam. To su jedine dvije zemlje u kojima bih mogao da živim, Slovenija i Crna Gora.

Mislim da će te dvije – tri knjige koje istovremeno pišem, za dvije godine koliko mi je ostalo do penzije, biti završene i da ćemo se sresti ponovo na ovom istom terenu”, rekao nam je Predrag Peđa Milović.

Promociji knjige je prisustvovao Goran Đurović, ministar ekonomskog razvoja i turizma.

Barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“, publikovala je prije dvije godine prvo djelo Predraga Peđe Milovića pod nazivom “Košarkaške i druge priče“. Prihod od prodaje knjige tada je usmjeren Narodnoj kuhinji u Baru.

Prikupljeni novaca od dopunjeg izdanja, koje je sinoć promovisano, biće uplaćen za liječenje oboljelog Marka Nikića, bivšeg košarkaša iz Bara.

The post Košarkaške i druge priče – najteži trening Peđe Milovića first appeared on BARinfo.

Ovi naslovi, po riječima naše sagovornice, ne pružaju mogućnost da priču započnemo na lijep i pozitivan način.

“Putinova sijenka nad Krivokapićevom vladom”

U vezi sa nedonošenjem odluke o uvođenju sankcija Ruskoj Federaciji, Vujović naglašava da “Vlada ne da je u sijenci, nego je u mrkloj pomrčini”.

“Odlazeća odlazi mjesecima, a nova se formira mjesecima. Imamo krizu, inflaciju, ukrajinske izbjeglice, a političari opušteni do te mjere da im nije važno kad će Vlada biti formirana”, procjena je Vujovićeve.

Treba, dakle, po riječima Gordane Vujović, ili što prije formirati novu, bila to manjinska, tehnička, privremena, ili ići na nove izbore, što se, smatra ona, sudeći po pisanjima medija, željno iščekuje.

“Hitno da se utvrdi je li Podznjakov u Crnoj Gori”

Komentarišući prijetnje ruskog teroriste crnogorskom građanskom aktivisti i ćutnju partija na tu temu, Gordana Vujović kaže da je “neshvatljivo da Podznjakov slobodno šeta Budvom, a nadležne službe to ne prate ili, što je još gore, prate, ali ćute o tome. Vujović dodaje da se iskreno nada da je istina ono što su pisali mediji da on više i nije u Crnoj Gori.

“Novorođenčadima 500 do 1000 eura”– najava je koju podržava, ali misli da bi “ovo mogao da bude i zgodan slogan u predizbornoj kampanji”.

“Ako SD ne bude u Vladi, Šehović predsjednik Skupštine?!”

“Kao običan građanin smatram da je sramota da se crnogorske partije cjenkaju oko toga ko će biti u Vladi, i to Vladi koja treba da bude prelazna, da pripremi izbore”, kaže naša sagovornica, koja je mišljenja da su izbori, ipak, najbolje rješenje.

Iako naslovnim stranama danas nijesu bile obuhvaćene aktuelnosti u vezi sa ratom u Ukrajini (što je dominantna tema i na globalnom nivou duže od mjesec), Gordana Vujović se kratko osvrnula i na ovu temu, ponajviše zbog toga što je, kako kaže, divne trenutke svoje mladosti provela u dvije države koje su trenutno u ratu.

“Azovsko more je čarobno lijep kraj…. Odesa, Harkov, Kijev koji je i središte prve slovenske države… Prekrasna mjesta i divni ljudi… Zar sad sve to treba sravniti sa zemljom?!”, pita se Vujovićeva, dodajući da ne može da razumije da dva najbliža naroda ratuju, uz vjerovanje da će se već prvi naredni pregovori zaraćenih strana dovesti do prekida sukoba.

The post Gordana Vujović: Političari opušteni, a narodu sve teže first appeared on BARinfo.

Ti si peta zapošljena u Radio Baru, a u firmu si došla kao jedina koja je imala iskustvo rada na radiju?

