Bio sam toliko naivan misleći, na primjer, da ako me učitelj u osnovnoj školi „Meksiko“, dobričina Sveto Jokanović, povede u drugi razred da pokaže starijim đacima kako se čita, treba da učinim ono što se od mene i traži, a što sam naučio još u rodnom Vrbasu: da što tečnije čitam iz bukvara. Poslije sam morao da se zapanjujem kad su me neki od mojih slušalaca-drugaka „ćebovali“. Moje zapanjivanje je s godinama dobijalo novije razloge: to što neko ko je fizički jači od drugog, ili tako misli, osjeća neodoljivu potrebu da to i dokaže na djelu, bez dubljeg povoda ili povodom toga što se drugi lakše kreće u ženskom društvu; i slična ispoljavanja, izazvana položajem pa smrću oca i profesijom majke (o ideološkom opredeljenju da i ne govorim). Pamtim kako mi je jedan dobronamjerni sjevernjak s jeseni 1982. godine savjetovao da se prebacim u Poljoprivrednu školu jer je u gimnaziji „Niko Rolović“ predavala moja majka Anđelija. Međutim, time ne bih izbjegao optužbe za protekciju i poneki verbalni rafal, na ivici fizičkog napada: u Poljoprivrednoj je predavala moja pokojna tetka Milosava Eraković, inače prva osoba koja me je podržala u pisanju.

Sa geometrijski pravilnim širenjem agresivnosti koje sam opažao, Bar je širio i svoje pozitivne strane. Uz pomoć praktično cijele Jugoslavije, izborio se sa većinom posledica zemljotresa, glavnina lokalpatriotski opredijeljenih gradonačelnika vodila je računa da novim građevinama bude uvažena postojeća arhitektonska okolina, grad je bio sve veći a njegov antički dio kasnije, zahvaljujući prije svega Omeru Peročeviću, nije više bio samo najlogičnije lociran s obzirom na potrebe odbrane od zavojevača, nego je i postao, po jednom skromnom mišljenju, najljepši stari grad u Crnoj Gori. Ali i to je logično: i Bar se, po istom mišljenju, pretvorio u arhitektonski najdopadljiviji grad u istoj državi. Kada sam slutio dalje narastanje lokalne ljepote, mislio sam da bi bolje bilo da se opredijelim za društvo kao naklonjenu osnovu za lično dopunsko ukrašavanje pozitivnih strana grada poput sestara Kosać i Kosović, Saše Jovanovića, Sava Markovića, Vanje Marvučića ili mog imenjaka Miloševića. Ili u biranju takvog osnovnog društva ne bih morao da odem dalje od rodbine – dobre sestre Vere i vrlo korektnog brata Vlada i pokojnog strica Koste – pa ni od samog susjedstva, zvanog Zgrada lordova, u kojoj su živjeli vrlo dragi ljudi: pokojni gradonačelnici Ilija Vučković i Blažo Orlandić, direktor bolnice i šahovski prijatelj mog počivšeg oca Ljubo Živković i sin mu Nebojša, poč. kapetan duge plovidbe Batko Đakonović i njegova divna supruga, teta Jarmila…

Birajući između dviju krajnosti, pomalo kriminogenog i sasvim bezazlenog društva, odabrao sam sredinu, sasvim dovoljnu da znam da ako ništa drugo, Baru dugujem to što sam u njemu, kao vrijedno umijeće za kasniji život, naučio da se branim. Kao rečenu sredinu pak spominjem svog pokojnog pobratima Željka Đukića, dovoljno uviđavnog i kreativnog i, u isti mah, muževnog da mi pomogne u snalaženju u teškim egzistencijalnim nevoljama, od kakvih je stradala moja sestra Ivana. I tek kad se sjetim toga, znam da nije moglo drugačije.

The post Igor Marojević: Nije moglo drugačije first appeared on BARinfo.

