Kako se sumnja, S.J. je počinio prekršaj iz člana 19 Zakona o javnom redu i miru, te je protiv njega podnijet zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.

The post Prekršajna prijava zbog uvredljivog komentara na FB stranici našeg portala first appeared on BARinfo.

Mišljenja su, kao i mještani drugih mjesnih zajednica s kojima smo razgovarali, da je govor mržnje u medijima i javnosti, pogotovo među omladinom, uzeo maha. Neki su digli ruke od društvenih mreža i portala u nemogućnosti da to posmatraju, a neki su odlučni da se s tim izbore svim silama.

Član mjesne zajednice Bjeliši, Boris, mišljenja je da određeni mediji namjerno forsiraju senzacionalističke naslove da bi povećali tiraž, a tako uglavnom podstiču govor mržnje i u većini slučajeva izazovu vršnjačko nasilje.

“Izuzetno me plaši što je govor mržnje u tolikoj mjeri zastupljen kod djece, jer u toku odrastanja u takvoj okolini mogu biti samo gori, i praviti veće probleme.”

Sonja, takodje stanovnik Bjeliša, ističe da čak veći uticaj na javnost, pogotovo omladinu, imaju razni rijaliti program, koje bi trebalo ukinuti jer imaju izuzetno negativan uticaj, kaže ona.

“Podstiče se govor mržnje i agresivna komunikacija u tolikoj mjeri da sam prestala da pratim sve oblike medija jer su počeli da utiču na moje svakodnevno raspoloženje.”

Sutomoranka Aleksandra, najčešće odreaguje kada primijeti govor mržnje u svom okruženju, kaže da ga je vrlo teško ignorisati, iako u većini slučajeva zna da to može izazvati kontraefekat.

“Jednostavno ne mogu ostati imuna, pa osobu koja poziva na nasilje najprije pokušam da urazumim, što ne bude uvijek uspješno, moram priznati.”

Član mjesne zajednice Sutomore, Darija, smatra da bi mediji pod hitno trebali da promijene način serviranja informacija, tako da njihove informacije više ne budu okidač za nasilje i govor mržnje.

The post Mještani Sutomora i Bjeliša; Jako je teško ignorisati govor mržnje first appeared on BARinfo.

Sagovornica Radio Bara i Bar Infa, Anita, ističe da je govor mržnje izuzetno izražen na društvenim mrežama, i da tu najčešće možemo primijetiti da žena ženi zna da bude najveći neprijatelj, što je, kaže ona, poražavajuće.

“Kad bi mnogi rekli sebi ‘neću da uradim drugome, ono što ne bih volio da neko uradi meni’, izbjegli bi govor mržnje”.

Đina primjećuje da je govor mržnje među djecom i omladinom vrlo izražen, djeluje, kaže ona “kao da ne znaju što je to lijep i miran život”.

“Kada to primijetim u svojoj blizini, nemoćna sam da nekako odreagujem zbog svojih godina, a smatram da roditelji i najbliža rodbina moraju uočiti da se nešto lose dešava i pružiti pomoć”.

Naša sugrađanka, Vladana, misli da sam način prenošenja određenih vijesti i njihovo dalje komentarisanje “definitivno utiče na povećanje govora mržnje”.

“Najviše me pogodi što neke žrtve nasilja nemaju hrabrosti da nasilje prijave, ili da se izbore sa svojim problemom, zato što je javnost ta koja je osuđuje.”

Mitra smatra da se govor mržnje i pozivi na nasilje najčešće šire preko zvaničnih stranica medija na društvenim mrežama. Ona upozorava da su u Crnoj Gori mizogini i govor mržnje u porastu, a pojave koje se tiču etničke diskriminacije i vjerska netolerancija su produbljene.

“Govor mržnje rijetko se procesuira kao poseban oblik diskriminacije, pa samim tim pojedinci ne mogu suštinski promijeniti ništa. Ne vidim nikakve šanse da se takva vrsta komunikacije može promijeniti kod nas balkanaca.”

Naš sagovornik Luka naglašava da je govor mržnje vrlo primjetan na portalima i društvenim mrežama, i da je to jedan od razloga zbog kojih ih on ne koristi.

“Ranije sam reagovao i doticalo me, tačnije loše sam se osjećao. U jednom momentu sam odlučio da prestanem, jer sam shvatio da je najbolje zaobići tu temu i preći na neku drugu, vedriju.”

Savina se plaši da je govor mržnje prisutan u tolikoj mjeri da ćemo, nažalost, morati da ga prihvatimo kao sastavni dio života.

“S obzirom da sam radila u osnovnoj školi, imala sam direktan uvid u to koliko je govor mržnje rasprostranjen među djecom. I zaista je poražavajuće kad vidite koliko su djeca preplavljena mržnjom, bijesom i agresijom. Njihov ‘posao’ je da budu veseli, srećni i da odrastaju što je bezbrižnije moguće. Tako da me negativna energija, koja dolazi od strane djeteta, rastuži, i shvatam da kao roditelji, zajednica, društvo, negdje griješimo. Ne posvećujemo dovoljno pažnje problemu koji sve više uzima maha.”

The post Govor mržnje sve prisutniji, javnost zabrinjavajuće inertna – pokazuje anketa među Topoličanima first appeared on BARinfo.

Sagovornici Radio Bara i Bar Infa odgovarali su na pitanja da li primjećuju govor mržnje u našem društvu, da li je ona izražena u medijima, komunikaciji kod djece i mladih i koji su načini da se sa tim izborimo.

Pešo Glavanović, predsjednik MZ Šušanj, smatra da je govor mržnje veomo primjetan, a u poslednje dvije, tri godine je posebno izražen. Procjenjuje da će ga, ako država ne bude imala snage i mogućnosti da mu stane na kraj, biti još više.

„Mora se krenuti od porodice. Ona mora da reaguje, a potom cjelokupno društvo, svi zajedno“.

Marko žali što je za razliku od drugih zemalja, kod nas govor mržnje u porastu.

„Nažalost, prema raznim istraživanjima kod nas u državi je govor mržnje u porastu, za razliku od ostatka svijeta, što su poražavajući rezultati u ovom trenutku.“

Ljubo ističe da su najveći problem portali i društvene mreže, jer su „ljudi iza tastatura zaštićeni i mogu svašta da pišu“.

„Mislim da treba samo malo više dobre volje da bi se stvari popravile.“

Tina je mišljenja da su djeca izložena zlostavljanju putem interneta, a ni roditelji ne znaju koje stranice njihova djeca posjećuju, ni sa kim komuniciraju.

„Govor mržnje se širi i preko zvaničnih stranica medija i na društvenim mrežama. Ljudima se daje šansa da se izraze, ne vodeći računa da li je govor uvredljiv i podstiče li na nasilje i mržnju“.

Zajedničko mišljenje naših sagovornika je da „uz malo dobre volje, ujedinjeni ka istom cilju, možemo ugasiti govor mržnje“.

The post Šušanjani zabrinuti zbog širenja i negativnih posljedica govora mržnje first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prije svega, da jednu stvar na početku razjasnimo: govor mržnje postoji oduvijek, ali sad je nekako izbio u prvi plan. Šta to govori o našem društvu?

Đukić: Vrlo je važno istaći zašto je to sad izašlo u prvi plan i da to nije od juče. To nije pojava vezano samo za Crnu Goru ili za naš grad, već da je došlo do proliferacije društvenih mreža u svakodnevnom govoru. Mi treba da budemo svjesni da živimo u jednom dosta drugačijem društvu nego što smo živjeli prije 15-20 godina. Ne u smislu da smo postali drugi ljudi ili da su naši odnosi drugačiji, već da ono što radimo je sve javno. Nedavno sam imao razgovor, na drugu temu, sa jednim prijateljem koji je rekao: „Dobro je kad smo mi bili mladi, što nisu bile još društvene mreže, pa sve one fotografije koje smo pravili nisu izašle tamo, jer sigurno bi“. Današnje generacije neće imati taj luksuz. Poenta je što je taj govor, koji se držao za kuću, za kafanu, nije mogao da stigne, ako se govore neke teške ili ružne riječi, do drugih gradova, do drugih država, do drugih ljudi, koje ne poznajemo, koji nisu tu,. Među nama je ostajalo „ovaj je ovakav ili onakav“ ili „baš me iznervirao“, a to sada sve stiže on line. Istovremeno, mi nismo spremni za sve što se dešava. Toga treba da budemo svjesni. Ja nisam prestar čovjek, ali relativno sam nov u tim stvarima. Nisam o tome učio u školi, nisam imao Facebook, Twitter, Instagram, u odrastanju. I medije, to je takođe vrlo važno istaći, koji prate društvene mreže kao što prate svakodnevna zbivanja, što samim tim dalje proširuje širenje tih poruka. Istovremeno su tu komentari na društvenim mrežama, komentari na portalima, tako da svega ima i prosto je drugačije. Vrlo je bitno istaći, jer ljudi su skloni da kažu da smo se danas pokvarili, da smo sve gori, stižu zadnja vremena i tako dalje, da to nije istina. Stvar je u tome da je prosto sve javnije. Ljudi još nisu svjesni toga kako se društvene mreže percipiraju, nisu svjesni odgovornosti koju imaju i onda isto ono što su govorili u kafani, olako, jednom-dvojici ljudi uz piće, sada kažu širokom auditorijumu, ako se to, kako se kaže, zatrenduje i ode kao lavina niz planinu.

RB/BI: Ali isto tako, društvene mreže pružaju jednu mogućnost koja je malo jeziva: u komentarima, a autori komentara su anonimni i iza te svoje anonimnosti sakriveni od odgovornosti. Prije svega mislim na moralnu odgovornost, njih niko neće prepoznati i reći im da nisu u pravu.

Đukić: To je drugi nivo problema. Imamo prvo ovaj društveni dio problema, zašto se to sad dešava, pa nailazimo da direktor škole dozvoli sebi da komentariše nekog poslanika ili poslanicu, ružnim riječima, ili neki nastavnik, ili direktor javnog preduzeća, zaposleni u bolnici… to je jedan vid problema.

RB/BI: Ili političar koji govori da su silovanja, u većini slučajeva „smještena“ od strane žena, što je takođe jezivo.

Đukić: Mislim da bi trebalo posebno jednu temu da ostavimo za političare, možda bolje kasnije. S druge strane, što se anonimnosti tiče, postoji jedan drugi nivo problema. Među anonimnim ljudima postoje takozvani trolovi, koji žele da naprave neprijatnost, problem i to rade iz zabave. Najčešće su mlađi. To je neki vid zabave za njih. To je jedan vid problema koji je možda manji. Na zapadu je on prisutniji nego kod nas. Na taj način dešava se da se maltretiraju neki tinejdžeri, pa da se dođe i do najcrnjih ishoda. I kod nas su škole počele da se bave tim problemom. Potrebno je da se obraća pažnja koji sadržaji se koriste, šta se gleda, sa kim razgovarate. To je jedan vid problema u koji ja ne bih pretjerano zalazio, jer se ne razumijem u njega. Ono što je drugi vid problema su organizovani botovi, organizovani nalozi, ljudi koji pod lažnim nalozima ulaze da kreiraju i utiču na određenu agendu, koja je nerijetko širenje govora mržnje, stvarne, gdje je neka politička partija ili organizacija odlučila da smeta određena osoba ili grupa ljudi. Onda, preko tih svojih lažnih naloga, upravlja time. Ili, obrnuto, gdje se stvara osjećaj lažne ugroženosti, gdje se isto tako kreiraju sadržaji s namjerom da se korisniku kaže „Vidi kako si ugrožen, vidi šta ovi govore o tebi“.

RB/BI: A to su, zapravo, one osobe koje ga napadaju…

Đukić: Da. Ista koja kaže „Ja ću te zaštititi“. Tako da taj dio je zaista problematičan i njega je potrebno na neki način dovesti u red. Problem je što je to i dalje u povoju i kod nas i u svijetu i što se nerijetko koristi kao još jedna instrumentalizacija vida borbe, gdje vi kažete „Evo, sad ćemo mi da se borimo protiv dezinformacija na internetu“, ali se borimo samo protiv dezinformacija one protivničke strane, a ovi koji nam se dopadaju, to nekako prolazi ispod radara i onda ništa niste uradili. Onda se smatra da je i to samo još jedan instrument govora mržnje. U svemu tome imamo taj problem da prosto se nikome ne vjeruje – lažni nalog, NVO koja se bori protiv lažnih naloga, politička partija koja navodno želi da reguliše govor mržnje – niko nema povjerenje, jer se niko iskreno i neselektivno ne zalaže za to.

RB/BI: Kad smo već kod govora mržnje, gdje mislite da je, u kojim temama i u kojim relacijama, najprimjetniji?

Đukić: Sve zavisi od države do države. Kod nas, poslednjih par godina nakon što je došlo do smjene vlasti, je na tom nacionalnom spektru, jer političke partije su te koje najviše forsiraju i imaju najviše sredstava da forsiraju određeni govor mržnje iz kojega oni profitiraju. Najčešće su na meti ženske osobe koje su istaknute u politici, bilo kroz partije, bilo kao nekakve javne ličnosti iz NVO…

RB/BI: Bilo je više mizoginičnih ispada.