Da nabrojim: direktor Boro Stojović, novinar Ljiilja Đinđinović, tonac Željko Šekarić, spiker Vlasto Bulatović i ja kao broj pet. Boru je kao hleb trebao neki novinar, pa je došao u Zavod za zapošljavanje i pitao ima li tu nekoga ko bi mogao da se uključi. Nakon toga je stigao u školu „Meksiko“ u kojoj sam tada menjala nastavnika Bata Mučalicu, i kao u filmovima ponudio mi stalni posao… Tako sam došla u Radio i godinama sve kolege zezala da sam jedini novinar koji je u kolektiv došao bez protekcije. Oktobra 1979. sam ušla u Radio, a radna knjižica mi je overena prvog novembra. Prvi ozbiljan intervju sam imala početkom novembra, sa Jusufom Kalamperovićem, koji je bio komandant Štaba civilne zaštite nakon zemljotresa. Razgovarali smo u šatoru kod Crvene zgrade.

Kako je izgledao prvi dan na poslu, u kompleksu prikolica-planinarska kućica-autobus?

Boro me je poveo u prikolicu da me upozna sa kolegama. Onda sam ustanovila da ja Ljilju Đinđinović u stvari poznajem, jer smo studirale na istom fakultetu. Ona je malo mlađa od mene, ali smo diplomski zajedno radile, tako da smo diplomirale isti dan.

Kad je bila kiša, velika kiša, nije bilo programa u autobusu/studiju?

Naravno, sto puta. To je osećaj kao da si u ekspres loncu. Onda bismo govorili da zbog tehničkih smetnji moramo da prekinemo program. To je bila strašna buka. Autobus jeste imao neki tapacirung, neku bednu izolaciju, ali to ništa nije pomagalo. Kad pljusak naiđe i kiša udara u onaj lim, to je neverovatan zvuk bio. Nema šanse da nešto radiš.

U prikolici ste imali i mlada pojačanja, niste sve sami radili?

U prikolici su bili, sećam se, neki nastavnici iz škola koji su pomagali, devojke iz Gimnazije, talentovane, Dragana Janković, sad Martinović, Irina Zonjić takođe… One su prikupljale vesti, dosta radile. Zarija Lekić takođe, iz škole je dolazio. Kad nešto zapne, onda smo u pomoć zvali Boška i Moma.

I sa ogromnim magnetofonom „Uherom“ na ramenu…

Od „Uhera“ imam noćne more. To ne možeš da opišeš nikom, ne znam koliko je bio težak, ali znam – kad sam ga nosila, deset centimetara mi se spusti rame. To je užasno bilo.

Tvoje kolege iz tog perioda, ne samo iz prikolice, nego i kasnije iz barake, kažu da si bila surovi profesionalac. Govorili su: „To je bio pravi magarac od žene, koliko je ona radila“.

Hvala im što tako govore, istina je živa. Potpuno su u pravu, mogla sam 24 sata da radim, nekad sam tako i radila kad smo novine uređivali. Mi smo to toliko shvatali ozbiljno da danas verovatno ne bi niko razumeo. I onda radim u štampariji sa Jadrankom Raspopović, kucamo, buljimo ceo dan u ekran za slaganje tekstova. I umorim se, već je jedan sat noću, ne znam više kako se zovem, odem u direktorsku kancelariju u kojoj tad nema nikoga, sastavim dve fotelje, otkunjam od dva do četiri posle ponoći, dižem se i nastavljam da radim.

U publikacijama se period 1981 – 1984. ponekad naziva „zlatnim godinama Radio Bara“ – počeo je Jutarnji program, Dječiji program, specijalizovane emisije, prenosi utakmica uživo, počele da izlaze „Barske novine“…

