Rems je nastupio sam, bez moderatora i gostiju, što je, kako je kazao, bila svjesna odluka.

„Jučе, kada sam bio gost u programu Radio Bara, voditelj me pitao ko će govoriti večeras. Kazao sam da ću biti ja i da neće biti moderatora. Ovo poetsko veče ‘Ti i ja’ zamislio sam tako što ću govoriti stihove i u muškom i u ženskom licu“, rekao je Rems na početku večeri.

On je dodao da već nekoliko godina ima želju da u periodu između Dana zaljubljenih i 8. Marta u Baru zaživi ljubavna poezija, kao poseban vid kulturnog dešavanja.

„Prije tri godine sam sa profesoricom klavira Nikoletom Strugar imao dvije zaista lijepe večeri – u Herceg Novom i u u Baru. Prošle godine je na ovom mjestu bila Ivana Žigon i bilo je jako lijepo. Večeras sam samo ja“, kazao je Rems.

Nakon uvodnog obraćanja, autor je čitao odabrane stihove iz svog opusa, govoreći o ljubavi iz različitih uglova, nježno, iskreno i emotivno. Publika je pažljivo pratila svaku riječ, a veče je proteklo u tihoj i intimnoj atmosferi, u skladu sa temom i simbolikom sjutrašnjeg dana.

The post Veče ljubavne poezije Igora Remsa u Kući maslina first appeared on BARinfo.

RB/BI: Šta ste to pripremili Baranima za petak veče u Starom Baru?

Rems: Moja je ideja, evo već dvije-tri godine, da se u Baru profiliše jedan vid kulturnog zbivanja koji bi obuhvatio ljubavnu poetiku, odnosno ljubavnu poeziju u ovom vremenu od 14. februara do 8. marta. Zbog ove političke situacije koja nama umjetnicima ne ide u prilog, nisam nailazio na razumijevanje da to zaživi, međutim, pošto sam ja entuzijasta, guram i dalje tu svoju ideju. Prije neku godinu sam zajedno sa profesoricom klavira Nikoletom Strugar imao dva zaista divna nastupa u Herceg-Novom i u Baru. Prošle godine gošća mi je bila Ivana Žigon, i to je bila jedna prelijepa noć, sada pokušavam to isto da nastavim. Bilo bi divno kada bi ovaj grad imao sluha i da to preraste u manifestaciju, jer ovom gradu je potrebno u ovom periodu godine da se nešto dešava, a mislim da je, kada je u pitanju ljubav, to jedna od najboljih prezentacija samoga grada.

RB/BI: Ko će sve nastupiti u programu u Kući maslina?

Rems: Ove godine nisam htio nikoga da molim i da dolazim u situaciju da stalno mislim ko će da dođe, hoće li doći ili ne, tako da ću sada biti ja sam.

RB/BI: Predstavite nam početak vašeg umjetničkog puta, što je došlo prvo, poezija ili slikarstvo?

Rems: U srednjoj školi sam bio dobar u likovnom izrazu, kao i u pjesničkom, ali nisam znao da će to da bude na neki način smjernica koja će da me odvede u ovo danas. Međutim, nisam znao takođe da će na ovim našim prostorima da dođe jedna nesreća, taj građanski rat, tako da se u meni vjerovatno probudilo nešto što ni ja sam nisam znao da postoji, jer nisam nikad mislio da ću postati pjesnik ili slikar. Međutim, desio se taj neki bijes, neka nemoć zbog svega što se dešavalo, mislim da je to bio pokretač svega ovog što danas ja radim. Kad je to krenulo i kada čovjek uđe u tu problematiku, onda nastavi da to gura kao što sam ja nastavio do dana današnjeg.

RB/BI: Na koji način se ove dvije umjetnosti prepliću u vašem stvaralaštvu? Koje teme vas najčešće inspirišu kada pišete?

Rems: To bolje prepoznaju kritičari koji se bave tim mojim radom, i ne bih davao neki sud o tome. Jednom sam rekao da meni slikarstvo služi da se odmorim od pisane riječi, a ponekad mi je riječ potrebna da se odmorim od boja. U suštini, to je jedan isti izraz. Što se tiče teme, osnovna je u suštini žena, ljubav, ali, isto tako pišem i refleksivne pjesme, filozofske, deskriptivne, rodoljubive takođe, duhovne, sve je to zastupljeno u mojoj poeziji.

RB/BI: A koliko vaša lična iskustva utiču na vašu poeziju?

Rems: Apsolutno! Imam pjesme koje sam napisao u 80-im godinama prošlog vijeka, kada sam nedavno sređivao kuću, naišao sam na njih, i bilo je vrlo interesantno, jer iz svih tih tekstova uvijek može da se izvuče jedna ili dvije rečenice ili stih, i onda se na tome može graditi nova pjesma”.

RB/BI: Kako počinje vaš proces stvaranja pjesme?

Rems: Ideja izađe iz neke emocije i onda je razvijate. Moje najbolje pjesme nastaju, na primjer, kada sam u pokretu, kada šetam. Moja šetnja traje dva sata i tu se rađaju ideje koje su stvarno nevjerovatne, nažalost, toliko pjesama nije ostalo zabilježeno i ne mogu sve to da pohvatam kad se vratim, ali, tu neku osnovnu ideju zabilježim i onda se to kasnije pretvara u pjesmu Desi se često, na primjer, da pjesma bude rođena u jednom trenu, da se napiše i maltene ništa više u njoj ne diram, ali, desi se i da 50 puta okrećem riječi, da ih vrtim, da nisam zadovoljan nađenom riječi, da tražim novu… To je proces koji je nama pjesnicima dobro poznat.

RB/BI: Koliko vam je važna komunikacija sa čitaocima i sa kritičarima?

Rems: Meni je važnija komunikacija sa onima koji me slušaju ili koji čitaju, nego sa kritičarima. Međutim, lijepo je ako imate neku pozitivnu kritiku koja je ispisana u znaku vaše poezije. Raduje me i negativna kritika jer ukazuje vjerovatno na nešto što nisam prepoznao, otvara mi potpuno drugi ugao sagledavanja moje poezije. Sve je to na jedan način interesantno i ide prema tome da čovjek nalazi zadovoljstvo u svemu tome.

RB/BI: Da li je neko posebno uticao na vaše stvaralaštvo?

Rems: Najveći uticaj je imao pjesnik kojeg najviše volim – Vasko Popa. To je za mene jedna posebna vrsta poezije, hermetička, metafizička, ali u toj poeziji ja nalazim te najljepše bljeskove koje može poezija da da. Lično težim toj hermetičkoj zatvorenosti, i metafizici. Tu su još Momčilo Nastasijević, Crnjanski, Pavlović, Simović, Lalić, Danilov, Karanović, čovjek stvarno može da kaže da su naši pjesnici na najvećoj svetskoj listi.

RB/BI: Na čemu trenutno radite?

Rems: Radim na novom rukopisu, sabrao sam nekih sedamdesetak pjesama i već bi mogla jedna zbirka da se uobliči, najvjerovatnije tokom ove godine. Imam i neke prozne tekstove – novele, priče, koje bih volio da ukoričim.

RB/BI: Šta biste poručili mladim ljudima koji razmišljaju o tome da li da se upuste u umjetničke vode?

Rems: Pošto imaju telefone, svi uvijek mogu da čitaju i poeziju i prozu, sada je to toliko pristupačno, mada, oni naravno imaju svoje igrice i neke druge stvari prema kojima imaju više interesa da to prate, gledaju. Pretpostavljam da je okrenutost prema poeziji najmanja u današnje vrijeme, jer poezija je uvijek imala jedan specifičan status i nije za svakoga, ipak su to oni, kako bih rekao, odabranici koji vole poeziju i čitaju je.

The post U Kući Maslina veče ljubavne poezije Igora Remsa first appeared on BARinfo.