Đukić: Tako je. Prvo, da se razumijemo: žene u politici su podložne kritici, kao i muškarci. Ali jedno je kritikovati nečije stavove, nečije izjave, kvalifikacije na kraju krajeva, a drugo je dijeliti slike, ako su našli fotografije u kupaćem ili tako nešto i na taj način. To je, zapravo, najbolji pokazatelj političke svijesti društva i, i dalje tog patrijarhalnog odnosa u kom živimo. U svakom slučaju, svaka od tih rasprava najčešće ide na politički nivo, partijsko-politički nivo, kroz identitetske teme: nacije, religije i slično.

RB/BI: Ustanovili smo da se govor mržnje najviše promoviše i pominje u nekim partijskim relacijama. Kako mi, kao obični građani, možemo da selektujemo taj govor mržnje i kako da se mi ličnim sredstvima protiv njega borimo? Nekako sva ta situacija stvara ostrašćene, polarizovane odnose. I onda, kad već neko gaji neku strast, bilo pozitivnu, bilo negativnu, kako tu emociju i neki zdrav, normalan stav može da prenese svojoj djeci? Jer, on je ta prva stepenica u životu svoje djece i prvo viđenje svijeta.

Đukić: Ispričaću vam jednu priču koja mi se mnogo dopala, sad ne mogu da se sjetim imena toga čovjeka, možda se do kraja dosjetim. To je jedan muzičar tamnoputi iz Amerike, koji je u jednom trenutku odlučio da se bavi time, da razgovara sa predstavnicima Kju-kjuks klana. Oni su, kao što znate, vrlo rasistički nastrojeni i njega žele da odstrane, smatraju ga nižom rasom On je shvatio da je najbolje da razgovara sa njima što duže, da ih propituje, da objašnjava… On je uspio da učini da 200 pripadnika Kju-kjuks klana njemu vrati one njihove kapuljače, odore. On je 200 ljudi, u direktnom razgovoru, ubijedio da napuste svoje rasističke stavove. Jer je on bio svjestan da su to ljudi koji su možda siromašni, neinformisani, nesrećni iz nekih svojih razloga, koji su onda taj svoj bijes i nezadovoljstvo usmjeravali prema ljudima druge boje kože, kao izvoru svih svojih problema. Zato što je neko druge boje kože s njima pričao kao sa ljudima, on je uspio da tu mržnju kod njih ugasi. To je jedna sjajna priča, koja pokazuje kako treba se ponašati u društvu. Oni koji se nalaze na udaru drugih, vrlo je bitno da ne odgovaraju istom mjerom. Sa trolovima, botovima i slično to ne može da se uradi, ali može sa stvarnim ljudima, koji su zapaljeni zahvaljujući ovom drugom govoru mržnje. Isto tako, važno je istaći da niko od njih ne dolazi s namjerom da mrzi. To je vrlo važno znati, prosto dolazi do toga da su ljudi nezadovoljni, nesrećni, u problemima…

RB/BI: I da negdje na nekog, na nešto moraju istresti svoje frustracije.

Đukić: Jeste. To je stalna zloupotreba. To što ti je trenutno slab posao, što je trenutno loša ekonomska situacija, nisu krive loše političke odluke, nije krivo to što je politička klasa deset puta bogatija od vas, nisu krive loše privatizacije, kumovske, ovakve ili onakve, ne… Kao ona pjesma hip hopera iz Hrvatske koja kaže „Možda je Vlada, možda su Srbi, možda Masoni, Židovi, Bin Laden“ – neko je zlikovac, neko me sabotira, kaže. Hoću da kažem, to prebacivanje da je kriva druga nacija, druga religija, to je prosto način da se mržnja raspiruje. A kako na nju odgovoriti? Upravo, ko ima vremena, razgovarati sa drugim ljudima. Ono što je dobro kod društvenih mreža je što svako može da kreira svoj sadržaj. Svako ima mogućnost da šalje svoj sadržaj, komentarom, tekstom, kratkim videom, fotografijom, čime god. Šta mi kao pojedinci možemo da uradimo u svom direktnom okruženju: da ne dijelimo poruke mržnje dalje, da učimo svoju djecu dobrim stvarima, da utičemo pozitivno na svoje prijatelje. Ali, šta možemo on line: možemo upravo ono „Beat them with kindness“ (pobijedimo ih dobrotom). Ako ne ulazimo u te rasprave istom mjerom, i ako ne ulazimo u kolektivne mentalitete

RB/BI: I kolektivne psihoze, takođe.

Đukić: To je sve jedno s drugim povezano. Najlakše je „ući u krdo“ i priču „moje krdo je bolje od tvog krda“ ili „moje pleme je bolje od tvog plemena“. Čak i time kada odgovaramo mržnjom na tuđu mržnju, mi smo onoga prvoga nagradili.

RB/BI: Jer smo mu dali ono što traži, negativnu emociju. Nekako smo u vrlo maloj zemlji, moglo bi se reći, pola nas smo rođaci a da toga nismo ni svjesni. Bilo bi stvarno glupo da se dijelimo na osnovu nekih provizornih podjela.

Đukić: Sve su to virtuelne podjele. Mislim, na kraju krajeva, sve su podjele virtuelne. Neke podjele su u redu, ja navijam za „Mornar“, neko iz Podgorice za „Budućnost“, sasvim je ok da mi vičemo jedni na druge tamo na terenu, na stadionu ili u sali. Pripadanje je ok. Treba da se razumijemo, nismo svi isti, nismo svi identični. Ali, kad se to završi – nema više, nema dalje, možemo da se raspravljamo, ali u društvu i ne u smislu da nekog mrziš. Možemo raspravljati da li nas je pokrao sudija, normalne su razlike i normalno je da nismo svi isti i da imamo neke određene pripadnosti i neke određene determinisanosti. Ali nije normalno da na osnovu toga želimo drugome zlo, navodimo drugoga na zlo i zloupotrebljavamo nečiju privatnost, intimu…

RB/BI: Nečiju slabost, na kraju, koju ne mora niko da zna.

Đukić: Nerijetko sam svjedok toga da ne samo da se napada na nekog pojedinca, nego da se pominje gdje mu porodica radi, gdje mu djeca idu u školu, stvari gdje se baš targetiraju pojedinci i oni s njima povezane osobe. To je jedan veliki nivo raznih problema u kojima smo, ali ja mislim da razgovorom možemo doći do nekih poboljšanja.

RB/BI: Ne znam, meni se čini, da na stranu ostavimo i politiku i medije, da ovo sve vodi jednoj degradaciji ili, da se drugačije izrazim, prekompoziciji vrijednosti u društvu. Pri tom ne mislim samo na Crnu Goru. Jednostavno, nešto što je bila vrijednost, sad nije toliko bitno, koliko je bitno da se bude vidljiv, pa makar i po lošem.

Đukić: Moguće da je tako, ali prosto duh vremena je sada ovakav. Mi sad ne možemo da se pretvaramo da interneta nema, da kompjutera nema, da nema telefona, društvenih mreža, da to ljudima nije važno, zabavno, dobro. Mi moramo da nađemo načine kako da živimo u tom dobu na najbolji mogući način, kako da djeca rastu najbolje, da izvuku ono što je dobro iz toga. Često kao primjer navodim da, kad smo mi išli u školu, a to nije bilo davno, informacije koje si dobijao u školi nisi mogao dobiti na drugom mjestu. Prosto nije bilo tih enciklopedija svugdje da nađeš neki istorijski događaj, neko je morao da te uči i da ti objašnjava. Sada, šta god da je, pogotovo u društvenim naukama, sa dva klika ćete doći do te informacije. To je jedna prednost. Moramo da razmislimo, ne treba da učimo djecu na isti način. Moramo da nađemo neki novi način. Time se niko ne bavi. To je samo jedan primjer. Generalno, hoću da kažem da se dosta novog desilo: automobili su svakodnevica, neophodnost. I mi smo dosta naših gradova dali automobilima, zato što je više asfalta i puteva nego što ima trotoara, što je normalno jer nam automobili trebaju i mi smo naučili da živimo sa automobilima. Isto je tako s ovim: Tik tok, Instagram, Twitter, Facebook, portali, Google, Youtube – sve je to dio sada naših života i još veći dio života naše djece. Zato što su se oni rodili sa time, mi smo na to, negdje, u životu naišli. Tako da moramo da nađemo način, ne možemo da se pretvaramo da se desilo nešto strašno i da vraćamo vrijeme unazad. To je sad naša svakodnevica. Kažete da će se izgubiti možda neke vrijednosti, vjerovatno će se prekombinovati. Treba da izaberemo, u ovakvom vremenu, koje su to vrijednosti, kako da se odnosimo prema njima. Jer to su sve nevjerovatni alati koje sad imamo, kako da ih iskoristimo na najbolji način.

RB/BI: Suštinski, preko svih ovih mreža, raspolažemo ogromnom količinom informacija koje se mogu koristiti za dobre svrhe, da se kaže koliko smo mi svi slični, u nekim segmentima, koliko može da se uradi za opšte dobro, koliko toga može da se nauči i primijeni…To bi bila suprotna strana od govora mržnje.

Đukić: Tako je. Ima na Twitteru, ne znam da li je to stvarno ime, zove se Ljubica Bungin. To je neka starija gospođa, ima recima 70 – 80 godina,  koja se jednom fotografisala u nekoj haljini i napisala „Kako mi je lijepa haljina“. Ona se našla na meti trolova i njihovih negativnih komentara, ali je to onda naišlo na reakciju ostatka zajednice, ljudi koji su je podržali. To je pokrenulo jedan trend, na taj njen profil, ljudi koji je prate svako jutro slikaju nešto lijepo i kažu „Dobro jutro, Ljubice. Evo, ja sjedim u Martini i jedem sladoled“. I tako ljudi sa našeg govornog područja, koje broji dvadeset i pet miliona stanovnika, ako ne i više, dijele fotografije, razgovaraju i imaju nešto lijepo. Svako jutro oko osam, devet desetine hiljada profila to radi. Znači, napravila se neka zajednica koja inače ne bi mogla da postoji i koja dijeli neke lijepe stvari. U najmanju ruku, ako pratite to „Dobro jutro Ljubice“, vi ćete vidjeti koja su interesantna mjesta za koja nikad niste čuli, gdje sve ljudi žive i čime se sve bave. Ovo mi je palo na pamet, jer mislim da je ljudima nepoznato, jer je baš ta Twitter niša, a ima i mnogo većih događaja od toga.

RB/BI: Znači, nade ima, ako budemo maštoviti, pozitivni i ako se budemo trudili da se prema drugima postavljamo onako kako bi željeli da neko nas tretira.

Đukić: To je stara filozofska misao, zapravo i religijska, ali je kroz filozofiju formirana kao kategorički imperativ: moraš htjeti da maksima tvoga djelovanja bude univerzalni zakon, ono što ti radiš da mogu svi to da rade. I drugi imperativ koji kaže: uvijek čini tako da ljudskost u drugima tretiraš kao cilj, a ne kao sredstvo. Ostali smo dužni, vezano za političare i javne ličnosti, koji imaju daleko veću odgovornost koje, ili nisu svjesni, ili je prosto zanemaruju. Ako jedan poslanik ili poslanica kažu: „Vi ste kriminalac, vi ste izdajnik, vi ste ekstremista, vi ste lopov, vi ste gad“, jedni drugima, a ako onda kažu i cijelim grupacijama da su ovakvi ili onakvi, šta onda očekivati od anonimnog, ne instruisanog, nego prosto anonimnog čovjeka na internetu? On će još trostruko žešće da kaže nešto. On nije na javnoj funkciji, ima svoje nervoze, ima neki problem, ima kredit, dijete dobilo lošu ocjenu… Naravno da je njegov bijes mnogo veći nego bijes ovih za koje smo vidjeli da za po tri minuta govora u Skupštini dobijaju po dvije hiljade eura mjesečno.

RB/BI: Kod pojedinih, većina od ta tri minuta, bukvalno je govor mržnje.

Đukić: Tako je. Osim toga što moramo jedni prema drugima da budemo mnogo nježniji, ta nježnost ne treba da se ispoljava prema našim izabranim predstavnicima, čak iako smo za njih glasali, ili smo članovi tih partija, moramo od njih da očekujemo mnogo bolje. Jer, ako ministar, premijer, predsjednik, ako oni nemaju tu osnovnu kulturu dijaloga, već imaju taj ružni odnos, onda naravno da možemo očekivati da će neistomišljenici jedni druge „častiti“ najgorim stvarima.

Sva suština zatrovanosti društvenih mreža nije došla od „Opasnog jahača“ ili „Poslednjeg Mohikanca“, već od, imenom i prezimenom, ljudi uglavnom u politici kojima su sekundanti kolumnisti, ljudi iz medija, pisci, istoričari…

RB/BI: Situacija izgleda otprilike: zavadi pa vladaj. Nemoj da me pitaš šta sam radio sa ekonomijom, kad se raspravljamo na nacionalnoj ili ne znam kojoj osnovi. To tako barem izgleda.