Književniku je priznanje, poznatije u javnosti kao “Vitalova nagrada”, uručeno u skadarlijskom restoranu “Tri šešira”.

Marojević je, nakon što je primio nagradu, odnosno plaketu i novčani iznos, podsjetio prisutne da su mu ranije zbirka priča „Mediterani“ i romani „Šnit“ i „Tuđine“ bili u najužem izboru za priznanje „Zlatni suncokret“.

“Iako su duž 17 godina tri moja naslova bila nadomak ‘Vitalovog’ priznanja, do sada nisam razmišljao o tome da bi nagrada čiji naziv implicira fabriku mogla nekom laureatu da bude na ma koji način bliža od onih koje je dobio, a naslovljene su po vrhunskom književnicima, makar reč bila i o Ivu Andriću. Međutim, preostaje mi da priznam da tek kad se ‘Zlatni suncokret’ sasvim okrenuo spram moje zbirke kratke proze ‘Granična stanja0, izrazito su mi se aktivirali izvesni intimni mehanizmi što nije bio slučaj prilikom dobijanja ijedne druge nagrade – iskren je bio dobitnik.

Objasnio je i zašto.

“Iza ove nagrade stoji fabrika u kojoj je moj pokojni otac obavljao jedan od svojih prvih poslova i na kojem se najduže zadržao. Uostalom, ne samo da je bio rukovodilac rafinerije ‘Vitala’ nego je krajem šezdesetih i počecima sedamdesetih naša mala porodica živjela u garsonjeri kod uljare, a kad se nakon mene rodila i sestra, u stanu u Save Kovačevića koji je otac, kad je odlučio da promijeni posao i prebivalište, u prvoj polovini sedamdesetih vratio fabrici i gradu Vrbasu. Posredi je, na kraju krajeva, mesto u kojem sam naučio da čitam i pišem, a taj proces je u okviru mojih skromnih mogućnosti dobio posebnu zrelost baš knjigom ‘Granična stanja’. Dok to govorim, uperujem svetlo na opaske žirija o tome da je u zbirci mirnim glasom ispričano pet napetih priča, žirija koji je umeo da prepozna ne samo to nego i vezu između naslova i svih triju tema koje su njime sugerisane: tema vezanih za specifična, ivična, mentalna stanja; za geografske granice kroz koje prolazimo koliko i granice kroz nas; za granična stanja kao pojam iz arhitekture koja se možda može shvatiti i kao struktura dela. A mora mi biti i od posebnog značaja to što je nagradu koja se, kao i ja, zaputila iz Vrbasa i stigla do Beograda, dobila najekstremnija knjiga moje neznatnosti. Dok to pridodajem, upirem prst spram tematizovanih mentalnih stanja između neuroze i psihoze za koje se, primerice za narcisistički poremećaj ličnosti, i najbogatije neprofitne specijalizovane klinike poput ročesterskoga Meja, hvale nedostatkom uvida u korene bolesti i u lekove za nju”.

Na kraju govora vratio se pisac na početak i ponovo pomenuo oca.

“Možda zbog prerane smrti Radoja Marojevića, u njegovoj četrdeset prvoj godini, nesravnjivo sam se radije u prozi bavio likom roditeljice, o čemu svedoči i naslov ‘Majčina ruka’, jedinog opšteokvirno vrbaškog romana moje poniznosti. ‘Granična stanja’ su pak prva knjiga u kojoj na odlučniji način protagonizam dajem figuri oca, u dva od pet narativa. Možda je stoga prirodno da se književni otac na način koji nas je ovde okupio vrati u Vrbas. Ono što bih na samom kraju dodao, svakako je tačnije od mene izrazio srpsko-nemački pjesnik, prevodilac i novinar Dragoslav Dedović, kog citiram: ‘Zabavna mi je činjenica da je Igor jedini od dosadašnjih dvadeset osam dobitnika nagrade koji je rođen baš u Vrbasu. ‘Zlatni suncokret’ se vraća kući’. Možda zaslugom ovog priznanja, počeo sam da razmišljam o pisanju romana o ocu pa, sljedstveno, i o njegovom ocu, možda i čitavog porodičnog triptiha” – rekao je Igor Marojević.

