RB/BI: Iako smo se u studiju Radio Bara sreli drugim povodom, s obzirom na Vaš višedecenijski veoma plodni radni angažman, veliko iskustvo i činjenice da ste bili svjedokom nerijetko mučnih previranja na prostoru bivše Jugoslavije, na početku želim da Vas pitam kako trajati tako dugo u ovom poslu?

Radović: Ja bih ovu temu proširio, tako da uz govor mržnje, bude i Govor dobre namjere. Da ne kažem – Govor ljubavi. A, što se tiče dugog trajanja i, o dugom trajanju – to je kad vidite smisao u onome što radite. Ili, kako se obično kaže – ljubav prema poslu, predanost poslu.

RB: Šta konkretnije?

Radović: Kad vjerujete da to angažovanje, konketno u mom slučaju više od 40 godina u televizijskom mediju, dakle, kada vjerujete da možete makar minimalno doprinijeti da se neke stvari u društvu mogu poboljšati. Da se teži skladu među ljudima, umjesto sukobu i mržnji. Mržnja je pogonsko gorivo za sukobe, rat i zločine. Toga smo se, makar nagledali.

RB/BI: Na koje oblasti ste najviše bili bazirani, u čemu se Vaš profesionalni angažman najupečatljivije ogleda? Na šta ste sa ove vremenske distance najviše ponosni?

Radović: Recimo, suština mog novinarskog opusa je socijalna tematika. Dakle, zalaganje za pravednije odnose u društu, koliko god to ponekad izgledalo uzaludno. Moje najznačajnije emisije govore o ugroženima, o radnicima, posebno o rudarima. O hendikepiranima, takođe… Više emisija sam napravio o djeci bez roditeljskog staranje, čak su neke od njih doprinijele da se u Sarajevu, prije nego što se pretpostavljalo da će biti toliko neophodno, izgradi Dom za nezbrinutu djecu. Snimio sam deset dokumentarnih TV emisija o izbjeglicama u Crnoj Gori koje je rat 90-ih protjerao iz njihovih domova. A tom ratu su ogromno doprinijeli mnogi mediji koji su govorom mržnje potpirivali sukobe.

Neko će, možda, sada reći da se hvalim navodeći primjere iz svoje novinarske prakse. Ne, ja sam samo nastojao da koliko mogu radim ono što je normalno da radi jedan novinar i urednik u okvirima svojih dužnosti i univerzalne novinarske etike. Slične stavove imao sam i u emisijama sa sadržajem iz kulture.

RB/BI: Mogu li kultura i umjetnost mijenjati društvo?

Radović: Većina umjetnika kaže da umjetnost ne utiče na društvene promjene. Ja mislim da oni na taj način podcjenjuju svoje djelo. Da ne idemo u globalnu teoriju, svedimo to na činjenicu da kultura i umjetnost mogu pomoći čovjeku da bude bolji. Kvalitetna pozorišna predstava, film, muzika, televizijska emisija – sve to grešnog čovjeka može da navede na vlastito preispitivanje. Da ne govorimo o kapitalnim djelima, i njihovom mogućem uticaju na čovjeka, navešću samo dva sitna svoja primjera. 

U moje vrijeme, među mladima bio je popularan parfem „Pokošeno seno“, miris suvih otkosa. To je i naslov pjesme Desanke Maksimović, sa početnim stihovima:

„…Livada kraj reke sanja, zrikavci tužno zriču,

Pomrlih trava duše još lebde vrh otkosa, što se lagano suše“.

Taj miris, to su duše pomrlih trava. Većina nas je zbog toga odustala od parfema „Pokošeno seno“.

Ili, još jedan, takođe mali primjer. Kada sam kao student književnosti sa pažnjom pročitao crticu slovenačkog pisca Ivana Cankara „Šoljica kafe“, površno sam je čitao i u gimnaziji, sada me je dirnula, i grešni sin je poslao majci paket sa poklonima i porukom da ne zaboravlja na nju.

Umjetnost i kultura nudi govor dobrih namjera. Mnogo šta može da bude suprostavljeno onom drugom govoru, govoru destrukcije i mržnje. U stvari, kultura življenja sve obuhvata. I suštinu kojom mediji treba da se bave.

RB/BI: Dolazimo do naše teme. Kazala sam već da ste radni vijek proveli u medijima – u Bosni i Hercegoviini i u Crnoj Gori. Radili ste kao novinar, autor, ali i urednik i direktor. Kakvo je Vaše viđenje medijske scene trenutno, u Crnoj Gori i regionu, sa aspekta govora mržnje i širenja lažnih informacija?

Radović: Preširoka je tema o tome kakvo je moje viđenje medijske scene. Ukratko, gledam na to dvojako: vidim napredak u primjerima nekih dobrih emisija i značajnog procenta kvalitetnih novinara i mladih talenata. Ali, sa druge strane,  ima dosta ponašanja suprotnih novinarskoj etici. Podilaženja politici, što sve vodi govoru destrukcije i mržnje, o čemu i razgovaramo.

RB/BI: Ko pokreće takve stvari?

Radović: Politički uspaljene osobe. Ljudi koji su nacionalistički zaslijepljeni. A  najgore je kada to rade javne ličnosti i kada im se daje previše prostora u medijima. Ne poklanja se pažnja ni činjenici da se govor mržnje u nekim slučajevima začinje kod djeteta u porodici gdje je takav govor prisutan. U takvim primjerima se sa jedom komentarišu sadržaji o komšiluku, o politici, o onome što donose mediji, ili prilikom zajedničkog praćenja polemičkih emisija. Ali, da se vratimo poslanicima u Skupštini. Većina poslanika drže do dostojanstva u polemisanju. U tome su za primjer dame, sa rjeđim izuzecima. No, pored svega, ponekad se toliko zagadi atmosfera verbalnim sukobima i prljavim govorom da predsjedavajući moraju dati pauzu dok se strasti smire. A, onda se desi čudo od kontrasta. Prebaci se program na TV Parlamentarni kanal. I, gledaoci svjedoče sadržaju božanstvene harmonije ljudskog duha, izvođenju muzičkih djela velikih kompozitora. Sklad je u muzičkoj interpretaciji standarnih raspoloženja, ali i dramski zapleti se odvijaju u duhu ljudskog dostojanstva. Čisto i, nadasve, ljekovito. Dvije planete koje dijeli samo jedan televizijski rez.

RB/BI: Većina medija je učestvovala u širenju dezinformacija i govora mržnje u nedavnom ratu na ex-Yu prostoru. Da li smo naučili lekciju iz toga?

Radović: To pitanje zaslužuje vrlo temeljan odgovor. Reći ću samo to da mediji i novinari koji su širili mržnju, podgrijavali nacionalističke strasti i slično, obezbjeđivali su zaraćenima najubojitiju municiju. Današnja situacija opominje, ko umije da čita haotično stanje u kojemu smo i mi i svijet, može izvući pouku.

RB/BI: Bili ste i organizator međunarodnog Okruglog stola prije nekoliko godina u Sutomoru, a tema je bila “Sloboda govora u medijima”, na kojem su učestvovala referentna imena iz novinarstva, ali i nauke iz regiona. Kako sada, nakon pet godina gledate na taj, slobodno mogu reći poduhvat, jer ste u našem gradu okupili zaista vrhunske stručnjake – da li se nešto promijenilo?

Radović: Vi ste bili urednica publikacije koju smo napravili i štampali sa glavnim sadržajima tog Okruglog stola, a pripremili smo i dio zaključaka, pa ću Vas zamoliti da ih pročitate.

Preporuke predstavnika regionalnih javnih RTV servisa na osnovu rasprave održane 2. i 3. decembra 2017. godine u Sutomoru.

                                                   ***

Potrebno je pronaći modele finansiranja javnih RTV servisa koji će obezbijediti njihovu ekonomsku održivost i uređivačku/programsku nezavisnost od državne vlasti, političkih partija i bilo kakvih centara institucionalne i vaninstitucionalne moći koji bi mogli da ugroze njihovu misiju služenja javnom interesu.

                                                   ***

Javne nacionalne televizije treba da (p)ostanu mediji s najvećim uticajem na javno mnjenje, da pravoremeno i pouzdano informišu, kvalitetno edukuju, ne podilazeći, pritom, partikularnim interesima.