Deluje onako izlizano kad se kaže, ali mi smo stvarno bili kao porodica. Pet puta više vremena smo provodili u Radiju i oko Radija nego kod svojih kuća. Režija nam je bila, to je poznato, omiljeno mesto, svi se skupimo, gledamo šta neko priča tamo, šta se radi u studiju, tu smo u stvari pravili i žurke, puštali muziku za svoju dušu kad prođe program, a ponekad i dok traje program. Kad smo kod režije, koja stvarno zaslužuje da o njoj pričamo, imala sam ozbiljno, ali fenomenalno iskustvo sa Nocom Brajovićem. Tek je počeo da radi i možda nedelju dana pre toga izbori su bili opštinski, predsednik Opštine Blažo Orlandić, s nama fenomenalan, ali strah i trepet, čovek od autoriteta. Ide program radijski, javljaju se reporteri sa terena, to je bilo kao da su savezni izbori. Neko je došao sa „Uherom“ i snimkom iz neke izborne komisije, i dok najavljujem materijal sa terena, čekam da ga u etar pusti Noco. A Noco mlad, ne zna kako da pusti. Tek je počeo čovek, nekoliko dana pre toga i niko ga nije naučio. Ja se preznojila, uhvatila me panika, on mučenik još više od mene, ali kad je neko majstor – majstor je. Pustio je jednu muzičku numeru, setio se, uključio „Uher“ na slušalice i preko njih pustio u program. Samo što nismo pevali od radosti kad je to otišlo u program, ali kako je to spojio, da ga sad pitaš, verovatno ni sam ne bi znao.

Malo ljudi zna kuriozitet – ti si, kao tadašnji v.d. urednik Radija, bila prvi urednik Emisije na albanskom jeziku, a pritom ne znaš ni riječi tog jezika.

Istina je, ali sam imala prevodioca, divnu gospođu Servetu Kacić, divno smo sarađivale. Nismo imali nikakve specijalne vesti za albansko područje – to su bile iste vesti koje smo mi emitovali, samo što ja napravim izbor, i Serveta prevede. Ali sam imala i teške momente u vezi s tim. Imali smo frku neku, neke smetnje na vezama su bile, krčanje, ništa nije moglo da se čuje, pa su me tonac i Serveta pitali šta da rade. Prekinuli smo program, ali su onda mene iz Državne bezbednosti zvali na razgovor da objasnim zašto nije emisija išla do kraja.

Ti 1982. postaješ urednik novina…

Posle nekoliko brojeva koje su uredili Momo Popović i Maksim Lutovac bio je konkurs i ja sam prvi zvanično izabrani glavni i odgovorni urednik novina. Bio je to jedan stvarno divan period, u smislu – ubijaš se od posla, ali imaš divan osećaj da radiš nešto stvarno važno. Završimo broj u četiri ujutru, pola pet i svi tu budu sa nama, Ćaki je bio direktor, neko donese piće, neko burek i sednemo na stepenice štamparije, pijemo i jedemo kao na radnoj akciji. Da ne pričam da je čitav Informativni centar bio u baraci kao porodica. Mi smo jedni drugima išli na venčanja, na svadbe, na čestitke kad se nekom rodi dete, zajedno na ekskurzije… Imali smo radnu akciju, par godina od useljenja, krečili smo baraku, nedelje jedne, na čelu sa direktorom Borom Stojovićem koji je imao kapu od novina na glavi. To je bilo takvo zafrkavanje i tako fenomenalan dan…

U periodu tvog uredništva, tih nekoliko godina, često je mijenjan logo novina, sadržina, tražili ste se…

Pa, nismo bili iskusni, tek se bili navikli na Radio, a onda sam i ja bila nekako rastrzana, baš lično ja. Ne zbog nekog specijalnog angažmana, nego takve su bile okolnosti. Ljilja je bila na bolovanju, trudničkom i porodiljskom, tako da sam ja bila i v.d. Radija i novina i nisam znala kud udaram. Drugo, mi smo se praktično na tim novinama učili. Nismo imali gde da vidimo ni kako lokalne novine izgledaju. A ja sam bila strašno ambiciozna kad sam bila mlada, tako da sam se trudila da to bude najbolje što može, i više nego što može. Na primer, za prvu godišnjicu novina, to onako s ponosom mogu da kažem, mi smo uspeli da uradimo intervju sa Tempom, koji je tada bio zverka, penzioner ali strašno ugledan i poštovan čovek, ne samo ovde, nego u jugoslovenskim razmerama i nije bio poznat po tome da rado anonimnim novinarima daje intervjue. Međutim, ja sam nekako uspela njega da šarmiram i on je pristao na taj razgovor – bili smo Vicko i ja i Zajko Đurović u Reževićima dva-tri puta u njegovoj kući, pokazivao nam svoju baštu i pili dobru lozu sa njim.