Đukić: Ne da izgleda, to tako jeste. Nije ni loše što je sad sve to izašlo tako direktno, frontalno. Jer, evo i sad u emisiji mi razgovaramo o tome, neko će to da čuje, da razmisli, nadam se. I da shvati kako nas vuku za nos. Jer, ja mislim da ipak, koliko god svi ti ljudi iz politike potcjenjivali običnog građanina, on nije za potcjenjivanje. Nijedan čovjek ne može da shvati sam ove stvari, samo je bitno da od sve te galame se okrene sebi i vidi da je u pitanju klasni odnos, između ljudi koji plaćaju političku klasu i onih koji su plaćeni za to i koji istovremeno žele da zamagle odakle novac i gdje ide. Zašto ne možemo da platimo kredit? Zato što neko drugi plaća kredit za stan 20 eura, dok vi plaćate 400 eura. Sva priča je u tome, nije problem onaj druge nacije,  koji plaća 300 nego ovaj koji plaća 20, jer ti plaćaš tu njegovu razliku.

RB/BI: Kada počnemo da razmišljamo o praktičnim, pragmatičnim stvarima i kada počnemo da slažemo kockice, shvatićemo i odakle i zašto stižu neki čudni vjetrovi koji podižu prašinu, od koje ne vidimo jasno.

Đukić: Ja mislim da je to nešto što mi možemo da riješimo i kada to riješimo, ili smanjimo na neki normalan nivo, onda ćemo moći da se zabavimo onim prvim što smo spomenuli, tom dijelu tih neorganizovanih trolova, koji iz čiste zabave, bez ikakve agende, a nisu manje opasni, jer targetiraju svjesno, najčešće ugrožene, ljude koji imaju nekih problema i kojima je teško i koji onda, zbog toga, mogu možda da dođu do jedne teške tačke i da naude sebi ili drugima. Ali, moramo prvo da maknemo ove institucionalne probleme, pa onda možemo da se pozabavimo tim, zaista zlonamjernim.

RB/BI: Imate li neki savjet za korisnike društvenih mreža i građane uopšte?

Đukić: Dva su savjeta. Jedan je taj da je svako kreator, gledajte sami šta kreirate, bilo kroz komentare, lajkove, kroz dijeljenje stvari. To što vi dijelite, da je to ono što vi želite da vidite i ona promjena koju želite da stvorite u svijetu. I drugo, probirajte šta je to što sami gledate. Sada je vrlo lako, lakše nego ikada, ne moramo da kupimo pet novina za dva i po eura da bi vidjeli različite strane stvari. Dovoljna su dva-tri klika da vidimo iz različitih uglova i da razumijemo šta se dešava. Jer, na kraju, svako od nas može biti ovaj tamnoputi gospodin iz Amerike koji je uspio da dvjesta Kju kluks klanovaca, koji su ga mrzjeli, učini svojim prijateljima. To samo pokazuje da sva mržnja dolazi iz neznanja i da je to moguće suspregnuti i popraviti i da sve zavisi od svakog od nas.

The post Stefan Đukić: Podjele su virtuelne, mržnja dolazi iz neznanja first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kao psihološkinja i psihoterapeutkinja, koji uzrok vidite u pojavama govora mržnje u crnogorskom i društvu uopšte?

Ćalasan: Kad posmatramo društvo u cjelini, o govoru mržnje možemo razmišljati kao o simptomu. Ako bi simptom najjednostavnije objasnili, to bi bila promjena u organizmu koja je znak nekog patološkog procesa. Govor mržnje to i jeste, dio patološkog procesa jednog organizma – u ovom slučaju društva. Istražujući različite pristupe govoru mržnje za potrebe ovog razgovora, nalazimo da su brojni uzroci ove pojave, ono što nedostaje u zaključcima, a važno je istaći jeste da, naspram mržnje stoji ljubav.

RB/BI: I empatija, barem.

Ćalasan: Svakako, ali ako uzmemo ravan kompleksnosti tog osjećanja, onda naspram mržnje stavljamo ljubav, koja i nije samo osjećanje, već uključuje više psihičkih procesa. Kada govorimo o nedostatku ljubavi, on se pojavljuje na nivou pojedinca i projektuje se na čitavo društvo i obrnuto. Tako da, možda arhaično zvuči, govor mržnje je simptom nedostatka ljubavi. Pada mi na pamet Himna ljubavi apostola Pavla: „Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi ili kimval koji zveči“.

 RB/BI: Drugim riječima – prazan.

 Ćalasan: Tako je. To znači da je govor mržnje – čovječiji jezici kojima je oduzeta ljubav i kao takvi, mogu da imaju snažan uticaj i na pojavljivanje drugih patoloških pojava u društvu. Kad govorimo o uzrocima – poznato je da na pojavu govora mržnje utiču predrasude, stereotipi, njegovanje vrijednosti na nivou porodice, društva i drugih sistema kojima pripadamo.

 RB/BI: Kako, po Vama, govor mržnje utiče na mentalno zdravlje ljudi?

Ćalasan: Da krenemo od tog bazičnog nivoa, svaki pojedinac koji se suoči sa nekom neprijatnošću, koja može da ima određeno trajanje – osjeća patnju. Ona je uslovljena karakteristikama ličnosti, nasljeđem koje nosimo, i tim u kakvom kontekstu živimo. Tako da je govor mržnje izrazito ugrožavajućeg karaktera po mentalno zdravlje i možemo da razmišljamo u različitim smjerovima. Recimo, prioritetno narušava dobre međuljudske odnose. Svjedočimo da prisutni govor mržnje može udaljiti članove porodice, napraviti ozbiljne distance u porodicama, prijateljstvima, kumstvima i svim onim odnosima koji se na našem našem podneblju slijede kao vrijednost.

RB/BI: Tako dolazi do situacija da, recimo, braća ne razgovaraju, da u okviru porodica nema nikakvog kontakta, upravo zbog riječi.

 Ćalasan: Tako je, stavovi koji su izrečeni govorom mržnje izazivaju razdor, ujedno i osjećanje apatije kod ljudi, u vidu preispitivanja “kuda ide ovo društvo, nema više dobrih ljudi” i tako dalje. Ukoliko neko ima produženo osjećanje apatije ima i rizik od depresije, od nedostatka smisla, volje, promjene raspoloženja… Stoga, govor mržnje ne možemo posmatrati izolovano kao simptom, a uistinu mi ga, kao društvo tako posmatramo i na ovom mikro, našem nacionalnom planu i na globalnom. U psihoterapijskoj praksi se najčešće dogadja da porodica dodje zbog nekog člana porodice, u psihoterapiji tog člana porodice zovemo “identifikovanim pacijentom”, to su obično tinejdžeri, i ukoliko upadnemo u zamku da nezavisno od porodičnog sistema posmatramo njegov simptom, nećemo porodici i njenim članovima pojedinačno biti od koristi. Dakle, upiremo prstom u simptom, a problem je negdje mnogo dublje, u interakciji brojnih faktora. Isto tako, govor mržnje je karika u svim faktorima koji doprinose dobrobiti, mentalnom blagostanju, ili suprotno, koje ugrožavaju mentalno zdravlje.

RB/BI: Gdje je po Vama taj govor mržnje možda najprimjetniji?

Ćalasan: Ono što istraživanja kažu a i ovako lično i profesionalno mogu da kažem da su to komentari u medijima. Negdje sam pročitala da se jasan presjek društva može napraviti analizom komentara ispod određenih medijskih sadržaja. I zaista, stiče se odredjena slika društva, koja može da probudi apatiju i očajanje. Ono čemu svjedočimo jeste da je dominantna tzv. sajber mržnja. Govor mržnje i mržnja su se generalno preselili na internet. Dominantna je i primjetna je među mladima, nažalost. Tinejdžerski uzrast, predadolescencija, je period u kojem prirodno i razvojno postoji sklonost eksperimentisanja, mladi pojedinci su podložniji uticaju i lakše udju u rizik govora mržnje, vrijeđanja, zbog konfuzije, traganja za sopstvenim identitetom, osjećaja pripadnosti. Dakle, možemo zaključiti da je govor mržnje dominantan u komentarima, potom u sajber svijetu uopšte, na društvenim mrežama i komunikaciji među mladima, a trideset posto ukupnog govora mržnje je među političarima. Mediji su takođe prisutni, prema rezultatima nekih istraživanja – novinari sa čak deset posto daju doprinos govoru mržnje.

RB/BI: Pa, recimo istraživanja SOS telefona Nikšić, pokazala su da i u našoj profesiji mnogo ljudi ne prepoznaje rodno uzrokovano nasilje.

Ćalasan: Onda treba da se pitamo gdje griješimo. To je ono o čemu govorimo kada je simptom u pitanju. Mi se bavimo simptomom, ali uzrocima se ne bavimo adekvatno.

RB/BI: Da, a onda se desi da nam se djeca dijele po etničkoj ili drugoj pripadnosti, po tome da neko ima a neko nema. Ko je tu najodgovorniji?

Ćalasan: To je opštepoznato kroz struku da je porodica odgovorna za njegovanje ili borbu protiv predrasuda. Dakle, da li se borimo sa tim, da nemamo predrasude kod kuće ili ipak njegujemo predrasude. A opet porodica je u nterakciji sa nekim društvenim sistemom ili proces je dvosmjeran. Možda je paradoksalno reći, ali je tako.

RB/BI: Moram da Vas prekinem. Svi se mi, deklarativno, zalažemo za ono što je najbolje. Onaj ko je u okviru porodice, iza tih zatvorenih vrata, zna koliko je to tačno. Ali kada nastupi problem, na primjer u školi, jednom broju roditelja svi su krivi osim njih. U takvim slučajevima i problem je teže riješiti.

Ćalasan: Iako je česta pojava, izbjegla bih generalizacija, jer se često ljudi nađu uvrijeđeni kad ih stavimo u bilo koju kategoriju. Najispravnije je krenuti od ličnog. Dakle, pojedinac ima sklonost da optužuje sebe optužuje ili druge, dakle ima unutrašnji ili spoljašnji lokus kontrole. I sad, ako pojedinac ima spoljašnji lokus kontrole pa su mu svi krivi za lične neuspjehe, on će taj spoljašnji lokus kontrole manifestovati u različitim situacijama. I upravo to, možemo reći, da može biti jedan od osnova govora mržnje. Kad bi mi svi krenuli od sebe i bili ona promjena koju želimo da vidimo, uključujući i ljude koji su u pozicijama odlučivanja i javnog govorenja i tako dalje, onda bi svijet bio drugačiji i govor mržnje bi bio govor ljubavi. Negdje, ono što izostaje jeste to da djecu odgojimo u afirmativnim uslovima, da potvrđujemo ljubav, rad, dobre međuljudske odnose, da na tome insistiramo. A mi insistiramo na tome što ne treba, što nije dobro, “ne koristite govor mržnje”. Naspram toga možemo da koristimo govor ljubavi. U psihologiji postoji nešto što se zove asertivna komunikacija, pa su to ja-poruke i ti-poruke. Ti-poruke nazivamo govorom zmije, a naspram toga ja- poruke koje su, u stvari, porukekojima kroz osjećanja saopštavamo drugima sopstvene potrebe, na način da drugog ne povrijedimo. To je negdje možda i prevencija i put kako da se borimo sa govorom mržnje.

RB/BI: Da se prema drugom odnosimo i izražavamo onako kako bi voljeli da se sa nama postupa? Ćalasan: Pa možemo i tako reći.

RB/BI: Rekli ste, uloga medija, kad se govori o širenju govora mržnje definitivno postoji. Šta možemo da uradimo, osim da se profesionalno usavršavamo i odgovornije postavljamo prema tom problemu? Ćalasan: Pala mi je na pamet jedna metafora, to je kao otrovna pečurka koju nagazimo i ona se rasprši, tako je i govor mržnje putem medija. Ako smo jednu informaciju pročitali u jednom trenutku, već u narednih par minuta je ona udesetostručena i neetično se pristupiilo pojavi i problemu. Voljela bih podijeliti ovdje jedan utisak. U Crnoj Gori definitivno postoji govor mržnje i mi svjedočimo različitim, od rodno ugrožavajućih, da ne spominjem sve kategorije prema kome je sve upućen govor mržnje dominantno. Moram da kažem da ono što sam primijetila jeste da ovdje postoji tendencija da se sačuva etičan pristup u izvještavanju ranjivih tema. Uglavnom je taj politički jezik problematičan, kategorisanje nekih političkih uvjerenja, stavova, postupaka. Da li se to zove politikantstvo, ali tu postoji dominantno govor mržnje. Međutim, kada su u pitanju neki lični odnosi, lične priče, sad kad smo imali situaciju na Cetinju, sa brojnim gubicima, suicidom i svim ostalim, ono do čega sam kroz analizu sadržaja došla da su u zemljama regiona, za navedene situacije, zloupotrijebljene brojne privatne fotografije, sa profila društvenih mreža, iskorištene su etikete za određene ljude i tako dalje. I sve je to, već u roku od par sekundi, nakon što bi naš medij nešto objavio, već u regionalnim medijima bilo objavljeno. I onda sam analizirala sadržaje pitajući se da li neki crnogorski medij na taj način pristupa problemu. Moram da kažem da nisam pronašla. Važno je da napomenemo da je važno jedni druge da afirmišemo i njegujemo na taj način etiku i solidarnost i držimo se skupa, svi kao društvo i sačuvamo privatnost pojedinaca u bilo kom smislu.

RB/BI: Pomenuli smo političare. Pred nama su lokalni izbori, kampanja je u jeku. Na šta političari, po Vama, treba da obrate pažnju, kako društvo ne bi ulazilo u dalje podjele?