                                                  ***

Javni RTV servisi treba da njeguju najviše profesionalne i etičke novinarske standarde, obezbjeđuju prostor za različita politička i sva druga mišljenja, podstiču kulturu rasprave o kontroverznim pitanjima koja su relevantna za društvo i tako doprinose kreiranju javnog mnjenja i pomažu pri donošenju odluka koje su u saglasju sa javnim interesom.

                                                  ***

Informativne emisije treba sadržajem da proporcionalno odražavaju realnost aktuelnih zbivanja u državi, regionu i svijetu koja su relevantna za javnost. Ovo jednako važi za sve događaje, bilo da su politički, ekonomski, kulturni, sportski…

                                                  ***

Postojeću saradnju između javnih RTV centara u regionu treba unaprijediti i učiniti je što konkretnijom, ne insistirajući, pritom, na njenoj formalizaciji. Saradnja može da se sastoji u razmjeni TV sadržaja, korišćenju novinarskih usluga, tehničkoj pomoći i obuci.

RB/BI: Zamoliću Vas za komentar ovih preporuka.

Radović: One su jasne i u dobroj mjeri se uklapaju u sadržaje o kojima razgovaramo. Okrugli sto tog tipa bi i danas valjalo organizovati, bio bi vrlo aktuelan. Tada je organizovan jer je Međunarodni TV festival zapao u krizu. Umjesto jednom godišnje, održavan je svake dvije godine. Te 2017. već je bila napravljena veća pauza, nisu održana dva festivala. Mnogima je bilo svejedno što se taj festival, prvi tog tipa u Crnoj Gori, vrlo funkcionalan i za državu i za Bar, gasi. Onda sam sa tadašnjim gradonačelnikom, dr Zoranom Srzentićem dogovorio da organizujemo Okrugli sto, kao neku vrstu „premošćenja“ do, eventualno, narednog, pravog festivala. Pružio je izvanrednu podršku, skup je bio izuzetan, a učestvovali su predstavnici medija iz svih sredina bivše Jugoslavije. Napravili smo i publikaciju koja je trebalo da se pošalje svim učesnicima. Ona nikada nije poslata.

RB/BI: Zbog čega?

Radović: Ne znam. Dobio sam čudno objašnjenje – ne znaju kako da se to u finansijskim knjigama zavede.

RB/BI: Ko je za taj dio bio zadužen? Ono o čemu mogu da svjedočim je da ste Vi svoj dio posla izvrsno uradili.  

Radović: I ja tako mislim. I dan danas se sve te publikacije nalaze u Kulturnom centru. Kako je do te činovničke zavrzlame došlo, ni sada mi nije jasno. Volio bih da ih ipak pošaljemo, i nakon pet godina, da ih ti ljudi imaju za uspomenu.

RB/BI: Danas su društvene mreže i privatni portali, nažalost, postali pandan zvaničnim medijima, imaju veliki uticaj, a nekontrolisano rade. Kolika je to opasnost i kako je eliminisati?

Radović: Mislim da za eliminisanje za sada nema načina. Kada govorimo oopasnosti, mogu navesti neke primjere koji govore o tome. Dobio sam nedavno preko telefona klip sa slikom jednog mitinga. Ljudi okićeni patriotizmom zastava, ulica u plamenu baklji – a ispod snimka tekst: „Bilo je divno i svi su imali zube“. U logičnom prevodu: nije to bio skup krezubih, nego poruka elite. To mi je poslalo nekoliko kolega, mojih poznanika, koji su u organizovanom sistemu određene političke mreže. Iako sam sa njima idejno globalno blizak, posebno u situacijama kada smo se devedesetih suprostavili pokretu „Događanje naroda, jogurt revoluciji“, bili smo i u Nezavisnom udruženju novinara, šalju mi takve sadržaje, iako dobro znaju da ne pristajem na taj zagađeni govor – govor mržnje koji se širi preko mreža. Ali, disciplinovano izvršavaju naloge svoje mreže. Nazvao bi ih – Umreženi novinari. Ja sam im odgovorio: svi ti koji su imali zube, mogli su da plate zubara a, uz to, jeli su meko meso, a ostatak na kostima dali da glođe sirotinja, koja je tako na kostima polomila zube. To me podsjetilo na činjenicu koliko smo sve oštrije podijeljeni na bogate i gladne. Na klasu multimilionera i klasu na rubu egzistencije.

Riječ tranzicija je pojam za socijalni i demokratski napedak. Naše društvo je već od kraja dvadesetog vijeka, krenulo korak unazad, na stanje početka tog vijeka, u sistem vulgarnog kapitalizma. U socijalnom jazu, na sceni su prebiranje kontejnera, ili, u boljem slučaju – narodne kuhinje. Za tu socijalnu, humanu aktivnost su divan primjer „Žene Bara“. Ovakve i slične humane akcije građana javljaju se kad država zakaže. Eto, “bilo je divno, i svi su imali zube”. Očito se ne razmišlja o tome da i bezubi jednog dana mogu dobiti gvozdene zube. Ne bismo željeli da svjedočimo rezultatu toga.

RB/BI: Raspirivanje nacionalne,vjerske, mržnje prema manjinama i druge vrste diskriminacije, regulisano je Krivičnim zakonom u Crnoj Gori, ali i setom drugih zakona i, naravno, Zakonom o medijima, Zakonom o elektronskim medijima, Zakonom o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, Zakonom o izboru odbornika i poslanika. Očigledno da i to nije dovoljno, ili se ne implementira u praksi, pa onda imamo primjere o kakvom ste govorili… Kakav je Vaš stav o tome, i kako podići svijest ljudi da, prije svega, prijave nadležnim organima svaku pojavu govora mržnje i plasiranja lažnih informacija, a onda pitanje je za nadležne organe, koliko i kako se sankcionišu počinioci?

Radović: Na to složeno pitanje, trebalo bi više emisija za odgovor. Mogu da podstiču civilizovana ponašanja ljudi i zajednice, ili suprotno tome – ideje razdora u društvu (pored ostalog i preko govora mržnje i to oni najodgovorniji, a koji imaju najveći društveni status). To su javne ličnosti iz sfere obrazovanja, umjetnosti, posebno iz politike, jer su oni najviše eksponirani u medijima.

RB/BI: Kojim medijima najviše vjerujete, što čitate, slušate, koje  televizije gledate?

Radović: Javni servis RTV Crne Gore i neki privatni mediji sve su programski (i politički) uravnoteženiji. Kombinujem više medija da bih došao do pune informcije. Od stranih, Al Jazeera mi je najprihvatljivija, pored ostalog jer se javlja sa svih tačaka planete. Pratim povremeno informacije javnih servisa bivših jugoslovenskih država, zavisno od aktuelnih događaja. Sistem Televizije N1 ima ponajbolji novinarsko-urednički kadar, ali zamjerka je što nemaju sličan kritički odnos prema opoziciji, kao što ga imaju prema vlasti. Sa posebnom pažnjom gledam dobre dokumentarne emisije i neke interesantne edukativne programe, sportske prenose, kao što su bili sa upravo završenog Svjetskog prvenstva u fudbalu. Čitam najradije memoarsku literaturu, najbliža mi je dokumentaristici. I tako… Osmišljavam staračke dane.

RB/BI: Crna Gora je decenijama unazad, reklo bi se, u svakom momentu, suočena sa brojnim izazovima koje nameću neizvjestan politički, socijalni, ekonomski momenat. Uloga medija je, svjedočimo, nemjerljiva. To je tzv. “sedma sila”. Koja je Vaša poruka, kako medije usmjeriti da edukuju građane, promovisu slobode i dobre prakse?

Radović: „Što nije bilo u medijima, nije se ni dogodilo“, moglo bi da bude replika na onu staru sintagmu „što nije bilo u novinama, nije se ni dogodilo“. Otuda je za sve ove oblasti koje ste naveli, uloga „sedme sile“ velika. Ili, bolje reći, ogromna. Apostrofirao bih da bi mediji, posebno javni servisi i njihovi informtivno – politički sadržaji, trebalo da budu više angažovani u procesima izgradnje pravednijeg društva. Za sistem socijalne pravde. Još uvijek se tom sistemu stidljivo izgovara ime – socijalizam. On se dopunjuje imenom – socijalizam nordijskih zemalja. Imali smo i mi do 90-ih uređene socijalne odnose… Staljinov zločinački sistem zasjenio je mnogo toga što je bilo dobro u socijalizmu. Komunizam? To je bila apsolutno nerealna ideja za čovjekovu prirodu. Čak nije uspio ni u najdisciplinovanijoj državi, Izraelu, kroz njihov eksperiment „Kibuc“. Replika na pravedno, ili idealno društvo. Eto, to su neka moja uvjerenja. Prihvatam da se sa njima ne slažu slušaoci i čitaoci koji drugačije misle. Na kraju – istina, pravda, pravednost. Prije svega zaštita ugroženih. To je suština mog i ličnog i profesionalnog uvjerenja. To potpisujem i u mojoj knjizi „Na sceni iza ekrana“, koja govori o mom profesionalnom stavu i putu. A, u svemu, najzad, ne isključujem ni faktor relativnosti bilo koje istine, pa ni ove u koju vjerujem i za kojom smo tragali u našem razgovoru.