Razgovarali smo o njima, Ivaninim umjetničkim i životnim preokupacijama, vezanosti za Crnu Goru i pretke, jer je Ivanina majka Jelena praunuka đenerala Mitra Martinovića i kćerka Vjere Martinović, bliske srodnice kraljevske porodice Petrović.

RB/BI: Barska publika nije imala priliku dugo da Vas vidi i čuje. U Baru ste nakratko zbog učestvovanja na poetskoj večeri povodom Svetog Trifuna i Svetog Valentina, kada ćete govoriti poeziju Igora Remsa. Razgovaraćemo o Vašim trenutnim, i unazad više godina, preokupacijama i angažmanima, ali da se, upravo zbog toga što niste često naša gošća, podsjetimo i vratimo na početke, kada ste osvojili brojnu publiku igrajući uloge najvećih junakinja svjetske literature – lejdi Magbet, Čehovljevu Ninu, Geteovu Lepu Helenu, Nastasju Filipovnu, Dezdemonu, gđu Juliju, našu Koštanu i brojne druge. Nakon toga, povukli ste se iz pozorišta i javnog života, kako, zašto?

Žigon: Često smo mi, umjetnici, provodnici nekog višeg smisla. Ne mislim da je sve ono što mi se dešavalo poslije toga bilo slučajno. Nije bila u pitanju samo teška bolest kroz koju sam prolazila, operacije i liječenja, već moja duša nije mogla da preboli prelazak iz jednog vremena, u kojem se umjetnost cijenila, u drugo, u kojem postaje obezvrijeđena. Dakle, one vrijednosti koje mi poštujemo, ipak, su naš kompas kroz život. Ako su te vrijednosti degradirane, ako ih nosiš i braniš cijelim svojim bićem, onda si i ti obezvrijeđen. Ja sam to doživljavala i na primjerima mog oca i majke, čija mi je degradacija, bila mnogo teža nego moja. Gledala sam pred sobom Stevu Žigona koji je mogao bilo gdje u svijetu da bude prvak bilo kojeg pozorišta, ali mu to neki prosječnjaci kod nas nisu dali. Ono što ću Vam reći, sigurno će Vas šokirati, to niko ne zna, dok ja to ne kažem. On je 2005. godine otišao sa ovog svijeta, a poslednju ulogu u pozorištu dobio je 1971. godine. To su trideset i četiri godine njegovog najvišeg dometa (on je tada govorio “Ja možda više i nisam glumac, sada toliko toga znam kao reditelj i profesor, i možda bi najprije trebalo da to pokažem drugima“) ali, nisu mu dali ni da bude profesor. Slično je bilo i sa mojom majkom. Bila je suviše lijepa da joj ne bi zavidjeli, i nisu joj to opraštali, niti mog tatu, a onda sam došla ja, pa ni meni nisu opraštali ni njih dvoje, niti moje ideale. Iskreno da Vam kažem, kada čovjek prođe sve i pogleda unazad, u principu, trebalo bi da bude srećan – prvo, ukoliko je živ i koliko-toliko zdrav, i ako je imao tako duboko iskustvo kao ja, jer ostati vjeran umjetnosti i idealima je vrlo težak posao. Kada smo kod Igora Remsa, vrhunskog pjesnika, možda je upravo tajna što ga nema mnogo, u tome što je ostao vjeran nekim vrijednostima, nasuprot vladajućoj matrici da moraš da se “guraš” i da se ponašaš na krajnje neumjetnički način, da bi stigao u žižu javnosti. Ne kažem da u životu nisam umjela da se guram, i te kako sam to znala, ali samo na onim mjestima na kojima se branilo nešto što je za mene sveto. Tada sam, možda, bila agresivna i prkosna. Uradila sam mnoge muzičko – scenske spektakle, kada smo ih prikazivali Sava centar je bio pun, imala sam i svoj koncert, ali malo medija je to objavljivalo. Kao da neka tišina prekrije sve što sam radila, kao da je to tajna, a umjetnost jeste tajna. Na mom koncertu, 2010 – 2011, gošća mi je bila Svetlana Bojković, svi su se, pa i ona, plašili da će Sava centar biti prazan, a volšebnim načinom bio je pun. Tada mi je, oduševljena i iznenađena, kazala da mora o tome da priča svima, da ne može da vjeruje da je dvorana, bez ikakve reklame, bila puna. To je bilo prije kovida, u vremenu kada je čovjek, još uvijek, bio slobodan od mnogih zahtjeva, dok je još “gorjelo”, dok je žižak još vidljivo treperio. Imala sam svoju vjernu publiku, i danas je imam gdje god da odem, ostvarila se ta međusobna ljubav, možda zato što je nikada nisam iznevjerila. Jesam iznevjerila svoj odnos prema umjetnosti na početku karijere, i zato sam ljuta na mamu i tatu, što me nisu spriječili da igram u nekom filmu koji nije zadovoljavajućeg kvaliteta. Nakon bolesti, to mi se više nikada nije desilo. Tada sam shvatila do kraja, da je vrijednost nešto što je osnova života.

RB/BI: Rekli ste da ste stradali zbog ideala, koji su Vaši snovi i ideali ?

Žigon: Ne bih voljela da zađemo na teren politike, kada sam već ovako lijepim povodom u Baru, i kada je kod vas u Radio Baru ovako lijepo i prijatno, jer se kod nas, nažalost, sve završava na tom polju. To su, u stvari, neke suštinske vrijednosti koje su me nosile. Nikada nisam bila član niti jedne partije, što je, smatram veliki kvalitet u današnjem svijetu, za razliku od mnogih glumaca koji jesu, a koji su mene optuživali da se bavim politikom. Ne, ja sam bila sa svojim narodom na mostovima, kada su bombardovani, bila sam sa djecom na Kosovu i Metohiji, kada su maltretirana… Kao što branim svaku vrijednost na sceni, smatrala sam da bi bilo licemjerno da to ne radim i u životu.

RB/BI: Niste bili član niti jedne partije, iako su vam to često pripisivali. Može li se umjetnik, uopšte, ukalupiti na taj način, omeđiti, a Vaša cijela porodica je umjetnička – od roditelja, čuvenih glumačkih veličina ondašnje Jugoslavije, Vas, do brata Nikole koji je slikar?

Žigon: Moj tata je govorio da je kod nas svaki čovjek predsjednik Republike, svako ima neku svoju mjeru i svako misli da može da kreira neke važne stvari i da sudi o ljudima. Ne mislim da sam ja nešto posebno, ali obično sude onima koji postižu velike uspjehe, koji se izdvajaju. Njih pokušavaju da karakterizuju i omeđe svojim mjerama. Nažalost, ili na sreću, umjetnik ne može takvim mjerama i aršinima da se sagleda. Imam sreću da kada odem vani, ljudi mi vjeruju, cijene ono što stvaram, kao i moj minuli rad. U Baru sam povodom Dana ljubavi i upravo sam u jednoj mojoj knjizi napisala da će glumci jednoga dana učiti ljude što je to izgubljena ljubav. To sam pisala devedeset i neke godine. Mislila sam da je to neko daleko vrijeme, u kojem će jednoga dana kada se izgubi pojam ljubavi ili bilo kojeg drugog osjećanja, glumci biti ključni. Međutim, došla je epoha kovida i nastupilo je to vrijeme, mnogo brže nego što sam ja to promišljala. Jednostavno, u svemu što sam radila, vodili su me stihovi i poezija, koja je osnov umjetnosti, poetike, ljubavi prema vrijednosti, prema ljudskom biću. Ali, ono što je najljepše, čini mi se, tek nam sleduje. U ovoj epohi potpunog raspadanja sistema vrijednosti, ono što je najljepše jeste ta slutnja da će se ona sastaviti, da će se zaokružiti, jer bez toga čovjek neće moći, osjećaće se kao da mu je neko uzeo vazduh. Zašto su svuda demonstracije i zašto one mogu da uspiju – samo zato što čovjek ima taj unutrašnji krik koji nema nikakve veze sa politikom, suštinski. Čovjek ima krik i potrebu da se poveže sa onim drugim. Taj krik se sada obistinjuje i ja želim da se svi zagrlimo, da budemo dobri, bolji, da budemo zajedno, da se ne razdvajamo i ne postanemo arhipelag. Eto, to je bila moja ideja uvijek, samo to. Ja sam štitila svaku svoju junakinju na sceni, zarazila sam se time u pozorištu još kada sam bila veoma mala. Imala sam potrebu i kao veoma bolesna i slaba, da štitim neke vrijednosti koje su ugrožene. E, sada što su te vrijednosti bile bombastično velike, kao Kosovo i Metohija, ili Rusija, a to je nekome smetalo, to je drugi problem. Moja majka, kao potomak velikog crnogorskog junaka, često je govorila poeziju kosovskog ciklusa. Sve je to oblikovalo moju prirodu i ja nisam imala pravo da ćutim.