 Ćalasan: To je jedno izrazito izazovno pitanje. Prvo što mi pada na pamet, ako krenemo od sebe, ako probudimo ljubav prema drugima, ako smo prosvećeni, duhovno razvijeni ljudi, nećemo koristiti govor mržnje. On ujedno govori i o nivou funkcionisanja pojedinca. Osim tog nedostatka ljubavi, govor mržnje je i indikator nivoa prosvećenosti, obrazovanja, spremnosti za rast i razvoj. Političarima predlažem da krenu od sebe lično. Sa druge strane, s obzirom da sam ja neko ko vodi nevladinu organizaciju deset godina i prati cjelokupnu scenu u svakom smislu, po svim nivoima slojeve društva, ono što mogu da kažem jeste da našem društvu, konkretno institucijama, političkim partijama, nedostaje prvo vizija a onda nedostaju strategije. Strategije komunikacije, to mogu da kažu komunikolozi, a imamo ih u našoj zemlji, imamo sjajnu komunikološkinju koja javno i konstantno apeluje i poziva ljude da nešto rade po tom pitanju. Svaka partija bi trebalo da ima svoju strategiju komunikacije i da ima viziju kako želi da iskomunicira svoje ideje. Mi to nemamo, ni na nivou institucija, pa ni partija. Nedostaju brojne strategije, tako da je to nešto što bi bio korak da se teži određenoj viziji i da strategija ima upravo taj trenutak prevencije podjela društva.

RB/BI: To je nešto sa čime bi ljudi bili upoznati, znali bi šta se predlaže, možda bi mogli da utiču na razvoj nekih stvari.

 Ćalasan: Zakon o regionalnom razvoju sve to precizno odredjuje, ostaje pitanje ko je odgovoran za sprovodjenje zakona. Ako adekvatno pristupimo razvoju društva, onda ćemo imati priliku da razvijamo mehanizmime za zaštitu pojedinaca i grupa i od govora mržnje i dubljih podjela u društvu.

RB/BI: Ako sam dobro shvatila, da bi govora mržnje u našem društvu bilo manje, treba da svakog dana nešto učimo i da radimo na sebi. Da li sam u pravu?

 Ćalasan: Cjeloživotno učenje jeste najbolja prevencija većine problema.

The post Branka Ćalasan: Važno je da njegujemo etiku i solidarnost first appeared on BARinfo.

Sagovornici Radio Bara i Bar Infa smatraju da je govor mržnje u našoj svakodnevici uzeo maha. Svi ispitanici kažu da je izuzetno prisutan i da će biti teško izboriti se sa tom retorikom, ali da moramo svi, od porodice pa nadalje, nastojati da ga iskorijenimo prije nego što ostavi dublje posljedice po društvo.

Nikola procjenjuje da senzacionalistički naslovi izazivaju agresiju.

“Često možemo primijetiti da senzacionalistički naslovi izazivaju agresivnu komunikaciju, podstiču govor mržnje zarad većeg profita I čitanosti. Internet to podržava.”

Vesna je kao majka zabrinuta što je govor mržnje toliko zastupljen.

“Iz ugla roditelja, čini me nesrećnom što je sve više zastupljen i kod djece, čije vaspitanje, nažalost, ide tim tokom. Smatram da sve polazi iz kuce i da roditelji treba više da obraćaju pažnju na to šta rade i kako provode vrijeme njihova djeca, s kim se druže… To je način da se stane na put devijantnom ponašanju”.

Petar, učenik srednje škole, je primijetio da većina njegovih vršnjaka primjenjuje govor mržnje u svakodnevnoj komunikaciji, a da često nisu svjesni posljedica.

“Najjači utisak na mene ostavi kad čujem da pojedina djeca kopiraju ličnosti popularne na društvenim mrežama. To je za mene pokazatelj gdje idemo kao društvo.”

Tijana je mišljenja da i mediji doprinose govoru mržnje.

“Govor mržnje je učestaliji nego ranije, sad kompletan sistem funkcioniše na način koji nas jednostavno prisiljava na takve stvari. Nije mi svejedno i izaziva mi gnijev i ljutnju, nije mi prijatno ni kada ga zapazim u štampi ili čujem u svojoj blizini.”

Ocjena sagovornika je da se protiv govora mržnje trebamo boriti kao društvo, počevši od svoje porodice.

The post Anketa: Govor mržnje u svakodnevnom životu zabrinjavajuće prisutan first appeared on BARinfo.

Za Radio Bar i Bar info govorio je o društvenoj i političkoj sceni u Crnoj Gori, sa osvrtom i na aktuelnu problematiku, sve prisutniju u savremenom društvu – govoru mržnje u javnom diskursu.

RB/BI: Gdine Pepiću, višestruko nam je drago što ste gost Radio Bara i Bar Infa, što ste izdvojili dragocjeno vrijeme i uprkos vrućini, gužvama u saobraćaju i zdravstvenim problemima, koji su, nadam se, iza Vas, uvažili naš poziv, koji datira još od prije nekoliko mjeseci , i iz Tuzi stigli u Bar. Drago nam je i zbog toga što Vas je uvijek lijepo čuti, ali i zato što ste naš kolega, novinar, koji je davno, doduše, veoma kratko, bio i urednik Radio Bara. Zašto kratko?

Pepić: Najprije bih želio da kažem da novinare uvijek ispoštujem, bez obzira kakvu uređivačku koncepciju imaju, jer novinarstvo nije na cijeni i često ga pograšno doživljavamo. Mediji nijesu PR službe za plasiranje naših ideja, nego mnogo više od toga. To treba da cijenimo i imamo u vidu. Moja epizoda, da je tako nazovem, sa Radio Barom, trajala je samo mjesec, ja sam dakle, bio glavni i odgovorni urednik u pokušaju, jer sam tada preporučen za to mjesto od lidera ondašnjeg Liberalnog saveza, Slavka Perovića. Međutim, novinare i urednike ne treba da preporučuju i zovu na razgovor političari, oni moraju biti nezavisni i slobodni, to sam saopštio i gdinu Peroviću i vrlo brzo se odrekao tog posla. Naravno, uprkos tome što je ideja Liberalnog saveza jedina koju sam podržavao, veoma uvažavam Slavka Perovića i danas, i smatram da je on najčasnija i najprincipijelnija ličnost koju je imala i ima Crna Gora. Nisam htio da razgovaram sa političkim partijama, i toga treba da se drži svaki novinar i urednik. Vrlo brzo je na to mjesto došao pokojni Vesko Tomović, ali ja sam dolazio u Radio Bar, upoznao neke kolege, i sjećam se da je tada bio veoma popularan, jer je imao u kontinuitetu, u trajanju od 12 sati, emisiju “Pozdravi i čestitke”. Bio je poznat i kao “najjužnija srpska radio stanica na Jadranu”.

RB/BI: Radio se kasnije distancirao od tog i takvog pristupa i isprofilisao u ono što treba da bude – istinski javni servis svih građana, otvoren za sve političare i političke opcije, ali na objektivan način, bez propagiranja jednih ili drugih.

Pepić: Kao dugogodišnji novinar, mogu i to da kažem, da mi se dopadaju informacije i program, ali moram posebno da pohvalim muziku na Radio Baru, koja je fantastična. Slušam vas , inače, i kada putujem kroz Crnu Goru, ali čujete se čak i u Albaniji. Drago mi je što ste napredovali, jer čim se ne čuje neka dreka , galama oko Radio Bara poslednjih dvadeset godina, znači da radite kvalitetno svoj posao, što je veoma dobro.

RB/BI: Trudimo se da radimo objektivno i budemo servis svih građana, a Vi, upravo iz tih razloga i takvog vrijednosnog suda, niste htjeli da budete i ostanete na čelu Radio Bara kao odgovorni urednik, jer niste željeli politički da se prilagođavate. Kako tada, čini se, tako i danas. Nezavisan ste intelektualac, što znači da se iz vaših medijskih nastupa, kolumni i tekstova, ne može zaključiti da zastupate bilo koju opciju, već, kao što sam kazala na početku, sasvim suprotno.

Pepić: Moram naglasiti da ja jesam bio član Liberalnog saveza na početku višestranačja i do 2005. godine, jedine partije, ali uprkos tome, smatrao sam da ne treba da idem kod jednog političara, makar to bio jedini kojeg sam poštovao, a to je Slavko Perović, da razgovaram o svom angažmanu u Radio Baru. Zato, što sam smatrao tada, a tako mislim i danas, da je ovu zemlju „ubilo“ partijsko zapošljavanje. Nepotizam i korupcija su pošasti koje uništavaju i mlađe generacije, jer kakvu poruku im šaljemo ovim vladajućim obrascem? To je žalosno, jer mladi čovjek danas ima dvije mogućnosti – da se poltroniše i vidi kome će se dodvoriti, kome ne smije da se zamjeri, da procijeni koja će partija da zavlada i kome će da se prikloni, ili drugu mogućnost, koju ja preporučujem i svojoj djeci, da odu odavde, da napuste Crnu Goru i da ne budu nikom servilni. Teško je to reći, ali to je jedini izlaz. Partijsko zapošljavanje je ubilo sistem vrijednosti u Crnoj Gori, ubilo je instituciju „građanin“ u našoj državi.

RB/BI: Je li to doprinjelo, između ostalog, da u institucijama, ustanovama, imamo nekompetentne i nestručne ljude, što je na kraju za posljedicu imalo i njihovo urušavanje?

Pepić: To je najgora stvar. Što ako sam ja predsjednik partije, imam sina, koji nije sposoban, ali ga ja postavljam na odgovornu funkciju u firmi koja ima, na primjer, 500 radnika. Što sam učinio, uništio sam tu firmu i 500 porodica. Zar nije bolje da sam angažovao stručnog i sposobnog čovjeka koji bi firmu uzdigao ekonomski i u svakom smislu, pa bi to donijelo dobro i za 500 tih porodica, ali i mom sinu.Mladi ne vode računa kome će se prikloniti, kakve ideje zastupa ta politička opcija, već je samo bitno hoće li im donijeti kakvu korist. Dakle, nije važno koliko znamo, nego koga mi poznajemo i ko nas poznaje. Borio sam se zbog toga trideset godina protiv režima Mila Đukanovića, imao puno problema i suđenja, ali sam se nadao da će se onog ključnog 30.avgusta desiti promjene. Vlast jeste formalno i deklarativno promijenjena, ali je sistem ostao isti, što je žalosno.

RB/BI: Toj temi posvetićemo značajan dio našeg razgovora, a u ovom uvodnom dijelu, zamolila bih Vas da se osvrnemo na još jednu dominantnu i pogubnu pojavu u našem društvu, a to je govor mržnje. ( Radio Bar uz podršku Ministarstva za kulturu i medije, realizuje projekat „ Govor mržnje u javnom diskursu“). Vi ste prepoznati kao intelektualac koji se zalaže za kulturu dijaloga, toleranciju i mir. Kakav je Vaš stav u odnosu na ovu temu, koliko je govor mržnje zavladao javnom scenom i u međuljudskim odnosima?

Pepić: Mislim da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikad, a da ga podstiču političari. Sve češće čujemo kvalifikacije „ izdajnik“, „četnik“, „patriota“, „partizani“, „belogardejci“ i drugo. Ja sam trideset godina prisutan na javnoj sceni, ali nikada na uvredu nisam odgovorio uvredom, i nikada to neću uraditi. Sve se može reći, naš jezik je bogat, zvali ga mi srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski (ja ga najčešće nazivam južnoslovenski), iskazati na fin i ljudski način. Kod nas je problem vokabular koji su uveli mladi političari. Koliko mi imamo političara i funkcionera koji su bez ijednog dana radnog staža došli na političku scenu i funkciju. Koliko mi imamo u upravnim odborima, savjetima radio – televizija, javnih medija, mladih ljudi koje je „neko doveo za uši, postavio tu i oni sole pamet„. Što je problem, govor mržnje je produkt i neznanja, ako neko na uvredu odgovara uvredom, onda je on gori od onoga koji je prvobitno uputio.

RB/BI: Na taj način se govor mržnje produbljuje, je li tako?

Pepić: Govor mržnje mi forsiramo. Svjedočim tome, jer puno pišem, čitam. Političari koriste, nažalost, svakakve riječi, a najveći problem je što se ti i takvi ljudi bave i našim porodicama. Možda se ja nekome ne sviđam, ne odgovara mu ono što pričam i pišem, ali niko nema pravo da zbog toga kinji moju djecu. Ko ima pravo da zbog stavova mojih, Dževdeta Pepića, ili bilo kog drugog, ugrožava moju ili drugu djecu. Pokazali smo da smo veliki lažovi, da smo podložni sujeti i pohlepi. Ja sam 30 godina bio protiv režima, ne samo zbog ideoloških razloga, već nepotizma, korupcije, kriminala. Nikada nisam upotrijebio ružne i uvredljive riječi protiv Đukanovića ili drugih eksponenata tog režima. Glasao sam za nove snage, koje su opet dale šansu tom režimu i takvoj vlasti, ali sam ja ostao dosljedan principima. Zbog toga me često proglašavaju „ antisrbinom“, „ anticrnogorcem“, „ antialbancem“, i šalju razne uvrede. Ali, meni vjera i nacija nisu zanimanje, to sam dobio na rođenju, a porodicu nisam birao. Nikada nisam sreo boljeg ili goreg čovjeka, zavisno od toga kojoj naciji ili vjeri pripada. Majstori smo za manipulisanje i mržnju, ali mržnju najprije i najviše šire političari , a tek onda društvene mreže.