The post Radović: Mediji koji podgrijavaju nacionalističke strasti, obezbjeđuju najubojitije oružje first appeared on BARinfo.

RB/BI: Koliko je govor mržnje prisutan u crnogorskom društvu?

Milaimi: Riječ mržnja je, ako je mogu tako kvalifikovati, loša riječ. Ali, prisutna je u cijelom svijetu, na Balkanu, pa tako i u Crnoj Gori. Nažalost, prisutna je od najmlađih uzrasta, u obrazovnim ustanovama, faktički, u svim institucijama… Najgore je i najneprihvatljivije kada čujemo intelektualce, ljude koji su na čelu institucija da govre sa mržnjom, ili kada mržnju siju političari. To je za svaku osudu.

RB/BI: Da li vjerski velikodostojnici, prema Vašoj ocjeni, mogu u značajnijoj mjeri stati na put ili makar uticati da se spriječi govor mržnje?

Milaimi: Da, mogu. Naša uloga kao vjerskih autoriteta i ljudi koji se bave religijom je da više poradimo na tome, da u našim obraćanjima i govorima buduće generacije „hranimo“ isključivo lijepim i pozitivnim riječima i da im objasnimo da je mržnja nedopustiva, nešto što ruši društvo i nikako ne može biti dobro. Ja, sa aspekta Islama, mogu da kažem da je mržnja strogo zabranjena, pa tako u šestom ajetu, poglavlje Hudžurat iz Kur’ana Allah dž.š. kaže: „O, vjernici, ukoliko vam neko donosi neku vijest, riječ da neki čovjek nema ugled, provjerite tu vijest dobro i nemojte na osnovu toga da osuđujete dok nemate dovoljno argumenata“. Dakle, nažalost, danas smo u mogućnosti da mnogo toga čitamo, vidimo ali, obaveza je vjerskih autoriteta, da sa ljudima što više komuniciramo i, naravno, prenesemo istinu. Treba da ukažemo da se mržnjom ne mogu graditi niti institucije, niti porodica, a uz mržnju se ne može funkcionisati nigdje, a posebno ne u multinacionalnoj sredini kakva je Crna Gora. Naša je država mala, u njoj žive vjere naroda sve tri nebeske religije koje šalju poruke da se protiv mržnje moramo boriti i da među sobom treba da širimo isključivo ljubav.  

RB/BI: Smatrate li da se vjerski poglavari pridržavaju ovog o čemu ste govorili, ili se po tom pitanju može više uraditi?

Milaimi: Ne želim da budem grub, ali smo u posljednje vrijeme imali i takvih izjava vjerskih autoriteta. Moja poruka bi bila da upravo mi ne smijemo da šaljemo bilo kakve negativne poruke, a svi zajedno se moramo boriti protiv mržnje. Da rezimiram – takav govor ne bi trebao da bude prisutan u budućnosti, iako je, posebno kod nas u Crnoj Gori, zastupljen.

RB/BI: Da li se u komunikaciji sa vjernicima susrećete sa govorom mržnje koju oni ispoljavaju prema drugim vjerskim, nacionalnim skupinama?

Milaimi: Ja, prije svega, bez obzira na sve naše razlike, imam vrlo miran život. Ne dozvoljavam da u mom prisustvu slušam nekoga ko, eventualno, pokušava da zasije međunacionalnu, međuvjersku mržnju. To odmah prekidam. Upravo to je uloga vjerskog autoriteta. Nije lijepo ni čuti, a kamoli da takvo što izlazi iz naših usta. Takvih pokušaja možda ima, ali su vrlo rijetki. Mi to odmah sasiječemo, ne dozvoljavamo da se takva riječ širi. Mi širimo pozitivne misli i ono što svaki čovjek o sebi želi čuti. Nije dobar čovjek koji ne želi svom bratu, komšiji, prijatelju ono što želi sebi. Ako želim sebi dobro – treba da isto želim svakome. To je ta naša riječ. Zaključiću, uvijek se družim sa ljudima koji šire pozitivnu energiju.

RB/BI: To i na Vas blagotvorno djeluje.

Milaimi: Tako je. Potpuno sam miran, spokojan, lijepo se osjećam gdje god idem, sa Hasanom, Markom, Milanom… Trudim se da u svemu i svakome vidim dobro, da širim ljubav, a ne mržnju.

RB/BI: Odakle, po Vašem mišljenju, potiče mržnja?

Milaimi: Iz neznanja najviše. Znate, od ljudi koji su primitivni, a uz to nezadovoljni svojim statusom, nezadovoljni svojim životom… Vidite, svi imamo uspone i padove, pa i mi koji se bavimo ovim poslom. U određenim momentima znamo biti nezadovoljni, ali nezadovoljstvo ne smijemo ispoljavati na način što ćemo biti primitivci, prema nekome isijavati mržnju ili govoriti sa mržnjom. Nezadovoljni ljudi mrze, iz nezadovoljstva potiče mržnja i ja to drugačije ne umijem da objasnim. 

RB/BI: Na koje sfere mislite da se govor mržnje najviše reflektuje?

Milaimi: Pozivam političare da posluže kao uzor, bez obzira na političku opciju, pa poručujem: pridržavaj se svoje ideologije, nudi ono što misliš da je dobro, ali, molim te, nemoj upućivati riječi mržnje prema onima koji misle drugačije. Oni su ogledalo države, pa je stoga nedostojno da čujete političara da sije mržnju. To se reflektuje na osnovce, tinejdžere, a da ne pričamo o negativnom uticaju društvenih mreža…  

RB/BI: Kakvo je Vaše viđenje medijske scene u Crnoj Gori i regiona s aspekta širenja govora mržnje i lažnih informacija?

Milaimi: Koliko sam informisan, prije godinu je Vlada Crne Gore donijela odluku o medijskim pravilima u toj oblasti. Razni se komentari postavljaju na društvenim mrežama i portalima koji su zadržali mogućnost komentarisanja. Na medijskom nebu je govor mržnje itekako prisutan. Naravno da čovjek ima pravo da kaže šta misli, ali, ako ta riječ ruši ugled ove države, institucije ili jedne familije, treba je izbrisati, jer takve ljude nikada ne možemo eliminisati. Uvijek je bilo onih koji su među ljudima sijali mržnju. Bilo je tako i uvijek će biti. Treba da reklamiramo pozitivne i dobre stvari, a mržnji treba dozvoliti što manje prostora, posebno u medijima.

RB/BI: Da li ste aktivni na društvenim mrežama?

Milaimi: Jesam. Danas, prema mojoj ocjeni, čovjek koji se bavi ozbiljnim poslom, ako nije aktivan na društvenim mrežama, ne može ga obavljati kvalitetno. Smatram da to važi za ljude u svim oblastima – sportu, kulturi, vjeri, obrazovanju… Posredstvom društvenih mreža pratimo situaciju, reklamiramo ono što je dobro i korisno. Često u svom govoru spominjem vrlo zanimljiv i važan primjer. Ispričaću Vam ga:  Čovjek je imao dva sina. Poslao ih je da studiraju u kolijevku kulture – Egipat. Poslije godinu pitao ih je za utiske. Jedan od sinova je bio razočaran. Kazao je da su ljudi loši, nevaspitani, da u Egiptu čistoća nije na nivou, ukratko – sve najgore. Impresije drugog sina su, međutim, bile potpuno oprečne. To proizilazi iz razloga što se prvi družio sa lošim, a drugi sa dobrim ljudima.

Imam lični profil, a aktivan sam i na profilu Islamskog kulturnog centra. Preko njih upućujemo lijepe riječe, promovišemo pozitivne stvari, ne obraćajući se isključivo Muslimanima, već naš rad prezentiramo svim ljudima.