RB/BI: Autorka ste “Bijelih ždralova”, jednog od Vaših spektakala posvećenog veteranima Drugog svjetskog rata, bavili se i Velikim ratom, Njegošem i brojnim drugim temama. Da li upravo zbog toga?

Žigon: Radila sam te spektakle koji su štitili sjećanje, kako ne bi pali u zaborav,Prvi i Drugi svjetski rat, i Njegoša, kada je to trebalo. Onda kada sam obrađivala Desanku Maksimović, rekli su mi kako sada, nakon tih istorijskih tema, pjesnikinja? Da, odgovorila sam, sada štitim ljubav, zar ne vidite da se ljubav iskorjenjuje. Da li će neko i za to da me osudi, politički? Dakle, ponavljam, uvijek sam branila ono što je ugroženo, pa što bude biće, a biće dobro, mora, zato što smo toliko pošli stranputicom, da ćemo morati svi jednog dana da se zagrlimo i tražimo spas jedni u drugima. To će biti na kraju predstave (smijeh).

RB/BI: Branili ste i antifašističku ideju, u projektu “Bijeli ždralovi”, je li tako?

Žigon: Apsolutno. To je neki moj dar koji su mi predali roditelji, nisu me učili. Na primjer, puno sam se družila sa Mihalkovim, koji mi je jednom kazao kako mu je njegova majka govorila “uvijek gledaj što drugi rade i ti nemoj to da radiš”. Moji roditelji mi to nisu govorili, ali su mi prenijeli to da je gluma borba za čovjeka. Ona je dužna da bude, na neki način, avangarda, da ide ispred vremena. Sada je, hvala Bogu, na višem stupnju ta svijest i poštovanje sjećanja. U Srbiji se slave mnogi datumi i njeguje sjećanje na heroje. Ja sam prva pokrenula obilježavanje 9. maja, ne samo u Srbiji, već i u Evropi. Uradila sam to upravo sa spektaklom “Bijeli ždralovi” u kojem je glavnu ulogu igrala Jelena Tomašević. Nastupili si i operski pjevači, a fašiste su glumili hip hoperi. Dio spektakla bio je i moderan ples, a igrači su se pojavili u starkama, noseći sve naše divne nacionalne nošnje, ne samo srpsku, naravno. Te strašne ratove obradila sam na umjetnički način. Na primjer, u programu posvećenom Prvom svjetskom ratu, kreirala sam scenu Kolubarske bitke, u kojoj se bore jedan valcer i moravac. Moravac je svojom vitalnošću odnio pobjedu, ali nisam se bavila samo tom bitkom. Pisala sam i o oru, guslama, pozorištu. Tata je jednom rekao da je ljubomoran na to što je Dobrica Ćosić, čitajući moj traktat o pozorištu, kazao: “Ovo je najumnije što je napisano o pozorištu na srpskom jeziku”. Međutim, nisam imala potrebu da tu knjigu prodajem, i ostalo je sve što je u njoj napisano kao neka vrsta tajne.

RB/BI: Vaš otac, poznat, ne samo ga vrstan glumac, već i kao veoma obrazovan i lucidan, rekao je u jednom intervjuu, toplo i s ljubavlju, kao što to mogu samo očevi o kćerkama, kada su ga pitali da li u nekome vidi svog nasljednika: “Da, vidim, to može biti samo Ivana Žigon”. Kako to doživljavate?

Žigon: Jeste, on je bio mnogo srećan što me je imao, što mi je važno, naročito sa aspekta njegovog razočaranja u pozorište i kako funkcionišu mnoge stvari. Uspjela sam da njegovu predstavu “Idiot” ponovo postavim na scenu, zahvaljujući tome što sam na čelu Društva srpsko – ruskog prijateljstva. Ta predstava koju je on režirao i koja je njemu bila veoma važna, i danas živi. Nisam uspjela da oživim druge njegove projekte, ali mislim da će me u budućnosti i te kako tražiti kada shvate da su se našli u slijepoj ulici. Nikako da postanu svjesni da se teatar, koji više sam ne vjeruje u sebe, našao u toj slijepoj ulici i da traži nove forme, kao kad žena želi da, tražeći novu sebe, promijeni boju kose na milion načina, a onda shvati da je prvobitna bila ona prava. Ne možemo da promijenimo svoj DNK, a to je pokušalo pozorište da učini – da bude šuma bez drveta, ples bez riječi ili čovjeka. To ne znači da moj otac, Stevo Žigon, nije bio moderan reditelj, jeste. Kada sam obnovila njegovu predstavu, sa nekim malim izmjenama, tražila se karta više. Već dvije godine u kontinuitetu igra se u Bjelorusiji i osvaja sve moguće nagrade.

RB/BI: Nedavno ste dobili i “Orden Dostojevskog”, koliko Vam to priznanje znači?

Žigon: Među svim nagradama, ako su nagrade uopšte bitne, a jesu, ta mi je veoma važna, način na koji sam je dobila poslije te predstave, i zbog činjenice da je to kruna mog druženja sa Dostojevskim od četrnaeste godine. Igrala sam Nastasju Filipovnu duže od deset godina, na kraju potpis te nagrade “predsjednik pisaca Rusije” i praunuk Dostojevskog, Aleksej, samo po sebi je veliko.

RB/BI: Imali ste čast i da upoznate Alekseja Dostojevskog, koliko Vam je to važno?

Žigon: Ne samo da ga upoznam, to je prijateljstvo i druženje. Pozvala sam ga na našu premijeru i tako je počelo. Prije nekoliko dana kontaktirala sam Aleksandra Berčeka kako bih mu se zahvalila što je imao hrabrosti da u “Krugu dvojke”, u kome smo Žigon i ja bili zapečatirani, dozvoli Stevu da režira predstavu, koja je bila njegova “labudova pjesma”, jer od Berčeka je počelo, i zahvaljujući njemu rodila se predstava “Idiot”. On nije znao da se igra u Bjelorusiji, i veoma se obradovao. Premijera je bila 1996. godine, što znači da nakon tri decenije, ponovo živi, puno mladih ljudi dolazi i stalno doživljava ovacije.

RB/BI: Vi ste prvi put doveli Mihalkova u Srbiju, je li tako?