RB/BI: Rekli ste da je govor mržnje sada prisutniji više nego ikada. Kako je moguće da poslije kobnih devedesetih godina, kada je upravo takav diskurs doveo do rata,velikog broja popginulih, iseljenih, unesrećenih porodica, nismo naučili lekciju?

Pepić: Zato što nijesmo htjeli da je naučimo. Ja sam tih godina dobio pušku i otišao na ratište, ali poslije dva dana sam je bacio, jer to nije bio moj rat. Imao sam veoma velikih problema, ali onaj koji nas je poslao u rat i rekao da će zauvijek raskrstiti sa Hrvatima, sada nam “prosipa” demagogiju i pokušava da nas uči nečemu. Ali, moram naglasiti, devedesetih je još uvijek postojao neki vrijednosni sistem iz socijalističke Jugoslavije, bez obzira što mislili i o toj državi i njenom uređenju, taj sistem je bio kvalitetniji.

RB/BI: Ipak, došlo je do rata?

Pepić: Da, zato što mi hoćemo da se dijelimo i guramo u vjerske i nacionalne torove.

RB/BI: Danas ponovo na javnoj sceni imamo govor mržnje koji, nažalost, može da nas dovede u sličnu situaciju, zar ne?

Pepić: Naravno, a ko nas ponovo gura u to, isključivo političari. Sjećate li se skupova i sastanaka lidera jugoslovenskih republika uoči i tokom ondašnjeg rata. Naša je nesreća što smo mi narod koji voli da ima vođe. To je naš problem, kada bi svako pojedinačno, krenuo od sebe, nikada rata ne bi bilo.

RB/BI: Da li to znači da i Vi zastupate tezu, koja se može često čuti , da mržnja i animoziteti nisu u tolikoj mjeri prisutni među građanima?

Pepić: Apsolutno. Između srpskog i crnogorskog naroda, građana, ne vidim da postoji toliki, i da uopšte postoji, animozitet, a svjedoci smo što čine političari, i procrnogorski i prosrpski, takmiče se da nam pokažu taj izmišljeni sukob i dokažu da su u pravu. Mi moramo da shvatimo da podjele, odnosno različitosti, postoje, i to je dobro. Različitosti su bogatstvo, kulturno, sociološko, antropološko, ali ne treba da ih zloupotrebljavamo. Još nešto u tom kontekstu da kažem, ja ne bih zabranio postojanje nacionalnih partija, ali pridavanje tolikog značaja partijama sa nacionalnim predznakom u Crnoj Gori je katastrofa. Čak i Evropa to forsira – “autentični predstavnik Bošnjaka”, “autentični predstavnik Hrvata”, “autentični predstavnik Albanaca” itd…

RB/BI: Da li bi, možda, svoj identitet, kulturu, običaje, trebalo čuvati na drugi način, kroz rad raznih društava, ustanova, kakve i danas imamo sporadično, koje se bave njegovanjem kulturne baštine određenih naroda. Da li je, u stvari, neophodno, da imamo političke partije koje se time bave?

Pepić: Treba da postoje, ali im ne treba pridavati toliku važnost. To nas dodatno dijeli, i naše porodice su, prije svega, podijeljene, što je pogubno. Moramo biti svjesni tih razlika i ne dozvoliti im da nas pobijede. U svakoj porodici postoje različita mišljenja i neslaganje oko benignih i svakodnevnih stvari, npr. što ćemo danas spremati za ručak ili što ćemo gledati na televiziji. Znači li to da zbog toga treba da se bijemo svaki čas. Ne moramo se slagati, ali ne smijemo zbog toga da se mrzimo. Ali, taj diskurs mržnje neko forsira i uporno se fokusira na to. Ja pouzdano znam predsjednika opštine koji ima preko pedeset “botova” i svako ko mu se suprotstavi, on ga napada. Krijemo se iza lažnih profila. Nikada sebi ne bih dozvolio da se lažno predstavljam. Znate što još ovu zemlju “koči” u razvoju, ona raširena pojava “ćuti, da se nekome ne zamjeriš”. Građani mi svakodnevno pišu, podržavaju ono što pričam, ali obavezno mi na kraju kažu “ali, što će ti to, što se zamjeraš, ćuti”. Sa takvim razmišljanjem nećemo nigdje stići.

RB/BI: Potencirate to da političari stvaraju vještačke podjele i pospješuju ih, a koliko mediji i društvene mreže doprinose tome?

Pepić: Dugo sam bio novinar i dobro poznajem stanje u toj branši. Nijedan medij ne može da živi i funkcioniše od marketinga, dakle medijima je potrebna finansijska podrška, to već znači da ne možete biti u potpunosti slobodni. Političari koriste medije, zamjeraju im ako nešto napišu ili kažu protiv njih, ali ih podržavaju ako napadaju njihove suparnike. To ne može tako, plus, novinari su veoma slabo plaćeni. Iza nekih medija u Crnoj Gori stoje jaki ekonomski i politički centri moći koji nameću uređivačke koncepcije. Ali, moramo biti svjesni, da nema slobodnog, demokratskog i razvijenog društva, dok mediji ne budu slobodni i otvoreni.

RB/BI: Koje medije pratite i kojima vjerujete?

Pepić: Sve pratim i svima vjerujem. Privatni mediji su nešto drugo od javnih, oni imaju određenu, specifičnu uređivačku koncepciju. Ali, pratim sve, različite ideje i različita viđenja su bogatstvo. Ja najrađe gostujem u onim medijima sa čijim se stavovima i uređivačkom koncepcijom ne slažem. Ta razmjena mišljenja je dragocjena, jer je naš najveći problem što smo utaboreni, i ne dozvoljavamo i ne želimo da priznamo da je možda u stvarnosti nešto drugačije od naše percepcije. Nema iskrenog dijaloga.

RB/BI: Dakle, da li mediji šire govor mržnje?

Pepić: Ima toga dosta. Novinarstvom se počnu baviti mladi ljudi, neiskusni, ali na koji način?. Kada sam ja počinjao, moji prvi novinarski zadaci su bili izvještaji sa pijace o ponudi i cijenama, i nije me bila sramota. Nisam se osjećao loše zato što neko treba da mi pogleda tekst i ukaže na greške, jer sam bio svjestan da sam početnik i da moram da učim.

RB/BI: Neophodno je proći određene stepenice, savladati korake, da bi dobili povjerenje da se bavimo ozbiljnijim i odgovornijim stvarima. Koliko se to danas poštuje?

Pepić: Nažalost, uopšte se ne poštuje i ne uvažava. U kolijevci demokratije, u Sparti, postojalo je Vijeće staraca bez kojeg nijedna važna odluka nije mogla da bude donesena. Ima nešto što se ne prenosi i ne stiče lako i brzo, a to je iskustvo, to fali mnogim medijima.

RB/BI: Gospodine Pepiću, da se vratimo govoru mržnje i zaokružimo tu temu. Kako se boriti protiv te veoma opasne društvene pojave koja može imati tragične posljedice?

Pepić: Najbolje je poći od sebe. Ponoviću, ako nas neko uvrijedi, a mi mu odgovorimo istom mjerom, znači da smo mi još gori od te osobe. Treba biti spreman i oprostiti onome koji koristi takav rječnik i vrijeđa nas, ako znate ko je, ali problem je kada političari koriste lažne profile i šire govor mržnje i uvreda. To je mnogo veća opasnost. Društvene mreže nam nisu donijele govor mržnje, on je uvijek postojao kod nas, ali je sad vidljiviji. Možemo se boriti protiv njega samo ako ne vraćamo istom mjerom, i ne spuštamo se na to uže, ne hvatamo se u zamku. Što čujemo često – “izdajnici”, “patriote”, “prodane duše”, “lopovi”, koristimo krupne riječi, a ne zdrav, kulturni dijalog. Naglašavam, govor mržnje koriste političari i neki ekonomski moćni centri kako bi lakše manipulisali i upravljali narodom. Velike priče o crkvi, državi, identitetu, udaljavaju nas od onoga što je suštinski važno – kvalitet života, i fizički i mentalni. Čovjeku su potrebni hrana, ali i sloboda, nasušno. Lako je manipulisati gladnim čovjekom, onim koji je na ivici egzistencije, a tako se, nažalost, živi kod nas. Ekonomski zavistan čovjek, na rubu egzistencije, ne može biti slobodan.

RB/BI: Često u javnom diskursu cirkuliše još jedna riječ i pojam, a to je “fašizam”. Koliko je fašizam i da li je ukorijenjen i rasprostranjen kod nas?

Pepić: On se, taj pojam, “izvlači” prema potrebi. Ja sam istoričar, a ono što zapažam jeste da se mi vrlo često prema istoriji odnosimo kao prema samoposluzi. Svako iz nje “uzima” ono što mu odgovara. Slušajući političare i glasnogovornike, svi smo imali sjajnu prošlost, čeka nas divna budućnost, a kakva nam je sadašnjost? Upravo zbog takvog pristupa i diskursa, pitamo li se to? To nije pravi odnos, niti prema istoriji, niti prema životu. Ti tabori – “vi ste fašisti”, “mi smo antifašisti”, nisu objektivni. Našu istoriju moramo realno sagledati, a kada napravimo takav uvid, shvatićemo da nemamo čime da se pohvalimo. To nije slučaj samo sa nama, nego i sa Evropom, o kojoj svi pričamo i kojoj svi težimo. Dovoljno je da sagledamo primjer Njemačke i nacizma koji je obilježio. Kaže se da “pametan čovjek uči na tuđim greškama, a glup na svojima”. Istorija je velika opasnost, ako se tumači, analizira i sagledava na pogrešan način. Mi se više bavimo mrtvima, nego živima, i još uvijek pričamo četnicima i partizanima. To je bilo davno, prihvatimo činjenice, a to je da nismo bili toliko hrabri i da nemamo tu tradiciju, jer smo danas ovolike kukavice, da ta naša istorija nije bila sjajna, jer danas imamo ovakve posljedice. Mi smo se više ubijali između sebe, nego sa Turcima, Njemcima, Italijanima. Ovdje se dešavalo da brat ubija brata zbog međe, preljube…

RB/BI: Ali, i ideologije?

Pepić: Ideologiju koriste političari za manipulaciju. Mnogo je lakše da nam nametnu mantru “vi, oni, mene mrze”. Mi volimo da se bavimo iracionalnim stvarima, racio odavno ne stanuje u Crnoj Gori. Nacija i vjera su pripadnost, a kod nas su, nažalost, postale zanimanje. “Nisi dovoljno Crnogorac”, “nisi dovoljno Albanac”, “nisi dovoljno musliman”, to često čujemo i meni se vrlo često upućuju takve “kritike”. Siguran sam da niko manje ne poznaje svoju vjeru nego mi u Crnoj Gori, ali je važno da okačimo krst ili polumjesec i da to neko vidi.

RB/BI: Suštinski smo, vjerovatno, najmanji vjernici?

Pepić: Tako je. Kada bismo samo poštovali deset božjih zapovijesti, Mojsija na brdu Sinaj, nikakvih problema ne bi bilo. Kada bi uvažavali ono što piše u Bibliji, Kuranu, Talmudu, ne bi bilo nikakvih problema u društvu. Sve to potvrđuje, da mi i vjeru zloupotrebljavamo i koristimo na pogrešan način.

RB/BI: I potvrđuje da je prisutna hipokrizija na svim nivoima, i nije, možda, pretenciozno reći, da smo svjedocima sveopšteg posrnuća društva i degradacije svih vrijednosti. Slažete li se sa tim?

Pepić: Apsolutno. Osnovni razlog za to je dominacija materijalnog i materijalnih vrijednosti. Djeca naših moćnika, vidjeli smo što se dešava sa nekadašnjom predsjednicom Vrhovnog suda Vesnom Medenicom i njenim sinom, formirali su jedan model ponašanja mladim generacijama, pa roditelje, to sam i ja doživio, djeca pitaju “kako oni imaju, a mi nemamo”. Stvorili smo sistem kojem je pod hitno potrebna velika katarza. Normalni, pošteni mladi ljudi i kvalitetni, ne mogu da se zaposle i ostvare osnovnu egzistenciju, ako se, kao što sam kazao na početku, “ne prodaju”. Meni su često nuđene raznorazne funkcije i angažmani, ali, uz opasku “moramo da razgovaramo”. Znate li što to znači, treba da se odreknem sebe, svojih stavova, svoje ljudskosti. Stvorili smo sistem poslušnika, jedan apsolutno nezdravi sistem i društvo, zato ja rađe kažem svojoj djeci da napuste ovu zemlju. To je žalosno. Nije najvažnije postati ministar, Vlada je servis građana, a ne obrnuto, mi, građani smo postali servis vlasti.

RB/BI: Dakle, ne cijene se stručnost, kompetencije, kredibilitet?

Pepić: Ne, apsolutno. Ne mogu kondukter, konobar, uz svo uvažavanje tih profesija, navodim samo primjer, biti uspješni članovi upravnih odbora “ Željeznice”, “Monte carga”… Zašto oni kojima se nude takve odgovorne funkcije ne kažu da to ne znaju da rade, nije sramota ne znati i reći to. Sramota je i, prije svega opasnost, prihvatiti nešto čemu ne možete odgovoriti, već doprinjeti samo urušavanju institucija, a time posredno i cijelog društva. Ja ne znam da operišem, i nije sramota to reći, ne znam da upravljam avionom, a bilo bi pogubno da prihvatim da to radim. Zbog toga sam razočaran u nove partijske strukture, za koje sam glasao 30. avgusta, što su nastavile taj sistem rada i funkcionisanja iz prethodnog režima. Da li treba da ja kupim diplomu ljekara svom sinu, a da on onda ubije drugu djecu? Dešava se da, ne samo neznalice, već i osuđivani ljudi, dolaze do visokih funkcija i odgovornih poslova. Da li smo zaista toliko slijepi, zar nismo svjesni da se familija, institucija, najlakše ruše iznutra.