RB/BI: Kojim medijima najviše, a kojima najmanje vjerujete?

Milaimi: Pitanje je složeno. Ne vjerujem kada čujem ili pročitam negativne stvari, a posebno imam otpor prema govoru mržnje, jer to ne mogu prihvatiti kao ispravno. Ono što me raduje i što volim da vidim u medijima je kada se govori o nekim korisnim projektima, posebno u oblasti obrazovanja. Nažalost, primitivizam je dosta prisutan. Od medija treba „uzeti“ ono što misliš da je za tebe najbolje i… ići dalje.

RB/BI: Smatrate li da je raspirivanje govora mržnje u dovoljnoj mjeri sankcionisano?

Milaimi: Nije sankcionisano. Naravno, država ima svoj zakon, svoj sistem. Ipak u ovom trenutku taj sistem još uvijek nije dovoljno čvrst i jak, nadamo se da će u budućnosti stati na svoje noge. Naša poruka je da treba sankcionisati sve koji zaslužuju da budu kažnjeni, jer govor mržnje izaziva veliki nered svugdje, pa time i u vjerskim zajednicama. Zalažem se za to da se poštuje Ustav države, pravila vjere, zakon, a onaj ko to prekrši treba da snosi odgovornost.

RB/BI: Iako ste već dijelom odgovorili, ipak želim da Vas pitam šta mislite koji su mehanizmi u borbi protiv govora mržnje i na koji način se na pojedinca može uticati da se on ne primjenjuje u svakodnevnom životu i u javnim nastupima, naravno?

Milaimi: To je najbolje pitanje. Prvo, profesorima, učiteljima, vjerskim autoritetima, obrazovanim ljudima savjetujem da svoj posao obavljaju kvalitetno i da najmlađima prenose isključivo pozitivne riječi i da svi, ujedinjeni, pokušamo da se borimo protiv izgovaranja i ispoljavanja mržnje prema drugima. Mi živimo u multinacionalnom, multivjerskom društvu, a meni je upravo to zanimljivo, pa zato i volim Crnu Goru. Jedno od vjerskih pravila podrazumijeva jedinstvo u različitosti. Da je htio Bog, stvorio bi sve muslimane, katolike, pravoslavce, budiste, Srbe, Crnogorce, Albance ili Amerikance… Bog je stvorio različite nacije da bi se međusobno upoznali. Taj zadatak je težak onoliko kako ga ko razumije. Samo obrazovanjem, od najmlađeg uzrasta, institucije trebaju učiti kako da se poštujemo, vrednujemo ljudska i sva ostala živa bića, jer za svakoga postoji razlog zašto ga je Bog stvorio. Ostala stvorenja On je stvorio da bi čovjek bio zadovoljan i srećan. Naša uloga je da širimo dobru, pozitivnu riječ i da se borimo protiv mržnje.

RB/BI: Pretpostavljam da je upravo to i poruka kojom bismo mogli da zaključimo razgovor na temu govor mržnje u javnom diskursu.

Milaimi: Želi svom bratu ono što želiš sebi. Budi dobar prema komšiji bez obzira kako se zove. Mi u Baru treba da živimo kao da plovimo zajedno jednim brodom. Ako se desi da nekada neko od nas padne, svi treba da skočimo da ga spasimo, da mu damo mogućnost da živi, da bude srećan u našem gradu, u Crnoj Gori. Poruka je više nego jasna: dragi Bog voli sve one koji vjeruju u njega, sve koji šire lijepu riječ, sve koji se bore protiv mržnje, sve koji rade na tome da se gradi dobro i zdravo društvo i, najvažnije, da našoj djeci obezbijedimo pretpostavke da se školuju i obrazuju. Bez obrazovanja, nema nam napretka. To je imperativ na kome insistiraju i Kur’an i Biblija. 

The post VIDEO – Milaimi: Mi u Baru treba da živimo kao da plovimo zajedno jednim brodom first appeared on BARinfo.

RB/BI: Gospodine Ljuljiću, zbog Vaših obaveza i činjenice da rijetko boravite u Baru, razgovor smo morali organizovati posredstvom Skajpa. U svakom slučaju, ono što je bitno je da ćemo čuti Vaš stav o ovom važnom pitanju. Dakle, Zamoliću Vas za ocjenu koliko je govor mržnje prisutan u crnogorskom društvu?

Ljujić: Moram da priznam da se svaki put kada se govori o mržnji, naježim i da se pomalo zabrinem zato što mržnja nije u skladu sa onim što ljudsko srce želi. Čovjek treba, ako hoće da bude srećan, da voli, poštuje… Kada se govori o mržnji, nije mi svejedno. Što se crnogorskog društva tiče, napravio bih razliku između privatnog i svakodnevnog odnosa između ljudi, jer tu ne vidim situaciju koja zabrinjava u pogledu širenja mržnje, što kada govorimo o javnom diskursu, nažalost, ponekad nije slučaj. Iako se ne bavim politikom, niti želim da ulazim u to, ono što se događa u našem parlamentu mi se uopšte ne sviđa. Naši političari se, koliko vidim, nalaze na dva različita pola i to je, možda, u redu. Ali, valjalo bi da pričaju kulturno, a ne da se mrze. Ako se u javnom nastupu jasno vidi da se pojedinci koji se nalaze na suprotim stranama mrze, onda to daje lošu sliku i primjer nama, građanima koji smo ih izabrali i koji su za nas slika onoga što mi treba da budemo. Da budem iskren – nisam baš srećan.

RB/BI: Da li vjerski velikodostojnici mogu u značajnoj mjeri uticati da se spriječi govor mržnje?

Ljuljić: Ne vjerujem da možemo značajno uticati. Ono što možemo da napravimo je što i radimo – da propovijedamo vjeru, da objasnimo, što se nas hrišćana tiče, čemu nas je učio Isus Hrist, čemu nas On poziva i to bi trebalo da dosta pomogne, jer ko vjeruje u Boga, drži Isusa u srcu i, kako nam Isus kaže – voli druge, onda tu za mržnju nema mjesta. Pravi vjernici ne mrze, taj osjećaj je sa njima nespojiv.

RB/BI: Kolika mislite da je odgovornost vjerskih poglavara i uopšte sveštenih lica na širenje govora mržnje? Svjedoci smo da se posljednjih godina ljudi u Crnoj Gori više okreću vjeri, rukovode porukama vjerskih poglavara i da njihove riječi značajno utiču, kada govore o ljubavi, ali i o mržnji.

Ljuljić: Ako je istina kada kažete da se ljudi okreću vjeri, Isusu Hristu i tome što nas Isus stvarno uči, onda da – možda možemo malo da utičemo. Ne vidim da crkva uči mržnji ili doprinosi širenju netrpeljivosti.

RB/BI: Da li se u komunikaciji sa vjernicima susrećete sa govorom mržnje koju oni ispoljavaju prema drugim vjerskim, nacionalnim skupinama?

Ljuljić: Rođen sam u Baru, služio sam u Baru i živio dosta godina u Baru. Bar je grad u kome toga nema ili nije bilo do prije četiri – pet godina kada sam ja otišao… Ne, odgovor je ne na to pitanje. Ja kod vjernika vidim da se strašno puno poštuju druge vjere i nacionalnosti. Dok sam ja bio u Baru, preko 50% brakova koje sam ja spojio su bili mješoviti brakovi. Ljudi su dobri. Ljudi su mnogo dobri, posebno na ovom našem podneblju. Oni ne žele da ulaze u takve priče, žele da žive, a koliko vidimo, žive dosta teško zbog globalne krize. Nemaju vremena, niti žele da se bave širenjem mržnje. Ono što bi nekako trebalo spriječiti je da javni diskurs ne insistira na tome. Trebalo bi da razumijemo da, iako smo različiti, zapravo smo jedno i tako treba da bude.

RB/BI: Odakle, po Vašem mišljenju, počinje govor mržnje?