The post Vitalova nagrada uručena Igoru Marojeviću first appeared on BARinfo.

Za Marojevićevu zbirku novela glasali su Vladimir Gvozden i Dragan Jovanović Danilov, dok se Milica Vučković opredijelila za roman Vladana Krečkovića.

Među uspjelim književnim ostvarenjima u ovoj godini zbirka ‘Granična stanja’ Igora Marojevića izdvaja se, po sudu žirija, “zbog uvjerljivog prikaza savremenosti, lakoće pripovijedanja, osobene duhovitosti i ironije”.

“Odnosi se na geografske granice, ali i na psihološka stanja pojedinca u savremenom svetu, kao što su, na primer, mentalni sadizam ili bipolarni poremećaji. No to je takođe metafora preuzeta iz arhitekture, u kojoj se danas standardna teorija graničnih stanja odnosi na nosivost i upotrebljivost čeličnih konstrukcija. Tako i Marojevićevih pet priča na različite načine ispituju koliko čovek može ili mora da podnese u uobičajenim situacijama, kao što su prolazak kroz međunarodnu aerodromsku kontrolu, putovanje kod prijatelja, naizgled bezazleni sukob na ulici, odlazak na festival ili ambicija da se postane umetnik. Ono što je obično, u ravni egzistencije, postaje vanredno i stresno, dok u ravni umetnosti otvara mogućnosti za oneobičavanje teksta. Ukratko, ‘Granična stanja’ veoma dobro pokazuju načine kako prelazimo granice, ali i kako granice prolaze kroz nas”, stoji, pored ostalog, u obrazloženju nagrade.

Igor Marojević je 27. laureat nagrade “Zlatni suncokret”. Među dosadašnjim dobitnicima su Ivan V. Lalić, Rajko Petrov Nogo, Radoslav Petković, Milovan Danojlić, David Alabahari, Dragoslav Mihailović, Vojislav Karanović, Vladimir Tasić, Goran Petrović, Slobodan Vladušić, Uglješa Šajtinac, Drago Kekanović, Svetlana Slapšak, Enes Halilović, Tanja Stupar Trifunović, Milica Vučković i Dragan Velikić.

Prošle godine laureat je bio Vladimir Kecmanović za roman “Kad đavoli polete”.

Nagrada Marojeviću, koja podrazumijeva diplomu i novčani iznos, biće uručena tokom februara u Beogradu, saopšteno je iz kompanije “Vital”.

The post Igor Marojević laureat nagrade Vital first appeared on BARinfo.

RB/BI: Nagrada „Meša Selimović“ treća je u nizu koju ste dobili za roman „Ostaci sveta“. Koliko vam nagrade znače?

MAROJEVIĆ: Imam ambivalentan odnos prema nagradama, jer sam individualac. Pisanje je individualna rabota. Naime, neka nagrada doprinosi tome da se djelo podruštvi i kolektivizuje, pa je ta ambivalentnost samim tim izražena pogotovo ako nije u pitanju neko nesporno književno ime ili je žiri „manjkav“. U trenucima kada je ukinuta istoimena nagrada u Tuzli (koja je željela da parira beogradskoj) i kada je NIN-ova nagrada postala cirkus (ne računajući nagradu „Ivo Andrić“ koja je samo za pripovjetke) „Meša Selimović“ je najznačajnija književna nagrada koja je ostala, a koja vrednuje različite žanrove.

RB/BI: U romanu pripovijedate iz ugla i žrtvi i dželata o Jasenovcu, o zločinima obje strane u Španskom građanskom ratu, o Blajburgu, Srebrenici, te NATO bombardovanju. Kako ste sve to povezali?

