“Doista smo zatečeni kako su ovako ugledne i eminentne institucije, pri čemu ovdje naročito mislimo na Sveučilište u Zadru, mogle posegnuti za ovako krupnom greškom i na osnovu više nego očiglednih istorijskih falsifikata dodijeliti priznanja osobama, entitetima i državama s kojima mi, ali i naši preci iseljeni u Zadar nemaju ništa ili gotovo ništa zajedničko, uzmemo li u obzir 20-ak porodica doseljenih u Zadar iz Skadra i okoline, a što je u neposrednoj blizini naše regije. U konkretnom slučaju je vrlo primjetno izostavljanje Crne Gore, grada Bara i Barske nadbiskupije, relativizovanje riječi ‘Albanija’, ‘Arbanija’, ‘Arbanasi’, ‘Iliri’, kao i namjerno krivotvorenje i poistovjećivanje ‘Mletačke Albanije’, osmanske ‘Arbanije’ (‘Arnavutluk’) i savremene ‘Šćipnije’ (kako Albanci sami zovu svoju zemlju), odnosno države Albanije koja postoji od 1912. godine, dok o Kosovu zbog dodatne geografske udaljenosti zaista nije potrebno ništa dodatno objašnjavati. Tom izvrnutom ‘logikom’, Arbanasi su te 1726. godine došli iz ‘Albanije’ (koja postoji od 1912) u ‘Italiju’ (koja postoji od 1861), budući da su u tom razdoblju Zadrom vladali Mlečani, odnosno Venecijanci”, stoji u dopisu tri barske NVO.

Oni ističu da su, iako će hodočasnici iz Barske nadbiskupije uzeti učešća u tamošnjoj vjerskoj proslavi Gospe Loretske i ovog za sve nas tako važnog jubileja, “ipak pomalo i žalosni što je ovaj svojevrsni ‘incident’ unio nemir u našu zajednicu, te samim tim nažalost doprinio udaljavanju dviju zajednica, gradova i regija koji su pred sobom imali neke lijepe i plemenite inicijative, za koje se nadamo da će uz Božju pomoć ipak biti realizovane”.

“Kao neko ko sa našom braćom u Zadru dijeli isto porodično stablo, ne možemo prihvatiti da nas sve skupa ‘konstruiše’ i ‘modelira’ neko ko u to vrijeme nije ni postojao”, zaključuje se u protestu kojeg potpisuju Vladimir Marvučić, Ilija Vukotić i Neđeljko Đurović, uz molbu ambasadoru da s protestom upozna zvanične državne organe Republike Hrvatske.

The post Tri barske nevladine organizacije protestovale kod ambasadora Hrvatske first appeared on BARinfo.

Pred brojnim posjetiocima, među kojima su bili i ambasador Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić i sekretar Sekretarijata za kulturu Opštine Bar Srđan Lekić, pokretač i urednik ovog zubačkog “katkadnika” mr Ilija Vukotić istakao je da je ovo izdanje objavljeno uz podršku Nacionalnog savjeta Muslimana Crne Gore i Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) Crne Gore.

Predsjednik Nacionalnog savjeta Muslimana Crne Gore Sabrija Vulić podsjetio je da je ideja za ovu monografiju nastala prošle godine, na Danima nematerijalne kulturne baštine Bara.

„I to baš na ovom mjestu, u Kući maslina, gdje sam prvi put vidio ‘Zupci Times’ i bio zadivljen onim što Ilija Vukotić radi kako bi sačuvao pravo kulturno blago svog kraja. Kada sam mu rekao da ću pozvati Hrvatsko nacionalno vijeće i mog kolegu, predsjednika Vijeća Zvonimira Dekovića da u jednu knjigu saberemo najinteresantnije priče, Ilija me je pogledao sa velikom nevjericom. U jednu ruku, ovdje je proradio i moj zavičajni gen, jer su se upravo u Starom Baru, na pjaci, vjekovima susretali moji Mrkojevići sa Ilijinim Zupcima“, rekao je pored ostalog Vulić. 

Potpredsjednik HNV Darko Perić rekao je da “Zupci Times” svojim značajem nadilazi lokalne okvire.

„To je glasilo koje se bavi istorijom, kulturom, koje od zaborava čuva sve bitnije događaje i ljude koji su oblikovali ovaj prostor u kojem živimo. Ova knjiga u biti nije samo skup priča, već je svojevrsTan način da se prikaže suživot, poštovanje, kako se iz različitosti dolazi do izražaja zajedničke vrijednosti i svima od srca želim da je pročitaju, svako će u njoj naći dio sebe“, rekao je, pored ostalog, Perić.

Kuriozitet večeri bilo je predstavljanje izgraviranog štapa koji je Zubac Petar Antunićević napravio dok je sa još nekoliko seljana bio zatočenik u turskim logorima u Prvom svjetskom ratu.

Istoričarka umjetnosti Katarina Gazdić Ilić istakla je da je jedan od najvrjednijih aspekata ove monografije to što je dijelom pisana lokalnim dijalektom “jer upravo riječi, izrazi, idiomi nose u sebi tragove istorije, starih seoba i kulturnih prožimanja“.