Ljuljić: Ljudsko srce i ljudska duša su čudni i vrlo komplikovani. Na to pitanje bi svaki čovjek trebalo zasebno da odgovori. Kada nam neko učini neko zlo, naljutimo se, stvaramo odbojnost prema toj osobi, zamrzimo je. To je prirodno u čovjeku da se stvori mržnja, to je neka vrsta duhovnog procesa. Ipak, trebalo bi da to bude na nekom nivou koji možemo kontrolisati. To postoji u čovjeku, nije to nešto što je novo i čudno. Iz istorije znamo da se jedno društvo može manipulisati sa ciljem da mrzi neku drugu grupaciju. Najbolji primjer je ono što su Hitler i nacisti napravili u Drugom svjetskom ratu. Ogromna grupa ljudi je stvarno mrzjela drugu grupu ljudi. Sa takvim stvarima trebamo biti vrlo oprezni. Opasne su manipulacije i loše sjeme koje se može zasijati u društvu, to je nešto što se mora spriječiti.

RB/BI: Kako se govor mržnje manifestuje, na koje sfere se najviše reflektuje?

Ljuljić: Insistiram na uticaju javne scene, na skupove povodom političkih, kulturnih, sportskih dešavanja koji privlače masu ljudi. Tu treba biti oprezan, jer se posredstvom njih može manipulisati. Takođe, platforme na internetu su opasne.

RB/BI: Koliko je crnogorska javnost edukovana o štetnim posljedicama širenja govora mržnje?

Ljuljić: To je više pitanje za stručnjake koji se bave tom problematikom. Ja mislim da u dobroj mjeri ljudi koji gledaju televiziju, emisiju na YouTube-u, slušaju radio… nemaju dovoljno kritičnog stava, dosta se stvari uzimaju zdravo za gotovo. U tom dijelu bi trebalo edukovati javnost da se sadržaji koji se na taj način plasiraju, moraju kritički posmatrati. S druge strane, mediji imaju veliku odgovornost da budu korektni i pomognu ljudima na način što će biti objektivni i dopustiti publici da sama procijeni koju će stranu da drži, pri tom poštujući i voleći druge, bez obzira na različito mišljenje.

RB/BI: Koliko društvene mreže i privatni portali predstavljaju opasnost u tom smislu?

Ljuljić: Društvene mreže su, koliko čujemo, poligoni za vrijeđanje i napadanje drugih, ponekad ima i prijetnji. Čudno je kada neko, recimo, napravi i na društvenoj mreži postavi klip uznemiravajuće sadržine, pa zatvori kompjuter misleći da ništa loše nije napravio, jer se njemu samom ništa loše neće dogoditi. To nije ni čojstveno, ni dostojanstveno. Ako bi institucije htjele, vrlo lako bi mogle da kontrolišu ono što se dešava na društvenim mrežama.

RB/BI: Da li ste aktivni na društvenim mrežama?

Ljuljić: Imam poneki profil, ali ih vrlo slabo koristim. Malo vremena povodim na društvenim mrežama.

RB/BI: Kojim medijima najviše, a kojima najmanje vjerujete?

Ljuljić: Medijima niti vjerujem, niti ne vjerujem. Pratim šta kažu, a imam svoje mišljenje o tome. Mislim da je važno kritički sagledavati stvari koje nam se nude. Tako je i sa trpezom – nećemo pojesti sve što nam se nudi, već ono što nam prija. Isto je i u životu, nećemo prihvatiti sve što je u ponudi. U tom smislu, svim medijima vjerujem i nijednom ne vjerujem. Vjerujem u ono za šta ja procijenim da je istina, tako da ne bih pravio veliku razliku među medijima. Mislim da mediji treba da budu korektni i objektivno izvještavaju o stvarima koje se događaju u društvu.  

RB/BI: Smatrate li da je raspirivanje govora mržnje u dovoljnoj mjeri sankcionisano?

Ljuljić: Čim govor mržnje postoji, a postoji, to znači da nije dovoljno sankcionisano. Uvijek se može napraviti više u smislu da ljudi koji naprave nešto, znaju da će snositi odgovornost. Prema tome, vjerujem da nije. S druge strane, rijetko sam u Crnoj Gori, svakako rjeđe nego što bih volio da budem. Da rezimiram – govor mržnje je neprihvatljiv, trebamo voljeti i poštovati jedni druge.

RB/BI: Zamoliću Vas na kraju za poruku kojom bismo zaokružili razgovor na temu govor mržnje u javnom diskursu.

Ljuljić: Kao prvo, zahvalio bih se na pažnji i Vama na pozivu. Mi smo braća i sestre. Treba da se volimo, podržavamo, dijelimo jedni sa drugima muke i poteškoće, želje, radosti, da ne gledamo ko je odakle i koje je vjere i kojim jezikom govori, gdje je završio školu i za koga glasa… Treba poštovati privatnu sfere svakog čovjeka, trebamo se radovati jedni drugima i pomoći čovjeku da živimo lakše i bolje, jer je život sam po sebi dovoljno težak. Što smo bliži, što smo veći prijatelji, biće nam lakše. Naravno da se nećemo složiti o svakoj temi. Za to postoji razgovor, ali kulturan, uz uvažavanje. 

Sljedećeg utorka, 13. decembra, imaćete priliku da na talasima Radio Bara čujete, a na našem portalu Bar Infu pogledate u videu zapisu i pročitate u tekstu, kako ovu problematiku vidi, doživljava i šta poručuje glavni imam u Baru, mr Mujdin-ef. Milaimi.

The post VIDEO – Ljuljić: U biću onoga ko vjeruje u Boga i drži ga u srcu, nema mjesta za mržnju first appeared on BARinfo.

RB/BI: Koliko je govor mržnje prisutan u crnogorskom društvu?

Zeković: Prisutan je, ali mislim da nije u velikim razmjerama. Smatram da se radi o pojedincima, manjim ili većim grupama koje povremeno nastupaju sa takvim narativom. Naš narod je kroz vjekove živio rukovodeći se jevanđeljskim vrijednostima i njih njegovao, a jedna od lijepih jevanđeljskih poruka jeste: „Kako želite da vama čine ljudi, tako činite vi njima“. Ako bismo se samo ove jedne pouke držali, siguran sam da bi se ova zemlja pretvorila u raj. U Crnoj Gori se uvijek držalo do riječi, a riječ ima veliku moć, veliku snagu – ona može da bude melem na ranu, a isto tako i so na ranu i otrovna strelica. Kada o ovoj temi govorimo, nekako se nameće da se prisjetimo riječi velikoga junaka i vojvode Marka Miljanova koji je, vaspitan i zadojen upravo jevanđeljskom naukom, govoreći o čojstvu i junaštvu, dao divnu definiciju tih pojmova. Zapisao je da je junaštvo kada čovjek brani sebe od drugoga, a čojstvo (koje je mnogo uzvišenije) kada brani drugoga od sebe. Isto tako, kada o ovoj temi govorimo, dolaze nam na um i pouke našeg blaženopočivšeg partijarha Pavla, koji nas je uvijek iznova pozivao da budemo ljudi. Čvrsto sam uvjeren da je, ipak,ogromna većina našeg naroda ostala vjerna ovim vrijednostima, pa se govor mržnje zaustavlja na neodgovornim pojedincima.

RB/BI: Da li vjerski velikodostojnici mogu u značajnoj mjeri uticati da se spriječi govor mržnje?

Zeković: Što se tiče konkretno Pravoslavne crkve, ona to čini već više od dvije hiljade godina. Dakle, sa crkvenog amvona čita se i propovijeda blaga vijest spasenja, molimo se za mir, za spasenje cijeloga svijeta. Crkva neprekidno poziva narod i sve ljude na ovom svijetu na bogoljublje i bratoljublje. Upravo to su i dvije najveće zapovijesti božje. Treba da imamo ljubav prema Bogu i ljubav i poštovanje jedni prema drugima, odnosno prema bližnjima, a naš bližnji trebalo bi da bude svaki čovjek.

RB/BI: Kolika mislite da je odgovornost vjerskih poglavara i uopšte sveštenih lica u smislu širenja govora mržnje?

Zeković: Odgovornost svakog pojedinca je velika, pa tako i sveštenih lica. Siguran sam da nema nijednog odgovornog čovjeka koji bi sebi dozvolio da o bilo kome govori uz uvrede, omalovažavanje ili da, ne daj Bože, poziva na neki vid nasilja. To je nedopustivo. Ipak, postavlja se pitanje šta se sve danas podvodi pod „govor mržnje“. Prevashodno, u pitanju je ono što sam već pomenuo ali, često se srijećemo sa situacijama gdje se i neki kritički stav iznijet prema pojedincu, grupi ili društvenoj pojavi, lako proglašava za govor mržnje a da to, u suštini, nije.

RB/BI: A, zašto mislite da se to dešava?