Žigon: Upravo sam tako i postala predsjednica Društva srpsko-ruskog prijateljstva, ja sam kao umjetnik to postala, a ne obrnuto. Dovodili smo značajne ljude, kao što je Burljajev (igrao je zvonara u Rubljovu) koji za života ima spomenik, zajedno sa Tarkovskim, o kojem je nedavno napravio film). To su dva najveća umjetnika Rusije u oblasti filma i teatra, i moji izrazito bliski prijatelji. Upoznala sam ih sa tatom. Radeći tu predstavu produžila sam život jednom umjetniku, koji sada ima gdje da prikaže svoje predstave. Rusija je to prepoznala i podržala, možda zato što to jeste široki prostor koji više odgovara mojoj duši. I njihova literatura, takođe. Pritom ne mislim da naša književnost mnogo zaostaje za ruskom. Dobrica Ćosić, svojim djelima, na primjer “Vreme smrti” može da se mjeri sa “Ratom i mirom”. Mi nismo podstanari njihove kulture, naprotiv, dostižemo same vrhove književnosti i umjetnosti.

RB/BI: Da li živi predstava “Jelena, žena koje nema”, koju ste radili u Herceg Novom?

Žigon: Trenutno ne, zbog zauzetosti glavnog glumca. Bila je to ljetnja festivalska predstava koju smo radili u kući Iva Andrića, a glavnu ulogu je igrao Tika Stanić. Božanstveno je glumio Andrića. A moja dramatizacija tog teksta bila je neočekivana, jer smo velikog pisca prikazali iz druge vizure – kakav je kada je sam sa sobom, što se krije iza njegove ozbiljnosti i umne koncentrisanosti, kako se rađaju likovi u njegovim djelima, kako on izlazi iz sebe, kako može da bude i smiješan i razdražen…Pokušala sam da prikažem kako su njega sve te Jelene (ja sam zamislila da ima više Jelena) provocirale, ponekad i maltretirale, jer mu nisu davale da spava. Publika je bila veoma zadovoljna, i ja sam veoma srećna zbog saradnje sa Herceg Novim. Radila sam u tom divnom gradu i poeziju pokojnog Amfilohija u manastiru Savina, koji je divan. O Savini sam napisala i esej, toliko me inspiriše, a na Kanli kuli su, koja je uvijek prepuna, nastupali Božuri. Omirisati i udahnuti vazduh u Savini, znači biti bliže Bogu. Svako ko se penje stepenicama ka svom duhovnom sazrevanju treba da ode u Savinu. Veoma sam vezana za Herceg Novi, nadam se da će se, poslije ove večeri sa Igorom Remsom u Kući maslina, otvoriti vrata i prema vašim maslinama. Brižno čuvam u kući poeziju Dušana Kostića o maslinama, koju je često govorila moja majka, Jelena Žigon. Imam čak jedan dijalog sa njom o maslinama. Možda Rems nije dobio dovoljno od nas, kao društva, naroda, ali ipak, on je imao potrebu da podari svojoj sredini poetsko veče na Dan ljubavi. Mislim da je to veoma lijep poziv, da se ljudi okupljaju u vremenu sve većeg razuđivanja i razdvajanja. Zamislite da se Dušan Kostić, u davno vrijeme, sedamdesetih godina prošlog vijeka, pitao “Zašto postajemo arhipelag, zašto se razuđujemo, zašto dijelimo masline”, čak kaže: “Gdje su ta mora o kojima sanjaju ptice”. On pjeva i o moru, ali, eto, uspjelo je i more da ga zaboravi, zahvaljujući nama, a ne bi smjeli tako da se odnosimo prema veličinama koje su nas opisale. Moj tata je govorio da, kada veliki umjetnici opišu svoj narod, onda on postaje upravo takav kakvim su ga predstavili. Oni ulaze u naš DNK, našu podsvijest, i više ne znamo da li oni rađaju nas, ili smo mi izrodili njih. Mislim da je veoma važno da poštujemo umjetnike i da im se poklonimo. Takav je i vaš Igor Rems, a u Baru imate i divnog, vrsnog umjetnika, reditelja, profesora, kolumnistu, mog velikog prijatelja Gorana Bjelanovića. Svaki put kada se družim sa njim, pomislim da sam iscrpila sve njegove univerzalnosti, međutim, uvijek otkrivam nove. Imati takva dva umjetnika u gradu jeste velika sreća i privilegija, rijetki su takvi ljudi, čak i u Beogradu ili velikoj Moskvi. Ja sam tatu zvala “dinosaurus”, imamo još takvih umjetničkih veličina, ali treba da ih poštujemo, da ih ne stavljamo u kavez i gledamo kao nekakve eksponate.

RB/BI: Napravili ste i balet uz gusle, posvećen Njegošu?

Žigon: Da, to je bilo onda kada niko nije htio da na dostojan način obilježi i proslavi Njegoševe dane. U stvari, svi su htjeli, a niko to nije učinio. Sada je dan Njegoševog rođenja, hvala Bogu, praznik u Crnoj Gori. Kada sam, sedamnaest dana uoči rođendana Njegoša, čula da neće biti predstave, nakon govorenja Luče Mikrokozma u Vrbasu, počela sam da plačem. Iste noći sam, iako nemam takve vizije i slike kao Rems i na tome mu zavidim (ja vidim kroz osjećaje) ugledala Njegoša na vrhu ora, i čula kako on kaže “Ko na brdu stoji, više vidi no onaj pod brdom”. Ne stoji on samo na brdu, na Lovćenu, on stoji na vrhu jedne kule koja se, za mene, gradila od Kosova do Lovćena i u kojoj je svaki Crnogorac. Nije mu bilo dovoljno da bude viši od svih, da bude dostojniji, častveniji, nego je jedan narod, crnogorski, skakao jedan drugome na ramena, kako bi gradili kulu predaka i potomaka. Ja tako vidim crnogorski oro i tako sam ga predstavila na sceni. To je veoma zanimljiv proces, jer proživljavajući jednu temu, dolazimo do novih saznjanja i spoznaja. To je slično onom “Ja nisam čitao ‘Na Drini ćuprija’ Iva Andrića, ja sam hodao po njoj”. Na sceni, čovjek hoda po literaturi koju prikazuje – on je ne čita, on je živi. I, tako, poslije sedamnaest dana ja sam iznjedrila jednu Njegoševsku predstavu, zahvaljujući prvenstveno, Bojani Peković, velikoj guslarki koja je pronijela slavu gusli kroz čitav svijet. Ona je uspjela da na jednom od glavnih muzičkih univerziteta u Finskoj, gusle postanu predmet koji se izučava. Dakle, to je uspjela jedna Bojana Peković, za sve nas, za našu baštinu, za gusle na kojima su, možda, pisane Ilijada i Odiseja. Postoje spisi u Londonu da su se na ovom instrumentu pisali najčuveniji epovi u književnosti, ali dovoljno je i to da se zahvaljujući guslama, moglo stići do iskre, do Luče mikrokozma. Na kraju krajeva, tamo gdje su gusle, čovjek nema nikakav strah da bi mogao izgubiti svoje korijene. To je nešto slično maslinama, i rekla bih nešto (inspirisana i time što sam sada u Baru), one su toliko neuništive, vječite, one nam daju i neuništivost riječi i naših načela. Guslar mi nalikuje na samuraja koji sam sa sobom vodi bitku sa svojim načelima. Ne ide da se bori sa drugima, da bi bio bolji, viši, ljepši, nego se bori sa sobom, a to je čojstvo, i to veoma slikovito izgleda. To oružje je gudalo u rukama Bojane Peković, čarobni štapić kojim sam oživjela Njegoša, uz balet. Imam namjeru da predstavu doradim, jer za sedamnaest dana se nije mogao postići maksimum, iako ima fantastičnih scena, koje publika može pogledati na Internetu. Ako Crna Gora i Srbija budu zainteresovane da dobijemo jednu novu predstavu, balet uz gusle, biću veoma inspirisana da radim na tome.

RB/BI: Taj program se zove “Njegoš nebom obasjan”. Kao što ste već napomenuli, Vaši lični korijeni sa Crnom Gorom su veoma jaki, jer je Vaša majka porijeklom Crnogorka, je li tako?