„Bilježenjem dijalekata i arhaičnih riječi autor čuva jedan dio svoje kulturne memorije koji bi u savremenom dobu lako mogao biti izgubljen. Ova monografija pokazuje da se istinsko bogatstvo zajednice ne pokazuje njenom veličinom već duhom i dubinom pamćenja, njegovanjem jezika i očuvanjem tradicije koja je čini prepoznatljivom  i jedinstvenom. Detaljno dokumentovanje običaja i života kroz tekstove i fotografije zapravo omogućava da se usmena tradicija pretoči u pisanu formu čime se sprječava njeno zaboravljanje i gubitak dragocjenog znanja kako jedna zajednica razumije svijet i svoje mjesto u njemu“, istakla je Gazdić Ilić. 

Autora monografije, učesnike i posjetioce promocije, pozdravio je i poznati zavičajni publicista i etnolog Vlado Lukšić. Veče je pjesmom “Vrsuta“ otvorio hor “Antivari Musica”, sa sopranom Aleksandrom Vojvodić Jovović, a pročitane su i „Pjesma o Zupcima“ koju je uoči Drugog svjetskog rata napisao Mirko Ivanović, te „Pjesma za Janu Dumezić Marinović“ koju je napisao Petar Marinović.

Veče su autentičnim nošnjama uljepšale djevojke iz Zubaca, a bogata trpeza za posjetioce bila je djelo NVU „Žene Bara“.

The post Promovisana monografija The best of Zupci Times first appeared on BARinfo.

Tom prilikom Vukotić je predsjedniku Milanoviću poklonio knjigu “Zubački zbor”, koja je prije nekoliko godina promovisana u Zagrebu, u klubu Hrvatskih pisaca i Matici Hrvatskoj.

“Predsjednik Milanović je pokazao interesovanje za Bar, Zupce i Barsku nadbiskupiju. U kratkom razgovoru o knjizi, predsjednik je bio veoma zaintrigiran saznanjem nekih istorijskih činjenica, koje su silom prilika ostale nedovoljno rasvijetljene u dosadašnjoj istorijskoj građi”, kazao je Vukotić. 

On je iskazao zadovoljstvo zbog prilike da upozna predsjednika Milanovića i zahvalnost ambasadoru Republike Hrvatske Veselku Grubišiću, na pozivu. 

The post Predsjednik Hrvatske zainteresovan za Zupce, Zubački zbor i Zupci Times first appeared on BARinfo.

Organizator te manifestacije prije dvije decenije, čiji je zaštitni znak tegleća dugouha životinja, bila je NVO “Zupci production”, koja je stajala i iza atraktivnog 45-ominutnog filma, odnosno njen predsjednik mr Ilija Vukotić.

Prvog dana Festivala, 27. avgusta, “Akademija ljubitelja i poznavaoca sedme umjetnosti” odlučivala je u Zupcima ko će biti ponosni vlasnici statue “Zlatni tovar”. Iako je spisak nagrađenih bio dobro čuvana tajna, procurila je informacija da će svi učesnici u izradi vesterna “Za šaku priganica”, njih pedesetak, dobiti kip čiji je autor vajar Marko Čakalović. Ispostavilo se da je podatak samo djelimično tačan… Druge večeri, nakon urnebesne svjetske premijere “Za šaku priganica”, na nikad punijoj Maloj sceni u starobarskoj tvrđavi uslijedilo je proglašenje dvadesetak laureata u raznim kategorijama, od najbolje mjuške uloge do “retro uloge”.

Promocija je imala i svoj predčin, jer su goste dočekivali kroz čitav Stari Bar obučeni desperadosi i pistolerosi, kao sišli sa filmova Sergia Leonea.

„Izuzetno smo zadovoljni reakcijama publike, koja je svaki geg u vesternu pozdravljala smijehom i ovacijama. Cilj alternativnog filma je da zaintrigira ljude, i u tome smo u cjelosti uspjeli. Nije bilo ravnodušnih – neki su se valjali od smijeha, neki shvatali suptilnu ironiju, neki dobacivali vulgarne poruke, ali niko nije napustio mjesto u gledalištu“ – govorio je te noći novinarima mr Ilija Vukotić.

Predstavnik Ministarstva za kulturu, sufinansijera filma, bio je na projekciji sekretar za film Draško Đurović: „Ministarstvo za kulturu je imalo sluha za žanrovski opredijeljen projekat ‘Za šaku priganica’, pokušaćemo da pomognemo da se ovaj film pošalje na neki od inostranih festivala. Neke od sekvenci su urađene kvalitetnije nego u mnogim visokobudžetnim filmovima u regionu, režija je odlična, kamera takođe, a glumačka postavka je više nego interesantna“.

Snimanje prvog crnogorskog spaghetti-westerna na lokacijama oko Bara trajalo je gotovo tri godine, a osim izuzetno posjećenih projekcija u Starom Baru, u topoličkom Domu kulture i u Podgorici, te gostovanja u kinotekama i cinema-klubovima u Splitu i Najrobiju, nije bilo puno toga vrijednog pomena u životu ovog više nego zanimljivog filma. Najavljena DvD verzija ipak je ugledala svjetlost dana, ali u veoma ograničenom tiražu, bez mogućnosti da se kupi ili iznajmi u video-klubovima. Film je docnije postavljen i na youtube.