Zeković: Znate kako, mi smo, konkretno u Crnoj Gori, da ne idemo dalje u svjetske tokove, duboko podijeljeno društvo. Upravo zbog toga se ljudi, a i mediji koji, čini mi se, najviše doprinose širenju takvog narativa, svrstavaju na jednu ili drugu stranu, dijeleći olako etikete i za oštriju riječ koja, možda, nije govor mržnje, ali jeste oštar kritički stav iznijet prema pojedincu ili društvenoj pojavi. Dakle, činjenica je da smo mi duboko podijeljeno društvo, pa je upravo zato potrebno da se vodi kulturan, bez uvreda i svađa, dijalog. Treba da ukrstimo argumente. Govoreći o ovome, ponovo se vraćam riječima pokojnog partijarha Pavla, koji nas je poučavao da treba da se trudimo da nam riječi budu blage, a argumenti jaki.

RB/BI: Da li se u komunikaciji sa vjernicima susrećete sa govorom mržnje koju oni ispoljavaju prema drugim vjerskim, nacionalnim skupinama?

Zeković: Konkretno u Baru, gdje živim i služim kao sveštenik, zaista se nijesam sretao sa takvi ljudima. Naprotiv. Bar je prepoznat kao mjesto suživota i poštovanja ljudi različitih vjera i nacija i, ako Bog da, tako će i ostati.

RB/BI: Odakle, po Vašem mišljenju, počinje govor mržnje?

Zeković: Kao i svaki drugi grijeh u čovjeka, a ovo zaista jeste grijeh, svoj korijen i izvor ima u ljudskoj gordosti, sujeti, samoživosti, neodgovornosti prema drugom, bezosjećajnosti prema drugačijem od sebe, a onda se iz toga polako rađa i netrpeljivost, osuđivanje i ogovaranje a, na kraju, i sama mržnja.

RB/BI: Kako se govor mržnje manifestuje, na koje sfere se najviše reflektuje?

Zeković: Mislim da se najviše manifestuje i najčešće se može čuti u dnevnim političkim prepucavanjima. Konkretno, u našem parlamentu, gdje bi trebalo da vlada kultura govora i dijaloga, često čujemo olako izgovorene teške i uvrjedljive riječi, „lijepljenje“ raznih etiketa među političarima… Onda se opet, putem medija, društvenih mreža, te opore, teške riječi prenose na cijelo društvo, pa potom, po nekoj ljudskoj slabosti, pojedinci ili grupe prihvate taj narativ koji se tako širi. Ponavljam stoga, jako je važno da imamo kulturu dijaloga i da se trudimo da kao pojedinci poradimo na sebi, da naučimo da jedni sa drugima govorimo i odnosimo se sa poštovanjem i razumijevanjem.

RB/BI: Na osnovu ovoga što ste do sada govorili, stiče se utisak da smatrate da crnogorsko društvo nije dovoljno edukovano o štetnim posljedicama koje govor mržnje može da ima, a i nanosi mu, na kraju.

Zeković: Ipak mislim da, generalno, većina naših ljudi jeste edukovana, zato što je to stvar porodičnog vaspitanja. O tome se učimo u krugu porodice, roditelji su glavni, pa se većina toga i drži. Ali, vratiću se na medije i društvene mreže, jer sam sklon uverenju da se takvim nastupima pridaje previše značaja. Zastupam stav da bi takav način javnih istupanja trebalo ignorisati.

RB/BI: Da li ste Vi aktivni na društvenim mrežama?

Zeković: Nisam.

RB/B: Zbog čega?

Zeković: Iskren da budem, nemam ni vremena da se tome posvetim, a čini mi se i da ljudi olako postanu ovisni o društvenim mrežama, pa bez potrebe na njima provode mnogo vremena. Ocijenio sam da bi to bilo štetno za mene, pa sam se do sada uzdržavao od tog vida komunikacije. Preferiram lični susret i razgovor sa ljudima. Mislim da je to korisnije i zdravije. 

RB/BI: Kojim medijima najviše, a kojima najmanje vjerujete?

Zeković: Vjerujem svim medijima kada su u pitanju servisne informacije, vremenska prognoza, sport… A kada su u pitanju političke ili društvene teme, nemam puno poverenja.

RB/BI: Zbog čega?

Zeković: Mislim da postoji puno zloupotreba, da je medijski prostor pun lažnih informacija, poluistina a, nažalost, ponekad i govora mržnje. Medijske kuće se olako svrstavaju na ovu ili onu stranu, pa bi trebalo pratiti sve medije, naći sredinu i, kada se sve sagleda, doći do neke istine.

RB/BI: Smatrate li da je raspirivanje govora mržnje u dovoljnoj mjeri sankcionisano?

Zeković: Mislim da nije, a iako je bilo nekih slučajeva sankcionisanja, procjenjujem da je to činjeno selektivno, da nije rađeno što bi rekli „ni po babu, ni po stričevima“, nego je bilo pristrasnosti. O tome bi trebalo povesti računa, pogotovo ako su u pitanju ekstremni oblici takvog govora.

RB/BI: Šta mislite – koji su mehanizmi za borbu protiv govora mržnje i koliko pojedinac može da utiče da ta negativna pojava bude u što manjoj mjeri izražena u crnogorskom društvu?

Zeković: Svaki pojedinac može da poradi na sebi. Ne smijemo dozvoliti da takvim jezikom govorimo. Što se tiče društva, mediji bi tu mogli odigrati ulogu time da se takvim nastupima ne pridaje značaja, već da ih ignorišu. Naravno, svi možemo doprinijeti da, ako čujemo da je neko u našem okruženju, bio to prijatelj, rođak, član porodice sklon takvom narativu, ukažemo da to nije dobro. Nije dobro ni za pojedinca, ni za kompletno društvo.

RB/BI: Onda bi, pretpostavljam, kada bi mediji postali takvi, zadobili i Vaše povjerenje.

Zeković: Svakako.

RB/BI: Zamoliću Vas na kraju za poruku kojom bismo zaokružili razgovor na temu govor mržnje u javnom diskursu.

Zeković: Pošto se nalazimo u prostorijama Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira, sa ovoga svetog mjesta upućujem iskreni poziv svima da imamo razumijevanja jedni za druge, da se trudimo da zaista živimo po Božjim zaposvijestima a, kao što sam već pomenuo, dvije najveće zapovijesti su ljubav prema Bogu i prema bližnjima. Sveti Jovan Bogoslov i jevanđelista Apostol ljubavi, kako ga nazivamo, u jednoj od svojih poslanica kaže da „onaj ko kaže da voli Boga, a s druge strane, prezire bližnjega svoga, govori laž, jer se to ne može jedno od drugoga odvojiti“. Ako volite Boga iskreno, voljećete i bližnjega svoga. Dakle, to je poziv – imajmo poštovanje i razumijevanje jedni za druge i sve probleme i nesporazume rješavajmo dijalogom i uljudnim razgovorom bez uvreda i teških riječi.  

Uskoro ćete na talasima Radio Bara i našem portalu Bar Info, moći da pratite intervjue na temu Govor mržnje u javnom disukrsu i sa predstavnicima Barske nadbiskupije i Islamske vjerske zajednice.

The post VIDEO – Zeković: Treba da imamo ljubav prema bližnjima, a bližnji bi trebalo da nam bude svaki čovjek first appeared on BARinfo.

RB/BI: Koliko je govor mržnje prisutan u crnogorskom društvu?

Savić: Nesporno je da je prisutan. Međutim, kada govorimo o govoru mržnje s terminološkog aspekta, ja obično pomislim na dvije sintagme koje se pojavljuju – govor mržnje i jezik mržnje. One se često prepliću i smatra se da imaju sinonimski odnos. Ipak, stručnjaci, po vokaciji sociolozi i medijski stručnjaci, smatraju da postoji značajna razlika u smislu da se jezik mržnje prvenstveno vezuje za ispoljavanje duha netrpeljivosti i to u medijima. Govor mržnje vezuje se za javne istupe u ostalim „kanalima“ komunikacije (formalnim i neformalnim). Ako želimo da razlučimo zašto je danas toliko prisutan govor mržnje u medijima, izvanredan primjer, nažalost, imamo u našoj bližoj istoriji, kada nam je rat ’90-ih na prostoru bivše Jugoslavije jasno pokazao da, i ako smo tada bili izmanipulisani, sada jasno možemo da vidimo kakva je to medijska manipulacija bila. Uvijek možemo kazati da mediji ne mogu da izazovu takve sukobe, međutim, oni „pripremaju teren“ i javno mnjenje na buduće sukobe. Ako želite da saznate uzrok zašto se u medijima plasira ovolika mržnja, onda morate tražiti onoga ko kontroliše medije koji produkuju takvu vrstu informacija.