MAROJEVIĆ: Ne mislim da je moguće sagledati zlo, ili je to jako teško, ako ne prodremo takođe i u porive dželata, što ne znači da ga opravdavamo, naprotiv. Jer, žrtva mora imati subjektivnu percepciju, prosto su događaji koje je pretrpjela ekstremni da bi ona to mogla da objektivizuje osim, ako nije nalik na moju junakinju u knjizi Nadu Marković. Zlo će se ipak bolje shvatiti ako pokušamo da prodremo u porive ostataka duše onoga koji je činio zločine, koja god strana da je u pitanju. Mislim da ovaj roman ne navija ni za koga, on je nadideološki. Dobijao sam pojedine mrzovoljne komentare sa jedne i druge ideološke strane, ali smatram da književnost treba da bude nadideološka.

RB/BI: Izjavili ste da ste, dok ste pisali o Jasenovcu, toliko ušli u taj užas koji Vas je privukao po ljudskim ispoljavanjima u najnegativnijem zvjerskom smislu, da Vam se dešavalo da, šetajući ulicom, kad bi vidjeli neku baraku, pomislite da ste u Logoru 3. Toliko je ta tema ekstremna i opsesivna. Koliko dugo ste prikupljali građu za roman?

MAROJEVIĆ: Ja sam se bavio Jasenovcem počev od 1990/91, kada su zbog višestranačkog sistema i otvaranja javnog diskursa, mogli da dopru neki manje poznati detalji o tome. Istraživao sam ne znajući uopšte ni da ću se baviti pisanjem, a kamoli da ću pisati o Jasenovcu. I tako sam došao do Logora 3 – ženskog logora, možda i najprećutkivanijeg od svih podlogora u Jasenovcu, a bilo ih je sedam. Prikupljao sam građu decenijama, ali sam joj davao milost uobličenja pretežno tokom prvog talasa pandemije korone. Tada sam najdublje zaronio u taj užas. I pošto živim na razmeđi Zemuna i Novog Beograda, što jeste urbani dio Beograda, ali ostala je poneka udžerica, zaista sam imao utisak da vidim baraku o kakvim sam čitao i kakve su bile u Jasenovcu.

RB/BI: Kao posebnu karakteristiku romana ”Ostaci sveta” ističete potpuno novi koncept pripovijedanja. Objasnite nam kakav?

MAROJEVIĆ: Da sam pisao iz trećeg lica taj roman bi morao imati hiljadu stranica, kako bi svi ti razvijeni motivi bili zastupljeni. Međutim, ja sam izmislio potpuno nov postupak- gdje jedan pripovjedač stane, tu drugi nastavi priču, istovremeno je prisvajajući, a zatim je čini potpuno svojom. Takav način pisanja mi je uštedio znatno prostora, jer nije bilo potrebe za dodatnim kontekstualizovanjem. Usuđujem se reći i da je ovo moja prva knjiga (a objavio sam ih 15) za koju mogu da kažem da ima potpuno nov postupak zahvaljujući kojem sam uspio toliko različitih istorijskih događaja da na srazmjerno malom prostoru stavim u iste korice.

RB/BI: Nakon svih užasa i stradanja šta je preostalo u “Ostacima sveta”?

MAROJEVIĆ: Ljubav, humor i sposobnost žrtve da, uprkos traumi, dostojanstveno nastavi život. Imao sam sreću da sam upoznao neke ljude koju su pričali o svojim najgorim traumama, sa autoironijom i okom za groteskan detalj u vezi sa situacijama u kojima su trpjeli. Izdigli su se iznad traume, u smislu da su je prvo u sebi osvijestili, a zatim bili u stanju i da pričaju o njoj. U romanu ima dosta humora koji ublažava, što djeluje na prvi pogled nespojivo sa pričom o stradanjima. Međutim, ko je pročitao, nisam vidio da je imao nijednu zamjerku. Malo me i brine što su sve kritike romana pozitivne.