Za one koji se ne sjećaju, uloge u “Priganicama” u cjelosti su bile povjerene naturščicima iz Zubaca, Dejan Senić je potpisao snimanje, montažu i 3D efekte, “Akademia Band” autorski dio muzike, a Ilija Vukotić scenario i režiju. Malo je, međutim, poznato da je kompletna izrada filma, u suštini, finansirana iz džepa Vukotića.

“Ima raznih ljudi, neko baca pare u kladionici, jer mu je satisfakcija da se kladi, a meni da uložim u nešto kreativno. Možda je neko očekivao, ali ni nakon svega ja nikakve pare nijesam dobio, nikakvu materijalnu korist nisam ostvario. U dobitku sam bio samo tokom snimanja, i to u duhovnom smislu. Nema tog manometra koji bi mogao da mjeri količinu endorfina za vrijeme rada na filmu kojeg si zamislio. Konstantno sam bio pod tom ‘drogom zadovoljstva’. Poslije se ispostavilo da entuzijazam nije dovoljan – režiseri se ne bave šminkerajem i sličnim tricama, a ja sam morao i robu da nosim, i da razvozim ljude, i da obezbjeđujem rekvizite”, isticao je medijima Vukotić godinama kasnije, i otkrivao da nije uvijek nailazio na razumijevanje okoline.

Danas, 20 godina kasnije, ima ih koji se sjećaju čitavog filma, ima ih koji ljubomorno čuvaju svog “Zlatnog tovara”, ima i onih koji uz kafu znaju da Pandorina kutija koju donosi (i srećom odnosi) Anto Boškov donosi sva zla ovog svijeta. Neki od aktera nisu više među živima, a mr Ilija Vukotić i dalje ponosno stoji iza svog ostvarenja, teško nadmašivog.

“Ponosan sam što sam svome gradu dao prvi filmski festival ‘Zlatni tovar’ i premijerno prikazao prvi vestern film u Crnoj Gori, snimljen sa lokalnim ljudima iz sela Zupci. Mislim da snimci filma i festivala govore više nego što bih ja mogao reći. Takođe, drago mi je da sam podstakao, odnosno digao zastor i dao kuraž mnogima koji su se tada prvi put našli s jedne ili druge strane kamere.

Među glumcima filma ‘Za šaku priganica’ posebno bih istakao starije naturščike koji su imali maksimalno povjerenje u mene, izdejstvovano mojom predanošću i ozbiljnošću. Tako smo sačuvali njihov osobeni, filmski izgled, karakter i harizmu. Žao mi je da institucije, koje su trebale da naprave kontinuinuitet festivala, nijesu prepoznale vrijednost istog i rad ‘Zupci Production’”, zaključuje mr Vukotić.

U filmu “Za šaku priganica” pojavili su se, tumačeći manje ili i veće uloge: Nikola Vukić, Rodo Ćetković, Anto Milović, Pero Dumezić, Samir Somi Drljan, Rafail Pajo Smostin Vreteničić, Ilija Markov Vukotić, Vanja Merdović, Dejan Ilijin Senić, Katna Pašina Šaltić, Ismet Divanović, Sonja Matović, Aleksandra Milović, Almir Haverić, Anto Boškov Vuksanović – Brale, Antoaneta Borova, Boro Antov Dumezić, Božo Androv Ivović, Đuro Šaltić, Goca iz Beograda, Ivan Ićo Dumezić, prof. Ivo Mitrov Vicković, Julijana Škerović, Luka Kuridža, Marija Maja Antunićević, Marina Čepić, Mira iz Beograda, Mišo Jakšić, Nataša Milović, Nikola Dumezić – Niko Rodov, Stana Ivović, Svetozar Svele Anđelić, Vinko Stanišić, Vukman Guberinić, Željko Milović i prijatelj Usa Kovača.

The post Za šaku priganica na Zlatnom tovaru, 20 godina kasnije first appeared on BARinfo.

Upravo ovoj svetici (Sv. Petki Rimljanki) koja se obilježava u drugom terminu u odnosu na sveticu istog imena koja je rodom iz naših krajeva, posvećena je crkva u Tuđemilima, u kojoj je danas održana sveta misa. Poštovanje Sv. Petke (Venerande) je u barskom kraju vrlo rašireno, pa su joj, pored crkve u Tuđemilima, posvećene crkve i kapele u Starom gradu Baru, Šušanju, Spičanskom Polju, Dobrecima i Marvučićima.

“Tuđemili su drevno selo koje se spominje kao poprište čuvene Barske (Tuđemilske) bitke iz 1042. godine, kada je dukljansko-zetska vojska kneza Vojislava na tom lokalitetu pobijedila višestruko brojniju vizantijsku vojsku. Crkva Sv. Petke u Tuđemilima se spominje prilikom apostolske vizitacije Barskoj nadbiskupiji iz 1579. godine, a pretpostavlja se da je znatno starija. Postoji narodno predanje da se u blizini nalazio i jedan od brojnih ovdašnjih katoličkih samostana. Tuđemili su bili župa Barske nadbiskupije koja je egzistirala sve do polovine 18. vijeka kada je većina mještana islamizirana, dok se dio njih preselio u slobodne krajeve pod vlašću Mletačke Republike. Najpoznatiji pomen ove crkve i ovog mjesta je kad ga 1610. godine posjećuje tadašnji barski nadbiskup Marin Bici, svjedočeći da je nakon održane mise udijelio svete sakramente velikom broju vjernika. Crkvu Sv. Petke i Tuđemile spominju u svojim izvještajima i više drugih barskih nadbiskupa među kojima i Lazar Vladanji koji 1750. godine kaže da u obilježavanju ovog blagdana, pored katolika, sudjeluju i pravoslavni i muslimani.