RB/BI: Odakle, po Vašem mišljenju, počinje govor mržnje?

Savić: Ako bi pokušali da tražimo uzroke govora mržnje, morali bi napraviti sociološku ili ekonomsku analizu našeg društva. A znate da je ono u ovom trenutku, u ekonomskom smislu, na jako niskoj ljestvici. Moramo se osvrnuti i na te ratne sukobe koji su tada, neobično,  produkovali „samo“ nekoliko vrsta netrpeljivosti – etničku, nacionalnu i vjersku. Sada, kada pogledamo dijapazon netrpeljivosti, on je „porastao“ na neke druge subjekte, pa imamo rodnu (ne)ravnopravnost, neravnopravnost u pogledu seksualnih izbora (za šta se vezuje netrpeljivost prema LGBT populaciji), kao i neke druge sociološke i ideološke grupe… Dakle, imamo permanentnu produkciju, pa se ne možemo zavaravati govoreći da toga nije bilo ranije. Ratovi na ovim prostorima su primjer kako se to radi. Bili smo involvirani u sve, pa je bilo jako teško to prepoznati, ali i izdržati. Ako uzrok svemu tome tražimo u današnjoj medijskoj mržnji, postaje jasno da je stanje u društvu katastrofalno. U tom društvu je tranzicija sinonim za uništavanje prethodnog privrednog bogatstva, a tokom kojeg su ljudi, porodice, uništeni potpuno. Ovo je društvo u kojem eufemizam „kako se dobro snašao“ znači da ti možeš da otuđiš državno ili privatno bogatstvo, materijalno ili duhovno i da to predstavljaš kao podvig. Ako to radiš pred generacijom koja nije uspjela na takav način da se, uslovno rečeno, „snađe“, onda se produkuje strašno nezadovoljstvo. Ako izgubite posao, ako vam je uništeno preduzeće, ako je otišlo pod stečaj…, čemu svakodnevno svjedočimo, onda stvarate populaciju nadojenu mržnjom, što je opravdano jer ti ljudi ne mogu da sebi obezbijede egzistenciju. Na drugoj strani, u ekonomski dobro razvijenoj zemlji, imate izbor. Mi sebi ne možemo da priuštimo mogućnost izbora. Najveće preduzeće je preduzeće Vlade, a tu su i državna preduzeća. Iz toga proizilazi naša nada da ćemo dobiti neku novu vlast koja će to raditi ispravno. Na drugoj strani, svjedoci smo da ni nova vlast ne radi onako kako bi trebalo. Dovedeni smo u situaciju da su ljudi koji su nezadovoljni jako podložni manipulaciji. I mi smo, iako mislimo da nismo, podložni. Nezadovoljni ljudi, čiji je život pun neizvijesnosti, su osjetljiva grupa koja se poistovjećuje sa situacijom u privredi, politici… Politika je najplodnije tlo za ono što ta populacija želi da iskaže. Treba uzeti u obzir i da mi, odkad smo se rodili, imamo permanentnu, blagu, sofisticiranu mržnju prema načinu života – „zapadnom“ i „istočnom“. U najnovije vrijeme pojavila se mržnja prema Ukrajincima, jer „oni su krivi za rat zato što su se primakli previše granici Rusije“, dok drugi mrze Ruse. Neki narodi, Jevreji recimo, su standardno podložni mržnji, dok u regionu imamo mržnju prema Albancima koja se permanentno produkuje.

RB/BI: Kako se govor mržnje manifestuje, na koje sfere se najviše reflektuje?

Savić: Prvenstveno u medijima. Savremeni čovjek je jako vezan za medije i oni zauzimaju ogroman dio njegovog života. Prema posljednjim istraživanjima oko 70% slobodnog vremena provodimo uz medije osluškujući šta se dešava. U jednoj zapadnoj zemlji je sprovedeno istraživanje koje je pokazalo da zaposlenog tokom osmočasovnog radnog vremena svakih pet minuta neko uznemirava (telefonski pozivi, poruke, video-klipovi, TV, neko uđe u kancelariju…). Taj pritisak, ako želite nešto kreativno da stvorite, niko ne može da podnese. Zamislite populaciju koja je podložna, ranjiva. Današnji političari, dobro obučeni, upravo ciljaju te grupe koje će im koristiti za osvajanje poena. Mediji su prepoznali potrebu čovjeka za dinamičnošću i raznolikošću, pa u skladu sa tim plasiraju različite programe koji su jako interesantni. Dakle, ako hoćete da se kao, uslovno rečeno, poraženi iz ove tranzicije posvetite razbibrigi, onda je za vas najvažnija senzacija.

RB/BI: Koliko je crnogorska javnost edukovana o štetnim posljedicama širenja govora mržnje?

Savić: Veliki dio populacije je podložan medijskoj manipulaciji, a edukacija o tom bi trebalo da počne od osnovne škole, naravno ako bi neko želio da nešto radi na izliječenju nacije, ili bar palijativnom tretmanu. Dvije su stvari – potpuno neobrazovanje i isto takvo radovanje te populacije kada čuje senzaciju. Evo retoričkog pitanja – kada ste u posljednjih deset godina čuli lijepu vijest, a da je ona prokomentarisana sa 200 komentara na društvenim mrežama? Takva vijest je dosadna. Koga je briga što je neka djevojčica osvojila prvo mjesto na violini u Parizu? Na tu vijest nema komentara. Možda samo neki entuzijasta napiše: „Bravo, čestitke!“. Na drugoj strani, senzacionalističke vijesti su toliko privlačne da, ako vidite bilo koji naslov u kome se pominje ubistvo, nesreće… to je jako privlačno. Da li je u duhu čovjeka da ga takve stvari privlače, pitanje je za psihologa. Ja čitam komentare, a strašno mi je važno da pročitam duhovite, jer smatram da je jedino humoristički pristup važan u ovim ružnim vremenima, jer on na jako precizan način definiše stanje tog problema koji se plasira u medijima.

RB/BI: Kakvo je Vaše viđenje medijske scene u Crnoj Gori i regiona s aspekta širenja govora mržnje i lažnih informacija?

Savić: Potpuno isto. Pojedinci apostrofiraju da je razvoj novih tehnologija uzrok takvom stanju. Međutim, to nije tačno. Iza toga su ljudi koji tehnološke novine koriste na dobar ili loš način. Često parafraziram englesku kraljicu koja je fantastično objasnila: „Sa bilo kojom osobom u trenutku možete da razgovarate, a već da sjednete i razgovarate – to je nemoguće“. Mi nemamo snage, niti volje, a ni strpljenja da čujemo različitost i ne možemo da prihvatimo tuđe mišljenje. Primjeri su, nažalost, da i u najvećem crnogorskom domu  čujemo mizogine izjave poslanika. Pokušavaju da suštinu prikriju šaljivim doskočicama, a u stvari, prikazuju stepen odioznosti. U crnogorskoj istorija je, to niko ne osporava, dominirao muški činilac. Međutim, problem nije u muško – ženskim odnosima, već u činjenici da niko ne želi da sasluša tuđe mišljenje. To je zastrašujuće. Možete recimo „zamračiti“ neke televizije iz susjedne Srbije. Svjedočimo da najviše žalbi ima na „Pink“, „Happy“… Treba uzeti u obzir da Srbiji samoj to ne smeta. Pa, kako ćete se onda ovdje boriti protiv toga? Iako zatamnimo te programe, postoji mogućnost njihovog praćenja preko interneta. Dakle, mogu da se napajam govorom mržnje, koji ponekad izgleda stvarno zanimljiv, ali je na nekim dužim stazama to uvijek pogubno.   

RB/BI: Da li ste aktivni na društvenim mrežama?