Zoran Živković je u to vrijeme „eksplodirao“ kao mladi, perspektivni roker-novinar, koji se bavio off-temama…

Zoran je, ti znaš, naša pričalica čuvena, nekad te zaboli glava od njegove priče, a nekad i ne. Niko mi u životu nije lepše prepričavao filmove i pozorišne predstave od njega. Ja sam tada čeznula za beogradskim kulturnim životom, a on je još bio student, išao je povremeno da polaže ispite i onda obavezno odgleda neku od tadašnjih hit predstava, pa kad se vrati, stavi ruke u džepove i šeta po kancelariji, prepriča mi. U momentu poverujem da sam bila tamo. Taj Jutarnji program, njegov i Nocin, stvarno je bio senzacija. Ljudi su bukvalno, pričali su mi, srednjoškolci pretežno mlad svet, navijali satove ujutro u šest sati kad počinje Jutarnji.

Ako je „zlatno doba“ Radio Bara bilo do 1984. godine, od 1987. počinje period koji se i dalje u razgovorima obično preskače, neko iz razloga da se neko drugi ne uvrijedi, neko što mu se ne ništa iz tog perioda ne dopada, a neko jer misli da je sve kasnije moralo biti drugačije. Sa profesionalne strane gledano, ne ulazeći u sadržaj tekstova, u vrijeme „dešavanja naroda“ novinari Radio Bara i „Barskih novina“ su svuda stizali, od Žute grede do parlamenta…

Uopšte ne mogu da se setim kako smo dopirali do takvih mesta, kako smo se uspeli organizovati, kako je to funkcionisalo, ali smo stizali, jesmo. Recimo, kad je Žuta greda bila, Aćim je išao kao zainteresovan za te događaje, kao akter događaja, pa smo imali informacije sa lica mesta… Sećam se da sam bila delegat iz Crne Gore na poslednjoj skupštini Saveza novinara Jugoslavije u Beogradu. To je bilo posle Žute grede. I tada sam gledala kako se raspada Udruženje novinara, a kasnije, kako su se događaji dešavali, često mi je padala na pamet ta poslednja skupština.

Činjenica je da je ta 1988. godina donijela Radiju novinarsku nagradu za podvig godine od Udruženja novinara Crne Gore, ali i dalje je neobjašnjiva transformacija – kako je od jednog socijalno angažovanog rada Radija došlo do nacionalno angažovanog rada Radija. To je još uvijek nejasna situacija.

Da ti iskreno kažem, i meni je nejasna. Ja uopšte ne znam kako se to desilo. Tada su događaji preticali jedni druge, to je klizilo, onako… Sećam se, Boško Milošević, koga smo mi svi doživljavali kao doajena, za mene je bio bog novinarstva, u tim nekim vremenima me jednom zove da se vidimo i popijemo kafu. I onda me je pitao, ali tako dramatično: „Goco, šta ćemo mi da radimo? Šta će ovo da bude?“. Znači, on koji je prošao sito i rešeto, i u poslu i u životu, on mene pita šta da radimo. Kad on ne zna, kako ja da znam koja sam mnogo „manja“ od njega? Bilo je ružno vreme, svi smo srljali – i oni koji su sedeli u Opštini, i mi u Radiju, niko se nije tu najbolje snašao. I onda, oni u Opštini prete gvozdenim metlama, ti pobesniš pa si još sto puta gori, a posle gledaš da li si normalan što si to rekao i napisao. Mislim, što bi rekli u mom zavičaju, prosto je bila „krenula mast u propast“.

Iz Radija si 1989. prešla u „Pobjedu“?

Da budem iskrena, hvatala sam sebe da se ponekad ne trudim, nego otaljavam. Osećala sam da sam neki nivo koji sam mogla tu da postignem postigla i da nemam motiv da rastem dalje. „Pobjeda“ je ostala bez dopisnika, raspisali su konkurs i ja sam se javila, a javila se i koleginica Ljilja Đinđinović, obje urednice u Informativnom centru. Morali smo nakon toliko godina rada da idemo na testiranje, pisali smo sastav neki, neku vest. I eto, prošla sam, i ostala u „Pobjedi“ do 2004. Međutim, uvek sam samo Radio Bar doživljavala kao svoju kuću jedinu. Valjda ta emocija, ti neki pionirski koraci, prosto bila zahvalna sudbini što mi je pružila priliku da budem deo nečega što se prvi put od ničega stvara.