Zanimljiv podatak iz tog perioda je da se 1751. godine Antona Bibezić iz Tuđemila udala u Zupcima za Vuka Žmiru (Žmirića), a kum je bio iz familije Gracija, koja kao i Žmira, više ne egzistira. Kuriozitet ove crkve je da je, nakon što su žitelji Tuđemila islamizirani, brigu o njoj preuzeli lokalni muslimani, kao i katolici iz susjednog sela Zupci. Danas se ova crkva nalazi na misnom području župe Zupci. Tradicionalno zubački vjernici u crkvi Sv. Petke obilježavaju treći dan Božića, Uskrsa i Duhova. Zajedničkim sredstvima su muslimani i katolici ovog kraja nakon zemljotresa iz 1979. godine obnovili ovu drevnu crkvu koju je posvetio tadašnji barski nadbiskup Petar Perkolić” kazao je mr Ilija Vukotić.

O crkvi Sv. Petke (Venerande) u Tuđemilima se, poštujući zavjete predaka, brine ugledni katolički vjernik, domaćin i maslinar Božo Šaltić.

Na crkvu je juče palo stablo oraha, koje je u međuvremenu uklonjeno.

The post Služena misa u crkvi Svete Petke u Tuđemilima first appeared on BARinfo.

“Grane je orezao i sklonio Božo Šaltić, ali je potrebno ukloniti stablo koje je pokriva i krov crkve. Za to nam je neophodna pomoć” kazao je za naš medij mr Ilija Vukotić, dodajući da se sjutra u ovoj crkvi služi misa.

Da li je došlo do oštećenja krova na crkvi, ustanoviće se tek nakon što se stablo ukloni.

The post Stablo oraha palo na crkvu Sv. Petke u Tuđemilima first appeared on BARinfo.

Uzimajući u obzir trend sve veće potražnje za ekološkim turizmom i održivim načinima putovanja, pješačke staze u Baru mogu biti odličan način da turisti uživaju u prirodi, a istovremeno doprinose očuvanju okoline. Pješačke staze u Baru predstavljaju turistički proizvod koji ima veliki potencijal, a koji turistima pruža priliku da dožive prirodne ljepote ovog područja i upoznaju se sa lokalnom kulturom i običajima.

Turistička organizacija Bar je prepoznala značaj ovog segmenta turističke ponude i kontinuirano radi na njenom unaprjeđenju. TO Bar, u cilju popularizacije aktivnih odmora i povećanja broja dolazaka turista u periodu pred i post sezone, sprovodi brojne aktivnosti na poboljšanju uslova boravka u ruralnom području barske opštine.

Kako navodi Ilija Vukotić, predsjednik planinarskog kluba ,,Rumija”, projekat čišćenja i održavanja će obuhvatiti poslove markiranja staza tj. iscrtavanja standardizovanom planinarskom markacijom, kao i sve potrebne aktivnosti u cilju bolje prohodnosti i bezbjednosti turista na ovim stazama.

Staze koje su predviđene za održavanje su: Stari Bar – Baltina, Volujica – Val od Bigovice, Sutomore – tvrđava Nehaj, Sutorman – Vrsuta- Sutorman, Tuđemili – vrh Kunora – PPT (spajanje sa stazom Primorsko Planinske Transverzale), Bijela skala – Pinčići – Murići, Bijela skala – Gornji Šestani – Đuravci, Zupci – Mužice – PPT, Šušanj – Gornja voda – Vučja spilja – Kolijevka – Sutorman – PPT, Gornja Briska (Šestani) – Rumija, Podgor- Virpazar (dolinom rijeke Orahovštice), Sutomore – Sozina – PPT (priključak), Sutomore – Sozina – Vrsuta, Bijela skala – Livari – Gornja Briska, Stari Bar- Kajnak – Džidžarin – Most Rikavca i Limljani – Klisići – Sutorman, navodi se u saopštenju Stručne službe TO Bar.

Kako ističe v.d. direktora mr Nikoleta Nikčević, pješačke staze su sve popularniji turistički proizvod u svijetu, a u Baru i okolini ove staze imaju veliki potencijal kao turistička ponuda. Od velikog su značaja kako za lokalno stanovništvo, tako i za turiste jer pružaju mogućnost otkrivanja prirodnih ljepota i bogate kulture grada pod Rumijom. Uz staze koje vode uz obalu, preporučuju se i one koje prolaze kroz planinske predjele, te staze koje vode kroz zelene površine i šume u okolini Bara. Turisti mogu da uživaju u prekrasnom pogledu na Jadransko more, Skadarsko jezero, kestenove šume, planine i rijeke, kao i u upoznavanju lokalnih biljaka i životinja.