Žigon: Moja majka je ponosita praunuka đenerala Mitra Martinovića, divizijara, koji je prvi stupio u Balkanski rat kao ministar vojni i predsjednik Vlade Crne Gore. Moja majka je dobila ime po Jeleni Savojskoj, jer je ona vaspitavala njenu majku, moju babu Vjeru Martinović, sestre Ljušu i Keku i platila njihovu školarinu u Francuskoj, zato jer su bili dosta blizak rod. One su bile kod nje na dvoru. Čitala sam knjigu o Jeleni Savojskoj, a tumačila sam i njen lik, čak i u ambasadi Italije povodom proslave sto godina od kada je ona sagradila zgradu u koju je danas smještena italijanska ambasada. Italijani su uvažili činjenicu da imam krvi njihove najomiljenije kraljice. Dakle, ja se u Crnoj Gori ne osjećam kao kod kuće, nego mnogo više od toga. Sve što sam čitala o Jeleni Savojskoj veoma me podsjeća na moju majku – to kako je ona pravila sa svojom djecom pozorište u kući, kako je uvijek nastojala da pomogne drugima, imala je svoju roze i plavu sobu, a noću se prerušavala da bi išla da pomaže siromašnima. Takva je bila i moja majka Jelena, gledala sam je kao kraljicu i ličila je na kraljicu. Sada radim na knjizi o mojoj majci, našla sam neke njene bilježnice, zapise, koji će biti osnova monografije “Jelena od Crne Gore”. Nadam se da će i Srbija i Crna Gora biti obradovane tom knjigom.

RB/BI: Da li je tačno da je Vaš brat, Nikola dobio ime po knjazu/kralju Nikoli Petroviću?

Žigon: Jeste. Ja čak razmišljam da dođem da živim u Crnoj Gori. Stalno imam, te vizije i vuče me moje porijeklo. Sjećam se kada sam davno, ’97. ili ’98. godine, glumila jednu divnu ulogu u Podgorici, Milice čobanice, koja je govorila “Majko, majko, ne ostavljaj me”, u nekim planinama, ja sam uvijek vidjela to što je Isidora Sekulić nazvala “kamenim morem crnogorskim”. Doduše, postoje sporenja da li je to napisala Isidora ili Bernard Šo, ali u svakom slučaju, ja sam i tada vidjela beskrajni plavi krug nad nama i u njemu zvijezdu. To je taj odnos sopstvene krvi koja na sceni ima ubrzaniji tok i zaista, traži svoj pravac prema nekom razrješenju, prema svojim korijenima.

RB/BI: Rekli ste da pišete knjigu o svojoj majci Jeleni, a već ste objavili jednu posvećenu ocu Stevu Žigonu, “Tako je govorio Žigon”. Kako je ona nastala?

Žigon: Vidjela sam da ljudi mnogo prate na društvenim mrežama ono što je Stevo govorio, jer je Olivera Kovačević napravila nekoliko emisija i intervjua sa njim, odakle su izvučeni svi ti citati, a to je, u stvari, samo vrh ledenog brijega svega onoga što je on govorio i mislio. Zato sam željela da otkrijem taj brijeg njegovog uma, kada “krug dvojke” već nije htio da ga prihvati, da sluša njegove mudrosti i da se uči glumi (znate, on je veliki glumac, ostao je zapamćen kao Kriger u “Otpisanima”, ali sve njegove role su maestralne). Knjiga ostaje kao njegovo zavještanje – “Pozorište je hram u kome se učimo da živimo zajedno”, “Umjetnost je avantura sa neizvjesnim krajem”. On je govorio i mislio da je umjetnost vjernija i autentičnija od života, ona je zapravo koncentrat onoga što mi najviše uspijemo da živimo. A, meni je bilo veoma uzbudljivo živjeti sa takvim umjetnicima kao što su Jelena i Stevo Žigon. Imam potrebu da tu privilegiju, posebno kako sam sve starija, podijelim sa drugima, jer iščezava ono što je bogatstvo čovjeka.

RB/BI: Kako je nastao muzičko – recitatorski ansambl “Kosovski božuri” i Vaša spona sa Kosovom i Metohijom ?

Žigon: Lijepo je što me to pitate. Nastao je prosto nevjerovatno, zahvaljujući mojoj majci. Ona je imala poriv, kada su počela sva ta stradanja, da ide tamo i da na neki način pomogne našem narodu. Iznenada bi samo kupila kartu i sa nekim konvojima išla u Metohiju. Kada ne bi mogla materijalno da pomogne, išla je samo da bi im govorila poeziju. Ja sam jednom pošla za njom i veoma sam se, u početku, čudila toj njenoj potrebi, a poslije su se meni čudili, kada sam redovno odlazila tamo. Pitali su me zašto to radim. Sjećam se da me je i Goran Bregović prekorijevao, jer sam bila veoma ozbiljno bolesna. Smatrao je da treba da se posvetim svom zdravlju, da samo štetim sebi i iscrpljujem se odlazeći na Kosovo i preživljavajući sve patnje sa svojim narodom. Tada sam pitala Bregu “A, gdje su tvoje kćerke”. Odgovorio mi je da su u Parizu, na što sam mu rekla: “Eto, vidiš, ja mislim da su ta djeca na Kosovu i Metohiji mnogo srećnija od tvojih kćerki”. Jer, smatram da čovjek na Kosovu, uprkos svim teškoćama, ne može da se razboli. Naprotiv, može samo da se izliječi. Ta djeca nisu izgubljena, poput mnoge druge u savremenom svijetu. Oni žive teško, ali znaju zašto žive, igraju se, pjevaju, druže, jedni drugima su lijek, ne razuđuju se. Brega je na to odgovorio: “Pa, ti si, Ivana, mnogo talentovana”. Ta konstatacija mi mnogo znači od jednog takvog umjetnika kakav je Goran Bregović. Ja sam bila mnogo bolesna i gotovo osuđena na smrt, naravno, rekli su mi i da ne mogu da imam dijete. Rodila sam Stefana Steva, koji se kasnije pridružio porodici božura. Hoću da kažem da ne možemo donositi sud o Kosovu, dok tamo ne živimo. Ja ne volim da pričam o tome, a radujem se porodici “kosovskih božura”, jer to više nije ansambl, mnogi su se orodili, vjenčali, postali kumovi i prijatelji. Prihvatili su i mog sina kao brata, a on je puno naučio od njih. Moram da se zahvalim Gavrilu Kujundžiću sa kojim sam osnovala ansambl, ali prvenstveno mojoj majci, koja nas je vodila, kao i njeni stihovi. Evo sada, dok pričam o tome, stalno mi naviru sjećanja na moju majku. Sa njom sam bila i u Baru na osveštenju hrama Svetog Jovana Vladimira. Pred odlazak, sakupila je 101 pjesmu o Simonidi i objavila knjigu. Pjesma Igora Remsa “Simonida”, takođe, se našla u toj knjizi. To je ono što ostaje iza nas, te vrijedne stvari – “Svijetlim savršenstvom blještavog mraka”, i ono što se ne vidi na prvi pogled, ostaje kao trajan trag.

The post Ivana Žigon: Vrijeme je da se zagrlimo i tražimo spas jedni u drugima first appeared on BARinfo.

Program je započet stihovima velike pjesnikinje Desanke Maksimović, koje je govorila Ivana, zajedno sa (snimkom iz offa) svojom majkom, nekadašnjom jugoslovenskom glumačkom divom, Jelenom Žigon.

Ivana je otkrila da je upravo  njena majka, još daleke 2011. godine, prva došla u dodir sa Remsovom poezijom i govorila je, a da je ona tek skoro čitajući njegove stihove doživjela kvantni skok i iznenađenje.