RB/BI: Dugo je već prisutna praksa – što si iskompromitovaniji, sa manje kredibiliteta i integriteta, imaš bolju legitimaciju i preporuku za napredovanje. Čini li Vam se da tome svjedočimo već mnogo dugo, da smo zbog toga u situaciji da mnoge institucije ne funkcionišu?

Pepić: Ne samo to, uz to vam je potrebna članska karta. Poznajem čovjeka koji je za godinu promijenio četiri partije (iz SD-a je prešao u Demokrate, pa u URU, da bi danas bio član SNP-a), i sve to da bi zadržao jednu, neveliku funkciju. Zar to nije žalosno?

RB/BI: Da li tom sistemu i takvom vladajućem modelu, “pomažu”, upravo kredibilni, stručni ljudi, koji, prije svega drže do etičkih principa, jer, etika je, ako se slažete, takođe, jedan od osnovnih problema, koji su inertni, i koji ne žele da učestvuju, da se aktivaraju i daju doprinos ozdravljenju društva i izlasku iz krize, koja kod nas predugo traje? Vi ste nezavisni intelektualac , ni Vi nećete da se angažujete, jer, kako ste naveli, ne želite da se priklonite nijednoj partiji. Time se prostor otvara za ove druge ljude i te profile ličnosti.

Pepić: Mnogo ljudi mi to kaže, da sam “lud” što se ne angažujem, prihvatim neke funkcije. Međutim, nije problem samo u tome da neće, nego im se ne pruža prilika. Da li čovjek koji nešto zna, može i hoće da se “gura” pored nekog mladog člana upravnog odbora koji će da ga vrijeđa?

RB/BI: I ponižava, a u stvari manje zna od njega ili je potpuna neznalica?

Pepić: Tako je. Najgori su oni ljudi koji klimaju glavom svom šefu. Kada napišem tekst protiv lidera bilo koje partije, pola članstva neće više da mi se javi na ulici.

RB/BI: Dobro je ako na tome ostane, jer mogu da Vas izlože i drugim neprijatnostima, prijetnjama, Vama i porodici.To je, takođe, uobičajena praksa kod nas.

Pepić: Navikao sam na to. Žalosno je što je i svijest pozicije i opozicije ista. Bitno je da su “moji”, a nije važno koliko i da li nešto znaju. Nema šanse da u Crnoj Gori dođe na funkciju najstručnija osoba u jednoj oblasti, pored nekog partijskog apartčika i čovjeka koji će klimati glavom.

RB/BI: Naše društvo je, složili ste se, posrnulo na svim nivoima i u svim segmentima, a da li smatrate da je upravo moralno posrnuće osnovni uzrok svih zala i deformiteta, jer čovjek koji se drži etičkih principa, ne može nanijeti štetu drugima i društvu u cjelini, bez obzira da li je član neke partije? I, još jedno pitanje, u tom i takvom sistemu, ozbiljno su narušeni međuljudski odnosi, “čovjek čovjeku je postao vuk”, često možemo čuti da su ljudi iskvareni i podložni manipulaciji, a da li je tako? Vjerujem , i hoću da vjerujem, da su ljudi u suštini dobri. Da li je sistem doprinio takvoj percepciji?

Pepić: Pitanje etičkih principa jeste najvažnije. Možete da budete najbolji stručnjak na svijetu, ali ako niste čovjek, teško da ćemo napredovati i doprinjeti dobrom. Mi smo došli u jednu paradoksalnu i vrijednosno poremećenu situaciju, da, ako se držimo etičkih principa, budemo proglašavani za “budale”. Ako je neko direktor firme, a nije nešto ukrao, smatramo, odnosno većina smatra, da sa takvim direktorom nešto nije u redu. Pitanje morala, etike je najvažnije. Na djelu je osvetoljubivost, ako se sa vama ne slažem ili se suprotstavite nečemu što nije u redu, nije etički, trpićete najstrašnje konsekvence.

RB/BI: To je još jedna tragika našeg društva – podmetanja, prijetnje, progoni ljudi iako ni za što nisu krivi.

Pepić: Jeste, s tim što oni koji su se prihvatili odgovornih funkcija, poput premijera Abazovića, čiji posao nije lak, moraju biti spremni na to. Njemu se prijeti, ja sam siguran da je to tako, ali ne treba sve iznositi u javnost. Često se i u Srbiji može čuti da se prijeti, pa čak i priprema atentat na predsjednika Vučića. Bezbjednosne službe moraju da rade svoj posao, ali poenta je da je etičnost u drugom planu, odnosno da gotovo ne postoji. Ima puno poštenih i dobrih ljudi, šteta je što se to ne cijeni i što pravi ljudi ne dođu do izražaja. Istinski gubitnici izbora 30. avgusta su oni ljudi koji su se iskreno zalagali za promjene. Dobili smo praktično isti sistem. Stvorili smo moćne pojedince, i sa ovakvim ponašanjem i funkcionisanjem, što je najgore, građanima ubijamo nadu. Tjeramo onoga koji ima “prst” obraza da napusti Crnu Goru.

RB/BI: Zašto su ljudi postali tako beskrupolozni, funkcije su prolazne, vladajuće partije se smjenjuju, kada je to krenulo, smjenjivost će postati uobičajena, a svi ćemo ostati da živimo zajedno, ali kako? Kako možete živjeti, čak i pod uslovom da ne odgovarate pravno, suočeni sa tim da ste radili neetički, da ste se ogriješili, “isprljali”, jer ravnoteža postoji i kad -tad, stvari se poslože i dođu na svoje mjesto?

Pepić: Znate što je jedino dobro – nije cijela Njemačka bila nacistička, nije cijela Crna Gora loša, i sad imamo ljude koji drže do etike i empatije. Zamislite paradoksa i užasa, mi danas našu djecu liječimo sms-om, a političari toliko troše na reprezentaciju i žive u luksuzu od ukradenog novca. Nije ovo demagogija, ovo je činjenica. Crna Gora nije po meni toliko nepravno, koliko je nepravedno društvo.

RB/BI: Ali, činjenica je da ne funkcioniše ni pravna država, da se ne poštuju ni zakoni, ni najviši pravni akt – Ustav?

Pepić: To je tačno, takođe. Samo poslednji primjer – nelegalno odgađanje izbora u čak 14 opština, zna se da se po Ustavu i Zakonu, izbori odgađaju samo u ekstremno vanrednim situacijama, kakva je rat. Svi političari u Crnoj Gori, prevashodno slijede sopstveni interes. Jedna još opaska, pričali smo o nacionalnim partijama, iza tog velikog patriotizma, brige o svojoj naciji, krije se nešto, odnosno otvorena je na sceni jedna sveopšta grabež za funkcijama i bogaćanjem. Institucije su sa druge strane slabe, jer ništa nismo uradili da stvorimo jake institucije, a najjača jeste instucija “građanin”. Ako ja nekoliko puta slažem, nisam najviše kriv, najviše ste krivi vi koji ste mi to dopustili. Svako treba da odgovara za svoje postupke,i zbog činjenja i zbog nečinjenja. Krijemo se iza kolektiviteta, a ja lično, uvijek ću se boriti za individualna prava.

RB/BI: Rekli ste da je najgore što je ovo društvo, odnosno što su građani ostavljeni bez nade. Znači li to da ste pesimista?

Pepić: Ne bih rekao da sam pesimista, već realista. Teško da možemo krenuti naprijed. Tridesetog avgusta je napravljen korak, ja sam glasao za promjene, jer su nam obećavali raskid sa prethodnim režimom. Nadu su političari ubili, u stvari u Crnoj Gori nemamo poltičare u pravom smislu, sve su to trgovci, a poltičke partije agencije za zapošljavanje. Njima nije problem kako i kakvu sastaviti Vladu, samo je problematično koliko će ko resora dobiti. Mi lažemo sebe i svakim danom sve više i više propadamo.Jedini način da se uzdignemo jeste da pravi, moralno čisti i ljudi od integriteta dođu na mjesta odlučivanja. Šansa je u ljudima, a mi ih imamo. Teško je u Crnoj Gori biti novinar, policajac, sudija, jer se nikome ne dozvoljava da radi ispravno svoj posao. Treba poštovati struku i etiku.To je jedina šansa za ozdravljenje i progres društva.

The post Pepić: Stručnost i etika – šansa za ozdravljenje crnogorskog društva first appeared on BARinfo.

U telefonskom uključenju u program Radio Bara, Gorjanc Prelević je govorila na temu govora mržnje u javnom diskursu i o priručniku čiji je cilj da, prema njenim riječima, posluži da se govor mržnje prepozna i zaustavi kao destruktivna pojava, koja nije zaštićena međunarodnim standardom slobode izražavanja jer predstavlja diskriminaciju i podstiče netrpeljivost među ljudima.

Govor mržnje je precizno definisan u našim zakonima. “To je svaki oblik izražavanja ideja, informacija, mišljenja koji širi, raspiruje, podstiče ili pravda diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog nekog njihovog ličnog svojstva – ksenofobiju, rasnu mržnju, antisemitizam ili ostale oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući netoleranciju izraženu u formi nacionalizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama”, stoji u Zakonu o diskriminaciji , pri čemu se pod diskriminacijom podrazumijeva svaka neopravdana mržnja zasnovana na predrasudama.

“Ova, kao i definicije uopšte, mora da bude dovoljno opšta i apstraktna da bi obuhvatila sve primjere govora mržnje na koje se može naići, mada svi dobro znamo šta on podrazumijeva, kada čujemo ‘Srbe na vrbe’, ‘nož, žica, Srebrenica’, ‘izbjeglice su kriminalci’,’ Jevreji su izvor zla’, ‘za dom spremni’, ‘kukale bule’, ‘sve bih ja takve po kratkom postupku’”, kazala je Gorjanc Prelević, upozorivši da se radi o zabranjenom i govoru koji treba da bude dosljedno sankcionisan, jer se radi o pojavi koja onemogućava zajednički, miran život i konstruktivnu sredinu.

Ona je navela da sloboda izražavanja nije apsolutna, da je neophodna kao što je nekada neophodno i posvađati se, ali da to treba činiti na način kojim se ne podstiče mržnja, ne zagovara nasilje i koji omogućava da se problemi riješe, a ne da se proizvode i da dovode do posljedica koje više ne možemo da ispravimo.

“Političari su najodgovorniji za širenje govora mržnje ‘jer njihov mikrofon najdalje dobacuje’”, tvrdi Gorjanc Prelević dodajući da i svi mi ostali koji nastupamo u javnom prostoru imamo veliku odgovornost da to što govorimo ne podstakne mržnju, da budemo jasni i da sve objasnimo na odgovarajući način, a javni prostor su i Facebook, Instagram, Tik Tok, društvene mreže…. gdje se govor mržnje, nažalost, veoma dobro plasira.

Crnogorski sudovi koji se bave ovim problemom imali su to u vidu kao i Evropski sud za ljudska prava i sudovi u drugim državama Evrope, čije su presude i preporuke sažeto prikazane u priručniku.

“Podstaknuti onim što se dešava u Crnoj Gori i količinom netrpeljivosti koja ne vodi ničemu dobrom, smatrali smo da to mora da se zaustavi ali i da, najprije, moramo da razumijemo šta je to što treba da zaustavimo. Zbog toga smo napravili ovaj priručnik. U njemu su prikazane presude Evropskog suda za ljudska prava u kojima je jasno rečeno da je neophodno slobodu izražavanja razgraničiti od govora mržnje, kao i da svako ima pravo da traži to razgraničenje kroz pravo na privatnost, na porodični život, koje je zagarantovano članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima koja ih štiti u takvim slučajevima”, naglašava Prelević.

Kao posebnu, Gorjanc Prelević izdvaja izreku Ustavnog suda Hrvatske, u slučaju fudbalera Šimunića (koji je na utakmici četiri puta uzvikivao ‘za dom…’, izazivajući odgovor publike ‘spremni’ i za to bio novčano kažnjen) – u kojoj je naglašeno da su krivični i prekršajni zakoni posljednja linija odbrane vrijednosti na kojima počiva naše društvo.

„To može posebno da se primijeni i na Crnu Goru koja je jedno izrazito raznoliko, multikulturalno društvo, sastavljeno od različitosti kojima treba da se ponosimo i da u njima uživamo, umjesto da tolerišemo produbljivanje podjela koje dovode i do nasilja”, poručuje direktorica HRA, podsjećajući da su i ratovi devedestih započeti govorom mržnje.

Govoreći o III poglavlju priručnika, koji govori o Crnoj Gori i čiji je autor, Gorjanc Prelević naglašava da je pravni okvir za suzbijanje govora mržnje u Crnoj Gori dovoljan za borbu protiv tog štetnog društvenog uticaja u skladu sa međunarodnim standardima. Problem je, kaže, što se drugi propisi ne primjenjuju dovoljno.