Savić: Gotovo da nisam. Tu postoji pojava koja meni jako smeta – zašto se ljudi kriju iza pseudonima? Zašto ne želite da napišete ono što mislite i da se potpišete? Ta herojska crnogorska istorija je pala na običnoj građanskoj hrabrosti. Razlog toga straha se mora pronaći. Čega se bojimo? Kod nas potoji egzistencijalni strah za opstankom. Toliko smo spustili sve standarde, pa neprestano ponavljamo floskulu „samo da smo živi i zdravi“. Je li moguće da se naš život na to sveo? Onda možemo da odemo u najsiromašnjiu zemlju (izvinjavam se Africi) i da živimo tamo, da se hranimo organski i da nam, ako se život modernog homosapiensa na to svodi, to bude život. Standarde smo toliko spustili da ćemo život svesti na ishranu i da se ne razbolimo. Mediji to planski rade zarad ostvarivanja političkih poena, a političari su posljednjih nekoliko godina toga postali svjesni, pa namjerno produkuju govor mržnje, ciljajući na grupe koje su mu podložne. Oni se time napajaju, mi održavamo brojnost na izborima i dovodimo do toga da je medijima omogućeno da sudjeluju u kreiranju stvarnosti, ili čak da kreiraju stvarnost. Novinari obično kažu da će biti objektivni. To je katastrofa. Šta znači biti objektivan? Najužasniji primjer je nacistička Njemačka. Ako novinar hoće da bude objektivan, daće minut Hitleru i minut Jevrejinu. Objektivnost je izvan naših glava, to je matematička funkcija. Kreiranje stvarnosti je zastrašujuće. Moderna tehnologija je nevjerovatna. Daje vam priliku da, recimo, osjetljivim grupama poput penzionera kažete: „Ja ću vam pokloniti vitamin C“. Šta to znači? Mogli bismo napraviti analizu – zašto se to servira penzioneru, da li će mu on pomoći, šta je cilj? Medijsko obrazovanje je neophodno. Pokušao bih, kada bih bio u prilici, da uvedem visoke poreze na rijaliti šoue. A onima koji žele da gledaju, naplaćivao bih. Ako ste željni da slušate Cecu, Jecu, Seku, Jacu… i njihovu kafansku metafiziku, u kojoj vam te ličnosti objašnjavaju šta je život, tu edukaciju debelo platite. Sve TV stanice koje žele da uđu u medijski prostor Crne Gore, u programskoj šemi bi morale da imaju umjetnički, zabavni segment, a ne samo komentare koji djeluju štetno. Na tome se može raditi, međutim, to je u ovom jako oštećenom društvu, koje je prošlo praktično 30 godina poražavajućeg usvajanja demokratije, veoma teško. Posljednjih nekoliko godina smjene Vlade su možda najbolji rezultat, koji je potpuno slučajno dospio kod nas, a pokazuje da mi, kao građani moramo da smjenjujemo svaku Vladu. Odobravam da se čak i one partije koje su u potpunoj programskoj suprotnosti, ujedine i obore Vladu koja ne radi u korist građana.

RB/BI: U kojoj mjeri upravo govor mržnje utiče na podjele u crnogorskom društvu?

Savić: Beg govora mržnje ne bi bilo podjela, a bez podjela ne možete da vladate. Toliko su naši političari „ušli“ u tu, da kažem, vještinu, da govor mržnje znalački plasiraju u određenom trenutku, koriste spinovanje, sijanje straha, pa ta mržnja u suštini dijeli, ja ću ga zbog političara nazvati, biračko tijelo koje ne vidi ekonomsko siromaštvo iz kojeg ne vidim izlaz. Trebalo bi formirati zajednicu koja će se osloniti na ekonomske parametre i zaboraviti na ono što im mediji plasiraju. Imamo i privatne medije koji vješto plasiraju govor mržnje, čuvajući na taj način svoje biračko tijelo. Prema tome, sve je usmjereno da se zaposjedne vlast. A kako ćete raditi, kakve ćete imati rezultate, to uopšte više nije važno. Doći će neki strani ekspert koji će vas naučiti kako da relativizujete određene društvene probleme i da ih usmjerite na sasvim drugu stranu… Kada vidite poslanike u parlamentu, najvećem zakonodavnom tijelu, kako koriste govor mržnje, sasvim je normalno da običan čovjek usvoji takav primjer ponašanja. Ljudima smeta ženski lik u parlamentu i njen stav. Ako nam se ne sviđa njen stav, skloni smo da kažemo da on nije ispravan zato što je u pitanju žena, a ne osoba koja drugačije razmišlja. A ako muškarac pogriješi, nije strašno.

RB/BI: Kako se izdići, kako izaći iz tog vrzinog kola?

Savić: Jako teško. Mora da reaguje sveukupna zajednica, a prvenstveno mediji koji moraju da promovišu raznolikost.

RB/BI: Kojim medijima Vi najviše, a kojima najmanje vjerujete?

Savić: Ja ne vjerujem medijima. U suštini mislim da ne plasiraju u potpunosti „fake news“. Novinari danas su dovoljno inteligentni da se „zakače“ za djelove istine. Suština je potom kako oblikovati informaciju, a to se radi prema grupi koja je ciljna, fomirajući stav konzumenata na vrlo suptilan, sofisticiran način. Ne tvrdim da ne postoje i novinari i mediji koji ne pokušavaju da budu objektivni. Ipak, situacija je gotovo bezizlazna, tek poneka kolumna pojedinih novinara koji pokušavaju da se izdignu iznad toga, učini se zanimljiva. „Dobre“ informacije su jednostavno nezanimljive.

RB/BI: Smatrate li da je raspirivanje govora mržnje u dovoljnoj mjeri sankcionisano u crnogorskom društvu?

Savić: U suštini sam protiv tih vrsta sankcija, jer, ako se sjetimo, često pojedinci govore o dekriminalizaciji klevete. Ističu da nas je upravo dekriminalizacija klevete dovela ovdje gdje smo sada. Potpuno pogrešno. Primjer je rat iz ’90-ih. Podsjetiću, tada smo slušali pojedince iz establišmenta vlasti koji su govorom mržnje u javnosti doprinosili stvaranju odioznosti prema određenom narodu, etničkoj grupi ili vjerskoj zajednici. Dakle, nemoguće je da u ovom trenutku velikim sankcijama nešto spriječimo. Mislim da paralelno treba da se radi na tome da mediji moraju da prenose zanimljive razgovore, izvještaje sa terena, priče sa „običnim“ ljudima, eto, recimo, čovjekom sa pijace…

RB/BI: Koliko pojedinac uopšte može da utiče?

Savić: Jako teško. Ali, grupa pojedinaca, dobrih, uvježbanih profesionalaca, moraju da stvaraju programe u kojima će se širiti tolerancija.

RB/BI: A taj čovjek sa pijace?

Savić: On je izvanredan indikator. Ja često razgovaram sa ljudima sa pijace. Začudim se koliko mudrosti ima u toj priči koju oni izvanredno determinišu. Međutim, ako se vratimo na problem sa početka razgovora, a tiče se egzistencijalne nesigurnosti, onda je taj čovjek jako oprezan. Možda preda mnom priča otvorenije, ali je inače jako uzdržan jer se plaši mogućnosti kontraefekata.

RB/BI: Zamoliću Vas na kraju za poruku kojom bismo zaokružili razgovor u studiju Radio Bara na temu govor mržnje u javnom diskursu.

Savić: Poslaću pouku koja je dosta konzervativna i rigidna. Nisam o njoj razmišljao kada sam dolazio u emisiju, ali mi je prva pala na pamet. Možda je upravo taj brainstorming dobar jer pokazuje kakav sam i kako razmišljam. Poručio bih svima, koliko to mogu danas, da iskoriste strašnu privilegiju koju ne koriste. To je da uzmete knjigu dobrog pisca. Pružiti sebi priliku da „sjedite“ i provodite vrijeme sa Dostojevskim, Milošem (Crnjanskim), Hemingvejem…, je mnogo bolje nego gledati političke sadržaje. Za kraj ću navesti jednu crticu iz života velikana. Ono što malo ljudi zna – Dostojevski je bio izuzetno duhovit, jer je njegov mračni lik slao poruku da je jako ozbiljan. To se vidi kada u svom djelu, u prepisci dvojice prijatelja jedan od njih kaže: „Vidiš kako sam malo pustio kosicu nazad, je l’ te ja podsjećam na pisca sada?“. Zamislite taj sarkazam pisca prema piscu. To je potpuna ispraznost kojom on šalje poruku. Ako to umijete da pročitate, onda ste dobro proveli dan.

The post Savić: Bez govora mržnje ne bi bilo podjela, a bez podjela ne možete da vladate first appeared on BARinfo.