“Poslije hiljadu pročitanih knjiga, doživjela sam da me Igor iznenadi izrazima, sintagmama, metaforama, prije svega, dramatičnošću atmosfere, koja je meni kao glumici potrebna da bih govorila poeziju. Ovo je poezija koja nema padove, već samo uzlete, toliko je jaka da je nekada potrebno govoriti je i čitati u tišini. Prvi put sam, naglašavam, poslije toliko pročitanih knjiga, vidjela i doživjela neke slike u prirodi i u životu, a to i jeste tajna čovjeka, da svako svojim očima vidi ovaj svijet. Pjesnici su tu da nas iznova tome nauče, i možda ću ja, zahvaljujući poeziji Igora Remsa, jednog dana bolje osjetiti kiše nad Kotorom ili kako miriše zalivski vjetar”, kazala je Ivana Žigon, ističući da se radi o vrhunskoj poeziji.

Ona smatra da nam Rems pokazuje da je poezija svemoguća, a ljubav neuništiva.

“Mnoge misli večeras dijelimo tananim nitima u našoj civilizaciji, kada se, možda, suočavamo sa poslednjim umjetnicima ovog svijeta. Nadam se da će se u pustinji, koju je napravilo potrošačko društvo, ponovo roditi čovjek. Bez umjetnosti, kao i bez vjere, čovjek nema smisao da živi na ovoj planeti. Moj otac, Stevo Žigon, pitao se kako je moguće da glumaca nema u Akademiji nauka i umjetnosti, kada oni živi hodaju po Andrićevoj ćupriji. Ispred nas, kao konjanici, ili avangarda, koračaju pjesnici. Poezije Igora Remsa ne bi se postidio ni Crnjanski. Umjetnost je rad nad sobom i na sebi , bez toga čovjek tone. Ja sam večeras samo pratila glas pjesnika”, kazala je Ivana Žigon.

Stihove je govorio i autor, koji se na kraju večeri zahvalio svima koji su podržali umjetnost i poeziju, prije svega, Kući maslina i divnim ljudima koji, kako je naglasio, imaju empatije, ali sluha za lijepo i dobro.

“Završilo se i ovo putovanje, bilo je čarobno, sa vama i sa Ivanom”, zaključio je Rems.

Publici se obratio i reditelj Goran Bjelanović (za koga je Ivana Žigon kazala da je uz Remsa, takav veliki stvaralac i umjetnik da je grad Bar privilegovan što ih ima) koji je istakao da odavno nije prisustvovao ljepšoj književnoj večeri.

“Večeras sam čuo srce u grlu Ivane Žigon, koja nije glumica, heroina, već mnogo više od toga, ona je istinska, velika, sjajna zvijezda”, kazao je Bjelanović.

Opširan intervju sa glumicom Ivanom Žigon moći ćete da pročitate na Bar infu i slušate na Radio Baru narednog četvrtka.

The post Igor Rems i Ivana Žigon u slavu poezije i ljubavi first appeared on BARinfo.

Inicijativu za ustanovljenje praznika je pokrenuo Međunarodni savjet za maslinu, a odluku je, na 40. plenarnoj sesiji usvojio UNESCO. Nije dugo trebalo Crnoj Gori da da svoj doprinos i pečat, pa se tako danas prvi put, i u našoj državi obilježava Dan masline.

„Ukusi kulture“ naziv je manifestacije održane u prelijepom barskom domu svetog drveta, koji je već profilisan kao odličan organizator brojnih tematskih događaja u slavu tradicije, promocije bogatstva podrumijskog kraja i poljoprivredne proizvodnje, ali i mjesto koje uspješno hvata korak sa savremenim tokovima i inovacijama. Iznova su se u Starom Baru okupili brojni maslinari, privrednici, predstavnici društvenog, kulturnog života grada, ali i Međunarodnog savjeta za maslinu.

Direktorica Kuće maslina dr Marija Markoč čestitala je Međunarodni dan masline „dan kada se zahvaljujemo našoj zaštitnici, onoj koja krasi ime našeg grada, onoj koja nas okuplja, udružuje i osnažuje“.

„Danas odajemo posebno poštovanje našoj Staroj maslini na Mirovici, koja će naredne godine oduvati 2.250 svjećica na torti života. Po prvi put, Crna Gora obilježava Međunarodni dan masline, po ugledu na vodeće maslinarske zemlje svijeta, a ujedno obilježava i 67. rođendan od kada je naša Stara maslina na Mirovici zaštićena tadašnjim Zakonom o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne republike Crne Gore“, kazala je dr Markoč.

Ona je istakla da je „pečat koji je Kuća maslina snažno ocrtala prepoznat širom Bara, ali i Crne Gore, a pregalaštvo je uvaženo od strane Međunarodnog savjeta za maslinu, krovne institucije za maslinarstvo sa sjedištem u Madridu“. Večeras su u Baru bili i zvaničnici ove internacionalne organizacije, rukovoditeljka departmenta za tehničku saradnju i edukaciju Međunarodnog savjeta za maslinu Katarina Bairao Balula i Hristofer Miho, profesor Univerziteta u Kordobi, koji su, sa zadovoljstvom je konstatovala Markoč „svojim prisustvom iskazali iskrenu namjeru da podrže put Kuće maslina u spajanju tradicionalnog sa savremenim, dajući podršku na inovativnom putu, u korist svih maslinara i proizvođača maslinovog ulja Crne Gore“.

„Savršena je prilika da se večeras zahvalimo onima koji, nažalost, nijesu više sa nama, a postavili su temelje crnogorskog maslinarstva i dali nemjerljiv značaj u razvoju ovog sektora, te postigli stručne rezultate na svjetskom nivou. Prva među njima, karijatida crnogorskog maslinarstva je dr Ksenija Miranović. Koristim priliku da se najiskrenije zahvalim Odboru direktora društva ‘Kuća maslina’ DOO koji je prepoznao značaj ustanovljenja nagrade Kuće maslina koja nosi naziv po Kseniji, heroini mediteranske poljoprivrede. Svoje najtoplije riječi zahvalnosti upućujem porodici dr Miranović, koja nam je širom otvorila vrata svog doma i podijelila sa nama najtoplije priče, koje su učinile da ona večeras ipak bude sa nama“, istakla je direktorica Kuće maslina.

O svjetski priznatom stručnjaku, ekspertkinji u oblasti maslinarstva,  govorio je i evocirao uspomene, novinar i publicista Željko Milović, koji je sa njom imao nekoliko intervjua, a uvrstio ju je i u svoju knjigu „(Ne)zaboravljene Baranke XX vijeka“.

„Prvi jugoslovenski simpozijum o suptropskom voćarstvu, organizovala je upravo ona ’76. godine u Sutomoru i podnijela glavni referat o maslinarstvu Jugoslavije. Godinu kasnije dobila je zvanje naučnog savjetnika, a 1980. višeg naučnog savjetnika. Maja ’84. biraju je za predsjednika Organizacionog odbora kongresa voćara Jugoslavije u Ulcinju. Bio je to kongres sa najviše podnijetih naučnih radova, sa najviše učesnika (preko petsto) i najveća voćarska manifestacija ikada održana u bivšoj Jugoslaviji“, kazao je, između ostalog Milović, apostrofirajući i njen izvanredan naučni doprinos i u inostranstvu – Francuskoj, SAD, Albaniji, Kini, Španiji… Podsjetio je i na njen „presudni ‘barski glas protiv’ kada je zajedno sa Boškom Miloševićem i doktorom Petrom Vuksanovićem, koji su žestoko stali na njenu stranu, istrajala da se u Baru ne gradi fabrika sinter magnezita“.