“U posljednjih deset godina imali smo samo deset pravosnažnih krivičnih presuda na temu govora mržnje, a radi se o krivičnim djelima izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i rasna i druga diskriminacija za koje su izricane kazne od tri mjeseca do godinu zatvora. Pored krivičnih djela, sudilo se i za prekršaj iz Zakona o javnom redu i miru, koji je kažnjavan od 150 do 1000 eura”, saopštila je Gorjanc Prelević upućujući i na sažete preglede tih odluka u priručniku.

“Pravni okvir je, dakle, generalno, dobar. Pored Krivičnog zakonika, postoje i drugi zakoni kao što su Zakon o medijima, pomenuti Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o zabrani nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama… U praksi, po našem i viđenju ombudsmana, mnogo toga ostaje neprocesuirano, pa je naš cilj da se to poboljša. I to ne na način –zatvorske kazne pod svaku cijenu, jer postoje i drugi načini rješavanja problema, na primjer, izvinjenje. Važno je da društvo neprestano pokazuje otpor govoru mržnje u smislu reagovanja nevladinih organizacija, političkih stranaka, dobronamjernih korisnika društvenih mreža ali i država svoje vrijednosti mora da brani i odbrani na sudu. Za to je potrebno djelovanje tužilaštva, pogotovo u slučajevima kakav je nedavno viđen u Nikšiću tokom obilježavanja Dana državnosti gdje je, nesumnjivo, bilo govora mržnje”, smatra Gorjanc Prelević.

Evropski sud za ljudska prava govor mržnje svrstava u tri kategorije – uvreda, manje težak i najteži govor mržnje. Shodno tome se sprovodi i kažnjavanje.

Propisi bi se mogli precizirati da, na primjer, ostave manje dilema u vezi sa tim kada bi u praksi trebalo primjenjivati krivični, a kada prekršajni postupak. Međutim, oni sami po sebi ne opravdavaju izostanak odlučnijeg procesuiranja govora mržnje u državi i nedostatak primjene kreativnih kazni, kao što je rad u javnom interesu.

“Kod nas treba još raditi na jasnom definisanju granice između prekršaja i krivičnog djela zbog kažnjavanja koje je različito. Prekršaj koji je za govor mržnje propisan Zakonom o zabrani diskriminacije predviđa čak i više kazne nego zakoni o javnom redu i miru ali nikada nije primijenjen u praksi. U tom pravcu, planiramo savjetovanje sa sudijama za prekršaje i državnim tužiocima na kojem ćemo ih pitati zašto taj zakoni nisu primjenjivali. Razgovor sa njima je od izuzetnog značaja jer se oni, u praksi, susreću sa predmetima za koje mi nikada nismo čuli. Naša preporuka sudijama je da se za slučajeve govora mržnje, umjesto zatvorskih, mnogo više izriču kazne u vidu rada u javnom interesu. Taj oblik kazne postoji u našem pravnom sistemu ali nikad nije izrečena, što nije slučaj u drugim zemljama Evrope”, kazala je G. Prelević, potkrepljujući tu tvrdnju primjerom kažnjavanja belgijskog političara koji je zbog govora mržnje prema azilantima kažnjen novčano, ali i radom u centru za azilante gdje je bio prinuđen da se suoči sa ljudima koje je vrijeđao i da ih upozna.

„Dakle, pametno je kažnjen, doveden je u situaciju koja vodi prevaspitavanju i mislim da tome treba da težimo”, ocjenjuje direktorica HRA, pozivajući aktivne korisnike društvenih mreža koji uočavaju govor mržnje da državnim organima, anonimno ili javno, prijave svaki njegov oblik.

Kod nas, u slučajevima kad ne reaguje državno tužilaštvo, na scenu stupa ombudsman. U priručniku je navedeno nekoliko primjera koja je ombudsman vidio kao očigledan govor mržnje i to temeljno obrazložio a da ih tužilac kao takve nije prepoznao.

“Nažalost, nijedna etnička grupa koja živi u Crnoj Gori nije pošteđena govora mržnje”, sa žaljenjem konstatuje Tea Gorjanc Prelević.

“Govor mržnje je prisutan i po osnovu vjeroispovjesti, seksualne orjentacije, roda… Posljednji primjer vezan je za mizoginiju, seksizam prema ženama iz javnog života, posebno političarkama gdje se žena srozava na nivo seksualnog objekta, podređenog muškarcu. Tu je neophodno da budemo jedinstveni, bez obzira na političku ili bilo koju pripadnost jer ponižavanje žena u bilo kojem smislu, nema opravdanje”, jasna je Gorjanc Prelević navodeći da su slučajevi govora mržnje prema seksualnim manjinama, transrodnim osobama…, pošast u javnom govoru koja mora da se suzbija jer može da dovede, i dovela je već, do tragičnih posljedica.

Podsjetila je na slučaj transrodne nastavnice koji je nedavno Italiju digao na noge. Pošto je izgubila posao i osjetila se odbačenom, izvršila je samoubistvo.

“Primjer iz Kotora, jedina je presuda u Crnoj Gori za krivično djelo rasna i druga diskriminacija, u kojoj je osobu, koja je prvo na javnom mjestu vrijeđala pripadnika LGBTIQ populacije, a onda ga i udarila, sud ‘bez pardona’ kaznio u skladu sa međunarodnim standardima, pozivajući se na Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije kao i na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Naše sudije, dakle”, ukazuje Prelević, “umiju da primijene međunarodne ugovore, a na to treba podsjećati i one koji oklijevaju. Međutim, ni tužioci, ni policija ne mogu baš sve da vide, treba im pomoći, svi treba da doprinesemo suzbijanju govora mržnje, tako što na njega reagujemo i tako što ga prijavimo”.

Zakon o elektronskim medijima predviđa zabranu govora mržnje putem audio-vizuelnih medijskih usluga, a Agencija za elektronske medije to kontroliše. Pri kraju trećeg poglavlja priručnika, o Crnoj Gori, prikazani su sudski predmeti iz nekoliko posljednjih godina odnosno primjeri govora mržnje u medijima kao i presude odnosno sudske odluke u tim slučajevima.

Mediji, zasigurno, imaju moć da utiču na suzbijanje govora mržnje ali, nažalost, i da ga raspiruju.

“U priručniku je, između ostalih, naveden primjer Happy televizije sa sjedištem u Srbiji koja je omogućavala i podsticala krajnje besprizoran govor mržnje protiv Crnogoraca i Crnogorki, na šta je Agencija za elektronske medije upozoravala i zahtijevala od slične agencije u Srbiji i tamošnjih državnih organa da reaguju i postupe u skladu sa svojim nadležnostima. Odgovora nije bilo, pa je AEM postupila na način kako je jedino i mogla, a to je da zabrani emitovanje programskog sadržaja Happy TV u periodu od šest mjeseci”, podsjetila je Prelević.

Naglasila je da su mediji odgovorni za komentare na portalima, ali i na društvenim mrežama, ako tamo plasiraju informacije, samo je pitanje razmjere te obaveze.

“Mediji nisu dužni da prate svaki komentar, ali kad im se na njega ukaže, moraju, po Zakonu o medijima, u roku od 60 minuta da ga ‘skinu’ ili im slijedi kazna propisana Zakonom”, precizirala je direktorica HRA.

Ona napominje da se i djeca, nažalost, već dijele po etičkoj i drugoj pripadnosti.

“Ako porodice nisu u stanju da ih poduče kako da žive u jednom mirnom građanskom društvu, kako da se druže i nauče da ljude ne cijene po tome ko su već koliko znaju, onda je na društvu, institucijama, državi, da to učine. Građansko obrazovanje treba vratiti u škole, kao obavezan predmet, prije svega, a ako sve to zakaže, uključiće se tužilaštvo, policija, prekršajni i krivični sudovi”, smatra Prelević.

“Treba da pratite šta se dešava i da prijavite svaki oblik govora mržnje koji primijetite, a ako imate bilo kakvu dilemu, pogledajte naš priručnik, dostupan na www.hraction.org, u kojem ima mnoštvo dobrih primjera kako se boriti protiv ove pošasti u javnom govoru”, poručila je na kraju gostovanja na talasima Radio Bara, Tea Gorjanc Prelević, pravnica i izvršna direktorica HRA.

Autori priručnika „Suzbijanje govora mržnje – evropski standardi i praksa“ su Peter Norlander, stručnjak međunarodnog renomea za pravo medija i ljudska prava, koji je napisao prvo poglavlje o evropskim standardima i uporednoj praksi, Lejla Gačanica, pravnica i nezavisna istraživačica, koja je napisala drugo poglavlje o pravu i praksi u Bosni i Hercegovini, i Tea Gorjanc-Prelević, pravnica i izvršna direktorica HRA, koja je autorka trećeg poglavlja o Crnoj Gori.

Istraživanju pravne prakse u Crnoj Gori i regionu mnogo su doprinijele Anđela Ivanović, Martina Markolović, Marija Vesković i Ana Šušović iz Akcije za ljudska prava. Izradu priručnika omogućila je Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA) u okviru projekta „Zaštita građanskog prostora – Regionalni centar za razvoj civilnog društva“, koji realizuje Balkanska mreža za razvoj civilnog društva (BCSDN).

Štampu priručnika omogućila je Ambasada Švajcarske Konfederacije u Beogradu.

The post Tea Gorjanc Prelević: Govor mržnje – pošast koja može dovesti do tragičnih posljedica first appeared on BARinfo.

RB/BI: Šta za Vas predstavlja govor mržnje i odakle on, zapravo, počinje?

Rastoder: Govor mržnje je imanentan ljudskom rodu i možemo reći da on nije neka novina, niti element koji se pojavio u savremenom društvu. Otkad ljudski rod postoji, postoje i oblici govora mržnje. Međutim, pošto je danas, uz pomoć medija, svijet postao “globalno selo”, govor mržnje je mnogo dostupniji i prisutniji. Govor mržnje je, po mom mišljenu, sve ono što poništava ljudska prava nekog pojedinca. Govor mržnje možemo naći u svim poljima svakodnevnog života, u raznim oblicima, a da to često i ne primjećujemo. Na primjer, postoji društveni aspekt govora mržnje koji se njeguje sistemski – država-društvo-društvo-država. Tu imamo dalje primjere, kako grupnog, tako i pojedinačnog napada na etničko, nacionalno, etičko, ili bilo koje drugo svojstvo, po kojem se razlikuju pojedinci ili grupe. Ukratko, govor mržnje je svaki nasrtaj – mentalni, intelektualni, emotivni na ljudsko biće.

RB/BI: Koliko je govor mržnje realno prisutan u našem društvu danas?

Rastoder: Koliko god se trudili da to umanjimo, govor mržnje je, recimo, danas primjetan prema nacionalnoj grupaciji Roma. Možemo izdvojiti i druge ugrožene grupe, tj. ranjive kategorije društva – djecu i odrasle sa posebnim potrebama, odnosno invalide. Danas postoji i poseban, verbalni aspekt govora mržnje – koji pokazuje da je tanka linija između izražavanja ličnog mišljenja i trenutka kada to lično mišljenje prelazi u govor mržnje. Sve u svemu, govor mržnje nije prisutan u našem društvu samo danas, već godinama, čak i decenijama unazad. Obično se, kao argument za govor mržnje, u naučnim krugovima uzimaju bitni istorijski događaji koji su polarizovali (i još uvijek polarizuju) ovo društvo. On je, nažalost, sveprisutan u Crnoj Gori  i nije nešto što ćemo naći samo na “tamnoj strani interneta”. Usmjeren je na bilo koji aspekt društvenog bića, pa čak i na nečiji ekonomski ili socijalni status, a javlja se na raznim mjestima… Crnogorsko društvo, budući da je stvarano na mitu o junaštvu, samim tim je i nasilno. To se kulturološki prenosi i postaje normalni obrazac ponašanja o kome niko ne diskutuje previše. Tako, na primjer, kod nas je junaštvo da vi “mlatnete” nekoga na ulici  ili, ako vas je naljutio, ili vam se ne dopada njegovo mišljenje, da se izvičete na njega – u krajnjem slučaju, da upotrijebite najgore izražavanje kako bi se neko loše osjećao. U Crnoj Gori je preporučeni metod vaspitanja, u mnogim porodicama, da vi nestašno dijete istučete. Isto tako, imate situaciju gdje vam kažu – “A on se malo napio pa istukao ženu”… Na isti način, mnogi roditelji su krili svoju djecu sa hendikepom i zatvarali ih u kuće, jer društvo nije trpjelo ništa što je različito. I tako dalje…

RB/BI: Budući da ste politikolog po struci, koliko sama politika doprinosi širenju govora mržnje? Kako to utiče na javni diskurs i generalno, na stanje u društvu? Da li su, po Vašem mišljenju, političke partije mehanizam koji donosi dobrobit jednom društvu?