RB/BI: Niste očekivali ovako veliki uspjeh romana?

MAROJEVIĆ: Ne. Čak sam očekivao da će biti stavljen na neki stub srama, pošto živimo u prepolitikantskim društvima, u kojima se vrlo rado sudi na osnovu predrasuda. Bio sam spreman na mnogo žešći “fajt”. Osjetio sam se kao bilder koji se nada nekom kik boks turniru međutim, svi predaju mečeve prije pojavljivanja u ringu.

RB/BI: Šta je vaša trenutna preokupacija i na čemu radite?

MAROJEVIĆ: Planiram da vratim „žensku publiku“ (koju sam dobrim dijelom izgubio ovako tvrdim, muškim romanom) zbirkom priča “Sve za lepotu” na kojoj trenutno radim i koju bih takođe u izdavačkoj kući “Dereta” trebalo da objavim tokom godine. U pitanju je izbor mojih, do sada najboljih priča, uključujući i nekoliko sasvim novih. U zavisnosti od epidemiološke situacije, u martu ili aprilu trebalo bi da putujem u Španiju, i tamo promovišem tamošnji prevod svog romana “Šnit”.

RB/BI: Kako Vi vidite svijet nakon pandemije ?

MAROJEVIĆ: Ljudi moraju biti strašno jaki, da bi ovo prošli bez mentalnih posljedica. Brine me materijalno i mentalno ispadanje iz igre ogromnog broja ljudi. Da je lako- nije, da je za ohrabrenje- nije, ali, strpljenja i zrelosti u ovo vrijeme pandemije!

RB/BI: Ne možemo završiti intervju, a da ne pomenemo da je Bar grad u kome ste proveli dio djetinstva i mladosti, 15- ak godina. Vašu majku Anđeliju Marojević pamte mnoge generacije Gimnazije „Niko Rolović“ u kojoj je predavala srpsko-hrvatski jezik i književnost. Na Barskom ljetopisu ste 2018. promovisali roman “Prave Beograđanke“, pa je to bila prilika i da se družite sa barskom publikom. Kako Vi pamtite Bar nekad, i kako Vam se čini danas i koja bi bila Vaša poruka Baranima ?

MAROJEVIĆ: Da mi je bilo dobro, vjerovatno bih ostao da živim u Baru. Sem što je malo mjesto, u njemu ima srazmjerno mnogo agresije. Potreban mi je dovoljno veliki grad da bih mogao da se lako osamim u njemu, da u nekim raspoloženjima sjednem na klupu gdje među prolaznicima neću vidjeti ni jednog poznanika. Zato sam u Beogradu i Barseloni proveo znatno više od pola života. Međutim, iako se i moja majka preselila u Zemun prije gotovo 15 godina, neke veze sa Barom su ostale, pa koristim priliku da pozdravim porodice Milačić i Vujošević. Mogu da pohvalim plansku arhitekturu grada, koji je vjerovatno s te strane, najljepši u Crnoj Gori i nešto šire. Barani, imate privilegiju da živite u vrlo lijepom gradu, treba biti na visini toga!

Igor Marojević je rođen u Vrbasu 1968. godine. U Baru je proveo dio djetinstva i mladosti. Diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. U Barseloni, gdje je izvjesno vrijeme i živio, studirao je master iz Teorije svjetske književnosti na univerzitetu “Autonoma“. Objavio je 15 knjiga. Prevodi sa španskog i katalonskog jezika. Njegova djela ili njihovi odlomci prevođeni su na brojne svjetske jezike. Član je Srpskog i Katalonskog PEN Centra. Jedan je od osnivača Srpskog književnog društva, preko kojeg ostvaruje status samostalnog umjetnika od 2002.

The post Marojeviću Mešin oreol za Ostatke sveta first appeared on BARinfo.