The post TO Bar: Započeto čišćenje pješačkih staza first appeared on BARinfo.

RB/BI: U vašoj knjizi obrađen je, po riječima stručne javnosti govor mjesta Zubaca u blizini grada Bara. Izdavač je „Zupci Times“. U knjizi je, u vidu rječnika, sakupljeno jezičko blago zubačkog kraja, mjesne uzrečice, nazivi biljaka i životinja, atroponimi, više od četiri stotine toponima, tekstovi na lokalnom govoru, kao i običajni, vjerski, istorijski i etnografski podaci. Čini se da je posla oko ove knjige bilo zaista puno.

Vukotić: Oko šest godina sam radio na knjizi, a puno duže sakupljao riječi koje su arhaične i koje se nijesu koristile samo u Zupcima, nego i u našem širem okruženju. Od standardizovanja našeg jezika je prošlo dosta vremena, te riječi su počele da se gube. Da se ne bi zaboravile, počeo sam da ih zapisujem i iz toga je proistekao ovaj rječnik. Jezikoslovci sa ovih naših terena i iz drugih gradova naše bivše države prepoznali su to mnogo bolje nego ja i skrenuli pažnju i dali jednu dodatnu vrijednost svemu tome. Oni su, sa etimolozima, primijetili da u Zupcima i okolini postoje određene riječi koje su stare i koje su se koristile i prije petsto, šeststo godina. Tako je prof. dr Domagoj Vidović u Zupcima zabilježio riječ vijed, koja se kao poštapalica koristi u našem selu u značenju znati. Ona je korištena i u pjesmi Džore Držića, strica Marina Držića, prije petsto godina, u Dubrovniku, a sada je ušla u nastavu iz indoeuropistike na Sveučilištu u Zagrebu. Druga riječ je bedrica koja se koristi u ovom regionu umjesto riječi pršuta. Jer, pršuta je iz italijanskog jezika, kao što je šunka iz njemačkog. Vidović i drugi etimolozi bili su iznenađeni da se ni u jednom slovenskom jeziku za ovaj pojam ne koristi slovenska, već strana riječ. Juče sam sreo jednu prijateljicu čiji je otac iz Banjana. I tamo koriste riječ bedrica. Zubački govor je prepoznat od svih naučnika, od Brozovića, Sava Markovića, Žarka Mijačića, Dejana Ivovića, Branislava Stojovića, Vlada Lukšića, Miloša Okuke, Vujovića…. Obrađen je kao tema na svim univerzitetima. Jedan naučni rad je rađen po govoru moje tetke Stane, koja je preminula davno. Temu je branila Marojević, studentkinja književnosti, a zubački govor je u svom radu obradila kao dijalekat.

RB/BI: Knjiga je promovisana van Bara.

Vukotić: Jeste, promovisana je. Poslao sam knjigu mnogim univerzitetima, odnosno fakultetima koji se bave jezikoslovljem i dijalektologijom, od Nikšića, Cetinja, Novog Sada, Beograda, Zagreba. Jedino su u Zagrebu prepoznali rad i pozvali me na internacionalni skup koji se ticao jezika. Knjiga je promovisana na nekoliko mjesta, predložena i pokazana od Udruženja književnika Hrvatske, Matice Hrvatske, Matice iseljenika i još na jednom simpozijumu koji se bavio dijalektima. Sa jezičke i stručne strane knjigu je predstavio prof. dr Domagoj Vidović i to je vrlo dobro prošlo. Zadovoljan sam kad stučnjaci za jezik prepoznaju tu temu i vrednuju je mnogo više od mene jer ja nisam jezikoslovac, ne znam tačnu vrijednost i ne bih mogao da to sve objasnim stručno.

RB/BI: Ali ste sačuvali sve te riječi od zaborava. I ne samo riječi, sačuvali ste neke običaje zubačke. Recimo da sve ovo podsjeća na jednu škatulu u koju je sklonjeno sve nešto lijepo, pa i tužno. Recimo, sahrane nisu lijepe, ali svaki običaj je sačuvan.

Vukotić: Tačno. Nikad nisam živio u Zupcima. Rođen sam u Zagrebu, živio sam na Pristanu, onda sam u Americi više od dvadeset godina. Tamo sam studirao i radio, a u Zupce sam samo dolazio kod đeda i kod babe, tetaka, rodbine, komšija, preko zimskog i ljetnjeg raspusta. Sjećam se, za 29. novembar, kad su se klali gurići. Dosta stvari sam primjećivao iz drugog ugla, te izraze i komunikaciju na tom lokalnom govoru, koji je vrlo sličan kao šušanjski, spičanski, a i mrkovski, sa malim razlikama. Na primjer jedna porodica ima određeni vid komunikacije, suprotno drugoj koja je baš tu do njih.

RB/BI: Ovo podneblje barsko govori slično. Recimo, jedna baba koja prijeti unuku i kaže: Dođi da ti izmjerim artenicu, razumjeli bi i u Mrkojevićima i Zupcima i Šušanju.