Posebno zanimanje, istakao je Milović, dr Ksenija Miranović je iskazivala za “žuticu”, tradicionalnu sortu masline na našem primorju, a naročito za Staru maslinu na Mirovici. Proučavala je, pisala radove i prezentovala je širom svijeta, a od nekoliko predsjednika Opštine tražila je da je posebnim aktom zaštite i da postane vlasništvo grada, kao opšte dobro, a ne kompanije „Primorka“. Nije joj pošlo za rukom kao ni, podsjetio je Milović, projekat za koji se, takođe, svesrdno zalagala, popis maslina u Crnoj Gori. Kao krunu pedesetogodišnjeg rada objavila je monografiju „Maslina“, koja je postala nezaobilazna literatura profesorima, studentima, proizvođačima maslina i maslinovog ulja, kao i svim ljubiteljima ove biljke.

Svečanosti je prisustvovala, i sa posebnim pijetetom o doktorki Miranović govorila, prof. dr Biljana Lazović sa Biotehničkog fakulteta, koja je svojevremeno bila student profesorke Miranović.

Prvo priznanje za zasluge i izvanredne rezultate postignute u oblasti maslinarstva, koje nosi ime dr Ksenije Miranović, direktorica Kuće maslina dr Marija Markoč, dodijelila je sestriću istaknute maslinarke i naučnice, Igoru Remsu. U izuzetno emotivnom obraćanju, Rems je kazao da njegova tetka, nažalost, nije dočekala da uđe u Kuću maslina, što joj je bila velika želja. Prisjetio se i da je, nakon njene smrti, obilazio predsjednike Opštine Bar, ali nije naišao na razumijevanje da se napravi spomen-soba Kseniji Miranović za koju je porodica, podvukao je, htjela da ustupi sve njene naučne radove, istraživanja, radni sto i stolicu, portret….

„A, onda se pojavljuje jedna osoba, puna energije, znanja i poštovanja i predlaže da se ustanovi nagrada. Hvala, Marija. Volio bih i da se napravi spomen-soba koju bi koristili oni kojima je potrebna, ko je spreman da nastavi Ksenijin put i rad“, kazao je Rems, izražavajući očekivanje da će monografija „Maslina“ dr Ksenije Miranović doživjeti novo izdanje.

Tokom upravo završene XXII Maslinijade, u saradnji sa organizacijom „Taste Montenegro“ rađena je vođena degustacija 28 maslinovih ulja koja su učestvovala u takmičarskom dijelu manifestacije, kao i u dijelu predstavljenom na izložbenim štandovima. Tom prilikom je u nominaciji „izbor gostiju“ pobijedilo maslinovo ulje „Barski cekin“ Fahrudina Haverića. Njemu je večeras nagradu dodijelio fotograf i koautor projekta „Taste Montenegro“, Sergej Zabijako.

Centralni segment, po kome događaj i nosi ime, bio je prikaz dokumentarnog serijala „Bubulj podukcije“ nastalog od deset epizoda sublimiranih u filmu „Ukusi kulture“, koji je produkt Javnog poziva Opštine Bar za NVO sektor za 2023. godinu. Realizovali su ga Dejan Senić i Aleksandra Ivanović Bojić.

„Serijal ‘Ukusi kulture’ je odraz naše ljubavi prema Baru, želje da objedinimo sve ono što nas spaja, da uvežemo različite priče, detalje i ono što često podrazumijevamo, a ne bi trebalo. Kao autori smo se, tokom rada na ovom projektu, podsjetili da treba da budemo srećni i zahvalni što imamo priliku da pripremamo hranu, ili što neko kuva za nas, pa imamo šta, i imamo kome da podijelimo. Neke tradicionalne poslastice nisu nastajale iz izobilja, već iz potrebe i velikog umijeća da se od malo, za najbliže stvori nešto posebno. Iako je naš film priča o hrani, u srži se nalaze ljepota, dobrota, emocije, porodica, ljubav, prijatelji, zajednički momenti, solidarnost, zahvalnost… sve ono što, ustvari, hrani dušu“, kazala je Ivanović Bojić.

Posluženje su pripremile vrijedne „Žene Bara“ i talentovani učenici Srednje ekonomsko-ugostiteljaske škole, vjerni partneri svih manifestacija koje organizuje Kuća maslina.

The post VIDEO: Međunarodni dan masline obilježen multimedijalnim programom u Kući maslina first appeared on BARinfo.

Književni kritičari složili su se da poezija Igora Remsa nosi osoben stilski pečat, naglašenu lirsku suptilnost i likovnost.

Poznata književna kritičarka iz Crne Gore, Jovanka Vukanović, na promociji u Podgorici, između ostalog, je istakla da Rems “svoj odnos prema svijetu, bio on saglasan ili distantan, iskazuje kroz naglašenu lirsku suptilnost i baroknu zavodljivost, što njegovoj poeziji daje osoben stilski pečat. Svijet Igora Remsa ostvaruje se kroz bogatu koloritnu figuralnost. Beskrajni prelivi likovnih nijansi, pretvaraju njegovu poetsku misao, gotovo u trodimenzionalnu, opipljivu stvarnost, u novosloženi sinkretizam od riječi, tona i boje” naglasila je Vukanović.

Mr Milorad Durutović, književnik,  je skrenuo pažnju da ne treba zanemariti podnaslov knjige “Pesme iz karantina”, jer je, kako je kazao, njegov pragmatični potencijal očigledan.

“Izgleda da je iskustvo potonje pandemije, ljupkog naziva Korona – više astronomskog, nego medicinskog podnaziva Kovid 19, dalo zamaha književnoj produkciji i kod nas i u svijetu. Nije to slučajno, posebno kada je riječ o pjesnicima, jer oni život sagledavaju sa više gustine. Suočen sa opasnostima koje vrebaju spolja, bivajući pozvan, kao tušta i tma drugih stanovnika ove planete, na socijalnu izolaciju, karantin, naš pjesnik nije odustao od svojih pjesničkih lutanja, hodočašća i hododarja, već samo dublje zaronio unutra, u sebe, u sopstvo, u samorefleksiju, ali znajući da gornje spratove naših života, nebesa sama, ne podliježu medicinskim i socijalnim sankcijama”, istakao je Durutović.

Poeziju je kazivao autor, Igor Rems, a promociji u Podgorici prisustvovao je pjesnikov drug iz karantina sa kojim je postao  prijatelj, Haris Turusković – Prevlački, kojem se autor obratio sa posebnom emocijom.

Poetski glas pjesnika Igora Remsa, prije promocije u Podgorici, čuo se i u Beogradu, gdje su njegovu najnoviju zbirku, u Biblioteci grada Beograda, predstavili pisci i književni kritičari Bojana Stojanović Pantović i Ivan Despotović.

“Petnaesta pjesnička knjiga Igora Remsa, pjesnika i slikara, nadovezuje se na poetičko – imaginativnu osnovicu njegovih prethodnih zbirki. Tako se egzistencijalna spirala lirskog junaka neprestano saobražava svojevoljno izabranoj figuri putnika, koji slikovnim gestovima, govorom boja i gotovo neoekspresionističkom vizuelizacijom njihovog značenja, pohranjuje i ovjekovječuje pojedine predjele, mitološke, kulturne i ljubavne motive” kazala je, između ostalog, Bojana Stojanović Pantović.

Pjesnički jezik Igora Remsa podsjeća na biblijski, istakao je Ivan Despotović.

“Ostrvo, odnosno more, jesu simboli vjere, te pjesnik, lirski subjekt, pliva zatvorenih očiju. Poetski diskurs se ne odnosi samo na pjesnika i ne oslikava samo ličnu hroniku i razvoj, već na sve ljude, takozvanu sudbinu postojanja. Zato se pojavljuju i pjesme sa ženskim likom u prvom licu, jedna sveopšta ispovijest i opšta Pjesma” kazao je Despotović.