Rastoder: Politika je, u stvari, bavljenje javnim dobrom. Još su Platon i Aristotel, ali i drugi grčki mislioci, govorili da političari treba, prije svog ličnog dobra, da misle na javno dobro. Naglašavali su da politikom ne bi trebalo da se bavi čovjek mlađi od 60 godina. Smatrali su da njom treba da se bavi mudar čovjek, sa mnogo iskustva, čovjek koji će da zaboravi na adrenalin mladosti, na ishitrene odluke, na dokazivanje, i slično. Kod nas je, međutim, na sceni takozvano politikanstvo: u Crnoj Gori svi smatraju da mogu da se bave politikom – i bave se. Po mom mišljenju, u poslednjih 30-ak godina u Crnoj Gori nema ozbiljnog bavljenja politikom. To je naša realnost – ono što naučnici nazivaju “pretpolitičko društvo”. Mi jesmo pretpolitičko društvo, i mi tek treba da se učimo ozbiljnoj politici. Politika i djelovanje političkih stranaka bi zapravo trebalo da budu jedan od mehanizama da se smanji govor mržnje. Međutim, kod nas se dešava upravo suprotno – partije podgrijavaju podjele, jer to odgovara njihovim interesima, umjesto da se bave suštinskim životnim problemima građana Crne Gore. Kad na sceni imate višepartijski sistem, koji kod nas preovladava od devedesetih godina prošlog vijeka, svakako da bi takva “politička utakmica” trebalo da izrodi nekakav kvalitet – jer u igri su različita mišljenja, različiti interesi, različite pozicije… Negativna strana svega toga je što sve stranke, bez izuzetka, guraju u prvi plan svoje interese, zaboravljajući na društveni interes i na javno dobro. Ti partijski interesi postaju opšta percepcija i preokupacija društva, što stvara jednu negativnu klimu nepovjerenja prema političkim strankama. Kada biste sada razgovarali sa običnim građanima o kvalitetu života, vidjeli biste koliko su oni zapravo nezadovoljni. Međutim, većina građana, da bi egzistencijalno preživjela, prilagođava se situaciji, jer nema izbora i ponuđenih rješenja. Pored tog “političkog amaterizma”, tu je i neki diletantski odnos prema interesu građana – oni postaju osobe drugog reda. To pokazuju i istraživanja civilnog sektora. Danas će rijetko koja stranka prihvatiti zdravu kritiku, na osnovu nje se mijenjati i prilagoditi i, na kraju, riješiti problem. U politici je glavni problem što neki ljudi imaju moć da odlučuju, a ipak – pogrešno odlučuju. Mlade generacije su te koje će najviše nastradati zbog ovakvih dešavanja, jer nemaju perspektivu u ovoj državi. Iskreno se nadam da će se stvari vremenom mijenjati, ali trenutno je veliki problem odliv mladih ljudi koji ne vide perspektivu u ovoj zemlji – za život, za zaposlenje, za sve ono što čini život.

RB/BI: Kao NVO aktivistkinja, možete li nam ispričati neke primjere govora mržnje na koje ste nailazili u toku svoje karijere, a naročito u vezi sa radničkim i pravima žena?

Rastoder: Mogla bih da istaknem mnogo takvih primjera, ali zadržaću se na nekima koji su, naravno, bili najnaglašeniji devedesetih godina. Ne možemo reći da su takvi primjeri danas nestali, ali izgleda da smo se naročito navikli na govor mržnje, pa društvo manje na to reaguje. Devedesetih godina su se dešavale ekstremne situacije ratova u neposrednom okruženju, ratnog profiterstva i slično. Rat uvijek počinje od govora mržnje. Kako tada, tako i danas – sva istraživanja nevladinih organizacija pokazuju da se etnička distanca povećava iz godine u godinu, što dovodi do nepovjerenja između nacionalnih i etničkih grupa. Mislim da u Crnoj Gori, u suštini, i nema građanina koji nije imao iskustva sa govorom mržnje. Mi smo se svih ovih godina kroz građanski aktivizam trudili da država prizna i verifikuje zločine koje je počinila “u naše ime”, te da se mjesta zločina na tlu Crne Gore (poput Kaluđerskog Laza, Bukovice, zločina u Štrpcima, deportacije muslimana u Herceg Novom…) zvanično priznaju. Nema društvenog konsenzusa da do toga dođe, a dolazimo do zaključka da su i same institucije velika kočnica u tom pogledu. Polaritet društva odslikava se na sve sfere, pa i na medije. Što se tiče radničkih prava, mogu reći da su novinari najugroženija kategorija – čak i životno ugrožena – zbog svog profesionalnog rada. Tek krajem devedesetih godina, Crna Gora prepoznaje nešto što je svijet davno prepoznao. Tu spada i porodično nasilje – nasilje nad ženama i nad djecom. Svo to nasilje je negdje skopčano i sa govorom mržnje, odnosno – govor mržnje je osnova za sve oblike nasilja. Zakonski je u potpunosti regulisano da su žene ravnopravne sa muškarcima. Međutim, u praksi imamo slučajeve da se žene odriču prava na imovinu u ime svoje braće, da na poslu imaju manje plate i lošija radna mjesta, i na kraju, što je i danas jako izraženo – žene su u malom broju zastupljene na mjestima moći, u visokoj politici, gdje se odlučuje… Takođe, imate mali broj žena preduzetnica, ali se sa njih desetak ili stotinjak država hvali kako je mnogo napredovala… Postoji, dakle, cijeli konglomerat problema, koji pokazuje da iza svake opstrukcije, iza svakog rušiteljskog pokreta, u suštini postoji i govor mržnje. On ne mora uvijek biti svjesno izgovoren, ali se uvijek ispoljava.

RB/BI: Kad su u pitanju mediji, da li smatrate da su oni pogodno tlo za širenje govora mržnje, ili se, ipak, drže svojih etičkih načela? Kako se oni bore protiv govora mržnje, i mogu li ga u potpunosti izbjeći?

Rastoder: Mediji su ozbiljan takmac u društvenom životu, a opet, od uređivačke politike zavisi koliko će neki medij širiti ili neće širiti govor mržnje. U Crnoj Gori, na primjer, postoji fenomen medija koji su se bukvalno određivali prema političkim stranama, sa malo objektivnosti, iako je to jedan od zahtjeva novinarskog posla. S druge strane, imamo medije koji su se u ove tri decenije zaista isprofilisali kao ozbiljni mediji, koji nastoje da izbjegnu govor mržnje, ali ih sam društveni ambijent ne podržava uvijek u tome. Veliki problem predstavlja i to što su sami novinari često nebezbjedni na svojim poslovima, suženi na određeni prostor iz različitih razloga. Stoga oni i ne mogu u potpunosti profesionalno obavljati svoje zadatke, jer je nemoguće izbjeći govor mržnje. Ipak, ne mogu reći ni da nije bilo pomaka na bolje u tom pogledu, u odnosu na neki prethodni period. Jedan dio medija namjerno širi paniku i dezinformacije, a to je slučaj i na regionalnom nivou. Naime, mediji iz okruženja prate regionalnu scenu, ali miješajući se u nju, takođe sprovode neku vrstu nasilja. U suštini, ima se osjećaj da se sve zemlje regiona miješaju u rješavanje nekog problema druge zemlje. U tom smislu, balkanske zemlje bi na neki način da igraju ulogu velikih sila. Međutim, Balkan je prostor koji ima mnogo strasti, a te strasti ponekad dovode i do pogrešnih odluka. Naročit primjer imali smo dok je trajala korona – otkrivana su imena i adrese ljudi, a oni su satanizovani, od njih se bježalo. Tu je grubo prekršeno načelo tajnosti ličnih podataka, a nad pojedincima se tako vršila stigmatizacija. Tu se, takođe, najočiglednije ispostavilo da su predrasude, nesigurnost i strah nešto što stvara mržnju. Govor mržnje negdje i ima za cilj da stvori podjele, neprijateljstvo, osjećaj ugroženosti, nebezbjednosti…

RB/BI: Da li pratite društvene mreže i koliko često tamo nailazite na govor mržnje? Koja društvena mreža ili portal u tome prednjači?

Rastoder: Na internetu ima jako puno govora mržnje. Lično sam naišla, na primjer, na portal INFO.RS, koji je baš ekstreman u tom pogledu. Naići ćete često na naslove koji ljudima brane da imaju svoj put, svoje mišljenje, svoje izbore i svoje odluke. Nekad sam imala i nalog na Tviteru, a sad ga rijetko i uključujem. Shvatila sam da se jedno ozbiljno polje informacija – čak i bitne državne odluke – preselilo na društvene mreže, gdje se ljudi pljuju, pričaju kontroverze, iskazuju stavove – i to bez ikakvih posledica. Instagram je postao, takoreći, najveći izvor ozbiljnih informacija za medijske kuće. Zatim, svjetske vođe raspravljaju o ozbiljnim globalnim temama putem Instagrama. Koliko je to dobro, a koliko loše – pitanje je, jer običan građanin nema vremena da se bavi istinitošću informacije. Mediji, tako, prenose neprovjerene informacije, kao da za njih više ne postoje pouzdani izvori. Imate i nacističkih i neonacističkih portala, sa agresivnim porukama. Na sceni je sve – i dobro, i loše.

RB/BI: Kojim medijima u ovom pogledu najviše, a kojima najmanje vjerujete, i zašto?

Rastoder: Pozdravljam i pratim rad Centra za istraživačko novinarstvo, kao i MANS-a. Tu pronalazim dosta relevantnih informacija, i mislim da je CIN dosta doprinio da se medijska scena u Crnoj Gori koliko-toliko uravnoteži. Mislim da su, ipak, mediji dosta napredovali u pogledu smanjenja govora mržnje i da je svaki napor i nastojanje u tom pravcu za pohvalu. Od medija kojima ne vjerujem, izdvojila bih Kurir i Informer. To su listovi koje ozbiljni građani ni ne pomišljaju da čitaju, a ja ipak mislim da ih ponekad valja čitati, samo da bi se uporedilo šta je dobro, a šta loše. Tu je takođe i TV Pink.

RB/BI: Iz Vašeg iskustva, kako i koliko je moguće stati na put govoru mržnje na društvenim mrežama? Postoje li mehanizmi koji to kontrolišu i sankcionišu na pravi način – da li oni rade svoj posao?

Rastoder: U principu, mi nemamo zrelo društvo koje bi sankcionisalo i pokazivalo javni otpor prema nekim negativnostima. Anonimnost mreža, mogućnost da se vi tu sakrijete – kao da oslobađa pojedine od odgovornosti za ono što rade i pišu. Ja mislim da svaki pojedinac treba da ima elementarnu ljudsku odgovornost i da na internetu ne upotrebljava “verbalni rat” prema drugima. Postoje cijeli spiskovi pravila na društvenim mrežama, gdje vas one bukvalno isključuju ukoliko upotrebite neadekvatne izraze, vrijeđate nekog, ili koristite govor mržnje. Kao što sam već rekla, tanka je linija između izražavanja svog mišljenja i govora mržnje. On se može izbjeći tako što nećete ulaziti u nepotrebne i besmislene rasprave, i tako gubiti prijatelje i poznanike na društvenim mrežama, iako među njima sigurno imate i manje tolerantnih ljudi.

RB/BI: Koji su to mehanizmi za borbu protiv govora mržnje u generalnom smislu? Šta činiti kako bi se on suzbio ili pak smanjio na pristojnu mjeru?

Rastoder: U našem narodu je mnogo prisutna ona priča “nama ne valjaju zakoni”. Naprotiv. I najgori zakoni bolji su ako se primjenjuju, nego nikakvi zakoni. Problem je što se kod nas zakoni često ne primjenjuju. Mi imamo zakonski regulisanu zabranu govora mržnje, ali to u praksi ne doprinosi njegovom bitnom smanjenju. Jednostavno, neki atavistički nagoni ovih prostora su van kontrole. Ja se od govora mržnje branim na jedan vrlo jednostavan način – ponekad apsolutno ne želim da otvorim pojedine portale ili dnevne novine, jer unaprijed znam kako informišu javnost. Mislim da jedan dio građana to takođe radi. U ozbiljnim društvima se odgovara za riječ – javno napisanu ili izgovorenu – i nije nimalo bezazleno šta ste vi na javnoj sceni izgovorili. Dakle, riječ ima svoju moć. Što je društvo siromašnije (ako je narod nesiguran, ekonomski nesituiran, ako ne može da ostvari egzistencijalne potrebe – porodicu, radno mjesto, ličnu afirmaciju), njime je lakše manipulisati, i podložniji je govoru mržnje. Sve ove situacije utiču na mišljenje, a govor mržnje je usko vezan sa procesom mišljenja. Pitanje je i koliko naš obrazovni sistem edukuje djecu, od vrtića pa nadalje, o ovoj stvari. Mislim da su obuke nenasilne komunikacije jedan od vidova izlaza iz govora mržnje, i da je edukacija svakako potrebna. Ovdje je riječ o društvu koje sve ovo još uvijek prihvata u formi deklarativnog, više nego suštinski. Crnogorsko društvo je društvo u tranziciji. Ono je tek “progledalo” za ozbiljna pitanja koja se tiču društvene zajednice i napretka društva. Pozitivno je, ipak, što je počelo sve više da se govori o tim potrebama  i to predstavlja napredak.

Rastoder je, na kraju ovog intervjua, istakla  izuzetnu dugogodišnju saradnju sa Radio Barom, naglašavajući da je uvijek spremna da razgovara o ovako važnim društvenim temama. 

„Moja poruka bi bila, na kraju, da od borbe za bolje, humanije i pravednije društvo nikad ne treba odustajati, jer govor mržnje je čisti nehumanizam“, zaključila je Senka Rastoder.

The post Rastoder: Od borbe za bolje, humanije i pravednije društvo nikad ne treba odustajati first appeared on BARinfo.