Vukotić: Jezik, ili govor, o kome ja govorim je jezik prije 500 godina. Tada nije bilo današnjih političkih granica. On se govorio, manje-više, od Neretve pa dolje do Bojane, dokle je bilo slovenskog stanovništva. Sve je to slično, pođite u Paštroviće, u Grbalj, u Konavle… Mada ljudi izbjegavaju te starinske riječi da koriste.

RB/BI: Što je šteta, jer se zaboravljaju i gube.

Vukotić: Naravno da je šteta. Evo, sada je veliki priliv Rusa i Ukrajinaca i iz komunikacije sa njima čujem da se i kod njih koristi riječ koja se i ovdje koristi za žir – mi u Zupcima kažemo želud, oni isto tako kažu. Isto je i sa riječju orah – orav. Objašnjeno je i o nošnji. Na primjer vijenac od cvijeća koji nevjesta nosi na glavi, koji je specifičan za Zupce, Spič i Šušanj, isti je kao u Ukrajini što sam vidio, kao i u Poljskoj, Slovačkoj i Rusiji. Tako da postoji jedna veza, kakva, to će veći stručnjaci da dokažu ili opovrgnu.

RB/BI: Osim običaja, nošnje i ostalog što obrađujete u knjizi, ne dozvoljavate ni da se zaborave događaji i ljudi iz vašeg kraja. I Zupci Times uvijek ima neku zanimljivu priču.

Vukotić: Da, zaboravio sam da kažem da je i to bio jedan podstrek. Zupci Times je katkadnik, izlazi mjesečno. U njemu smo predstavili veliki broj ljudi iz Zubaca, čije su priče interesantne, jer su prošli svijetom, ili zbog načina na koji su živjeli, što su sve doprinijeli Zupcima, kao i zubački govor, tako da je doprinio nastanku ove knjige. Zupci Times je objavio priče o puno ljudi koji su bili poznati. Petar Ivović ili Petar Androv je dobio titulu cara od kralja Nikole. Tada su se Zupci zvali po patronimu (Petar Androv), niko nije koristio prezimena, nije ih ni bilo dok nije to dekretom došlo. Pozajmio je kralju sedam kila zlata, a kad mu je kralj vratio pozajmljeno kazao je: Pošto je kralj pozajmio od tebe, ti si Petre car. Njegovi sinovi su živjeli u Kaliforniji i pravili su alkohol u vrijeme prohibicije i to vrlo uspješno. Jedan od njegovih sinova već je imao dozvolu za letenje i trebalo je čak avionima da ga prevozi. Slijedi filmska priča: FBA kreće na njih, glavni bježi „studebekerom“, udara u stub i tu gine. Cijelo carstvo se raspalo. Đura Ivovića, koji je bio njihov rođak, su uhvatili. U Zupci Times-u je pisalo o tom sudskom procesu u Sacramentu. Odležao je pet godina u San Quentinu, jednom od najzloglasnijih američkih zatvora, u kome je kasnije bio i Charles Menson. Đuro je odrobijao pet godina i platio tadašnjih hiljadu dolara odštete američkoj vladi samo zato što nije htio da oda svoje rođake.

RB/BI: Kad već pričamo na ove teme, ne može čovjek da se ne sjeti filma „Za šaku priganica“ i filmskog festivala „Zlatni tovar“, koji ste organizovali.

Vukotić: To smo organizovali kao NVO „Zupci production“, tada Zupci Times nije postojao. Jedna manja grupa ljudi je to odradila. Dejan Senić je bio sa mnom, bio je moja desna ruka. Svi akteri u tom filmu bili su iz Zubaca, bez ikakvog iskustva sa glumom, možda sam ja imao najviše jer sam se bavio manekenstvom i foto modelingom u Americi i ovdje. Ipak, i meni je sve to bilo novo. Birali smo posebne, karakternog izgleda ljude. Bilo nas je dvadesetak, koristili smo domaće lokalitete, iz Amerike sam donio dosta autentičnih stvari, Winchesterke smo pozajmili od jednog Baranina koji je kolekcionar oružja. Bilo je i pušaka M 48  i jedan revolver. Režiser Blagota Eraković je rekao, kad je bila premijera u KIC- u „Budo Tomović“ u Podgorici, da mu je najsmješnije bilo kako je puška, koja ne može da opali, opalila u mom filmu. Bila je to parodija na spageti western, pokušali smo da to napravimo. Moram da pomenem vašeg kolegu Željka Milovića, mog rođaka i dobrog prijatelja, koji je glumio u našem filmu.

Što se festivala tiče planirali smo da napravimo jedan atraktivan događaj i došao sam na ideju da organizujem festival. A to je opet parodija na slične događaje gdje je sve namješteno, izmontirano… Zato je Robert Redford napravio Sundance festival, kao bijeg od holivudske komercijalizacije. Zahvalni smo Kulturnom centru što nam je dozvolio da na sceni u Starom Baru to organizujemo. Podijelili smo tada skulpture zlatnog tovara, koje je pravio vajar Marko Čakalović. Interesantno je da niko iz tadašnje gradske vlasti nije došao, iako su bili pozvani, ali je bio pomoćnik ministra kulture, Đurović, iz Podgorice i glumac Čelebić, koji su pozitivnim kritikama uveličali taj događaj.