 “Domaćini u Podgorici su bili ljubazni, ali čini mi se da je naše društvo još uvijek duboko podijeljeno. To nikako nije dobro kulturološki, ali ni u jednom drugom smislu. Zato posebno volim Beograd, jer je on kosmopolitski grad u kojem nikome nije tijesno. Ima širinu i prepoznatljivost koju nema nijedan drugi grad na prostoru ex- Jugoslavije. Ako vaše umjetničko djelo zadovoljava estetske kriterijume i bude prepoznato kao takvo, vrata su vam širom otvorena, što je važno za umjetnike, i uopšte stabilnost i razvitak društva. Imam utisak da to nije slučaj kada je riječ o mom gradu Baru, što me često žalosti. U svakom slučaju, drago mi je što je kritika dala svoju riječ o mojoj poslednjoj knjizi i što je stigla do čitalačkog auditorijuma, jer poezija i umjetnost, mogu nas oplemeniti i povezati”, kazao je Rems za Radio Bar i Bar Info nakon promocija.

The post Nova knjiga Igora Remsa promovisana u Beogradu i Podgorici first appeared on BARinfo.

„Međunarodni književni konkurs sastojao se od dva segmenta: A i B, a svaki učesnik mogao je da pošalje po dvije pjesme, jednu antiratnu i drugu na temu grada Ancia, ljepota mora, ljeta…“, kazao je Rems za Bar info.

Organizatori knkursa, Remsa su 9. maja obavijestili da su njegove pjesme „Katedrala u Talinu“ (u segmentu A) i „Ljetnja idila“ (u segmentu B), nagrađene.

U kokurenciji sa Remsovo poezijom bilo je 570 pjesama. Pored Italijana, na konkursu su učestvovali pjesnici iz Švajcarske, Turske, Albanije, Poljske, Srbije, Francuske.

„Lijepo bi bilo da grad i država podrže moj odlazak i u ličnim nagradama prepoznaju i uspjeh naše zemlje“, poručio je Rems, uz opasku da se to, nažalost, „neće dogoditi“.

The post Dvije međunarodne nagrade za Igora Remsa first appeared on BARinfo.

Rems će predstaviti pjesme iz nove zbirke poezije “U znoju tišine”, a govoriće stihove i iz ranijih izdanja.

Pjesnik i slikar Igor Rems objavio je više od deset knjiga poezije, za koje je dobio brojne prestižne nagrade međunarodnog karaktera. Član je Udruženja književnika Njemačke, Srbije i Crne Gore, a nosi i titulu akademika, kao član Ukrajinske akademije međunarodnog književnog stvaralaštva i umjetnosti.

Poetski proljećni festival u Hildenu je tradicionalna manifestacija koja okuplja stvaraoce iz raznih evropskih zemalja. Ove godine, uz Remsa, na festivalu učestvuju i pjesnici Armin Tofarn iz Njemačke i Nikola Ćećez iz Bosne i Hercegovine.

Festilal će biti održan u Staroj sali Građanske kuće Hildena, a otvoriće ga gradonačelnik Klaus Pomer. Pozdravni govor održaće generalna konzulica Srbije, Branislava Perin Jarić.

Moderatorka programa biće pjesnikinja i predsjednica Jugoslovensko – njemačkog udruženja Dragica Šreder. U muzičkom dijelu programa nastupiće gitarista Mihajlo Jovičić.

The post Igor Rems na Međunarodnom proljećnom festivalu poezije u Hildenu first appeared on BARinfo.

Milica Jeftićević Lilić ističe da nova zbirka pesnika i slikara Igora Remsa donosi pjesme nastale tokom karantina, gde je pjesnik posmatrao svijet iz zatvorenog i ograničenog prostora. Za razliku od mnogih drugih knjiga slične tematike, gdje dominira osjećaj beznađa i sumorne atmosfere, ovdje je aktuelni karantin zamijenjen svjetlom ljubavi i kreativnošću. Iako pjesme nose obilježje pobune protiv takvih okolnosti, istovremeno su i oda životu, ljubavi i stvaralaštvu.

Jovanka Vukanović ističe da Rems ostaje vjeran poetskim svjetovima koje je pažljivo i ubedljivo oblikovao u svojim prethodnim zbirkama. Svaki put kada se pojavi, slike svijeta u njegovim pjesmama se šire i dobijaju nove dimenzije i značenja, život dobija nove nijanse, a sam pjesnik ostaje još dublje zaokupljen. Bez obzira na temu pjesama i na poziciju u kojoj se pjesnik nalazi u suočavanju sa izazovima koji ga vode u traženje, nezaobilazan element u autorovom izražavanju je njegov neprestani duh, budnost i energija, istovremeno tiha i efikasna, koja izbija iz gotovo svake njegove reči.

Dr Radoje Femić govori o poeziji iz ove zbirke kao o eminentno “remsovskoj”, iako su spoljne okolnosti njenog nastanka inicirane planetarnom traumom uzrokovanom virusom COVID-19. Može se reći da se pravi odraz te bolesti ogleda upravo u poeziji, koja artikuliše unutrašnje posljedice ove zdravstvene anomalije. Knjiga je posvećena pjesnikovom unuku, što joj daje poseban zavetni karakter: “Da poštuješ Reč / Njeno dostojanstvo / Da se dedine kosti / Nikada ne stide.”

Specifično je mjesto odakle se oglašava lirski subjekt. Naime, radi se o položaju izopštenika koji se na različite načine suočava sa prazninom izolacije u karantinu. Paradoksalno, prostorna ograničenost podstiče želju za slobodom, koja se pojavljuje kao inherentni simbolički kontrast u odnosu na dominirajuću temu izolacije. Tragika lirskog glasa proizlazi iz nemogućnosti prilagođavanja pasivnosti koja ima primat nad životvornim ožiljkom slobode.

„Izdavaštvo udruženja ‘Nekazano’ je obogaćeno još jednom sjajnom poetskom knjigom. Radi se o knjizi ‘U Moru tišine’ našeg pjesnika Igora Remsa. Autor je posvetio ovu knjigu svom unuku, a ona objedinjuje posebna emocionalna stanja pjesnika tokom epidemije koronavirusa i ograničenja slobode kretanja, što je posebno uticalo na osjetljive članove društva, među kojima su pjesnici i drugi umetnici. Ovom knjigom, Rems je još jednom potvrdio svoju originalnost i jedinstveni stil u svijetu poezije. Toplo je preporučujem svim ljubiteljima lijepo napisane riječi” , izjavio je Labud N. Lončar u ime izdavača.

The post U znoju tišine – nova knjiga Igora Remsa first appeared on BARinfo.

Dobrodošlicu je poželio selektor programa, novinar i književnik Željko Milović, rekavši da bARS predstavlja sponu između tradicije i novog doba sa jasno izraženim lokalpatriotizmom.

Moderatorka večeri, direktorica Radio Bara Vesna Šoškić, istakla je na početku da se Ljetopis odavno profilisao kao prestižna manifestacija kulture i umjetnosti međunarodnog karaktera, sa snažnim pečatom Bara, Crne Gore i njenog identiteta, a bARS je ono što ga još više čini autentičnim barskim festivalom. Šoškić je iskazala zadovoljstvo što ovaj segment festivala otvara pjesnik i slikar snažne poetike, visoko cijenjen u književnim krugovima.

Duh Mediterana kao raskrsnice svjetova, kojim odiše Remsova poezija, predstavlja ogledalo njegovih najtananijih osjećanja i poimanja svijeta.

Maslina, kao jedan od snažnih simbola njegovog poetskog izraza, iznikla je iz najranijih uspomena na djetinjstvo. “Moja baka je maslinu smatrala svetim drvetom i prema njoj imala poseban odnos. Tu ljubav je naslijedila moja tetka, dr Ksenija Miranović, a onda i moj sin koji se u tom pravcu i školovao. Zato ona ima posebno mjesto u mojoj poeziji”, kazao je autor petnaest poetskih knjiga, i izrazio zadovoljstvo što festival Barski ljetopis “ponovo pripada Baru”.

The post Igor Rems otvorio bARS: Mediteran kao raskrsnica svjetova first appeared on BARinfo.