Malo ko zna, ali krajem osamdesetih, kada se svijet, a i Crna Gora i Bar, počeo naglavačke mijenjati, a na čelo dolazili „mladi, lijepi i pametni“, kako je bio jedan od slogana, u pomoćnoj režiji Radija si se sastajala konspirativno, u polutami, sa ljudima koji su poslije postali izuzetno bitni u Republici i državi Crnoj Gori?

Tačno. Bili su mladi, lepi, i ja sam bila neko ko je njih stvarno podržavao, ko je mislio da su oni stvarno, stvarno… Mislila sam da su neka prekretnica nabolje, učinilo mi se da bi to moglo da bude nešto onako… Neko će reći da sam bila glupa i naivna, ali sam stvarno svim srcem verovala u njih.

Zašto ste se sastajali u prostorijama Radija?

Zato što sam ja pisala tekstove koji su se njima jako sviđali, jer sam znala da pišem bolje nego oni, pa su oni moje rečenice posle koristili u obraćanjima…

Znači, ti si pomogla dolasku nekih ljudi na vlast.

Pa, da. Dakle, sudite mi kako hoćete, ali priznajem da je to istina. Uglavnom je to bilo pred sastanke sa barskim opštinskim rukovodstvom, od koga nisu znali šta da rade jer je bilo strašno složno i strašno uspešno protiv njih. Neki od njih su molili da se pre tog sastanka s njima vide sa mnom, prosto da se konsultuju, da im dam neke sugestije i ideje kako bi trebalo da nastupe. Bilo je to samo nekoliko puta, nije nešto ozbiljno, ali bilo je potpuno volonterski. A ja nisam imala dopisništvo „Pobjede“, nego sam koristila prostorije Radija. A u Radiju nemaš gde, osim u pomoćnoj režiji u kojoj je bila samo mikseta i dve razvaljene stolice, pa nema svetla nego svetli iz redakcije. E, tu sam sa jednim od najvažnijih ljudi u državi razgovarala, budućim najvažnijim…

Da li su se ti koji su kasnije postali premijeri, predsjednici i predsjednici skupština, sjetili tebe poslije?

Pa znaš šta, taj koji je bio u toj pomoćnoj režiji – jeste. Privatno nisam nikad ništa tražila, ali kasnije, kad sam imala svoju agenciju koja se bavila P.R-om, jedan od njih je bio u takvoj poziciji da je mogao, i vrlo mi je pomogao da organizujem okrugle stolove koji su bili jako važni za Bar i za Crnu Goru. Doveo je, recimo, pola Vlade.

I za kraj – neko kratko vedro sjećanje, puno pozitive.

Pa sve je ovo oko Radija puno pozitive, barem meni. Tonac Vicko Dedaj je meni bio miljenik, njegov duh je bio nevjerovatan, a dugo nam je pozdrav bio “bez brače”. Naime, nedeljom su se emitovali najslušaniji “Pozdravi i čestitke”, bio je to prvi put da možeš preko Radija nekome svome da nešto čestitaš. To je naročito voleo ruralni deo opštine, nije se moglo živeti od želja i čestitki. A morala je priznanica za njih da se uplaćuje u pošti tokom radne nedelje. I tako u nedelju počne emisija, a dečkići iz Starog Bara se sete da nisu nekom čestitali, i onda dođu na prozore barake da mole da se ubaci njihova poruka. Ako vide Vicka, svane im – pošto je on živeo na Reni, njega su poznavali. Znaju, to je njihov drug, i onda na prozoru mu daju podatke, uz uvek obavezno “Bez brače, doneču sutra pare”. Pitala sam ga jednom da li se desilo da neko nekad ne donese. Kaže – nikad. Svi su platili. Ali to Vicku upućeno “bez brače”, time smo se šalili godinama.

The post Gordana Vujović: Razgovori u studiju i u polutami pomoćne režije first appeared on BARinfo.