Imali smo nekoliko planova za snimanje nekih drugih filmova, ali zbog okolnosti koje su iskrsle, a koje nismo mogli da riješimo, nismo ih snimili. Jedan od planiranih filmova bio je „Putem Sv. Vladimira“, koji je trebalo da bude dokumentaran, onda „20.000 milimetara pod morem“…

RB/BI: Definitivno je da za vama ostaje zanimljiv i upečatljiv trag. Nadamo se da će vaša NVO u narednom periodu iznjedriti još neku sličnu i zanimljivu ideju. Iskreno se nadamo da ćemo ipak vidjeti te filmove.

Vukotić: Sad sam zagazio u neke druge stvari, sad se bavim ovim, a možda se opet vratim filmu. Vidjećemo.

The post Običaji i riječi sačuvani u Zubačkom zboru Ilije Vukotića first appeared on BARinfo.

Krađu na gradskom groblju Sveti Vid je primijetio i o tome obavijestio policiju mr Ilija Vukotić.   

“Vidi se da su ankeri koji su držali bakarni krst otkinuti i da je on izvaljen iz ležišta i odnijet. Policija je došla i obavila uviđaj, a u razgovoru sa mještanima se saznalo da se to moralo dogoditi nakon Uskrsa, jer je tada krst bio na svom mjestu. Osim što je riječ o necivilizacijskom aktu, ovdje se radi i o uništenju kulturnog dobra, jer ta grobna oznaka poginulom inženjeru postoji više od stotinu godina”, rekao je mr Vukotić za Radio Bar i Bar Info.

Poznati inženjer “Barskog društva” Roberto Paganini bio je zadužen za izradu projekta željeznice od Pristana do Virpazara, a za posao na trasi je angažovao čitav mali tim, u kome je i bio njegov mlađi brat, inženjer Vittorio.

Upravo je on bio žrtva izgradnje prve pruge u Crnoj Gori, neposredno prije njenog puštanja u rad. Naime, u jutro, 22. oktobra 1910. ing. Vittorio je želio još jednom da obiđe trasu, ušao u mali vagon i “na ler” krenuo ka Baru.

“Kada je stigao na jedan mali zavijutak blizu željezničke stanice u Zupcima, vidjeći da mu prijeti opasnost ušljed toga što je vagon jurio brzinom, a on ga nije mogao stegnuti i htijući da sebe spase, iskočio je tako da se na svoju nesreću strmoglavio niz veliki most koji se tu nalazi i na mjestu ostao mrtav”, pisao je “Glas Crnogorca” o ovom tragičnom događaju.

Ing. Vittorio Paganini je sahranjen na barskom groblju Sveti Vid, a na grob je postavljen bakarni krst na kome su ispisane riječi: “Sopstveno djelo ga je koštalo života”. Na mjestu pogibije ing. Vittorija je sve do sredine devedesetih stajao krst kao spomen-obilježje tragičnog događaja.

The post Ukraden bakarni krst sa groba Vittoria Paganinija, jednog od inženjera pruge Bar – Vir first appeared on BARinfo.

Poslije gradnje ceste Bar – Vir preko Sutormana, kada se primorje dodatno povezalo sa centralnim dijelom Crne Gore, počelo se razmišljati i o konkretizaciji planova o izgradnji željeznice. Kao i cijeli svijet, i Crna Gora je išla ukorak sa Italijom, Švajcarskom i Abisinijom, gdje su urađene pruge sličnih dimenzija i jačine.

Oformljen je “Italijansko-crnogorski sindikat”, kasnije preimenovan u ““Barsko društvo – Compania di Antivari”, koje je krenulo u izgradnju pruge, a u promet je puštena 1908. godine. Sva sela od Bara do Vira su trebala biti povezana zbog transporta i ekonomije.

Stanica ili stacion u Zupcima je prvobitno trebala biti nasred sela, kod župne crkve sv. Ivana. Međutim, kapetanu Ivanu nije odgovaralo da se selo djeli prugom i bio je protiv toga. Čak je pitao ko je taj “Poganini” da nam djeli selo, kako je iz ljutnje nazvao inženjera Roberta Paganinija koji je bio glavni projektant pruge. Kapetan je pošao na Cetinje kod knjaza Nikole da ga zamoli da promijene trasu – knjaz je dozvolio i inženjer je napravio izmjene u projektu. Projektovana je, pored Kalkavije, nova stanica u Zupcima i još nekoliko do stanice Ribnjak gdje je bila vodoopskrba parne lokomotive.

Prvobitna trasa je trebalo da vodi od projektovane stanice kod crkve Svetog Ivana, prema Milovićima, pa kroz Grlo ispod Crnoga kamena.

Nova trasa je prošla preko Zavala, gdje je napravljena Kalkavija – vijadukt koji je postao biser i atrakcija pruge. Kalkavija (domaća verzija italijanskog naziva cavalcavia) je rađena od tvrdog lokalnog kamena. Velike gromade su klesane i uglavljivane sa velikom preciznošću i majstorskim umijećem, uz vrlo jak malter koji je i danas postojan. Kalkavija ovakvog tipa je jedinstvena građevina u svijetu. Postoji još jedna petlja za uskotračnu željeznicu na Siciliji kod Sirakuze, ali ta je podzemna.

Kamen na Kalkaviji je statički uklopljen i do danas nije bilo većih oštećenja. Manje pukotine koje su nastale od atmosferskih voda poremetile su volat, ali uz manju sanaciju i to bi se moglo urediti. Na našu molbu reagovao je Zavod za zaštitu spomenika kulture i poslao komisiju koja je napravila zapisnik, a najvažnije je da je Kalkavija ušla u proceduru za zaštitu, da bude uvrštena u registar spomenika kulture. Obaviještena su i druga resorna ministarstva od kojih nijesmo dobili nikakav odgovor. Opština Bar je odmah reagovala i pomogla u sanaciji potpornog zida Kalkavije i tako spasila veće oštećenje. Redovna briga o vijaduktu podrazumijeva uklanjanje korova sa zida kako ne bi oslabio vezivni materijal, o čemu se brinu mještani Zubaca. Epicentar značaja pruge je ovaj objekat, kao i tunel na Sutormanu i mnoge stanice uz prugu. Interesantno je napomenuti da pruga, iako se penje visoko, ima manji procenat nagiba u odnosu na cestu.

Odlično urađen projekat je inženjeru Robertu Paganiniju donijeo i veliku nesreću u porodici. Naime, za posao na izradi trase željezničke pruge, Roberto je angažovao čitav mali tim inženjera, među kojima je bio i njegov mlađi brat, Vittorio. U jutro, 22. oktobra 1910. ing. Vittorio je želio da obiđe trasu drezinom, odnosno karelom kojoj su otkazale kočnice, pa je iskočio pod Babiće nadomak stanice Zupci i tom prilikom poginuo. Drezina se nije prevrnula ili iskočila iz šina, već je stigla sama u stanicu Bar, što potvrđuje dobro projektovanu prugu. Inženjer Vittorio Paganini sahranjen je na groblju sv. Vid u Starom Baru, a na mjestu njegove pogibije je sve do devedesetih stajao krst kao spomen-obilježje tragičnog događaja.

Kalkavija je preživjela austrougarsko bombardovanje u Prvom svjetskom ratu i održala se do današnjih dana. Nadamo se da će ovaj zaista vrijedan kulturno-istorijski i graditeljski objekat biti zaštićen i valorizovan od institucija sistema, kako bi i budući naraštaji imali priliku da vide istoriju uživo i da im kamen sa Kalkavije ispriča svoju priču.

U blizini Kalkavije

Nedaleko do Kalkavije nalaze se sela Zupci (sa interesantnom ruralnom arhitekturom i crkvom sv. Ivana) i Tuđemili (poznata je Tuđemilska bitka 1042), brdo Gradac (sa gradinom koju je kraljica Jelena Anžujska započela 1280. godine, kada je obnovila župnu crkvu sv. Ivana u Zupcima), kanjon iznad Dumezića, nekoliko starih mlinova uz rijeku Dumezića, četiri špilje i jame, okomita stijena za slobodno penjanje, manastir Ribnjak, utvrda Lavovoca, Crni kamen čije su stijene vulkanskog porijekla, uz utvrdu na vrhu sa vrlo dominantnim pogledom… Postoji planinska staza koja povezuje sve ove lokalitete, obilježena planinarskim markacijama, a vodi od Bara do priključenja Primorsko-planinskoj transverzali Orjen – Lovćen – Rumija, koja prolazi kroz Crnu Goru, a prostire se od Skandinavije do Olimpa (kroz našu državu 140 km).

Kralj Crne Gore i car Zubaca:

Gospodar Crne Gore, kralj Nikola, nazvao je Petra Androva Ivovića carem, a kako je do toga došlo kazaće vam naredna priča.

Kralj Nikola je pozvao u svoj dvorac na Topolici zubačkog kapetana Ivana Vreteničića i pitao ga đe bi mogao da posudi 1.000 zlatnika. Kapetan je rekao: “Gospodaru, ja ih nemam, ali ću gledati da ih nađem”.

Odatle se zaputio kod Petra Ivovića, najbogatijeg Zupca. Kad je Petar čuo ko traži zlatnike, rekao je Ivanu: “Dajem ti 1.000 zlatnika, ali tebe znam kao dužnika, jer mi ih kralj nije tražio.” Ivan je odgovorio: “Molim te Petre, reci mi, da li moje imanje vrijedi toliko?” Petar mu je rekao da vrijedi i više, a Ivan je onda zajamčio pozajmicu od sedam kila zlata svojim imanjem.

Kad je kralj Nikola trebalo da vrati zajam, rekao je Ivanu da dođe sa Petrom Ivovićem. Pri susretu, gospodar je upitao Petra je li zlato njegovo, što je on potvrdio. Tada je gospodar rekao: “Ti nisi Petar Ivović, ti si Petar car!”

Terminologija:

stacion – stanica

galarija – tunel

skambija – skretnica

kalkavija – vijadukt, kolo

franator – kočničar

makina – lokomotiva

vitura – vagon

karelo – drezina

linija – željeznička pruga Bar – Vir

kazan – stanica na Ribnjaku i Sutormanu gdje se čistio pepeo iz lokomotive i dolivala voda

The post Mr Ilija Vukotić: Kalkavija first appeared on BARinfo.